Piše: Dražen Oreščanin
Preneseno iz magazina Mreža, 02/2012, integralna verzija
Profesor Stevan Dedijer je bio jedan od istinskih velikih ljudi i mislilaca dvadesetog stoljeća, često nazivan ocem ili djedom Business Intelligencea, a sam je sebe često nazivao "Srbinom s dna kace", aludirajući time na skromno porijeklo svoje obitelji. Nedavno je izdana njegova autobiografija, koju sam sa zadovoljstvom pročitao. Cijeli život profesora Dedijera je bio usmjeren na shvaćanje i razumijevanje svijeta oko nas, taj smisao je tražio kombinirajući različite znanstvene i neznanstvene discipline – fiziku, politiku, novinarstvo, obavještajni rad – skačući neočekivano iz jednog područja u drugo. Čitanje Dedijerove autobiografije me podsjetilo na tri susreta koje sam imao s njim i koji su imali velik utjecaj na stvari kojima sam se bavio u životu. Neka i ovaj kratki tekst bude uspomena na sve dobro što nam je vižljasti profesor ostavio u naslijeđe...
Prvi puta sam profesora Dedijera vidio i upoznao kao pripravnik u Centru za edukaciju Zagrebačke banke, sredinom 1992. godine, gdje nam je održao jedno dvosatno predavanje. Iako je Dedijer tada imao preko osamdeset godina, ideje koje nam je pokušao prenijeti su bile vrlo mladalačke i zanimljive i duboko su mi se urezale u podsvijest. Naime, nije nam pričao o nekim velikim temama, definicijama i teorijama, nije nam pričao o svojim otkrićima, nego nam je pokušao dati ideju kako se trebamo ponašati u profesiji i životu, na koji način da budemo profesionalci, posvećeni našem pozivu, da radimo i stvaramo s veseljem. Cijelo predavanje je bila serija anegdota, doživljaja i susreta sa znamenitim osobama – Einsteinom, Nielsom Bohrom, Titom. Svaka od tih pričica je u sebi nosila poruku o tome da uvijek trebamo težiti za znanjem a ne za priznanjem, za duhovnim a ne za materijalnim bogaćenjem. To predavanje je bilo jedna od najinspirativnijih stvari u cijelom mom životu. Tada naravno nisam imao pojma o tome da će područje kojim ću se baviti u životu biti upravo ono o kojim se sedamdesetih godina počeo baviti i profesor Dedijer, kao jedan od prvih stručnjaka u svijetu specijaliziran za Business Intelligence...
U to doba je profesor Dedijer s tadašnjom hrvatskom Vladom sklopio ugovor o razvoju strategije Hrvatska za 21. stoljeće, za izradu koje je trebao dobiti tadašnji jedan hrvatski dinar. Na žalost, ta strategija nikada nije dovršena, ne njegovom krivicom. Može se primijetiti da Hrvatska suvisle strategije razvoja još uvijek nema...
Drugi susret s profesorom Dedijerom je bio na SoftCom konferenciji 2001. godine. Tada sam se već dulje vremena bavio ovim područjem, na konferenciji sam imao prezentaciju rada, a „usput“ sam napravio i reportažu za Mrežu i intervju s tada već devedesetogodišnjim Dedijerom. Ponovo su neke njegove ideje bile izuzetno progresivne, možda je najbolje prenijeti citat iz tadašnjeg intervjua, objavljenog u Mreži: „Pojam Business Intelligence označava sposobnost da se snađeš u poslovnom svijetu, da postigneš svoje ciljeve. Na hrvatskom će se to zvati Poslovna inteligencija. Tehnologija je za Business Intelligence važna kao benzin za automobil. Bez benzina ne možeš voziti, tako ni bez tehnologije nema Business Intelligencea, ona je preduvjet. Međutim, vještina voženja automobila - to je Intelligence, vještina kojom se snalaziš da od jednog mjesta dođeš na drugo. Tu se razlikuju efikasnost i efektivnost. Efikasnost je sposobnost da pronađeš svoj cilj, a efektivnost je da do svog cilja dođeš sa što manjim troškovima, sa što manje tehnologije i ljudske pameti.To je ono što se naziva brain power, umna moć. Bolje je naći jednog pametnog, nego imati sto budala.“ Tada je Dedijer također rekao da piše zanimljivu knjigu – „Pišem jednu knjigu već četrdeset godina, svoju autobiografiju. Teška knjiga. Pokušavam odgovoriti na pitanje o čemu se radi u ovom našem ludom svijetu...“
Treći važan susret s profesorom Dedijerom je bio na Business Intelligence konferenciji koju smo organizirali početkom 2003. godine na kojoj je on bio uvodničar – taj susret je bio ujedno i najosobniji. Konferencija je nastala kao ideja da pokušamo informatičkoj i poslovnoj javnosti pokazati da Business Intelligence kao disciplina u Hrvatskoj postoji, pozvali smo sve tvrtke koje su u tom području nešto radile da naprave prezentacije i pokažu što je zaista napravljeno. Nije bilo sponzora i plaćenih prezentacija – svi dobavljači koji su mogli s korisnicima prezentirati nešto što su napravili, bili su dobrodošli. Ljudi koji su bili na toj konferenciji i danas je pamte, a ponajviše po uvodnom predavanju profesora Dedijera, bez kojeg ta konferencija ne bi bila kakva je bila.
Nakon što smo pozvali profesora Dedijera da bude uvodničar, uskladili smo s njim termine i komunikaciju telefonom i mailom s njim je preuzela kolegica Sandra, naša voditeljica ureda. Između profesora Dedijera i naše Sandre se razvila neka super-dobra vibra u komunikaciji. Dan prije konferencije smo Sandra i ja na aerodromu dočekali Dedijera, koji je došao zadnjim avionom iz Dubrovnika. Sa Sandrom se srdačno upoznao, mene se naravno nije sjećao. Dok smo kroz aerodromsku zgradu išli prema parkiralištu, ja sam išao par koraka ispred i vukao profesorov kofer. Dedijer je Sandru potiho upitao „Jel', a 'ko ti je ovaj?“ – budući da je bio već prilično nagluh, to sam čuo i ja i još otprilike pola aerodroma. Sandra mu je ljubazno objasnila da sam ja ustvari Dražen koji je organizirao konferenciju...
Na samoj konferenciji održao je sjajno predavanje, vjerojatno zadnje koje sam u životu vidio s grafoskopom i folijama – Dedijer nije koristio Powerpoint, iako se koristio računalom i komunicirao mailom. Ne može se reći da je Dedijer plijenio blagošću i smirenošću koju donose godine i iskustvo – njegova mudrost se ispoljavala u rafalima ideja koje je ispaljivao publici, svaka rečenica imala je poruku. U predavanju je nahvalio Dubrovačku Republiku i Švedsku kao pametne države, koje su prikupljale i koristile informacije i ulagale u razvoj znanja i znanosti, a današnje velesile je proglasio prilično glupima jer ne koriste informacije koje skupljaju i posjeduju. Nakon predavanja se pred Dedijerom stvorio dugačak red za potpis i posvetu. Skoro svatko tko je bio na konferenciji je kupio njegovu knjigu „Svjetski Skakač“ i dobio profesorovu posvetu.
Dan nakon konferencije Sandra ga je odvezla na aerodrom, a Dedijer joj je, galantan kakav je uvjek bio, za uspomenu poklonio srebrni lančić s privjeskom. Slijedeće godine je Dedijer također bio na konferenciji, vidno bolestan samo je kratko sve pozdravio, a uglavnom je bio u sobi i odmarao. Kasnije te 2004. godine je preminuo u 94. godini. Sandra je bila u Dubrovniku na sprovodu.
U tih nekoliko trenutaka koje smo imali čast provesti s profesorom Dedijerom i nama je bilo jasno da nam svjetlo koje potječe iz njegovih ideja i ljudske prisnosti i jednostavnosti može obasjati put koji je pred nama. Ja sam mu na tome zahvalan, a vjerujem da će nešto od njegovog stava i učenja ostati utkano u zajedničku budućnosti i dobrobit cijele Hrvatske, kako bi sam profesor rekao - „Nije važno koliko je pojedinac pametan ili glup nego koliko je pametno društvo i kako koristi znanje!“
Post je objavljen 29.02.2012. u 07:18 sati.