Ima dana, a to zna bit pred one dane u mjesecu, kad kunem zlu sreću što sam (doduše predivna i prezgodna) žena. U one dane u mjesecu katkad s nevjerojatnom lakoćom mogu sastaviti listu onoga što mi smeta i što se pojavilo/stvorilo samo da me nervira, a ta lista može biti duga kao što su duge liste želja političara na vlasti. Čim izgube izbore, imaju samo jednu želju, a ta je da se ponovo vrate na vlast. Kladim se da mogu sastaviti listu dugu kao što je lista Jacinih broševa ili Ivinih satova.
Karakteristika stvari koja u te dane iritira je, dakle, da su tu samo da iziritiraju. Bog gore dobije mjesečni izvještaj i onda, u te dane, pošalje, recimo, crveno svjetlo na semaforu. Mislim, kolike su šanse da mi se upali crveno baš kada mi se žuri negdje? Čak malo manje od pola. I svejedno se upali crveno, iako šanse nisu bile bogznakakve. Meni je to čisti dokaz.
A ako se na pješačkom prijelazu zateknem, poslat će mi nekoliko ludih vozača koji ne staju na zebri. Naravno, oni su tu samo da mene iznerviraju; čim prođu okuku, nestanu, rasplinu se. Njihova jedina misija je bila da me ne puste na pješačkom. Onda mi zna poslat da mi nestane baterije na mobitelu. Bilo je baterije i jučer, i prekjučer, a danas, baš kad mi treba, nema. I
Zanimljivo je da se to događa baš one dane u mjesecu. Inače sve nekako protječe manje-više uredno. Jer, čini mi se da inače to crveno svjetlo na semaforu puno kraće traje, a obično se trefi i neka dobra pjesma na radiju, pa mi to crveno i ne smeta.
A vozača koji žure ostalih (a ne onih) dana u mjesecu obično i nema. Sad, možda jure nekom drugom, ali ja to ne bih znala, i u to se ne bih štela mešat. Znam samo da ih ja nekako manje viđam.
A baterija, hm...ma nestane nekad i ostalih (a ne onih) dana u mjesecu, samo mi - Bog će ga znat zašto - u to vrijeme obično to bude drago. E neka je nestalo baterije, smijuljim se, primijetivši tek nekoliko sati kasnije da je mobitel izgašen.
Zanimljivo je to. Ali trebalo mi je, moram priznati, određeno vrijeme da prihvatim kako ništa od toga nije do mene. Kako sam ja praktički samo žrtva, ništa drugo. Godinama sam na plećima nosila teret koji nije moj.
Današnja mladež (je li moguće da ja koristim ovaj patetični izraz, vjerojatno ne bih da sam u PMS-u) zna kako skinuti teret i šarmantno će ga uvaliti susjedu. Pa taman to bila i glava; ako je malo otežala koji dan, samo slegnu ramenima, kažu kako im je teško i kako nisu oni tražili glavu, odšarafe je, predaju prvom koji naiđe i nastave dalje.
Ja sam uvijek nekako bila slabo informirana o svojim pravima, pa tako i po pitanju prava na one dane u mjesecu. Moji klinci - a vjerojatno dobar dio 'edukacije' leži na meni nesretnici - već znaju kako pubertet nije nimalo lak period, pa mi se čini da bi se mlađi sin već mogao i radovati tome jer ima to i neke svoje olakotne okolnosti. Nekidan je rekao kako razumije on da mu je stariji brat u pubertetu, ali da ga svejedno malo previše zeza. Ključno je ovo 'razumijem da je u pubertetu'.
Na prvi pogled mogla bih reć kako smo mi žene u prednosti jer PMS ipak traje solidan period života, dok pubertet dođe i prođe, kao oluja. Ne znam kako bih objasnila ona iritantna crvena svjetla na semaforu da se moram pozvat na pubertet.
Ali, kada malo bolje promislim o olakotnim okolnostima, sjetim se jedne mudre, i pomno skrivane izreke starijih žena (izgovara se potiho i konspirativno, poput neke masonske tajne, ni slučajno ovako glupo i naivno kako to radim ja), koje sam godina željela ignorirati, a ta je da su muškarci velika djeca. Pa ima li boljeg izgovora za slabosti/razdražljivost/neodgovornost/samosažaljenje? S tim da pravo na PMS postoji praktički od jučer, a ova se ženska tajna o muškarcima prenosila s koljena na koljeno.
Pa nek neko kaže da pretjerujem. Ma imat ću i dva PMS-a u mjesecu ako me volja.
Post je objavljen 15.02.2012. u 14:13 sati.