Sretali smo se već u protokolarnim prilikama, upoznali službeno, jednom i podijelili bliske političke i socijalne stavove. Doduše u širem društvu, indirektno. Pozdravimo se obavezno, ljubazno, ali i sasvim u okvirima službenog. Sutkinja je, na glasu kao pretjerano kruta, ali stručna i neovisna. Kruta toliko da ju je to bar dva puta koštalo i zasluženog promaknuća s ovog malog suda.
Mda...., raspitao sam se detaljnije. Dugo već živi sama, nikada se nije udavala, a tek najzlobniji se sjećaju poneke ničim nepotvrđene pričice s kakvim muškarcem u glavnoj ulozi. Dok većina razmišlja o njoj u rasponu od prikrivene lezbijke do prejake žene po čijemu obavezno mora biti, pa ako ne može, kao što ne može, radije je namjerno sama. Mogla bi biti prilično zgodna, da bar ne radi sa svojim izgledom suprotno od poželjnog u tom smjeru. Stroga frizura tek onoliko centimetara duža od tipično muške da naznači razliku, jednobojna, tamna, odijela, ili s hlačama, ili sa suknjama preko koljena, cipele dizajna polovine prošlog stolječa, minimalna šminka i nakit, ali, okladio bih se, pravi dijamanti i pravi sat, kosa crna kao gavranovo krilo. Vrlo pravilne, klasično lijepe crte lica, prodorne, pametne, zelnkaste oči.
Na stolici za tužene sam, niti kriv, niti dužan, u okviru službe, u jednoj od tipično slavonskih parnica oko zemlje i pravde. Svima je, uvjeren sam, sve jasno i nedvojbeno i prije početka. Zakon o prodaji državnog zemljišta je daleko od dobroga, ali je važeći! Osim tužitelju, naravno. Možda umišljam, ali da ja sudim, presudio bih nakon 5 minuta. Ona ne! Protokol, beskrajne tirade o osjećajima, pravdi i gladnim kravama. Sve kasni i dosadno je, a mora se tamo sjediti. Pa se pokušavam zabavljati na svoj račun. A ona je očiti izbor, u konkurenciji s davno ocvalom, debelom, daktilografkinjom, dosadnim odvjetnicima i koleričlnom, muškobanjastom, zamjenicom državne tužibabe.
Vrlo dobro i brzo je i ona shvatila, ili osjetila po mom pogledu, da se nešto dešava. Pogled joj počinje bježati prema meni, potkrao se i mali, nespretni smješak. Promatram ju, zamišljam kako je svlačim baš tamo iza povišenog stola, raskopčavam joj košulju, vadim pune grudi, što mi raskošno ispunjavaju šake, ljubeći je niz vrat, mjerkam joj struk, povijam je naprijed dok joj se grudi ne raspu po hladnoj ploči stola.....zamišljam da joj podižem strogu suknju iznad struka, kakve gaćice nosi, kako joj izgleda napeta, gola guza, bedra s gaćicama spuštenim do koljena....., kako bi se trznula kada ga osjeti u sebi, bi li što rekla kada ga premjestim....koliko bi ju zatim iznendila koja vruća, širom raširenim dlanom. Bi li sama kliznula na koljena, prije nego je okrenem, bi li ga samo liznula, ili uzela sasvim u usta..., pogurnula me da joj ga zabijam u grlo...ili bi sve prepustila meni za prvi puta?!? I sve mi se više čini da bi to bilo vrlo zanimljivo iskustvo! Grudi su joj prilično zanimljive, koliko god ih skrivala, struk uzak, noge lijepo oblikovane i poprilično duge. Mislim da zapravo sasvim malo šepa, ali trudeći se valjda to izbjeći, ili zbog toga, guza joj zanosno leluja u hodu.
Šalim se koliko je pristojno, ili tek mrvicu više, kada sam došao na red i ona mi to dopušta, čak se povremeno nastavlja na moje šale na užas i iznenađenje odvjetnika i tužitelja. Naprosto nešto je frcnulo među nama, mislim da je svima jasno, nama dvoma osobito. Mada do tada kruto vraćajući sve u okvire formalnog, meni dopušta lamentacije i vrlo osebujnu verziju priče. Čak ušutkava državnu tužibabu koja je formalno na mojoj strani, i zgroženo se buni, nešto petlja, kada primjetim da je tužitelj po meni u pravu, samo što nema zakon na svojoj strani.
Par minuta nakon završetka kucam na vrata njezina ureda, s prilično lošom, na brzinu smišljenjonom isprikom! Ali nije bila potrebna, dočekala me ljubazno i ponudila kavom što je njoj upravo servirala tajnica. Uobičajena kurtoazija, prelet po lokalnim političkim temama, stranci, izborima, govorkanjima. Kao da časkamo svakodnevno.
Zapričali smo se...a Vi ste me trebali zapravo zbog čega? Znate da oko predmeta ne smijem?
Ma naravno, baš me niti ne zanima. Nego, imam poziv u novotvoreni riblji restoran tu blizu, pa sam Vas mislio pozvati na ručak?
Trznula se očigledno, osmjeh je nestao u trenu, kao da se sva malo napela!
Vi mene ??! Hu....pa Vi baš jeste pomalo drski, kao što sam načula....Zašto biste Vi mene zvali na ručak ?
Obožavam jesti s lijepim i pametnim ženama, a vrijeme je ručka.....što bi više trebalo?
Je li.....hm...ja, prvo, imam radno vrijeme, kao što znate ja nisam političarka....Drugo, ne običavam jesti, ići na ručkove s nepoznatima!
Ma dajte, kako sam ja to Vama nepoznat? A i tko to kontrolira predsjednicu suda? Na koncu, pa svi moraju jesti, ne zovem Vas kod sebe, nego na javno mjesto.
Ha,ha,ha...samo još to treba, da! A što biste Vi to recimo željeli a da me pozovete kod sebe?
He,he,he...razmislite još jednom želite li to baš izravno saznati....mogao bih doći u napast da Vam i odgovorim....?!? Oprostite, molim Vas, to je bila šala! Ako ne možete, poziv vrijedi i za večeru, nešto između ručka i večere....ili za koji drugi dan. Doista bez ikakvih loših misli ! Ručak, čaša vina, ugodan razgovor..........samo sam mislio da i suci trebaju jesti redovito, a navodno je tamo riba izuzetna i imam poziv. Znamo se ipak godinama......
Pa da...iz viđenja, a sada odjednom ručak.....???
Nije odjednom, samo slučajno nisam nikada imao priliku, sreću, slušati Vas, razgovarati s Vama dulje. A svidjelo mi se, pa..... Ma dajte, pa oboje smo davno odrasli, nitko nas neće prozivati doma, a valjda niti gradu više nismo nešto osobito zanimljivi. Ha???
Doista ne znam....za Vas baš ne bih rekla da niste Gradu zanimljivi, a ja to uopće ne želim postati....niti sam ikada željela, niti želim.
Malo pretjerujete sada, pa nije baš tako...dvoje ručaju zajedno u pol bijela dana...pa ipak smo u 21. stoljeću. Baš biste mi mogli učiniti takvo malo zadovoljstvo....da se ovaj naš razgovor nastavi. Baš mislim da ste izuzetna, krasna žena!
Nema potrebe.....samo mi je neugodno....no dobro, hajde, neka Vam bude! Bar kao nagrada za drskost, još nisam nešto slično doživjela ovdje. Da se tko samo tako ušeta..... Za sat?
Čim je krenula prstima iza uha zataći kosu, za što uopće nije bilo potrebe,znao sam da sam na konju, da je počela kombinirati u svojoj lijepoj glavici, zamišljati svašta..........
Izvrsno, doći ću po Vas ! Baš se radujem!
Ne treba, znam naći izlaz i sama...i nisam baš toliko zastarjela...ha,ha,ha...doći ću na parkiralište!
Post je objavljen 02.03.2012. u 09:26 sati.