Zašto bi se čovjek uputio u Beč ako ne zbog kulture. Točnije zbog tri čarobne riječi...ne H & M nego Izložba Impresionizam Beč. Na samu pomisao da ću ići u Beč sam se napuhala ka' žaba gatalinka. Svi pate od nekih egzotičnih destinacija tipa Balija, Dubaija i slično a ja ću u Beč, kolijevku europske kulture. A tko ne bi bio važan kad se sjetiš da ćeš koračati ulicama punih duha Mozarta i Freuda dok ti glavom lagano prolaze note Radetzky marša a ispred očiju se ukazuju portreti Oscara Kokoschke. Kako produhovljeno i intelektualno.
I nije lako ovdašnjem Ivici Kičmanoviću s hipotekom provincije i svega što ona podrazumijeva put pod noge u Veliki Beč. Tako blizu a tako daleko. Ivan Aralica je rekao da je provincija stanje duha ali pusti ti stati kad se sjetiš da direktni predak neke babe u fuštanu ide u posjet prijateljici iz loze ljupke carice Sissi. Još kad se sjetiš da ju je na filmskom platnu utjelovila dražesna Romy Schneider. Onu moju babu još nitko nije utjelovio a u najboljem slučaju bila bi to Urša Raukar. Baš sam se aktivistice Urše sjetila nebrojeno puta u Beču. Krcat je Beč podzemnih garaža, u samom centru grada. Ja mislila, opet onako naivno i blesavo, da samo mi Hoto centre imamo. Ma ljudi moji ima u Beču više Horvatinčića nego što mi možemo zamisliti. I svi garaže izdubili. Plus Grad smjestio podzemnu na nekoliko punktova usred pješačke zone. Bečka materijalna kulturna baština intacta a pješaci zadovoljni. Pa sam se sjetila Urše kako je sretna što živi u Zagrebu a ne u Beču. Jer bi se morala klonirati da bude u isto vrijeme na svim «intervencijama u urbani okoliš», kako bi mogla održati preko nekoliko tiskovih konferencija a koliko bi joj lanaca trebalo za vezivanje za ona pusta stabla ne treba ni govoriti. Sreća naša i njezina da je u Zagrebu koji je ipak tek prijestolnica jednog sela. Kod nas u Zadru još se nisu počeli verigama kačiti za stabla jer nema potrebe. Ne daju naši vrli «antikvari» taknuti tisućljetno blago. Dobro da nam daju uopće hodati u ovim jeftinim cipelama pored Donata i po ostacima rimskog foruma. Dobro da smijemo uopće gledati u tom pravcu. Ali tu bi bilo više riječi o preuzimanju odgovornosti a malo manje o očuvanju baštine. To je za nas ipak previše komplicirano. A propos prometa ako vam se ne da brzom podzemnom ili tramvajem može se i bečkom kočijom. Ispred katedrale red kočija a svaku vuku po dva konja vrana. Koji naravno šire nesnosan smrad. Ali kome može smetati malo konjske balege usred Mozartova grada. Zamislite ispred naše katedrale taj isti smrad. Digli bi se na zadnje noge svi koji imaju priliku nešto reći. Doduše nisu konji usred Beča isto što i tovari usred staroga Jadera.
Nije mi bilo u turističkom vodiču odlazak u Operu, nekako mi se ta Opera malo razvodnila od kada ugošćuje trenutnu političku i inu elitu za poznati bečki Opernball. Pa se svi ucifraju i rašire one modernizirane fuštane kao paunovo perje. Baš su se nisko spustili kad se pozivnice daju i onima koji do jučer nisu znali razlikovati valcer od sambe, a riječ Strauss vezivali za najnoviji sladoled. To mi nije ekipa, odlučim ja. Ali ne možeš proći pored slavne Opere da te ne zaskoče kostimirani momci koji na ulici reklamiraju najnoviji repertoar. Kad neće ljudi u Operu Opera će ljudima. To mi je baš bez veze. Uopće više ne drže do sebe. To kod nas rade Histrioni a ne ozbiljna kuća tipa HNK u Zagrebu. Zamislite barunicu Castelli i Leona Glembaya koji iskačući iza tulipana oko HNK snube nezainteresirane turiste na najnoviju predstavu. Ispod nivoa, zar ne?
A tek što su napravili s onim jadnikom od Mozarta. Nazvati čokoladne bombone po umjetniku kakvog svijet rijetko viđa. I umjesto da je čovjek lijepo rezerviran za ozbiljne glazbene butike u koje se usude ući samo oni koji su naučili svirati sve njegove Koncerte za klavir i orkestar u molu i duru oni ga zalijepe na neke čokolatine. Koja degradacija i nepoštivanje vlastitih odličnika. To bi bilo kao da mi prodajemo naše nacionalno blago kao Tijardovićev krokant ili da nudimo štrukle Jakova Gotovca. Možda bi najbliže bili kad bi nudili Zampove pokladnice. Kad smo kod Zampa pitam se koliki su iznosi tantijema koji se isplaćuju putem austrijskog Zampa nasljednicima Mozarta i Gustava Klimta za eksploataciju njihova lika i djela. Na glavi mi Klimtova marama, oko vrata Klimtova ogrlica, na ušima naušnice na Klimta, u jednoj ruci Klimtov kišobran a u drugoj torba na Poljubac, pijem iz Klimtove čaše. Dašak secesije. Ma što dašak, najjači udar bure. Ma znala sam da su ti Austrijanci malo kičasti ali ovo je malo previše.
A tek spiza. Kad me mater doma pita hoćemo li sutra za ručak pohanu šniclu slabo mi dođe, ali kad ti u Beču ponude Wiener Snitzel jednostavno ne možeš odbiti. Tako dobro zvuči. Kao i Sacher i Kapuziner i Apfelstrudl i sve te vražje stvari koje ti odvlače pažnju od bečke kulture.
Osim impresionizma evo i malo post impresionizma. Malo me ruke bole. Od grozničavog držanja torbe torbe da mi ju ne ukradu oni pusti tamnoputi zakrabuljeni ljudi kojih u Beču ima toliko da sam imala dojam da sam usred opsade Beča. Mislila sam da su odolili navali Osmanlija još u 17.stoljeću, ali izgleda da je u međuvremenu Beč šutke pao. Nisam ja torbu čuvala jer sam provincijski nenavikla na drugačije nego što te na svakom koraku upozoravaju natpisima -čuvajte torbe jer su krađe vrlo česte. Bečki amateri. Kod nas se to drugačije radi. Što ćeš pljačkati turiste kad možeš pljačkati narod.
Ali zaboravi ja da sam se zbog kulture otisnula u Beč. A ne zbog marame, kišobrana i nekoliko Mozartovih kuglica koje i nisu nešto. Da ne pričam previše o izložbi tek da nije izložba koja bi zadovoljila zahtjevniju publiku ali ipak kad pročitaš Impressionismus in der Albertina in Wien morate priznati da je tome teško odoliti. Makar i ne bilo ono za što se deklarira. Pa što. Ni Mozartove kuglice nisu ukusne pa sam doma došla s najmanje par kila viška sva sretna pjevušeći Rock me Amadeus. Tako se to radi.
Je li vam sada jasno gdje leži tajna uspjeha istarskog maslinovog ulja?
Što sve čoviku možeš prodat pod Impresionizam!
I najbolje završit s Falcom (stavila bi ja Haydna ali nisam uspjela naći riječi niti jedne od 12 Londonskih simfonija).
Rock me Amadeus, Amadeus, Amadeus...za one što ne razume engleski a ni njemački u hrvatskom prijevodu bilo bi....Pjevaj mi pjevaj, pjevaj sokole.
Post je objavljen 27.04.2012. u 09:18 sati.