Marketing
Hahlići 2
Izvještaj sa izleta 12.05.2012. (VO)
Godinu dana je prošlo od posljednjeg podviga Uroborosovaca koji su se popeli na vrhunce Grobničkih Alpi. I evo nas opet, visoko iznad Grobničkog polja, penjemo se prema Hahlićima. Šestorica neustrašivih pokušavaju uhvatiti daha i gubeći hektolitre znoja polako i postojano koračaju prema tom horizontu gdje nesmetano pasu konji, kobile i ždrijebci. Tako nam i treba, kad su četvorica Riječana i dvojica Zagrepčana, predvođeni neustrašivim vođom i prezidenteom PD Uroborosa, krenuli iz Rijeke oko deset sati ujutro. Ulovio nas je zvizdan, i zviznuo nas po glavi baš kad smo izašli iz vrućih šumskih puteljaka na kameni sag zapadnih obronaka Obruča.
Većina ljudi s autoceste Rijeka-Zagreb nakon izlaska iz tunela Tuhobić većinom gleda prema Kvarnerskom zaljevu. Oni koji nakon plaćanja cestarine na Grobniku pogledaju prema sjeveru vidjeti će prekrasan splet vrhova i kosa, prilično krševit i bez posebno puno vegetacije. Prošli puta smo dva dana proveli na lokacijama zanimljivih imena: od Podkilavca smo se penjali kroz Mudnu dol, da bi sjeli na Fratra i uspeli se na Ćuninu glavu. Od početka ovog pohoda, koji je zapravo započeo ispijanjem vina od 12 kuna na klupici ispred Željezničkog kolodvora u Rijeci, ekipa je nekako često spominjala Ćuninu glavu i razmišljala kakve li sva čuda mogu očekivati na.. pa na vrhuncu izleta. Autima smo pičili oj junačkom zemljom milom, preko Čavla do Grobničkog polja i sajma u Dražicama. Osim što je zagrebačkoj ekipi noć prije medvjed skoro zgazio auto na staroj cesti, a istovremeno riječkoj ekipi dalo na razmišljanje zašto brusnice idu tako dobro uz medvjeđe odreske, na Grobinštini smo zamalo pokupili lokalnog psa, par djeteta i pokoju zlooku nonicu, ali smo sretno stigli do ulaska u šumu u selu Podkilavac.
Ovog puta smo se odlučili za marš kroz šumu suhim koritom Zale, pa do ceste koja spaja skrovita mjesta lokalnih čobana. Sunce piči, a mi ne roštiljamo, no zato zastajemo svako malo jer nesmiljeno prženje na proljetnom Heliosu ne poštuje nikoga. Zatekli smo i lovca koji nam je slagao da samo čuva... samo ne znamo što. Susret s čobaninom i njegovih 70 ovaca bio je već nešto bolji, jer je nastao cijeli niz uzdaha i oduševljenja: dok je predsjednik uzdisao za janjcima, dotle su ostali bili oduševljeni cuckima koji su veselo skakutali oko nas. Nije sigurno da li je to zbog mariniranih ribica koje smo nosili u torbi, ili su i oni bili žedni. Nažalost, sva piva je već u ovoj prvoj trećini puta netragom nestala.
Krećemo se putem "pod Planinu". Uskoro smo došli na čistinu i počeli se oštro penjati uz zapadne obronke Obruča, najvišeg vrha ove skupine (1376m), koji još uvijek čeka da PD Uroboros službeno stupi na njega. Uz poprilične psovke, ali i stalno brbljanje pojedinih članova o lascinavim stvarima, koje mi u našem planinarskom društvu, prema naputku savjetnika za moral i ćudoređe, redovno izbjegavamo, pokušavamo se oteti ideji da ćemo zagorjeti kao rakovi.
Eol nas je poslušao, pa nas malo rashladio vjetrićem koji ionako ovdje vječno puše, 395 dana u godini kao da mu je svaki zadnji. Uskoro stižemo na raskrižje ispod prijevoja Vrh planine (1115m). Kaže, unazad prema Podkilavcu (ok.. to smo sad savladali), pa lijevo za Obruč. Hm! Predsjednik je opet naišao na problemčić. I dok su drugi bili oduševljeni konjima koji u ovoj pustopoljini blago pasu, ne mareći za neke tamo planinare, predsjednik je odlučio da bi bilo dobro ići "cross-country" pa što nas snađe. Tek sada može reći da je dom bio desetak minuta udaljen, preko prijevoja, ali smo zato upoznali divljine krša, napredujući prema težoj stazi "po kolcih". Kolci su doista kolci, koji su zabodeni u zemlji i tako označavaju put koji, kako se to popularno kaže, omogućuje planinarima da si grizu koljena. Hopsajući po busenima trave, ali se istovremeno diveći pogledu koji obuhvaća cijeli Kvarner i dobar dio Gorskog kotara, uspjeli smo se popest na prijevoj ispod same Ćunine glave (1160m).
Nakon izljeva ljubavi prema plemenitom vođi ("Gestapo siluje mladež abnormalnim tempom" jedan je od trenutačnih statusa na Facebooku), rodila se nova ljubav. Prema Hahlićima. Kad se fino poslože redom bijeli i kameniti Suhi vrh (1280m), pa pored njega kamena glava moćnog Fratra (1353m), te iznad borove šumice Dnjić (1190m), nema onoga tko ne bi zastao i divio se ovom čudu surove ljepote. Ispod njih je konjska rivijera, lokve koje se u narječju Grobinštine zovu hahlići (kalići), nastale u davna vremena tako što su obzidani izvor koristili lokalni pastiri. I tu su se pojili konji, koji su ostavili prekrasan dojam na dio naše ekipe. Drugi dio je dotle već bio za stolom terase planinarskog doma Hahlići (1097m) pa je izdaleka izgledalo kao da su konji oteli dio članstva. Ručak, odmor, pijača, opet nerazumljivi govori, a potom i grmljavina koja je počela parati nebo nad riječkim zaleđem.
Povratak je stoga bio ubrzan, po kamenim puteljcima, okupan dodatnim suncem kojemu su prijetili tmurni oblaci sa sjevera. "Avanti o popolo, alla riscossa! Bandiera rossa, bandiera rossa! Avanti o popolo, alla riscossa! Bandiera rossa trionferŕ!" paralo se livadama iz grla naših planinarskih bardova. Prilično dosadan put doveo nas je najkraj i do naših automobila.
Doviđenja Hahliću!
Post je objavljen 15.05.2012. u 11:15 sati.