Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/espadrila

Marketing

Sve što hoću da znam

Veselila sam se danu godišnjeg odmora. Da, dobro ste pročitali, DANU godišnjeg. Naime, kad ste odrasli i radite, često se događa da radite u nekoj bezličnoj zgradi u predgrađu, bez klupe, bez drveta, bez ljudskosti. Iako živim nekoliko minuta od centra Zagreba, moji dolasci u grad postali su izvorom neopisive sreće, otkad radim u kukuruzištu. Što zorno pokazuje zašto je možda dobro raditi u kukuruzištu. Postala sam obrnuti Ivica Kičmanović: njega je grad iskvario, meni grad ponovno vraća vjeru u život i ljude.

Naspavala sam se jučer, lijepo se obukla, oprala kosu, ostavila iza sebe uređen životni prostor. Izašla sam u grad i sjela na kavicu. Pao je pljusak, pa još jedan, pa ponovno jedan iza njega. Kao da me bilo briga, pijuckala sam svoj espresso, razgovarala, čitala, šetala. Ali grad mi je jučer odlučio pokloniti puno više od mojih uobičajenih malih radosti.
Na pozornici na Cvjetnom trgu, pod nebom koje se taman počelo razvedravati, pojavio se Vlada Divljan.

Mislim da je „Čokolada“ prva kazeta koju sam dobila u životu. Slušala sam je dok se (doslovno) nije rastopila, upijajući svaki stih kako to samo može dijete koje ne osjeća sram jer se nečemu predalo do kraja. Vlada je bio moj budući muž, bila sam uvjerena u to kao u činjenicu da je sutra novi dan. „I da nisi tako mlada, ja bi te ljubio“, kome je mogao to pjevati nego meni? Godine su išle, ljubav nije prolazila. Sve pjesme sam doživljavala, proživljavala i voljela. U poratnim godinama, kada još nije bilo kulturne suradnje ali nije bilo ni kul ići na izlet u BG da bi se slušao neki shit na splavovima, otišla sam do Slovenije samo da nađem „Sve laži sveta“. Bilo je nekakvog posebnog u zadovoljstva u činjenici da si našao nešto što voliš i što ti znači, što ti nije servirano ili lako dostupno. Ne znam da li zbog okolnosti u kojima sam ga kupila ili zbog njegove objektivne kvalitete, ali taj album i danas, 12 godina kasnije, na mene ima poseban učinak.

Svi ti osjećaji i uspomene jučer su se stopili u jedno: moj grad, moj autor, moje najdraže pjesme, moj trg, moj dan godišnjeg, moje proljeće.

Odrađujući tonsku probu Vlada me je počastio sa dvije, tri, pjesme. Dovoljno da stojim nasred trga, slušam ih hipnotizirano, uvjerena kao i ona mala 7-godišnja djevojčica da je sve to, naravno, pjevano isključivo meni - dokažite mi da nije.

Moj Grad



E.


Post je objavljen 02.06.2012. u 15:27 sati.