Toniju Matošinu, Franji Nagulovu, Golden age- u, Eduardu Prangeru, Twirlu, Osjećaju za Feeling, Tihani Gambiraži, Romeu Mihaljeviću, Ini Mihanović, Marini Tomić,
svima vama zbog koje su dani i noći bile podnošljivije...
Noću kad zvijezde poljube prozor kao jedini prostor promatranja,
pomislim, zašto vas moja kičma može nositi i dok su riječi obično perje
i dok ste moji nesnosni suputnici u obrisu nadolazećih jeseni.
A jeseni su žilave, aduti kradom prešućenih rana koje si spretno prešućujemo.
Ja vam dolazim kao miris lipe, kao sunce ispod kišobrana.
Kao sve one nevažne stvari koje ne priznajemo.
Ne dolazite više,
ja osim vas ne poznajem drugih zemalja,
a moje su zemlje krvave.
I moje su ceste sve one izvan grada.
Pod olukom oblaka gdje vas često čekam.
Uzmite njihovu glupost ,
u stihovima je debeli hlad čiji zaklon ne želim dijeliti.
Ne zamjerajte na sebičnosti.
Jer ti, ti i ti si Netko moj kojeg mogu opjevati jedino uz zadnju aleluju
dok me brutalne runde nepoznatih mi ljudi pitaju kako prolazi još jedan dan.
Post je objavljen 09.06.2012. u 23:00 sati.