Marketing
Život ti uvijek daje drugu šansu, a zove se sutra...
Mene su odavno prestale iznenađivati ljudske gluposti. S tim jednostavno naučiš živjeti i vremenom shvatiš da ne možeš protiv nekog ljudskog načina razmišljanja, ne možeš utjecati ni na čije misli, a ne dao Bog i da možeš, ne bi nam bilo kraja ili bi ipak kraj bio tada još bliži? Ali eto, ja sam u ovu svoju glavu umetnula misao da mogu uticati na nečiji osmijeh, nečije suze, na nečiji sjaj u očima… I zbilja mogu. Čovjek to može. Može krasti najiskrenije osmjehe strancu kojeg slučajno sretne u ovoj masi ljudi, sebi, prijatelju, voljenoj osobi.. Onako sasvim slučajno i spontano poput djeteta koje krišom uzima slatkiše zametnute negdje u kući.Težak i bolan je onaj osmijeh koji krije nemire duše. Od tih osmijeha treba bježati što dalje, jer oni razaraju i ono malo u nama ljudskog, dječjeg, ono malo nas. A darovati jedan iskreni osmijeh sebi, onom kome je to potrebno, ne košta ništa. A baš takvi osmjesi se pronalaze u sitnicama koje su nam često pred očima, ali ih ne želimo vidjeti jer neke druge stvari nam zamagljuju oči. Svako od nas, prije ili kasnije, u životu dobije udarac tamo gdje najviše boli. Kažem vam, svako, baš svako. I onda, ili ojačaš ili te bol uništi. Potom se uvjeriš da nitko nije onakav kakvim se predstavlja, da svako nosi masku koju je sam sebi napravio ili je idući životnim cestama izgubio srce, možda ga je neko i iščupao onako ‘slučajno’… I kad te razočara jedna osoba, gubiš povjerenje u ostale. Ali vremenom naučiš na poraze. Naučiš da te iza svakog ugla čeka iznenađenje. Naučiš da je najveća tragedija života što urođene osobine ne možeš promijeniti, s njima se rađaš, živiš i umireš. Naučiš da je život nemirno more, da su valovi iz dana u dan sve veći i veći i da moraš stalno plivati, boriti se sa valovima i ne dopustiti tom čudesnom plavetnilu da te nadjača. Pa i onda kad zaroniš, možeš izroniti ako dovoljno želiš. Nekad bivaš preslab za još jedno plivanje nemirnim morem pa sve prepuštaš sudbini. A sudbina k’o sudbina, dok ima konce u svojim rukama radi što joj je volja. A onog trenutka kad joj prepustiš sve konce, nemaš pravo na prigovor. Ali uvijek ti dugo treba da protrljaš oči, uvidiš istinu i da je priznaš sebi. Najgora je istina ona koja ruši sve kad je izgovoriš na glas, istina koja ti pravi rane poput najoštrijeg bodeža. Zato je nekad bolje i prešutjeti, jer ljudi su slabi i nemaju volje da ponovo grade srušeno ali živjeti u zabludi boli još više. Često se gubiš između dobra, zla i ružnog. Ne znaš šta definira dobro, šta zlo, a šta ružno. I promatraš ljude oko sebe, njihove riječi i djela, pokušavajući dokučiti gdje se to izgubilo dobro, a gdje ružno i u kojem momentu je zlo prevladalo. Žalosti te misao da i ti spadaš u ljudsko biće i bojiš se te pomisli da si isti kao svi. Nismo svi isti ali smo slični. Svi imamo neku zajedničku osobinu koja nas veže, pa bila ona dobra ili loša. Što je to u čovjeku što ga tjera na samoću i na bijeg od poznatih, a u isto vrijeme stranih lica, a možda pak i bijeg od samog sebe…? Osluškujući kapljice kiše, u stvari sam shvatila da osluškujem osjećaje u sebi koji poput valova mora ruše sve pred sobom, a ljubav se svojim vršcima prstiju igra s tim valovima. Umom luta misao da li je ovo sreća ili samo iluzija o sreći, ili je možda sreća satkana od tuge… Jer sreća zna biti prevrtljiva, lažna, a nekad i opasna. Sreća je ponekad samo omot za paket u kojem se nalazi tuga. A kad se paket otvori, omot je uništen, a ono što ostaje je tuga.
Poslije je teško uspostaviti odnos sa malim svijetom oko sebe, a još teže sa svijetom u sebi. I svaka borba koja se počinje voditi u tebi je tvoja, samo tvoja. Umjesto riječi na usnama je muk ili pak osmijeh koji pravi rane gore od najoštrijeg bodeža. Možda bih za promjenu trebala osluškivati sreću bez nade da će naići u velikoj količini. Hoću da je mala, iskrena i samo za moje oči upadljiva. Dovoljno je da ispuni najmračnije kutove duše, i ja ću to nazvati srećom.
Post je objavljen 13.05.2012. u 13:56 sati.