Marketing
Mala bara, puno krokodila
Jedna od prvih stvari koju mora naučiti svaki hrvatski poduzetnik: u poduzetništvu nema mjesta razočaranju. Taj osjećaj je rezerviran za šiparice i nesretnike na dnu hranidbenog lanca. Ako te netko natege, prevari, opljačka, uništi, prevede žednog preko vode, vjeruj, zaslužio si to. Ako ti otmu godišnju zaradu, ili te zavaljaju za robu koju si platio, a oni ti je ne isporuče jer su „u poteškoćama“, i to si zavrijedio. Ako ti unište firmu zbog poslovanja s državnim tvrtkama koje ti ne plaćaju, a da te ta ista država, vlasnica tih istih državnih kompanija, istovremeno prisiljava na plaćanje svih poreza i prireza na njihove neplaćene račune, sam si kriv. Ako od bilo koga očekuješ pomoć, a nisi član stranke, ti si, bratac, naivna budala, a isto te ide ako bilo što dobrog i pozitivnog očekuješ od svoje države. Očekuješ li logične mjere i poteze državnih vlasti, zreo si za ludaru. U zaštitu države, njenu socijalnu osjetljivost, pravdu i pravednost vjeruju nakon skoro četvrtstoljetnog iskustva moroni i djeca vrtićkog uzrasta. Jednom je netko dao konciznu definiciju poslovnog okruženja u kojem djeluje suvremeni hrvatski poduzetnik: mala bara, puno krokodila!
Sve su mi ove poduzetničke mudrosti pale na pamet nakon što je moj kompić, relativno uspješan hrvatski obrtnik, dobio prije nekoliko dana iz knjigovodstva obavijest da će obvezne doprinose s minimalnih 1800 kuna mjesečno koliko je do tada plaćao, morati povećati na 2200, tj. oko 22 posto. Kako o tome ništa nije čuo na Televiziji (tamo drame kad se cijena benzina poveća za lipu, dvije, tako da bi na povećanje cijena bilo čega od 22 posto valjda vrisnuli do neba) on je na trenutak pomislio kako je to neka loša HDZ-ovska medijska podmetačina novoj „socijaldemokratskoj“ vlasti, da bi na kraju ustanovio kako je to ipak točno. Da su obvezna davanja ostala kao i do sada, kuburio bi on još koju godinu i postupno prebacio kompletan posao u Bugarsku. Ovako, kao čovjek koji uspješno opstaje u hrvatskom poslovnom terariju dulje od desetljeća, on je na Njihove mjere iste sekunde uzvratio adekvatnim protumjerama: pokrenuo je postupak formiranja trgovačkog društva s ograničenom odgovornošću na kojeg će kroz narednih mjesec, dva, prebaciti sve poslove iz obrta, otpustit će radnike te za par mjeseci kao i desetine tisuća obrtnika lijepo zatvoriti svoj obrt. Njegovi radnici će na burzi primati pola godine oko tisuću kuna i dobiti besplatno zdravstveno osiguranje, a kod njega vjerojatno nastaviti raditi u fušu. Možda ih i primi natrag na stalni posao u svoj „d.o.o.“ ako mu država za to da poticaj. Ako ne – nikom ništa.
Dakako, nije tu riječ o 400 kuna mjesečno i može li on to platiti, već o nečem dubljem, suštinskom. Ako ti netko bez riječi objašnjenja mazne u trećem mjesecu mandata 5 tisuća kuna godišnje, poslao ti je savršeno jasnu poruku čemu se možeš nadati u narednim godinama. Naivcima koji se pitaju o logici poteza nove vlasti da preostaloj stotini tisuća obrtnika zavali šamarčinu, a da istovremeno optimistički najavljuje povećanje zapošljavanja, voljena država već ima spreman odgovor: to je učinjeno u interesu tih istih obrtnika i cijelog hrvatskog društva. Meni je tako prije nekoliko godina poznati SDP-ov menadžer objašnjavao kako mi se više isplati ako mu posao naplatim pet umjesto deset tisuća kuna, a mene je najviše fascinirala njegova vjera u to da ću ja njegovu mongoloidnu elaboraciju popušiti. Jednako tako, iz čiste ljubavi prema svom narodu, država je svojevremeno prodala strancima sanirane banke za petnaestinu novca utrošenog u njihovu sanaciju. Upravo zbog vjere u socijalnu pravdu i pravednost, nova politička ekip'ca dovlači svoje polupismene partijske kamerade i rodijake na čelna mjesta jednako kako je to radila prošla (HDZ-ovske supruge zamijenili su SDP-ovski bratići i sestrične). Državna vlast je zbog vjere u vlastiti narod i zbog skrbi za njega prodavala tvornice za jednu kunu, rasprodala je pola Jadrana, privatizirala INU za 20-ak posto njene realne vrijednosti i odrekla se pri tome upravljačkih prava, „prodala“ nacionalni telekom za svotu koju je taj isti telekom zaradio u Hrvatskoj u narednoj godini. Zašto su nas zadužili do tragikomičnih razmjera? Iz čiste materinske ljubavi za svoj napaćeni narod. Nakon što rasprodaju ovo malo što im je ostalo, počet će, kako stvari stoje, prodavati županiju po županiju (bit će da su upravo zbog toga državu podijelili na sitnije, upravno sasvim nelogične županije - parcele?) Kad se samo sjetim onih seljačkih prenemaganja u predizbornoj kampanji: Sve ćemo vam dati, samo da spriječimo one lopove da se dočepaju vlasti. Nemate cestu? Napravit ćemo vam cestu. Nemate dom zdravlja? Izgradit ćemo vam dom zdravlja po najvišim svjetskim standardima. Nemate vrtića? Otvorit ćemo 100 tisuća novih. Nemate djece? Napravit ćemo vam djecu (kako su počeli, to bi obećanje čak i mogli ispuniti). Imam dojam da naši dužnosnici izmišljaju nevjerojatne nebuloze ne bi li nas isprovocirali i saznali do koje nas granice mogu zajebavati. Bez imalo pretjerivanja, bolje je Franjo Tahy brinuo o svojim kmetovima, negoli suvremena država o svojim autistično krotkim građanima (poduzetnike tu ne računam; nas ni nuklearna katastrofa neće dokusuriti).
Da bilo koji hrvatski gospodarstvenik pokuša funkcionirati po modelima po kojima djeluje državna vlast, završio bi za šest mjeseci ili u zatvoru ili u ludnici, s trajno oduzetom poslovnom sposobnošću. A ove naše nesretnike nema tko zatvoriti niti strpati u ludaru. Oni jedni druge ne diraju, postigli su, bit će, nekakav pakt o nenapadanju, a kriminalna suština prokulja u javnost jedino ukoliko je neki zakinuti insider odluči progovoriti. Možda će nam Unija, ako joj se jednog dana napokon priključimo, poslati kadrove koji su nam u ovom trenutku najneophodniji – kvalitetne i nekorumpirane psihijatre i zatvorske stražare.
Post je objavljen 25.04.2012. u 21:48 sati.