Marketing
Za što imamo glavu?
slika je posuđena s adrese http://randomthoughtsonlifeblog.com/2010/07/31/thinking-part-12/
Omiljeno pitanje mog ujaka, upućeno meni dakako, dok sam bio mali, bilo je zašto nosiš glavu? Da ti kiša ne pada u želudac? Naravno, to je bilo pitano kada su mi male sive stanice prestale raditi u uredovno vrijeme i kada bih napravio neku glupost. Ne nestašluk. Glupost. Neke situacije su toliko glupe da se s razlogom moramo pitati to pitanje. Živimo u 21. stoljeću i za vjerovati je da se ljudske sposobnosti korištenja mozga razvijaju. Na žalost, imam osjećaj kako s vremenom postajemo sve gluplji, zatucaniji, a djeci bi mozak trebao raditi 200 na sat. Umjesto toga usporava na 80 ako ne i sporije. Sve greškom nas odraslih.
Mnogo je faktora koji to potiču. Prije svega način života i pomanjkanje komunikacije među ljudima. Ali govorne komunikacije. Chat koji je sada vrlo čest oblik komunikacije na Internetu je prepun raznih skraćenica od kojih ćemo uopće zaboraviti izgovarati pune riječi. Kada ne znam neku skraćenicu, bijeli svijet me gleda kao da nisam normalan. Kao da sam izrod. Na kraju, dolazimo do toga da me bude nekad i sram pitati. Muljam. Sram sam operirao davnih dana, ali opet, neki čudan osjećaj u meni postoji.
Davnih dana sam rekao da ću se prestati čuditi nekim stvarima. Ili svima? Nebitno. Stvar je da me i dalje zbilja iznenade i začude neki događaji. Nevjerojatno mi je da čovjek sjedne u auto, upali ga, krene. Vozi se nekoliko stotina metara i ne kuži da mu svjetla ne gore. Razumijem ja da je gradska rasvjeta dobra i da se od nje ne vide svjetla na cesti. Ali brate, imaš kontrolnu ploču (da ne kažem Control Panel, a palo mi je na pamet) u autu i vidiš da si ćorav kao krtica. Ne vidiš kilometar sat, ne vidiš sat koji pokazuje vrijeme. Možda imaš i broj okretaja motora. Niti njega nije vidjeti. Zar nije u redu se zapitati zašto ne vidim to sve? Mislim, odgovor se nameće sam po sebi. Nemaš upaljena svjetla. Takvim ljudima poblicaš pa ti neki još budu toliko sretni što si im pomogao da ti dignu srednji prst ili počnu spominjati bližu i daljnju rodbinu.
Isto tako mi još dan danas nije jasno zakaj ljudi pale maglenke ako magle nigdje nema. Nevjerojatno mi je da ta praksa nikako ne umire. Pravilni naziv tih svjetala je svjetla za maglu. Ako i rabimo u toj tikvi maglenke, brate, opet vidiš da se dio riječi odnosi na maglu. Ako se s ceste vide zvijezde na nebu ili mjesec, za vjerovati je kako magle nema. Posebno ako vidiš jako daleko u mrak. Ugasiš li svjetla, naravno da nećeš vidjeti dalje od 5m, ali to je sasvim normalna pojava. Davnih dana sam rekao da ću uzeti čekić i samo truckati aute koji se voze s upaljenim maglenkama.
Znam da u ovoj državi mnoge stvari nisu logične. Ali ako je netko stavio punu liniju na cestu, onda je očito imao razlog zašto se tuda ne bi smjelo pretjecati. Međutim, vozeći se pred dva vikenda nekim cestama u Hrvata, došao sam do bolne spoznaje da ljudi nisu baš imali dobre ocjene iz geometrije i ne znaju kako izgleda puna crta. Osim toga, očito su spavali i na vozačkom kada su objašnjavali da se preko te pune linije ne pretječe. Ili još bolje, kada su dvije pune linije. To je tek izazov za pretjecanje. Što da ne.
Dogodilo se. Kaže cura koja je ostala s dečkom u drugom stanju nakon samo dva mjeseca veze. Gledaj mala... Nije se dogodilo. U današnje vrijeme ti se ne može dogoditi taman da živiš na vrhu Velebita. Kako opravdati takvo začeće osim da je glupo? Po Dugu Svetome nije. Uz sve silne kontracepcijeske metode, oni kažu da se dogodilo. Ako ti se nameće seks bez zaštite pod izlikom da nema seksa ako se rabi zaštita, gdje je nebitno čak začeće koliko zarazne bolesti, onda se u tako nešto ne upuštaš i gotovo. Osim toga, apstinencija je najbolja kontracepcijska metoda. Koliko moraš biti munjen da pristaneš na tako nešto? I to pod ucjenom? Koliko moraš biti "pogorelić" ili ne cijeniti sebe da pristaneš na tako nešto?
Priča koja me ponajprije potakla na pisanje ovakvog teksta se desila prije nekih tri tjedna u Glazbenoj školi. Popravljam računalo i dolazi cura od nekih 16 godina, možda i više, sa svojom profesoricom. Profa joj daje stick na kojem su slike. Zadaća je bila da ih pregleda i vidi koje joj se sviđaju. Pretpostavljam da je neka od tih slika trebala poslužiti kao plakat ili nešto slično. Sasvim nebitno. Pustim ja skeniranje na viruse i gledam ja tu malu. Lista ona slike i najednom ode vrat u lijevo pod 90 stupnjeva. Za par slika vrati ga u normalu. Onda opet nakon nekog vremena ode vrat u lijevo. Ne vraća ga ona dobrih desetak slika. Opet nazad u normalu. Na kraju je još pet slika ispratila držeći glavu na svom lijevom ramenu. Tjelovježba je dobra stvar, ali mi recite sad bi li vi gledajući slike u albumu nakrivili vrat da naletite na sliku koja je položena (ako ju je već vlasnik ostavio takvom) ili bi okrenuli album? Barem na računalu nemaš neki veliki rad rukama da bi sliku okrenuo za 90 stupnjeva u smjeru kazaljke na satu. Istina, možda je problem što treba shvatiti da se slika mora okrenuti samo za 90 stupnjeva i što to znači u smjeru kazaljke na satu. Navodno je lakše iskriviti vrat.
Jučer vozim Avenijom Dubrovnik u Zagrebu. Skidam se s rotora i malo poslije skretanja za Savski Gaj, deda sa unukom koja ima oko 3 godine, možda malo više, čeka na rubnjaku kako bi pretrčavao cestu koja ima tri trake, gdje je ograničenje 70km/h, a ljudi se mahom voze barem 80km/h. Naravno da je krenuo u pretrčavanje prvom prigodom. Curicu je vukao za sobom ko vrećicu namirnica. Je on već dosta star, ali mala i dalje s njim takvim ne može držati korak jer je jednostavno premala i ima manji raspon nogu. Moglo joj se desiti da padne u srednjoj traci. I kaj onda? Sva sreća, ništa se nije desilo, ali kakvu poruku šaljemo takvim ponašanjem uz silne zebre koje postoje i uz pothodnike koji su tamo? Čemu učimo tu djevojčicu? Barem bi taj deda trebal biti malo pametniji.
Ovo je kap u moru raznih gluposti koje nam se dešavaju jer ne razmišljamo. Da se razumijemo, imam i ja takvih epizoda. Samo se trudim to smanjiti na najmanju moguću mjeru. Prošle godine oko rođendana sam išao vračati susjedu klupu koju sam posudio. Balkon mu je pregrađen od bratova drvenom ogradom, a popeti se možete samo s bratove strane. Bio sam "pametan" i htio sam preskočiti tu ogradu kao što sam je preskočio i kada sam posuđivao istu klupu. Međutim, okliznula mi se tenesica i ostao sam visjeti na ogradi ko komad sušena mesa u crtiću. Najmanji problem je bio kaj sam se natukao. A kaj da sam čovjeku slomio ogradu? Treba to platiti. A treba i objasniti kako se to desilo. Cijelo selo bi me doživotno zafrkavalo. Kaj to meni treba?
Sive stanice imamo da bi ih upotrebljavali. Barem mi se čini tako.
Post je objavljen 26.04.2012. u 13:28 sati.