Marketing
NEOBJAŠNJIVO
Čudne i meni neobjašnjive stvari događaju mi se i dalje. Evo opet prije par dana. Nisam vam odmah o tome pisala, jer ionako mi mnogi ne vjeruju… mislili bi: evo, pa zar opet? Ali kopka me, mislim si, pa na kraju ovo je moj dnevnik i pišem ga prvenstveno radi sebe.
Prije par dana… sada se snijeg već počeo pomalo topiti... ali tada, prije par dana zima je bila u punom zamaku, bilo je užasno hladno, a snijeg napadao. Po toj zimi, morala sam otići u jedno obližnje selo nekim poslom. Nevoljko sam išla, jer iako su putevi bili prohodni, vožnja nije bila ugodna i van je išao samo tko je baš morao. Moj pas Atila, čim je vidio da se spremam, skoči na noge da bi išao sa mnom. I inače ga često vodim sa sobom, kad god je to moguće, pa ga povedoh i sada.
Tog poslijepodneva, nakon obavljenog posla, ubrzala sam svoj povratak kući, jer je nebo bilo tmurno, izgledalo je kao da će svakog časa opet početi padati snijeg.
Vozimo se tako, ali baš na pustom nenaseljenom dijelu puta, Atila počne pokazivati znakove nervoze, kao da želi van. Pomislim, što da ne, stat ću neka obavi što mora, neka malo protegne noge, prošnjofa okolo, pa smo onda mirni. Stanem na pustoj cesti, Atila iskoči van, a ja zapalim cigaretu.
Stojim tako, pomalo se smrzavam i gledam okolo. Nigdje žive duše, samo pustoš. Atila se malo udaljio, a ja se počnem čuditi i diviti se kako je sve pusto i kako je sve, ali baš sve, bijelo - cesta, livade sa strane, obližnja šumica, bregovi u daljini i nebo. Nebo je bilo tmurno puno snijega, koji samo što nije opet počeo. Čak mi je i bila malo smiješna situacija kako stojim usred ničega, oko mene nigdje nikoga… Stajala sam tako par trenutaka.
Sjetim se Atile - gdje je? Naglo se okrenem i ugledam… na dvadesetak metara od mene ugledam ne veliko, ali blješćeće svjetlo, zapravo bilo je to kao neka svijetleća kugla. Lebdjela je na visini, ne znam, možda između jednog i dva metra. Ali, samo par trenutaka. Zabezeknuto sam stajala… ali ona je nestala. Zaboga što je to?! Ne, nije mi se učinilo, vidjela sam ju! Ali… gdje je sad?
Instinktivno se opet okrenem na drugu stranu, kamo sam prije gledala i onda ponovim isti pokret, naglo se okrenem suprotno u nadi da ću ju opet vidjeti, jer ako se radilo samo o nekoj optičkoj iluziji, da ponovo to doživim. No ništa! Ništa više.
Inače, nikakvog svjetla nije bilo, ni sa zemlje ni sa neba, nebo je bilo tmurno, ni snijeg nije svjetlucao… nije bila nikakva refleksija, fatamorgana. Ipak znam što sam vidjela - bila je tu i taj trenutak dva ta kugla kao da je gledala u mene.
Brzinom iste te svjetlosti pokrenem se, nisam imala vremena razmišljati.
- Atila! Hvala bogu da si tu…- pozovem psa, on uskoči u auto, sjedne ozada na svoje mjesto i ja krenem bez oklijevanja. Pobjeći odavde, što prije stići doma - bila je moja misao. Nisam čak bila ni toliko uplašena, koliko šokirana. Pa ipak baš zato vozila sam polako i oprezno, samo da nedajbože ne zapadnem negdje u snijeg i ne ostanem na tom ukletom putu. Kao ukletom, jer kasnije se tek sjetih da niti tamo, a niti natrag, baš na tom dijelu gdje nema kuća, nisam toga dana srela apsolutno nikoga, što je čudno, jer unatoč snijegu, na ostalim dijelovima te ceste promet je bio prilično gust.
Vozim se tako i razmišljam, što bi to moglo biti, stalno vrtim film unazad i tada se sjetim da se ta svijetleća kugla pojavila zapravo na mjestu gdje je netom prije toga bio Atila i da tada Atilu nigdje nisam vidjela. Snijeg je bio dubok i on nije išao daleko… ali tada ga nisam vidjela, a kada sam sljedećeg trenutka pogledala na drugu stranu, pa se ponovo naglo okrenula, nije bilo kugle više… a točno na tom mjestu stajao je - Atila! Dakle, vozim se, pas je iza mene i upravo mi tada prođe glavom misao:
- Da nije možda.. da nije Atila… Ne! Nee, ne i ne! To ne smijem misliti…
Iza svojih leđa povremeno sam čula tiho, podmuklo Atilino režanje.
I još nešto vrlo zanimljivo, ovo je isto to mjesto - mjesto gdje se to dogodilo, ali to sam slikala desetak dana prije, kada sam isto prolazila tim putem. Tada je bio napadao prvi snijeg, pa sam poslikala da pokažem svojima doma kako je tu već napadao velik snijeg po cesti.
Te noći ležala sam u krevetu, ali san mi nije dolazio na oči. Ono što sam vidjela zbunilo me i uznemirilo. Međutim, možda i ne bi toliko, jer svašta sam već doživjela, ali sjetila sam se bila priče, koju sam davno, još kao dijete čula od moje bake.
Moj pradeda Konstantin, kada se 1917. vratio sa galicijskog fronta ispričao je svojoj obitelji, a godinama kasnije i moja baka nama, jednu priču, koju sam ja bila zaboravila. Ali nakon što sam vidjela onu svjetleću kuglu, kada sam se uplašena vozila doma, ta priča je odjednom oživjela nakon toliko godina.
Jedne hladne zimske večeri, vojnici su se odmarali, ali oni koji su bili budni, među njima i moj pradjed, vidjeli su neku čudnu svjetleću kuglu. Nisu znali što je to. Dok su razmišljali što bi, ona je nestala. Međutim, pojavila se i sljedeću noć i opet ubrzo nestala. I tako par večeri za redom. Baš tih noći nisu bile nikakve borbe i vladala je neopisiva tišina. A onda jedne noći pojavila se vrlo blizu i oni su zapucali u nju. Kugla je nestala. Sutradan ujutro, točno na mjestu gdje se bila ukazala, pronašli su mrtvoga upucanoga psa. Bio je to pas lutalica, koji je odnekud došao, pratio ih, a oni su mu davali hranu.
Uznemirena sam zbog toga. Primijetila sam da se Atila u zadnje vrijeme nekako promijenio. Često počne režati na mene iz čistoga mira. Pogledam što mu je, a on me gleda u oči i potiho reži. To me plaši, ali ne smijem pokazati strah. Najčešće samo skrenem pogled i nastavim sa svojim poslom, ali nije mi ugodno biti sama sa njim.
Od tada, pokušavam se nekako smiriti... Sama sebe uvjeravam da je to možda bila neka optička varka... a ona priča moga pradjeda Koste da je izmišljena. Možda je smo plašio moju baku - svoju kćer... možda nije želio da ide van sama noću.
Pa ipak to svjetlo, ta svjetleća kugla... - ipak sam ju vidjela!
Post je objavljen 17.02.2012. u 20:51 sati.