Dotrčali su do šume i sjeli na drvenu klupicu sastavljenu od dva palja i velike drvene table. Držao je olovku i dalje u ruci, onako krvavu, ruka mu je do lakta bila u krvi, al srećom nije zakrvario ništa drugo, Savo je to odma primjetio i odmarekao: "Stari moj, znam da si u šoku al idemo bacit tu olovku negdje i oprat ti ruku." Ovaj je samo kimnuo glavom i Savo ga je odveo do malog potočiće koji je bio u šumi ispod jednog drvenog mosta, otišli su tamo, on je samo bacio olovku u potok i kleknuo i gurnuo ruku u njega, krv se već skorila a on nije niti trljao ruku samo ju je držao unutra, Savo ga je prvo šokiran gledao kako je u komi, nikad ga nije vidio takvog, počeo mu je prati ruku, vrlo brzo, htio samo da odu negdje. Kada mu je oprao ruku odvukao ga je preko mostića pa sporednim ulicama do industrijske zove, tamo su sjeli i odlučili da bi trebao poći kući kao da ništa nezna, čekali su pola sata da se malo skulira ali ništa se nije promjenilo. Svejedno odlučio je krenuti kući, tj. žalosnoj kamp prikolici. Hodao je ulicom i gledao u pod, pratio je svoje noge samo, nije ni mogao dignut glavu, vidio je samo kako mu tu i tamo koja šiška one masne irokeze padne pred oko da ju makne, nije ni morao gledati kamo ide, znao je sve puteve tog sela napamet. Prilazio je parkiralištu iza odlagališta otpada di je živio, srce je počinjalo tuć sve brže i brže, znojio se bilo mu je užasno vruće iako je bila svježa noć ranog proljeća, počeo se trest, ruke je zgrčeno držao u džepovima onih uskih, svijetlih, poderanih traperica. Kako je bio bliže kutu iz kojeg je mogao vidjet kampicu. Stigao je, i vidio dva policijska auta ispred, znao je, jebiga, gotovo je, danas mi je bio rođendan, barem sam imao sreću da ga nitko ne primjeti, odzvanjalo mu je u glavi. Inače mrzi rođendane, mrzi taj dan, kad te vole i oni koji te vole i oni koji te nevole, odjednom su svi super, odvratno mu je to bilo. Kako se približavao policajci koji su stajali oko auta, njih četvorica, počeli su ga primjećivati, a on je shvatio da je jedan od njih prijatelj obitelji iz onih starih sretnih vremena. Kada je došao na dvadesetakmetara od kampice taj isti je krenuo prema njemu, on je htio izvaditi ruke iz džepova u položaj da mu ih može stavit u lisice, jebiga, znao je da je gotovo,ali nije mogao, ruke su bile tako zgrčene da nije mogao, glava mu se hladila a i dalje se znojio. Kada je murjak bio na dva metra od njega mislio je da će vrisnuti, da će eksplodirati, kao da je enormno ljut, ali nije bio, nije ni sam znao što mu je, znoj je curio iz njega, a onda je murjak progovorio. "Mali moram ti nešto reć, odi samnom do auta." Okrenuo se i krenuo prema autu a kreten je skamenjen stao na dvije sekunde i onda lagano krenuo za njim. Došli su do auta bez riječi a onda je murjak počeo: "Gledaj mali, stari ti je stradao, neznamo kako, neznamo šta, ali u bolnici je i nije dobro. Ti pošto si punoljetan od danas kolko ja znam." Znao je to, bio je blizak s obitelji i jako ga je volio, ali ga dugo nije vidio jer se posvađao sa starim ne dugo nakon šta je majka umrla. "Ali predlažem ti da ostaneš doma večeras, da ne ideš do starog, naspavaj se, vjerojatno si u šoku, sutra ćeš ga ić vidjet." Kimnuo je samo glavom, murjak ga je potapšao po ramenu kao da ga pokrene da krene lakše do kampice, okrenuo se i ušao u auto a tako su i drugi za njim, bio je u šoku, kako nema nimalo sumnje u njima da sam ja to napravio, nemoguće. Ušao je u kampicu i sjeo na svoj madrac bez da je i pogledao u fotelju od starog, nije se ni bojao ničeg, samo je bio zamišljen, o nekim glupostima u vezi policije i kako su reagirali, gledao je u prazno prema ulaznim vratima, nije micao pogled, sve dok mu se oči nisu sklopile i dok se nije samo izvrnuo u stranu. Neznam kako nije ni pomislio kako je mrcina još živa, ja bi se samo to zapitao i bojao se da ne preživi.
TO BE CONTINUED xD
Post je objavljen 26.03.2012. u 20:43 sati.