Nekidan na ručku u jednom «skupljem» restoranu u Zagrebu moja kćer je rekla istu stvar kao i jedan slavni Amerikanac. U tom «skupljem» restoranu smo, vođeni čistom glađu, završili samo zato što je onaj «jeftiniji» preko puta bio zatvoren. A baš mi je bilo krivo jer to je restoran gdje mi ne treba rječnik stranih riječi kad čitam jelovnik, paše mi domaća atmosfera i spiza neopterećena korijanderom, gorušicom i kombinacijama meda i bijeloga luka. Ovi restorani u zadnje vrijeme samo se natječu koji će imati više francuskih izraza i nerazumljivih kombinacija, začina i načina serviranja da bi čovjek morao završiti školu kako bi zadovoljio potrebu utaživanja gladi. E dakle, skuplji restoran kao i svaka bolja prodavaonica ploča, ima pedigre, koji u hrvatskoj inačici glasi istarski. Onaj susjedni nema podrijetla niti predznaka tek je jedan najobičniji mulac. Ali hrana je bila odlična, bez obzira što sam joj tražila dlaku u jaju. Gore spomenuta mlađa punoljetnica jela je rižot od kozica. S obzirom da je gospođica kao uostalom i ostala dalmatinska mladež navikla na riblje specijalitete, dala je komentar da je rižot odličan.....SKORO je ko BAKIN. Istu stvar bi vjerojatno rekla sva djeca čiji nepci još nisu inficirani gastro-snobizmom. Svi kojima je hrana užitak a ne trofej.
A sve je otišlo k vragu kada je hrana «ušla u modu» i preselila se iz kuhinja i kužina na TV ekrane. Opće je poznato da bake i babe nisu baš televizične. Najbolje bi bilo da stavimo baku s flekama od šuga bez ikakvog pokrivala za glavu na televiziju. A nemaju ni savršene zube, pod svjetlima reflektora vidi se izrast na glavi, nisu ni slatkorječive. Tko bi to gledao. Ali na sreću imamo golobrade malce s kapicama ili kirurškim maramama na glavama koji se spretno kreću među 3xInox posudama (di su nestali skvorcani bronzini) u high-tech kuhinjama. To se traži. Od sveg tog šarenila i must have dodataka nije u konačnici niti važno kakvo je jelo. Glavno da se gleda. A kad su ti tele kuhari postali takvi nemili autoriteti da sole pamet svim bakama Lijepe naše! Školovali se ljudi u inozemstvu. Jer inozemstvo je bolje od tuzemstva. U svemu. U stvari obratno, tuzemstvo je gore od svega inozemnog. E pa ne vrijedi formula baš za sve. Priznajem puno bi trebali naučiti od stranaca ali ima ponešto što bi i oni mogli naučiti od nas. Samo uz pravog učitelja.
E dakle te i takve babe i didovi proizvodili su stoljećima maslinovo ulje. Ali ovih zadnjih godina o maslinovom se ulju priča kao da je novo otkriveni planet istarsko-centričnog sustava. Krećemo ab ovo. Što je bilo bilo je sada vrijede nova pravila. Opet nitko ništa one babe ne pita nego nam uglađena gospoda otkrivaju toplu vodu. Proizvodnja i konzumacija maslinovog ulja podiže se nivo ceremonije uz sudjelovanje vitezova okruglog stola. Pa nam objašnjavaju kako treba brati zelene masline jer su one zdrave. Pa nije maslinovo ulje lijek. Ako se na taj način gleda onda ga pakirajamo u male bočice i nudimo u apotekama....svaku večer jednu kap iza uha za miran san.....Pa onda su postali popularni licencirani kušači maslinovog ulja. Kao da je maslinovo ulje vino. Zar vam ne izgleda smiješno da ozbiljni ljudi piju maslinovo ulje a blitve i ribe ni za lijek. Jeste li ikad došli doma i onako žedni se napili maslinovog ulja, ili je li iko pametan kad ima glavobolju natrljao vrat s maslinovim uljem. Nesumljiva su njegova ljekovita svojstva ali ne možeš nepcima prodati cojones pod bubrege. Ili je ukusno ili nije. Nema tu velike filozofije. Tome u prilog -nekidan me privukao kratki promidžbeni film o istarskim maslinovim uljima pod naslovom Maslinovo ulje i seks. Odgledala sam ga u dahu i ostala bez daha. Gospodin ima ispred sebe 12 različitih maslinovih ulja od kojih svako ima točno određenu namjenu. Nisam sve to popamtila jer nastojim pamtiti samo važne stvari ali nešto kao črnica je dobra za crveno meso, lecino za tunjevinu (ne daj ti Bože pomišati) i tako do br. 11 a na 12.mjestu bilo je maslinovo ulje koje je odlično za seks (ne znam koja je sorta ali pouzdano nije extra djevičansko). Nije čovjek objasnio kako se treba uzimati, oralno ili nekako drugačije ali tvrdi da je učinkovito. Do tog trenutka mislila sam da Ava Karabatić ima monopol na glupost ali vidim da glupost nije nužno dekoltirana, može biti obučena i u ponajbolje Armani odijelo. I ako nisam u pravu recite mi zašto vam u zadnje vrijeme kad dođete u riblji restoran vlasnik onako zavjerenički kaže...ne brinite imamo pravo domaće maslinovo ulje.....A oni nek se seksaju.
Trebalo je preživit ove godine slijedova jela, silovanja namirnica i filozofiranja oko nečega što je staroj babi kristalno jasno. Nebrojeno puta sam se morala ispričavati što naručujem neka «normalna» jela, što volim dagnje (školjka vulgaris), što bi radije srdele na gradele od loše spečenog dentexa, što biram čičvardu i tripice a ne Carprese. I onda nam je došao onaj Amerikanac s početka priče. I pokazao nam nešto što mi sami ne vidimo iako nam je ispred nosa. Čovjek se zove Anthony, za prijatelje Toni, Bourdain i autoritet je na polju svjetske gastronomije. Snimio je «reklamu» o hrvatskoj kuhinji u emisiji «No reservation» koja se prikazala prije 10-ak dana na Travel Channelu. Toliko nas je nahvalio ali ne onako američki delišs, ne onako sa svakim fino s nikim iskreno, nego nas je fuc....nahvalio. Nimalo politički korektnim rječnikom ustvrdio je da idiot svatko ko još nije bio u Hrvatskoj uključujući njega samog. A čovjek je jeo, pazite sad: dagnje, srdele, teleći rižot, paški sir, pršut, trlje, tripice. Sve je polivao maslinovim uljem i zalivao ne provansalskim nego Bibićevim vinima. Sve gore od goreg. Nikakvi slijedovi, nikakve pjenice i ostale monade. A znate tko mu je kuhao od Istre do Skradina. Babe i bakice, mame i punice i jedna supruga. I ne samo da ih se nije odrekao već ih je digao na pijedestal. Bravo za Tonija našeg. Čovjek osim što ima smisla i nepce za hranu ima i osjećaj za bitno. Sad samo čekam tko će ga od naših snobovskih gastro autoriteta prvi citirati. I baš je lijepo bilo čuti iz jedog američkog priloga kako se Bibić podigao iz pepela rata, kako nam Japanci uvoze tune, kako Pažani nude u pravom hotelskom biseru Boškinac ponajbolju hranu na kugli zemaljskoj, kako nema tajne u istarskoj fritaji jer to žene tamo kuhaju već stotinama godina.... Biser do bisera hrvatske tradicionalne kuhinje kaže Toni ali znate onu latinsku o biserima pred svinje. E jesmo čudan narod kad se odričemo vlastitih bisera za ogrlicu od jeftinog štrasa.
Poučna je priča koju nam je Toni ispričao i s drugog stanovišta. Družio se s ribarima, školjkarima, vinarima i vinogradarima, uspješnim hotelijerima, vrijednim težacima, kuharicama.....Na trenutak sam pomislila da to ipak nije hrvatska priča. Jer sve što čujemo od naših političara je da smo lijenčine koji bi kruha povrh pogače, da se trebamo okrenuti radu, da po cijele dane pričamo na mobitel, da smo ti koji plaćamo najnižu cijenu struje i plina u svemiru.....Nekoliko dana nakon ovog priloga premijer Milanović nam je iz Rijeke poručio... Želimo sačuvati način života kakav imamo, naše navike, želje, običaje, želimo napredovati, ali ćemo, da bismo samo sačuvali ono što imamo, morati raditi teže, ozbiljnije i pametnije nego do sada, da trebamo jasno odrediti što nam je važno i s čime se moramo uhvatiti u koštac. (Samo sam čekala da okupljenoj riječkoj masi vikne na kraju...Kakvo je maslinovo ulje? A oni uzvrate...Zdravo, zdravo, zdravo...) Kome on to priča? Sigurno ne ovim ljudima gore. Dok su oni solili ribu on im može soli na rep. Dok on priča oni su u Americi a on još ni vizu nije dobio. Jer je morao pisati u aplikaciji i ko mu je mater i ćaća i što radi i što misli raditi. Ako je i za Ameriku previše je pomisli Milanović i ode u Rijeku gdje po njegovim riječima... onog koji dolazi se ne pita tko si, što si, tko ti je otac, majka, koje si vjere – tu si dobrodošao. Amerika ispala palanka kontra Rijeke. Mi u Zadru isto tako, na Musapstanu je carina i jednu godinu puštamo samo one iz Schleswig-Holstein-a a dogodine samo one iz švicarskog kantona Nibwaldena...i tako dok u smjeru kazaljke na satu ne dođemo do kraja Europe. Onda tek idu daleke zemlje. Zato nam Toni i nije bio u Zadru nego u Kalima. Ma možeš sto puta biti Toni ali nema u Zadar. Vrati se 2025. i u red na Musapstan. A u međuvremenu se kupaj na Kvarneru. Oni primaju sve i ne pitaju ništa. Zato su se Kvarner i Istra tako i razvili u međuvremenu. Dok smo mi u Zadru provjeravali rodoslovna stabla pridošlica i putnika namjernika oni su razvijali maslinarstvo. Ali uzalud vam trud svirači. Jer Toni je posnimio masline iz Luna a ne iz Istre. A znate kako kažu ako nisi bio na TV kao da te nema.
S obzirom da nas je onako izreklamirao čujem da da nam dolazi njegov kolega iz redakcije humorističnog programa. Snimit će sve šale i pošalice od Banskih dvora preko Remetinca do Pantovčaka. Amerikancima za smijanje nama za plakanje.
”Holy s*** that’s good”. rekao je Toni ližući prste u Hrvatskoj...za one koji ne razumiju engleski...“ s*** happens '“ rekli bi naši političari.
Post je objavljen 09.05.2012. u 11:42 sati.