Oduvijek sam bila bezglavo zaljubljena u riječi.
I one su nekako voljele mene.
Klanjala sam im se ponizno, klečala pred njihovom ljepotom, predavala im se.
Bila sam ovisnik kojem riječi trebaju poput fiksa.
Susrela sam mnoge dilere riječima i kupovala ih .
Plaćala sam ih nježnošću, iskrenošću, slobodom, razumijevanjem, godinama života
I još mnogim drugim..
Vjerovala sam im previše.
I lomila se na njima, kroz njih..
Često sam tražila riječi i nisam ih mogla naći.
Kao da nije bilo upravo tih koje su mi trebale
Ponekad sam dizala ruke od njih...onih koje su ostale na traženju i onih drugih
Koje sam čula stotinu puta i djelovale su nekako prejeftino, prepovršno, prerječito..
A trebale su biti poput zavjeta, zakletve,molitve...
U nekom trenutku u vremenu riječi su mi postale roba..roba koja je potrošna.
Koliko divne bile ipak su riječi samo riječi.
Skup slova poredanih tako da daju smisao i ljepotu.
Slobodan prostor za manipulaciju.
Navika koju volimo čuti, napisati, izgovoriti, pročitati.
Svi smo ponekad ovisnici i dileri.
Trgujemo riječima u zamjenu za trenutak, emociju, dodir, nadahnuće, utjehu
Kupujemo ih jer nam ponekad jako trebaju. Više od ičega. I ne pitamo za cijenu.
Riječ za riječ.
Riječ za potvrdu. Riječ za ljubav.
Trgovina. Zamjena. Igra.
I onda ih važemo, mjerimo im kvalitetu i kvantitetu.
Kakve su, koliko ih je, koliko često..?
Riječi su očekivanje .
I očekujemo njihovu manifestaciju u djelima. Pa izostane.
Previše vjere u poredak slova.
I strpljivo ih čekamo
One dirljive, nježne, ljubavne riječi
Onih sedam slova
Ili riječi hrabrosti, podrške, brige i vjere u onim nekim danima kada se zaista čini da smo u tunelu kojem nema kraja
Jer..one su to svjetlo na kraju tunela.
I one koje znače razumijevanje, one poput "vidim te zaista..sve tvoje dimenzije"
Nadamo im se, čeznemo i žudimo za njima
Kao i one koje žude za oprostom, one koje skidaju prtljagu s opterećenih leđa, one koje brišu suze, dodiruju dušu...
One prepune ljepote, one naoko male riječi ali riječi s dušom jer dolaze od posebne osobe i ostaju poput tragova, pečata
Negdje gdje ih sakrijemo da ih nitko ne vidi
Ostaju zauvijek..
I one koje lome , razaraju, one od kojih ne ostaje ništa osim ruševina, skup krhotina
One koje su laž, prevara, izdaja, razočaranje
No ja ih volim..oduvijek i zauvijek
Ja sam riječ, stih i slovo.
Riječ je moj kist kojim slikam život.
Moj izraz, odraz i cilj.
Moja sjena koju lovim.
Ljepota u igri slova.
Izazov kojim volim biti izazvana.
Slagalica koju volim slagati
I znam da ću biti zauvijek...zaljubljena u stih, riječ i slovo...
Post je objavljen 16.04.2012. u 07:59 sati.