"Od trenutka rođenja po nužnosti smo nagnani da se borimo za prilagodbu našeg opažanja kako bi ono odgovaralo zahtjevima ovoga sustava, sistemom koji upravlja našim životima zbog jednostavne činjenice da smo u taj sustav uklopljeni samim svojim rođenjem. Stoga su vračevi bili posve u pravu vjerujući da je čin opazanja ovog sustava i neposrednog opažanja energije ono što osobu preoblikuje u vrača" - Don Huan (Castaneda - "Umijeće Sanjanja")
* * *
Prostrana livada širila se na sve strane, kilometrima, ostavljajući promatraču samo dojam pozitivne ništavnosti u moru univerzuma. Zelene travke ispod kristalno plavog neba vijorile su jednoglasno u ritmu laganog njihanja od blagog povjetarca. Nalikovalo je na kozmički valcer, gdje priroda uzima ulogu dirigenta dok tisuće malih segmenata radosno vijore, trepere i muziciraju u ritmu svjetla. U ritmu slobode. Energija se dala osjetiti svakim svojim atomom. Svakom svojom molekulom. Sve je bilo - lagano. Na momente fluidno a na momente potpuno prozračno. Energije vjetra, zraka, vode savršeno su u sebi ucrtavale tragove etera i dijelove razrijeđene supstance zemlje, koja je davala kozmički značaj ostalim elementima. Materija je konačno postala potpuno ravnopravna ostalim elementima, nigdje se ne ističući niti ne uzimajući dominaciju nad ostalima, ali niti ne posustajući kada bi se ostali elementi počeli izborijevati za svoju ravnotežu.
Svemir je doživio sklad. Zrak, toliko lagan da je svaki udisaj ostavljao na tisuće dojmova i sitnijih senzacija koje su polagano počele otpetljavati ogromno klupko velikih senzacija koje su tvorile univerzum. Nebo je bilo otvoreno. Ukoliko je čovjek imao potrebu zažmiriti i zatvorenim očima vidjeti mentalnu sliku svega toga što ga je okruživalo, vidio bi ogromnu zlatnu zraku, koja se poput sunovrata spušta niz nebeski svod prema raznima stranama svijeta, ostavljajući središnji dio poput kupolaste fontane bistrine i nevjerojatne količine svjetlosti, koja se slijevala u svim duginim bojama, tvoreći spektar potpune apstrakcije još apstraktnijim, kada se uzme u obzir da su dugine boje završavale u nizovima od 365 zraka koje su se isprelijevale u barem 300 nijansi nikad viđenih boja i oblika. Treperava svjetlost odavala je prisutnost tisuća malih svjetalca po tamno plavom nebu iza zatvorenih kapaka, dok se na milijune zvijezda slijevalo niz ogromne fontane prema Mjesečevoj sferi, blještavoj od tisuća svjetala iz tisuća prstenova koji su okruživali Mjesec, potpuno različit od onog na kojeg bi čovjek bio navikao.
Ukoliko bi čovjek pogledao prema suncu, vidio bi zlatnu raspršenu svjetlost koja je u sebi obuhvačala svjetlost tisuća sunaca, toliko disperziranu u denzitetskim prazninama da je svjetlost savršeno odgovarala svakome, ma koliko bi se pojačavala. Ovdje više nije bilo zakona svemira koji su iz Sunca krali samo ono što je trebalo da se nahrani materija. Ne...Ovo je bila priroda balansa. Ništa vampirskog u njoj nije postojalo. Samo savšena ravnoteža koja je dovodila čovjeka do stanja nezamislivih prosječnom umu, opterećenog materijalnim paradigmama i sklonog racionaliziranju. Ovo je bio novi svijet, nova dimenzija, nova granica postavljena na samim granicama između božanskog i onoga što se nekad zvalo relativnim. Bilo bi pretenciozno reći da je sve ovo bilo nešto apsolutno, ali da je bio otisak apsolutnog, definitivno je. Kad bi čovjek otvorio oči, vidio bi da se prava, nebesko tamno plava boja svemira prostire univerzumima savršene skladnosti i čistoće prema sferi koju je promatrao, očišćen od bilo čega što bi mu ometalo vizir i moć neposrednog promatranja. Čovjek je ovdje bio promatrač koji je promatrao sebe i stvari oko sebe koje su ujedno bile u njemu a kojih je on sam bio savršeni dio.
Cjelina u jednini i jednina u cjelini. Fluidnost zlatnoga plamena kroz blještavila čiste mudrosti kraljevski plavog plamenog obzora koji se rasprostirao gdje god bi sezalo oko. Ukoliko je čovjek u to htio uključiti i svoj duh, duh bi ostajao opijen dojmovima potpune ispunjenosti, bez obzira išao ga čovjek svjesno osvještavati ili ne; povezanost duha sa svim ovim sferama bila je ravna jednoj jednostavnoj potvrdi: "dobrodošao kući!". Između duha i praznine više nije stajalo ništa jer duh je konačno postao kist koji je oslikavao tu prazninu - neposredno i na temelju direktnih utisaka dobijenih od samoga svemira...od samog tvorca. Arhitektura više svjesti provedena kroz nizove fraktala prema čas prizmoidnoj, čas stožastoj sferi iz koje bi izlazila po želji u obliku najčišćeg dijamanta, kroz portale najčišće bistrine i bezvremenske mudrosti; neokaljana i savršeno prožeta eonima i ergovima sveobuhvatnosti.
Njuh je bio neporedan. Njušeno je postalo stvarno a onaj koji njuši apstraktan alat prema sferama savršene istine i direktnosti. Sluh je postao školjka veća od samoga svemira, izvijajući se kroz prizme beskonačne svjetlosti koje bi se razlijevale u svim poznatim i nepoznatim bojama, poput dječje percepcije suočene sa prizorom kaleidoskopa. Čovjek je u tim trenucima postao djetetom. Bio je deva. Bio je lav. Pobijedio je zmaja u sebi i sam postao zmaj, da bi na kraju postao djetetom, pomirivši u sebi i devu i lava i zmaja. Nietzsche je vidio jasno ovu sferu...u to nije bilo sumnje. Potoci blještavila ispresijecali su nizove šuma, gdje su redovi bjelogorica, crnogorica i zimzelenog drveća dosezali visine prosječnih planina. Ukoliko bi čovjek bolje pogledao, uočio bi da su šume same po sebi ispunjene planinama, odromnim masivima iz kojih i oko kojih rastu drveća koja na kraju završavaju na istoj visini. Nevjerojatna igra prirode, prožeta arhitekturom viših civilizacija i estetikom čiste svijesti.
Sve je postalo jedan ogroman organizam prožet tisućama sitnih rilaca i senzora koji samo čekaju gdje će zapaziti novu realnost i oslušnuti novo postojanje. A svemir je sam po sebi postojanje lišeno identiteta, lišeno strasti i uvjetovano čistom voljom za stvaranjem. Arhetip vječitog savršenstva kroz igru stvaranja i rastvaranja, plošnosti i bezobličnosti. Ukoliko bi čovjek promotrio livadu sa svih strana istovremeno, sve do pojasa gdje se stapa sa šumama...brdovitim šumama ili šumovitim brdima, kako komu drago, vidio bi ogromna zakrivljenja u vidnom polju. Kad da je prostor sam po sebi dobio jš dvije dimenzije. Ma što dvije? Tri dimenzije. Sve unutar viđenog postalo je samo po sebi uvjetovano oblikom i gustoćom, toliko karakterističnim za materijalna tijela; osim što ovo nisu bila materijalna tijela, već sfera unutar materijalne sfere koja je ujedno izvan nje i čiji je materijalna sfera sasvim mali dio, sasvim mali dijelić u beskonačnosti univerzuma.
Ta igra postojanja i novih i nezamislivih normalnoj ljudskoj percepciji oblika, postajala bi sve zanimljivija i razigranija kako bi čovjek počeo obraćati pažnju na detalje. Svaki detalj iznosio bi pred njega mnoštvo drugih detalja, bilo da gleda odbljesak svjetla kroz zraku isijavanja na umjereno ubrzanoj površini potoka, bilo da gleda neki oblik koji mu je ostao poznat iz materijalnog svijeta. Da li gledao polja, pšenicu, nebo, zrak, vodu, lišće, uvijek bi u njima vidio nešto što nikad prije nije vidio a što je bilo i postalo jasno kao dan, kao sastavni dio nečega što do jučer nije mogao ni zamisliti, a kamo li percipirati postojećim osjetilima. Svemir je postao mjesto koje se jednostavno zgusnulo u svojoj mudrosti u jedan jedini krajolik i pokazalo svoje naličje u odrazu nečega što ga je moglo prihvatiti. I reflektirati, naravno.
Čovjek ovdje ne bi uvidio koliko je malen, nego koliko je velik. Koliko je univerzalan a opet integriran sa svime i balansiran u sebi do neslučenih granica. Ovdje nije bilo potrebe za umom. Ovdje nije trebao jalov promatrač koji će loše prevoditi impulse sadašnjosti. Ovdje je bio potreban samo istinski sustav samoga sebe. Sustav lišen bilo kakvih sustava osim same esencije bitka, svjetlosti čistoga bića u moru radijantnog odbljeska svemira u jedinstvu i beskonačnosti.
Zraka svjetlosti na površini mirnoga mora - to je bio svemir, neposredan i nepreveden. Odraz svog lika u zrcalu nabujalog potoka...i to je bio svemir unutar nas i oko nas, nepreveden i rastegnut u svim smjerovima vječnosti koja ne poznaje smjerove. Vektor nezaobilaznosti tamo gdje se sve zaobilazi. Paradoks, eklektika, sinergija i sinkretika već viđenog i nikad viđenog, već osjetljivog i nikad dosegljivog. Sva mora slijevala su se u jedan rukavac, a destinacija rukavca bila je svugdje. U svemu i u svima. Opet ulijevanje u rukavac. Petlja. Sinergija. Osmica. Spiralnost. Stup rasta i pada kroz unutrašnja i vanjska postojanja nepostoječeg i besmisleno jasnog. Bezobrazno čistog i beskompromisno direktnog. Bez maski. Bez kozmetike. Bez celofana i bez forme. Čista suština. Esencija svega dosegnutog i svega porečenog i neizrečenog, svega potvrđenog i neizrecivog. Sve ali istovremeno i jedno.Jedno ali istovremeno i sve. I svašta i ništa. I najmanje i najveće.
Bezebrazna, gotovo dječja i nevina igra sažimanja i prožimanja, jedinstva i sveobuhvatnosti, oblika i bezobličnosti, organskog i anorganskog, plinovitog i fluidnog, eteričnog i materijalnog, relativnog i apsolutnog a opet jasno ko dan i neshvatljivo istovremeno. Sve što je stvoreno bivalo je u onom što je stvoreno i sve stvoreno bivalo je dio onoga što ga je stvaralo. Bez oblika a opet savršene forme, bez forme a opet savršenog oblika. Frekvencija nespoznatljivosti i energija prihvaćanja. Latentnost u jednom dodiru i raspadanje u punini bezdodirnosti i gotovo lateralne bezosjećajnosti, da bi osjećaj i dodir mogli biti potpuni u svojoj nepotpunosti i nesavršenstvu. Tvoreći samo jedno - Savršenstvo.
Ako bi se na kratko i pojavio neki zalutali oblak, on bi se pojavio u nebu. Ne na nebu. Nije bilo nikakve optičke iluzije da oblak nije sastavni dio neba. Oblak i nebo bili su jednina. Vlati trave okretale bi se uvijek u istom smjeru kako bi čovjek prolazio. Dodirivale bi ga lagano po bosim tabanima i škakljale tetive dok bi čovjek neumoljivo koračao kroz sve jača i jača iskustva. Gotovo opipljiva u svakom trenutku. Livada trenutka. Zemlja sadašnjosti.
Zaustavio bi se pored potoka i umočio ruku kroz modro sivkastu površinu vode i osjetio tisuće senzacija kako ga ispunjavaju mudrošću svemira. Neka bi nastavio do šume prateći potok, hlad i tamno zelenilo odavali bi mu jednu od najskrivenijih tajni svemira, dok bi mu hladna voda držala sva čula otvorenima i budnima. Struje vječnosti prolazile bi kroz čovjekovo tijelo, duh i energetske centre, sjedinivši se zauvijek sa njegovom svijesti. Neka bi se čovjek nastavio penjati po prvom brdu, dok bi potok nastavio teći prema vrhu planine; da, prema vrhu planine, čovjek bi osjetio pod nogama uzdizanje materije van nje same, dok bi mu kozmički oslonac prestavljala "bitka" tamno i svjetlo zelenog, već kako bi se sunčeve zrake odbijale od potoka i kroz lišče šume planine.
U jednom trenu, nebo bi postalo planina a planina potok. Potok bi postao šuma a šuma bi postala livada. Livada bi postala čovjekom a čovjek bi se i dalje penjao svjestan sebe i svoje univerzalne uloge u novome univerzalnome poretku; to jest, starome samo novome za čovjeka koji se ponovno vratio u njega, nakon eona švrljanja po marginalnim zabitima materije i spuštanja magičnim liftovima u središta samih bespuća poluistine i čudnovatih kriterija, koji sa samom prirodom imaju veze ko on sa nebom koje se ovdje nikako nije moglo zacrniti. Crnilo je ovdje bilo prolazno. Odsjaj. Čudnovata masa dok bi sunce razorkrivalo sjene ispod svakog kamena zelenosmeđih i tamnozelenih nanosa.
Čudnovata pojava dok bi sunce podizalo svojim zrakama podnožja riječnih i potočnih nanosa i kamenja da ih okupa u moru istine i direktnosti, pa ih opet vraćala toj čudnovatoj masi da im posluži kao obris; obris prema nekim donjim svjetovima i dimenzijama, gdje se ta masa doživljava ozbiljno i gdje je mnoge životne forme jednostavno dišu. Forme bez esencije i forme u potrazi za esencijom. Sjednuvši pod bor, čovjek bi na trenutke osjetio sebe kako se prožima kroz svaku iglicu bora prema njegovom vrhu, sve do spajanja sa samim suncem kroz ogromnu sferu zraka. Zrak kao posrednik. I zrak kao portal.
Bilo je dovoljno da čovjek pogleda bor i da postane bor. A bor da postane čovjekom. Gdje je uostalom, bila granica? U umu? Pa uma više nije bilo. Nema ga. Čovjek bi se mogao nasmijati na to koliko je sve jednostavno. Nikakva distanca između njega i bora ne postoji i nikada nije postojala. Nikakva granica između njega i bilo čega. Na Novoj Zemlji. U Novom Univerzumu.
Post je objavljen 18.03.2012. u 16:22 sati.