Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lektiregim

Marketing

Salinger - LOVAC U ŽITU

ŽIVOTOPIS:
Jerome David Salinger (New York, 1. siječnja 1919. - 27. siječnja 2010.), bio je američki romanopisac i pripovjedač.
Objavio je jedan roman i nekoliko zbirki pripovjedaka između 1948. i 1959. godine.
Najpoznatija su mu djela: "Lovac u žitu", "Visoko podignite krovnu gredu, tesari", "Seymour - uvod", "Franny i Zooey".

KNJIŽEVNI ROD: proza
VRSTA DJELA: roman

VRIJEME RADNJE: prosinac, subota-ponedjeljak
MJESTO RADNJE: New York

O DJELU:
Roman "Lovac u žitu" napisan je u obliku ispovijesti mladog Holdena Caulfielda, tj. napisan je ja-oblikom. Opisuje dane od odlaska iz škole Pencey Prep (subota) do povratka kući u New York (ponedjeljak).
Roman je prožet reminiscencijama (sjećanjima), a radnja se usporava digresijama i epizodama.

IDEJA:
„Život jest sportska utakmica, mladiću. Život jest utakmica koju treba igrati po usvojenim pravilima.“
„Čovjek ne treba uopće biti kukavica. Ako je potrebno da nekog tresne po zubima, pa još ako osjeća želju da to i uradi, onda se ne treba predomišljati.“
„Izvjesne stvari trebale bi ostati kakve jesu. Trebalo bi da čovjek ima mogućnosti da ih zatvori u jednu od onih staklenih vitrina i da ih ostavi tako.“
„Ljudi nikad nikome ne prenose ničije poruke.“
„Nije tako loše kad sja sunce, ali sunce sja samo onda kad mu se prohtije.“
„Ali čovjek ne treba biti loš da bi deprimirao nekoga, čovjek može biti i ne znam kako dobar pa da opet tako djeluje na ljude.“
„To što je netko mrtav još ne znači da čovjek treba prestati da ga voli, zaboga...“
„Karakteristika nezrela čovjeka je da želi slavno poginuti za neku stvar, dok je karakteristika zrelog čovjeka da za istu tu stvar smjerno živi.“
„Eto, u tome je sva nevolja. Ne možete nigdje naći lijepo i tiho mjesto, jer takvih nema. Možete misliti da postoje, ali kad jednom tamo stignete, netko će se, dok ne budete gledali, uvući za vama i napisati JEBEM TE točno ispred vašeg nosa. Provjerite to jednom i vidjet ćete.“

SADRŽAJ:
Holden Caulfield započinje priču danom kad je napustio srednju školu Pencey Prep. Bila je subota, dan nogometne utakmice sa Saxon Hallom, posljednja utakmica godine i kao takva vrlo važna. Holden je stajao na vrhu brežuljka i gledao utakmicu budući da se tek vratio iz New Yorka, gdje je bio s mačevalačkim klubom na turniru, no klub ipak nije nastupio na turniru jer je Holden opremu i mačeve ostavio u podzemnoj željeznici. Drugi razlog što Holden gleda utakmicu s brežuljka, a ne s tribina, jest taj što se ide oprostiti sa svojim profesorom povijesti Spencerom, koji se razbolio te je pozvao Holdena da ga posjeti prije nego ode kući. Naime, Holden je izbačen iz škole budući da je imao jedinice iz četiri predmeta. Nakon što se s brežuljka oprostio od škole, potrčao je prema kući profesora Spencera. Budući da se jako smrznuo, „legao“ je na zvonce čim je došao do kuće kako bi mu što prije otvorili. Gđa Spencer mu je otvorila i uz srdačne pozdrave pozvala ga u sobu profesora Spencera.
Spencer je sjedio u fotelji pokriven nekakvim starim pokrivačem. Najprije je ispitivao Holdena zašto nije na utakmici, kako je bilo kod ravnatelja, znaju li njegovi roditelji da je izbačen iz škole, a zatim je uslijedila „jezikova juha“. „Što je to s tobom, mladiću? – rekao je stari Spencer. Rekao je to prilično strogo, bar za njega.“ Holden je pao četiri predmeta, čak i Spencerovu povijest, a položio je samo engleski, u kojem je i inače bio vrlo uspješan. Spencer ga je sad natjerao da mu doda esej koji je Holden napisao o Egipćanima kad su imali zadaću, te mu ga je pročitao naglas. „Spustio je taj moj prokleti sastavak i pogledao me pobjedonosno, kao da je upravo ubio boga u meni u ping-pongu ili nečem sličnom. Mislim da mu nikad neću oprostiti što mi je naglas pročitao sve ono moje sranje. Ja ga nikad ne bih njemu čitao da ga je on napisao – ne bih, zaista.“ Spencer pita Holdena što bi on učinio na njegovu mjestu, bi li ga isto srušio. Holden je tad počeo klasičnim izgovorima: da je glup što je pao, da bi učinio isto što i Spencer, i slično, a dok je to izgovarao, razmišljao je o malom jezeru u Central Parku u New Yorku i o patkama koje na njemu budu. Holden se ispriča da sad mora poći. Jedva je čekao da izađe iz te žalosne sobe.
Iako je Holden Spenceru rekao da mora u dvoranu, vratio se u svoju sobu u Penceyju. Živio je u Ossenburgerovu krilu nove zgrade, gdje su živjeli drugi i treći razredi. Holden je išao u drugi razred. U sobi je bilo ugodno toplo te je skinuo kaput, a na glavu stavio crvenu lovačku kapu, koju je za jedan dolar kupio u New Yorku, i to tako da je „šilt“ okrenuo iza. Zatim se zavalio u fotelju i počeo čitati knjigu koju je posudio u knjižnici („Izvan Afrike“). Nije pročitao ni tri stranice kad mu je u sobu upao Ackley, mladić iz susjedne sobe koji bi uvijek upadao k njima i dosađivao. Holden je nastavio čitati pokušavajući ignorirati Ackleyja, no taj je bio toliko naporan, morao je pregledati svaki predmet u njihovoj sobi, a zatim je tražio od Holdena da mu posudi škarice za nokte. Dok je Ackley rezao nokte i „pljuvao“ po Holdenovu cimeru Stradlateru, Stradlater užurbano ulazi u sobu. Ackley tad napokon odlazi u svoju sobu, ostavljajući tako Holdena na miru.
Stradlater se spremao za spoj, a Holden mu je pravio društvo. Stradlater iskoristi priliku te zamoli Holdena da mu napiše esej iz engleskog budući da je Holden stručnjak za engleski. Holden pomisli i kaže: „Bila je to velika ironija. Zaista jest. – Ja sam onaj koga izbacuju iz ove proklete škole a ti tražiš od mene da ti pišem tamo neke sastavke (...).“. Holden je rekao da će razmisliti, a zatim pita Stradlatera s kojom djevojkom večeras izlazi, a on odgovori da se djevojka zove Jane Gallagher, te nadoda kako je rekla da poznaje Holdena. Holden se složi te ispriča kako su se on i Jane družili tijekom pretprošla ljeta. Stradlatera nisu previše zanimale te priče, nego se samo obukao i otišao. Holdenu nije bilo baš ugodno čuti da dobra Jane izlazi sa Stradlaterom jer je Stradlateru samo seks bio važan. Nije mogao odvratiti misli od toga, no uto ponovno dođe Ackley. I to je bio prvi put da je Holdena razveselio Ackleyjev posjet jer mu je odvratio misli s Jane i Stradlatera.
Došlo je vrijeme večeri, koja je svake subote bila ista: biftek. Nakon večere, dečki su se zabavljali grudajući se, a budući da Holden nije imao nikakve planove za izlazak, odlučio je s Brossardom i Ackleyjem otići u Agerstown u kino i na hamburger. Na kraju su otišli samo na hamburger jer su Brossard i Ackley već gledali film koji se prikazivao, a Holden ionako nije imao ni želju gledati ga. Vrativši se, Holden odluči napisati sastavak za Stradlatera. Zadatak je bio opisati nešto pa je Holden odlučio opisati bejzbolsku rukavicu svog pokojnog brata Allieja, koji je imao leukemiju. Holden se prisjetio kako je divan njegov brat bio, najbolja osoba koju je poznavao. Kad je Allie umro, Holden je bio toliko ljut da je razbio šakom sve prozore u garaži: „Spavao sam u garaži one noći kad je umro i porazbijao sam golom šakom sve one proklete prozore, onako, iz čistog bijesa. Pokušavao sam čak da porazbijam prozore terenskih kola koja smo imali tog ljeta, ali mi je šaka već bila slomljena i svakakva, pa mi to nije uspjelo.“. Bilo je oko pola jedanaest kad je dovršio sastavak, no nije bio umoran pa je sjeo i gledao kroz prozor.
Još je uvijek gledao kroz prozor kad se Stradlater vratio sa spoja s Jane. Holdenu još uvijek nije bilo drago što je Jane izašla s nekim tako beskrupuloznim i egocentričnim, no nije ništa pitao Stradlatera o spoju. Stradlater je zahvalio Holdenu što mu je posudio sako i pitao ga je li mu napisao sastavak iz engleskog. Holden mu kaže da mu ga je stavio na krevet. Stradlateru se tema i sadržaj sastavka nisu nimalo svidjeli te je rekao Holdenu da ništa ne može napraviti kako treba, na što Holden uzme sastavak i podere ga, te legne na krevet i zapali cigaretu. Šutjeli su duže vrijeme, no onda je Holden ipak upitao kako je bilo s Jane. Priča je dovela do toga da su Stradlater i Jane večer proveli u automobilu, a Stradlater je dao naslutiti i da su imali seksualni odnos. Tad je Holden poludio i htio šakom udariti Stradlatera, no promašio je pa ga je Stradlater oborio na pod i kleknuo na njega da ga smiri. Holden je urlao na njega vrijeđajući ga, govoreći mu da samo iskorištava dobre djevojke. Stradlater mu je rekao da će ga pustiti ako prestane s uvredama, a ako ne prestane, udarit će ga. Holden obeća da će prestati, no čim ga je Stradlater pustio, Holden ga opet „počasti“ svakakvim uvredama i stoga ga Stradlater udari šakom te Holden padne na pod. Lice mu je bilo krvavo. Stradlater mu kaže neka ide oprati lice, te se ode tuširati. Holden je napokon ustao. Imao je osjećaj da je Ackley u susjednoj sobi sve čuo te ode k njemu iako gotovo nikad nije tamo dobrovoljno odlazio.
Ackley je još uvijek bio budan, no u sobi nije bilo upaljeno svjetlo pa ga je Holden upalio. Ackley se zaprepastio vidjevši Holdena krvava, no Holden mu je rekao neka se ne brine, krv će sama stati. Ackley je uporno pokušavao doznati zašto su se Stradlater i Holden potukli, no Holden mu je naposljetku rekao da je to bilo zbog njega (Ackleyja), da je branio njegovu čast jer ga je Stradlater vrijeđao. Naravno, to je bila laž jer Holden nije imao namjeru dijeliti svoje intimne misli s Ackleyjem. Holden je upitao može li noćas prespavati kod njega u sobi, u krevetu njegova cimera, no iako se Ackley premišljao, Holden ipak legne u krevet. Morile su ga misli o Jane i Stradlateru jer je znao kakav je Stradlater „igrač“ kad se radi o ženama. Ubrzo Holden ipak ode iz Ackleyjeve sobe, ipak nije namjeravao tamo prespavati. Pala mu je na pamet pomisao da bi mogao još večeras otići iz Penceyja, pa u nekom hotelu u New Yorku pričekati srijedu i povratak kući budući da njegovi roditelji prije utorka-srijede neće dobiti pismo o njegovu izbacivanju iz škole. Pomisao je proveo u djelo. Spakirao je svoja dva kovčega, na glavu stavio crvenu lovačku kapu, opet naopačke jer je to tako volio te izašao u hodnik. Malo je zastao da baci posljednji pogled, „a onda sam dreknuo najjače što sam mogao: - Spavajte čvrsto, degeni!“ i izjurio van.
Bilo je kasno da pozove taksi pa je stoga Holden pješice došao do željezničkog kolodvora. U vlaku je sjeo odmah na prvo sjedalo. Kad je vlak zastao u Trentonu, pored njega je sjela neka gospođa, majka jednog njegova kolege iz razreda. Vidjela je na njegovu kovčegu naljepnicu škole Pencey te je tako započela razgovor o svom sinu. Holden nije htio previše govoriti o sebi te je stoga počeo izmišljati: rekao je da se zove Rudolph Schmidt, da mu je u školi dobro i takve stvari. Počeo je hvaliti njezina sina, kako je skroman i povučen, iako je za njega miso da je najveća hulja u cijeloj školi. Gospođa je s izrazitim, iskrenim zanimanjem slušala Holdenovu priču. No naposljetku je rekla kako božićni praznici započinju u srijedu i da se nada kako on ne ide kući zbog toga što se neki član njegove obitelji razbolio, na što je Holden rekao da je zapravo on taj koji se razbolio, ima omanji tumor na mozgu, ali ta će operacija brzo proći. Počeo je proučavati vozni red kako bi napokon prestao lagati. Ubrzo su došli do Newarka, gdje je gospođa izašla. Poželjela mu je sreću prilikom operacije i pozvala ga da posjeti njezina sina preko praznika. Holdenu, naravno, to nije bilo ni na kraj pameti učiniti.
Kad se iskrcao na stanici Pennsylvania, prvo je namjeravao nekoga nazvati, no ubrzo je shvatio da su kasni sati i da se nitko ili ne bi javio ili bi se umjesto njih javili njihovi roditelji. Stoga je odustao od te ideje te uzeo taksi koji ga je odvezao u hotel Edmont. Nije mu trebalo dugo da primijeti kako je hotel prepun svakojakih perverznjaka i luđaka: muškarac obučen u ženu, muškarac i žena koji se prskaju alkoholom iz usta i slično. Tad je priznao da je on zapravo najveći seksualni manijak, u mislima. Može zamisliti svakojake perverzne stvari. Zato se sjetio jedne djevojke koja je nekoć radila kao striptizeta i kojoj nije bilo teško „dati“ nekome, a preporučio mu ju je davno neki poznanik. Stoga Holden uzme telefon i nazove ju. Faith Cavendish. Žena je prvo bila neprijateljski raspoložena budući da su kasni sati, no na spomen Holdenova poznanika malo se smekšala, no ipak nije pristala s Holdenom na piće.
Holden je smatrao da nije previše kasno, te se stoga uredio i sišao u Plavi salon, noćni klub u sklopu hotela. Sjeo je za stol u kutu i naručio coca-colu budući da je konobar shvatio da je Holden maloljetan i nije mu htio donijeti alkoholno piće. Sjedeći za stolom, primijetio je tri ružne žene s ružnim šeširima, Bernice, Marty i Laverne, no njemu se plesalo te je stoga odlučio najljepšu od njih zamoliti za ples.Plavuša je pristala. Holdenu se svidjelo kako žena pleše, smatra da izvrsno pleše, što se nije moglo reći po njezinu izgledu, no shvatio je i da je prilično tupava jer nije nikako mogao započeti neki smislen razgovor s njom. Kad su prestali s plesom, Holden je otplesao koji ples i s ostale dvije žene, a kasnije im se pridružio za stolom i naručio im pića. Njih su tri ubrzo rekle da moraju ići jer moraju rano ustati. Holden ih je pokušao nagovoriti da ostanu još malo, no nisu se dale nagovoriti. Ubrzo nakon njih i on je odlučio otići iz Plava salona jer nije imalo svrhe sjediti tamo ako ne smije piti alkohol ili ako nema nekakvu djevojku s kojom bi mogao plesati.
Dok je hodao prema foajeu (predvorju), opet se sjetio Jane Gallagher. Zavalio se u nekakvu odvratnu fotelju u predvorju i razmišljao o druženju s Jane. Sjetio se i kako se jednom skoro „pohvatao“ s njom, kad se jednom prilikom rasplakala zbog svog očuha. Volio se s Jane držati za ruke, tek tako. Volio je biti u njezinu društvu. No tad se opet sjetio njezina spoja sa Stradlaterom i opet mu je došlo da poludi. Zato je odlučio otići u sobu po kaput i taksijem otići do Erniejeva bara.
Taksi je opet bio sav odvratan iznutra, no barem je vozač bio nešto ljubazniji od onog koji ga je dovezao do hotela. U Erniejevu baru bilo je svakojakih ljudi i ličnosti, i to onakvih kakve se Holdenu nisu nimalo sviđale. Sjeo je za neki uski stol i naručio škotski viski sa sodom, koji su mu i donijeli iako je bio maloljetan. No u Erniejevu su baru svi mogli naručiti alkoholno piće bez obzira na godine. Ubrzo je do Holdena došla bivša djevojka njegova starijeg brata D.B.-ja, koja ga je pozvala da poše nekamo s njom i njezinim dečkom, no Holden je slagao da se mora s nekim sastati. Nakon što su djevojka i njezin dečko otišli, i Holden je otišao kako ne bi shvatila da je lagao.
U hotel se vratio pješice. Nije imao volje opet zaustavljati taksi. Nije mu se spavalo pa je htio svratiti u još neki bar, no volja i za tim ga je vrlo brzo prošla, tako da je otišao ravno u hotel. U liftu ga je „liftboj“ upitao je li za zabavu, odnosno za to da mu nabavi neku ženu. Holden je pristao. U sobi se malo sredio, oprao zube i obukao čistu košulju, a ubrzo mu je došla djevojka u zelenoj haljini. Holden se osjećao prilično čudno, nije znao objasniti zašto. Djevojčina mu osobnost nikako nije odgovarala pa je stoga rekao da bi prije samog „čina“ htio malo razgovarati s njom, no ona nije imala volje budući da je samo došla „obaviti“ što je trebala. Holden je bio „nevin“ pa je rekao da ipak ne želi spavati s njom jer je nedavno operiran, što je, dakako, bila laž. „Nevolja je bila u tome što to zaista nisam želio. Osjećao sam se više potišten nego seksualno uzbuđen, ako već želite znati istinu. Ona me je deprimirala.“
Djevojka je odustala, te joj je Holden platio pet dolara, nakon čega je djevojka otišla.
Neko je vrijeme Holden sjedio u fotelji i pušio i mislio na pokojnog brata Allieja, a nakon toga se svukao i legao u krevet. Uskoro je netko pokucao na njegova vrata. Bili su to „liftboj“ i ona prostitutka od maloprije. Došli su po još pet dolara budući da je seks koštao deset dolara, no „liftboj“ je Holdenu rekao da je seks pet dolara. Holden nije htio platiti te ga je „liftboj“ snažno udario u trbuh, a djevojka uzela onih pet dolara iz njegova novčanika. Nakon što su otišli, Holden se dovukao do kupaonice, jedva je disao. U kupaonici je ostao oko sat vremena, a zatim se opet vratio u krevet.
Nije spavao baš dugo, probudio se već oko deset ujutro. Bilo mu je dosadno budući da je nedjelja, a kući ne može do utorka najranije, te je odlučio nazvati staru prijateljicu Sally Hayes na druženje. Nakon što je zakazao sastanak, taksijem je otišao do Velikog centralnog kolodvora kako bi kovčege ostavio u jednom od onih sefova, a zatim je otišao na doručak. U zalogajnici su se ubrzo pored njega našle dvije redovnice, za koje je u razgovoru s njima saznao da je jedna profesorica engleskog, a druga predaje povijest i američko državno uređenje. Vodio je zanimljiv razgovor o Romeu i Juliji s onom koja predaje engleski, a dao im je i deset dolara dobrotvornog priloga koji nekad skupljaju. Dao bi im i više novaca, ali trebalo mu je novca za sastanak sa Sally budući da ju vodi u kazalište. Ubrzo su redovnice otišle, a nakon njih i Holden.
Bilo je već podne, a do sastanka sa Sally trebalo je još dva sata, te stoga Holden odluči prošetati Broadwayjem kako bi sestri Phoebe kupio nekakvu staru ploču Estelle Fletcher s pjesmom Mala Shirley Beans. Vrlo ju je brzo pronašao i bio je vrlo sretan zbog toga. Stoga je htio ploču što prije dati Phoebe. Znao je da se ona nedjeljom vozi koturaljkama po parku, no kad je stigao do parka, nije je bilo. Pitao je neku djevojčicu, kojoj je usput pomogao da namjesti koturaljke, poznaje li Phoebe i zna li možda gdje je, a djevojčica je rekla da je sigurno s razredom u Prirodoslovnu muzeju jer tamo idu svake subote. Djevojčica je zaboravila da je danas nedjelja, no Holden se ipak zaputi prema muzeju. Bio je uzbuđen što će vidjeti sve te izloške unutra, no kad je došao do muzeja, predomislio je i ipak nije ušao. Da je Phoebe bila tamo, ušao bi, no ovako nije imao volje. Zato je uzeo taksi i odvezao se do Baltimorea sastati sa Sally.
Sally je kasnila dvadesetak minuta, no Holdenu je bilo drago što ju vidi. Predstava je trebala početi u 14:45 h, pa su stoga uzeli taksi i odvezli se do kazališta. Holdenu predstava nije bila loša, a Sally je bila oduševljena njome jer su u predstavi glumili Luntovi, njezini omiljeni glumci. Nakon predstave Sally je predložila da odu na klizanje u Radio City, no na klizalištu su ubrzo uvidjeli da su najgori klizači pa su zato odlučili da je najbolje da odu sjesti za stol i popiju nešto. Holden je tad upitao Sally je li ikad osjetila da je sita svega i da želi otići što dalje od svega i svih koje poznaje. Počeo joj je predlagati da skupa odu nekamo živjeti, odmah. Živjeli bi od njegove ušteđevine, a kad bi im ponestalo novaca, Holden bi se zaposlio, pa bi se i vjenčali i sve ostalo. No Sally se držala svog mišljenja da se takvo što ne može napraviti tako naglo, da se prvo treba ići studirati pa onda odlučivati dalje. Naposljetku su počeli malo žustrije svađati. „Oboje smo u tom trenutku mrzili sve jedno kod drugog. Bilo je očito da nema nikakvog smisla pokušavati povesti neki inteligentan razgovor. Bilo mi je užasno krivo što sam uopće i počinjao.“ Tad je Holden rekao da najbolje idu jer ga od njezinih priča boli stražnjica, zbog čega se Sally jako uvrijedila i, iako se Holden stoput ispričao, Sally nije htjela više razgovarati s njim. Stalno mu je govorila neka se gubi, a to je Holden onda i učinio; otišao je bez nje. Već je bio sit svega.
Kad je izašao iz klizališta, otišao je pojesti sendvič i nazvati Jane, no nitko se nije javljao, a Holden više nije znao koga bi nazvao da mu pravi društvo večeras. Sjetio se nekog prijatelja Carla Lucea, nazvao ga i dogovorio s njim da se nađu u nekom baru na piću u 22 h. Do tog je sastanka bilo još puno vremena, stoga Holden ode u kino iako ne voli filmove, no morao je nekako ubiti vrijeme. Prikazivao se film o nekom vojniku koji izgubi pamćenje, no sve, naravno, završava sretno. Holden nije volio takve izvještačene, lažne stvari, a ako ikad bude morao ići u rat, doborovoljno će se javiti da ga streljaju jer ne bi mogao podnijeti kad bi morao tako dugo biti u društvu svakojakih kretena kao što su Ackley i Stradlater.
Holden je čekao Carla u baru Wicker. Stigao je prilično rano, tako da ga je morao čekati. Napokon se pojavio i Carl, no odmah je rekao kako ne može dugo ostati jer ima spoj. Holden je poveo razgovor o Carlovu seksualnom životu, no Carl je otkrio samo da se viđa s 40-godišnjom Kineskinjom, kiparicom. U detalje nije htio ulaziti, što je posebno uvijek smetalo Holdenu budući da je Carl sve ljude skoro pa tjerao da opišu sve svoje najintimnije trenutke, no on o detaljima svog seksualnog života nikad nije htio pričati. Carl se spremao ići te ga je Holden pokušavao nagovoriti da ostane još malo i popije još koje piće s njim, no Carl je odbio govoreći da već ionako kasni na spoj.
Holden je postajao sve pijaniji, „natreskao se kao svinja“. Bio je toliko pijan da se pretvarao da je ranjen u trbuh pa je tako držao ruku ispod kaputa, na rani, da zaustavi krvarenje. Odlučio je otići i nazvati Jane da vidi je li se vratila kući, no kad je došao do telefonske govornice, predomislio se i nazvao Sally iako je već bilo jedan sat poslije ponoći. Kad se Sally napokon javila, Holden joj je stoput ponovio kako će doći na Badnjak k njoj okititi bor. Kad su završili razgovor, otišao je do muškog toaleta, napunio umivaonik hladnom vodom i zamočio glavu unutra. Nije se poslije potrudio ni obrisati se, nego je ostavio da mu se voda cijedi niz vrat i odjeću. Malo je sjedio na radijatoru i grijao se, a zatim otišao po kaput, stavio svoju crvenu kapu na glavu i odlučio otići u park vidjeti jesu li patke još uvijek na onom jezercu. „Tada se dogodilo nešto strašno, upravo kad sam stigao do parka. Ispustio sam onu ploču što sam je kupio Phoebe. Razbio sam je valjda u pedeset komada. (...) Gotovo sam zaplakao, tako sam se užasno osjećao, ali sve što sam mogao učiniti bilo je da izvadim komadiće iz omota i da ih nabijem u džep od kaputa.“ Ušao je u park i došao do jezera. Pataka, naravno, nije bilo, pa je malo sjedio na klupi. Bilo mu je jako hladno jer mu je kosa još uvijek bila mokra, pa se zabrinuo da ne dobije upalu pluća i umre. Žao bi mu bilo roditelja i Phoebe da i on umre, kao Allie. A kad jednog dana i umre, ne želi da ga ostave na groblju jer mu je i pomisao na to da Allie leži sam na groblju, okružen svim tim nepoznatim ljudima, bila nepodnošljiva. Počeo je razmišljati kako bi se njegova sestra osjećala da on umre. Stoga je odlučio otići do njihova stana kako bi malo popričao s njom jer je ionako imao kod sebe ključ od stana. Brinulo ga je kako će ući jer vrata njihove stambene zgrade jako škripe, no svejedno je odlučio pokušati doći do Phoebe.
Holden je imao sreće što u njegovoj zgradi sad radi novi „liftboj“, koji ga ne poznaje, te ga je vrlo lako nagovorio da ga preveze do kata na kojem živi. Ušao je u stan vrlo polagano, te otišao potražiti Phoebe u sobu, no nje nije bilo. Tad se sjetio da ona uvijek spava u D.B.-jevoj sobi kad njega nema. Otišao je tamo, prvo ju malo promatrao kako spava, a zatim ju probudio. Phoebe je bila vrlo sretna što ga vidi, te je pričala kao navijena. No ubrzo je shvatila da Holden zapravo treba doći tek u srijedu i da je sigurno opet izbačen iz škole. Rekla mu je da će ga tata ubiti kad čuje te uzela jastuk i stavila ga preko glave jer više nije htjela razgovarati s Holdenom. Holden ju je nagovarao da makne jastuk s glave da mogu razumno porazgovarati, no ona nije htjela. Zato je otišao u dnevnu sobu, uzeo nekoliko cigareta sa stola i stavio ih u džep jer je on iscrpio sve svoje rezerve.
Kad se vratio u sobu, Phoebe je maknula jastuk s glave, no još uvijek ga nije htjela ni pogledati, a kamoli razgovarati s njim. Naposljetku ga je pitala zašto je dopustio da ga opet izbace. Tad je on počeo govoriti o tome kako mu se u Penceyju nisu sviđali ni škola ni učenici. Tad je Phoebe rekla kako se njemu nikad ništa ne sviđa i neka joj kaže jednu stvar koju najviše voli, što bi htio postati, učenjak ili pravnik možda. Holden je rekao da to nisu zanimanja za njega, no sjetio se što bi najradije radio. Sjetio se pjesme Roberta Burnsa „Ako netko sretne nekog dok kroz žito ide“. Tad je rekao što bi htio raditi: „(...) stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini... nikog odraslog, mislim... osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji... hoću kazati, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja trebam iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih trebao raditi čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih zaista želio biti.“. Phoebe prvo nije rekla ništa, a zatim mu je opet rekla da će ga tata ubiti. Holden je rekao da neće, te se sjetio jednog profesora iz jedne od njegovih bivših škola koji se sad preselio i predaje u New Yorku, pa ga je odlučio nazvati.
Holden je kratko razgovarao s gospodinom Antolinijem, rekao mu je da je izbačen iz škole i pitao ga može li do srijede biti kod njega. Antolini ga je vrlo rado primio. Kad se Holden vratio u sobu, Phoebe je upalila radio pa su malo plesali i zafrkavali se. Tad su čuli kako njihovi roditelji dolaze. Holden se brzo skrio u ormar, a zatim je majka ušla k Phoebe u sobu. Zapitkivala ju je kako je bilo u kinu, kakva je bila večera i slično. Tad su jedna drugoj zaželjele laku noć i majka je otišla. Holden je tad izašao iz ormara i počeo se brzo spremati za odlazak, nije htio čekati da roditelji zaspu. Pitao je Phoebe ima li nešto malo novaca da mu posudi, a ona mu je dala svu svoju ušteđevinu koju je čuvala za kupnju božićnih poklona. „Tada sam, odjednom, zaplakao. Nisam se mogao savladati. Plakao sam tako da me nitko nije mogao čuti, ali plakao sam. Stara Phoebe se uplašila kao sam vrag kad sam zaplakao, prišla mi i pokušavala me utješiti, ali kad čovjek jednom počne, onda ne može tek tako prestati.“ Uspio se smiriti nakon nekog vremena, obukao je kaput i rekao Phoebe da će ju nazvati čim bude imao prilike. Dao joj je i onu crvenu kapu, a zatim otišao.
Iako je bio kratak s novcem, Holden je ipak uzeo taksi do Antolinijeva stana. I gospodin i gospođa Anotlini su ga dočekali, no gospođa im je poslužila kavu i odmah otišla natrag u krevet, a gospodin je ostao još malo razgovarati s Holdenom. Pokušavao mu je reći nešto o tome što ga čeka u budućnosti ako se ne opameti. Razgovor je trajao neko vrijeme, a Holden je već bio premoren te su njih dvojica namjestili krevet. Holden je zaspao nekoliko sekundi nakon što je legao, no usred noći se najednom naglo probudio. „Tada se dogodilo nešto o čemu ne volim čak ni pričati. (...) Osjetio sam nešto na glavi, nečiju ruku. Ljudi moji, to me je zaista prestravilo. Čija je bila, bila je to ruka gospodina Antolinija! Što je radio, sjedio je na podu pored samog kauča, u mraku i sve, i nekako me kao milovao, odnosno gladio rukom po prokletoj glavi. Ljudi moji, mislim da sam odskočio bar pola kilometara.“ Holden je toliko bio nervozan da se u mraku nabrzake obukao i rekao da mora otići do kolodvora uzeti iz pretinca svoje kovčege. Antolini ga je pokušavao nagovoriti da odgodi to do ujutro, no Holden je rekao da su mu tamo sve važne stvari i da to mora učiniti sad, te ode. „Ljudi moji, sav sam se tresao, kao izbezumljen. Znojio sam se, također. Kad se dogodi nešto perverzno, slično tome, počnem se preznojavati kao stoka. Ovakve stvari doživio sam najmanje dvadeset puta, još od vremena kad sam bio dijete. Ne podnosim ih.“
Kad je izišao iz kuće, već je svitalo. Tad je otišao do kolodvora po kovčege i malo odspavao u čekaonici. Počeo je razmišljati čak i da se vrati k Antoliniju jer je ipak bio jako dobar čovjek koji mu je pomogao kad je bio u nevolji. No ipak se nije vratio. Odlučio je isti tren otići nekamo daleko, gdje ga nitko ne poznaje. Samo se htio oprostiti od Phoebe, te je stoga kupio papir i olovku kako bi joj napisao pisamce da se nađu negdje kako bi se oprostili. Otišao je u njezinu školu i predao pisamce gospođi u tajništvu kako bi ga predala Phoebe. U pismu je napisao da se za vrijeme ručka nađu u Muzeju umjetnosti. Ono što ga je jako razljutilo u toj školi bili su natpisi „JEBEM TE“ po zidovima. To ga je ljutilo jer će to morati gledati sva ta nevina djeca. Još je dugo bilo do ručka te je Holden otišao u muzej pričekati Phoebe. Otišao je pogledati egipatsku grobnicu jer su ga zamolila dva dječaka da ide s njima, no uplašili su se i otišli pa je Holden ostao sam. Onda je i na zidu grobnice opazio natpis „JEBEM TE“. „Eto, u tome je sva nevolja. Ne možete nigdje naći lijepo i tiho mjesto, jer takvih enma. Možete misliti da postoje, ali kad jednom tamo stignete, netko će se, dok ne budete gledali, uvući za vama i napisati JEBEM TE točno ispred vašeg nosa. (...) Mislim da će, ako ikad umrem i ako me nabiju u neko groblje i postave mi nadgrobni spomenik i te stvari, na njima pisati HOLDEN CAULFIELD, zatim koje sam godine rođen, a koje sam godine umro, a odmah ispod toga bit će napisano JEBEM TE. U to sam, zapravo, siguran.“
Uskoro je došla i Phoebe, vukuću veliki kovčeg. Htjela je poći s njim. Holden se jako razljutio te joj rekao da ne može ići s njim, da ni on neće ići nikamo i da će ju sad otpratiti u školu. Međutim, phoebe se nije htjela vratiti u školu pa su zato išli do zoološkog vrta, no svatko svojom stranom ulice jer se Phoebe opet naljutila na Holdena. U zoološkom su vrtu naišli na jedan od onih vrtuljaka s plastičnim konjima te joj je Holden kupio kartu da se malo provoza budući da se više nije ljutila na njega. Ona ga je upitala je li mislio ozbiljno kad je rekao da neće otići i da će se vratiti kući. Holden je rekao da je ozbiljan. Počela je i pljuštati kiša dok se Phoebe vrtjela, a Holden sjedio na klupi i gledao ju. No nije mario što je mokar. Bio je sretan.
To je bilo sve što je Holden htio ispričati. „Možda bih vam još mogao reći što sam radio kad sam se vratio kući, kako sam se razbolio i sve, i u koju školu trebam poći najesen, kad iziđem odavde, ali nekako nisam raspoložen za to. Zaista nisam. Sve me to sada nekako ne zanima baš osobito.“ Na kraju kaže: „Sve što sad znam, to je da mi nekako nedostaju svi oni o kojima sam vam pričao. (...) Čudno je to. Nemojte nikad nikome ništa pričati. Ako to učinite, odmah počnete osjećati kako vam nedostaju svi oni.“.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

HOLDEN:
„Ako postoji na svijetu nešto što mrzim, onda je to film. Nemojte ga preda mnom ni spominjati.“
„Volim mjesta na kojima čovjek može, ako ništa drugo, a ono da bar ponekad vidi poneku djevojku, pa makar se samo češale po rukama, brisale rupčićima noseve ili se samo šašavo kikotale i tako.“
„Imam slab kapacitet pluća, ako već želite znati istinu. Mnogo pušim, to je jedno – naime, nekad sam pušio. Natjerali su me da prekinem. S druge strane, porasto sam u toku prošle godine šesnaest i pol centimetara. Tako sam zapravo i dobio tuberkulozu i morao doći ovamo na sve one proklete pretrage i preglede i tako. Inače sam posve zdrav.“
„(...) a djelomično zato što se ponekad ponašam kao da sam mlađi nego što jesam. Imao sam tada šesnaest, sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponašam kao da imam svega trinaest godina. To je zaista ironija jer sam visok 189 centimetara, a u kosi imam dosta sijedih vlasi. Imam, zaista. Čitava jedna strana – desna strana puna je milijun sijedih vlasi. Imam ih još od djetinjstva. I pored svega toga, ponekad se ponašam kao da mi je samo dvanaest godina. (...) To je dijelom istina, priznajem, ali nije u cijelosti istina. (...) Ponekad se ponašam kao da sam mnogo stariji nego što jesam, zaista, ali to ljudi nikad ne primjećuju.“
„Kad jednom počnem, u stanju sam lagati satima Bez svake šale. Satima.“
„Inače sam strašna kukavica. Nastojim da se to ne primijeti, ali zapravo jesam.“
„Ja predstave uopće ne volim mnogo, ako već želite znati istinu. Općenito nisu tako loše kao film, ali sigurno nisu ni nešto za čim treba ludovati.“
„Ali nije samo to. Mrzim sve. Mrzim ovaj život u New Yorku. Taksiji, autobusi na Madison aveniji u kojima šoferi uvijek urlaju na čovjeka da je izlaz na zadnja vrata, upoznavanje s kojekakvim umišljenim tipovima koji Luntove nazivaju anđelima, penjanje i spuštanje liftovima kad čovjek ne želi ništa drugo nego da izađe napolje, momci koji ništa drugo ne rade nego cijelo vrijeme kod Brooksa dotjeruju hlače...“
„Ponekad govorim malo previše glasno kad se uzbudim.“
„Moje je mišljenje da čovjeka treba ostaviti na miru ako je ono što govori zanimljivo i ako se zbog nečega uzbuđuje. Volim kad se netko zbog nečega uzbuđuje. To je lijepo.“


HOLDENOVI RODITELJI:
„(...) moji roditelji dobili bi bar po dva živčana sloma po komadu kad bih pokušao da kažem nešto pobliže o njihovom privatnom životu. Oni su vam prilično osjetljivi u tim i takvim stvarima, naročito moj otac. To su dobri, fini ljudi i sve – ne kažem ništa – ali su zaista i preko svake mjere osjetljivi.“
„Moj otac je, međutim, prilično bogat. Ne znam koliko love mlati – o tome nije nikad govorio sa mnom – ali, mislim, prilično mnogo. On je pravnik u nekoj velikoj korporaciji. Takvi zaista propisno zgrću lovu. Druga stvar po kojoj znam da prilično dobr stoji jest to što vječito investira novac u neke brodvejske revije. Te revije, međutim, redovno propadaju i majka uvijek pošizi kad on uradi tako nešto. Od smrti mog brata Allieja ona baš nije naročito zdrava. Strašno je živčana. To je još jedan razlog zašto mi je strahovito krivo što će saznati kako su mi ponovo dali nogu.“


D.B., Holdenov stariji brat:
„Živi u Hollywoodu. To nije tako daleko od ovog idiotskog mjesta, pa dolazi ovamo u posjet praktično svakog vikenda. (...) Nedavno je nabavio jaguara. To su vam jedna od onih malih engleskih kola koja mogu juriti valjda dvije stotine milja na sat. (...) On je, međutim, pun love, sada. Nekada nije bio. Nekad je bio sasvim običan pisac, dok je bio kod kuće. Napisao je onu fantastičnu zbirku pripovjedaka Tajna zlatna ribica, ako za njega niste ranije čuli. (...) Sada živi u Hollywoodu, D.B., kao prostitutka.“

ALLIE, Holdenov mlađi brat koji je umro:
„Bio je ljevak. (...) Sada je mrtav. Dobio je leukemiju i umro dok smo živjeli gore, u državi maine, 18. srpnja 1946. (...) Bio je dvije godine mlađi od mene ali zato valjda pedeset puta inteligentniji. (...) Bio je i najbolji, na mnogo načina. Nije se nikad ljutio ni na koga. Općenito se smatra da se riđokosi ljudi veoma lako raspale, ali Allie se nije nikada raspalio, a imao je izrazito riđu kosu.“
- Alliejeva bejzbolska rukavica: „Ta rukavica bila je zanimljiva za opisivanje zbog toga što je čitava – prsti, džep i sve – bila ispisana pjesmama. Zelenom tintom. Allie ih je ispisao kako bi imao što čitati kad se nalazi u polju a nitko nije na redu za udarac.“


PHOEBE, Holdenova mlađa sestra:
„U životu sigurno niste vidjeli tako lijepu i bistru djevojčicu. (...) Ima pomalo crvenu kosu, pomalo sličnu onoj kakvu je imao Allie, ljeti uvijek kratko podšišanu. Ljeti je uvijek zabacuje iza ušiju. Ima fine, lijepe male uši. Zimi je, međutim, nosi prilično dugu. Majka joj tada ponekad plete kečke, a ponekad ne. Ima zaista lijepu kosu. Ima deset godina. Prilično je mršava, kao i ja, ali zgodno mršava. Koturaški mršava.“
„Ona je veoma uredna, za dijete. Hoću reći, ne ostavlja stvari da leže naokolo, kao neka djeca. Nije nikakvo razmaženo derište.“
„Veoma je emocionalna. Hoću reći da je, za dijete, prilično emocionalna. Ponekad je čak previše emocionalna.“
„Međutim, ipak nije htjela skinuti taj jastuk s glave. Pokušao sam ga podići, ali je snažna kao sam vrag. Čovjek se umori boreći se s njom. Ljudi, ako ta mala želi držati jastuk na glavi, ona ga i drži.“
„Ljudi, kad ta nešto uvrti sebi u glavu, onda to zaista uvrti.“
„Uvijek sluša kad joj nešto pričate. A najsmješnije je u svemu tome to što čitavo vrijeme zna o čemu pričate. Zaista zna.“


JANE GALLAGHER:
„Čitao sam je kao knjigu. Zaista jesam. Hoću reći da je, pored dame, prilično voljela atletiku i sport i, pošto sam se upoznao s njom, čitavo dugo ljeto igrali smo tenis gotovo svakog jutra a golf gotovo svakog popodneva. Zaista sam je upoznao posve intimno. Ne želim reći da je između nas bilo nekih fizičkih veza ili što ja znam čega – nije – ali viđali smo se čitavo vrijeme. Čovjek ne mora imati seksualne odnose s nekom djevojkom da bi je upoznao.“
„Bila je to čudna djevojka, ta stara Jane. Kad bih rekao da je izrazito lijepa, to ne bi bio baš točan opis. Ipak, oduševljavala me je. Imala je nekako strašno pokretna usta. Želim reći da su joj se usta, kad bi govorila ili se uzbuđivala zbog nečega, nekako kretala u pedeset raznih pravaca, usne i sve. To me je obaralo s nogu. I nikad ih zapravo nije propisno ni zatvarala, ta svoja usta. Uvijek su bila tek malčice otvorena, naročito kad bi u golfu zauzela pozu za udarac ili kad bi čitala knjigu. Uvijek je čitala, i čitala je veoma dobre knjige. Čitala je svu silu poezije i još mnogo toga. Ona je bila jedini čovjek, izvan moje obitelji, kome sam pokazao Alliejevu rukavicu za bejzbol, sa svim onim pjesmama ispisanim po njoj.“
„Na primjer, uvijek smo se čitavo vrijeme držali za ruke. To baš ne znači kao nešto naročito, to mi je jasno, ali ona je bila djevojka s kojom je fantastično držati se za ruke.“


ostali: Sally Hayes, Stradlater, Selma Thurmer, profesor Spencer, Robert Ackley, Carl Luce, profesor Antolini...


Post je objavljen 07.03.2012. u 17:14 sati.