Marketing
JA MENGELE
Jučer sam bila u nekoj čudnoj euforiji, a danas sam loše raspoložena.
Na današnji dan umro je Aleksandar, moj otac. Zvala sam ga imenom.
Nisam namjeravala opet pisati o njemu, ali eto cijeli dan mislim…
Bio je prekrasan majski dan i zato ja ne volim maj, niti to lijepo proljetno vrijeme… jer ptice su pjevale kao lude i sve je bilo zazelenilo i procvjetalo, dan kakav samo se poželjeti može. A on je morao otiči. Sam i u velikom bolu.
Javili su mi telefonom, nisam ga vidjela, nisam mu bila na pogrebu, nisam plakala.
Kada je umro moj očuh, plakala sam kao kišna godina… zapravo ja sam jedina plakala na njegovom pogrebu, nije plakala čak ni moja stara.
Kada nam je uginuo pas, plakala sam tjedan dana bez prestanka, a onda sam se morala urazumiti, muž mi je rekao da moram zbog djece.
Za mnogima sam... ali eto, za Acom nisam zaplakala. Znalo mi je samo ponekad doći da mu vrisnem ime.
Puno toga nismo nikada… On nikada nije bio na mojim roditeljskim, nije me ispratio na maturalno, nije bio na mnogim mojim proslavama… ja nisam nikada bila kod njega doma i puno toga još, pa eto, nisam mu bila ni na pogrebu.
Kada je umro, napisala sam mu pjesmu:
Gdje god da si sada ti, neka je svjetlost tvoj dom…
…
Ali to je samo moja pjesma, samo njemu, ne treba ju nitko drugi čuti.
Ne idem mu često na grob, daleko je.. a i čemu, nije on tamo.
Jednom sam mu na grob odnijela crne tulipane… jer bio je i on po mnogo čemu poseban. Od onda me crni tulipan uvijek podsjeća na njega.
Na ovaj dan uvijek doma upalim svijeću, i danas sam. I sviram njegovu najdražu pjesmu.
Priznajem, u mnogim sam muškarcima u koje sam se zaljubljivala, tražila njegov lik i dobrotu. Ali onda se između mene i njih znala ispriječiti jedna granica, koju ja nisam željela prijeći… jer onda više u njima ne bih mogla vidjeti njega.
Često mi je slao ploče.
Zadnje što mi je poklonio bio je album Keitha Jarretta Köln Concert. Davno je to bilo…
Zamjerala sam staroj što nikada nije pristala… on se pokušavao… on se želio vratiti.
Znam da ću se jednoga dana opet sresti sa njim gore.
Pisala sam već o tome da sam jednom prolazila onim mračnim tunelom, ali vratila sam se prije nego sam ugledala svjetlost.
Ponekad mi zna čak biti ugodno opustiti se i zamišljati da umirem. U sjećanje prizivam to svoje iskustvo, putovanje tim tunelom. Mračan je bio taj tunel, pa ipak sam vidjela da sadrži sve boje, vrlo dobro sam ih vidjela. Zamišljam onda kako ću tada vidjeti tu svjetlost na kraju tunela o kojoj pričaju, a onda će me prvo dočekati on. Vidim ga, dočekuje me raširenih ruku. I onda ga ja grlim i ljubim i više nikada ga ne puštam.
Ali danas sam izuzetno tužna. B. me povrijedio, on me ne razumije. Došao mi je reći da preglasno sviram i to jednu te istu pjesmu cijelo vrijeme i da on to više ne može izdržati - da sam Mengele.
Ali, kako on to ne razumije, meni je tako teško danas i ja to moram.
Ali, povrijedilo me i zato jer je u pravu - ja jesam Mengele. (ali ne uvijek, samo ponekad... danas... i još ponekad...)
Ipak prosim, ja Mengele, danas me "ubijte nježno".
A njegova najdraža pjesma bila je Humoreska.
Svi misle kako je Humoreska vesela, ali nije. Ona je tužna pjesma.
Post je objavljen 14.05.2012. u 23:30 sati.