Zašto svake noći tražim svoje muze,
u osami sobe, daleko od sviju,
a onda ih prostrem kao rose suze
da nas svojim sjajem utješe, ugriju!
Zašto klaun pjeva vesele stihove,
glumeć' dvorsku ludu u svojoj samoći?
Zašto radosnice na oči nam zove,
a vlastitu tugu daruje tek noći!?
Zašto odijelo nosi preveliko
kroz čije rukave samo tuge pušu?
Sa usana osmjeh nudi srcoliko,
trapavim korakom podaje nam dušu.
U očima pogled tužan, neutješan.
Na licu maska da bi bio smiješan!?
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 25.02.2012. u 17:06 sati.