Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ggirry2

Marketing

Nathan Englander: Ministarstvo posebnih slučajeva

knjiga opisuje možda jednu od najstrašnijih patnji koje ljudsko biće može doživjeti: nestanak vlastitog djeteta. Lillian i Kadiš žive u Buenos Airesu u vrijeme vladavine vojne hunte, u vrijeme kad su ljudi nestajali bez traga i glasa, kada se nestanak nije smio ni prijaviti niti o njemu govoriti, kada je strah upravljao ponašanjima i uspostavljao odnose među ljudima.
strah od nekog nestaje a strah za nekog se rađa.
nestanak njihovog sina Pata suočio je ovo dvoje jedno nasuprot drugom. sve dotada minorizirane i zanemarene razlike isplivale su poput preokrenute sante leda. svaki na svoj način krenuo je u potragu, postupno se međusobno udaljujući....

i mjesto i vrijeme radnje sasvim su nevažni, ali osjećaji, razmišljanja i postupci vjerujem da su jedinstveni za sva vremena i sve civilizacije. sve mame i sve tate.
o djeci da i ne govorim


operacija kondor:
http://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Condor
http://en.wikipedia.org/wiki/Dirty_War

ono što mi nikako ne ide u glavu je pitanje:
kako čovjek može ovako nešto činiti drugom čovjeku?
što je to u ljudskom biću da je sposoban drugima nanostit nevjerojatnu patnju i bol, pa možda čak u tome i uživati?

tko nas je takvima stvorio?


prva rečenica.
Židovi se pokapaju kako i žive, nagurani, jedni drugima upadaju u prostor.”

posljednja rečenica:
I kao svake noći, pomislila je, doći će


zanimljivi citati:
(razgovor direktora i svoje asistentice)
“Kad si zadnji put izišla na dobru večeru?"
"Ako me to morate pitati, nemate pojma koliko me plaćate”



Uopće se nije osvrtao na nju, koja je gnječila šake, drobila ih, vikala da otvori vrata. U neko drugo vrijeme, u nekoj drugoj Argentini, na takvu bi larmu dotrčao susjed, drugi bi se došao žaliti. O zid između stanova tresnula bi cipela, gđa Ordonez uzvratila bi drškom od metle – došlo bi do rikošea i različitih reakcija pa bi naposljetku bila pozvana i policija. Sad su svi pretpostavljali da je larmu upravo ona i izazvala.
Kad bi ljudi čuli buku, nisu odgovarali vlastitom. Zaustavili bi ono što su radili i oborili pogled. A sve su više gledali svoja posla. susjedi viša ništa nisu čuli, ma koliko bučno bilo.”


“Prva linija obrane svakog korumpiranog sustava koji ne funkcionira jest postaviti nesposobnjakovića na ulazna vrata.”


“O dometima koncerta raspravljali su kad je završio. Njih troje i stotine drugih nagurali su se u najbližu pizzeriju, gdje su pričali o nastupu, stvorivši sretan i prilično glasan žamor.
Rafa je mislio da je stvar jasna: budući da je svaki drugi medij slobodnog izražavanja korumpiran ili kooptiran u režim, glazbenici su ostali zadnji koji mogu govoriti istinu. Bio je siguran da je rock preživio zato što odrasli u njemu ne razumiju ni riječi. njima to sigurno zvuči kao obična buka, larma u kojoj se ništa ne da razaznati.
“Sve je to smišljeno”, rekla je Flavia “To i nogometni stadion – ostavili su nam jedina dva mjesta gdje možemo vikati, psovati i udarati nogom. Nisu oni glupi”, nastavila je, “ nego zli. Znaju da moraju ostaviti medij, kao odušak. Bez tog ventila na koji se smanjuje pritisak, zemlja bi eksplodirala.”
“Kad bi znali što smo pjevali”, rekao je Pato.
“A ti misliš da ne znaju?” upita Flavia.
“Mislim da ne”, odgovori Pato.
“Rekla bih kako do sad u povijesti ni jednu skupinu ljudi nisu odveli na stratište, a da pritom nekom pjesmom nisu držali korak.”
“Ja se slažem s Patom”, rekao je rafa. “Da znaju na što se stihovi odnose, ne bi to dopuštali. Vidi nas”, rafa je pokazao na sve s koncerta koji su sad stajali oko njih. “Ta se energija može nekamo usmjeriti.”
“Izgleda da se ne može”, rekla je Flavia. Ispred su se zaustavile jake policijske snage. Dovezli su dva autobusa gradskog prijevoza kojima su zatamnili prozore. Nekoliko se mladih dalo u bijeg, ostali se nisu usuđivali. Bilo je uobičajeno zlostavljanje, gotovo da se uračunavalo u cijenu ulaznice. Rafa je izvukao ostatak sadržaja džointa, strpao ga u usta i uz gutljaj kole progutao. nakon sveg onog žamora, sad je vladala potpuna tišina, osim koraka ljudi koje je policija trpala u autobuse
.”


Čovjekovo pravo biće pokazuje se u tri slučaja, kad je posrijedi novac, kad govori u srdžbi i kad je pijan.”





Post je objavljen 08.06.2012. u 13:06 sati.