Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/malenazvijezdice

Marketing

Vrijeme ne liječi sve rane

Stelice moja voljena,
Često sam ja ovdje, tiho i na prstima. Dođem, pomilujem te u svojim mislima i kao da sam ti ušla u sobu dok spavaš, poljubila te i ponovo tiho izašla. Ostavim te da spavaš. Da se odmaraš. Dok se opet ne digneš veselo i zvonko kako si samo ti znala. Mogla si pjevati čim bi oči otvorila, koliko si voljela život. Ali to se više nikada neće dogoditi.

Noćas sam sanjala užasan san. Događa se to zapravo često, no najčešće zaboravljam čim jutro svane. Sanjala sam da se družimo ti i ja, moja djevojčice, moja Stelice.. da se šetamo, da pričamo o svemu i da sam opet sretna, no svi me čudno gledaju i misle si kako sam konačno ipak skrenula jer tebe zapravo i dalje nema.. a ja svima govorim da si tu.. i da su oni ludi.

To izgleda dolazi s ovim prolaskom vremena, kada vidiš da polako svima blijede i uspomene i emocije, da su se pomirili s tim da te nema i da nastavljaju svoje živote, s novim “velikim” problemima koji su im jako važni.. Trudim se živjeti tako da ne opterećujem nikoga, da ne pričam o tome koliko sam zapravo očajna i kako mi ništa više nije normalno. Svaki lijep događaj je ujedno i bol…. Velika, velika bol..

Ja sam mama, imam li pravo na to?

I kada skupim novu količinu snage, za nove ciljeve, za to polako i teško koračanje kroz ovakav bijedan život, opet se nešto dogodi što ti kaže: e nećeš..
Više ništa ne donosi ni mrvicu olakšanja, to je možda i ono najgore.. što se više ne mogu niti isplakati pa da nakon toga osjetim bar malo olakšanje. Ta tjeskoba je toliko jaka da stalno imam osjećaj kao da mi slon sjedi na grudima i neda mi disati.

Toliko te silno želim zagrliti Stelice moja, toliko silno čeznem za tobom i za tvojim veselim životom, za tvojim nadanjima i planovima, za tvojom srećom.

Pišu danas novine, kako je jedan očajan otac izumio neki stroj koji će mu omogućiti da prizove svoju voljenu kčer koju je izgubio kao sedamnaestogodišnjakinju u prometnoj nesreći. Kako pokušava uvjeriti sebe i sve oko sebe da komunicira s njom. Pitam se, je li on “prolupao”, pitam se je li uspio uvjeriti sebe u to? I, da li mu je imalo lakše? Te, što kad shvati da mu ni to nije dovoljno? Da to jednstavno nije to…



Ništa ne može zamijeniti sam život. Ništa. Uspomene su tu samo da bi nas mučile. Jer nam stalno govore što smo imali ..


Post je objavljen 27.04.2012. u 09:41 sati.