Marketing
Poškakljaj mi moždane vijuge, vratit ću ti stostruko...
Danas sam se spotaknula o jedan člančić, kaže ovako: "Najdublja stvarnost koje možemo biti svjesni je ona iz koje crpimo svoju moć. Za nekoga tko je svjestan samo materijalnog svijeta, moć je ograničena na materijalnu snagu, no na puno dubljem nivou nalazi se kreativna moć oblikovanja uma i tijela odnosno moć evolucije. Doći u dodir sa srži života, znači doći u dodir sa stvaralačkom moći svemira koja se izražava kroz našu osobnu kreativnost. Postoje tri sile koje prožimaju sav život: stvaranje, održavanje i umiranje." (QuantUM zona). Ok, ok, ovako povađeno iz konteksta mog tadašnjeg stanja svijesti, ne zvuči baš spektakularno... E! Jel se i vama događa da vas opere neko raspoloženje, pa zabrijete na nešto, pjesmu, knjigu, štogod, a kad vas prođe bude vas gotovo sram, ha? Nevermind, ubit će me digresije. Dakle, krenuh da se izrazim - jel vam se događa pokadkad da vam se cijeli svijet čini jasnim i zdravorazumskim, rješenja jednostavna i dostupna, a najveći dio ljudi oko vas uporno radi krivo? To je ono, kao kad pratiš neke političke izbore, pa ti se od svog "sjaja i bijeda kurtizana", onaj jedan učini manje kurvom, i zvuči tako jasno da normalan svijet glasa za njega... ali ne, ispijeni mozgovi su odlučili drugačije. Neću politiku u svoju butigu, još; nije o tome post, nego pitam se jesu ljudi ćoravi i blesavi da ne vide korak dalje od onog što im se tutne pod nos, ili sam samo ja luda?
Onaj članak s početka kaže dalje: "Ova tri-u-jednom inteligencija je ono na što pokušavamo utjecati kada svjesno oblikujemo život i naš je izbor koji od tih aspekata (kreacija, održavanje ili odumiranje) je dominantno. Imamo moć promijeniti ravnotežu tih snaga i dokle god kreiranje dominira našim postojanjem, mi ćemo rasti i razvijati se. Evolucija sprečava entropiju, propadanje i starenje. Najkreativniji ljudi bilo kojeg područja intuitivno se baziraju na ovom razumijevanju. Oni rastu s potpunom svjesnošću da su izvor svoje moći i bez obzira o kojem području se radi, općenito dijele određene osobine: u stanju su biti u kontaktu i uživati u tišini… povezani su i uživaju u prirodi… vjeruju svojim osjećajima… mogu ostati fokusirani i funkcionirati usred zbrke i kaosa… uživaju u fantaziji i igri… u potpunosti daju povjerenje svojoj svijesti… nisu čvrsto privrženi niti jednoj točki gledišta… iako su strastveno predani svojoj kreativnosti, stalno su otvoreni za nove mogućnosti!" - pa, hmh, baš sam se našla nekako. Dobro, danas mi na kalendaru stoji: "Glumi ego-tripera", "cijenjeni Ego, smijem li Vam se obratiti sa Vi?" - nekad mi se samo čini da je svakodnevica teška, ali život na ovoj planeti može, uvjetno rečeno, biti vrlo ugodno iskustvo ako dopustiš da se tvoj mozak zabavlja sa špekuliranjem o onome što se nalazi u "backstage-u" života, iako nisi dobio VIP ulaznicu za druženje s, ne znam, Noamom Chomskym ili Davidom Ickeom. Molim, ustegnuti se od zaključka da imam neku bijesnu načitanost iza sebe - znanja primam pretežito neposredno upijanjem i koketiranjem s inim temama, ne gutanjem knjiga... osim kad me trebaju uspavat.
Svijet pisane riječi je ponekad smiješan, pretvorio se u pravu estradu, pa kad dođe na tržište pregršt smeća, okrznem se o njega sramežljivo, da me ne zarazi. Jesu to "Tajne Da Vincijevih kodova", koje su ti smiješne ako si s razumijevanjem progutao "Svetu krvi, sveti Gral", a s čuđenjem u šetnji kroz VBZ gledaš naslove kao "Tajna templara" i slične pizdarije koje poblesavljelo tržište pita ili pak nadri mudrosti iz pera Coelha na kojeg otkidaju curice. Da se razumijemo, ništa od toga nije uspjelo kupiti moju pozornost. Tako sam se okrznula i o "Tajnu" - naravno, dokumentarac samo - moja ljenost je moćna - i veli "Traži i bit će ti dano" - pa naravno, tko to još ne zna! Vježbam taj pristup od kad sam bila dijete, na svemu: tada sam kozmos tiho žicala da kum kad dolazi iz Austrije donese LEGO kockice, danas tako žicam parkirno mjesto točno ispred ulaza u poreznu, ili kumim svemir da mi dužnik uplati lovu taman dan prije nego što se moram otisnut na put... naravno, sve zadnji tren. Postoje stvari veće od mene, nije sve u mojoj moći, ali se barem u međuvremenu mogu zabavljat s malim stvarima, velike me ionako melju kao žrvanj... uostalom, kao i sve druge ljude.
Ajd, sad bez prenemaganja, prestajem se ispričavat zbog toga što pišem o sebi - krasno je kad naletiš na sebi slične umove koje se pogone na znatiželju - motori s unutarnjim izgaranjem :), opere me odmah neka glad: "Daaaaj mi da te upijem!", sličim na netopira pomalo. To su oni pojedinci koji te dotaknu, mada su samo na proputovanju kroz tvoj život, puštaju trag. Oni divni umovi koji oplemenjuju svojim postojanjem i sijevaju u bojama, prizivaju te k sebi humorom i čovječnošću, obasipaju te znanjem i daju ti svesrdno da od njih učiš, bez predrasuda, sve ima je nekako pojmljivo na prvu i nećeš ih vidjeti da mučno prežvakavaju knjige o samopomoći ili idu na tečajeve autogenog treninga. Ne mislim ni pod razno na zastrašujuće stručne ljude, lumene i genijalce - oni blješte monokromatski, najčešće nisu potpuni i nisu stvoreni za život ovdje... možda su tu da bi ga baš nama, nazovi "prilagođenima", olakšali život. Govorim o malim iluminatima, koji su svakodnevno sposobni posumnjati u sebe, ali zato ih ni minimalno ne jebu pitanja kao religija, smisao života, život poslije smrti ili to da im je potpuno jasno da je veliki komad dostupnog nam svijeta velika zavjera bez rješenja. Posebno me raduje kad u njima vidim snagu da se bore za svoju sudbinu i da ju oblikuju po svojim željama i prohtjevima, kad se dobrano potrude, naravno - bez uloženog truda, nema nagrade.
To su oni ljudi koje osjećam bliskima sebi, i imam sreću da sam njima okružena, jer me potiču da rastem kroz interaktivne procese, i to me veseli i zabavlja. Moćni i topli istovremeno, rođeni sa sviješću o kozmosu, a opet takvi lažovi spram sebe samih. Lažu se samo zato da prevare sami svoj um i natjeraju ga da se drži konvencija, ali znaju pritom da to ne ide tako, jer je istina drugačija. Govorim o ljudima, poput mene, koji su spremni istražiti najtamnije zakutke ljudske svijesti, bez straha na što će naići. Ne mogu zamisliti svijet, a ni sebe, bez da sam ih poznavala - natjerali su me da postanem tko jesam kroz uzajamno istraživanje i sakaćenje svijesti od svega suvišnog, nekad samo u cilju igre, samo da si zabave mozak.
Poškakljaj mi moždane vijuge, vratit ću ti stostruko - ne mogu se ustegnuti, ni ako poželim - da, postoje bitnije stvari, da, primjenjivo je na sve što mogu zamisliti, ali najočitije je u muško-ženskim odnosima. I kada su površni, čisto prijateljski, ili pak naprosto bolno strastveni, uvijek mogu biti začinjeni - pričali li mi o mijenjaju distribucije, o partijani koju nismo godinama pohodili, o škampima na buzaru, putovanju bez plana i cilja, zadnjem skandalu u krugovima crkve ili pak o svjetskom poretku - sve može imati seksualne konotacije. Dvosmislenosti, stosmislenosti, fitness za mozak, kako bi rekao jedan moj virtualni poznanik - pročitaj moju priču između redova i igraj se sa mnom, zabava je zagarantirana. Radi mi što želiš da radim tebi, daj mi da ti usadim prljavu misao u um, koja će te progoniti... svega onako, usputno: "Ova prokleta FINA me već nastrano jebe...", "Ok, žao mi je, šta sad, želiš da kleknem u kut na kuruzu... ili možda brusni papir?", "Jbt kako je ovo dobro, za svršit!" - šta neki ljudi čuju iz ovoga? Apsolutno sve što sam rekla - svijest je zabavljena konverzacijom, podsvijest je zabavljena veselim slikama i scenarijima - bitno je samo posaditi misao u plodan "pomaknuti" um. Naravno, sve popraćeno bezobraznim pogledom koji prati reakcije i kurvinskim osmjehom.
Možda sam zato omiljena među muškarcima, i to mi odgovara. Kad malo proradi feromoni, sve je zabavnije. Ponekad se osjetim maaaalo droljasto, ali očistim si obraz već u sljedećem trenu, kad odgovorim na poslovni poziv na tečnom talijanskom i dogovorim u tri poteza šleper iz Cremone ili izjavim nešto tipa: "Nemaš beda, imam štelu na autootpadu, naći ćemo pumpu za servo ap-cap i još ti sredim 3 mjeseca garancije."
What the point of my trabunjanje? Shvatila sam da, ako ne zabavljam mozak, mogu si ga i propucat jer ničemu ne služi, osim preživljavanju, a to mi nekako, hmh... nije mi baš dovoljno. Da ponovim s početka: "...vjeruju svojim osjećajima… mogu ostati fokusirani i funkcionirati usred zbrke i kaosa… uživaju u fantaziji i igri… u potpunosti daju povjerenje svojoj svijesti… nisu čvrsto privrženi niti jednoj točki gledišta… iako su strastveno predani svojoj kreativnosti, stalno su otvoreni za nove mogućnosti!" - ograniči um i umri, otvori ga i udahnut ćeš svijest i oživjet ćeš u svijetu novih boja. I da, boli, žari, zadovoljava, ispunjava, osakaćuje, baca u očaj, puni baterije, ispravlja percepciju - jednostavno, zabavlja me.
Btw., ono na vrhu je Luigi Serafini... muž me je neki dan upitao za kog vraga mi to visi u uredu i koji je uopće smisao. Odgovorila sam mu: "Pa možda nikakav, izveo je to MOŽDA SAMO ZATO JER MOŽE." "Zašto cijelu ulicu voziš na rikverc, umjesto da se tu okreneš?" - "Zato jer mogu."; "Zašto nosiš 4 vreće odjednom, a ne malo po malo?" - "Zato jer mogu."; "Daj, prestani igrat igricu, dok pišeš dopis i odgovaraš na telefon." - "Neću, radim to zato jer mogu."
Uzimati dnevno "zabavu za mozak"; preporučiva doza - PRETJERIVANJE!
Post je objavljen 17.05.2012. u 11:29 sati.