Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/justdyingbride

Marketing

Probudi me, jednog dana, bit će zima i snijeg će pokriti sve što znamo čineći stvari, ljude, pojave nepoznatima i nevažnima.

Probudi me, otkini me iz života kojeg vodim i zamjerit ću ti samo malo, ali i to će ubrzo proći.

Ne zanima me davno opisana ljepota, naučena udobnost, učene riječi i misli toliko duboke da se u njima mogu utopiti lakoćom grčevito se boreći za zrak.

Zanima me da mi usred te bijele zime pokloniš more toliko toplo da u njemu mogu nestati bez straha

***************

- Ne pametujem, ne filozofiram - tako se izražavam… - pomišljala bih dok su me promatrali s podsmjehom. S vremenom je količina tih promatrača i podsmjeha bivala sve većom.



A onda sam počela kresati rečenice, ogoliti riječi, prešutjeti misli. Moje su ideje našle sigurnost unutar jednog zaobljenog zida - moje lubanje.



Brana koju sam postavila na usta, ona koja je vješto dijelila izrečeno i ono što, svakako, ne bi trebalo biti - bivala je sve snažnijom. Reklo bi se da sam s vremenom - učila…



- Tko si onda ti?- pitao si me iznenada. I nisam ti znala reći. Jer sam i ovo i ono. I ono što nisam i što jesam i što želim i ne želim biti. Pa i ono što moram biti. A možda najviše ono što ne moram. Zaista ne znam tko sam.



I moje bi se predstave sebe mogle možda podvesti pod glumu, da, mogle bi. Ali u današnjem svijetu to bi nazvali emocionalnom inteligencijom i prošla bih znatno bolje od etikete patvorenosti. No, ne ponosim se time, jer, ja sam, zapravo - cirkusant. Balansiram po tankoj liniji socijalne poželjnosti i to mi, za sada, ide dobro. Postoji neka slabost u meni koja me nagoni da se prilagodim. I dugi niz vrlo uvjerljivih dokaza da je to, ipak, najmudrija strategija.



- Oprosti, gledam te ali još uvijek ne mogu povezati tebe i to što pišeš – rekao mi je jednom jedan dragi prijatelj. I nisam se začudila, jer kako i bi? Ulicama pustim da luta, da se sreće, da zagledava izloge, da se druži i ispija kavu, da odlazi na tržnicu… tek ona laka varijanta mene. Ona se uvijek prvo nasmije a onda izusti riječi. Lagane riječi. Često nedovoljno dobro sročene, nezaokružene u cjelinu. A onda se opet nasmije. I pristojna je. I ne voli se svaditi. I… Tko bi takvoj zamjerio?



- Tko si, onda, ti?- pitao si me i ne bih ti znala reći niti za sto godina. Jer ne znam koja se 'Ja' više boduje. I da li sam, ovako dok pišem, zapravo - laž… a tamo, negdje, prešućena – zapravo istina?




Post je objavljen 11.03.2012. u 16:10 sati.