Marketing
I što sad?
OK, i to sam probala. Biti ozbiljna, ustajati ujutro uvijek u isto vrijeme, oblačiti se ozbiljno, ići na posao, imati posao, odlaziti na pauze i pričati o obitelji, partneru, svekrvi i receptima.
Uvjerila sam se da nije sve tako crno: postoje kolege sa kojima ne moram završiti u gore opisanom konverzacijskom mraku. Postoje ljudi na poslu sa kojima mogu i o stripu, koncertu, knjizi, časopisu koji nije Gloria.
Uvjerila sam se i da su neke stvari crnije no što sam mislila: ako mi još netko pošalje lančani mail sa naslovom PREDOBRO! gdje moram opet trpjeti loš humor ljudi u lošem braku sa previše kila i na lošem poslu, krećem na posao sa strojnicom u ruci, koju nam je još davno Michael Douglas lijepo sugerirao..
Pretpostavljam da sam u prvoj fazi išla na posao sa najvećim osmijehom na licu, puna elana, želje i volje za učenje, vjerujući poput misice da su svi ljudi dobri i da će sve ispasti baš kako treba, ukoliko to budem jako željela.
Zatim sam, u drugoj fazi, povremeno nezadovoljstvo tumačila vanjskim okolnostima koji utječu na posao kojim se bavim. Na ljude sa kojima radim. Vjerovala sam da je sve to što gledam oko sebe posljedica recesije i nenormalnih okolnosti.
Treća faza je faza u kojoj se javlja istovremeni osjećaj razočaranosti, zabave i iznenađenja - čudan, gotovo perverzni miks koji je posljedica promatranja i zaključivanja da se ljudi koji ne znaju puno ali važno stupaju hodnicima sa nekim papirićima ZAISTA smatraju stručnjacima, da ljudi koji titraju oko šefovog ega i smiju se svemu što nije smiješno ZAISTA napreduju u poslu i da svijet u koji ste upali ZAISTA nije posložen onako kako bi to nalagao zdrav razum, logika i svaka pa i nagluplja knjiga o menađmentu (namjerno sa đ), gorila i žirafa marketingu, i sličnim zapravo prilično bazičnim stvarima prevedenima na english.
Ako svemu gore navedenom dodamo da sam u svoj staž upisala i iskustvo sudjelovanja na nečemu što se zove kolektivni pregovori, i najprosječnijem čitatelju će postati jasno zašto je negdje putem otpala lenta misice a moje plavozelene okice gledaju na svijet kroz nišan moje imaginarne strojnice.
Nije ni svijet van posla puno pripomogao da zaliječim svoje rane radnog čovjeka i poreznog obveznika. Novine nam ne zaslužuju da ih upotrijebimo za wc papir, a kamoli za štivo ili izvor informacija - osim ako vas ne zanima je li Lara spavala sa svojim kapetanom i u koji klub se ovih dana učlanio princ bakra.
Televizija je takva da je ne gledam. Osim sinoć Scorsesea, to je drugo. Sa kim je Lara spavala ionako saznam iz novina.
Negdje u daljinama onoga što je ostalo od mojih sivih stanica shvaćam da sve nije tako crno, moja percepcija je trenutno takva. I zato sam odlučila izbaciti svaki komad smeća nataložen u meni svih ovih godina i nakon toga krenuti u potragu za nečim boljim. Moram naći smisao, prije nego život počne imitirati umjetnost, s time da je umjetnost u ovome slučaju Michael Douglas.
Ne znam hoće li ispucavanje biti dugo ili kratko, hoće li odmah potom uslijediti manična faza ili faza mira i tišine, znam samo da, kako sada stvari stoje, sve svoje nade polažem u svoje tipkačke i pisačke ruke. Ako se tko od vas nađe u isto vrijeme u sličnim vodama, neka se slobodno pridruži. Možda nađemo smisao zajedno, a možda samo podijelimo strojnicu.
E.
Post je objavljen 25.03.2012. u 19:40 sati.