Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/hrvatski-desnicar

Marketing

Jasenovački turizam

Bilder hochladen

Mladen Schwartz

[Još jedno izviješće naše pouzdane, sveznajuće agencije Ella Hess, ovoga puta sa zatvorenog sastanka predsjednika vlade Zorana Milanovića te njegovih ministara Željka Jovanovića (znanost, naobrazba, šport) i Veljka Ostojića (turizam). Nakon ovogodišnjega (2012) jasenovačkog orgijanja, premijer želi ministrima utuviti u glavu zaključke i smjernice.]

ZORAN MILANOVIĆ – ZOKI: Drugovi kolege, veličanstvena, jubilarna – 67-a – komemoracija jasenovačkog genocida je iza nas. Možemo biti zadovoljni, možemo biti ponosni i smjelo gledati budućnosti u oči, kao i Međunarodoj Zajednici i Europskoj Uniji, a bogme i Natopaktu, srpskom narodu u Hrvatskoj i triu Goldstein. Pa poslali smo jasnu poruku kao nikada do sada, odlučnu i snažnu: da se zna i da se nitko ne vara, da u ovoj zemlji vladaju oni koji su u Jasenovcu bili ubivčni. To je kontinuitet bratstva-jedinstva, i od toga ne odstupamo ni za pedalj! Bez zezanja!
ŽELJKO JOVANOVIĆ – JOVO: Dobro si bre kazao, premijeru. I Pupovac mi reče da je bilo izvan– redno! Nikada se više nije psovalo ustaše. Ne zna se, veli, a ne znam ni ja, ko je bio bolji, Ti, drug Predsjednik ili drug Predsjednik Sabora. Pa tek rabini, pa tek Cigani, pa srpske fosilke i fosili, pa razdragana mladost koja jedva čeka naše nove udžbenike istorije!
VELJKO OSTOJIĆ: Drugovi, dozvolite mi, ja bih prije svega samo jedno proceduralno pitanje, formalno, da tako kažem. Nemojte misliti da sam ljubomoran, ali obojica imate tako krasne srpske nadimke: Zoki, Jovo..., pa vas molim, dozvolite mi, ja bih da me zovete Sovo.
JOVO: Pa nije Ti to srpsko ime. Misliš valjda: Savo?!
SOVO: Ne, baš hoću Sovo! Izvinite, ta sam slova izvukao iz svojega imena i prezimena, nemam nigdje „a“.
JOVO: Ali, Veljko, ja kao Srbin, pa još ministar nauke, obrazovanja, šporeta i pravopisanija, ipak imam pojma o srpskim imenima...
ZOKI: Pusti ga, Jovo; kad to tako voli, neka bude Sovo.
JOVO: Ajd' dobro, kako Ti kažeš, gazda!
ZOKI: Vratimo se mi prijatelji na stvar. Na važno i prevažno! Jasenovački zaključci, idemo. Prvo, a to nam je, molim vas, jasno dao u zadatak i drug Predsjednik YUsipović, iako nema nikakve ovlasti, ali neka, što ja tu mogu...
JOVO: Ali je on nenadmašni autoritet, srboljub, židoljub, cigoljub, sve bre po jasenovački, pa kad onako vojnički podvikne, čovjeku se sledi krv u krvnim sudovima, ima samo da sluša!
ZOKI: Znam, dobro, pa naravno. Hoću reći, pustimo sad Jocu, nego on je počeo ono s udžbenicima, to je Tvoje da misliš, Jovo. Mijenjat ćemo udžbenike. Moramo. To traži od nas Goldstein, traži svijet, traže svi. Naše je udovoljiti svima. Dosta je ustaških udžbenika! Ako hoćemo odgajati male partizane, male jugoslavene, onda kako čovječe da ih trujemo tim hrvatstvom! To je zločin prema djeci. Kako se ono zove, pedofilija.
JOVO: To ja sada smatram svojom najvažnijom zadaćom, naravno, uz uvođenje novosadskog pravopisa, srpsko-hrvatskog, kako je najavio Goldstein, Slavko mislim. Dakle, što prije na udžbenike! Istina, zakon nas koči još dvije godine, ali riješit ćemo mi to. Pa mi smo zakon, imamo većinu u Saboru, i on je ionako glasačka mašinerija i brbljaonica za zaluđivanje hrvatskog naroda. Što nama može nekakav zakon? Maknimo ga bez milosti!
ZOKI: Tako je, dobro zaključuješ. Dakle, udžbenici!
JOVO: Pa zna se. Van kao prvo s takozvanim hrvatskim kraljevima, to nam je jasno stavio do znanja Goldstein, Ivo naime. Ne ćemo valjda u XXI vijeku još da vaspitamo male kadrove u duhu monarhizma i feudalizma!
ZOKI: Ti kraljevi ionako nisu postojali. To je, u povjerenju, rekao otac od Predsjednika mome ocu.
JOVO: Pa naravno. To je šovinistička izmišljotina, ustašluk živi. Da li je te kraljeve ikad neko vido? Jesi li ih Ti, Sovo, vido?
SOVO: Ama jok, bre. Ne ja.
JOVO: Vidi vidi, kako lepim pravopisom parla!
ZOKI: To na njega djeluje novo ime. Ajde Ti Jovo nastavi s ekspozeom.
JOVO: Pa evo, dakle kraljeve brišemo. Onda ustaštvo: kao što je pokazao ovogodišnji Jasenovac, treba ih još višestruko ocrniti, kao zločince kakvih nema na kugli Zemaljskoj.
SOVO: Gori su od Hitlera.
JOVO: Itler, kakav Itler, pa on je duša od čoveka u upoređenju s krvnicima, s koljačima kao Pavelić, Luburić, Maček...! Ustaše dakle tako opisujemo. A partizani, to je ova naša narodno-oslobodilačka borba, tu nikakvih zločina nije bilo, a ni komunizma. Sve sâm goli antifašista. Oni su oslobodili Hrvatsku i omogućili da Srbi i Hrvati budu braća.
ZOKI: Tito...
JOVO: E, drug Tito, on je najveći sin naših naroda i narodnosti, on je demokratski izabran onim kuglicama još, pa plebiscitarno na stadionu uvek za 25 maj, i ima da naglasimo na stotinjak kucanih strana da je on stvorio hrvatsku državu. Kakav Pavelić, kakav Tuđman, kakva Jadranka Kosor, Polančec i Milinović, nego Tito.
ZOKI: To je sve dobro. Ali treba, kaže Ameba, mnogo govoriti o Jasenovcu. A Bleiburški cirkus osuditi kao obnovu ustaške marionetske takozvane „NDH“. Ali Jasenovac mora postati okosnica cjelokupne povijesti Hrvatske, najveća njezina masovna katastrofa.
JOVO: Nema da brineš. Jasenovac obrađujemo takođe na stotinjak strana, i to se izučava u svakom razredu tokom osmoletke.
ZOKI: A nemojte Ti i suradnici slučajno zaboraviti Holokaust, jer će nam Goldsteini i ostali mater...
JOVO: Kako, druže Zoki, da zaboravim. To je najvažnije. To ćemo da prikažemo kao logički nastavak Jasenovca, najvećeg stratišta u... ovaj...
ZOKI: Ali nemoj, mame Ti, da nam se uvrijede Židovi, onda smo gotovi. Znaš da nema većeg stratišta nego Aušvic; to je tako i amen.
JOVO: Pa da, sigurno. Ima da napravimo, nema bre da nema. Za Holokaust nije dosta jedan ili deset udžbenika. Uvešćemo za sve škole i razrede poseban predmet Holokaust.
ZOKI: E tako treba. Još ćemo se morati na tu temu uvijek iznova vraćati, sve dok udžbenici ne budu gotovi. Djeca su nestrpljiva i dosta im je ustaške propagande u školi. Traže odlučnu akciju.
JOVO: A dobro je naš Predsjednik rekao u Jasenovcu kada je pozvao okupljene preživjele antifašiste (koje su ustaške zvijeri progonile samo jer su druge rase i političkih uvjerenja), da oni moraju ispravljati naše školske udžbenike.
ZOKI: Svakako, oni su glas našeg naroda. Ako su nepismeni, neka diktiraju, a vi se u ministarstvu pobrinite da sve vjerno i doslovce bude zabilježeno, pa onda odmah s tim u udžbenike! I ne izigravajte mi cenzore. Sve što kažu, ulazi, bez obzira koliko je... opširno.
JOVO: Razumije se, razumem!
ZOKI: A što si se Ti, Veljko... ovaj, Sovo, ušutio?
SOVO: E ja, premijeru, ne govorim neprozvan. Ja samo kad me Ti pitaš, kad mi dadeš riječ, e onda ću ja govoriti.
ZOKI: Pa evo, smatraj se prozvanim. Kako Ti vidiš pretakanje Jasenovačkih smjernica u naš turizam?
SOVO: Hvala što ste mi dali riječ, gospodine premijeru. Dozvolte mali uvod. Naša partizanska Hrvatska, osim od zaduživanja i rasprodaje, najvećim dijelom živi od turizma. Zato moramo taj turizam voljeti i cijeniti, jer on je naš hranitelj. I moramo ga razvijati. Evo, imamo već razne vrste turizma. Tu je siromaški turizam, pa tajkunski, onda imamo porno-turizam, masovni turizam, bolesnički, kongresni, pravoslavni, gej-turizam, cionistički, pljačkaški, nasilnički i slične turizme. A sada naše ministarstvo, slušajući državno vodstvo, uvodi i genocidno-holokaustični turizam. Mi ga skraćeno zovemo jasenovački. Možete zamisliti koliko ćemo zaraditi na stalnim hodočašćima u Jasenovac. Dolazit će nam Srbi, Cigani, Židovi, svi antifašisti, homoseksualci, feministice, pa onda mase školske djece iz svih krajeva svijeta, da ponosno pokažemo što mi ovdje na ovim prostorima imamo. Zaradit će... evo tko će sve zaraditi: logorsko osoblje, sladoledari, policija na krivim parkiranjima i pijanim vozačima, zatim autobusni vozači, turističke agencije, javne kuće, obližnji hoteli, privatni smještaj, pa preko njih i država...
ZOKI: Oprosti što Te prekidam, kada to tako lijepo iznosiš. Ali, spomenuo si školsku djecu; imat ćemo tu jedan problem. Naša anketna istraživanja i špijunaža u pojedinim zemljama pokazuju da još postoje neki otpori, kod konzervativnih roditelja, ali i same djece, jer izgleda da nemaju točnu sliku što ih u Jasenovcu čeka. Zabilježeni su slučajevi, neka to ostane među nama, da djeca zaziru kada čuju da će ići u Jasenovac, jer misle da ih tamo čeka smrt u plinskim komorama. Tu još moramo raditi na propagandi i prosvjećivanju.
SOVO: Tako je, premijeru. Da nam se ne desi da svi kapaciteti, cela infrastruktura, budu spremni, a onda da nam korisnici i platiše ne dođu.
ZOKI: To je Tvoja briga i pazi da se ne brukamo, da nam se ne sramoti naš brend Jasenovac.
SOVO: Budi bez brige.
JOVO: Ali da se još vratim ja na školstvo, obrazovanje i vaspitanje. Neka dolaze strana deca, zašto da ne, ali i naša neka se uče. A za njih imamo i škole. E pa, da li se vi sećate kada je po školama pokrenuta ona akcija sa prikupljanjem spajalica, da se prikupi deset miliona tih spajalica i da đaci osjete i količinu i svu muku onih jadnih jevrejskih logoraša iz Jasenovca dabome, ali i iz Aušvica i hiljada drugih nacističkih logora smrti?
ZOKI: Ja to dobro znam. To je na ovim prostorima radio i onaj profesor Hajdarović u svojoj školi. To je izvrsna stvar, ne samo da djecu obrazuje i odgaja, nego ih i odmori tijekom desetak mjeseci, pa i više, od napornih školskih obveza. Jer najslađa je obveza Holokaust.
JOVO: To je tačno u duhu našeg nastavnog programa, da je Holokaust apsolutno u prvom planu, pa neka i trpe malo književnost, hemija, geografija i čega već sve tu ima. Ali, sada mi planiramo nešto novo. Počinjemo s dječjim obdaništima.
ZOKI: Vidim da je inicijativa Tvoja i nova, ništa nisam čuo još.
JOVO: To je, šefe, naše iznenađenje. Da Vam ukratko izložim u čemu je suština projekta. Kazao sam Vam upravo o tim spajalicama u školama. A sada mi hoćemo u vrtićima nešto slično, ali još mnogo obrazovnije. Evo, počinjemo uskoro, dolaze ljetni mjeseci s invazijom muha, velikih i malih, konjskih i ljudskih, zelenih i crnih. Naučit ćemo sitnu djecu kako se najbolje love muhe. Oni te muhe prebrojavaju, trpaju ih u kutije od šibica, i na svakoj kutiji flomasterom napišu brojčano stanje. I tako širom ovih prostora, u svim gradovima i selima, u svim vrtićima gdje god ih ima, a tražićemo i od porodica da u tom smislu organizuju svoju decu. Pa neka tako love muve dok ne ulove Šest Miliona istih. Tako će jednim udarcem ubiti dvije muhe: ubit će naime šest miliona muha, a mislit će i na onih Šest Miliona Jevreja, osjetiti njihovo stradanje...
ZOKI: Bravo, Jovo, imaš moju suglasnost.
JOVO: A ima još jedna stvar koju bih Vas gazda da priupitam. Evo, javljaju mi rođaci iz Srbije šta se tamo radi. Ja ću da Vam ispričam, a Ti procijeni da li to može da se uklopi ovdje kod nas. Da Ti odmah kažem, meni se ideja veoma svidjela. Jedna beogradska profesorka istorije podijelila je đake na naciste i Jevreje i označila jedne kukastim krstom, a druge Davidovom zvijezdom. Godinu dana djeca su bila pošteđena od nastave i u raznim situacijama dvije su se skupine međusobno psovale i tukle. Zapravo, samo nacisti napadaju, udaraju i urlaju: mrš, džukelo jevrejska, ker ti mater kevi ćifutskoj, fuj, niža raso, begaj bre od mene, nema da ždereš naš lebac, i tako dalje. A Jevreji se pomalo brane, plaču i pate. Tako obje skupine shvaćaju što je diskriminacija i rasizam, uče se zajedništvu, toleranciji i sućuti. Na kraju – oni tamo kažu mi – deca iz obe grupe naučila su da su Jevreji viša rasa, i da je nedozvoljeno dovoditi u pitanje bilo što od onoga što oni sami o sebi tvrde.
ZOKI: Eto, i to mi se sviđa. Čak mislim da bi ta vrsta očigledne nastave kod nas još bolje uspjela, jer Srbi su pomalo ratoborni, pa možda više uživaju u mlaćenju Židova negoli što bi s njima suosjećali. A naš je narod osjećajan, dobar...
SOVO: ...pitom, drag, golubinje ćudi...
JOVO: Da, Hrvat na sve šutke pristane. Neće da bidne problema. Doduše, kažu mi da je u Beogradu bilo par slučajeva otpora. Djeca dođu kući i tuže se roditeljima plačući: Mi bre, kao, Jevreji, oni fol nacisti pa nas tabaju, a mi ne smemo da se branimo. A roditelji trk u školu, pa oće da biju nastavnike, nećemo da nam deca budu Jevreji, mi smo Srbi, i slično.
ZOKI: Sam si rekao. Drugo smo mi. Pa Hrvati se najrađe poistovjete sa Židovima. Samo, tko će kod nas glumiti naciste?
JOVO: I na to sam mislio. Pristat će ako im obećamo da će poslije dvostruko biti Židovi. Naravno, to ih varamo. Bit će samo jedanput, kao i oni drugi.
SOVO: A možemo im dovesti i prave naciste, s Bleiburga i Thompsonovih koncerata.
JOVO: I to što kažeš.
ZOKI: Dobro, ministri moji. Ima li nešto što još niste rekli, a htjeli biste?
JOVO, SOVO (uglas): Ima, ima!
ZOKI: A što to?
JOVO, SOVO (deru se): Smrt fašizmu – sloboda narodu, šalooom!!!
ZOKI: E, takve vas volim! Drugovi, pazite kako vozite. Vidimo se u Kumrovcu i Srbu, a onda: šumarak Brezovicaaa!!! Bez zezanja!



Post je objavljen 02.05.2012. u 21:05 sati.