Riječi ne govore mnogo. Govore samo ono što govornik želi reći, uz ono malo što ne želi reći a pažljiv slušatelj svejedno čuje. To malo, to prešutno a ipak rećeno, tako je neznačajno. Ne, riječi ne govore mnogo. No čime onda govoriti sve, izreći ono što riječi ne mogu i otkriti ono što ni pažljiv slušatelj ne može?
Dodiri. Dodiri će uvijek reći više no što govore riječi. O tebi. I o dodirnutom. I upravo zato moraš pažljivije pružati ruku na rukovanje. Jer nikada ne znaš koliko tvoj surukovatelj zna o dodirima, a može znati sve. Dodiri su jednoznačniji nego riječi, govore više na jednostavniji način i u manje prostora, a i izazivaju više osjećaja i u dodirnutom i u diratelju. U dodiru nema prešutnog, samo ako nailazi na trud pri razmijevanju, a nema ni sakrivenog značenja. Ono što dodir ne kaže nije ni potrebno reći.
No ipak... ukoliko dodir nešto ne kaže, to je svedeno na osjećaj onog koji je dodirnut. Hoćeš li, kad te dodirnem, znati što ti želim reći?
Uzdasi. Oni će mi dovoljno reći. Više od riječi.
Oprosti što ti nisam rekla da znam. Znala sam da ti treba vremena da to oblikuješ. Ne moraš pokazivati na nikakav poseban način. Samo ostani. I dopusti da ti se sakrijem na rame. I ja tebe. Za zauvijek.
Post je objavljen 09.06.2012. u 16:27 sati.