Marketing
'SPIG'-ova INTERAKTIVNA GALERIJA (ne kolutaj očima, nego čitaj i ne pizdi!) STAN WINSTON part 2
Prije neka tri tjedna se neki stranac sidrio kraj mog lijepog otoka.
Ni prvi ni zadnji.
No ovo je bio ipak neki specijalac.
Kad je onako zdravoseljački išao dizati sidro potegao je te komov kabel.
Puče žica, puče net, puče fejs, puče maks te ve.
Puče sve u pičku materinu.
Communication breakdown.
Uglavnom, u iščekivanju te komovih gnjuraca (jel' tako nešto uopće postoji?) moji su otočani blijedi k'o krpe nemoćno blejali u zaslone svojih računala.
Nekima su se i ruke tresle..
Neki nisu ništa polajkali više od 48 sati.
Jedan stariji gospodin je zabrinuto pitao da kakav je to način ljude ostaviti tako dugo bez interneta.
Ovaj drugi je rekao da se ljudima jebe za internet već im je teško jer nemaju našto drkat...
Nitko u povijesti nije ljepše opisao Internet.
Zato obavezno sejvajte ono na što drkate jer nikad se ne zna kad može puknuti veza.
RANI DANI
Iako našeg predivnog bloga ne bi bilo da ne postoji ova suvremena sofisticirana tehnologija ja i dalje tvrdim da bih mogao živjeti bez 90% tih hi-tech bedastoća.
Aj fon, aj pod, aj u pičku materinu!
Večeri u kojima mi se posreći da mogu u miru slušati glazbu i čitati knjigu su mi sto puta bolje od svih mobitela, interneta i televizija što postoje.
Dok je većina razmišljala na ovaj moj način ljudi su se i družili i jebavali i svršavali po sisama i lizali genitalije i učili i sklapali poslove i smijali i roštiljali i dizali novce na banci i radili i išli na utakmice i što je najvažnije, bili zdraviji.
Niko lud.
Danas kad se smiješ misle ili da si lud ili da ih provociraš.
No, dobro!
Kao što rekoh, već jedno pola godine čitam sve one divne knjige koje sam propustio.
Izbor je ovog puta pao na 'Rane dane' Gorana Tribusona.
Prava Jergovićeva 'Historijska čitanka', ali usmjerena isključivo na kino i televiziju od kraja pedesetih do danas.
Čovjek ima memoriju kao Broj Jedan.
Pa i bolju.
Toliko mi se svidjela da ću je morati nabaviti za svoju čuvenu kolekciju.
Karakterističan izvadak:
''...negdje potkraj pedesetih godina u listu 'Borba' počeo je na čitavoj stranici izlaziti instruktivni serijal o tome kako napraviti pravi, pravcati 35-milimetarski filmski projektor.
Iako nije bilo jasno kome je taj serijal namijenjen, tko bi zapravo po njemu mogao napraviti tako složenu spravu i, konačno, čemu bi uopće služila, izrezao sam iz novina svih pet nastavaka, čvrsto naumivši upustiti se u taj pothvat.
Razočaranje koje sam doživio bilo je duboko i trenutačno.
Upute iz 'Borbe' zvučale su otprilike ovako:
...ugljenu luč od 10 luxa ugradite u koncentrično metalno kućište nasuprot konkavnoj strani kondenzora. Za prenosne zupčanike (greifere) najbolje je ugraditi kromirane kotačiće promjera 12,6 mm; pazite da Vam prenosnik malteškog križa bude sinhron s obrtajem motornog zamašnjaka...''
Ne želeći prebrzo odustati, izložio sam se čak silnoj blamaži kad sam u lokalnoj željezari pitao drže li kojim slučajem malteške križeve i kromirane greifere...
Knjiga za pamćenje!
SAMO NA 'SPIG'-u JE MOGUĆE NAKON OPISA SAMOGRADNJE KINOPROJEKTORA IZ 1950 i neke ZAVRŠITI NA ŠKOLI STANA WINSTONA
Nego, kad smo je već spomenuli, jeste li posjetili 'Školu Stana Winstona'?
Posjetili ste Vi moj kurac!
Idemo!
Za početak Vam predstavljamo tužnog Jasona iz 'Petka 13.'
Gledao sam ga prije par godina i jednostavno mi ne ulazi u glavu da je takvo što nekad punilo kino-dvorane.
Totalno smeće!
Esencija trasha!
Mladi Amerikanci se jebu u kampu, ovaj ih kolje zepterom od pola metra, oni trče, on se jedva vuče, al' ih uvijek sustigne.
Na kraju ostane neka bosonoga pička koja ga prvo ubije strujom, pa pređe preko njega kombajnom, pa ga polije benzinom i zapali, pa ga raznese plinskom bocom…
Ovaj ipak nestane.
Radi nastavka.
U ovakvim slučajevima čak ni nostalgija ne pomaže!
A pazite ovo!
Svatko od nas može postati dio galerije Stana Winstona.
Mali, ima li iznad Jovića, Ražanca, Posedarja i Slivnice oblaka čudnog oblika?
Ćeeeeeeeeeeeeega?
Tamo se može ukazati jedino Gospin lik u bukovom panju.
Jebalo mater koliko moraš biti klinički glup za popušiti takvu priču da je ta tamnosmeđa fleka Gospa osobno i onda se još moliš.
I ljubiš panj.
I miluješ mu svetu koru.
I čupkaš mu svetu mahovinu.
I kriomice u torbu stavljaš sveto blato oko panja.
A neki lihvar već nasrao štand sa križevima i krunicama 'Made in China'.
Ajmooooooo…molitvenici na aaaaaaaaakcijiiiiiiii…ajmooo stoko….
Nego, čega još ima u zadarskom zaleđu?
Bespravno ugrađene bloketare bez fasade.
Kladionica do kladionice.
Otkup zlata.
Utakmice šeste lige zapad.
Na kojima sudac početkom drugog poluvremena obavezno dobije po pički.
Nego kad sam te, druže, već spomenuo, sjećaš li se ti kako si, dok si bio mali (ne Mali kao sad, već mali),a nažalost i dan danas, a još više nažalost, po svemu sudeći, i ubuduće, odnosno vjerojatno zauvijek, provodio dane popravljajući aute, rastavljajući motore, glave, radilice i pola života imao ruke masne i crne do lakta.
Od tri nikakva stojadina napravio bi se jedan moćan.
(Idući isječak ide samo za tebe i za onog iznad tebe i njegova unučića koji je onda imao 4 godine i jedno 45 kila (unučić-odojčić).
Tom malom debelom pametnom dječačiću je najomiljenija igra bila svakog dana skakati u mjestu.
Nekad pola sata, nekad sat, nekad dva.
Uglavnom za vrijeme njegove vesele igre mom prijatelju Malom bi u juhu upadali komadići plafona.)
Onda bi Mali to krme i njegovog djeda glasno proklinjao i preko balkona im jebao majku, a ovaj bi uzvraćao.
Na veselje nas susjeda.
Nego, jebeš stojadina, tvog susjeda i njegova odojčića!
Neki dan smo se čudili kako su prije 40 godina Bosanci i Srbi putovali na more.
Muž, žena, baba, kćer od trinaest godina, sin od devet i beba od osam mjeseci.
Plus šest torbi, dvije ležaljke, mala meblo polica, napuhani luftmadrac i tri puna putna frižidera.
I to sve stalo u fiću.
A njegova zapremina malo veća od ležeće kade.
Jedan moj prijatelj je rekao da je to isti osjećaj kao da se jedno dvanaest sati spuštaš niz planinu sjedeći na gajbi od pive.
Mali, vidi čim se bave tvoji istomišljenici u Americi.
Jebeno, a?
Nego, idemo dalje!
Kad bih kojim slučajem živio u Connecticutu ili Massachussetssu vjerujem da bi moj dragi kolega Luxon za rođendan osim onog Alien PEZ-a iz prošle galerije dobio i Enterprise pizza cutter.
Nešto kao ovaj na slici.
Kako mora da je sladak trokut pizze odrezan s ovim cutterom.
Zbog ovih pizdarija volim U.S.U. i gotovo!
U.S.O.-zakon si!
Radi pizdarija!
I ničeg više!
Kod nas je apsolutno svaki kurac dobio spomenik.
Kraljevi, narodni heroji, probisvijeti, raznorazna govna…
A znate li Vi čemu služi spomenik?
Jedna od temeljnih uloga spomenika je da ga se raznese eksplozivom kad se promijeni vlast, stranka, društveno-političko uređenje.
Bez obzira da li je mramorni lik pozitivac ili negativac.
Zahvaljujući prevrtljivom povijesnom kotaču prije ili kasnije će ta tona mramora poletjeti u tri pičke materine.
Jasenovac, Blajburg, partizani, ustaše, četnici, Tito, Pavelić….BUUUUUUUM!
A onda slijede polemike po novinama.
Jeste li spremni upoznati se sa sa najboljim spomenikom kojeg su moje oči ikad vidjele?
Spomeniku čijem bih autoru ja osobno podigao spomenik.
Čovjeku zbog kojih je ovaj svijet ipak lijepo mjesto.
Dame i gospodo!
Spomenik biku koji se isprdio!
Pažljivo pročitajte još jednom.
Biku….koji se isprdio, alo?
A sad nešto i za nas zrele obiteljske ljude u kasnim tridesetima.
Čintra iz svemira!
Bila bi iza debelog stakla na počasnom mjestu.
A za vidjeti je naplaćivao bih ulaznice.
A Luxon je napomenuo da se na njoj ne svira glazba za pičkice već samo distorzirani dž-dž-dž-dž-dž rifovi…
Sjećate li se audio-kazeta?
DENON, AGFA, BASF, SCH, TDK, JVC, SONY…
Da bi ova iduća slika bila još zanimljivija ja sam stvarno imao jedan Đimijev Best of na nekoj prastaroj kazeti koja je toliko zavijala da nisi znao je li 'Prpl hejz','Vudu čajl','Krostaun trefik' ili Vajtina 'Leila'
Nego, kad ste zadnji put sjeli pod murvu, igrali se sa sisama voljene osobe, pili martini i slušali Vajtu?
Nego, jebeš Vajtu!
Ajmo mi na Jimija.
Volite li pticu trkačicu?
Moja najdraža baza je ona kad kojot s vrha planine do ceste rastegne sajlu, a onda na glavu stavi kacigu s kotačićem i proba se spustiti s nogama u zraku i onda pukne sajla i ode u pičku materinu skupa s kojotom.
Na idućoj slici bi mi bilo draže da je umjesto njega ptica trkačica, ali jebi ga…
I za sam, samcati kraj našeg današnjeg druženja idemo se, kako blogu.hr i priliči, svi skupa dobro posrati.
A nakon sranja-potegnimo vodu!
Trebalo mi je malo vremena da uberem o čemu je riječ, ali kad sam shvatio oduševila me.
Čak i više od bika koji prdi.
Vodokotlić mi je ipak najveći zakon.
Nadam se da ste uživali u još jednom izdanju naše interaktivne galerije.
Post je objavljen 10.05.2012. u 20:28 sati.