„Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi čist!“ I odmah nesta s njega gube i očisti se.“ (Mk 1, 40-42)
Čovjek pogođen gubom u Markovu evanđelju pristupa Isusu i time krši židovski zakon. Krši ga jer se približava ljudima, ali ponajprije jer je kleknuo pred Isusa. Samo je Bog dostojan klanjanja. Zaraženi je svojim činom ispovjedio vjeru: priznao je Isusa Bogom, onim koji jedini može ozdraviti i to u onom smislu u kojem ga je Zakon proglasio bolesnim, tj. nečistim. On od Isusa ne traži ozdravljenje, nego očišćenje: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Time oslikava svu težinu svoje bolesti: teže je podnosio tegobu isključenja iz života zajednice i proglašenje da je nečist nego svu tjeskobu tjelesne bolesti. Zato i moli za očišćenje, za mogućnost ponovnog puštanja u zajednicu koja znači život.
Sve zakonske odredbe o odnosu prema zaraženome gubavac iz evanđelja pobjeđuje jednom bezuvjetnom molbom: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“. Priznaje da očišćenje ne može biti zasluga, niti doseg ljudske moći. Ono je Božji dar. Zato se obraća Onome koji taj dar može darovati. Ispruženom rukom i dodirom gubavca Isus ruši podijeljenost koju je stvorio čovjek. Objavljuje Boga koji je (u Kristu) blizu svima koje smo mi ljudi proglasili grješnima, nečistima, mrtvima. Pokazuje da je nastupilo Božje kraljevstvo.
I danas smo u opasnosti da i sami olako prema našim prosudbama proglasimo neke „nečistima“ zbog drugačijega mišljenja, zbog njihove naravi, njihove prošlosti, zanimanja, nedostataka ili možda zbog njihovog uspjeha? Možda se nekima ne usuđujemo pružiti ruku jer ih je netko proglasio „nečistima“. Nismo li možda i sami potrebni očišćenja od naših kategorija čistoće po kojima smo tolike proglasili nečistima.
„Svakoga dana ima netko tko stane pred nas i možda nedovoljno čujno iskreno moli za pomoć; možda se trebamo tek malo sagnuti i čuti njegovu molbu: Ako želiš, možeš me ohrabriti, možeš me zavoljeti; ako želiš, tvoje kršćanstvo može prohodati u mojim koracima koji su nesigurni i u mome pogledu koji treba nadu… Jer ljudi koji se ne mogu vratiti u život, ne postoje. Oni su tek izmišljotina naše nespremnosti da pomognemo.“