Lako je Vivaldiju bilo kad je skladao jedno od čuvenih "Četiri godišnja doba". Mislim na ljeto naravno. Skriven iza debelih samostanskih zidova u vrijeme kada nije postojao pojam globalnog zatopljenja. I, nije čudo da mu je Ljeto milozvučno i uglavnom u tempu adagia i allegra. Mogu pretpostaviti da mu je inspiracija bila slika tihih i sporih ljetnih jutara i večeri. Ono između je vjerojatno provodio u molitvi. I tako smiren ćutiš ljeto smirujućih tonova (adagio) pa rezultat i ne može biti do takav da ti se duša ispuni veseljem i radošću (allegro).
Teško da bi danas itko od Dalmatinaca potpisao ovakvo remek djelo. Malo se danas u gradovima i selima na moru može naći mira a još manje veselja.
Nakon neprospavane noći zbog vrućine, natečenih očiju i glave ko badanj žurimo na posao, stojimo u gužvama i zatvaramo se u urede. To je 'ko ima sreće raditi u klimatiziranim prostorima. Oni drugi koji rade vani nadrljali su. npr. oni spasioci na plažama. Dođe umoran, sunce ga cijeli dan dodatno iscrpljuje, manta mu se pred očima a još mora neke poluplivače spašavati. Ne znam odakle im snaga. I daleko je to od slike Baywatcha gdje se oko Hasselhofa motaju neke polugole ljepotice, svi crni taman kako treba. Ovi naši okruženi neotesanom djecom i zagorenim roditeljima, crni ko ugljen tako da im ne gine neki oblik raka kože u ranim tridesetim. Ali zato svaki mjesec 3000 kn u džep. Adagio samo takav.
Oni drugi koji ne moraju nužno izlaziti vani to i ne rade. Pa je ljeto godišnje doba kada smo mi Dalmatinci u nekoj vrsti zatvora. Nemaš snage ni volje ići kupovati, šetati ili što drugo što uobičajeno radiš u druga godišnja doba. A, kad i moraš po jogurt (za opekline) naiđeš na krcati grad pa ti za svaku aktivnost treba duplo više vremena. Moraš zaobići sve Nijemce, odslušati Talijane, preskočiti Japance. I, kad napokon, poput maratonca s grčevima u nogama i mokra tijela, dođeš do dućana a ona ti kaže da nema jogurta dođe ti kao u onom vicu da joj zabiješ onaj jogurt u glavu. Tako da nije to dalmatinski temperament, što svi krivo misle, nego popustili nam živci. Adagio vero.
A nakon takvog dana još bi navečer trebali biti i alegri i zabavljati naokolo. Kako da ne!
Ono što mi je zanimljivo je ljetna slika Dalmacije i Dalmatinaca koju ljudi iz unutrašnjosti idealistički gaje cijelu godinu. Ostave nas na 30 stupnjeva u hladu bora i isto takve nas nađu, pa valjda pretpostavljaju da se u međuvremeno nismo ni makli s mjesta. I tako odmoreni taman smo za zabavu i veselje.
Jedna scena u nastavku filma Blues Brothers gdje im voodoo kraljica Moussette (Erykah Badu) traži da otpjevaju nešto u ritmovima Kariba neodoljivo podsjeća na sraz Dalmacije i Unutrašnjosti u ova ljepljiva, umorna ljetna vremena. Dakle Karibi (Dalmacija), plaže, palme, pijesak, polugole žene koje vrte kukovima, Kuba, Jamajka...a Dan Aykroyd (to bi bio onaj naš spasioc s plaže) joj kaže..kako su oni band koji svira blues (što južnije to tužnije - Da mi je umriti), Rhythm and blues (lagano njihanje tijela lijevo-desno uz Sve malo i pomalo ), jazz (intelektualni blues – Mislila san mlada koludrica biti), funk (to je baš kad se napijemo uz Večeras je naša fešta), soul (kad se uključe basevi iza tenora pa je svi zajedno pismom zovu a ona ne čuje), rock (K vragu mašklin i motika), pop (to je kod nas rijetko u izvornim verzijama ali recimo Pivala bi al ne mogu sama), country (kad se ćaća digne i opali po mandolini jednu o Kad ti na more pođem ja), heavy metal (O, da mi je cimentati more) itd.itd. a da dalmatinske vesele nisu dio našeg repertoara jer ih nema i točka. Uzalud objašnjavati.
A i kako bi nekome objasnio da nakon što cili dan brišeš suze dragoj tješeći je da ćeš se brzo s mora vratiti, nakon što cijeli dan puštaš pismu svoju da odleti do nje, nakon što zgrbljen kopaš, prebrojiš sve žuje od vesala, uvjeriš dragu da ne gleda na veliko blago vengo da ljubi ono što je srcu drago jer ako traži boljega druga, nevjernicu stići će tuga, nemaš ni snage ni volje za neku veselu, plesnu poskočicu.
Ali kome reć'!?
Ali srećom pa i mi imamo neke vikendičice u selima pa ne moramo stati cijelo ljeto u gradu. A produženi vikendi su idealni za pravi ljetni odmor. Daleko je to od Coste del Sol prije će biti Playa a la Fabrica ili Costa cementana.
Mjestašce maleno, slatko. Ima sve što ti je potrebno za produženi vikend, dućan, mesnicu, kažot s najnovijom ljetnom kolekcijom šlapa i šešira. Malo se troši, ide se na ribu, pa se riba jede i dva-tri pomidorića i svi sretni.
Ali….ništa nije tako idealno kakvim se doima.
- Digneš se malo kasnije (jel' godišnji ili nije), popiješ kavu, obaviš dućan i eto ti 11 uri. I kreneš na plažu. Kad tamo ne da nemaš di ručnik staviti nego nemoš' hodati od luftića, patkica, dječice u kolicima, deka, križaljki….I ne bi to bilo tako strašno da ne moraš preko te zagorene ekipe do kafića-to je jedini put. Ali cilj ne bira sredstva. Gazi se, šprica, kašljuca, krivo gleda. I napokon u kafiću.
- Scena kafić: naručiš dupli makijato i čašu vode i raširiš novine. Užitak. Ne stigneš ni otvoriti novine kad evo ti ga «stara» prijateljica (više stara nego prijateljica) iz djetinjstva i udri pričaj. A ja onako polu-podbuhla, jedva se probila do kafića ali istovremeno pristojna odložim novine i slušam ju slušam, slušam. Naslušam se o kćeri koja je na n-toj godini teškog fakulteta nakon što je završila neku najtežu zagrebačku gimnaziju, sin vrhunski sportaš, muž na nekom, boli glava, položaju, ona radi na outsourcingu u nekoj korporaciji. I još usput dometne da mi još ne znamo za to jer to do nas nije došlo ali da ćemo viditi kad nas dohvati. Cila se ukomiram kad ona sve to lipo izrecitira. Pitam se u što meni život prođe. U mom životu ni sportskih medalja, ni petica u indeksima ni korporacije ni love. I još će me outsorsati. Nakon što skupim snage i pročitam novine do kraja zaputim se istim trnovitim putem natrag do, sada već ispražnjenog mjesta, na plaži.
- Već je manje kupača ali su kvalitetni. Djeca skaču po onim našim brodovima i još im starci povlače konope i natežu sidra. Pa se nerviram. Pa se pitam što bi meni taj barba rekao da ja moje dijete sjednem u njegov auto. Drugi igraju picigin u plićaku, treći se vataju po moru. Špricanje, špricanje – ne moraš se uopće kupati. Dosta ti je na plaži sjediti. A buka, mama, tata, reci mu, vidi ga, šprica me, dosta, izlazi iz vode, neću, AAAAAAAAAAAAAA, jedi bananu, neću bananu…plus Hans, was machst du, raus, basta, bolan plivaj………………………………………
- Vrijeme ručka – to je lijepo. Skromni ribarski ručak dobar za liniju. Opere se suđe i siesta.
- Plaža popodne. E sad je već druga garnitura. Malih gotovo da i nema jer je jaki maeštral ali zato su tu tete koje su ujutro kuhale ručak. Tu se vidiš s ekipom koju ne vidiš cijelu godinu a koju si ujutro izbjegao. Cijelu godinu ih se nisi sjetio a ni oni tebe. Ali to nije razlog da se malo ne pohvalimo i pročakulamo; Postarija gđa unučicom koja se ne može kupati od artritisa, reume, glavobolja, hipertenzije, angine pectoris, you name it; Gospođa pitam te da ti kažem. Kako vi? Pa, dobro….A ja........; zagrebački yuppiji koji se tuže na cijenu auto puta – ne bi da sam je ja odredila. A kao da je nama jeftino ići svako malo u Zagreb na transplataciju bubrega, platiti gazdi studentski stan ili skočiti na sastanak u neku korporaciju a sve da bi izbjegao onaj famozni outsourcing; još ti povrh svega uleti neki stranac koji ti kao vrsni poznavatelj hrvatskih ekonomskih prilika posoli pamet što bi trebali i kako bi se trebali ponašati da bolje živimo.
Kad se vratim doma odmah s vrata pljusnem onu moju što ne vježba violinu a muža pozovem na red što ne radi barem u Microsoftu.
Pa ti pleši. Najbolje što bi mogao nakon ovakvog dana napravit je izvadit Dalmaciju iz oka i poći leći. Jer za drugo i nisi.
Dalmacija's gone funky Dalmacija's gone soul.....za one koji ne razumiju engleski. Kako ću joj reć' da varin i da valjalo bi poći leći.
Post je objavljen 21.06.2012. u 16:04 sati.