Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pizvo

Marketing

Sasvim obojan tekst



Evo i mene opet. Nisam baš siguran bih li bio sretan ili dodatno deprimiran kada bi znao kolikom broju ljudi ta informacija prelazi 5 na skali od 1 do 10, a još više koliki broj ljudi će ju uopće primjetiti, no pošto je tvrdnja istinita, a imaginarni glagol trpni, nitko tu nemre niš posebno napraviti, osim iz dosade eto pročitati ovaj napor do kraja. Gledao sam Oprah danas, ponajprije jer je to nivo zanimljivosti mog života utorkom prijepodne, gdje je basnoslovno bogata autorica Harry Pottera imala tri čiste o pisanju i inspiraciji. Veli da do 25. godine nije mogla napisati ništa dulje od dve strane, dok joj se priča o munjevitom naočalku nije sama ukazala, a u međuvremenu je bila siromašna i bezvoljna. Znam kak joj je. Uz nade da će me do 26. opalit inspiracija za prvu milijardu funti, nastavljam sa nešto kraćim tekstovima.

Netko bi mi trebao, kad se već sam tog nisam sjetio, instalirati zvonce sa crvenim rotirajućim svjetlom pokraj ekrana, a koje bi se palilo kada mi na pamet padne ponovno prekopavati poluizgubljene foldere na poluizgubljenim particijama jednog od mojih hardova, koje ni murija u potrazi za piratskim materijalom ne bi pronašla. Piratski materijal je i tak vrlo jasno označen, linkan i često korišten... Anyways, više manje znam di je što, samo sam s godinama pogubio dio kompulzivnih poremećaja vezanih uz red i urednost (i stekao neke sasvim nove i zanimljive), pa je sve poprilično nesustavno i zahtjeva višesatno prekopavanje i preklikavanje. Razmišljao sam već da ih posložim u neki sustav, makar samo meni jasan, ali prelijen sam za život, kamoli za kopi-pejstanje do preksutra... Dok ne pobjegnem previše, recimo da su instalke, mjuza i popratno sranje manje bitna stavka, a slike i prepiske razgovora poanta. Pošto imam baš onak puno sreće s kompovima i njihovom pouzdanosti, postoji otprilike 7 velikih backupova, od kojih svaki obuhvaća jedan zanimljiv period, a većina ih obuhvaća moju internet komunikacijsku sagu, 2 pokušaja studiranja i pokoju vezu o kojima bi se dala napisati Ana Karenjina II i nekoliko radova iz psihologije. Ti mali fragmentići od nula i jedinica, razbacani po hardu bez posebnog reda (note to self: Defrag. Odmah.) i nisu prebitni; koliko zapravo često pogledate slike od prije par godina ili pročitate bilježnicu iz srednje, ak ju uopće još imate? Da li ikada? E pa da, vezano za onu šemu o nemogućnosti upijanja previše informacija iz prošlog unosa u blogu, većinu tih svakodnevnih, pomalo rutinskih i ne posebno ključnih događaja ljudi ne pamte, pa čak i kada su ti neki trenuci slučajno ostali ovjekovjećeni. Tu djelomično i leži razlog zašto me ponekad uhvati da prelistavam te trenutke, želim vidjeti jesam li pametniji, zreliji ili općenito drugačiji nego što sam bio npr. 2007., od kada je većina ovih na koje sam sad naletio... E pa nisam. U kurac. Kupujem zvonce s rotirajućim svjetlom, po mogućnosti crvenim i po mogućnosti povoljno. Znat ću s kolko love raspolažem kad se ponovno vratim iz onog mjesta v Zagorju gdje vrijeme ne voli Einsteina.

Nemam net, uzeli mi ga. Brijem da se stričeki i tete u Optimi naljute kad nabiješ soma i 700 duga u par mjeseci, a eto nemaš baš love u zadnje vrijeme. Fala seko na zvanju mobitela od doma po cijele dane, sad mi đabe flat. Ugl., nema me već neko vrijeme onlajn, dani su time još jednoličniji i prolaze nezamjetno, pa sam se zatekao da me plaše mjesec i godina na kalendaru. Di već 07. '11.... 4 godine su prošle od ljeta 2007., a godina dana od prošlog posjeta toj bezvremenskoj općini. Ako je to to i ako smo mladi do sredine dvadesetih, kad kreće propadanje stanica, karaktera i fluidne inteligencije, onda sam žešće najebo, jer mi se ne fura ova spika do mirovine, a osjećam se nekako... nedovršeno. A znam i što mi fali. Na stranu ova varijanta o studiranju i vezama, ali internet... Prijenos informacija je možda najmoćija stvar koju smo izmislili i postao je naše prokletstvo. Sindrom malog grada u kombinaciji s tim pak nuklearna katastrofa. Nikad nisam pretjerano volio tipičnog junaka hrvatske proze s prijelaza iz 19. u 20. st., ali žešće ga kužim i ponajviše od svih ga želim namlatiti. Uzori bašću, konju jedan, oženi onu malu prek puta što te škica na DVD partyima, jebo te velegrad, knjige i Ona, nema tu sreće. I napravio sam to, zakopao sam svoj potencijal, uz malu spomen ploču, okrenuo se domaćoj selendri, svijet me napustio iz tehnološko-financijskih razloga, zgrabio sam ovu što me škicnula i zadovoljno i bezbrižno pokolčao šumu paradajza kod babe. I sad ovo... Pa mislim zbilja! Ima li kraja tome? Što se još mora dogoditi da se promjenim? Što radim krivo? Svijet se trudi poraziti me već dulje vrijeme, reko bi Š. nešto tipa: Svijet – Pizvo: oko 5-0, al što god mi je bacio dosad, hladno sam se nasmijao, ne dira me, zbilja... Osim jel te male stavke predivnih očiju za koju vjerojatno nikad ne bi znao da postoji da sam rođen samo desetak godina ranije. 'Bem ti tehnologiju...

Mrzim obljetnice, čak i okvirne. Kad nam planet već jel kruži oko ne posebno bitne zvijezde, neko je pradavno skužio da je zgodno ciklički računat dulje periode, ne bi li znali kad je najbolje zasijat papicu, ali objektivno gledano, vrijeme boli kurac za to, a obljetnice samo daju neku beznačajnu numeričku vrijednost nečemu što je u biti neprekinuti niz beskonačnog kruženja. Ali eto, naš primitivni mozak kači sjećanja na svakakve bedastoće, pa tako nekog miris krastavaca podsjeti na djetinjstvo, nekog Dan nezavisnosti na to kak je baš super bit (umetni nacionalnost), a mene ljeto u vremenski hendikepiranom mjestašcu na prošlo ljeto u istom vremenski hendikepiranom mjestašcu, a onda još i na ono kad je sve počelo, tamo 2007., sa snažnim sudbinskim upozorenjima koja su u maniri gomile zvonaca sa crvenim svjetlima oko ekrana počeli mahnito zvoniti kad sam joj prvi put otipkao: ''Hej ribice.'', ali opet nekako naivno, čisto i bez trunke očekivanja. Valjda je to modus operandi fortunae. Ne voli me baš kučka latinska... Nije mi to trebalo, zbilja nije. Al kad se već dogodilo... sad mi treba više nego išta. Odavno nisam više pametan i navikao sam živjeti sa svime, ali plaši me to, ne ''živjeti'', već ''navikao''. Ovo je pogotovo izraženo što više čitam fajlove i prisjećam se na kojem smo mjestu bili i kakve smo konstrukcije gradili, sudbini usprkos, dok je sada ostao samo dio, ali ne ljuštura, kao što to obično biva, već prozračna sredina oko koje su se nataložili slojevi svega i svačega. Bojim se da, kako vrijeme odmiće, a slojeva je sve više, jezgra više neće biti dostupna, što god tko napravio. Ali ostat će tu gdje je. Strpljivost mi je sve manje vrlina, sve više stil života i mrska osobina. I sve je moguće, jel čuješ sudbino!

Mda. Lost my cool na trenutak. Naprasno prestajem pisati, moglo bi mi svašta pobjeći. Damn, al sam imao bujnu maštu prije 4 godine, moram prestat čitat ovo...

Soundrack teksta: Elemental – Crveno. Ne znam od kud sam izvukao, mutav kliše pjesmuljak, al ima groove, gitarist ubija i drito je taman isfrustrtirana.

Post je objavljen 19.02.2012. u 03:15 sati.