Dugo sam je tražila
Ženu u sebi..Govorili su mi o njoj a ja sam nezasitno i odlučno...
Bježala od nje, opirala joj se, trčala..
Rugala joj se .. sa cinizmom, sarkazmom, inatom i dječačkom podrugljivošću
Plakala nad saznanjem da nije lako biti žena..zaista..nimalo..
I dugo tražila tu bit, esenciju o značenju Žena
Ne kao rod, spol, zamjenicu...već kao bivanje, osjećanje, življenje
I trebalo je prijeći dugi put, strmoglav, pun prepreka, bez znakova i putokaza
Put životan i lomljiv sa zaključkom spoznaje o tome što znači živjeti Ženu u sebi
Jer...
Puno je i previše očekivanja koje nam nameću drugi ali ih namećemo i same
Jer mislimo da moramo, trebamo, želimo i kao..očekuje se..
I postajemo sljedbenice drugih a ne sebe
I nekako..moramo sve praštati, i prelaziti žmirećki, i voljeti i biti jake jer..slabost nije kategorija koja se traži
I tuga nije dozvoljena u određenim količina kao i sjaj i boje
Niti pretjerana zanesenost i glad za životom, kao ni posebnost, čeznutljivost, gorljivost
I ne bi smjele tražiti previše...moramo biti taman
Niti stremiti oblacima, duginim bojama, divljem šumu vjetra
A biti Žena nije nešto tjelesno niti opipljivo
To je pljusak suza u bojama kada osjećate novi život u rukama
To je sjaj koji se krije negdje ispod svih slojeva poraza, lomova, voljenja, izgorenih očekivanja
To je razumijevanje sebe, drugih, života
Otkrivanje i prihvaćanje svih svojih jakosti kao i slabosti
I voljenje u postojanoj punini
To je drhtaj u jačini i krik od ranjivosti u krhotinama
Umiranja i ponovna uskrsnuća koja ne vidi nitko
Sakrivena ispod plašta čvrste stijene
To je bivanje i osjećanje, voljenje cjeline...biti jedno sa svim
To su sve metamorfoze koje nas vode prema spoznaji da je sasvim u redu i dobro
Biti previše i bez granica dozvoljenosti i okova nekih zacrtanih horizonta
Usuditi se...biti potpuna bez zadrške
I biti potpuno posebna i drugačija..bez straha...
I usuditi se sanjati i gledati kroz svoj kaleidoskop
Mada nam rekli da je fatamorgana, privid ili iluzija
I slikati svoj akvarel duše
Mada nam rekli da su boje pogrešne
I nizati svoje stihove negdje ispod mjesečevog pokrivača
Mada nam uporno govorili da nismo za to
I voljeti bezbroj puta istinski, prepuštajuće i zaneseno
Mada svi oko nas vrište da je ljubav kategorija koja izumire
Bila sam oduvijek žena kao rod, spol i zamjenica
Ali sam uvijek željela živjeti Ženu
I otkrila sam krvarenjem duše
Kroz ruševinu, mjesto tuge, kroz svjetlost na kraju tunela
A svjetlost je bila istinska i izvorna
Kroz fluidnu izmaglicu traženja svojih sjena i odraza
Kroz mnoge samoće i ispreplitanja svoje duše s drugim dušama
Kroz stotine ispisanih stihova i tisuću insomničnih lelujavih noći i dana
Kroz žudnju za sobom i za životom
Kroz pogled prijateljice u ogledalu koju sam zavoljela zauvijek
I došavši do divne oslobađajuće spoznaje da mogu i ne samo to..
Da jednostavno moram biti ja..ne rod, spol ili zamjenica
Nego bivanje, osjećanje i življenje..Žena
Žena kao voljenje
Žena kao razumijevanje
Žena kao lomljivost i drhtaj
Žena kao gorljivost i hrabrost
Žena kao nježnost i strast
Žena kao postojanost i prepuštanje
Žena kao sloboda i bunt
Žena kao..biti svoja
Bezgranična, jedinstvena i posebna...
I predivna..svaka od nas
Hvala svim divnim ženama koje istinski i hrabro žive Ženu kao i muškarcima koji ih u tome podržavaju
Post je objavljen 07.03.2012. u 07:15 sati.