Pregled posta

The Lateness of the Hour

The Twilight Zone je serija koja se prikazivala od 1959. do 1964. U to vrijeme je snimljeno 5 sezona serije (156 epizoda) koje je vodio Rod Serling kao pripovjedač. To je serija o običnim ljudima koje zadese nadnaravni događaji i koji se odjednom nađu na mjestu koje se zove The Twilight Zone. Postoji i novija verzija serija The Twilight Zone iz 2002. Na to se ovdje nećemo obazirati jer se obično desi s novim stvarima da samo pogoršaju onaj okus perfekcije koje nam daju originalna djela (za koje smatram The Twilight Zone iz 1959.). Ovo je služilo kao neka vrsta uvoda za one koji se nisu susreli s tom serijom. Svima bih preporučio da pogledaju sami neku od epizoda (ako ne već sve) i da se uvjere sami.

Spoiler alert

U ovom postu se posebno prikazuje epizoda pod nazivom The Lateness of the Hour koja je premijerno prikazana 2. prosinca 1960. Radi se obitelji koja živi u (očito) velikoj kući koja je dobro opremljena. Stariji čovjek, njegova žena i njihova kćer koja otprilike ima između 25 i 35 godina (nagađanje autora teksta). Na početku epizode odmah saznajemo da je kuća napravljena savršeno. Sobe su napravljene da bi akustika bila najbolja, prozori su napravljeni da bi maksimalno svjetla ulazilo u prostorije, fotelje i stolci su dizajnirani da bi onom tko sjedi bilo najugodnije, itd. Kasnije se saznaje da su oni izolirani od svijeta i da zapravo uopće ne izlaze iz kuće. Radnja zapravo dobiva svoj tok kad se kćer pobuni i shvati da to nije život koji želi živjeti, a ni za njezine roditelje nije najbolje da postaju toliko ovisni o kući i o poslugi. Posluga je pak posebna priča. Tu se javlja SF moment (koji je u starijim serijama nekad efektnije bio prikazan u samo par rečenica – danas se u serijama i filmovima koristi masa efekata od kojih čovjek može postati samo prezasićen). Ispostavi se da je posluga „savršena“ upravo iz razloga što nije ljudska. Posluga su roboti koje je sastavio otac. Ugradio im je memorijske čipove i sjećaju se svega iz svog imaginarnog djetinjstva. Kuharica je napravljena samo da kuha, domar je napravljen samo da bude spretan s alatom, a šef posluge najbolje moguće koordinira s ostatkom kućne posluge. Na svim obiteljskim albumima posluga izgleda kao da ne stari – jer ni ne stari. Kćer zaprijeti svojim roditeljima da će otići iz kuće ako otac ne ukloni poslugu-robote. Otac i majka se u početku bune, ali kad vide da je njihova kćer ustrajna u tome da ode, oni ipak odlučuju rastaviti robote. Kćer tada odluči ostati i kaže da će sad konačno biti normalna obitelj. Imati će obiteljske prijatelje, izlazit će, a i njihova kćer će si konačno moći naći nekog momka. Uskoro će i unuci...
Tada postane očita zabrinutost roditelja i kćer posumnja da nešto nije u redu. Otrči do obiteljskog albuma i shvati da nema ni jedne slike nje kao male i tada traži priznanje od svojih roditelja. Uz veliko kolebanje, otac joj na kraju kaže istinu. Oni su bili neplodni i mogli su jedino na taj način imati kćer koju su željeli. U tom trenutku „kćer“ poludi i počinje sama za sebe govoriti da je ona samo stroj i da ju oni ne mogu voljeti. Ona nije njihova kćer jer je ona samo stroj isto kao i ostatak posluge. Zadnja scena epizode je slična prvoj sceni. Majka sjedi u udobnom naslonjaču i netko u sluškinjinoj odori ju masira. Kasnije se kamera podigne i pokaže glavu njihove „kćeri“ (koja je sada u ulozi sluškinje).




Komentar:

Uzimajući u obzir godine u kojima je originalni Twilight Zone rađen, propusti nisu mnogi. Postoje neke greške kao npr. kćer tek kad joj kažu da je i ona samo robot shvati da nema osjećaje (odnosno da ne može osjećati bol ni ljubav – kako sama kaže). Isto tako, svih tih godina je gledala u album i nije vidjela da nema ni jedne slike nje kad je bila mala. Možda samo na to posebno nije obraćala pažnju ili je tako dobro napravljena da nije ni mogla shvatiti – bila je uvjerena da je čovjek. Epizoda završava na malo okrutan način i pomalo je kontradiktorno da su uz svu tu ljubav prema svojoj „kćeri“ (ili su i sami bili svijesni, više nego što su to pokazivali, da je ona samo robot?) bili sposobni od nje na kraju napraviti samo još jednu sluškinju. Naravno, to je tako namjerno napravljeno da bi mi gledatelji vidjeli da je ipak na kraju ona stvarno robot i da je robota moguće programirati za bilo što. Spomenuo sam da epizoda malo okrutno završava baš zbog toga što je zapravo kroz tu zadnju scenu stavljena pod pitanje ljudskost roditelja. Nema sumnje da oni nisu ljudi iako su se vjerojatno počeli i ponašati pomalo neljudski kad su sve ove godine živjeli u kući (hermetički) zatvoreni s poslugom i „kćerkom“.

Ono što me posebno intrigiralo (kao ljubitelja SF-a i zbog toga što sam se već i prije u sedmoj umjetnosti puno susretao s kompjutorima/robotima koji su se pobunili ili koji su poprimili ljudske karakteristike) je ponašanje „kćerke“. Ne znamo koje su očeve mogućnosti programiranja, ali čini se da je napravio dosta dobar posao. Da li je on mogao predvidjeti da će se njihova kćer-robot pobuniti ili je ona s vremenom sama evoluirala do te razine? Ako je to predvidio, zašto nije napravio nešto da bi to spriječio? Iz ovog se može svašta isčitati o ljudskoj prirodi. Ljudska priroda može iz stvari izvlačiti samo ono što joj u tom trenutku paše. S jedne strane, oni imaju kćer-robota i vole ju kao kćer – igrali su tu ulogu „brižnih roditelja“ prilično dobro svih tih godina (ne znamo čak ni da li su u pitanju godine – možda je njihova „kćer“ s njima bila samo par mjeseci?!). S druge strane, iako su ju voljeli dok im je bila dobra kćer koja se ne buni, čim je ona počela sumnjati i na kraju iznudila istinu od njih, oni su ju razmontirali i postavili ju kao sluškinju u njihovoj kući. Već sam prije spomenuo da je okrutnost tog postupka na kraju upitna jer nam je Rod na neki način morao pokazati da je ona stvarno samo robot. Volim tako dugo stvari dok mi one odgovaraju i mogu se pretvarati da su te stvari nešto što one zapravo nisu, ali čim mi se te stvari prestanu sviđati ja ih odmah gledam onako kako sam ih otpočetka trebao gledati.


Rod Serling i The Twilight Zone - Mega troll za sva razumska objašnjenja


Vidi se utjecaj godina u kojima je serija rađena i u tome da je „kćerka“ postupila na kraju kako je postupila. Zašto robot ne bi mogao biti voljen kao vlastiti sin ili vlastita kćer? Dobro, to je sad već pitanje evolucije ljudskog uma i tolerancije koja je s tim umom povezana. Ljudi su se samo, kroz ovo vrijeme koje postoje, naviknuli na neke stvari pa su im uvijek nove stvari čudne i neprihvatljive. Ni ljude crne kože, ni gay populaciju nisu jedno vrijeme ljudi prihvaćali. Tako je zapravo i s robotima i umjetnom inteligencijom. Ljudi su se naviknuli da rađaju u svojem znoju i krvi pa taj postupak kao znači nešto jako bitno. Dijete iz epruvete (dijete začeto umjetnom oplodnjom) se na jednak način voli kao i dijete koje je začeto postupkom spolnog razmnožavanja (koitusom). Zašto se onda i robot jednog dana ne bi volio na isti način? Istina, usprkos svim filmovima, serijama i ostalim produktima ljudske mašte, činjenica je da ljudi još ne mogu napraviti tako savršene robote. To ipak ne znači da jednog dana neće moći. Smatram da je majka koja rodi svoje dijete jednako „majka“ svojem djetetu kao i znanstvenik koji napravi svojeg robota. Tim više ako svoju tehniku toliko usavrši da robot posjeduje emocije. Ljudi su dokazali već brojnim stvarima da se mogu igrati onog što bi neki htjeli nazivati B/bogom. Manipulacije genima, umjetne oplodnje, kloniranje, produkcija robota. Čini se da se te stvari samo nižu i biti će ih sve više i više kako će znanost napredovati.

Ako se i moj kompjutor na kojem ovo pišem nikad ne pobuni i ne „dobi“ svijest. Ako i nećemo u bliskoj budućnosti imati robote koji će nas moći zavarati o svojem podrijetlu.
Znam ipak jedno mjesto u kojem je to moguće...


...in The Twilight Zone.


Post je objavljen 27.02.2012. u 10:44 sati.