Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/thejourney

Marketing

Veliki Blasket i mali tuljan

Irska je vrlo privlačna mnogima. I ja sam jedna od onih koja je razmišljala o preseljenju na Zeleni otok i prije nego što je ikada kročila na njega. Zašto? Ne znam. Vjerojatno su filmovi napravili svoje. Vjerojatno su one zelene vizure brežuljaka prošaranih ovčicama, vizure dugačkih pješčanih plaža i stijena koje se strmoglavo ruše u more čučale negdje duboko u meni pa su kad je došao trenutak odluke o odlasku, prošaputale da će mi biti lijepo. Nikada neću znati pravi razlog zašto sam od svih zemalja na svijetu odabrala Irsku. To je bila jedna od onih instinktivnih, neobjašnjivih odluka na osnovi prekrasnog osjećaja u meni. Neki su u šali govorili da sam u prošlom životu bila Irkinja. Ne vjerujem u reinkaranciju, ali tko bi ga znao što se događa u sferama koje su nerazumljive ljudskom mozgu tako da neću o tome. Danas ću o jednoj strani irske privlačnosti; o otočićima uz Irsku obalu koji su bili mjesto radnje nekih knjiga, filmova i ponajviše razglednica. Već sam ih se doticala jer svaki kojega sam posjetila me na neki način oduševio; Inishmore sa svojim dramatičnim stijenama, Great Saltee sa svojim ptičjim kraljevstvom, Michael Skellig sa svojom mističnošću, a Blasket s atmosferom i tuljanima.
Otoci Blasket se nalaze na zapadu, oko 5 km od poluotoka Dingle i pričaju jednu od onih tužnih irskih priča o siromaštvu i teškim životnim uvjetima čega u Irskoj povijesti nije falilo.

Photobucket

Veliki Blasket su njegovi stanovnici napustili 1953. Vjerujem da je bilo teško živjeti na otoku s kojega, unatoč tome što su stanovnici bili i ribari, se nije moglo samo tako na irsko kopno u svako doba. Za velikih nevremena kada bi jake kišne kapi ispirale padine Velikog Blasketa, a ogromni valovi svom snagom oceana udarali u stijene i uz pomoć vjetra što se stropoštao s visina u punoj snazi valjali brodove kao orahove ljuskice, bolje je bilo ne prilaziti moru. Tim više što otok nije imao luku i ribari su se služili malim, brzim, laganim brodicama koje se moglo lako izvući na obalu. Stotinjak stanovnika otoka se za takvih dana moglo samo sakriti u svoje male kamene kućice, skupiti se oko kamina u kojem je vatra sagorijevala treset što su sakupili tijekom ljeta i osušili za duge, tamne zimske dane. Ne čudi da je takvo okruženje razvilo vrhunske pisce. Što raditi za dugih zimskih mjeseci tih davnih vremena nego pričati priče? Ne čudi niti da je takvo okruženje natjeralo njegove stanovnike na odlazak. Nije bilo lako živjeti s malo zemlje, ponekom kravom i plodovima mora. Priča kaže da kad bi neka od žena imala težak porod, 4 najjača muškarca na otoku bi poslali da veslaju prema obali odakle bi netko jahao do mjesta Dingle po doktora te bi s doktorom brzo veslali natrag. Ako bi se situacija u međuvremnu smirila i dijete npr. rodilo, mještani na otoku bi zapalili veliku vatru kao znak da više nema žurbe. Cijeli otok je, očito, živio kao jedna velika obitelj i to je bio jedini način preživljavanja. No 1953. kada su na otoku ostala samo 22 stanovnika, preselili su ih na irsko kopno. Naravno da im je tamo bili lakše, ali nije bilo lako. Kapetan brodića koji nas je vozio na Veliki Blasket mi je pričao kako su se neki u neimaštini vratili na otok, skinuli crijepove s kuća i odnijeli ih na nove nastambe kao materijal za popravak. Tako je većina kuća ostala bez krovova, a naleti nevremena i zuba vremena su dalje učinili svoje...
Photobucket

Tko danas živi tamo? Kao vrlo često u pustoši zelene Irske, na Blasketima su svoj raj pronašle životinje. Tamo sam pričala s tuljanima.
Photobucket
Tuljani su dosta uobičajene životinje u Irskoj, međutim nigdje do sada nisam imala prilike stajati kraj malog, kuštravog tuljana.
Photobucket
Ruku na srce, mislim da on nije bio oduševljen samnom kao ja njime sretan,
Photobucket
....a ono što mi je pritom bilo jako neobično je da je njegova mama koja je nekoliko minuta prije nego što sam se spustila na plažu bila uz njega...
Photobucket
... samo gledala iz mora sve dok se nisam maknula.
Photobucket

Još jedno od mjesta na koje se želim vraćati....
Photobucket


Post je objavljen 20.06.2012. u 00:47 sati.