Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sjenovitastranamoguma

Marketing

Ponekad mi se čini kao da izgubim nit. Kad malo bolje razmislim kad god je izgubim, a to se događa na trenutke, dogodi se nešto lijepo.
Kad se zaustavim u trci koja se tiho odvija na podsvjesnom planu, jer sam tako navikla, jer se od toga teško odviknuti. Zapitala sam se, opet, 'šta će ti to?', koja je svrha? Važna pitanja koja sam postavila sebi mnogo puta relativno davno i dobila odgovore.
I stekla sam tu naviku, da zastanem ako odlutam od sebe i svoje svrhe (sama svrha je- u praćenju svoje svrhe), i od sebe kakva ne želim biti.
Ne želim biti osoba koja gladuje za pažnjom. Osoba statične slike o sebi i statusa. Želim biti osoba koja napreduje iz dana u dan.
Kako se ja vratim sebi, kad malo skrenem s puta ..?

Kad se prestanem zapitkivati tko sam, i zašto sam, zašto sam jebemmu baš ovakva i onakva, a ne onako kako sam zamislila...shvatim u tom trenu, da ne treba juriti tamo gdje želimo, željeti ići nekamo određeno, nešto htjeti, potrebno je samo spoznati- da nam je u ovom životu svima dano ono što će nam najbolje poslužiti da se ostvarimo. Da smo stigli kao savršeni paket u kojem je sve što nam treba, ni više ni manje. Mi smo savršeni paket, svatko za sebe, bez višaka. Svaki talent je dan kao neko oruđe za razvijanje duha. I svaka osobina. I mane našeg uma nas na kraju vode u introspekciju i tešu naš duh, polako puštaju 'duha iz boce'.

Baš mi sad palo na pamet...Životna sila je ta koja nas drži i vodi kroz život u fazama kad smo potpuno otupjeli, u trenucima kad blistamo u svom neznanju i šeprtljavosti. Kad nešto naučimo u ovom životu, a to je, tko si (otprilike)i kako ostati svoj, kad prokopamo put do samih sebe, tada sami stvaramo i umnažamo tu životnu energiju. To se događa kroz umjetnost, one neke misteriozne trenutke i razne doživljaje. Kad smo to u stanju, mi smo sami generatori pozitivne energije. Ne preživljavamo tek, nego živimo.

Nego...izgubiti nit, to se dešava kad se prepustim. Ušutim, potrgam nevidljiva vlakna koja me vežu sa svijetom...ne vidim ljepotu, samo je osjećam. Koji put ju čujem.
Ne osjećam nikakvu specijalnu vezu sa osobama, osjećam samo neku sveukupnost svega i svih. Jednostavno se otvaram....
Nešto takvo mi se dešavalo i dok sam radila naušnice. Potpuno nebitno. Osim što me sada podsjećaju na te lijepe trenutke.:)
Trenuci su to, a kojima težim da postanu moje prirodno stanje...stanje misli i duha minimalno ovisnih o okolnostima, ljudima i stvarima. Da koristim i osjećam znanje koje je onkraj dogmi, religija, predrasuda, naučenih formi, horoskopa, New agea, i teorija zavjera.

Što uzrokuje to famozno gubljenje niti? Nemam pojma....dođe kad hoće....osjećam kad dolazi, jednostavno osjećam simptome. A i naučila sam sama ući utakvo stanje. Još uvijek ne znam u čemu je bitna razlika između meditacije i toga, tj.slična stvar je to u suštini.

sviđami se ovaj citat:
"Ili projicirate vaš život u sutrašnjicu i nastavljate kakvi ste sada, nadajući se da će nastupiti nekakvo uskrsnuće, inkarnacija, ili umirete svakoga dana. Umrite svakoga dana samome sebi, vašoj bijedi, vašoj patnji; otklonite taj teret svakoga dana da vam um može biti svjež, mlad i nevin.''



Post je objavljen 07.08.2012. u 16:17 sati.