Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mindbuilding

Marketing

Brak (i mnogo toga drugog) na kušnji

Posljedjnjih dana HRT je bio široke ruke i počastio nas s nekoliko večernjih bombončića. U četvrtak, u ciklusu oskarovaca Privedite osumnjičene vrhunski (premda ponešto zamršeni) triler s izvrsnom glumačkom ekipom, u petak raskošna ekranizacija bestsellera egzotične tematike Sjećanja jedne gejše, u nedjelju višestruko nagrađivani britanski serijal Downton abbey (posebno lajkam!), a navečer debut vrckave serije s nikad izlizanom tematikom ljubavi, braka, prijateljstva pomalo bizarnog naslova Vjenčani, samci, ostalo. .
Anyway, baš me ova posljednja izvukla iz inspiracijske paučine dovabivši me napokon k tipkovnici. Između inih u seriji se oslikava i ljubavni odnos policajke i medicinskog brata zaposlenog u Hitnoj. Premda u dugogodišnjoj i sretnoj ljubavnoj vezi okrunjenoj rođenjem zajedničkog sina, nisu u braku. Policajka ne vjeruje u instituciju braka, dvoji i preispituje ljubav kojoj je potrebna potvrda i jamstvo države, crkve ili bilo kakvog papira. Bračni brodolom od prije šesnaest godina još uvijek budi loše uspomene i alarmira na oprez. S druge strane, njezin partner žudi za time da svoju ljubav potvrde pred Bogom i zakonom. Dugotrajna dvojba policajke doživljava konačnu kapitulciju pred dnevnikom njezina sinčića u kojem kriomice pronalazi slike vjenčanja i rečenica koje ovaj u mašti smišlja za prosidbu...
A mene sad nagriza znatiželja: jesu li dobro odlučili? I pitam se, ne prvi put, koliko je brak (još uvijek) najpoželjniji i najlogičniji izbor za dvoje ljudi koji se vole.
I dok u životinjskom svijetu postoje predivni, zadivljujući primjeri monogamije, pitam se što je s ljudima? Jesu li oni po prirodi doista monogamni ili im je za trajnu ljubav i vjernost potreban neki oblik društvenog pritiska? Bilo tradicije, bilo vjere. Neko svjedočanstvo, javno obećanje, potpis stavljen na papir, razmjena prstenja kao simbola zajedništva, svadbeni pir u kojem se slavi obećanje o suživotu u dobru i zlu, dok ih smrt ne rastavi.
Mogu li i današnji mladi ljudi jednako vjerovati u nepovredivost i potrebitost bračne simbioze kao i mladi ljudi od prije 30,40 ili još puno više godina? Hoće li moći voljeti i poštovati jedno drugo sljedećih (moguće) pedesetak godina, u svakom slučaju puuno duže nego prije jednog ili dva stoljeća? Hoće li danas-sutra žena htjeti i moći na svojim plećima balansirati teret zadaća koje joj nameće uloga majke, supruge i zaposlene/obrazovane žene? Jesu li socijalno-ekonomske okolnosti života u modernom društvu toliko otežane da opasno nagrizaju i ljuljaju temelje na kojima bi trebalo graditi obitelj? Kako se u vremenu globalne nezaposlenosti mladih, neizvjesnosti, besparice, lihvarskih kredita i poreza, sve manje humanih zakona... obvezati na cijeli život i pri tome ostati odgovoran?
S druge strane, konzervativne društvene struje i dalje igraju na kartu braka, kao ozakonjene zajednice dvoje ljudi. Upozoravaju da je bez braka ugrožena opstojnost i budućnost svakog društva, u konačnici možda i civilizacije kakvu poznajemo. Zbog toga, valjda, papiri još uvijek olakšavaju život, omogućuju nasljeđivanje i u konačnici utjelovljuju red kojem (utvaramo da) težimo. Samce još uvijek sažaljevamo, rastavljene osuđujemo, preljubnike preziremo. Na stranu, što je možda veći dio zrelih ljudi barem jednom u svom bračnom stažu zaželio riskirati da i sam bude na taj način obilježen. Barem deklarativno, većina nas još uvijiek ipak vjeruje u svetost i nepovredivost braka.
Uostalom, nije li i pritisak gay populacije na državne institucije da ozakone istospolne brakove samo izraz njihove želje da budu jednaki kao i svi ostali. Zašto i oni ne bi imali demokratsko pravo da dobiju dobiti formalni okvir i društveno priznati status koji će pravno definirati njihove bračne i roditeljske odnose.?A kad to pravo jednom ostvare, e, onda će se moći svojevoljno odlučiti na to žele li sa svojim partnerima živjeti u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici.
Ako pak, ozakonimo istospolni brak, ako ozakonimo status samohranih roditelja, surogat majki, mogućnost posvajanja djece partnerima istog spola, nismo li onda, kao civilizacija već na pragu iz temelja promijenjenih uvjerenja o braku? Obitelj, roditeljstvo i brak očigledno tek trebaju proći ispit kušnje. Načela u koja smo do sada vjerovali opasno se ljuljaju pod vjetrovima promijenjenih spoznaja o čovjeku i njegovim slobodama. Svojevremeno su se na isti način lomila koplja i oko legaliziranja abortusa i umjetne oplodnje. Što je s genetičkim eksperimentima na životinjama i ljudima, eutanazijom...?
Mnogo toga što nam je danas još nezamislivo će moguće već sutra biti svakodnevnica života u nekom progresivnom ultrademokratskom, naprednom svijetu. A još nisam sigurna trebam li se radovati ili strahovati od života u takvom društvu.

Post je objavljen 12.03.2012. u 10:48 sati.