Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ticerica

Marketing

Mliječni post

Danas ću raspredati o jednoj od bitnijih stvari za mlade mame (a i one kojima trideseta kuca na vrata). Dakle, novorođena beba ne radi puno toga: spava, plače, piški i kaka, jede. Danas ću se baviti zadnjom kategorijom, prehranom. Neke mame se već u trudnoći informiraju o važnosti dojenja, druge u rodilištu svim silama pokušaju uvjeriti u to. (Ne, ne vjerujte mitovima, neće vam zle sestre bebu ostaviti gladnu dok vama ne nadođe mlijeko, ali ju neće ni nahraniti na prvi kme, nego pustiti da par sati navlači mlijeko kod vas, pa ju tek onda nahraniti na špricu. Što, btw, izgleda toliko nehumano i strašno da ne znam kojoj majci ne bi bio poticaj da što prije prodoji!)
Dakle, usprkos svim nedaćama u obliku defektnih bradavica, manjka mlijeka, bebe lijene vući, toga da ni vi ni beba nemate pojma što ustvari radite, frasova je li beba ustvari išta pojela zadnja tri sata koliko vuče ko sivonja… prodojite. I onda dođete doma, i ljudi vas zovu čestitati. Nakon prvih čestitki razgovor je češće išao ovako nego što nije:
Xy: „I, dojiš li?“
Ja: (A molim te, zašto se tebe to tiče?) „Da.“
XY: „I trebaš, to ti je, znaš, najjednostavnije i najjeftinije.“
Ja pomislim: Da, u mp3 i druge multimedijalne formate najjednostavnije, dijete mi visi na sisi po 45 minuta do preko sat vremena, ja živim praktički na kruhu i vodi jer dobije grčeve čim ja samo pomislim na voće i povrće, ne mogu mrdnuti od kuće jer nema nikakvog ritma i nemam pojma kad će biti gladan… S druge strane, bočicu pripremiš i uvališ i nahraniš za maksimalno pola sata, pri tome ti jedeš što hoćeš, a možeš i mužu prepustiti to zadovoljstvo a ti odspavati još koji sat, recimo. A onog dana kada ne budem imala 100 kn za kutiju Aptamila lijepo ću se objesiti na prvo drvo jer onda nisam ni trebala imati dijete. Time se, da prostiš, zajebavam, jer je to NAJZDRAVIJE za moje dijete. Naravno, umjesto toga kažem samo: „Aha…“
Dakle, zašto se svi osjećaju pozvanima propitivati stanje mojih sisa? Nije li to malo… nekulturno? Neumjesno? I onda, naravno, kada vide Cvrčka, idu komentari na moje mlijeko. Cvrčak ima obraze kao mala vjeverica i sav je okruglast, pa onda komentiraju da mi je mlijeko „jako“. A da slučajno nije na mamu mali pa okrugao, već bi svi zabrinuto coktali kako bih trebala dati adaptirano mlijeko jer je moje „slabo“. Jer, znate, imaju supervid, pa na prvi pogled mogu procijeniti točni biokemijski sastav mog mlijeka i zadovoljava li ono nutritivne potrebe mog djeteta. Ou jea!

Nadalje, zanimljivo je kako vam nitko, dok veličaju dojenje, pogotovo prije nego što zapravo rodite, ne spominje koliko to NEHUMANO BOLI! Kada se mala gladna pijavica nakači na bradavicu i počne ju vući i žvakati kao nespašena, hoćete iskočiti iz kože. Doduše, mi zbog anatomskog defekta koristimo silikonske „šeširiće“, pa je i preko njih znalo boljeti da mi oči hoće iskočiti, i preko njih su mi bradavice uspjele popucati. Uglavnom, da, BOLI! I kada vam pričaju o „najvećem zadovoljstvu“, „ljepotama dojenja“, „neusporedivom bliskosti“… ne dajte se zavarati, zaboravljaju vam spomenuti da taj dio priče dolazi tek za nekoliko mjeseci. Prvih tjedana se definitivno radi o boli i tlaci. Da ne govorim o križobolji koja nastane uslijed kemijanja položaja koji bebi najbolje odgovara, ali vama ne nužno. Dakle, sreća, navodno, dolazi kasnije. Za početak ste 24/7 mliječna kuhinja koja pati, i pomirite se s tim.

Usput, užasno mi je kako naše društvo ženama kojima dojenje iz ovog ili onog razloga nije uspjelo nabija osjećaj krivnje do te mjere da postanu uvjerene da su loše majke zato što ne doje. Da, dojenje je super, dojenje je zdravo, ali, majke ti, nitko nije umro od adaptiranog!
Budite mi lijepi, dobri i pametni, a ja odoh biti pokretna mljekara.


Post je objavljen 19.03.2012. u 11:59 sati.