Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/crostojkovic1958

Marketing

TKO NAS JE VIŠE RUŠIO NEGO JNA I KOS 1991. GODINE

BRANKO STOJKOVIĆ: OVA STRANICA JE U IZRADI
-------------------------------------------------------------------------------------------




INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU


PODACI O POČINITELJIMA:

1. MILAN BASTAŠIĆ, sin Luke, rođen 30. 01. 1931. g. u Grubišnom Polju
2. ŽIVKO ZAGORAC, sin Dušana, rođen 19. 09. 1946. g. u Turčević Polju
3. BRANKO POPOVIĆ, sin Nikole, rođen 17. 11. 1940. g. u Lončarici
4. RADE ČAKMAK, sin Gojka, rođen 15. 05.1945. g. u Turčević Polju
5. RANKO RADELIĆ, sin Dušana, rođen 17. 03. 1951. g. u Pupelici
6. BRANKO ČORTAN, sin Ilije, rođen 10. 10. 1950. g. u Petrovcu
7. LAZO SAVATOVIĆ, sin Steve, rođen 29. 11. 1954. g. u V. Peratovici
8. MILENKO STOJIĆ, sin Stojana, rođen 29. 04. 1957. g. u Dubici
9. TIHOMIR ANTEŠEVIĆ, sin Lazara, rođen 21. 04. 1960. u Javoranima
10. JOVAN BERAK, sin Stojka, rođen 28. 06. 1956. g. u Golom Brdu
11. MILIVOJ BERAK, sin Čede, rođen 02. 01. 1967. g. u Golom Brdu
12. ŽIVKO BERAK, sin Save, rođen 16.08.1940. g. u Golom Brdu
13. NENAD BIŽIĆ, sin Spasoja, rođen 15. 01. 1958. g. u Brzaji
14. SPASOJE BIŽIĆ, sin Slavka, rođen 15. 12. 1942. g. u Brzaji
15. RANKO BOBIĆ, sin Petra, rođen 05. 09. 1955. g. u Lončarici
16. NEBOJŠA BOJIĆ, sin Milenka, rođen 29. al. 1964. g. u Gornjoj Kovačici
17. BOŽO BOROTA, sin Steve, rođen 1952. g. u G. Rašenici
18. MILENKO BOSANAC sin Jove, rođen 05. 08. 1958. g. u Malom Grđevcu
19. SINIŠA BOSANAC, sin Vase, rođen 09. 10. 1961. g. u Malom Grđevcu
20. RADOVAN BRKIĆ, sin Milana, rođen 10. 08. 1960. g. u Topolovici
21. IVICA CAPAČ, sin Stjepana, rođen 02. 09. 1968. g. u Bedeničkoj
22. MILIVOJ ČAKMAK, sin Rade, rođen 10. 09. 1968. g. u Pakracu
23. DRAGAN ČOLIĆ, sin Jovice, rođen 19. 06. 1969. g. u Virovitici
24. BOGDAN ĆUJO, sin Luke, rođen 03.01.1959. g. u Erveniku25. MILORAD DAVIDOVIĆ, sin Paje, rođen 25. 06. 1969. u Mačkovcu
26. BORO DAVIDOVIĆ, sin Simeuna, rođen 14. 10. 1962. g. u Kotor Varošu
27. TIMO ĐEVIĆ, sina Bogdana, rođen 16. 10. 1953. g. u V. Barni
28. SLOBODAN ĐORĐEVIĆ, sin Ilije, rođen 21. 07. 1970. u Rosenheimu,
SR Njemačka,
29. DAMIR GLUŠAC, sin Danila, rođen 21. 07. 1967. g. u Zrinskoj
30. VLADIMIR ILIČ, sin Đure, rođen 05. 04. 1965. g. u Bjelovaru
31. LJUBIŠKO JEČMENICA, sin Zdravka, rođen 13. 02. 1961. u Virovitici
32. MILENKO JEZDIĆ, sin Nikole, rođeno 19. 01. 1955. g. u Gakovu
33. MILORAD KOVAČEVIĆ, sin Božidara, rođen 01.01.1964. g. u G.
Rašenici
34. GOJKO KOČIĆ, sin Dragutina rođen 06. 09. 1957. g. u Lađevcu
35. RADOVAN KOSANOVIĆ, sin Ilije, rođen 25. 05. 1958. u V. Peratovici
36. LJUBAN KOVAČEVIĆ, sin Božidara, rođen 28.09.1967. u Virovitici
37. ĐORĐE KOVAČEVIĆ, sin Božidara, rođen 26. 04. 1965. u G. Rašenici
38. BRANKO KOSANOVIĆ, sin Steve, rođen 21. 10. 1957. g. u Virovitici
39. ZDRAVKO KOZULIĆ, sin Marijana, rođen 03. 01. 1972. u Slavonskoj
Požegi
40. SLOBODAN KUČUK, sin Mitra, rođen 29. 03. 1959. g. u Poniru
41. MILAN LAKTAŠ, sin Đorđa, rođen 02. 01. 1953. g. u Malom Grđevcu
42. NENAD LOLIĆ, sin Vlade, rođen 16. 08. 1950. g. u V. Dapčevici
43. UROŠ LJUBIŠIĆ, sin Nikole, rođen 04. 03. 1968. g. u G. Kovačici
44. STEVAN MACURA, sin Đurađa, rođen 06. 11. 1956. g. u Erveniku
45. BORIVOJ MILAŠINOVIĆ, sin Dušana, rođen 20.08.1949. g. u T. Polju
46. DUŠAN MRKŠIĆ, sin Matije, rođen 24. 10. 1947. g. u Grubišnom Polju
47. MILAN OROZOVIĆ, sin Đure, rođen 19. 04. 1957. g. u Topolovici
48. MILENKO OROZOVIĆ, sin Đure, rođen 31. 05. 1960. g. u Topolovici49. NENAD PEULIĆ, sin Stevana, rođen 01. 09. 1964. g. u Lončarici
50. SLOBODAN PEULIĆ, sin Ilije, rođen 13. 03. 1969. g. u Bjelovaru
51. MIROSLAV PRIBJEGOVIĆ, sin Gojka, rođen 01.01.1962. g. u V.
Grđevcu
52. BORO SLADOJEVIĆ, sin Đorđa, rođen 22. 05. 1961. g. u Dujakovcima
53. NIKOLA ŠARIĆ, sin Petra, rođen 22. 09. 1955. g. u Pakracu
54. MILIVOJ TVRDORIJEK, sin Steve, rođen 16. 09. 1951.u Garešnici
55. DRAŽEN VUČKOVIĆ, sin Petra, rođen 19. 03. 1971. g. u Garešnici
56. ŽARKO VUKOVIĆ, rođen 08.11.1967.g.u Turčević Polju
57. NENAD VURDELJA, sin Đure, rođen 11. 10. 1962. g. u Vranjevini
58. SAVO ZVONARIĆ, sin Nikole, rođen 14. 09. 1934. g. u V. Barni




VRIJEME POČINJENJA DJELA: kolovoz – listopad 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA:

Imenovani su počinili sljedeća djela:

1) Rade Čakmak, Živko Zagorac, Lazo Savatović, Milivoj Čakmak i Dragan Čolić
dana 11. kolovoza 1991. godine u večernjim satima na cesti prema Velikoj Peratovici
uhitili su i nasilno odveli u zatvor u Veliku Peratovicu civile Ivana i Hrvoja Horvata
i Matu Kelavu, gdje su ih čuvali i tukli, a nakon tri dana razmijenili za Iliju Stojića,
2) Živko Zagorac, Rade Čakmak, Branko Čortan, Lazo Savatović, Milenko Stojić,
Nenad Peulić, Nenad Lolić, Ljubiško Ječmenica, Žarko Vuković , Milivoj Čakmak,
Slobodan Đorđević, Slobodan Kučuk, Radovan Kosanović, Dušan Mrkšić, Nenad
Vurdelja, Radovan Brkić, Branko Kosanović, Milenko Jezdić i Ljuban Kovačević
tijekom dana 13. kolovoza 1991. godine na magistralnoj cesti broj 16 u blizini
raskrižja za Gornju Rašenicu i Malu Peratovicu uhvatili i odveli u zatvor u Veliku
Peratovicu civile Ivana Vereša, Vladu Radoševića, Dubravka Deletisa i Dragutina
Duvanića, kojima su oduzeli automobil i 6.000 HRD, te Marka Komara, kojemu su
oduzeli 400 DEM, 2.000 HRD i lovački karabin, a nakon što su zaustavili vozilo
Zorana Martinčića, koji je pokušao pobjeći, ispalili u njegovom pravcu više hitaca iz
automatskog naoružanja nanijevši mu teške i po život opasne povrede,
3 ) Rade Čakmak, Lazo Savatović, Jovan Berak, Dušan Mrkšić, Ljuban Kovačević i
Milorad Kovačević dana 20. kolovoza 1991. godine u poslijepodnevnim satima na
cesti između Malog Grđevca i Topolovice zaustavili osobno vozilo u kojem su se
nalazile civilne osobe Ivica Blažević, Mirko Kovač i Marija Kotaran, iz automatskog
naoružanja ispalili više hitaca po vozilu i osobama u vozilu, kojom prilikom su Mirko
Kovač i Ivica Blažević zadobili smrtonosne ozljede, dok je Marija Kotaran zadobila teške tjelesne povrede,
4) a) Lazo Savatović, Milenko Stoj ić , Milivoj Berak, Živko Berak, Dražen
Vučković, Slobodan Kučuk, Nenad Bižić, Milorad Davidović, Ljuban Kovačević,
Đorđe Kovačević, Milenko Jezdić, Nikola Šarić, Radovan Kosanović, Nenad Peulić,
Gojko Kočić, Radovan Brkić, Slobodan Đorđević, Milan Orozović i Milenko
Orozović dana 20. kolovoza 1991. godine opkolili selo Topolovica iz kojeg su uz
zlostavljanje nasilno odveli civile Stjepana i Milana Sragu, Vladu i Željka
Lovrenca, Željka Seleši, Mateja Kotorana, Zdravka i Marijanu Mihalina, Miška
Čapu, Željka Berenca, Željka Mošocki, Micu Mihalina, Mariju Koljši, Roziku
Lovrenc, Slavku Mošocki, Stevu Hegeda, Marijanu Heged, Josipa Čengića, Matu
Pocrnčića, Mirka Čengića, Đurđu Čapo, Đurđu Acman, Katu Kotaran,
Miroslava Kotarana i Dragana Stankovića, nakon čega su neke odveli u zatvor u
Veliku Peratovicu i koristili prilikom razmjene, dok su Milana i Stjepana Sragu,
Vladu i Željka Lovrenca, Zdravka Mihalinu, Željka Seleša i i Mateja Kotarana
usmrtili,
b) istog dana u Topolovici u dvorištu obiteljske kuće Anke Kotaran ispalili na krov
kuće tromblonske mine uslijed čega su Josip Seleši i Anka Kotaran zadobili teške i
po život opasne povrede, od kojih je Anka Kotaran i umrla.
5) Radovan Brkić, Radovan Kosanović, Živko Berak,Timo Đerić i Slobodan Peulić
dana 21. kolovoza 1991. godine na cesti između Topolovice i Malog Grđevca,
uhvativši civila Ivana Ljubičića, zavezali su mu ruke i oči i udarali ga kundacima
puške po tijelu, a kada je naišao njegov sin Damir Ljubičić, uhitili su ga i nasilno
odveli u zatvor u Veliku Peratovicu, gdje je zlostavljan i ubijen.
6) Lazo Savatović, Milenko Stojić, Damir Glušac,Vladimir Ilič, Bogdan Čujo, Boro
Davidović, Miroslav Pribjegović, Borivoje Milašinović, Ljubo Ječmenica, Ljuban
Brdarić, Nenad Peulić, Slobodan Kučuk, Milenko Orozović i Milorad Davidović su:
a) dana 21. kolovoza 1991. godine u Rastovcu iz kuće nasilno odveli Antuna
Horaka u zarobljeništvo u Veliku Peratovicu,
b) dana 28. kolovoza 1991. godine iz Gornje Kovačice nasilno odveli civila Milana
Horvata u zatvor i prisiljavali ga na rad u kuhinji,
c) dana 29. kolovoza 1991. godine u Gornjoj Kovačici nasilno odveli civila Andriju
Žagara u zatvor u Veliku Peratovicu.
d) dana 29. kolovoza 1991. godine u Zrinskoj, prijeteći oružjem, odveli civile Đuru
Baloga, Zdravka Odorčića i Miroslava Milakovića u zatvor u Veliku Peratovicu.
e) dana 30. kolovoza 1991. godine u Dijakovcu, nasilno odveli Ivu Lanščak u zatvor
u Veliku Peratovicu.
f) dana 11. rujna 1991. godine na cesti između Velikog Grđevca i Velike Barne
zaustavili civile Mirka i Nevenku Matešić, odveli ih u šumu, gdje su ih ispitivali i
fizički zlostavljali, a kada je Mirko Matešić pokušao pobjeći, ispalili su iz
automatskog oružja hice nanijevši mu teške tjelesne povrede.7) Božo Borata, Slobodan Kučuk, Milenko Bosanac,Nenad Lolić, Dragan Čović,
Milivoj Čakmak, Ljubiško Ječemenica, Žarko Vuković, Slobodan Đorđević, Boro
Davidović, Slobodan Peulić, Bogdan Čujo, Ivica Capač, Nebojša Boić, Milivoj
Tvrdorijeka, Nenad Vurdelja, Ranko Bobić, Boro Sladojević i Savo Zvonarić su:
a) dana 15. rujna 1991. godine na raskrižju cesta za Ivanovo Selo i Munije uhitili
civile Božidara Jakopeca, Venu Burda, Dragu Tučeka, Jerka Novaka, Ivu
Kaner, Mirka Horačeka, Zvonka Golubića, Zlatka Jakopeca, Venu Bažanta i
Antuna Besprska, koje su fizički zlostavljali i pretresali, te prisvajali njihove stvari,
a Božidara Jakopeca odveli u zatvor u Veliku Peratovicu, gdje je ubijen,
b) dana 18. rujna 1991. godine u Gornjoj Kovačici nasilno odveli civile Mirka
Babića, Mirka Simića, Franju Popovića, Ivu Popovića, Zdravka Brodanca i Peru
Berenja u zatvor u Mali Grđevac, gdje su ih ispitivali i fizički zlostavljali, sve do 21.
rujna 1991. godine, kada su pušteni zajedno s Milanom Stubičarom i Rostemom
Jašerevskim, koje su nasilno odveli 19. rujna 1991. godine iz Gornje Kovačice,
c) dana 21. rujna 1991. godine ušli su u Ivanovo Selo gdje su pucali iz automatskog
naoružanja po civilnim kućama, palili gospodarske objekte i pretresali kuće i iz njih
iznosili imovinu civila, nakon čega su zarobili 20-ak muških civilnih osoba koje su
pod prijetnjom oružja otjerali u centar Ivanovog Sela gdje su im služili kao "živi štit"
tijekom borbi. Ubili su civila Ivana Subotu, a iz oklopnog borbenog vozila ispalili
granatu među zarobljene civilne osobe, uslijed čije eksplozije su smrtno stradali
Franjo Frantal, Zdravko Frantal, Josip Besprska, Josip Sedlaček i Josip Horak,
a ranjeni su bili Josip Vodvorka, Antun Tuček, Vencl Per, Ivan Bogdan i Vencl
Frantal, dok su kao taoca odveli Ivana Lekšića, koji je kasnije ubijen.
8) Milenko Stojić i Božo Borota, dana 6. listopada 1991. godine na cesti između
Treglave i Ivanovog Sela pucali su iz vatrenog oružja u osobno vozilo u kojem su se
nalazili civili Tomislav i Antun Jasek, koji su tom prilikom zadobili teške tjelesne
povrede.
9) Uroš Ljubišić, Nenad Bižić, Zdravko Kozulić, Spasoje Bižić, Nebojša Bojić i
Stevan Macura dana 13. listopada 1991. godine u Velikom Grđevcu su sa polja
zvanog "Jovinac" nasilno odveli civile Ernesta Nemeta, Šandora Nada i Ivana
Jandrica u zatvor u Gornju Kovačicu, a potom u Zrinsku, da bi kasnije bili ubijeni.
10) Tihomir Antešević, Miroslav Pribjegović, Milan Laktaš i Siniša Bosanac, dana
31. listopada 1991. godine u Malom Grđevcu ušli u kuću civila Ivana Kovača, kojeg
su nakon kraćeg ispitivanja i zlostavljanja ubili hicima iz vatrenog oružja, a potom
obiteljsku kuću zapalili.



REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U BJELOVARU
N A P O M E N A

Zaokruživanjem rednih brojeva ispred imena osumnjičenika u fotoelaboratu
prijavljenih osoba naznačili smo osobe protiv kojih se vodi postupak za krivična djela
protiv čovječnosti i međunarodnog prava na Županijskom sudu u Bjelovaru.
U Bjelovaru, 15. srpnja 1997. godine.
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA:
1. BORIVOJ LUKIĆ, sin Joce, rođen 5. 4. 1947.g. u Slatinskom Drenovcu
2. ZORAN MIŠČEVIĆ, sin Stevana, rođen 22.5.1966.g. u Voćinu
3. ILIJA DRAGIČEVIĆ, sin Relje, rođen 2. 8. 1960. g. u Balincima
4. NEVEN VESELINOVIĆ, sin Radivoja, rođen 1. 1.1963.g. u Balincima
5. MILAN VESELINOVIĆ, sin Ljubana, rođen 16. 5.1951.g. u Balincima
6. SLOBODAN ŽEŽELJ, sin Obrada, rođen 20 .9.1957.g. u Balincima
7. RAJKO VUKADINOVIĆ, sin Marka, rođen 2.3.1936.g. u Ćeralijama
8. ŽELJKO ŠEKULJICA, sin Dragutina, rođen 20. 9.1951.g. u Balincima
9. ZDRAVKO ŠEKULJICA, sin Dragutina, rođen 15. 11. 1969.g. u Balincima
10. MLADEN BUKARICA, sin Boška, rođen 28.3.1968.g. u Voćinu
11. ŽELJKO BUKARICA, sin Božidara, rođen 24.4.1953.g. u Balincima
12. MILAN ROMIĆ, sin Trivuna, rođen 14. 9. 1924.g. u Erveniku
13. SVETOSLAV ROMIĆ, sin Milana, rođen 26. 10. 1948.g. u Balincima
14. GORAN ROMIĆ, sin Dušana, rođen 14. 10. 1969.g. u Virovitici
15. DRAŽEN ROMIĆ, sin Svetislava, rođen 26. 2.1971.g. u Voćinu
16. MILAN DRAGIČEVIĆ, sin Miloša, rođen 24. 8. 1955.g., u Balincima
17. ŽARKO GRAVONJA, sin Petra, rođen 28. 5. 1964.g. u Balincima18. RAJKO IVKOVIĆ, sin Milorada, rođen 10.6.1964.g. u Orahovici
19. GORAN BJELOVUK, sin Mare, rođen 24. 8. 1965.g. u Osijeku
20. SAVO BOLIĆ, sin Nenada, rođen 10. 11. 1946.g. u Gornjim Meljanima
21. MIRKO BOSANAC, sin Dragića, rođen 10.10.1940.g. u Ćeralijama
22. BOŽIDAR BUKARICA, sin Obrada, rođen 4.1.1940.g. u Balincima
23. NIKOLA BUKARICA, sin Đure, rođen 19. 7. 1933.g. u Balincima
24. DUŠAN DRAGIČEVIĆ, sin Petra, rođen 30.9.1956.g. u Balincima
25. MILORAD DRAGIČEVIĆ, sin Petra, rođen 4. 4.1967.g. u Voćinu
26. RELJA DRAGIČEVIĆ, sin Todora, rođen 27.2.1924.g. u Golubiću
27. MOMČILO GRAVONJA, sin Petra, rođen13.1.1966.g. u Balincima
28. MIRKO GRAVONJA, sin Nikole, rođen 12. 3. 1956.g. u Balincima
29. SLOBODAN GRAVONJA, sin Todora, rođen 28. 6. 1956.g. u Balincima
30. MILE KOKIĆ, sin Branka, rođen 7. 2. 1955.g. u Đuričićima
31. JOVO RADETIĆ, sin Đure, rođen 22. 5. 1966.g. u Voćinu
32. DUŠAN ROMIĆ, sin Milana, rođen 15. 7. 1950.g. u Osijeku
33. ĐURO ROMIĆ, sin Obrada, rođen 4. 5. 1958.g. u Balincima
34. MILAN ROMIĆ, sin Svetoslava, rođen 11.4.1972.g. u Voćinu
35. MLADEN STARIJAŠ, sin Blagoja, rođen 30. 8.1953.g. u Ćeralijama
36. MOMČILO SUBOTIĆ, sin Ljubomira, rođen 2. 12. 1957.g. u Balincima
37. DRAGUTIN ŠEKURICA, sin Petra, rođen 1.3.1931.g. u Balincima
38. DUŠAN UGLJEŠIĆ, sin Blagoja, rođen 15.2.1958.g. u Kometniku
39. DUŠAN VESELINOVIĆ, sin Marka, rođen 8.2.1955.g. u Balincima
40. MARKO VESELINOVIĆ, sin Jovana, rođen 13. 3. 1933.g. u Golubiću
41. MARKO VUKADINOVIĆ, sin Rajka, rođen 15. 11. 1957.g. u Ćeralijama
42. MLADEN ŽEŽELJ, sin Stevana, rođen 6.9.1970.g. u Balincima43. DRAGOSLAV MUNČIĆ, sin Svetozara, rođen 9. 6. 1966.g. u Voćinu
44. SLAVKO DRAGIČEVIĆ, sin Miloša, rođen 22. 9.1959.g. u Balincima
45. LJUBINKO ZUBIĆ, sin Stanka, rođen 20.7.1960.g. u Kometniku
46. NENAD PERDIĆ, sin Rade, rođen 18. 4. 1964.g. u Šišavi
47. DRAGO TOPOLIĆ, sin Mile, rođen 27. 8. 1968. g. u Slatini
48. DRAGAN GRAVONJA, sin Steve, rođen 20.8.1950.g. u Balincima
49. STEVO SLADAKOVIĆ, sin Ljubana, rođen 8.3.1960.g. u Donjim
Agićima
50. BOŽO ŠVONJA, sin Nikole, rođen 2. 1. 1956.g. u Krupi
51. MIRKO ŠVONJA, sin Nikole, rođen 18. 9. 1965.g. u Krupi
52. MILE ŠVONJA, sin Nikole, rođen 19. 4. 1949.g. u Krupi
53. BOŠKO JORGIĆ, zv. "Kurjak" i "Vurdelja", sin Laze, rođenog 19. 6.
1949.g. u Kometniku-Zubići
54. SLOBODAN KESIĆ, sin Petra, rođen 21.2.1957.g. u Mikleušu
55. DRAGOSLAV BUKVIĆ, sin Jove, rođenog 15.4.1947.g. u Sl. Drenovcu




MJESTO POČINJENJA DJELA: sela Balinci, Četekovac i Čojlug
VRIJEME POČINJENJA DJELA: 04. rujna 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA:


Imenovani su počinili sljedeća djela:
1)
dana 4. rujna 1991.g. oko 9 sati u selima Balinci, Četekovac i Čojlug,
namjernim granatiranjem iz minobacača, ispaljivanjem tromblonskih mina po
stanovnicima tih sela i to stanovnicima hrvatske nacionalnosti, njihovim kućama i
gospodarskim objektima, oštetili i uništili veći broj kuća i druge nepokretne i
pokretne imovine, te tako zastrašili to stanovništvo da su ga nagnali u bijeg, te je
preko 300 stanovnika spasilo život skrivajući se u obližnjim poljima kukuruza i
šumama, a u večernjim satima ti su stanovnici stigli do ceste Mikleuš-Slatina, gdje su
prihvaćeni i spašeni.
2)
napravili zasjede na prometnicama kao i na dominantnim ključnim mjestima
iznad tih sela, te u zasjedi na barikadi, na izlazu iz sela Čojlug, na prometnici Balinci-
Četekovac-Čojlug-prema Mikleušu, sačekali i zaustavili automobile u kojima su se
nalazili stanovnici, civili iz Čojluga i Četekovca i to: Franjo Sabo, Marko Sabo, Marijan Matičić, Zlatan Pinčar, Josip Tone, Terezija Troha i Milan Mlakar, a svi s
namjerom bijega i odlaska u Mikleuš, ali unatoč toga što nisu imali a niti upotrijebili
bilo kakvo oružje, ispalili iz automatskog oružja više hitaca u automobile i lišili ih
života.
3)
u selu Balinci krećući se od kuće do kuće, lišili života hicima iz vatrenog
oružja ili hladnim oružjem, odnosno posmrtno masakrirali vatrenim oružjem ili
paljenjem njihovih tijela slijedeće civile: Ivana Biškupovića, Juraja Borovca, Iku
Biškupović, Roziku Vlatković, Miru Lovrinca, Josipa Butorca, Ivana Rukavinu,
Marka Rukavinu, Mandu Rukavinu, Nikolu Mandića i Ivicu Biškupovića.
4)
Pod prijetnjom da će ih pobiti, naredili civilima Roziki Ivčic, Đuri Ivčicu,
Milanu Butorcu, Ružici Butorac, Rozaliji Borovac, Antunu Potočniku i Marku
Rukavini, gurajući ih ispred sebe cijevima pušaka da hodaju po cesti i do pojedinih
kuća kao taoci, te ih koristili kao živi štit, dok su za to vrijeme pljačkali, palili kuće i
gospodarske objekte civila hrvatske nacionalnosti, odnosno silili Milana Butorca i
Antuna Potočnika da ulaze u pojedine hrvatske kuće i provjeravaju, zatim pozivaju na
predaju i izvode preostale osobe koje su se tamo zatekle u kućama, a kao što je to bio
slučaj sa Adamom Krupa, Duškom Košorogom i Miletom Starčevicem.
5)
Iako su im Duško Košorog-policajac, i Mile Starčevic, prestali pružati oružani
otpor i predali im oružje, odnosno bili nesposobni za daljnji otpor zbog toga što su
bili ranjeni, unatoč toga, lišili ih života.
6)
Pred trgovinom i gostionicom poduzeća "Slatinka" u Četekovcu, kad im se
Marko Rukavina, inače držan kao talac, riječima usprotivio zbog divljačkog batinanja
i hladnokrvnog ubojstva Duška Košoroga i Mile Starčevića, započeli ga udarati
rukama, nogama i kundacima pušaka, a zatim hicima iz vatrenog oružja lišili života.
7)
U selu Četekovcu, dok su na cesti ispred sebe gurali cijevima pušaka uz već
imenovane taoce u točki 4), Adama Krupu, koji je u jednom trenutku legao u travu
pored ceste, iz neposredne blizine hicima iz automatskog vatrenog oružja
lišili života,



INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA:


1. VELJKO VUKELIĆ, sin Nikole, rođen 03. 03. 1958. u Virovitici
2. BORIVOJE RADOSAVLJEVIĆ, sin Dušana, rođen 06. 07. 1957. g. u
Osijeku
3. DRAGOMIR KELEUVA, sin Paje, rođen 22. 04. 1955. u Novoj Bukovici
4. BORIVOJE LUKIĆ, sin Joce, rođen 05. 04. 1947. u Slatinskom Drenovcu
5. MILAN GRAOVAC, sin Petra, rođen 31. 05. 1946. u G. Daruvaru
6. SLOBODAN RADOŠEVIĆ, sin Jovana, rođen 22. 02. 1958. g. u Voćinu
7. LJUBOMIR MAKARIĆ, sin Veljka, rođen 08. 02. 1960. g. u Lisičinama
8. MILOVAN BOJČIĆ, sin Andrije, rođen 26. 06. 1962. g. u Kraskoviću
9. RAJKO CRNOBRNJA, sin Laze, rođen 13. 07. 1956. u Ćeralijama
10. SAVO TANOVIĆ, sin Budimira, rođen 08. 06. 1962. u Višnjici
11. STEVO IVKOVIĆ, sin Jakova, rođen 01. 02. 1933. u Slatinskom
Drenovcu
12. MILAN CRNOBRNJA, sin Đure, rođen 20. 10. 1952. u Krivaji
13. LJUBISAV OBRADOVIĆ, sin Goluba, rođen 23. 09.1956. g. u Osijeku
14. MILAN JURIŠIĆ, sin Branka, rođen 20. 02. 1948. u Pušini
15. RAJKO BOJČIĆ, sin Marka, rođen 20. 09. 1948. u Humu
16. SAVO RADOŠEVIĆ, sin Steve, rođen 25. 11. 1925. u Voćinu
17. BRANISLAV BOLIĆ, sin Bože, rođen 13.04.1962. u Gornjim Meljanima
18. ILIJA DRAGIČEVIĆ, sin Relje, rođen 08.02.1960. u Balincima
19. RANKO DRAGOJEVIĆ, sin Marka, rođen 1957. g. u Voćinu
20. SLOBODAN RADMILOVIĆ, sin Petra, rođen 01. 06. 1961. g. u
Macutama
21. JOVAN KOVIĆ, sin Gaje, rođen 12. 11. 1957. g. u Đuričićima
22. GORAN BOSANAC, sin Marka, rođen 22. 08. 1962. u ĆeralijamaMJESTO POČINJENJA DJELA: područje Podravske Slatine i Voćina i područje
Papuka
VRIJEME POČINJENJA DJELA: siječanj – prosinac 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA:
Imenovani su počinili sljedeća djela:
1)
U vremenskom razdoblju od siječnja pa zaključno s prosincem 1991. godine
na području Podravske Slatine i Voćina, te u selima na sjevernim obroncima Papuka,
posebno selima Pušina, Krasković, Slatinski Drenovac, Curičići, Gornji Meljani,
Sekulinci, Dobrići, Kometnik, Macute, Bokane, Ceralije, Lisičine i Hum
a) osnovali oružanu formaciju XII. Slavonsku udarnu brigadu sa svim
jedinicama, posebnim i pratećim službama koje čine jednu samostalnu brigadu u
ratnim uvjetima,
b) ustrojili i koncipirali radi teritorijalne obrane u ratnim uvjetima sa svim
pozadinskim službama uključujući tu službe snabdijevanja i medicinsku službu,
c) prema spiskovima teritorijalne obrane Podravska Slatina i lokalnih
ogranaka SDS-a, a u okviru ranije sačinjenog plana i rasporeda, izvršili na
navedenom teritoriju mobilizaciju i novačenje za rad i druge službe sposobnih
pojedinaca srpske nacionalnosti i uključili ih u odgovarajuće ratne jedinice i službe, te
vršili njihovu obuku,
d) izvršili dopremu ratne opreme, teškog i lakog naoružanja iz vojarni u
Našicama i Podravskoj Slatini, te s istim naoružali odgovarajuće jedinice,
e) vršili razradu, zatim organizirali i vodili oružane napade na postrojbe
hrvatske vojske i policije u Podravskoj Slatini i u drugim okolnim selima,INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA:
1. BOŽO DOBRIĆ, sin Đure, rođen 12. 02. 1962. g. u Voćinu
2. ZORAN MIŠČEVIĆ, sin Stevana, rođen 22. 05. 1966. g. u Voćinu
3. GORAN MIHAJLOV, sin Vasila, rođen 18.09.1964. g. u Beogradu
4. DARKO PAVLOVIĆ, sin Bože, rođenog 03. 01. 1969.u Voćinu
5. RAJKO KARANOVIĆ, sin Pere, rođen 06. 12. 1965. u Macutama
6. ACO PLAVŠIĆ, sin Stevana, rođen 03. 08. 1967. u Voćinu
7. MILENKO SMOLJANIĆ, sin Ane, rođen 05. 09. 1967. u Voćinu
8. GORAN ROMIĆ, sin Dušana, rođen 14. 10. 1969. u Virovitici
9. ZDRAVKO DRAGO, sin Petra, rođen 05. 03. 1968.u Španatu
10. MLADEN REBIĆ, sin Save, rođen 03. 02. 1969. u Voćinu
11. MITAR SIMIĆ, sin Petra, rođen 02. 01. 1944. g. u Blatnici
12. RICHARD GLUŠAC, sin Steve, rođen 25. 10. 1970. u Schweningenu, SR
Njemačka
13. MIROSLAV SIMIĆ, sin Milana, rođen 25.12.1966. g. u Blatnici
14. VASIL MIHAJLOV, sin Kirila, rođen 06.09.1934. g. u Rajčilovcima
15. MILENA MIHAJLOV, kćer Jove, rođena 20. 06. 1943. u Ćeralijama
16. SREĆKO LAZARAC, sin Steve, rođen 10. 04. 1953. u Podravskoj
17. MILADIN LEGEN sin Stanka, rođen 19. 12. 1971. u Virovitici
18. MILORAD MAKSIMOVIĆ, sin Predraga, rođen 10.04. 1967. g. u
Grabovici
19. GORAN NENADOVIĆ, sin Branka, rođen 09. 02.1970. g. u Slavonskoj
Požegi
20. GOJKO TOMAŠ, sin Milana, rođen 19. 12. 1967. u Voćinu
21. MIROSLAV CRNOVČIĆ, sin Simeuna, rođen 03. 12. 1965. g. u Blatnici
22. NEDJELJKO VUJINOVIĆ, sin Đure, rođen 12. 05.1969. g. u Šišavi
23. BORISLAV TOMAŠEVIĆ, sin Joce, rođen 22. 10.1960. g. u Sekulincima24. JOCO JORGIĆ, sin Mare, rođen 10. 06. 1949. g. u Sekulincima
25. RATKO JORGIĆ, sin Slavka, rođen 03. 07. 1964. u Novim Kusonjama
26. VLATKO STANISAVLJEVIĆ, sin Nikole, rođen 21. 08. 1966. g. u
Aleksandrovcu
27. PETAR VESELINOVIĆ, sin Petra, rođen 05. 08.1960. g. u Balincima
28. STEVO TOMAŠEVIĆ, sin Dragića, rođen 16. 11.1953. g. u Sekulincima
29. DRAGAN PLAVŠIĆ, sin Petra, rođen 10. 05. 1962.u Voćinu
30. DRAGOSLAV RADOVIĆ, sin Alekse, rođen 06. 11. 1963. g. u Orahovici
31. MOMIR SRDIĆ, sin Jove, rođen 16. 11. 1966. g. u Orahovici
32. DRAGAN ŠEVA, sin Steve, rođen 25. 01. 1946. g. u Aleksandrovcu
33. DAMIR DANILOVIĆ, sin Vladimira, rođen 01. 01. 1970. g. u Voćinu
34. MILENKO BOGATIĆ, sin Rajka, rođen 15. 10. 1962. u Humu
35. ZORAN JOVAKARIĆ, sin Ranka, rođen 04. 07.1968. g. u Podravskoj
Slatini
36. ĐORĐE CAREVIĆ, sin Krste, rođen 24. 04. 1946.u Lukavcu
37. JOVAN ALINČIĆ, sin Bogdana, rođen 27.05.1964. g. u Lukavcu
38. MILENKO MATIĆ, sin Bože, rođen 01. 11. 1960.u Bokanama,
39. ANĐELKO PETROVIĆ, sin Cvetana, rođen 25. 05. 1971. g. u Voćinu
40. DALIBOR DESANČIĆ, sin Dragana, rođen 05. 01.1973. g. u Virovitici
41. DAMIR ŠAKIĆ, sin Pave, rođen 23. 03. 1969. g. u Voćinu
42. RAJKO IVKOVIĆ, sin Radovana, rođen 28. 10.1961. g. u Slatinskom
Drenovcu
43. MIODRAG MITROVIĆ, sin Zdravka, rođen 21. 10.1961. g. u Orahovici
44. RANKO RADMILOVIĆ, sin Jovana, rođen 01. 10.1959. g. u Macutama
45. MILORAD GRKNIĆ, sin Jovana, rođen 22.08.1970. g. u Virovitici
46. DRAGOSLAV DOKMANAC, sin Slobodana, rođen 31.03. 1964. g. u
Macutama47. STEVO ŠIMIĆ, sin Pere, rođen 06. 12. 1955. g. u Sekulincima
48. VLAJKO TOMAŠEVIĆ, sin Dimitrija, rođen 20. 10.1961. g. u
Sekulincima
49. JOVAN VUČKOVIĆ, sin Kate, rođen 15. 09. 1967. u Voćinu
50. RAJKO IVKOVIĆ, sin Milorada, rođen 10.06.1964. u Orahovici
51. JOVO RADETIĆ, sin Đure, rođen 15. 03. 1954. g. u Kometliku
52. NENAD ŠOPALOVIĆ, sin Pante, rođen 06.09.1969. g. u Španatu
53. SAVO KOVAČEVIĆ, sin Milenka, rođen 21.02.1966. g. u Gornjem
Miholjcu
54. TOMISLAV ŽIVKOVIĆ, sin Nikole, rođen 19. 09. 1964. g. u
Sekulincima
55. DRAŽEN VESIĆ, sin Branka, rođen 26. 08. 1967. u Virovitici
56. MILAN OBRADOVIĆ, sin Đurađa, rođen 18.02.1966. g. u
Aleksandrovcu
57. MILAN OSTOJIĆ, sin Steve, rođen 13. 02. 1971.u Gornjem Viljevu
58. BORIVOJE SMOLIĆ, sin Milana, rođen 16. 03. 1967. u Gornjem
Miholjcu
59. JOVAN GRKINIĆ, sin Boje, rođen 15. 09. 1946. u Lisičinama
60. MILORAD KESIĆ, sin Miloša, rođen 01. 01. 1955. u Mikleušu
61. DOBRIVOJE SMOLIĆ, sin Milana, rođen 16. 05.1971. g. u Gornjem
Miholjcu
62. DRAGOLJUB MARGETIĆ, sin Milana, rođen 12. 01.1952. g. u Gornjem
Miholjcu
63. MILE PUŠKARIĆ, sin Nikole, rođen 04. 07. 1968. u Sopjanskoj Gredi
64. NEVEN VESELINOVIĆ, sin Radivoja, rođen 01. 01.1963. g. u Balincima
65. SLOBODAN ŽEŽELJ, sin Obrada, rođen 20.09.1957. g. u Balincima
66. RAJKO VUKADINOVIĆ, sin Marka, rođen 02.03. 1936.g.u Ćeralijama
67. MILAN VESELINOVIĆ, sin Ljubana, rođen 16. 05.1951. g. u Balincima
68. ŽELJAN ŠEKULJICA, sin Dragutina, rođen 20. 09.1961. g. u Balincima69. ZDRAVKO ŠEKULJICA, sin Dragana, rođen 16. 11. 1969. g. u
Balincima
70. MLADEN BUKARICA, sin Boška, rođen 28. 03. 1968. u Voćinu
71. ŽELJKO BUKARICA, sin Boška, rođen 24. 04. 1963. u Balincima
72. SVETISLAV ROMIĆ, sin Milana, rođen 26. 09. 1948. g. u Balincima
73. MILAN ROMIĆ, sin Tribuna, rođen 14. 09. 1924. u Erveniku
74. MILAN DRAGIČEVIĆ, sin Miloša, rođen 24. 08. 1955. g. u Balincima
75. DRAŽEN ROMIĆ, sin Svetislava, rođen 26. 02. 1971. g. u Voćinu
76. TOMISLAV MITRIĆ, sin Mladena, rođen 08. 01.1959. g. u Osijeku
77. ŽARKO GRAVONJA, sin Petra, rođen 28. 05. 1964. u Balincima
78. SVETOZAR MITRIĆ, sin Ilije, rođen 23. 10.1957. g. u Mikleušu
79. TEODOR MIŠČEVIĆ, sin Stevana, rođen 01. 11.1960. g. u Macutama
80. ĐORĐE BOSANAC, sin Mirka, rođen 12. 04. 1967. u Ćeralijama
81. DUŠAN DRAGIČEVIĆ, sin Petra, rođen 30. 09.1956. g. u Balincima
82. MILORAD DRAGIČEVIĆ, sin Petra, rođen 04. 04.1967. g. u Voćinu
83. DRAGO STARIJAŠ, sin Joce, rođen 30. 11. 1960. u Ćeralijama
84. MILE BOLIĆ, sin Bože, rođen 28. 09. 1960. g. u Gornjim Meljanima
85. DRAGOMIR BOSANAC, sin Mile, rođen 15.10.1958. g. u Ćeralijama
86. MLADEN STARIJAŠ, sin Blagoja, rođen 30. 08. 1953. g. u Ćeralijama
87. ZDRAVKO BUKARICA, sin Nikole, rođen 11. 08.1969. g. u Podravskoj
Slatini
88. ILIJA BOLIĆ, sin Mile, rođen 21. 08.1962. g. u Gornjim Meljanima
89. MIRKO GRAVONJA, sin Nikole, rođen 12. 03. 1956. u Balincima
90. MILE KOKIĆ, sin Branka, rođen 07. 02. 1955. u Đurčićima
91. MOMČILO GRAVONJA, sin Petra, rođen 13. 01. 1966. u Balincima
92. MILAN MILIVOJEVIĆ, sin Cvetana, rođen 12.10.1965. g. u Orahovici
93. MIROSLAV STOJANOVIĆ, sin Zdravka, rođen 13.07. 1970. g. u Voćinu94. SAVO ZUBIĆ, sin Nikole, rođen 04. 01. 1961. u Kometniku
95. PETAR MATIĆ, sin Stojana, rođen 17. 05. 1957. u Bokanama
96. MILAN ROMIĆ, sin Svetislava, rođen 11. 04.1972. g. u Voćinu
97. MILE MARTIĆ, sin Stojana, rođen 17. 06. 1964.u Bokanama
98. SLOBODAN GRAVONJA, sin Todora, rođen 28. 06. 1956. g. u
Balincima
99. PREDRAG BOSANAC, sin Dmitra, rođen 26. 07. 1960. g. u Ćeralijama
100. ILIJA DRAGIČEVIĆ, sin Relje, rođen 02. 08.1960. g. u Balincima
101. ĐURO ROGIĆ, sin Obrada, rođen 04. 05. 1958. u Balincima
102. BRANKO BOLIĆ, sin Gavre, rođen 14. 09. 1952. u Gornjim Meljanima
103. DUŠAN DRAGIČEVIĆ, sin Miloša, rođen 12. 09.1957. g. u Balincima
104. MILE BOLIĆ, sin Bože, rođen 04. 04. 1955. g. u Gornjim Meljanima
105. MOMČILO SUBOTIĆ, sin Ljubomira, rođen 02. 12.1957. g. u
Balincima
106. MLADEN ŽEŽELJ, sin Stevana, rođen 06. 09.1970. g. u Balincima
MJESTO POČINJENJA DJELA: šire područje Podravske Slatine i područje
sjevernog Papuka
VRIJEME POČINJENJA DJELA: kolovoz – prosinac 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA:
Imenovani su u vremenskom razdoblju od početka kolovoza do konca prosinca 1991.
godine u brdskim predjelima sjevernog Papuka, na širem području oko Podravske
Slatine preuzeli naoružanje koje je dopremljeno iz vojarne u Našicama i Podravskoj
Slatini, da bi zatim izvršili oružane napade na policijske postaje na navedenom
području, razoružali legalne policijske snage, uveli svoju vlast, zatim onemogućavali
rad predstavnika zakonitih organa vlasti Republike Hrvatske, stražarili na
postavljenim barikadama i pucali iz vatrenog oružja i oruđa na pripadnike hrvatske
vojske i policije, onemogućavajući na takav način njihov dolazak na to područje, te
uspostavu narušenog javnog reda i mira, uslijed čega je izazvan oružani sukob u
kojem je došlo do pogibije velikog broja pripadnika hrvatske vojske i policije, civila,
zatim velikog razaranja i oštećenja stambenih, kulturnih i privrednih objekata -
primjerice
- u vremenskom periodu od 5. do 15. prosinca 1991. g. u selima Voćin i Hum,
pripadnici tzv. XII. Slavonske udarne brigade i četničkih formacija prilikom povlačenja iz navedenih sela ubile su 43 civila i uništile kompletnu infrastrukturu,
društvene, privredne i stambene objekte u selima Voćin i Hum.
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA:
1. LJUBAN AMIDŽIĆ, sin Petra, rođen 15. 10. 1943. g. u Gornjoj Vrijesci
2. RAJKO ANIČIĆ, zv. "Liška", sin Save, rođen 6.12. 1959. g. u Staroj
Krivaji
3. ŽELJKO BOSANAC, sin Tome, rođen 5. 6. 1954. g. u Velikim Bastajima
4. JOVAN CAREVIĆ, sin Srđana , rođen 18. 8. 1950. g. u Pivnici
5. VELJKO DUJANOVIĆ, sin Lazara, rođen 15. 3. 1961. g. u Batinjanima
6. RANKO DŽELAJLIJA, sin Sretena, rođen 13. 7. 1959. g. u Batinjanima
7. VLADO GATARIĆ , sin Jove, rođen 7. 6. 1949. g. u Dujakovici , općina
Banja Luka, BiH
8. TOMO LEGEN, sin Dušana, rođen 10. 11. 1954. g. u Velikoj Klisi
9. KOSTA MALIVOJEVIĆ, sin Rade, rođen 7. 1. 1963.g. u Blatnici, općina
Teslić
10. MILAN MIRKAJLOVIĆ, zv. "Kečka", sin Dušana, rođen 10. 4. 1952. g. u
Staroj Krivaji
11. PETAR RONČEVIĆ, sin Petra, rođen 17. 4. 1951. g. u Koreničanima
12. VELJKO STJEPANOVIĆ, sin Blagoja, rođen 2. 2.1959. g. u Pakranima
13. MILAN ŠARČEVIĆ, sin Nikole, rođen 16. 3. 1954.g. u Ratkovici
14. DMITAR ŽARKOVIĆ, sin Dušana, rođen 4. 2. 1952. g. u Koreničanima
15. DARKO CRNOBRNJA, sin Ranka, rođen 24. 3. 1967. g. u Novoj Krivaji
16. TIHOMIR DRAIĆ, sin Petra, rođen 30. 5. 1965. g. u Virovitici
17. SAVO DRAGULA, sin Save, rođen 12. 4. 1956. g. u Pakracu
18. VLADIMIR KEZELE, sin Antuna, rođen 25.9.1958. g. u Borovi
19. LJUBIŠKO KRAGIĆ, sin Jovana, rođen 10. 9. 1955.g. u Bastajskom
Murkovcu20. VELJKO MARIĆ, sin Rade, rođen 2. 2. 1968. g. u Bastajskim Brđanima
21. ZORAN MARKOVIĆ, zv. "Vjeverica", sin Vojislava, rođen 1. 1. 1968. g.
u Virovitici
22. SINIŠA PLAVŠIĆ, sin Milana, rođen 4. 1. 1972.g. u Virovitici
23. ZDRAVKO POZNIĆ, sin Dušana, rođen 9. 12. 1962.g. u Virovitici
24. MILAN REKIĆ, zv. "Mišo", sin Gojka, rođen 6.2. 1961. g. u Bastajskim
Brđanima
25. STEVO REKIĆ, sin Marka, rođen 1. 4. 1949. g. u Virovitici
26. DANIJEL VRAČARIĆ, sin Petra, rođen 17.9.1969. g. u Virovitici
27. MILAN ŠOPALOVIĆ, zv. "Šop", sin Blagoja, rođen 1. 5. 1963. g. u
Španatu
28. MILORAD ŽESTIĆ, sin Živka, rođen 1. 11. 1965.g. u Grdenici
29. SAVO ŽARKOVIĆ, sin Radoslava, rođen 9. 1. 1965. g. u Pakracu
30. ALEKSA DŽELAJLIJA, sin Ljubana, rođen 5.4.1949. g. u Donjoj Vrijesci
31. CVETO POZNIĆ, sin Pere, rođen 9. 10. 1964. g. u Virovitici
32. BORISLAV BOGDANOVIĆ, sin Milana, rođen 4. 5. 1967. g. u Daruvaru
33. RANKO ŽARKOVIĆ, rođen 25. 3. 1952. g. u Batinjanima
34. MILOŠ BOSANAC, sin Pave, rođen 25. 6. 1951. g. u Daruvaru
35. NEDELJKO KOSANOVI Ć, zv. «Kos», sin Steve, rođen 26. 4. 1964. g. u
Ličkom Novom Selu
VRIJEME POČINJENJA DJELA: kolovoz – prosinac 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA:
Imenovani su počinili sljedeća djela:
1)
a) 27. rujna 1991. g. uhitili su Vladu Paljevića, Ivana Goluba, Ivana Đerđi i Pavla
Tršeka, odveli ih u zatvor u Đulovac, da bi potom bili ubijeni
b) 1. studenog 1991. g. u Velikom Miletincu odveli od kuće Stjepana Gelenčira i
lišili ga života
c) 19. studenog 1991. g. u Vukovju ispred kuće Mije Novakovića iz vatrenog oružja ustrijelili Miju Novakovića, Ivku Novaković i Šteficu Kopriva,
d) krajem studenog 1991. g. u Koreničanima usmrtili Milenka i Ivku Fabijanec,
e) 12. prosinca 1991. g. u Miokovićevu usmrtili Jakova i Anđu Bijelić, Jagu Prša,
Alfreda i Anu Salutner, te Jelku Asak i Nikolu Bosanca,
f) 14. prosinca 1991. g. u Dobroj Kući usmrtili Miru Paripović i Savku Bogdanović,
2)
Milan Mirkajlović, Vladimir Kezele, Siniša Plavšić, Milan Šopalović, Milorad Žestić
i Nedeljko Kosanović su koncem rujna 1991. g. Boška Budimliju vezali za stablo,
tukli različitim predmetima, prijetili mu da će mu uhititi članove obitelji, da bi nakon
35 dana bio razmijenjen,
3)
Kosta Malivojević, Vladimir Kezele, Zdravko Poznić i Savo Žarković su 18.
kolovoza 1991. g. uhitili Ankicu i Antu Smilčić, odveli ih u zatvor u Đulovcu, a
Kosta Malivojević i Vladimir Kezele zlostavljali su Antu Smilčića prijeteći mu
vatrom i stavljajući mu pištolj u usta, te nož pod vrat,
4)
Vladimir Kezele i Cveto Poznić su koncem kolovoza 1991. g. uhitili u Đulovcu Ivana
Bodiša gdje su ga prilikom ispitivanja tukli komadom drveta da bi 2. 10. 1991. g. bio
razmijenjen za drugu osobu,
5)
Milorad Žestić je u tijeku rujna 1991. g. uhitio u Đulovcu Antuna Ilovača i sproveo
ga u zatvor u Đulovcu gdje je bio vezan, svakodnevno tučen, uslijed čega je zadobio
tjelesne povrede,
6)
Kosta Malivojević je 22. rujna 1991. g. u Gornjoj Cjepidlaki naložio Ivanu Haluseku
da legne na pod i onda mu kraj glave pucao iz naprave za ubijanje stoke,
7)
Savo Dragula, Vladimir Kezele, Veljko Marić, Milan Rekić i Stevo Rekić su 23. rujna
1991. g. opkolili kuću Ivana Gelera u Velikom Miletincu, te kuće Pere i Mirka
Matijević,
otvorili vatru iz automatskog oružja, kojom prilikom su ubijeni Ivica Geler, Pero
Matijević i Marica Perišić, da bi potom Ivana i Slavicu Geler uhitili i odveli u
zatvor u Miokovićevo gdje je Ivan Geler zadržan pet dana, tučen, gažen, čupani su
mu zubi i rezana koža po rukama
8)
Tihomir Drajić je 19. rujna 1991. g. u Malom Miletincu u kući Zlatka Bucifala vršio
premetačinu po kući, a Zlatka Bucifala izudarao je kundakom puške, nanijevši mu
tjelesne povrede
9)
Darko Crnobrnja, Zoran Marković i Danijel Vračarić su 7. studenog 1991. g. u
Bastajskim Brđanima zaustavili na cesti Zlatka Rakasa i Mirka Mužara, te
potonjeg udarali kundacima pušaka i ispalili prema njemu rafal iz automatske puške te ga ranili u lijevu nogu,
10)
Ljubiško Kragić i Aleksa Dželajlija su 13. studenog 1991. g. u Donjoj Vrijeski na
kuću Josipa Prugovečkog, otvorili vatru iz vatrenog oružja, ranili Josipa
Prugovečkog i ubili Slavka Prugovečkog
11)
Jovan Carević, Kosta Malivojević, Borislav Bogdanović i Ranko Žarković su 14.
listopada 1991. g. u Daruvarskim Mlinovima uhitili Josipa Kolačeka i odveli ga u
zatvor u Đulovcu, gdje su ga Jovan Carević i Kosta Malivojević više puta tukli
pendrekom, trožilnim kablovima i maltretirali na druge načine
12)
Rajko Aničić, Jovan Carević i Kosta Malivojević su u rujnu 1991. g. došli pred kuću
Franje Blažana u Đulovcu te pozvali ukućane da iziđu, a kada su ovi to učinili Rajko
Aničić je iz automatske puške ispalio rafal prema Nadi i Franji Blažanu, te Milanu
Blažanu te ih ubio, dok je tom prilikom ranjena Franka Smiljčić,
13)
Miloš Bosanac je 24. kolovoza 1991. g. u Vrbovcu uhitio Rudolfa Valečića i odveo
ga u zatvor u Bijelu, a poslije toga se nije vratio kući i o njemu se ništa ne zna,
14)
Milan Šopalović i Milorad Žestić su 15. rujna 1991. g. u Đulovcu uhitili Ivana
Kolara i Antu Tutića, odveli ih u zatvor u Đulovcu gdje je Milan Šopalović u više
navrata tukao Antu Tutića različitim predmetima tako da mu je slomio dva rebra,
15)
Jovan Carević, Vladimir Kezele i Cveto Poznić su 10. rujna 1991. g. u Jasenašu
uhitili Stevana Solara i Jovana Cvikića, odveli ih u zatvor u Miokovićevo gdje su ih
više dana svakodnevno tukli pendrecima, trožilnim kablom i kundacima pušaka,
16)
Jovan Carević je 7. rujna 1991. g. sa grupom neidentificiranih naoružanih osoba u
Đulovcu u kući Franje Zmegača sjekirom i nožem zadao ovome povrede od čega je
odmah umro, da bi nakon toga zapalili njegovu kuću,
17)
Jovan Carević, Kosta Malivojević i Milan Mirkajlović su 18. kolovoza 1991. g. u
Đulovcu uhitili Mirka Zebića, Đuru Blaževića i Ivana Kesericu, odveli ih u zatvor
u Bučje, a oni se kasnije nisu vratili kućama, niti se na bilo koji način javljali.
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA:1. ŽELJKO ĆUJO, sin Luke i Marije, rođen 4. lipnja 1963. g. u Bjelovaru
2. NIKOLA MACURA, sin Đure i Milice, rođen 15. 05.1963. g. u Erveniku
3. ALEKSANDAR PRIBJEGOVIĆ, sin Gojka i Koviljke, rođen 3. 7. 1968. g.
u Pakracu
MJESTO POČINJENJA DJELA: Mali Grđevac
VRIJEME POČINJENJA DJELA: 30. listopada 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA:
Imenovani su prilikom svog povlačenja s područja Malog Grđevca, ispred
društvenog doma 30. listopada 1991. g., usmrtili civile Ivana Jandrića, Ernesta
Nemeta i Šandora Nađa, koje su držali kao taoce.
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA:
1. SLOBODAN BOSANAC, sin Dragana i Jele, rođene Borojević, rođen 17.
3. 1968. godine u Somboru, s tadašnjim prebivalištem u Slatini, Kreminac 55
MJESTO POČINJENJA DJELA: područje sjevernog Papuka
VRIJEME POČINJENJA DJELA: srpanj - prosinac 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA:
Imenovani je u vremenskom razdoblju od početka srpnja pa do 15. prosinca
1991. godine u selima na sjevernim obroncima Papuka nakon što je osnovana oružana
formacija 12. slavonske udarne brigade pridružena sastavu banjalučkog korpusa
JNA, u cilju, ne samo nasilnog rušenja državnog i društvenog ustrojstva Republike
Hrvatske, već i odvajanja tog teritorija i stvaranja srpskog državnog i čistog etničkog
prostora do zamišljene zemljovidne linije Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag, kao
jedan od pripadnika "Specijalnog voda" pri komandi na čijem je čelu bio Zoran
Miščević počinio sljedeća djela:
dana 14. kolovoza 1991. godine u poslijepodnevnim satima u Voćinu, u hotelu
"Voćin" maskiran povezom preko lica bez ikakvog povoda i razloga uhitio poslovođu
hotela Branka Ilića koji je odveden prema lageru Sekulinci i za kojeg se od tada više
ništa ne zna,
dana 19. kolovoza 1991. godine u Voćinu, u Policijskoj stanici Voćin, nakon
što su tamo došli pozvani na razgovor Ante Šimić i Ivica Dorić, uvedeni su u posebnu
prostoriju gdje ih je zajedno s ostalim pripadnicima "Specijalnog voda" tukao
palicom, rukama i nogama po čitavom tijelu, tražeći od njih da kažu gdje imaju
skriveno oružje, kojeg oni nisu niti imali, kojom prilikom su Ante Šimić i Ivica Dorićzadobili mnogobrojne krvne podljeve po čitavom tijelu i glavi,
istoga dana nakon što je uhićen Ivan Vučeta , koji je kamionom iz Slatine
dovozio kruh u Voćin, bez ikakvog povoda i razloga, tijekom čitavog dana tukao ga s
ostalima, palicom, rukama i nogama po čitavom tijelu i glavi kojom prilikom je isti
zadobio mnogobrojne krvne podljeve,
dana 22. kolovoza 1991. godine u Macutama, nakon što su bili zaustavljeni
Franjo Dorić, Krešimir Dorić i Darko Božičković,koji su došli svojim automobilima u
kojima su bile njihove porodice, uhitili Franju Dorića, Krešimira Dorića i Darka
Božičkovića i priveli ih u dvorište obližnje kuće gdje su ih udarali zavezavši ih
lisicama i stavivši im poveze na oči, nakon čega su odveženi u prostorije Policijske
stanice Voćin, a zatim na lager Sekulinci, gdje su zatvoreni u jednu baraku, da bi
istog dana zamijenili Darka Božičkovića za brata Zorana Miščevića, Teodora
Miščevića, dok su Franjo Dorić i Krešimir Dorić zatvoreni u jedan kontejner gdje su
ih svakodnevno tukli, prijetili im, ostavljali su ih bez hrane i vode, gurali im u usta
cijev pištolja i pušaka i prijetili da će ih ubiti i tada "škljocali" na prazno i oštricom
noža na prsima im izrezali znak križa, da bi ih krajem mjeseca rujna pustili na
slobodu potpuno psihički i fizički slomljene s višestrukim prijelomima rebara.
dana 26. kolovoza 1991. godine u Humu, bez ikakvog razloga i povoda, osim
što se radilo o stanovnicima hrvatske nacionalnosti, uhvatio Dragu Jurića i Franju
Banovca i ugurao ih u kamion, te odvezao na lager Sekulinci, gdje su držani preko
mjesec dana s povezom na očima i rukama vezanim lisicama u metalnom kontejneru,
tukli ih, morili žeđu i glađu, da bi dana 29. rujna 1991. godine Drago Jurić bio pušten
kući potpuno psihički i fizički slomljen, dok je Franjo Banovac kasnije ubijen i
njegov leš nađen je 25. ožujka 1992. godine pored potoka "Gutnoga" u blizini lagera
Sekulinci,
dana 4. rujna 1991. godine u selima Balinci, Četekovac i Čojlug, učestvovao u
akciji kojom je zapovijedao Borivoje Lukić, a kojom prilikom je izvršeno granatiranje
sela i stanovništva, oštećen i uništen veći broj kuća i druga nepokretna i pokretna
imovina, tako da se stanovništvo dalo u bijeg, kojom prilikom je lišeno života više
osoba i to: Franjo Sabo, Marko Sabo, Marija Matičić, Zlatan Pinčar, Josip Tone,
Terezija Troha, Milan Mlakar, Ivan Biškupić, Juraj Borovac, Ika Biškupić, Rozika
Vlatković, Mijo Lovrinac, Josip Butorac, Ivan Rukavina, Marko Rukavina, Manda
Rukavina, Nikola Mandić i Ivica Biškupić,
dana 8. prosinca 1991. godine oko 12,00 sati u Humu zajedno s drugim
pripadnicima Specijalnog voda" pod izlikom traženja skrivenog oružja i radio-stanica,
a nakon izvršene pretrage kuća i drugih prostorija gdje nisu mogli pronaći traženo, iz
kuće Marijana Đuzela u Humu kbr. 128, prijeteći upotrebom oružja istjerali na
dvorište sve ukućane, te na jednu stranu odvojili žene i maloljetnu djecu kao i starije
osobe, dok su na drugu stranu odvojili Jozu Đuzela i druge muškarce, da bi nakon
toga žene s djecom i Marijana Đuzela otjerali u jedan kombi i odvezli u Policijsku
stanicu u Voćin, gdje su ih zatvorili u posebnu prostoriju, ispitivali, prijetili im da će
ih pobiti i zaklati i to sve do večernjih sati, a onda su tako nastavili sutradan, do
večernjih sati, pri čemu su odrasli kao i njihova djeca bili u strahu i neizvjesnosti za
svoj život zbog upućivanja prijetnji da će ih sve pobiti i poklati, dok su Jozu Đuzela
već nakon što su ga na dvorištu odvojili posebno u stranu, započeli udarati kundacima
pušaka, rukama i nogama po glavi i čitavom tijelu, prijeteći da će ga ubiti i iskasapiti, nanijevši mu tom prilikom brojne krvne podljeve na glavi i tijelu, izbivši mu dva zuba
sjekutića što je sve bilo protivno, posebno odredbi čl. 3. st. 1 toč.4 Ženevske
Konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i
čl. 4. st. 2 Protokola II, čije odredbe zabranjuju nasilje nad žrtvom, zdravljem i
fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, osobito ubojstva i okrutno postupanje, kao
što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji drugi oblik tjelesne kazne, dakle je kršeći
pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije, civilno
stanovništvo protuzakonito zatvarao, nečovječno s njim postupao, mučio,
primjenjivao mjere zastrašivanja i terora, čime je počinio kazneno djelo protiv
čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva.



BJ 0031
OKRUŽNI SUD BJELOVAR
Istražni odjel : istražni sudac Zdravko Stanić
BJELOVAR



Dana 9/10. travnja 1993. godine na Zavod za sudsku medicinu dopremljeni su
posmrtni ostaci osoba pronađenih u predjelu Bukovice između sela Lončarice i
Rastovca. Radi se o sumnji da posmrtni ostaci pripadaju civilima koji su u kolovozu
1991. godine zarobljeni od agresorske vojske i srpskih odmetnika, te nakon mjesec
dana ubijeni.12 pronađenih lubanja sa prikazom
strijelnih ozljeda.
Sve ulazne strijelne rane locirane su na
zatiljnom dijelu glave.
Na dvije lubanje nađeni tragovi ozljeda
( lubanja broj 1. i lubanja broj 12. )
1. BILOVIĆ MILAN
Identifikacija je izvršena na osnovi
dokumenata koji su nađeni u smeđoj
lisnici u odjeći.
Radi se o računu Croatia osiguranja, te
potvrdi o registraciji traktora sa
vlastoručnim potpisom.
2. GRDIĆ MARTIN
Identifikacija izvršena prema odjevnim
predmetima i to vesti i hlačama, te
prema remenu hlača.
3. LEKŠIĆ IVAN
Identifikacija izvršena na osnovi visokih
gumenih čizama presavinutih sara
u gornjem dijelu, vunenih čarapa te vesti.
4. MIHALINA ZDRAVKOIdentifikacija izvršena prema vesti.
5. ŠPIRANEC VLADIMIR
Identifikacija izvršena prema puloveru,
smeđoj sandali i sivoplavih štofanih hlača.
6. JAN IVAN
Identifikacija izvršena prema crnim poluvisokim
radničkim cipelama, čarapama, vesti i satu.
7. LOVRENC VLADO
Identifikacija izvršena na osnovi veste.
8. LOVRENC ŽELJKO
Identifikacija izvršena na osnovi crne
muške cipele sa visokom petom.
9. SRAGA MILAN
Identifikacija izvršena prema muškim čizmama
sa patent zatvaračem sa unutarnje
strane i debeloj vesti smeđe boje.
10. SRAGA STJEPAN
Identifikacija je izvršena prema zelenim
radničkim hlačama sa tregerima i
sivog pulovera s V izrezom.
11. KOTARAN MATEJ
Identifikacija izvršena na osnovi starog
prijeloma na srednjem dijelu desne
natkoljenične kosti.13. LJUBIČIĆ DAMIR
Identifikacija je izvršena prema plavoj
trenirci, vesti i cipeli.
14. KUJEK JOSIP
Identifikacija izvršena na osnovi triko majce
sa kragnom i tri bijela gumba.
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA:
5. LJUBOMIR LONČAR, sin Petra i Sofije rođene Lakić, rođen 18.10.1958. god
u Biljanima Donjim, općina Benkovac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu
Naselju, Lička ulica
9. MILADIN MITROVIĆ, sin Gavre i Gospave, rođen 05.03.1943. god. u
Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju,
Lička 191
13. RAJKO BLAZIĆ, sin Milana i Božice rođene Gajić, rođen 1936. god. u
Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju,
Lička 189
18. GAVRO PEDIĆ, sin Save i Cvjetke rođene Božanović, rođen 24.07.1934. god
u Gornjoj Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu
Naselju, Lička 187
22. JOVAN KOROLIJA, sin Marka i Boje rođene Vujasinović, rođen u Ivoševici,
općina Knin, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 170
24. BRANKO VOJNOVIĆ, sin Marka i Ane rođene Ljiljak, rođen 29.10.1938.
god u Lađavici, općina Nova Gradiška, s tadašnjim prebivalištem u Borovu
Naselju,
Lička 170
27. DRAGIŠA CANCAREVIĆ, sin Nikole i Ljube rođene Ilić, rođen 08.12.1961.
god. u Vukovaru, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 177
32. RAJKO VUKOVIĆ, sin Boška i Smilje rođene Lukić, rođen u Kokanoviću,
općina Vlasenica, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička
258
36. MILAN JOVANOVIĆ, sin Pere i Cvijete rođene Stanković, rođen
10.02.1941. god. u Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u
Borovu Naselju, Lička 163
39. RADOSLAV JOVANOVIĆ, sin Pere i Cvijete rođene Stanković, rođen
16.11.1950. god. u Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u
Borovu Naselju,
Lička 140
43. DUŠAN RADEKA, sin Spasoja i Perse rođene Lakić, rođen 30.05.1939. u Biljanima Gornjim, općina Benkovac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu
Naselju, Lička 138
48. MILE SAVIĆ, sin Luke i Rose rođene Mišić, rođen 02.04.1962. god. u
Pavkovićima, općina Vlasenica, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu
Naselju, Lička 145
53. MILOMIR PEDIĆ, sin Stanka i Stake rođene Vidović, rođen 19.11.1942. god.
u Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju,
Lička 139
57. NEDO LAZIĆ, sin Rajka i Ljube rođene Pejić, rođen 12.02.1952. god. u
Priluku, općina Zavidovići, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju,
Stara banijska b.b.
59. MILOVAN VIŠEKRUNA, sin Nikole i Mitre rođene Ustić, rođen 23.05.1953.
god. u Vukovaru, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Stara banijska
18
63. MARKO RADIĆ, sin Todora i Milke rođene Jeremić, rođen 22.06.1935. god.
u Zelini Gornjoj, općina Gradačac, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu
Naselju,
Stara banijska 14
67. MILOŠ ŽABARAC, sin Makse i Petre rođene Ignjić, rođen 11.11.1949. god.
u Srednjoj Slatini, općina Gradačac, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu
Naselju, Vlasinska 8
MJESTO POČINJENJA DJELA: Borovo Naselje
VRIJEME POČINJENJA DJELA: 04. srpnja 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA:
Imenovani su nakon što su pristupili nelegalnim vojnim formacijama tzv. Republike
srpske krajine, dana 4. srpnja 1991. god. u Borovom Naselju, u Ličkoj, Kozaračkoj,
Staroj banijskoj i Vlasinskoj ulici otpočeli pucati iz vatrenog oružja, te ispaljivati
tromblonske mine i bacati ručne bombe. Nakon što su u namjeri da uspostave red
stigli pripadnici ZNG-a i MUP-a RH imenovani su pružili otpor i na njih počeli pucati
iz svih oružja, a kojom prilikom je teško ranjeno više osoba od kojih su neke i
podlegle ranama. Time su imenovani počinili kazneno djelo oružane pobune protiv
RH.
GOSP
0001
INFORMACIJA
SAVO JURASOVIĆ, pukovnik bivše JNA, " komandant" gospićke vojarne, uoči rata
premješten u IKM ( istureno komandno mjesto) na području Plitvica, gdje po uzoru
na nekadašnju 6. ličku formira tzv. " lički korpus ". Pod njegovim zapovjedništvom
učinjeni su mnogi ratni zločini nad Hrvatima iz Slunja, koreničkog, gračačkog i ostali
dijelova Like.Za svoje" zasluge" tijekom agresije na Republiku Hrvatsku unapređen
je u čin general pukovnika. Protiv njega se također vodi postupak zbog ratnog zločina
protiv civilnog pučanstva.
STEVO OBRADOVIĆ, pukovnik bivše JNA i profesionalac u riječkom korpusu kao i Jurasović , poslije povlačenja toga korpusa premješten je isto u IKM (istureno
komandno mesto ), na Plitvicama. Jedan je od komandanata napada na Liku zbog
čega se protiv njega vodi kazneni postupak za ratni zločin protiv civilnog pučanstva.
Prema dostupnim informacijama nalazi se u mirovini, a živi u Srbiji.
SIMO ŠIJAN, nekadašnji direktor PPK" Velebit" , uoči rata je sustavno opljačkao
poduzeće, vozni park i trgovine koje su bile dostupne na cijelom području Like.
Tijekom rata bio je politički i " poduzetnički" vrlo učinkovit, te politički vrlo aktivan
kao delegat u samoproglašenoj tzv." Krajini", ali i u to vrijeme i vlasnik
poljoprivredne zadruge u Gračacu, te član tzv. " vlade" zadužen za poljoprivredu. No,
koliko je do sada poznato "poduzetnička" i politička karijera nekad moćnog
gospićkog silnika tijekom rata je ubrzo potonula.
DANE NARANDŽIĆ, tzv. novinar, bez škole, zvanja i ostaloga, ali nekadašnji "
rukovodilac " član Omladinskog komiteta Saveza komunista, zet tada visokog
funkcionera SKH, danas živi u Beogradu gdje je tijekom rata bio čelnik organizacije"
protjeranih novinara Srba ". Inače, jedan je od kako je dokazano" razbijača" spomen
ploče, podignute u spomen hrvatskim žrtvama na gospićkom groblju Sv. Marije
Magdalene 1991. godine nakon čega je pobjegao iz Gospića.
Dr. NIKOLA VARIĆAK, osnivač i predsjednik glavnog odbora terorističkog SDS -
a, za bivšu Općinu Gospić, jedan je od začetnika oružane pobune i
" balvan revolucije" u Lici. No unatoč svim zamislima i njegov san o "velikoj Srbiji"
nije se ostvario. Danas živi i radi u Novom Sadu.
ŽELJKO STEVIĆ, diplomirani ekonomist, bivši direktor Ugostiteljskog poduzeća"
Jadran" iz Gospića, bio je član glavnog odbora SDS - a za Gospić, a danas živi u
Beogradu. Prema informacijama koje je tijekom rata prenosila radio postaja Gračac,
radio je u nekakvom ugostiteljskom poduzeću.
LJILJANA JELAČA, poslovođa prodavaonice" Borac "iz Travnika, poslovnice u
Gospiću bila je jedna od najekstremnijih žena pri terorističkom SDS - u i tzv.
gračačkoj brigadi na području Divosela. U rujnu 1993.godine u akciji Hrvatske vojske
pod nazivom" Medački džep "poginula je od vlastite ručne bombe pokušavajući je
baciti na pripadnike hrvatske vojske.
RADE ČUBRILO , " vojvoda", besposličar, čelnik je i jedan od osnivača a potom i
predsjednik terorističke organizacije SDS -a za Raduč ( selo nedaleko od Gospića ).
Bio je vrlo zapažen i aktivan na prijeratnim skupovima srpskih ekstremista, a istaknuo
se kao organizator seoskih straža i barikada, pri čemu je u više navrata" okrvavio ruke
''Tijekom srpnja 1991. godine masakrirao je pet civila Hrvata iz Lovinca.
O NEKADAŠNJIM GOSPIĆKIM LOKALNIM MOĆNICIMA
Podržavajući i slijedeći ideju i san o tzv. " velikoj Srbiji" , a promičući je kroz
navodnu" ugroženost " , mnogi su gospićani srpske nacionalnosti digli ruku na svoj
rodni grad i Republiku Hrvatsku. Napuštajući, u početku agresije na Gospić, kako su
prvotno mislili grad u kojemu su rođeni i odrasli tek na dva do tri dana, ostavivši "belim orlovima i vascelom srpskom junaštvu i raznim herojima i junacima",
pristiglim čak iz Beograda da obave svoj prljavi posao u najkraćem mogućem roku,
bili su se sklonili na sigurno, kao i uvijek u duboku" hladovinu ". No junačka obrana
Gospića je izdržala i u najtežim kritičnim trenucima početkom rujna 1991. dok još
nisu bile osvojene gospićke vojarne JNA te potpuno porazila u uličnim borbama" bele
orlove " i ostale srpske "dragovoljce, solunce i junake". Gospić je bio slobodan, a san
o "velikoj Srbiji" počeo je propadati.
Gdje su bili i što su radili nekadašnji vladari Gospića?
MILORAD LUKIĆ, nekadašnji predsjednik izvršnog vijeća Skupštine općine Gospić
napustio je grad uoči rata. Potom je u Gračacu obavljao dužnost predsjednika
Izvršnog vijeća Skupštine općine Gračac, što mu je trebala biti odlična preporuka za
političku karijeru u Beogradu, koju prema postojećim saznanjima nikada nije
ostvario. Danas živi u Beogradu, a neko vrijeme je obnašao dužnost jednog od
"funkcionera "tzv. "vlade SAO Krajine".
STEVO BASTA, jedan od mnogih sekretara općinskog komiteta Saveza komunista,
višegodišnji načelnik gospićkog Odjela za poslove obrane, član raznoraznih komisija,
odbora itd., nakon oslobađanja zaposjednutog dijela Gospića I sredinom rujna 1991.
bježi u okolicu Udbine, ostavivši imanje i velebnu kuću sagrađenu sredstvima nekada
popularnog" zelenog plana ". U odmetničkim postrojbama brzo napreduje do čina
majora, te 1991. uoči Nove Godine putem TV Beograda poručuje da će u
novogodišnjoj noći popiti kavu u Otočcu. Neko je vrijeme proveo u nekakvom štabu
paravojnih četničkih formacija , a onda kao" zaslužan" major prelazi u štab
zloglasnog četničkog ličkog korpusa koji je sjedište imao u Korenici. Danas koliko je
poznato također živi u Beogradu.
RATNI ZLOČINI U LOVINCU 1991.
Četnici su kao što je poznato 5. kolovoza 1991. godine ,jednim dijelom kao
pripadnici raznih četničkih formacija na području Like, a dijelom kao pripadnici tzv.
" milicije SAO Krajine" izvršili minobacački napad na Lovinac, ušli u selo palili kuće
i gospodarske zgrade te odveli iz kuća mještane: Martina Katalinića, Juru Sekulića,
Marka Pavičića, Ivana Ivezića i Martina Šarića nedaleko od Lovinca i tamo ih mučki
ubili. Milana Sekulića ubili su još u selu nakon što su ga vezali.
Ta su okrutna nedjela počinili:
prvookrivljeni RADOSLAV ISAKA ČUBRILO, rođen 07.1954 u Liparu, Općina
Kula, s mjestom prebivališta u Ploči, a zvali su ga " Rade vojvoda;
BOGDAN NIKOLE ŠOBOT, rođen 1970. u Raduču;
MILORAD, DRAGANA, ČUBRILO ,tzv. "Čačak ", rođen 1970. u Gračacu;
MILORAD, MIRKA, ŽEGARAC , rođen 1965. u Raduču;
PETAR HAJDUKOVIĆ zvani PEKO, rođen 1954. u Raduču;
GOJKO MRKAILO, rođen 1931. u Raduču i
BOGDAN ČUBRILO rođen 1929. u Raduču.
Počinivši ova ubojstva prekršili su pravila Međunarodnog prava za vrijeme
oružanih sukoba, izvršili napad na civilno stanovništvo, koji je imao za posljedicu
smrt više osoba, ubijali su civilno stanovništvo i uništavali imovinu. Postoji opravdana sumnja da su na taj način učinili krivično djelo protiv čovječnosti i
međunarodnog prava te ratne zločine protiv civilnog stanovništva iz članka 142.
preuzetog Kaznenog prava.
Nakon što je Županijski sud u Gospiću sedmoricu četničkih zločinaca osudio
na zatvorske kazne zbog ubojstva nedužnih civila iz Lovinca 5. kolovoza, Vrhovni je
sud presudu ukinuo i vratio na ponovni postupak Zadarskom sudu.. Odvjetnik
okrivljenih uložio je na presudu žalbu, koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske
prihvatio, te vratio slučaj na ponovni postupak, uz zahtjev da se okrivljeni ponovno
saslušaju, kao i eventualno novi svjedoci. Čitav predmet upućen je zadarskom
Županijskom sudu.
REPUBLIKA HRVATSKA
GOSP 0002
ŽUPANIJSKI SUD U GOSPIĆU
Posl. broj:
K-11/97-64
PRESUDA
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Gospiću u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Matilde Krunić,
kao predsjednika vijeća i Miroslave Jurjević, predsjednice suda, i sudaca porotnika
Nikole Milinkovića, Josipa Bašića i Nikole Galac,kao članova vijeća, uz sudjelovanje
Katice Radaković, kao zapisničara, u krivo predmetu protiv optuženih: I MIĆE
DORONTIĆ i dr, zbog kriv. djela iz čIo 124. st. 1. OKZRH, povodom optužnice
Vojnog tužiteljstva u Karlovcu broj: KT-370/93 od 30. rujna 1996. god, nakon
održane glavne javne rasprave dana 14. listopada 1997. god, u prisutnosti županijskog
državnog odvjetnika Pavla Rukavina, IV opt. MILANA BRAKUS i branitelja
optuženika od I do VIII Stjepana Nikšić, odv. iz Gospića, dana 14. listopada 1997.god
P r e s u d i o j e
I opt. DORONTIĆ MIĆO, sin Steve, rođen 8.11.1950. g. u
Otočcu, gdje i
prebiva u Zalužnici bb, Srbin, držav. RH, sada
nepoznata
boravišta,
II opt. BOROVAC DANE, sin Milovana,rodjen 28.
11. 196 0.g u
Zalužnici, gdje i prebiva na kbr. 132,
Općina OtoSrbina, držav. RH, sada
nepoznata boravišta,
III opt. HINIĆ RADE, sin Vaje, rođen 1. 01.1954. u
Zalužnici, gdje i
prebiva na kbr. 135, Općina Otočac, Srbina,
držav. RH,
IV opt. BRAKUS MILAN, sin Mane i Dare, r. Brakus, rođen
5.03.1953. u
Zalužnici, gdje i prebiva na kbr. 57, Općina
Otočac, Srbin, držav. RH, oženjen Milenom,
otac dvoje djece starih 3 i 6 god, vojsku nije
služio, sada u pritvoru od 30.travnja 1997.
V opt. POPOVIĆ BRANISLAV sin Dušana rođen 12.05.1959.
u Zalužnici gdje
i prebiva na kbr. 140, Općina Otočac, Srbin,
držav. RH, sada nepoznata boravišta
VI opt. POPOVIĆ ĐURO, sin Vaje, rođen 01.02. 1958.u
Zalužnici, gdje i
prebiva, na kbr. 159, Općina Otočac, Srbina,
držav. RH, sada nepoznata boravišta,
VII opt. IVANČEVIĆ DARIVOJA, sina Budimira, rođen
01.12.1958. u Otočcu,
sa prebivalištem u Karlovcu, Pokupska Luka
kbr. 121, Srbina, držav. RH, sada nepoznata
boravišta,
VIII opt. MILINOVIĆ NEDJELJKO, sin Branka, rođen
18.04.1955. u Zalužnici,
sa boravištem u Zagrebu, P. Markovca 5, Srbin,
držav. RH, sada nepoznata boravišta
k r i v i s u
što su dana 28. lipnja 1993. god oko 15,00 sati u mjestu Zalužnica,
Općina Otočac, nedaleko Hinić raskrsnice, kao pripadnici pobunjeničkih
srbočetničkih paravojnih oružanih formacija, u trenutku kada su vidjeli da nailazi
kamion hrvatske vojske, u kojem se nalazilo 11 nenaoružanih hrvatskih vojnika,
protivno čl. 4. II Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza
1949. god o zaštiti žrtava ne međunarodnih oružanih sukoba od 08. 06. 1977. g.
iznenada otvorili vatru iz pješačkog naoružanja na taj kamion, želeći usmrtiti
vojnike, kojom prilikom je smrtno stradao vojnik Refik Mahmuljin, dok su ranjeni
Damjanović Slobodan, Mećavica Smajil, Osvaldić Zvonko, i Boško Radić, a svi
preživjeli zarobljeni i odvedeni u logor,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba ubili i ranili neprijatelja koji nema sredstava za obranu,
čime su počinili kriv. djelo protiv čovječnosti i međunarodnog
prava - protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja, označeno i kažnjivo
po čl.124.st.l.OKZRH, pa se temeljem čl. 124. st. 1. OKZRH
o s u d j u j uI opt. DORONTIĆ MIĆO,
II opt. BOROV.AC DANE,
III opt. HINIĆ RADE,
IV opt. BRAKUS MILAN,
V opt. POPOVIĆ BRANISLAV,
VI opt. POPOVJĆ ĐURO,
VII opt. IVANČEVIĆ DARIVOJ i
VIlI opt. MILINOVIĆ NEDELJKO
na kaznu zatvora u trajanju od 10 /deset/ godina svaki.
IV opt. BRAKUS MILANU, temeljem čI. 45. OKZRH u kaznu zatvora
uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od 30. travnja 1997. god do 14. listopada
1997. god i nadalje.
Temeljem čl. 90. toč. 3. ZKP optuženici od I - VIII solidarno će snositi
troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.944,50 kn /dvije tisuće devetsto četrdeset
četiri kune i pedeset lipa/.
Temeljem čl. 100. ZKP oštećenik Miroslav Nikolić sa imovinskopravnim
zahtjevom upućuje se na građansku parnicu.
Obrazloženj
e
Vojno tužiteljstvo u Karlovcu optužnicom broj: KT-370/93 od 30. rujna 1996.
god optužilo je I Dorontić Miću, II Borovac Danu, III Hinić Radu, IV Brakus Milana,
V Popović Branislava, VI Popović Djuru, VII Ivančević Darivoja i VIII MIlinović
Nedjeljka, zbog kriv. djela protiv čovječnost međunarodnog prava - protupravnim
ubijanjem i ranjavanje neprijatelja, označeno i kažnjivo po čl. 124. st. 1. OKZRH.
Temeljem čl. 2. st. 1. Uredbe o stavljanju izvan snage uredbi iz
oblasti pravosuđa, Vojni sud u Karlovcu predao je, a Županijski sud u Gospiću
preuzeo je ovaj krivični predmet.
Optužnicom se inkriminira optuženicima da su dana 28. lipnja
1993. god, oko 15 sati, u mjestu Zalužnica, Općina Otočac, nedaleko Hinić
raskrsnice, kao pripadnici pobunjeničkih srbočetničkih paravojnih oružanih formacija,
u trenutku kad su vidjeli da nailazi kamion Hrvatske vojske, u kojem se nalazilo 11
nenaoružanih hrvatskih vojnika, protivno čl. 4. II Dopunskog protokola Ženevskim
konvencijama od 12. kolovoza 1949. god o zaštiti. žrtava ne međunarodnih oružanih
sukoba od 8. 06. 1997. god, iznenada otvorili vatru iz pješačkog naoružanja na taj
kamion, želeći usmrtiti vojnike, kojom prilikom je smrtno stradao vojnik Refik
Mahmuljin, dok su ranjeni Damjanović Slobodan, Mećivica Smail, Osvaldić Zvonko i
Perić Siniša, a svi preživjeli zarobljeni i odvedeni u logor.
Na glavnoj raspravi održanoj dana 14. listopada 1997. god
županijski državni odvjetnik u činjeničnom opisu optužnice umjesto imena Perić
Siniša stavio je ime Boško Radić.
Nakon, provedene glavne rasprave zastupnik javne optužbe ostao je
kod optužnice za sve optuženike navedene u optužnici od I - VIII.
U skladu sa rješenjem ovog suda broj; K-11/97-20 od 12. lipnja 1997. god optuženicima Dorontić Mići, Borovac Dani, Hinić Radi, Popović
Branislavu, Popović Đuri, Ivančević Darivoju, Milinović Nedjeljku suđeno je
odsutnosti.
IV opt. Milan Brakusu svojoj obrani na glavnoj raspravi naveo je
da ostaje kod svoje obrane koju je dao na glavnoj raspravi dana 23. lipnja 1997. god i
na glavnoj raspravi dana 28. kolovoza 1997. god. IV optuženik u svojoj obrani naveo
je da je da se kritičnog dana 28. lipnja 1993. god nalazio na položaju u zaseoku
Hinići, selo Zalužnica. Straža je organizirana pred kućom Borovac Milovana. Zajedno
s njim na straži su se nalazili 6 stražara i 2 zapovjednika. Zapovjednici su bili Popović
Branislav, koji je bio komandir čete cijele Zalužnice i Dorontić Mićo, koji je bio
komandir odjeljenja, te stražari Hinić Rajko, Popović Milan, Ivančević Darivoj,
Milinović Nedjeljko, Hinić Milan i Brakus Milan. Popović je omogućio zbog mirnog
stanja tih dana da ne treba straže u vrijeme ručka, koji se servirao u voćnjaku 20
metara udaljeno od mjesta gdje su bili na straži. Tu su sjedili. Oko 15 sati k njima
osmorici dolazi Borovac Milovana Dane, koji je prišao komandirima i rekao "je li vi
vidite kamion koji se i čuje, a dolazi od pravca Rajkovića,'' što je od njih po njegovoj
procjeni udaljeno oko 1 km i 100
200 metara. Između punkta koji su oni držali u selu Zalužnica, zaselak Hinići, i
punkta "Rajkovići'' kojega su držali pripadnici Hrvatske vojske nalazilo se područje
"ničije zemlje", na koji su dolazili mještani hrvatske i srpske nacionalnosti radi
obrade zemlje. Ovaj kamion je bio uočljiv, jer tim dijelom ceste od početka rata
rijetko kad bi prošao koji auto. Siguran je da ni jedan auto nije tuda prošao, niti
osobni niti teretni. Na riječi Borovac Milovana Dane Popović je rekao da nešto nije u
redu, a na to je Dane odgovorio da je vozilo vojno i maskirno. Ppopović, Dorontić i
Dane otišli su tih 20 metara do mjesta gdje se nalazi stražarsko mjesto. Oni su uz
sebe imali oružje i to Borovac i Popović automatske
puške, a Dorontić je imao kao mali mitraljez. Ostali su ustali i uzeli puške, ali su tu
stali, jer im je Dorontić rekao da tu ostanu do daljnjeg naređenja. Između sebe su
govorili da je možda vozač tog kamiona pogriješio put. Vidio je da je Popović digao
automatsku pušku prema kamionu,
koji je tada bio udaljen cca 170 metara, te je počeo rafalno pucati, dok su Dorontići
Dane pucali pojedinačno paljbom. Nakon toga Popović je potrošio municiju, utrčao je
u spavaonicu, i uzeo "osu", te je izletio preko. ceste i ispalio iz nje u kamion, koji se
nalazio na udaljenosti od oko 100 metara i kretao se malom brzinom pred
zaustavljanje. Iz kamiona nije bilo pucnjave. Svi ostali su gledali prema njima i
vidjeli su da je "osom" pogođeno u zadnji blatobran desnog kotača. Cesta je na tom
dijelu položena koso, pa je postojala mogućnost za takav pogodak. Hinić Milanu,
Rajku i njemu učinilo
se da je iz kamiona ispao čovjek na cestu. Borovac Dane je ispalio "zolju", koja je
pogodila ispod motora kamiona u cestu, te je čuo kada je on rekao da je promašio. I
dalje se pucalo i to Dorontić pojedinačno, koji im je rekao da pogledaju cestu iz
pravca Otočca da ne bi upali u zasjedu, te da pogledaju i preko polja da ne ide vojska.
Rajko je pogledao i rekao da nema nikoga, te su svi bili mirniji i sigurniji,
pa je vjerojatno vozač kamiona pogriješio put. Dorontić je zatim rekao da vidi
hrvatske vojnike koji su iskočili na suprotnu bočnu stranu kamiona u žito i u kanal
koji se tu nalazi. Popović je tada naredio da i oni odu u zaklon, te da se čuvaju
zolja i metaka. On je otišao u prostorije kuće
u kojoj su spavali, jer su zidovi bili debeli, pa je smatrao da su dovoljno zaštićeni.
Popović je ostao iza kuće sa Dorontićem. Ostali su otišli, neki u stariji,a neki u
noviji rov, koji su se tu nalazili. Naišla su dva vozila UNPROFOR-a iz pravca
Otočca. Dorontić je naredio da se prestane sa pucanjem, a Popović je rekao da
treba spriječiti hrvatske vojnike da idu prema grmečima i da dođu do boljeg
zaklona. Nakon toga Popović unosi u prostoriju gdje su spavali mehanizam kojim
je ispalio "osu". Krčeći mu put udara puškom u pragove koji su služili kao zaštita,
tako da je iz puške ispao okvir i streljivo, odnosno okvir se od udara otvorio, pa su
iz njega ispali municija i feder . Kamion UNPROFORA-a - džip je prošao bez zaustavljanja prema Vrhovinama. Dorontić mu je rekao da uzme bilo čiji drugi
okvir i on je to učinio. Nakon toga je prošao i drugi auto UNPROFOR-a. Tada je
stavio ruke sa jedne i druge strane usta i vičući u pravcu hrvatskih vojnika, da se
predaju, jer da su iza njih mine. Mina ustvari nije bilo, ali je znao da će Popović
telefonom zvati njihove snage koje su se nalazile na obližnjoj koti, na 100 metara
iza njih, da otvore vatru. Nakon tog poziva dva vojnika izlaze iza zaklona i iza
kamiona. Dorontić zove Popovića da ne zove kotu, jer da su se počeli predavati.
Popović im je rekao da se predaju praznih ruku. Prva dvojica su tražila da se
prestane pucati, što je i učinjeno. Do tada se pucalo pojedinačno. Čulo se pucanje i
iz bunkera, ali on zbog mjesta na kome su se oni nalazili nije hrvatske vojnike
mogao pogoditi. Nakon toga naišla je jedna grupa od trojice hrvatskih vojnika, a
iza toga su izašla još četvorica tako da ih je na cesti bilo ukupno 9. Bili su udaljeni
od njih 80 - 90 metara, odnosno, na toj udaljenosti bili su od Popovića, a od njih
još 5 - 6 metara više. Vidio je na cesti da oni nisu naoružani. Na Popovićevu
zapovijed da idu prema njemu i dignu ruke uvis, jedan je rekao da ne može dignuti
ruku jer da je povrijeđen. Kada su prišli do Popovića, na njegovo pitanje
odgovorili su da ima jedan ranjen i jedan mrtav vojnik. On je na to rekao da
dvojica zadnjih odu po njih. Dorontić je pitao što imaju od naoružanja, te su
dvojica odgovorila da nemaju ništa. Nakon njih također su dvojica rekla da
nemaju ništa, a jedan hrvatski vojnik je rekao da ima prazan pištolj u kamionu.
Dorontić je odredio njega i Hinić Rajka, te Popović Milana, da s tim vojnikom odu
po pištolj. Oni su to i učinili, te su uzeli pištolj koji je bio prazan i dali ga
Popoviću. U to su dvojica vojnika donijeli ranjenog vojnika, te je hrvatskim
vojnicima na njihovo traženje data voda i zavoji. Jedan od vojnika pitao je
Dorontića da li imaju vezu sa Perušićem putem telefona. Isti mu je odgovorio da
telefonske veze nema. Dorontić mu je naredio da zarobljenike pregleda, te da se
skinu. Skinuli su se najprije u majice, a kasnije su i njih skinuli. Nakon pregleda
kod njih je pronašao samo 3 mala džepna nožića za osobnu upotrebu i nešto
osobnih dokumenta. Popović im je naredio da uđu u prostoriju u kojoj su oni
spavali, a njega je odredio da bude čuvar. Sa vojnicima je razgovarao, dao im je
vode i dozvolio da zapale cigaretu. Također im je rekao da je sreća što su se predali, jer da bi inače sa kote bili potučeni. Pitao ih je otkuda idu, a oni su odgovorili
da idu iz rezerve iz Perušića. Također ih je pitao da li ih je putokaz u Čovićima
odveo k njima, te su se oni zagledali na te riječi i misli da su tada shvatili da su
pogriješili. Tada im je rekao da su prvi u dvije godine koji su se tuda uputili.
Pitajući od kuda su, a oni su odgovorili "od Zagreba, Dubrave,
Sesveta" Tada je došao Srdić Milorad, tzv. "brigadni bezbednjak" i dva vojna
policajca, te je Popović rekao da svi izađu van. Tamo im je Srdić naredio da se skinu
u veš i stanu pred kuću. Pitao je gdje je poginuli vojnik. Naredio je Popoviću da nađe
čovjeka i da doveze kamion HV-e pored saniteta, koji je također došao. Srdić je
postrojio zarobljenike i rekao da unesu ranjenog i poginulog i da uđu u sanitet
zajedno sa vojnim policajcem. Kamion je dovežen. Zarobljenici su sa sanitetom
otpremljeni kako su čuli u ambulantu u Vrhovine, od tuga su otpremljeni u Korenicu,
a zatim u Knin. Kamion HV-e je pregledan i u istom je pronadjeno oko 100 kom
puščane municije i osobne stvari, torbe i drugo, nešto voća. Nikakvo oružje nije
pronađeno u kamionu. Drugi dan se pričalo da su trojica zaslužna i to Borovac Dane,
Popović i Dorontić, te da će dobiti 1.000 DEM nagrade. Nakon par dana k njemu
ku6i je došao Dorontić i rekao mu da ga je Popović uvrstio u spisak za nagradu.
Rekao mu je da tu nagradu nije zaslužio, odnosno to je on rekao, te da je on i Popović
tome svjedok kada je prosuo municiju, te da ničim nije doprinio zarobljavanju
vojnika osim što ih je spasio pogibije i pozvao ih na predaju. On mu je na to
odgovorio da svašta priča i da već ima ime "ustaški spasitelj". On da mu je odgovorio
"neka imam". Rekao mu je da će sutra doći general iz Knina, te da treba dati počasni
pozdrav i raporte. Odgovrio mu je da o tome nema pojma i da on neće doći, te da ga
kazni ako hoće. Sutra veče na straži je čuo da je bio general i da se radi o nagradi od
200 DEM, pretvorenoj u krajiške dinare. Taj dinar je stalno devalvirao i u toku
jednog dana. VI opt. Popović Đuro nije bio prisutan kada je došlo do pucnjave na
kamion HV-e, već je došao nakon zarobljavanja. Do predaje pripadnika HV-e došlo je nakon što su prošla vozila UN. Pucnjava se otvorila ali se nije pucalo gusto. Nije
vidio oko sebe tragove pucnjave koja bi eventualno potjecala od strane pripadnika
HV-e. Nakon što je uslijedio njegov poziv na predaju, prva dvojica su digla ruke.
Pucnjava je nakon što su oni digli ruke trajala još kratko vrijeme. Popović je
obustavljao pucnjavu, ali budući da su svi pucali pitanje je kako je tko čuo njegov
glas. Zna da se pucalo iz rova, a ne zna tko je bila ta osoba koja se nalazila u rovu,
međutim, ona je pucala duže od ostalih, nakon što su se ova dvojica već predali i
digli ruke. Nije čuo da bi pripadnici hrvatske vojske pucali, a nije mogao vidjeti da li
su imali oružje.
Istakao je da nikada Hrvate nije smatrao neprijateljem, pa da je
upravo na ovom okupiranom području Hrvatske maltretiran zbog druženja s
Hrvatima. Nije pristupio niti jednoj srpskoj stranci, zbog čega je imao posljedica, te je
bio primoran ići na prvu crtu, iako je bio vojno nesposoban. Navodi da nije prihvaćao
politiku SDS-a ali da je bio u manjini i nemoćan da se suprotstavi. Dobro mu
je poznata sva hrvatska povijest od 9. stoljeća pa nadalje sve do današnjih dana.
Upravo iz tih razloga nije prišao SDS-u, jer je znao da Republika Hrvatska ima pravo
na samoodređene i odcjepljenje. U vrijeme pred akciju "Oluja" napustio je položaj 3 -
4 sata prije akcije, te je prvi dezertirao. Od početka okupacije nije ništa oštetio, otuđio
ili uništio od materijalnih dobara Republike Hrvatske.
U dokaznom postupku provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka
Miroslava Nikolić /L 157-158/, Slobodana Damjanović /L 158-160/, pročitan je iskaz
svjedoka Mravinac Antona /L 190 i 122/, Tonković Mile /L 89 i 121/, Dujmović Petra
/L 90 i 122/, Siniše Perić /L 117/, Boška Radić
/L 119 i 120/, Izvršen je uvid u zapisnik o pregledu i obdukciji leša /L 25/, izvršen je
uvid u zapovijed glavnog štaba. tzv. srpske vojske krajine komande 7. korpusa /L 39 i
40/, izvršen je uvid u zapisnik o rekonstrukciji događaja od 12. rujna 1997. god /L
133 do 135/, izvršen je uvid u fotodokumentaciju /L 137 do 150/, izvršen je uvid u
situacijski plan /L 147 do 148/, izvršen je uvid u izvadak mape iz katastra
/L 149/.
,
Svjedok Miroslav Nikolić iskazao je da se dana 28. lipnja 1993. god u
popodnevnim satima vraćao kući u Zagreb. Išlo je njih ukupno jedanaestorica
hrvatskih vojnika. Vozili su se u kamionu HV marke "Deutz", maskirne boje i sa
oznakama HV-a. On je upravljao kamionom, a kraj njega u kabini sjedila su dva
vojnika i to Osvaldić i Perić. Ostali vojnici sjedili su na sanduku kamiona, preko koga
je bila prebačena cerada, time da je ista bila na zadnjem dijelu kamiona podignuta.
Kada su došli na punkt tzv. "Rajkovići" na kome se nalazila straža HV vidio je da se
na jednom dijelu kolnika nalaze ježevi, a da je drugi dio kolnika slobodan. Također je
uočio sa lijeve strane ceste, gledajući u pravcu Zalužnice da stoji straža HV. Usporio
je vožnju kamiona, te je skoro stao i upitao je stražara da li je to put za Zagreb. Ovaj
mu je odgovorio da jest i neka ide. Nije ga iznenadilo to što ga je stražar pustio da ide
bez dokumenata, jer je iz iskustva znao da stražari na nekim punktovima traže
dokumentaciju a na nekima ne. Krenuo je dalje, uvjeren da ide u pravcu Zagreba, ali
je na udaljenosti od punkta možda oko 1 km ispred sebe udaljen oko 20_m ugledao
balvan, koji je priječio prolaz cestom, jer se nalazio na sredini ceste, tako da se nije
moglo proći. U momentu kada je ugledao balvan shvatio je da je pogriješio put i da se
vjerojatno nalazi na privremeno okupiranom teritoriju. Kada je zaustavio kamion
pokušao je otvoriti svoja lijeva vrata, međutim, odmah je započela pucnjava, najprije
iz automatskog oružja koja je dolazila
sa njegove lijeve strane i od naprijed. Zadobio je povredu nosa. Nije vidio nikakvu
vojsku, jer je bila magla i vidljivost je bila slaba. Čuo je da Boško Radić govori da
prestanu pucati i da se predaju. Međutim, pucnjava nije prestajala. Oni nisu
odgovarali na pucnjavu, jer nisu imali iz čega, budući da kod sebe nisu imali nikakvo
oružje, jer su išli kući na odmor. Kasnije je utvrđeno da je u kamionu pronađen samo
jedan neispravan pištolj, tako da neprijatelj od njih nije doživio nikakvu kontrapaljbu. Kada je vidio sa koje strane dolazi pucnjava odlučio je zajedno sa ostalima u kabini
izaći na desna vrata kamiona jer je vidio da se uz cestu nalazi nekakvo žito uz koje se
mogao zakloniti. Njih trojica su izišli iz kabine i sklonili se u žito uz cestu. Boško
Radić je govorio da prestanu pucati i da se predajemo. Pucnjava je i dalje trajala, a što
se točno dešavalo sa ljudima koji su bili u sanduku kamiona ne zna, jer je od pucnjave
bio u strahu. Ne može točno reći da li je čuo od neprijateljskih jedinica koje su ih
napale poziv na predaju. Radić se prvi počeo predavati i već kada je izašao da se
predaje i dalje se pucalo po njemu od strane neprijateljske vojske. Iza Radića su se
predali i ostali koji su mogli izaći. Među prvima su bili on, Osvaldić i Ožeg. Kada su
se predali na traženje neprijatelja otišli su po svoje ranjene i to po Slobodana
Damjanovića i Mećivica Smaila. Radić je došao sam iako je bio ranjen. Nakon toga
dovezen je kamion do mjesta gdje su se nalazili, tj. do kuće gdje su se nalazili njihovi
položaji na cesti od Zalužnice prema Otočcu. Naredili su njemu i još jednom vojniku
da sa kamiona skinu vojnika koji je smrtno stradao, a to je bio vojnik Refik
Mahmuljin. Skinuli su ga sa kamiona i odnijeli u vozilo, kojim su kasnije svi
odvezeni u pravcu Korenice. Od njih koji su bili nepovrijeđeni, ili manje povrijeđeni
odvojili su vojnike koji su bili teže povrijeđeni i to Radića, Damjanovića, Mećivicu i
Osvaldića. Skinuli su ih do gaćica, netko je bio bos, netko u čarapama, odnijeli su im
novac, satove, lančiće. Nakon predaje kad su već bili ispred garaže došao je
UNPROFOR ali mu oni nisu dali da priđu. Skinuli su ih iza garaže da se ne vide.
Jedan njihov kapetan uzeo je od njih podatke i popisao ih, a nakon toga su ih
natovarili u pincgauer i odvezli u pravcu Korenice. Ne može sa sigurnošću tvrditi dali
je tamo bio IV optuženik, ali čini mu se da je bio i da je nosio bradu, ali ne može sa
sigurnošću tvrditi, i misli da je ta osoba izvlačila iz džepova vrednije stvari. Njemu je
tom prilikom oduzet sat ''Seiko", zlatni lančić, 200 DEM i oko 300 HRD. Uzeta mu je
osobna iskaznica, čekovna knjižica i sve što je imao u džepu. U Korenici su on i
Tomislav Kalinić iznijeli iz auta tijelo smrtno stradalog vojnika i predali ga njima.
Drugi dan oko 14 sati odvezli su ih u zatvor u Knin. Ističe da se na putu prema
Zagrebu držao putokaza, po njegovoj procjeni neprijateljskih vojnika je bilo između
15 i 20. Kasnije kada su ih odvezli iza garaže i skinuli da ih je bilo manje i da su svi
bili naoružani. Istakao je da je pucnjava na kamion počela nakon zaustavljanja
kamiona. Također, dodaje da je najprije došlo do pucanja ubrzo nakon zaustavljanja
kamiona. iz jednog projektila, a kasnije kad su već bili vani u žitu, da je došlo do
pucanja iz drugog projektila.
Svjedok Slobodan Damjanović iskazao je da se kritičnog dana sa ostalim
hrvatskim vojnicima vraćao kući u Zagreb sa položaja u predjelu Perušića, da su se
vozili kamionom HV kojim je upravljao Miroslav Nikolić, kraj koga su u kabini
sjedili Osvaldić i Siniša Perić. Ostali da su se nalazili u sanduku kamiona koji je bio
prekriven ceradom. Kada su došli do punkta hrvatske vojske kamion se zaustavio i
podigli su zadnji dio cerade. Tom prilikom vidio je da se na dijelu ceste nalaze ježevi,
a da je dio prolazan, jer su ježevi maknuti. Sa lijeve strane ceste gledajući u pravcu
Zalužnice vidio je dva hrvatska vojnika na straži. Jedan je stajao i imao je osjećaj da
je rukama koje je prekrižio na prsima zaklonio oznake HV-e. Drugi hrvatski vojnik
sjedio je kraj punkta u blizini ovoga koji je stajao. Kamion je radio tako da nije čuo
razgovor, koji se odvijao između vozača i vojnika na straži. Uočio je da pada kišica a
magle nije bilo. Nakon toga vozilo je krenulo a cerada je ponovo pala na zadnji dio
sanduka. Vozili su se još desetak minuta kada je kamion stao. Odmah nakon
zaustavljanja kamiona začula se pucnjava iz automatskog oružja po kamionu. Odmah
od prvih metaka smrtno je pogođen vojnik Refik Mahmuljin, koji je sjedio kraj njega
na klupi sa lijeve strane kamiona. U sanduku kamiona i sa lijeve i sa desne strane
nalazile su se klupe, te su sa jedne strane na klupi sjedili Radić, on i Refik i to sa
lijeve strane gledajući u pravcu Zalužnice, a sa desne strane kamiona sjedio je odmah
na ,kraju sanduka Mećivica, a kraj' njega Djuro Hofer. Ostala dva vojnika su sjedili
na podu kamiona. Također od prvih metaka ranjen je i Boško Radić. U istom
momentu kada su napadnuti shvatili su da su zalutali i gledao je kuda bi se spasili i
iskočili iz kamiona. Kada se ustao i uhvatio za aranj kamiona pogođen je u desnu
nadlaktice. Unatoč tome uspio je iskočiti na cestu po sredini kamiona, ali ga je nakon par sekundi pogodio rafal po nogama. Nije vidio pripadnike neprijateljskih jedinica,
ali je osjetio po pucnjavi da ista dolazi sa lijeve strane kamiona, gledajući od položaja
u kom je bio kamion. Odmah nakon prvih pucnjeva čuo je da, Boško Radić govori da
ne pucaju, da se predajemo. Međutim, pucnjava je i dalje trajala, iako je on uz riječi
da se predajemo rekao također da nismo naoružani. Neprijatelj od njih nije doživio
nikakvu kontrapaljbu. U momentu kad je iskočio iz kamiona bio je okrenut prema
punktu "Rajkovići'', tako da
je pogođen u desnu nogu u predjelu natkoljenice i ispod kuka, gledao je kuda bi se
mogao skloniti, te se uspio dovuci do livade sa lijeve strane ceste i to se prevalio
preko ruba ceste. Kako nije imao kacigu na glavi stavio je ruke na glavu da se zaštiti i
u tom momentu je zadobio povrede prstiju od ''zolje'' koja je tada ispaljena. Prva
''zolja" je pala prije ove, ali isto kada je već bio iskočio iz kamiona. Pala je jedno 15
metara ispred njega, ali od nje nije povrijeđen, već je zadobio povredu od druge
ispaljene ''zolje''. Budući da je Boško Radić više puta ponavljao da se predaju i
pozivao je na predaju, jer su neki počeli pucati po žitu govoreći da će ih ubiti,
neprijatelj je nakon nekog vremena rekao da se. predaju i da izađu.
Vojnici koji nisu bili povrijeđeni i koji su bili lakše povrijeđeni su se počeli predavati,
a on je ostao ležati
jer nije bio sposoban da se pokrene. Od strane neprijateljske vojske nije čuo ranije
poziv na predaju, niti su se oni oglasili riječima sve do ovog upornog ponavljanja
Radića da se predaju. Nakon jedno desetak minuta po njega su došli Siniša Perić i
Đuro, te su ga uhvatili za tijelo i odvukli do kuće gdje su se nalazili neprijatelji.
Hrvatski vojnici su se predavali dolazeći od ceste koso poljem prema kući koja se
nalazi uz cestu pred kojom su se nalazile neprijateljske jedinice. Tim istim putem su i
njega odvukli. Tamo je vidio svakako više od 10 pripadnika neprijateljske vojske koji
su bili naoružani uglavnom automatskim puškama. Polegli su ga na zemlju i kako je
zapomagao odnekud se stvorila torba za prvu pomoć, te su mu prvu pomoć pružili
Siniša Perić i Damir Ožeg. U jednom momentu je primjetio da su svi njegovi nestali
iza njega. Čuo je također da je Ožeg rekao da su spašeni, jer dolazi UNPROFOR.
Međutim, UNPROFOR nije došao k njima, a kada je došao iz zarobljeništva čuo je da
im paravojska nije dala da se približe. Ne sjeća se da je tamo vidio IV optuženika
Milana Brakus. Bio je dosta teško ranjen i u ležećem položaju, te nije bio u prilikama
da nešto posebno promatra. Nakon pola sata utovarili su ga u kamion, a pored njega
još Mećivicu, Osvaldića i Radića. Odvezli su ih u Vrhovine u jednu kuću, gdje se je
nalazila njihova ratna bolnica. Tamo mu je jedna sestra pružila pomoć, a nakon toga
su ušli neprijatelji, od kojih su ga dvojica ili trojica tukli. Odatle su svi ranjeni
prebačeni u Korenicu, a odatle u Knin u zatvor gdje je ostao 6 mjeseci.
Svjedok Mravinac Anton iskazao je da je kritičnog dana bio na
punktu ''Rajkovići", koji se nalazi na cesti Čovići - Zalužnica, zajedno sa Tonković
Milom. Oko 14 sati da je naišao kamion sa oznakom HV, koji je pitao vozača kuda je
krenuo. Ovaj mu je odgovorio da ide kod drugih ježeva postavljati mine. Cestom se
inače moglo proći jednom trakom, jer su bili uklonjeni ježevi radi toga što su ljudi iz
okolnih sela išli obrađivati zemlju. Kamion je krenuo polako, a potom je počeo
ubrzavati vožnju. Nije primjetio da su vojnici koji su se nalazili u kamionu bili
naoružani. Mogao je slijediti kamion po njegovoj procjeni u dužini kretanja od oko 1
km, a izgubio ga je iz vida kada je zašao iza grmova. Kada je kamion po njegovoj
procjeni prošao na glavnu cestu, čula se je pucnjava iz pješačkog oružja, te par
detonacija, ne zna kakvog porijekla. O tome tko je pucao na kamion nije mu ništa
poznato. Dok se je kamion kretao cestom njega je neprijateljska vojska mogla vidjeti
sa drugih položaja, pa pretpostavlja da su ga sačekali. Kada je čuo pucnjavu mislio je
da na njega pucaju, jer je vidio da je kamion otišao prema neprijateljskim položajima.
Odmah su javili njihovoj vojsci koja se nalazila ispod mostića, i Otočcu, daje kamion
prešao prema neprijatelju i da se čula pucnjava.
Svjedok Milan Tonković iskazao je da je dana 28. lipnja 1993. god oko 15
sati kao pripadnik 133. brigade Hrvatske vojske bio na položaju na punktu "Rajkovići
". Zajedno s njim na punktu nalazio se Mravinac Anton. Punkt se nalazi na cesti od Čovića prema Zalužnici. Na samom punktu nalazili su se
ježevi koji su bili maknuti u stranu radi toga da ljudi mogu ići u polje obrađivati
zemlju. Na udaljenosti od oko 100 m nalazili su se drugi ježevi, ali se i kraj njih
moglo proći cestom. Oko 1 km prema Zalužnici nalazio se punkt neprijateljske
vojske. Oko 15 sati naišao je kamion marke "Dajc'', maskirne
boje, koji je imao na vratima oznaku HV. Kamion je zaustavio i vidio da u kabini
sjede trojica muškaraca, a da otraga ima oko 10-tak vojnika. Svi su bili obučeni u
vojne uniforme HV. U kamionu nije vidio oružje. Kada je pitao vozača kuda ide, on
mu je odgovorio da ide do drugih ježeva postavljati mine. Na to ga je on propustio da
prođe. Kamion se od njih polagano udaljavao, a nakon toga je ubrzavao. Pratio ga je
u dužini od oko 400 - 500 m, a nakon toga izgubio ga je iz vida. Ubrzo iza toga čule
su se detonacije i pucanje iz pješačkog oružja. Prepao se jer se bojao da će doći do
pucnjave. Ubrzo iza toga k njima je došao zapovjednik Dujmović, koji je obaviješten
o događaju.
Svjedok Dujmović Petar iskazao je da je na lice mjesta na punkt "Rajkovići"
došao na poziv vojnika Marinac Antona, koji ga je zvao telefonom i obavijestio o
tome da je kroz punkt "Rajković" prošao jedan kamion marke "Dajc" u kojem su se
nalazili hrvatski vojnici, te da su isti rekli da idu prekontrolirati mine kod drugih
ježeva. O tome je obavijestio UNPROFOR, koji su nakon nekog vremena došli i
svojim vozilima otišli da vide što se desilo.
Svjedok Siniša Perić iskazao je da se kritičnog dana nalazio u kamionu zajedno sa još
desetoricom hrvatskih vojnika koji su se vraćali sa položaja kući u Zagreb. Kamion je
bio maslinastozelene boje, na vratima je imao hrvatski grb i oznaku HV. Njime je
upravljao Miroslav Nikolić, a uz njega u kabini je sjedio on i Osvaldić, dok su ostali
sjedili otraga u kamionu ispod cerade. Nitko od njih nije imao nikakvo oružje i nisu
imali streljivo. Kada su došli na punkt hrvatske vojske "Rajkovići" zaustavili su se.
Na punktu na polovici ceste bio je jež, a druga polovica ceste bila je slobodna. Na
straži su bila dva hrvatska vojnika, koje je Nikolić upitao da li je to cesta za Zagreb, a
oni su odgovorili da jest. Nastavili su voziti naprijed, a nakon nekog vremena naišli
su na balvane i postavljene ježeve. Počela je pucnjava iz pušaka i automata. Kamion
se zaustavio. Oni nisu znali što se dešava, zašto se puca i tko puca. Nije vidio
pripadnike paravojske, ali zna da ih je vidio Nikolić, jer su oni pucali sa njegove
strane. Skočili su iz kamiona i počeli puzati uz cestu. Shvatio je da su pošli u krivom
smjeru. Kasnije je čuo da je vojnik koji je poginuo pogođen, kako su rekli, od prvog
metka. Nakon što su puzali uz cestu pogođen je kamion iz nekog ručnog bacača. Ne
zna točno koliko je trajala pucnjava. Oni nisu pucali, niti su se branili, jer nisu imali
čime, te su se morali predati kad se vatra utišala. Od strane neprijatelja došao je poziv
na predaju. Kako su se nalazili u žitu uz cestu predavali su se u periodu od 2 - 3
minut, jedan po jedan, a tek kada je izišao na cestu vidio je da ispred njega hodaju
dvojica ili trojica njegovih kolega. Nije siguran da li je bilo pucnjave nakon što su se
predali. Nakon predaje ostala su dvojica teže ranjenih, a njih ostale pripadnici
paravojske, misli da ih je bilo oko dvadesetak, skupili su ih u garažu, oduzeli stvari i
naredili da odu po ranjene. Teže ranjen je bio Mećivica Smail, Damjanović Slobodan,
dok je Boško Radić bio lakše ranjen i on je mogao hodati. Dali su im zavoj, te su im
pružali prvu pomoć. Kada je išao po ranjene vidio je da se u kamionu nalazi jedan
mrtav pripadnik HV-a. Kasnije je došlo sanitetsko vozilo i ono je odvezlo ranjene.
Njih ostale skinuli su u gaće i uzeli osobne podatke. Potom su ih odvezli vojnim
vozilom u Korenicu, gdje su ih ispitivali, a nakon toga u Knin. Ne sjeća se da je među
osobama koje su na njih pucale i zarobile ih vidio IV optuženika. On nije zadobio
nikakve povrede u ovom događaju. Kada su im naredili da se skinu bilo je oko 20
ljudi i držali su uperene puške u njih. Ne može reći da li ih je tko čuvao. Kamion je
zaustavljen prije pucnjave, jer je vozač stao zbog balvana na cestii -jer nije mogao
proći dalje a bilo je malo mjesta da bi se okrenuo. Pucnjava je počela odmah, kad se
kamion zaustavio, odnosno, vozač je počeo spuštati staklo da bi upitao kuda će sad.
Međutim, u to se začula pucnjava i svi su poskakali iz kamiona uz cestu, te počeli
puzati prema žitu. Pucnjava je dolazila sa lijeve strane kamiona, gledajući u pravcu Zalužnice, a ispred kamiona kada je već bio iskočio iz kamiona. U momentu kada su
iskočili iz kamiona pucalo, se puno. Od tih 20 ljudi koji su ih zarobili, da je po
njegovoj procjeni veći broj bio naoružan i držao puške uperene prema njima. Sjeća se
da je jedna osoba imala puškomitraljez, ali da isti nije držao uperen prema njima, već
ga je držao u spuštenoj ruci. Istakao je da se pucalo puno od zaustavljanja kamiona pa
do zarobljavanja, a koliko je ljudi pucalo da ne može reći.
Svjedok Boško Radić iskazao je da se je dana 28. lipnja 1993. god nalazio sa
još desetoricom vojnika HV-a u predmetnom kamionu, te da su se sa položaja vraćali
kući u Zagreb. Kamion je bio prekriven ceradom, koja je bila podignuta sa zadnje
strane, a gdje su sjedili Damjanović, Kalinić, Ožeg, Ljubić, Mećivica, Mahmuljin,
Hofer i on. Između sebe su razgovarali. Nisu bili naoružani. Zaustavili su se kod
punkta "Rajkovići" , te je čuo da je vozač upitao da li ide tuda put za Zagreb, te je isto
tako čuo
odgovor "jest", da vodi za Zagreb. Nakon nekog vremena kamion je stao i misli da je
čuo riječ "beztrzajac". Nakon toga počela je pucnjava i u toj pucnjavi ranjen je odmah
u kamionu u desnu nadlakticu, rameni zglob, lijevo bedro, ključnu kost. Osim njega u
kamionu je ranjen još Mećivica, Mahmuljin je poginuo, a misli da je Damjanović
ranjen kod iskakanja iz kamiona. Od zaustavljanja kamiona pucalo se i kroz tu
pucnjavu čulo se više glasova koji su pozivali da se predaju i da izađu. Međutim, nisu
prestajali pucati, iako su im mi govorili da prestanu, te da imaju ranjenih i mrtvih.
Kada je pucnjava prestala, u jednom momentu je iskočio, ali je odmah ubrzo iza toga
ponovno počela pucnjava da bi se iza toga čula jača eksplozija, nakon koje su ponovo
pozvani na predaju. Nisu znali što bi učinili, te su neki predlagali da se predaju, a neki
da bježe. Bježati nisu imali kuda, jer nisu poznavali teren. Nakon toga stala je
pucnjava i opet je bilo poziva za predaju, pa je odlučio da se preda i prvi je prešao
cestu, na kojoj je bio kamion, te je pošao prema neprijatelju koji je od kamiona bio
udaljen do 100 metara. Od momenta kada je pošao prema njima više nisu pucali.
Kada je došao do njih govorili su mu da pozove ostale da se predaju, ali on to nije
htio učiniti, smatrajući da je to stvar svakog pojedinca. Odgovorio im je neka oni
pozovu na predaju, ali su se istovremeno podigli ostali dečki i predali. Kada su se
predali vidio je da Damjanović koga je u međuvremenu netko bio donio, zapomaže i
viče "ljudi, ljudi". Vrijeđali su ih, Ožegu su. govorili da je šiptar, da mu mater
piptarsku. Hoferu su uzeli novčanik,
te su se iživljavali sa slikama. Njemu su uzeli cigarete''Opatiju", a bacili su mu
"Moravu''. Po njegovoj procjeni bilo ih je oko 20, podijeljeno u nekoliko grupa, te su
bili frontalno raspoređeni. Većina je bila naoružana. Bili su prisiljeni na oboren
pogled, te nije mogao uočiti sve oko sebe, ali je uočio jednu osobu koja je ostavila,
mitraljez na cestu i koja se ponašala u stilu "to sve treba uza zid i likvidirati", ali mu
je zapovjednik mahnuo rukom da se ukloni u stranu. Ranjene Osvaldića, Perića,
Hofera i njega, odveli su u garažu, a Damjanović je ostao ispred garaže. Oko njih u
garaži je bilo oko 5 neprijateljskih vojnika. Kasnije kada su ih odvozili vidio je iz
saniteta vozilo iza njih i hrvatske vojnike u gaćama. Kasnije je čuo da su ih tom
prilikom skinuli. Potom su ih odvezli u Vrhovine u ambulantu, gdje su ih premotali i
to njega i Damjanovića, a nakon toga je prebačen u bolnicu u Knin. U momentu dok
se nalazio u kamionu pod ceradom čula se pucnjava iz više oružja a nije mogao
ocijeniti s koje strane je pucano. Bila je kiša od metaka. U kamionu su bili popadali.
Pucnjava je trajala jedno dulje vrijeme, što zaključuje po tome što je u tom periodu
govorio da "im j...boga, što ne prestaju, ne nude predaju", a da je Ožeg govorio ''kriči,
kriči", tj. da ponavlja da se predajemo. Nije siguran ali pretpostavlja da je govorio da
se predaju, da su nenaoružani. Misli da su oni ludovali i da su mogli prije prestati sa
pucnjavom, te da su mogli pretpostaviti da ih od njih ne prijeti nikakva opasnost,
budući da paravojska nije od njih doživjela kontrapaljbu, što je također jedan od
razloga da prestanu pucati. U garaži je bilo malo razgovora sa pripadnicima
paravojske. UNPROFOR s njima nije kontaktirao a ne zna da li se njihovo vozilo
zaustavljalo. Kada je naišlo vozilo UNPROFOR-a vidio ga je na trenutak jer su vrata
bila
pritvorena i vozilo je nestalo.Iz zapisnika o pregledu i obdukciji leša liječnika vještaka dr. Bosnar Alana,
specijaliste sudske medicine iz Rijeke, vidljivo je da je liječnik dao svoj nalaz i
mišljenje o uzroku smrti pok. Refika Mahmuljin, u kome je zaključio da je smrt
nasilna, a uzrok smrti je unutarnje iskrvarenje zbog oštećenja oba pluća i grudne
aorte. Obdukcijom mrtvog tijela nađe se razdor desnog pluća, razdor grudne aorte,
razdor lijevog pluća, te krvarenje u oba prsišta. Svi navedeni razdori posljedice su
prostrijela, a smjer strijelnog kanala je ostraga desno i dole prema naprijed, gore
lijevo. Ulazna rana nalazi se na leđima, 5,5 cm ispod donjeg ugla lopatice, a izlazna
na vanjskoj i stražnjoj strani gornje trećine lijeve nadlaktice. Obzirom na
karakteristiku ulazne rane radi se o hicu iz daljine. Smrt je nastupila kratko vrijeme
iza ozljeđivanja. Praktički trenutačno.
Iz zapovjedi glavnog štaba tzv. srpske vojske krajine komande 7. korpusa
proizlazi da se nagrađuju novčanom nagradom od 12.milijona dinara Dorontić Mićo i
Popović Branislav, a sa 10 milijuna dinara Popović Đuro, Borovac Dane, Ivančević
Darko, Tihić Milovan, Popović Milan, Brakus Milan, Hinić Rajko, Hinić Milan,
Milanović Neđo, Hinić Rajko. Navedeno je da ova stimulativna mjera služi kao
primjer ostalim pripadnicima srpske vojske krajine, a dodijeljena je za zasluge kada
su dana 18. 06. 1993. god zarobljeni hrvatski vojnici, nih ukupno 11, od kojih je jedan
poginuo,a četvorica su ranjena.
Iz zapisnika o rekonstrukciji događaja proizlazi da se punkt HV ''Rajkovićin''
nalazi na magistralnoj cesti Čovići - Zalužnica u zaseoku Rajkovići, lijevo gledajući
prema Zalužnici, a na udaljenosti od nje za oko 150 m. Mjesto gdje je zaustavljen
kamion HV nalazi se također na istoj magistralnoj cesti cca 1.000 m prije Hinić
raskrsnice. Iz nalaza i mišljenja vještaka balističke struke koje je dao na
rekonstrukciji događaja na mjestu gdje je došlo do pucanja iz vatrenog oružja i
pogibije Refika Mahmuljjina te ranjavanja Damjanović Slobodana, proizlazi da su svi
sporni hici ispaljeni sa lijeve strane ceste u odnosu na kamion sa udaljenosti od cca
100 - 120 m, te da su svi pripadnici .HV-a ranjeni hicima iz dugog vatrenog oružja,
bilo da se radi o hicima iz automatskih pušaka ili puškomitraljeza, a koja oružja su
istog kalibra.
Iz fotodokumenta,cije /L-137/ vidljivo je da su sačinjene fotografije
prilikom vanjskog pregleda i obdukcije pok. Refika Mahmuljin.
Iz fotodokumentacije /L-15o/ vidljive su fotografije mjesta događaja,
napada na vozilo i pripadnike HV-a, sačinjene prilikom rekonstrukcije događaja, na
mjestu događaja.
Iz situacijskog plana /L-147-148/ vidljiv je položaj zaustavljenog
vozila HV-a, po izjavi svjedoka Nikolić Miroslava, te po izjavi okr. Milana Brakus,
kao i položaj prepreke na cesti.
Iz situacijskog plana /L-148/ vidljiv je položaj kamiona HV na punktu
''Rajkovići'', po izjavama svjedoka Tonkovića i Nikolića, te mjesto gdje se na punktu
''Rajkovići'' nalazio na straži pripadnik HV-a, kao i položaji "ježeva'' na kolniku, po
izjavama svjedoka Nikolića i Tonkovića.
Na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, sud je utvrdio da
su, optuženici Mićo Dorontić, Dane Borovac, Rade Hinić, Milan Brakus, Branislav
Popović, Đuro Popović, Darivoje Ivančević i Nedjeljko Milinović izvršili radnje,
opisane u izreci presude, protivno čl. 4-. II Dopunskog protokola Ženevskim
konvencijama od 12. kolovoza 1949. god o zaštiti žrtava ne međunarodnih
oružanih sukoba od 8. 06. 1997. god.
Svim optuženicima od I do VIII je djelo dokazano u cijelosti. Saslušani su svjedoci koji su se nalazili na. navedenom punktu "Rajkovići", Tonković, Mravinac, i
Damjanović, od kojih su Tonković i Mraginac u kritičnom momentu bili na straži na
punktu. Oni su upravo ručali. Vozač kamiona putovao je za Zagreb, držeći se
putokaza i upitao ih je da. li je to put za Zagreb, a oni su ga pustili u neprijateljske
ruke. Bojeći se odgovornosti izmislili su priču da ih je vozač pitao da ide kontrolirati
mine kod drugih "ježeva". Drugu grupu svjedoka sačinjavaju svjedoci iz kamiona,
vozač kamiona Miroslav Nikolić, te Siniša Perić, koji je sjedio uz vozača u kamionu,
Boško Radić i Slobodan Damjanović, koji su sjedili u sanduku kamiona. Svjedoci koji
su se nalazili u kamionu HV-a su gotovo identično iskazali kako su stali, kako se
pucalo na kamion i kako su povrijeđeni. Iz iskaza tih saslušanih svjedoka proizlazi da
je kamion stao zbog prepreke na cesti, da je na isti odmah otvorena žestoka pucnjava
iz automatskog naoružanja, te iz "ose" i "zolje", a da se pucalo kada su hrvatski
vojnici iskočili iz kamiona i to iz automatskog naoružanja i "zolje, iako od HV-a nije
uslijedila kontrapaljba, što je posebno istakao Damjanović, koji je iskazao da je vatra
bila silna i žestoka i da je čudo da nije još tko poginuo, te da je pucnjava nastavljena i
nakon poziva Boška Radića da prestanu pucati.
Iz obrane IV opt. Milana Brakus proizlazi da jeon bio pripadnik paravojnih
jedinica i da je učestvovao u ovom događaju u kome je jedan hrvatski vojnik smrtno
stradao, a 4. hrvatska vojnika su ranjena. IV optuženik se brani da nije pucao, te da je
pod prisilom bio uvučen u paravojne jedinice, međutim, činjenica je da je kritičnog
dana uzeo oružje. Također,_znali su da se radi o pripadnicima HV-a od kojih im nije
prijetila nikakva opasnost, jer od hrvatskih vojnika nisu doživjeli nikakvu
kontrapaljbu. Optuženik je priznao da je u momentu predaje bilo još pucanja, a to
proizlazi i
iz iskaza navedenog svjedoka Slobodana Damjanović. O tome da je bila idealna
situacija za pucanje potvrdio je prilikom rekonstrukcije dogadjaja i vještak balističke
struke, koji je izjavio da je udaljenost bila idealna, od 120 m, da je bio dan, da se sa
mjesta na kome su se nalazili moglo prepoznati oznaku HV i vidjeti da iskaču iz
kamiona bez oružja. IV optuženik Milan Brakus je iskazao da je optuženik Popović
Djuro došao nakon pucnjave. Medjutim, iz naredbe glavnog štaba tzv. srpske vojske
krajine komande VII korpusa vidi se da je i Popović Đuro isto kao i IV opt. Milan
Brakus dobio nagradu povodom iskazane hrabrosti i vojničke umještnosti u
svladavanju ustaške dtg. u rejonu sela. Zalužnica u Lici, kako je to sve navedeno na
navedenoj naredbi. Isto tako, svi ostali optuženici nagrađeni su navedenom novčanom
nagradom, vezano za isti kritični događaj. Prema tome, svi su pripadali
pobunjeničkim srbočetničkim paravojnim formacijama i krivično su odgovorni.
Na osnovu tako utvrđenih činjenica nesumnjivo je utvrđeno da se u radnjama
optuženika Miće Dorontić, Dane Borovac, Rade Hinić, Milana Brakus, Branislava
Popović, Đure Popović, Darivoja Ivančević i Nedjeljka Milinović stječu svi elementi
bića kriv. djela protiv čovječnosti međunarodnog prava - protupravnim ubijanjem i
ranjavanjem neprijatelja, označeno i kažnjivo po čl. 124. st. 1.OKZRH. Svi optuženici
su postupali protivno čl. 4. II Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama koje
daju zaštitu neprijatelju koji nema sredstava za obranu, da mu se poštedi život i da mu
se pruži potrebna pomoć i njega. Pripadnici HV-a nisu imali sredstava za obranu i
nisu bili sposobni za borbu i otpor, i s obzirom na to mogli su biti zarobljeni. Ovo
kriv. djelo može se izvršiti od momenta kada pripadnici HV nisu imali sredstava za
obranu, a što je pripadnicima paravojske bilo poznato, budući da od pripadnika HV
nije uslijedila nikakva kontrapaljba nakon što su ovi odmah po zaustavljanju kamiona
otvorili na istoga vatru iz automatskog naoružanja, pa do momenta zarobljavanja.
Upravo u tom periodu, kako je to iskazao i svjedok Damjanović, pucnjava je bila silna
i žestoka, a nastavljena je i nakon poziva hrvatskog vojnika Boška Radića da se
prestane pucati, kao i u momentu predaje, što je naveo i IV optuženik kada je rekao da
je u momentu predaje bilo pucanja. Optuženici su izvršili terećeno kriv. djelo sa
direktnim umišljajem da se pripadnici HV-e liše života i rane, znajući da je neprijatelj
nesposoban za obranu.Oštećenici su bili nesposobni za borbu, bez sredstava za obranu, krenuli su
kamionom u Zagreb, nepoznavajući put, te su zalutali. Mogli su biti zarobljeni, jer
nisu imali oružja i nisu pružali otpor. Optuženici su odmah nakon zaustavljanja
kamiona na kamion otvorili paljbu iz automatskog oružja, tako da je, kako to proizlazi
iz iskaza saslušanih svjedoka koji su se nalazili u kamionu HV-a od prvih metaka
smrtno stradao hrvatski vojnik Refik Mahmuljin, a ranjeni su vojnici Slobodan
Damjanović, Boško Radić i Smail Mećivica. Oštećenici su mogli biti zarobljeni i
tretirani kao ratni zarobljenici, budući da nisu imali sredstava za obranu.
Sud je optuženicima Mići Dorontić, Dani Borovac, Radi Hinić, Milanu
Brakus, Branislavu Popović, Djuri Popović, Darivoju Ivančević i Nedjeljku
Milinović za počinjeno kriv. djelo temeljem čl. 124. st. 1. CKZRH izrekao kaznu
zatvora u trajanju od 10 /deset/ godina, smatrajući da je izrečena kazna primjerena
težini počinjenog djela, stupnju krajnje bezobzirnosti i društvene opasnosti
okrivljenog i učinjenog djela. Smatra se da će izrečena kazna u cijelosti ostvariti
zakonsku svrhu kažnjavanja iz čI. 31. OKZRH u okviru opće svrhe izricanja
krivičnih sankcija.
Prilikom odmjeravanja kazne optuženicima od I do VIII sud je imao u vidu
svrhu kažnjavanja i cijenio je sve okolnosti iz čl. 37. st. 1. OKRZH, koje utječu na
odmjeravanje kazne. Olakotnih okolnosti sud nije našao. S druge strane, kao
otegotne okolnosti cijenjena je krajnja bezobzirnost, koja se ogleda u pucanju po
hrvatskim vojnicima koji nisu imali sredstava za obranu.
Temeljem čl. 90. st. 3. ZKP odlučeno je da će optuženici Mićo Dorontić, Dane
Borovac, Rade Hinić, Milan Brakus, Branislav Popović,. Đuro Popović, Darivoj
Ivančević, i Nedjeljko Milinović solidarno snositi troškove krivičnog postupka, koji
su određeni u ukupnom iznosu od 2.944,50 kn /dvijetisućedevetstočetrdesetčetiri kune
i pedeset lipa/.
Temeljem čl. 100. ZKP oštećenik Miroslav Nikolić upućen je na građansku
parnicu, a o imovinskopravnom zahtjevu ostalih oštećenika nije odlučeno jer ga nisu
ni postavili.
Uslijed obrazloženog riješeno je kao u izreci presude.
Gospić, 14. listopada 1997.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Nevenka Brezović v.r.
Matilda Krunić v.r.
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana,
od dana dostave prijepisa presude, time da u odnosu na optuženike ovaj rok teče od
dana kasnije dostave presude optuženiku, odnosno branitelju Žalba se podnosi ovom
sudu pismeno u 3 primjerka ili usmeno na zapisnik, a o žalbi rješava Vrhovni sud
Republike Hrvatske.O TOM OBAVIJEST:
1. ŽUPANIJSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO GOSPIĆ - KT-8/97.
2. Optuženicima od I- III i od V - VIII putem oglasne ploče ovog suda IV opt.
MILANU BRAKUS putem Okružnog zatvora Gospić
3. Branitelju opt. STJEPANU NIKŠIĆ, odv. iz Gospića
Za točnost
otpravka
ovlašteni
djelatnik:
Nevenka
Brezović



REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Bro
j: I Kž-
597/1997-5


U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca
Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl, Ane
Garačić, Milana Gudelja i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više
savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Miće
Dorontića i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 124. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi
optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gospiću od 14. listopada
1997. godine br. K-11/97-64, u sjednici održanoj 18. veljače 1998. godine, saslušavši
zamjenicu državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nadu Kolak-Parfenjuk,
P r e s u d i o j e:
Žalba opt. Miće Dorontića, Dane Borovca, Rade Hinića, Milana Brakusa,
Branislava Popovića, Đure Popovića, Darivoja Ivančevića i Nedjeljka Milinovića
odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom prvostupanjski sud u nazočnosti opt. Milana Brakusa a u
odsutnosti ostalih
proglasio je krivim optuženike za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja iz čl. 124. st. 1. OKZRH,
činjenično opisano u izreci te presude i temeljem istog zakonskog propisa osudio
svakog optuženika na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.
Temeljem čl. 45. OKZRH opt. Milanu Brakusu u izrečenu kaznu zatvora
uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 30. travnja 1997. godine, pa nadalje.
Optuženici su obvezani solidarno snositi troškove kaznenog postupka, dok je
ošt. Miroslav Nikolić s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.
Protiv te presude optuženici su putem branitelja po službenoj dužnosti
Stjepana Nikšića, odvjetnika iz Gospića, podnijeli zajedničku žalbu zbog bitne
povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog
činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na
način da ih se oslobodi od optužbe za terećeno kazneno djelo ili podredno, da se
ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razmatranja spisa u
pismenom podnesku predložio je da se žalba optuženika kao neosnovana odbije i
potvrdi prvostupanjska presuda.
Žalba nije osnovana.
Nisu u pravu optuženici kad u žalbi ističu da prvostupanjska presuda ne sadrži
razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je sud zaključio o opstojnosti
krivnje za inkriminirano optuženicima kazneno djelo, protupravnog ubijanja i
ranjavanja neprijatelja iz čl. 124. st. 1. OKZRH.
Takva povreda, a radilo bi se, dakle, o bitnoj povredi odredbe iz čl. 354. st. 1.
toč. 11. ZKP/93. nije počinjena, jer obrazloženje presude sadrži jasne i logične
razloge o svim odlučnim činjenicama koje su od važnosti za presuđenje u ovom
konkretnom slučaju.
U stvari prigovori iz žalbe u okviru osnova bitne povrede odredaba kaznenog
postupka pobijaju pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu,
a što bi onda rezultiralo i pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno
povredom kaznenog zakona.
Međutim, suprotno navodima žalbe optuženika, sud prvog stupnja pravilno je
utvrdio činjenično stanje i u obrazloženju svoje presude određeno i sadržajno izložio
koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane, te savjesno i kompleksno
analizirajući iskaze preslušanih svjedoka, svakog posebno i u njihovoj povezanoj
ukupnosti i druge provedene dokaze kao i navode obrane opt. Milana Brakusa,
pravilnom ocjenom rezultata postupka i logikom same prirode tijeka događaja i svih
okolnosti u kojima je zločin uslijedio, pouzdano je zaključio da su optuženici počinili
kazneno djelo koje im se stavlja na teret optužnim aktom.
Kako su utvrđenja i zaključci suda prvog stupnja u odnosu na sve relevantne činjenice, pa tako i one koje se pobijaju žalbom utemeljeni upravo na rezultatima
dokaznog postupka i ne ostavljaju nikakove dvojbe o postojanju krivnje optuženika za
terećeno djelo, te zaključke kao pravilne usvaja i ovaj sud drugog stupnja i na njih
upućuje žalitelja.
S obzirom na temeljni žalbeni prigovor, posebno u odnosu na subjektivnu
stranu, tj. umišljaj optuženika za počinjenje djela, odnosno tvrdnju žalbe da je u
konkretnom slučaju nedostajala svijest počinitelja u momentu otvaranja vatre u
pogledu odlučne činjenice da neprijatelj nema sredstva za obranu, te tvrdnju da je do
pogibije i ranjavanja došlo još na kamionu od prvih hitaca, valja uz razloge
prvostupanjskog suda još dodati da su optuženici odmah započeli s paljbom iako su
posumnjali da je vojno vozilo zalutalo s obzirom da se je kamion našao na brisanom
prostoru potpuno nezaštićen, a kako to u svojoj obrani izjavljuje opt. Milan Brakus .
Činjenica je da hrvatski vojnici paljbu nisu uzvratili, niti odmah, a niti kasnije,
nego su unatoč kiši metaka iskakali iz kamiona i puzali po cesti u pravcu livade, a što
je sve nesporno, dok su optuženici sa svojih mjesta, a kako to proizlazi iz rezultata
rekonstrukcije, mogli dobro vidjeti da vojnici nemaju oružja, pa su unatoč tome i
dalje pucali. I ne samo to, nego su nastavili pucati i kada su se hrvatski vojnici počeli
predavati, a što također proizlazi iz navoda obrane opt. Milana Brakusa, te iz iskaza
preslušanih svjedoka.
Uz činjenicu da je već u kamionu bio smrtno pogođen vojnik Refik
Mahmuljin, te ranjeni vojnici Boško Radić i Ismail Mećavica, vojnik Slobodan
Damjanović ne samo da je ranjen u desnu nadlakticu prilikom silaska s kamiona, nego
i kad je već bio na cesti nakon par sekundi pogodio ga je rafal po nogama. Iz iskaza
ovog svjedoka proizlazi također da je odmah nakon prvih pucnjeva čuo da Boško
Radić govori neka ne pucaju, da se predaju i da nisu naoružani, međutim, da je
pucnjava dalje trajala. Dapače, iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da se je on unatoč
ranjavanju uspio dovući do livade, te se prebacio preko ruba ceste ali budući da nije
imao kacigu na glavi kako bi se zaštitio stavio je ruke na glavu i u tom momentu je
zadobio povrede prstiju od "zolje" koja je tada ispaljena. Svjedok tvrdi da je prva
"zolja" pala prije ove koja ga je ranila po prstima i to kada je već bio iskočio iz
kamiona.
Vojnici Siniša Perić, Miroslav Nikolić i Boško Rodić, preslušani kao svjedoci,
opisuju žestoku pucnjavu po njima kad su već svi poskakali iz kamiona i puzali po
cesti tražeći zaklon, a pucnjava da je još trajala i kad su se počeli predavati, dok nitko
od njih nije uzvratio jer nisu imali ni iz čega.
Prema tome, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su optuženici djelo
počinili s direktnim umišljajem, jer su bili svjesni činjenice da je neprijatelj ne
naoružan i nesposoban za obranu, pa su unatoč tome ustvari iz neposredne blizine
otvorili vatru htijući ih raniti i lišiti života.
Prema tome, nije osnovana tvrdnja žalbe da nakon izlaska pripadnika
Hrvatske vojske iz kamiona i sklanjanja uz cestu nitko nije ranjen, te da je vatra bila
usmjerena na zadržavanje neprijatelja do predaje.S obzirom na prigovor opt. Milana Brakusa kako mu nije dokazano da je
upotrijebio oružje kritične zgode treba reći, da je sud prvog stupnja vrlo detaljno
izložio iz kojih razloga ne prihvaća ove navode njegove obrane, a i po zaključku suda
drugog stupnja optuženik ne bi bio nagrađen novčanom nagradom po glavnom štabu
komande VII. korpusa tzv. vojske Srpske krajine za zasluge kad su dana 18. VI. 1993.
godine zarobljeni hrvatski vojnici, njih ukupno 11, od kojih je jedan poginuo, a
četvorica ranjena, to tim više s obzirom na činjenicu koja proizlazi iz iskaza svjedoka,
da je bilo oko 20 ljudi kad su se predali koji su držali uperene puške u njih, što
ukazuje da su nagrađeni upravo oni koji su to po mišljenju navedenog štaba komande
i "zaslužili", a što se odnosi i na opt. Đuru Popovića.
U pogledu same radnje i posljedica, s obzirom na prigovor žalbe da
materijalnih tragova nema koji bi upućivali na to koji je od optuženika zaista
projektilom ili hicima usmrtio ili ranio pripadnike Hrvatske vojske treba reći, da su
optuženici djelujući kao oružana pobunjenička skupina zajednički počinili kazneno
djelo kao suizvršioci, pa se rad o zajedničkoj radnji i zajedničkom izvršenju cijelog
događaja i nije relevantno koji od optuženika je svojom radnjom doveo do zabranjene
posljedice, nego je odlučna njihova zajednička svijest, da će pucanjem na neprijatelja
koji nema sredstva za obranu lišiti ga života ili raniti.
Dakle, suprotno pokušaju žalbe da učini dvojbenim da su optuženici djelo
počinili, sud prvog stupnja je s potpunom sigurnošću utvrdio da su upravo oni izvršili
inkriminirane radnje na način i uz okolnosti kako im se to inkriminira u izreci
pobijane presude.
Prema tome razlozi žalbe nisu osnovani, jer sud nije počinio bitnu povredu
odredaba kaznenog postupka, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je
primijenio kazneni zakon zaključivši, da postupanje optuženika sadrži u sebi sva
subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog
prava iz čl. 124. st. 1. OKZRH pa ih je ispravno za to kazneno djelo proglasio krivim.
Neosnovano optuženici ističu prigovor odluci suda o kazni jer je
prvostupanjski sud pravilno utvrdio i pri odmjeravanju kazne uzeo u obzir sve
okolnosti koje u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH utječu da kazna bude manja ili veća. Na
temelju pravilne ocjene tih okolnosti sud je optuženicima izrekao primjerenu kaznu
zatvora u trajanju od deset godina svakom koja je i po ocjeni ovog drugostupanjskog
suda adekvatna društvenoj opasnosti djela i kaznenoj odgovornosti počinitelja.
Naime, radi se o teškom kaznenom djelu s visoko zaprijećenom kaznom
zatvora, pa cijeneći težinu radnji učinjenog djela, stupanj krivnje optuženika i opseg
ugrožavanja zaštićenog dobra Vrhovni sud je zaključio, da izrečena kazna nije
prestroga nego da je adekvatna svim okolnostima djela i počinitelja te dovoljna za
ostvarenje zakonom predviđenih svrha kažnjavanja.
Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi a ispitivanjem pobijane presude po
službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. ZKP/93. nisu nađene povrede formalnog ili
povrede materijalnog prava na štetu optuženika, valjalo je žalbu kao neosnovanu
odbiti i presuditi kao u izreci ove presude.U Zagrebu, 18. veljače 1998.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
I1eana Vinja, v.r.
Branko Zmajević
Suglasnost ovog prijepisa sa izvornikom ovjera
Viši administrativni referent :
(Štefica Klepac)



GOSP 0003
Poslovni broj: K-
13/96-6
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U GOSPIĆU
PRESUDA
U IME REPUBLIKE HRVATSKE



Županijski sud u Gospiću u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Pavla Rukavina,
kao predsjednika vijeća, te suca Matilde Krunić i sudaca porotnika Josip Grivičić,
Nikola Ga1ac i Bože Babića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Katice
Radaković, u krivičnom predmetu protiv optuženika KORICA VLADIMIRA, i
BRANKA BANJEGLAVA, koje brani Nenad Mamula, odvjetnik iz Karlovca zbog
kriv. djela iz članka 120 st. 1 OKZRH na glavnoj, javnoj raspravi održanoj 27.
veljače 1997. g. u prisutnosti branitelja optuženika Nenada Mamule odvjetnika iz
Karlovca i Županijskog državnog odvjetnika u Gospiću Pavla J. Rukavine, a u
odsutnosti optuženika Vladimira Korice i Branka Banjeglava, istoga dana
p r e s u d i o j e
Optuženici:
I VLADIMIR KORICA sin Milenka, rođen 08. 03. 1949. godine u Mogoriću,
općina Gospić, s prebivalištem u Titovoj Korenici, ul. Vladimira Nazora br. 2,
Srbin, državljanin RH, sada nepoznatog boravišta,
II BRANKO BANJEGLAV sin Đure, rođen 01. 03. 1958. godine u Buniću s
prebivalištem u Buniću kbr.74, općina Korenica, Srbin, državljanin RH, sada
nepoznatog boravišta
k r i v i s u što su u rujnu 1991. godine u vrijeme agresije tzv. JNA i drugih četničkih
paravojnih formacija na Republiku Hrvatsku u namjeri stvaranja Velike Srbije,
protivno odredbama članka 3 točka 1 Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba
u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, sudjelovali u napadu i okupaciji mjesta
Široka Kula, Općina Gospić, unatoč tome što su znali da je to mjesto naseljeno
pretežno civilima hrvatske nacionalnosti, te su u tom napadu mjesto u potpunosti
razorili a po ulasku u isto započe1i maltretirati civilno stanovništvo na način da su
nožem ranili Nikšić Mariju i Nikšić Matu, dok su pucanjem iz automatske puške ubili
Nikšić Katu,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
ubijali civilno stanovništvo,
čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava
ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva - označeno u članku 120 stavak 1
OKZRH,
pa se temeljem članka 120 stavak 1 OKZRH
o s u đ u j u
na kaznu zatvora u trajanju od 12 /dvanaest/: godina svaki.
Obrazloženje
Izmijenjena optužnica državnog odvjetnika / list 42/ tereti optuženike
Vladimira Koricu i Branka Banjeglava da su počinili krivično djelo ratnog zločina
protiv civilnog stanovništva iz članka 120 st. 1 OKZRH, činjenično i pravno opisano
u izreci ove presude.
U skladu s rješenjem Vojnog suda Karlovac, br. K- 20/95-3 i Kv-32/96
optuženicima je suđeno u odsutnosti, jer su i nadalje nedostupni ovome sudu.
Na osnovu svih utvrđenih činjenica nesporno je dokazano da su optuženici
počinili terećeno krivično djelo.
Ovaj zaključak proizlazi ako se pažljivo ocjene dokazi posebno svjedoka Mile
Nikšića 1 list 20 i 49/, Mate Nikšića /24 i 50/, kao i iskaz svjedoka Milana Devčića
/list 221/ i Josipa Lemića /23/.
Iskazi svjedoka Mile i Mate Nikšića predstavljaju jednu zaokruženu cjelinu,
uvjerljivi su, logični
i potpuno iskreni, tako da im je ovaj sud poklonio u potpunosti vjeru.
Tako svjedok Mile Nikšić navodi da su kritičnog dana 25. rujna 1991. a tad je
već po njih Hrvate bilo opasno u Širokoj Kuli i oružani sukobi su počeli, došli
optuženici k njegovoj kući od kojih je poznao Branka Banjeglava a drugog ne, a po
opisu a kasnije prepoznavanju na slici je doznao da se radi o I optuženiku Vladimiru
Korici. Bili su naoružani s automatskim oružjem, uz pojas pripasani noževi i odjeveni
u odjeću''milicije SAO Krajine''. On i pokojna supruga bili su u kući a i inače su se
malo kretali, jer je bilo opasno šetati po selu, a tako im je i naređeno i nakon što su ih
upitali gdje su drugi susjedi ovaj
kojega nije poznavao, ispalio je s vrata prostorije rafa1 iz puške prema supruzi i
njemu da bi se potom oba udaljila. Priskočio je da vidi što je sa suprugom, krvarila je,
kako na prsima, tako i na leđima i vidjeći da je mrtva, a bojeći se za sebe, skočio je
kroz prozor i utekao, prema Perušiću da bi kasnije prispio u Opatiju kao prognanik.
Za drugo optuženika Branka Banjeglava je siguran da je bio u njegovoj kući tog dana, jer ga od ranije dobro pozna i više godina su radili u tadašnjem MOL-u
Lički Osik.
Prvo optuženika Vladimira Koricu nije poznavao, ali ga je opisao kao osobu
bez jednog oka, crne kose, srednjeg rasta, pa mu je stoga predočena fotografija /list 5-
a / i svjedok je ukazao na treću osobu s lijeva u čučećem položaju a to je upravo prvo
optuženik Vladimir Korica, čije ime je čuo i u policiji.
Ovu dvojicu samo je taj put vidio u Širokoj Kuli
Slično iskazuje i svjedok Mate Nikšić a i on navodi da su 21. rujna 1991. k
njemu kući, a to je stotinjak metara daleko od kuće Mile Nikšica, došli dvojica
naoružanih osoba njemu nepoznatih. Jedan od njih nije imao desno oko. Nakon ni
malo ugodnog razgovora s njim, ovaj bez oka nožem ''skakavcem" ubo ga je u vrat a
ovaj drugi, sličnim nožem u trbuh, potom su se udaljili. U kuci je bio zajedno sa
suprugom koju nisu dirali.
Drugi dan došle su druge osobe, da vide dali je preživio, a medu njima i jedna
ženska osoba, koja mu je pravila rane i dala lijekove. Kako je bilo opasano dalje
živjeti u Kuli, a i upozoren je od susjeda, to je odlučio pobjeći, što je i učinio, supruga
je ostala i do dana današnjega o njoj ne zna ništa.
Svjedok ponovno ističe da ni jednog od dvojice napadača, nije poznao, ali je
siguran da jedan od njih nije imao desno oko, da je tamne kose i srednjeg rasta.
Kasnije kad se u izbjeglištvu u Opatiji našao s bratom Milom Nikšićem o ovome su
razgovarali i brat Mile mu je predočio da je medu tom dvojicom bio Branko
Banjeglav, kojega je osobno poznavao.
I ovom svjedoku je predočena fotografija na
kojoj je prvo optuženik Vladimir Korica, no, unatoč pozornom razgledavanju nije
uspio prepoznati prvo optuženika.
Iskaz svjedoka Milana Devčića toliko je interesantan, što je on nekoliko
mjeseci ranije, prije ovog događaja drugo optuženika Branka Banjeglava, vidio u
vojnoj maskirnoj uniformi na ''barikadama" na cesti Lički Osik - Korenica a iskaz
svjedoka Josipa Lemića utoliko, što navodi što je prvo optuženik Vladimir Korica
radio u "Elektrolici" Gospić, Pogon Korenica, da je bio crnomanjast, s jako
kovrčavom kosom, srednje visine i bez desnog oka. Na početku agresije na Hrvatsku
napustio je poduzeće i
priključio se pobunjeničkim paravojnim jedinicama.
Nesporno je dokazano da su ovog kritičnog dana 25'. rujna 1991. godine u
kućama oštećenika Mile i Mate Nikšića bili upravo ova dvojica optuženika. Svjedok
Mile Nikšić drugo okrivljenika Branka Banjeglava osobno pozna već dugi niz godina
a i skupa su radili i mogućnost za zabunu u osobi je sasvim isključena. Isto tako
notorno je dokazano da je bio i prvo optuženik Vladimir Korica. Istina, ova dvojica
svjedoka ga ne poznaju. Međutim, dobro su ga opisali i oba ustanovili da nema
jednog oka. Svjedok Mate Nikšić kaže desnoga, a Mile Nikšić ne može sjetiti kojega,
jer je prošlo dugo vremena. Nadalje, radi se o čovjeku tamne kose, srednje visine i
srednje razvijenosti, pa kad ga je svjedok Mile Nikšić ugledao na fotografiji, odmah
je odlučno ustvrdio da se to radi o njemu. Dakle, identitet optuženika je u potpunosti
utvrđen i ne postoji nikakva mogućnost zabune.
Isto tako nedvojbeno je dokazano da su obojica počinili krivično djelo ratnog
zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120 st. 1 OKZRH.
U potpunosti je dokazano da su sudjelovali u napadu i okupaciji u mjestu
Široka Kula kao pripadnici tzv. "milicije SAO Krajina" a takve oznake nosili su na sebi i onog dana kad su učinili krivično djelo a viđeni su ranije u doba dok još nije
bilo ratnih sukoba ali su postojala suprostavljanja vlasti, postavljanje barikada i već
počinjanje maltretiranja prema civilnom stanovništvu. Isto tako u ovo doba kad je
djelo počinjeno oružani sukobi između legalne vlasti i paravojnih jedinica su otpočeli.
Posebno su bili teški na ovom području i dobar dio ovoga kraja je bio okupiran i
cijela naselja s hrvatskim življem uništena. U takvom sveopćem stanju terora prema
preostalim Hrvatima što su ostali u Širokoj Kuli oba optuženika odlučili su se na
ubojstvo mještana, pa tako kritičnog dana su ubili Nikšić Katu a još dvije osobe
ranjavaju, čime postupaju protivno odredbi članka 3. točka 1. Ženevske konvencije o
zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata iz 1949. godine, jer čine ubojstva, maltretiraju
i muče civilno stanovništvo. Istina, ubojstvo je izvršio prvo optuženik Vladimir
Korica a za njega je odgovoran i drugo optuženik Branko Banjeglav, jer njihovo djelo
čini jedinstvo radnje i posljedice a upravo su i došli da ubijaju, maltretiraju i muče
stanovništvo, koje je u to vrijeme bilo bez ičije zaštite, prepušteno na milost i
nemilost svim mogućim paravojnim jedinicama, živeći u stalnoj životnoj opasnosti i
velikom strahu.
Dakle, kao pripadnici paravojnih formacija tzv. "SAO Krajine" u vrijeme
oružanog sukoba kršeći pravila međunarodnog prava ubijali i mučili civilno
stanovništvo, čime su na taj način počinili krivično djelo protiv čovječnosti i
međunarodnog prava ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120 stavak
1 OKZRH, pa su oglašeni krivima i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od svaki po
dvanaest /12/ godina.
Pri odmjeravanju kazne posebno je cijenjena društvena opasnost kod ovakve
vrste krivičnih djela, visok stupanj krivične odgovornosti, način izvršenja, koji se
ogleda u brutalnom postupanju prema nedužnim osobama, što je sve rukovodilo ovaj
sud da okrivljenicima izrekne strogu kaznu koja je adekvatna, kako krivičnom djelu,
tako i izvršiteljima.


U Gospiću, dne 27. veljače 1997.
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK
VIJEĆA:
Katica Radaković v.r. Pavao Rukavina
v.r.

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU :
Protiv ove presude dozvoljeno je izjaviti žalbu u rokub od 15 dana, po primitku
pismenog otpravka ove presude, time za rok za žalbu u pogledu optuženika teče od
dana kasnije dostave presude optuženiku, odnosno branitelju. Žalba se podnosi
pismeno u 5 primjeraka a o žalbi rješava Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu.
.
O TOM OBAVIJEST:
1. Županijsko državno odvjetništvo Gospić na br. KT.
2. I opt. VLADIMIR KORICA, Korenica, Vladimira Nazora 2, - sada nepoznata
boravišta, putem oblasne ploče suda,
3. II opt. BRANKO BANJEGLAV, Bunić kbr. 74, sada nepoznata - boravišta - putem
oglasne ploče suda.
4. branitelj I i II optuženika Nenad Mamula, odvjetnik Karlovac, Nikole Tesle br. 3/1Za točnost otpravka
ovlašteni djelatnik
Katica Radaković
GOSP
0004
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U GOSPIĆU Poslovni broj: K-
1O/95-17
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
Županijski sud u Gospiću u vijeću sastavljenom od suca Pavla Rukavina, kao
predsjednika vijeća, te suca Matilde Krunić i sudaca porotnika Stjepana Vukelića,
Ivana Prpića i Ivanke Maoduš, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Katice
Radaković, u krivičnom predmetu protiv optuženog DAMJANA VUKMIROVIĆA iz
Vrhovina kbr. 9. koga brani Stjepan Nikšić, odvjetnik iz Gospića, zbog kriv. djela iz
članka 120 st. 1 OKZ RH, nakon održane glavne, javne rasprave dana 11. listopada
1995. u prisutnosti optuženika Damjana Vukmirovića. njegovog branitelja Stjepana
Nikšića, odvjetnika iz Gospića i zastupnika optužbe Okružnog državnog odvjetnika
Pavla J. Rukavina, istoga dana
p r e s u d i o j e
optuženik DAMJAN VUKMIROVIĆ sin Milana i Milice rođene Brujić, rođen
19.11. 1950. u Gornjim Vrhovinama Crna Vlast kbr. 9, s prebivalištem uVrhovinama
kbr. 9, strojarski tehničar, zaposlen u Osnovnoj školi Vrhovine, u svojstvu kućnog
majstora, Srbin, državljanin RH, oženjen, otac dvoje djece starih 14 i 18 godina,
posjeduje kuću i 7 jutara zemlje u Vrhovinama, ne osuđivan, u pritvoru od 11.
kolovoza 1995.
k r i v j e
što je u vremenskom razdoblju od druge polovine kolovoza 1991. do 6.
kolovoza 1995. u Vrhovinama, kao zapovjednik vojske tzv. SAO Krajina u svojstvu
kapetana i zapovjednika voda minobacača 120 mm, i topova ZlS kalibra 80 mm,
zajedno s drugim zapovjednicima artiljerijskih postrojbi iste vojske naređivao
topničko djelovanje na civilne ciljeve u gradu Otočcu, te mjestima Sincu, Ličkom
Lešću, Covićima, Prozoru, Drenovu Klancu, starom Selu i Tukljacima protivno
odredbi članka 51 st. 1 i 4 i čl. 52 st. 1 Dopunskog protokola Ženevske konvencije od
12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, što je imalo za
posljedicu smrt više civilnih osoba i to Nataša Urošević poginule 6. 10. 1991. Nikole
Mileusnića poginulog 16. 09.1991., Eve Burić poginule 12. 12. 1991. Marice
Mudrovčić poginule 29. 10 . 1991. , Marine Banić poginule 24. 08. 1991. , Milana
Lončara poginulog 17. 09.1991. te veliku materijalnu štetu i to na privrednim i javnim
objektima u iznosu od protuvrijednosti 11.127,039 DEM a objektima privatnog
vlasništva u iznosu od 63.996.209 DEM, i na zgradama u vlasništvu stambenog komunalnog fonda u iznosu od 2.387.955 DEM,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio
i vršio napad na civilno stanovništvo i naselja što je imalo za posljedicu smrt većeg
broja osoba i uništenja imovine,
čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i
međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označenog i
kažnjivog u članku 120 stavak 1 OKZ RH,
pa se temeljem članka 120 stavak 1 OKZ RH
o s u d u j e
na kaznu zatvora u trajanju od 20 /dvadeset/godina.
Temeljem članka 45 OKZRH optuženiku se u kaznu uračunava vrijeme
provedeno u pritvoru od 11. kolovoza 1995. pa nadalje.
Obrazloženje
Okružno državno odvjetništvo u Gospiću svojom optužnicom tereti
optuženika Damjana Vukmirovića da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva iz članka 120 stavak 1 OKZRH, činjenično i pravno pobliže
opisano u izreci ove presude.
Procjenjujući sve izvedene dokaze u potpunosti je dokazano da je optuženik
Damjan Vukmirović počinio terećeno krivično djelo upravo na onakav način kako to
prezentira državni odvjetnik.
Ovakav zaključak slijedi iz slijedećih provedenih dokaza: obrane optuženika
Damjana Vukmirovića /74, 140/ , iskaza svjedoka Vaje Mandića / 86 i 142/ Bože
Vukovojca / 87 i 141/ i Miće Žigića /88 i 141/ i zapisnike o uviđaju / 95-124/
službenu zabilješku Policijske stanice Otočac / 125 - 128/ ''Dnevnik'' optuženika /73/
šest smrtnih listova /150-l55/ te elaborata o procjeni štete od ratnih razaranja u
1991/1992 na privrednim i javnim objektima na području općine Otočac /156/.
Optuženik Damjan Vukmirović u svojoj obrani nastoji izbjeći krivičnu
odgovornost a svodi se na to da sve što je činio, činio je po zapovjedi
pretpostavljenih.
Tako navodi da je bio pozvan a prije ratnih zbivanja da obavlja mjesto straže
u okviru teritorijalne obrane na Vrhovinama. Zadužen je bio s puškom i zadatak mu
je bio da zajedno s ostalima čuva prugu, te poštu i Poljoprivrednu zadrugu Vrhovine.
Na tom "čuvanju" objekata bio je sve do rujna 1991. ,kad su pristigla dva
minobacača od 120 mm. Kako je bio rezervni časnik bivše JNA pozvali su ga da
rukuje tim oružjem. Zbog obučavanja, organizirane nastave u Korenici koju su
organizirali tadašnja aktivna vojska. Kako je bio rezervni kapetan to su mu dali da
bude zapovjednik minobacačkog voda smještenoga u Podumu. Kad su počela
neprijateljstva i kad su bila napadnuta mjesta Staro Selo, Podum, Drenov Klanac,
dobio je zadatak da otvara vatru po ciljevima, a elemente je dobivao iz komande. Na
osnovu komande naredbe je dalje prenosio posadama minobacača da gađaju ciljeve
po Otočcu i Kosmačevom Jezeru. Negdje u vrijeme pada vojarne u Otočcu iz
Korenice su stigla pojačanja od 4 minobacača, koji su djelovali po Otočcu a njegove
posade su djelovale po Sincu i Lešću. Po povlačenju bivše JNA iz Zalužnice
djelovali su po potrebi. Kasnije su dobili još dva minobacača. Glavno
zapovjedništvo bilo je iz Teritorijalne obrane Korenica. U listopadu 1991. doživio je prometni udes, pa je bio na bolovanju, no, ubrzo su ga pozvali u brigadu, jer su
stigla 4 topa tipa ZIS kalibra 76 mm. i stavili ga da zapovijeda tim topovima. Topovi
su bili raspoređeni u predjelu Škara, Zalžnice, Poduma i Doljana. U polovici
studenog prošle godine s tim topovima djelovali su po Tukljacima, Drenovom
Klancu, Kavarićima, zaselku Perišići, te Jurkovićima. Djelovanje se obavljalo pod
zapovjedništvom aktivnim časnika, a on je onda izvršavao njihova naređenja preko
osoba koje su bile na topovima. U prosincu 1991. formiran je mješoviti artiljerijski
divizon minobacača 120 mm, i baterije topova 76 mm. On je bio u svojstvu
zapovjednika baterije. Na tom položaju i u tom predjelu ostao je sve do 4. kolovoza
1995. Tukli su po istim ciljevima, ne svakodnevno, već po potrebi. U tom relativno
dugom periodu a posebno nakon prekida neprijateljstava nije bilo djelovanja, čak su
se i povlačili na područje Korenice, da bi se opet povratili s jedinicom u Doljane,
gdje ostaje zapovjednik sve do povlačenja 4. kolovoza 1995. Od početka
neprijateljstava vodio je zapis po datumima a odnosile su se na utrošak municije,
raspored ljudstva, te ciljeve na koje će djelovati po zadatku. Ove zapise vodio je
zbog naredbe viših a i zbog osobne sigurnosti.
Svjestan je da je bilo pogađanja i mjesta gdje bi mogli stradati ljudi no, nije
imao druge mogućnosti, jer je i nad njim bila kontrola. Nišanjenje su obavljali preko
karte, korekcije nisu dobivali.
Uz njegovu djelovale su i ostale i to s artiljerijskim oružjem a sve je to
bilo namijenjeno za Otočac i okolicu.
Svjedoci Božo Vukovojac, Mićo Zigić i Vajo Mandić o aktivnosti
optuženika ne znaju puno no, znaju da je kao bivši časnik JNA bio uključen u
vojno djelovanje, a položaj mu je bio u Doljanima.
Iz službene bilješke policijske stanice Otočac, a odnosi se na osobe
koje su smrtno stradale u ratnim operacijama, između ostalog se navodi da su Nataša
Urošević, Nikola Mileusnić, Eva Burić, Marica Mudrovčić, Marina Banić i Mile
Lončar smrtno stradali uglavnom 1991.kao civilne osobe a od neprijateljskog
granatiranja iz okupiranog područja Poduma, Škara i Doljana.
Grupa stručnjaka građevinske struke "Industrogradnje " Zagreb i " Graditelja"
Otočac izradila je elaborat o procjeni štete od ratnih razaranja u 1991/ 1992. godini na
privrednim i javnim objektima područja Općine Otočac, kao i na nekretninama,
privatnom vlasništvu i komunalnim objektima.
Stručnjaci procjenjuju da je na 37 privrednih, odnosno javnih subjekata na
području Otočca pričinjeno šteta u protuvrijednosti u markama od 11.127.030 DEM.
Za obnovu 2.004 objekata u privatnom vlasništvu 1.533 građana predviđen je iznos
od oko 63.996.209 DEM, a za obnovu 47 objekata vlasništva stambenog komunalnog
fonda Otočac predviđeno je 2.387.955 DEM.
Iz dosta nesređene" radne beležnice", koja je u času lišavanja slobode nađena
kod optuženika vidljiv je raspored posada po pojedinim oružjima, kao i "zadaci" koje
je trebao obaviti. Pobrojeni su pojedini datumi koji ukazuju na djelovanje
optuženikove jedinice i odmah upada u oči da su predviđeni za napad civilni ciljevi.
Tako na primjer na dan 13. XI 1991. cilj je bio "Kostelci-Elektra'', utrošak 6 komada.
Sličan zadatak odnosi se npr. na dan 15., 16. studenoga i dalje 1991. i dalje.
Prema zapisnicima o uviđaju vidljivo je da je s tih neprijateljskih položaja po
Otočcu i bližoj okolici pucano i u doba akcije "Oluja" i nanesena za sad neutvrđena
šteta.
Optuženik u svojoj obrani nastoji prikazati da sve što je radio kroz četiri
godine nametnuto mu je, i na osnovu zapovjedi pretpostavljenih. Ova njegova tvrdnja
samo je djelomično istinita, pa i ako djeluje kao opravdanje ne ispričava ga za njegovo ponašanje. Valja imati na umu da je odmah prvih dana ratnih operacija na
ovom području a to je od kolovoza 1991. pa nadalje, uključio se u redove vojske tzv.
SAO Krajine i dobio je odgovarajuće zapovjedničko mjesto, točnije, kao časnik bivše
JNA stručan za artiljerijska oruđa, postavljen je za zapovjednika topničkog odjeljenja
koje je djelovalo po Otočcu i okolici. Bez obzira na dobivanje naredbe od
pretpostavljenih sa sigurnošću se može ustvrditi da je kao zapovjednik imao određenu
dozu samostalnosti u prosudbi kada i što gađati. Stoga se njegova obrana u pravcu da
je slušao samo naredbe viših ne može prihvatiti, ,jer s obzirom na istaknuti položaj i
Sam je odgovoran za ono što učini;.
Optuženik je djelovao u kontinuitetu. Točno je da nije bilo svakodnevnog
djelovanja, već kako sam reče, djelovalo se po potrebi. Međutim, njegova prisutnost
bila je očigledna u svakom trenutku na okupiranom području nedaleko Otočca, jer je
tu počeo djelovati a na koncu je i završio neposredno prije nego je uhićen. Kroz čitav
ovaj period ne samo da je ostao na istom broju naoružanja nego se i povećavalo, od
dva minobacača, na četiri, pa više a onda su pridodati i topovi tipa ZIS.
Optuženik je djelovao po civilnim ciljevima i civilnom stanovništvu. Naime,
odmah treba istaknuti a imajući u vidu i njegov dnevnik da se nigdje ne spominju
vojni ciljevi, već da se sve radi o civilnim objektima, bilo državnim, bilo privatnim i
da je stradavalo civilno stanovništvo. Svi nastradali su, prema podacima policije,
nastradali od topničkih i minobacačkih napada s okupiranog područja na kojem je
djelovao optuženik.
Ne može se prihvatiti njegova obrana kad kaže da nije znao što gađa po
Otočcu i okolici i da je to činio samo preko koordinata koje je dobivao od
pretpostavljenih. Položaj odakle je djelovao optuženik sa svojom jedinicom je uz
neposrednu blizinu Otočca pa se doslovno i prostim okom sam grad i njegova okolica
može vidjeti.
Isto tako ne može se prihvatiti obrana optuženika i djeluje kao neuvjerljiva,
da je djelovao samo kad su bili napadnuti. Nema zbora da je i Hrvatska vojska
djelovala i po njihovom području, što je sasvim opravdano da se neutralizira i
oslabi njihova borbena moć.
Optuženik-je bio potpuno svjestan da je njegova postrojba razorne moći,
minobacači, uglavnom namijenjeni za uništavanje ljudstva a i objekata a slično i
topovi tipa ZIS. Istina, optuženik nije sam djelovao već s ostalim jedinicama
okupiranog područja no, imajući u vidu položaj s kojega je djelovao i broj oružja,
očigledno da je ta njegova jedinica napravila svu ovu štetu na objektima, te izazvala
smrt određenog broja osoba.
Šteta koja je počinjena u Otočcu i okolici na zaista velikom broju objekata je
ogromna. stručnjaci predviđaju da se za njen popravak trebati po prilici 80.miliona
Njemačkih Maraka od čega dobar dio štete je učinjena na zapovijed optuženika po
njegovom topničkom vodu.
Optuženik je svojim postupanjem prekršio odredbe međunarodnog prava za
vrijeme oružanih sukoba, jer je naredio napade na naselja što je imalo za posljedicu
smrt većeg broja osoba i uništenje imovine velikih razmjera. Ovakvo postupanje nije
bilo potrebno vojnim potrebama, jer se radilo o napadima na civilne objekte u kojima
su živjeli stanovnici koji ničim nisu izazvali da se prema njima tako postupa.
Dakle, optuženik je kao zapovjednik voda minobacača 120 mm, i topova ZIS
80 mm, u paravojnoj jedinici SAO Krajine naređivao topnička djelovanja po Otočcu i
okolnim mjestima a sve u cilju uništenja civilnih objekata i pogibije većeg broja
stanovništva čime je prekršio odredbe člana 51 i 52. Dopunskog. protokola Ženevske
konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba a što je za posljedicu imalo ogromnu materijalnu štetu i pogibiju većeg broja civilnih
osoba, pa se u takovoj njegovoj radnji ostvaruju bitna obilježja krivičnog djela protiv
čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz
članka 120 st. 1 OKZRH, uslijed čega je oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u
trajanju od 20 godina.
Pri odmjeravanju kazne u smislu članka 37 OKZ RH, optuženiku su kao
otegotne okolnosti cijenjene zaista ogromna šteta pričinjena u Otočcu i okolnim
selima tako, da uz svu primjerenu brigu cijele države, oporavak će biti dug. Nadalje,
veći broj nedužnih civila koji su se zatekli na otvorenom uslijed iznenadnog
topničkog napada optuženika i njegovih istomišljenika, izgubilo je život, pretežno
mlađih osoba, bespomoćnih da u datoj situaciji bilo što za sebe učine. Optuženik je
nadalje savjesno i dugo obavljao funkciju zapovjednika, ne ispričava ga izvjesni
prekid kontinuiteta, i njegov otpor skršen je tek kad su te zloglasne položaje
oslobodili pripadnici Hrvatske vojske. Dakle, optuženik je pokazao veliku upornost
koja činjenica se ne može zanemariti.
Optuženik je zajedno sa svojim istomišljenicima u biti odmetnuo se od
Hrvatske vlasti ne prihvaćajući je i ovim svojim činom nastojao je srušiti na bilo koji
način, iako, kad se objektivno sagleda cjelokupna situacija za takvo njegovo
ponašanje nije bilo potrebe.
Dakle, kod njega su se razvili neki niski nečovječni postupci što djelu daje još
naglašeniju težinu i naročito pojačanu krivičnu odgovornost.
Stoga imajući u vidu se istaknute otegotne okolnosti kao i veličinu i značaj
krivičnog djela, tek maksimalnom kaznom od 20 godina zatvora, postići će se svrha
kažnjavanja u smislu članka 31 OKZRH, kako u odnosu na optuženika da više ne čini
ovakva i slična krivična djela, tako i u odnosu na ostale da se okane ovakvih
neljudskih ponašanja.
Optuženiku se pozivom na članak 45 OKZRH, u kaznu uračunava vrijeme
provedeno upri tvoru od 11kolovoza 1995. pa nadalje.
O troškovima krivičnog postupka nije ni odlučeno, kad ih nije ni bilo.
U Gospiću, dne 11. listopada 1995.
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA:
Katica Radaković Pavao Rukavina
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, od dana
dostave prijepisa presude, time da u odnosu na optuženika ovaj rok teče od dana
kasnije dostave presude optuženiku, odnosno branitelju. Žalba se podnosi ovome
sudu pismeno U 3 primjerka ili usmeno u sudski zapisnik, a o žalbi rješava Vrhovni
sud Republike Hrvatske.
O TOM OBAVIJEST:
l. Županijsko državno odvjetništvo Gospić - na br. KT-14/95.
2. optuženik DAMJAN VUKMIROVIĆ, putem Okružnog zatvora u Gospiću3. branitelj STJEPAN NIKŠIĆ, odvjetnik iz Gospića.



GOSP 0005
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U GOSPIĆU Posl. Broj :
K-893-15
PRESUDA
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
.
Županijski sud u Gospiću u vijeću sastavljenom od suca Matilde Krunić, kao
predsjednika vijeća ,te Pavla Rukavina, suca tog suda i sudaca porotnika Zvenka
Orešković, Nikole Oršanić, Ivana Prpić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje
zapisničara Nevenke Brezović, u kriv. predmetu protiv opt. MILANA. ČORAK, iz
Krbave 16, sada nepoznata boravišta, koga brani Stjepan Nikšić, odvjetnik iz
Gospića, zbog kriv. djela iz čl. 35. st. 1. KZ RH, povodom optužnice Okružnog
državnog odvjetništva Gospić broj: KT-46/92 od 30. studenog 1992. god, nakon
održane glavne javne rasprave dana 29. lipnja i 11 srpnja 1994. god u prisutnosti
zamjenika okružnog državnog odvjetnika Željka Brkljačić i branitelja optuženika
Stjepana Nikšić, odvjetnika iz Gospić, dana 11. srpnja 1994. godine
p r e s u d i o j e
Optuženik ČOLAK MILAN, zv. "Mišo", sin. Dane i Anđe, rođen
26.04.1953.
u Krbavi, kbr. 16, T. Korenica, Srbin, sada
nepoznata
boravišta
k r i v j e
što je dana 22. ožujka 1992. god oko 1,30 sati u Krbavi u namjeri da liši života
Čorak Milana iz poluautomatske puške call. 7,62 mm, kada je ovaj ustao iz kreveta i
stao uz prozor, pucao u njega i pogodio ga jednim zrnom u predio trbuha lijevo,
nanijevši mu ustrelnu ranu trbuha, koja je imala za posljedicu krvarenje i
hemoralgični šok, uslijed kojega je oštećenik istog dana u 04,50 sati preminuo,
dakle, drugog lišio života pa je time počinio krivo djelo protiv života i tijela
ubojstvom, označeno i kažnjivo po čl. 35. st. 1. KZ RH,
pa se temeljem čl. 35. st. 1. KZ RH
o s u đ u j e
na kaznu zatvora u trajanju od 10 /deset/ godina.
Temeljem čl. 90. st. 4. ZKP-a optuženik se oslobađa troškova krivičnog
postupka. Temeljem čl. 100. ZKP-a oštećenici se sa imovinskopravnim zahtjevom
upućuju na parnicu.
Obraz
loženje
Okružno državno odvjetništvo u Gospiću optuženicom broj: KT-46/92 od
24. lipnja 1993. god optužilo je Čorak Milana zbog kriv. djela ubojstva označeno
i kažnjivo po čl. 35. st. 1. KZ RH.
Optužnicom se inkriminira optuženom da je dana 22 ožujka 1992. god. oko
:1,30 sati u Krbavi., u namjeri da liši života. Čorak Milana, iz poluautomatske puške
call. 7,62 mm, kada. je ovaj ustao iz kreveta i stao uz prozor, pucao u njega i pogodio
jednim zrnom u predio gornjeg djela tijela i time mu nanio neutvrđene povrede, od
kojih je ovaj nakon kratkog vremena umro.
Na glavnoj raspravi održanoj dana 11. srpnja 1994. god zamjenik okružnog
državnog odvjetnika izmijenio je činjenični opis djela iz optužnice na način da u
četvrtom redu opisa iza riječi "zrnom" pa do kraja opisa treba da stoji "u predio
trbuha. lijevo, nanijevši mu ustrelnu ranu trbuha koja je imala za posljedicu krvarenje
i hemoralgički šok, uslijed kojeg je oštećenik istog dana u 04,50 sati preminuo.
Zakonski opis i pravna kvalifikacija djela ostali su isti.
U skladu sa rješenjem ovog suda broj: K-8/93 od 20. travnja 1994. god
optuženiku Milanu Čorak suđeno je u odsutnosti.
U dokaznom postupku, provedeni su dokazi, saslušanjem svjedoka -
oštećenika Čorak Jage /12-13, 46 i 47/ i Čorak Zdravka /14-16,48 i 49/,
svjedoka Paun Milana /49/,.izvršen je uvid u potvrdu o smrti medicinskog centra
Knin /52 i 53/, i u smrtni list Grada Zagreba – Podružni odsjek Peščenica od 1.
VII 1992. god /54/.
Svjedok - oštećenik Čorak Jaga iskazala je da je optuženik jedne prilike prije
kritičnog događaja kod njih u ljetnoj kuhinji rekao jednom čovjeku,.koji je također tu
bio prisutan a koji je srpske nacionalnosti, na njegovo pitanje zašto oni koji su bili
glavni sada ne idu u borbu nego da njih šalju, da mora najprije ''srediti ove borce",
pokazujući pri tome na oštećenika., svjedokinju i njihovog sina. Kritičnog dana. da su
svi zaspali u kuci i to oštećeni je spavao u jednoj manjoj sobi, sin Zdravko u svojoj
sobi, a svjedokinja je spavala u kuhinji. Začula je pucanje po sobi u kojoj je spavao
njezin sin Zdravko. Činilo joj se da se čuje rafalna pucnjava. U jednom momentu sin
je dopuzao do nje u kuhinju, te je legao kraj nje na kauč dok se nije stišala pucnjava,
te je tada rekao da ide vidjeti da li je živ otac. Svjedokinja je ostala ležati u kuhinji na
kauču, te je čula kada je sin rekao ocu "ne na prozor, ubit će te na prozoru", te kako je
sin vrisnuo ''ajme ubiše tatu". Vidjela je Zdravka kako je istrčao van iz kuće. Ustala je
i, prišla k mužu koji; je ležao na kauču, te se držao rukom za ranu sa lijeve strane
prsnog koša i rekao da od njega. ništa, bio je blijed i također je upitao da li je ubijen
Zdravko i da li je ona ranjena. Istrčala je van iz kuće jer se čula pucnjava kada joj je
sin istrčao iz kuće, pa je mislila da je i sin ubijen. Nakon nekog vremena k njoj je
došao optuženik s puškom u ruci, ušao je odmah u sobu .u kojoj je ležao oštećenik, te mu je rekao ''Mijate, ti si mene spasiva hiljadu put, a ti se spasit ne možeš. Za cijelo
vrijeme. Je držao pušku u rukama. Nakon toga je došao sin Zdravko zajedno ,sa
roditeljima optuženika. Sin i optuženik su stavili. oštećenika, u kombi. I odvezli u
bolnicu na Udbinu, a sa sobom su povezli i susjeda Đuru Smiljanića. Optuženik se, sa
kombijem vratio natrag sa Đurom Smiljanićem, dok je sin ostao uz oštećenog. Kada
je upitala, optuženika odgovorio je ,na pitanje da li joj muž živ, da mu nije ništa i pri
tom se smijao. Držeći pušku, u ,ruci lupao je kundakom o pod, govoreći ''tako vam i
treba, ustaše''.Od zadobivenih povreda oštećeni je umro isti dan pred kninskom
bolnico. Dovezen je u selo i sahranjen. Svi u selu govorili sv. da je oštećenika ubio,
optuženik te je i njegova majka došla k svjedokinji i njenom sinu, govoreći ''nismo mi
krivi'', misleći pritom na sebe i muža, te je također rekla "nama je gore nego Vama''.
Svjedokinja također iskazuje' da se je pucalo iz pravca kuće optuženika, te da misli da
je optuženik ubio njenog muža radi toga što je Hrvat i što nisu išli glasati za krajinu,
jer im je, on to odmah prigovorio, te da je optuženik u više navrata govorio
oštećeniku zašto ne uzme pušku i ne ide se s njima boriti, na što bi mu oštećenik
odgovorio da je on dva puta operiran i da ne može ići a optuženik mu je na to rekao
"oćeš, oćeš ići ćeš se ti, s nama boriti". Milicija krajine je prikupila podatke o tom
događaju, te je odvela optuženika u pritvor u Knin i to odmah drugi dan nakon
sahrane oštećenika.
Svjedok-oštećenik Čorak Zdravko iskazao je da je živio zajedno sa svojim
roditeljima na njihovom imanju u Krbavi. Bavili su se obradom zemlje i uzgojem
stoke. U selu su bile samo 4 kuće Hrvata, a ostalo su bili pravoslavci. Oni su svi bili
naoružani pa su se zbog njih osjećali nesigurno i bili" su strahu. Optužnika poznaje
još iz djetinjstva i između njih su bili dopri odnosi sve do izbora za tzv. krajinu, kada
su odnosi među njima pogoršali. Kada je počeo rat optuženik je otišao u
"martićevce", otkuda su ga skinuli, te se kasnije pridružio vojsci, i to kao rezervni
vojnik bivše JNA. U noći 22/23. ožujka, 1992. god spavao je u svojoj sobi, majka u
kuhinji, a otac u drugoj sobi. Bili su zaspali kada je iza sna čuo pucnjavu i to je
pucano kroz prozor njegove sobe, jer je vidio plamen - svjetlo i u tom momentu je
pogođen luster koji je pao i sasjekao robu na njemu. Bacio se na pod i otpuzao do
majke u kuhinju. Cijelo to vrijeme čula se pucnjava. Pucano je iz jedne puške
pojedinačno ali brzo. Pucnjava je trajala ukupno oko pola sata. Od momenta kada je
počela pucnjava, na njegovu sobu u kojoj je spavao, trajala je oko dvije minute, te je
prestala i tada je došao u sobu u kojoj je spavao otac. da vidi što je s njim. Otacoštećenik je stajao uz prozor, te mu je prišao i rekao da se skloni odnosno nije to
uspio ni izgovoriti i u tom momentu je otac pogođeno Od prestanka pucnjave pa do
ponovnog početka pucanja kada je pogođen njegov otac prošlo je vremena upravo
toliko koliko je potrebno da se preseli sa mjesta od kuda se moglo pucati na sobu
svjedoka na mjesto od kuda se moglo pucati na sobu. u kojoj je spavao oštećenik.
Odmah nakon što je pogođen, oštećenik je pao na pod, te je nakon toga podigao
potkošulju i pokazao svjedoku gdje je pogođen, a to je bilo u predjelu prsnog koša s
lijeve strane, odnosno više u predjelu stomaka. Nakon toga istrčao je iz kuće tražeći
pomoć. U kući roditelja optuženika su, mu- rekli. da su i oni čuli pucnjavu. Nakon par
minuta iza njega u kuću je ušao optuženik koji je, počeo vikati ''što, Zdravko tu radi",
te je nagrnuo na vrata ali su ga roditelji izgurali van. Optuženik je u ruci držao pušku.
Kada mu je svjedok rekao da je pucano na njihovu kuću i da je otac, ranjen, on je
rekao da u to vjeruje, te se kao ljutio što se to dogodilo" te je iz puške opalio 3 - 4
metka. Iza toga zvao je svjedoka, da idu njegovoj kući, a kako on nije, htio, ići jer se
bojao, optuženik je otišao sam. Svjedok je došao, za njim, kada je već optuženik
izvezao njegov kombi i požurivao ga da oštećenika otpreme u, bolnicu. Kada je
upitao optuženika gdje je on bio kada se počelo pucati, optuženik mu je odgovorio da
je spavao. Međutim, kasnije je čuo da je optuženik bio kod jednog Čovjeka gdje se
pekla rakija negdje do 12,30 sati i da je imao uza se pušku. Optuženik je bi obuven u
"coklje" šlape, a trag od njih je vidio oko kuće. Kasnije ih je skinuo te obuo cipele. Zajedno sa optuženikom i Đurom Smiljanićem odvezao je oca do bolnice u Udbinu,
odakle je sam sa ocem otišao za Knin, a optuženik se sa njegovim kombijem vratio
natrag. Otac je preminuo do kninske bolnice, te je sahranjen 25. ožujka. Prije sahrane
milicija je došla i odvela optuženika. Kasnije je čuo da je on u zatvoru u Kninu. U
očevu sobu ispaljena su 2 metka, jedan je pogodio oca, a drugi je prošao kroz vrh
prozora i zabio se u zid. Inače je pucano po cijeloj kući, po fasadi i prozorima. Sve
dok je bio, kod kuće do 30. travnja 1992. god optuženik se do tada nije vraćao kući.
Svjedok je zajedno sa majkom napustio selo 3. travnja 1992. god.
Svjedok Paun Milan iskazao je da pozna optuženika, te da je optuženik bio
sklon tuči i svađi. Pripadao je miliciji SAO krajine i krajem 1992. god, a početkom
1993. god, osnovao je policijsku stanicu u Podlapači, ali ih je UNPROFOR otuda
istjerao. O kritičnom događaju samo je čuo od drugih, a osobnih saznanja nema.
Uvidom u potvrdu o smrti medicinskog centra Knin utvrđeno je da je
oštećenik preminuo dana 22. ožujka 1992. godine, te da je uzrok smrti ustrelna rana
trbuha, a smrt je izazvao hemoralgični šok.
Uvidom u smrtni list utvrđeno je da, je oštećenik preminuo dana 22 ožujka
1992. godine u 04,50 sati, te da je upisan u maticu umrlih matičnog područja Zagreb -
Peščenica za godinu 1992. god pod rednim brojem 134.
Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je optuženik dana-22. ožujka
1992.god,oko l,30 sati lišio života Čorak Milana, iz poluautomatske puške, kada je
ovaj ustao iz kreveta i stajao uz prozor, pucao u njega ,i pogodio ga jednim zrnom u
predio trbuha lijev, nanijevši mu ustrelnu ranu trbuha koja je imala za posljedicu
krvarenje i hemoralgični šok, uslijed kojeg je oštećenik istog dana u 04,50 sati
preminu.
Optuženik je kao pripadnik odmetničke grupe ljudi, iskaljuju i svoj bijes, nad
susjedima hrvatske nacionalnosti, išao na to da oštećenika liši života, te je ubio
oštećenika u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci ove presude.
U takvom ponašanju optuženika stječu se sva bitna obilježja krivičnog djela, iz
čl. 35. st. 1. KZ RH. Stoga ga je sud za to djelo i proglasio krivim i osudio na kaznu
zatvora u trajanju od 10 godina.
Prilikom odmjeravanja kazne .optuženiku sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja i
cijenio je sve okolnosti iz čl. 41.0KZRH /NN-53/91/, koje utječu na odmjeravanje
kazne. Sud nalazi da je izrečena kazna primjerena težini počinjenog kriv. djela,
stupanju krivične odgovornosti optuženika i društvenoj opasnosti kako djela tako i
optuženika, te da je podobna ostvariti svrhu kažnjavanja kako na planu generalne tako
i na planu specijalne prevencije.
Od olakotnih okolnosti sud nije našao ni jednu okolnost koja bi bila olakotna za
optuženika, dok mu je otegnutim cijenjeno sam način izvršenja kriv. djela, činjenica
da ničim nije bio izazvan od strane oštećenika, te da je iskaljujući svoj bijes nad
susjedima hrvatske nacionalnosti išao na to da oštećenika liši života. '
Temeljem čl. 90. st. 4. ZKP-a optuženik se oslobađa troškova kriv. postupka jer
je istom suđeno u odsutnosti, pa se troškovi kriv. postupka ne mogu naplati ti od
optuženika
Temeljem čl. 100. ZKP-a oštećenici se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuju
na parnicu.
U Gospiću, 11. srpnja 1994. godZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Nevenka Brezović Matilda Krunić
POUKA O ŽALBI :
Protiv ove presude nezadovoljna strana ima pravo žalbe, koja se podnosi u roku od 15
dana od primitka pismenog otpravka ove presude. Žalba se predaje pismeno u tri
primjerka ili usmeno na zapisnik, kod suda. Rok za žalbu u odnosu na optuženika
računa se od primitka presude po optuženicima. O žalbi rješava Vrhovni sud
Republike Hrvatske u Zagrebu.
O TOM OBAVJESTITI
1. Okružno državno odvjetništvo Gospić : KT – 46/92
2. Opt. ČORAK MILAN, putem oglasne ploče ovog suda
3. Branitelj opt. STJEPAN NIKŠIĆ, odvjetnik iz Gospića
GOSP-0006
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD GOSPIĆ poslovni broj: K-
5/9321
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVTSKE !
Okružni sud u gospiću u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Matilde
Krunić, kao predsjednik vijeća, te Miroslave Jurjević, predsjednice suda, i sudaca
porotnika Petra Pavelić, Ivanke Maoduš i Ante Vlahova, kao članova vijeća, uz
sudjelovanje Katice Radaković, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv
optuženih: I MARCEL DUSPER i dr. zbog kriv. djela iz članka 142 OKZRH /NN-
53/91/ , povodom optužnice Okružnog državnog odvjetništva Gospić br. KT-44/92
od 26. svibnja 1993. nakon održane glavne javne rasprave dana 20. i 21. srpnja 1993.
g. u prisutnosti Okružnog državnog odvjetnika Pavla Rukavina, VI optuženika Dane
Drakula i branitelja optuženika Stjepana Nikšić, odvjetnika iz Gospića, dana 21.
srpnja 1993. g.
p r e s u d i o j e
I optuženik MARCEL DUSPER, sin Stjepe, rođen 27. 10. 1963. u
Doboščici,
općina Vareš, RbiH, s prebivalištem u Gospiću,
Budačka 7,
Hrvat, državljanin BiH, oficir JNA, oženjen, sada
nepoznata boravišta,
II optuženik ČAČIĆ TOMO, zv. „Mišo“, sin Mile, rođen 23. 03. 1947.
u
Otočcu, s prebivalištem u L. Osiku, N. Tesle 17, SO
Gospić, Hrvat državljanin RH, oženjen, podoficir JNA,
sada nepoznata boravišta,
III optuženik JOVO KUPREŠANIN, zv. Jovica, sin Petra i Savke, r.
Trbojević,
rođen 12. 12. 1961. u Gopiću s prebivalištem u Metku
229, SO gospić, državljanin RH, podoficir JNA, sada
nepoznata boravišta,
IV optuženik BODAN ODANOVIĆ, sin Miće, rođen . 01. 1957. u
Širokoj
Kuli, SO Gospić, s prebivalištem u Gospiću, Budačka 7,
Srbin, državljanin RH, podoficir JNA, sada nepoznata
boravišta,
V optuženik RELJA TOMIĆ, sin Vukole i Koviljke, r. Nikitović,
rođen 17. 11.
1952. u Savniku, Crna Gora, s prebivalištem u
Beogradu, major JNA, državljanin Crne Gore, sada
nepoznata boravišta,
VI optuženik DUŠKO BAJIĆ, sin Sime, rođen 23. 10. 1960. u
Titovom
Drvaru, RbiH, s prebivalištem u Gospiću, Budačka bb,
Srbin, državljanin BiH, oženjen, kapetan JNA, sada
nepoznatog boravišta,
VIII optuženik DUŠKO BAJIĆ, sin Sime, rodjen 23. 10. 19600 u
Titovom
Drvaru, RBiH, s prebivalištem u Gospiću, Budačka bb,
Srbin,
državljanin BiH, oženjen, kapetan JNA, sada
nepoznatog
boravišta,
IX optuženik GOCE KONESKI, sin Veselina, rodjen 03. 04. 19660 u
Prilepu,
Makedonija, s prebivalištem u Gospiću, S. Radića 1,
državljanin
Makedonije, vodnik I klase u JNA, sada nepoznatog
boravišta,
X. optuženik SLOBODAN DOTLIĆ sin Rade i Smilje r. Dević, rodjen 28.
01.1957. u Klašnici, općina Titova Korenica, Srbin,
državljanin RH, s prebivalištem u Gospiću, Trg Stjepana
Radića 1/4,poručnik JNA, sada nepoznatog boravišta,
XI optuženik DRAGOLJUB LAZAREVIĆ, sin Koste, rodjen 30. 03.
1950. u
Peći, Kosovo, državljanin Srbije, s prebivalištem u
Gospiću,
Vile Velebita, br. 15/4, zastavnik JNA, sada nepoznatog
boravišta,
XII optuženik RADOVAN RADENKOVIĆ zv. Radiša, sin Milutina i
Ljubinke, rođene 31. 12. 1957. u Pirotu, R Srbija, s
prebivalištem u Karlovcu, Ul. Kralja Tomislava 27 B,
stariji
vodnik I klase JNA, sada nepoznatog boravišta,
XII optuženik BRATISLAV MILOJKOVIĆ zv. Bagi, s prebivalištem
u
Karlovcu, ostali podaci nepoznati ,sada nepoznatog
boravišta,
XIII optuženik BRATISLAV MILOJKOVIĆ zv. Bagi, s prebivalištem
u
Karlovcu, ostali podaci nepoznati, sada nepoznatog
boravišta,
XIV optuženik STEVO MILOŠEVIĆ, sin Dušana, i Soke, rodjen 1. 09.
1947. u
Visuću, općina Titova Korenica, s prebivalištem u
Ličkom
Osiku, Proleterska 8, Srbin, državljanin RH, građanska
osoba u
službi u JNA, sada nepoznatog boravišta,
XV optuženik MILOŠ BOGDANOVIĆ, sin Petra i Jele, r. Sunajko,
rodjen 03.
1953. u Vrepcu, općina Gospić, s prebivalištem u
Gospiću, Stjepana Radića 1, Srbin, državljanin RH,
građanska osoba u službi u JNA, sada nepoznatog
boravišta.
k r i v i s u
što su u vremenskom periodu od 30. kolovoza 1991. do 18. rujna 1991. u Gospiću kao aktivne vojne osobe u službi "JNA" u Garnizonu, a XIV i XV
okr. Kao građanske osobe u službi u "JNA" u Garnizonu Gospić" protivno članku 52
stavak 1 Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. g. o
zaštiti žrtava oružanih međunarodnih sukoba, a I opt. kao oficir KOS-a, V optuženik
kao načelnik Stava vojarne, VI optuženik kao zapovjednik obrane vojarne, X
optuženik kao zapovjednik vojarne u Podoštri, XII i XIII optuženici kao zapovjednici
topničkog voda, te ostali kao komandanti vodova izdavali vojnicima naredbe da u
sklopu ratnih operacija koje je bivša "JNA" planirala, organizirala i provodila na
području Gospića, pucaju po stanovnicima, školama, bolnici, crkvi i ostalim civilnim
objektima oko vojarne i po gradu Gospiću, te i sami pucali iz artiljerijskog oružja svih
vrsta, puškomitraljeza, protuavionskih mitraljeza i ostalog pješadijskog naoružanja
što je imalo za posljedicu smrt većeg broja za sada nepoznatog /neutvrdjenog/
civilnog stanovništva te ogromnu materijalnu štetu na građevinskim objektima,
dakle, kršeći pravila medjunarodnoga prava za vrijeme
oružanog sukoba naredili i vršili napad na civilno stanovništvo i naselja što je
imalo za posljedicu smrt većeg broja osoba i uništenje imovine,
čime su počinili krivično djelo protiv čovječnosti međunarodnog
prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označenog u članku 142
OKZRH /NN-53/91/
pa se temeljem članka 142 OKZP / NN-53/91/
o s u đ u j u
I optuženik MARCEL DUSPER,
V optuženik RELJA TOMIĆ,
VI optuženik DUŠKO BAJIĆ,
na kaznu zatvora u trajanju od 20 /dvadeset/ godina svaki.
II optuženika TOMO ČAČIĆ,
III optuženik JOVO KUPREŠANIN,
IV optuženik BOGDAN ODANOVIĆ,
VII optuženik MIĆO VASIĆ,
IX optuženik GOCE KONESKI,
X optuženik SLOBODAN DOTLIĆ,
XI optuženik DRAGOLJUB LAZAREVIĆ,
XII optuženik RADOVAN RADENKOVIĆ, ,
XIII optuženik BRATISLAV~MILOJKOVIC
XIV optuženik STEYO MILOSEVIĆ,
XV optuženik MILOŠ BOGDANOVIĆ
na kaznu zatvora u trajanju od 15 /petnaest/ godina svaki.
Temeljem članka 339 stavak 3 ZKP
prema optuženiku VII DANI DRAKULA
ODBIJA SE OPTUŽBAda bi u vremenskom periodu od 30. kolovoza 1991. - 18. rujna
1991. u Gospiću kao aktivna vojna osoba u službi pomoćnika za nastavu u komandi
35 divizije "JNA" u Garnizonu Gospić protivno članku 52 stavak 1 Dopunskog
protokola iz Ženevske konvencije br. 12 kolovoza 1949. g. o zaštiti žrtava oružanih
medjunarodnih sukoba izdavao vojnicima naredbe da u sklopu ratnih operacija koje je
bivša JNA planirala, organizirala i provodila na području Gospića, puca po
stanovnicima, školama, bolnici, crkvi i ostalim civilima oko vojarne i po gradu
Gospiću, te je sam pucao iz artiljerijskog oružja svih vrsta puškomitraljeza,
protuavionskih mitraljeza i ostalog pješadijskog naoružanja, što je imalo za posljedicu
smrt većeg broja za sada nepoznatog /neutvrdjenog/ civilnog stanovništva te ogromnu
materijalnu štetu na gradjevinskim objektima,
dakle, da bi kršeći pravila medjunarodnog prava za vrijeme
oružanog sukoba naredio i vršio napad na civilno stanovništvo i naselja, što je imalo
za posljedicu smrt većeg broja osoba i uništenje imovine,
pa da bi time počinio krivično djelo protiv čovječnosti i
međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označenog u
članku 142 OKZRH /NN-53/91/,
Temeljem članka 91 stavak 1 ZKP troškovi krivičnog postupka
padaju na teret proračunskih sredstava suda.
Obrazloženj
e
Okružno državno odvjetništvo u Gospiću optužnicom br. KT-44/92 od 26. V 1993.
god tužilo je Marcela Dusper, Čačić Tomu, Kuprešanin Jovu, Odanović Bogdana,
Tomić Relju, Bajić Duška, Drakula Danu, V sić Miću, Koneski Gocu, Dotlić
Slobodan, Lazarević Dragoljuba, Radenković Radovana, Milojkovic Bratislava,
Milošević Stevu i Bogdanović Miloša zbog krivičnog djela protiv čovječnosti i
medjunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u
članku 142 OKZRH /NN-53/91/.
Optužnicom se inkriminira optuženima da su u vremenskom
periodu od 30. kolovoza 1991. god - 18. rujna 1991. god u Gospiću kao aktivne
vojne osobe u službi "JNA" u Garnizonu, a XIV i XV okrivljeni kao gradjanske
osobe na službi u „JNA" u Garnizonu Gospić protivno članku 52. stavak 1
Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. god o zaštiti
žrtava oružanih medjunarodnih sukoba, a I okr. kao oficir KOS-a, V okrivljeni kao
načelnik Štaba vojarne, VI okrivljeni kao zapovjednik obrane vojarne, X
okrivljeni kao zapovjednik vojnog objekta u Podoštri, XII
i XIII okrivljeni kao zapovjednici topničkog voda, te ostali kao komandanti
vodova izdavali vojnicima naredbe da u sklopu ratnih operacija koje je bivša
"JNA" planirala, organizirala i provodila na području Gospića, pucaju po
stanovnicima, školama, bolnici, crkvi i ostalim civilnim objektima oko vojarne i
po gradu Gospiću, te i sami pucali iz artiljerijskog oruđa svih vrsta,
puškomitraljeza, protuavionskih mitraljeza i ostalog pješadijskog naoružanja,
što je imalo za posljedicu smrt većeg broja za sada nepoznatog /neutvrdjenog/
civilnog stanovništva te ogromnu materijalnu štetu na gradjevinskim objektima.Na glavnoj raspravi zastupnik optužbe prije završne riječi, iza
pobrojanih funkcija iz 9. reda optužnice nakon riječi "kao zapovjednici topničkog
voda“ dodao je:
„VII okrivljenik kao pomoćnik za nastavu u komandi 35. divizije". Takodjer u
činjeničnom opisu optužnice za X optuženika Slobodana Dotlića, dodao je riječi
„kao zapovjednik vojarne u Podoštri".
Nakon provedene glavne rasprave zastupnik javne optužbe ostao
je kod optužnice za optuženike navedene u optužnici od I - VI i od VIlI - XV, dok je
za VII optuženika Danu Drakulu odustao od optužnice.
U skladu sa rješenjem ovog suda br: K-5/93-14
od 12. srpnja 1993. god. optuženicima Marcelu Dusper, Tomi Čačić, Jovi Kuprešanin,
Bogdanu Odanović,Relji Tomić, DuškuBajić, Mići Vasić, Goci Koneskom,
Slobodanu Dotlić,
Dragoljubu Lazarević, Radovanu Radenković, Bratislavu Milošević, Stevi Milošević i
Milošu Bogdanović sudjeno je u odsutnosti.
VII Optuženik Dane Drakula u svojoj obrani na glavnoj raspravi naveo je da je
bio
raspoređen na dužnosti pomoćnika za nastavu u komandi 35. tzv. partizanske divizije
pod komandom Pere Čavara koji je bio zapovjednik a on da je on bio pomoćnik za
nastavu. Bili su srž aktivne komande koja je inače sastavljena iz rezervnog sastava od
vojnika
5 ličkih općina. Njima je potčinjena jedinica bila vojarna u Kaniži, koja se zvala
Komanda I partizanske brigade čiji je zapovjednik do pred kraj osmog mjeseca bio
Ahmet Krasnići
koga je zamijenio njegov dotadašnji pomoćnik Stevo Pražić. Rad tih komandi svodio
se na medjusobno administriranje sa komandom u Rijeci, koje se sastojalo u izradi
nastavnih
planova), za obuku rezervnog sastava, za pojedinačno obučavanje, dostavu pošte,
izvještaja i slično. Te komande da nisu imale zajedničkih zadataka sa Komandom
garnizona Gospić u glavnoj vojarni. Medjutim, njihove Kancelarije da su se nalazile u
glavnoj vojarni. Kada su četnici i martićevci u noći izmedju 28. i 29. kolovoza 1991.
god napali grad Gospić, da se nalazio u svojoj kancelariji. Tih dana da je povremeno
odlazio u vojarnu u Kanižu te da bi se opet vraćao u glavnu vojarnu gdje je bio na
vezi i uz televizor. Kad nije bio uz telefon navodi da je bio sa pukovnikom Ćavarom i
potpukovnikom Branislavom Gruić, te da je kontaktirao sa poručnikom Pražićem i
Škrinjarićem, kao i da je jedne prilike došao u prostoriju u prizemlje u kojoj su bili
ranjenici te da je razgovarao sa dr. Jagetićem što učiniti. Želio je da se vojarna preda,
ali nije mogao ništa učiniti. Čuo je da je krizni štab pozivao Pešuta i Tomića da se
vojarna preda ali da su oni to uvijek kategorički odbijali. Takvu odluku su
potpomagali Bajić Duško, Marcel Dusper i Mićo Vasić, koji su se zadržavali tu po
hodnicima kada je on to čuo. Tako je čuo Bajića kada je išao kroz hodnik da govori
"ne smijemo se predati, žive će nas oderati". Takodjer kada je bio po hodnicima u
vojarni daje vidio XIII optuženika Bratislava Milojković koji je bio tenkista da sa
tenkom kruži po dvorištu te da puca
po bolnici i okolnim zgradama. Glavni zapovjednik vojarne da je bio potpukovnik
Pešut Ilija, načelnik štaba, da je bio major Relja Tomić, a pomoćnici kapetani Bajić
Duško i Mićo Vasić, te poručnik Marcel Dusper koji je bio pomoćnik za bezbednosne
poslove KOS-a. Kompletnu opremu i akcije u zgradi u kojoj je bila komanda, a u kojoj je i on bio, da su vodili Bajić i Tomić. Najglasniji da je bio kapetan Bajić koji je
vjerojatno bio zapovjednik i koji je govorio vojnicima da moraju pucati da otvaraju
vatru. Pored njih u komandi da se nalazio zapovjednik Dragoljub Lazarević, koji je
bio komandir komande staba. Imao je sve vojnike koji su opskrbljivali tu komandu.
Bilo je 10 - 15 ljudi. On, i Bajić da su sa njima komandirali. Početkom devetog
mjeseca vidio je da su iz Rijeke došla dva potporučnika i vojni policajci koje je uputio
general Čad. Upravo najžešću vatru otvarali su oni i starješine koji su se nalazili po
prozorima. Poznato mu je da je Goce Koneski bio čovjek koji je podržavao tvrde
stavove, te da je znao govoriti "što se čeka, zašto se već ne puca“. Takvih tvrdih
stavova da je bio i Bajić. Čačić, Koneski, Bogdanović i Milošević da su bili u tzv.
plavoj i crvenoj zgradi, te da sa njima nije imao kontakata tih kritičnih dana, ali da
smatra da su oni glavni akteri i ekstremisti. Čuo je da su Tomić i Pešut vezom
govorili tim starješinama u crvenoj i plavoj zgradi da ne smiju pucati ako se na njih
ne puca ali da su oni samostalno pucali i odlučivali, a
da je za to naročito bio sposoban Goce Koneski. Nakon pada vojarne 18. rujna 1991.
god otpremljen je u bolnicu, a odatle selo Klanac par dana, otkuda je otpremljen u
Okružni zatvor Gospić gdje je boravio četiri i po mjeseca. Nakon toga odvežen je u
Zagreb u vojni sud pa odatle u Kerestince, logor za ratne zarobljenike. Odbio je
razmjenu, te kada je dobio dokumente otišao je u Rijeku gdje je našao porodicu.
Jedno vrijeme da je radio u Rijeci kao vulkanizer a nakon toga je preselio u Pulu gdje
je takodjer radio najprije kao vulkanizer a poslije kao pekar, gdje je živio sve dok nije
saznao za ovaj postupak. Istakao je u svojoj obrani da od nikoga nije dobio naredbu
da puca, osim što je Bajić od svih po zgradi tražio da se puca. Medjutim, od svog
pukovnika i od više linije nitko nije davao takve naredbe u tim ratinim operacijama. U
kritično vrijeme naveo je da nije iz ničega pucao.
U dokaznom postupku provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka Mark Šaljaj
/44, 45, 92, 93, 94/, Stevo Pražić /36,-37,94/, Stjepan Škrinjarić /38-39,94-95/, dr.
Marko Jagetić /52-53,95-96/, Krešimir Tomljenović /50-51, 96/, Ljubčo Veljanovski
/42-43, 96-97/, pročitan je iskaz svjedoka Branko Basta /40-41/.
Svjedok Mark Šaljaj iskazao je da je u šestom mjesecu 1991. god poslat
direktno iz generalštaba za zamjenika zapovjedniku Đorđeviću major Tomić, koji je
malo po malo preuzeo komandu u svoje ruke. Tomić da je odlučivao zajedno sa
kapetanom Bajićem, Odanovićem, Gocom Koneski i Marcelom Dusper. Major Tomić
i kapetan Bajić da su imali direktne veze sa četnicima. Tako kada je napadnut Gospić
u 1,15 sati u noći izmedju 28. i 29. kolovoza 1991.g. kad su četnike zvali telefonom i
rekli im da prestanu pucati oni bi prestajali. Tako se sjeća da je bila neka delegacija u
vojarni, te da su oni rekli četnicima da ne pucaju, i da oni to nisu pucali. Bajić da je
bio zadužen za osiguranje vojarne i da je pravio raspored u komandi, sve u dogovoru
sa Tomićem. Za vrijeme dok je bio u komandi do 6. devetog 1991. god da se nije
pucalo iz teškog naoružanja, da se pucalo iz lakog oružja i to iz zgrade koju su zvali
crvena zgrada u kojoj su se nalazili Čačić, Odanović, Milošević, Bogdanović, Goce
Koneski, Kuprešanin Jovica, te Duško koji je radio u Crvenoj zvijezdi. To da je bila
grupa najzagriženijih. Vezu sa onima koji su pucali da su imali Tomić i Bajić. Oni da
su davali naredbu da se puca iz crvene zgrade. Dok je bio u vojarni nije vidio VII opt.
Danu Drakulu da puca, njemu da je bio komandant Čavar, koji je bio komandant
partizanske divizije u kojoj je pored Dane Drakula bio i Salo Suad, te Djuro
Milošević. Imali su samo jednog vojnika - kurira. Njima da je bilo potčinjeno
skladište u Kaniži u koje je bio Stevo Pražić dok nije došao u vojarnu. Što se tiče
naoružavanja stanovništva da je u tome učestvovao Marcel Dusper koji je naoružavao stanovništvo na području Otočca i to srpsko stanovništvo. To naoružavanje da je išlo
preko kosovaca iz Rijeke. U tome da je učestvovao Odanović i Kuprešanin. Tenkista
po imenu „Bagi“ da je došao u vojarnu u petom mjesecu i da je govorio da će
poravnati Gospić. Jedne prilike 3. devetog 1991. god kada su pale tri mine u krug
vojarne, govorilo se da je pucano iz vojarne u Jasikovcu. Poslat je po Tomiću zajedno
sa jednim zastavnikom da vidi odakle se pucalo. U Jasikovcu im je zapovjednik rekao
da od tamo nije pucano i pokazao je minobacače iz kojih je bilo vidljivo da nije
pucano. Medjutim, zastavnik je primjetio da se minobacači nalaze i u drugom smjeru,
te da su okrenuti u pravcu vojarne. Naredbe da se puca da su izdavali Bajić, Tomić i
Lazarević. Te naredbe izdavali su onima koji su bili u crvenoj zgradi i u vozilima.
Vasić da je izdavao naredbe da se puca snajperom i da ga je vidio da nosi sa sobom
dalekozor. Lazarević da je bio teško zagrižen nacionalista a da su Čačić, Koneski,
Odanović, Kuprešanin, Milošević i Bogdanovic primali naredbe od Tomića i Bajića.
Tenkista zv. "Bagi“ kretao se tenkom u krugu vojarne i pucao iz mitraljeza u periodu
od 30. osmog 1991. god. do 7. ili 8. devetog 1991. god. Svi ostali optuženici osim VII
optuženika da su takodjer pucali. Vasića je takodjer vidio da sa snajperom i
dalekozorom ide na tavan. Marcel Dusper da je bio osoba koja je imala direktne veze
sa KOS-om, tako je imao direktnu vezu sa šefom KOS-a na Plitvicama, a kave je
zapovjedi imao svjedok ne zna. On nije davao naredbe ali misli da ih je prenosi. Za
Dotlić Slobodana zna da je bio dosta zagrižen i zadužen za naoružanje u Podoštri.
Čuo je da je pružao dosta otpora te da se nije htio predati do zadnjega.
Svjedok Stevo Pražić zna da su naredbe da se puca po gradu Gospić izdavali
zapovjednik Tomić i Bajić, dok drugi optuženici da nisu bili u poziciji da izdaju
naredbe. Poznato mu je da je postavljena obrana vojarne i da je svatko bio na
položajima pa pretpostavlja da su svi ostali pucali po svom zaduženju. VII optuženika
nije vidio da puca, a vidio ga je u zgradi zapovjedništva. U krugu vojarne da su
djelovali tenkovi i da se pucalo iz mitraljeza i topova, a zapovijedali su Pešut i Tomić.
Poznato mu je da je Goce Koneski pucao po gradu i po Kaniži gdje je radio jer su se
ljudi svjedoku žalili na njega.
Svjedoku Stjepanu Škrinjarić poznato je da su Tomić Relja i Bajić
Duško bili ti koji su bili odgovorni za obranu vojarne. Poznato mu je da je pucano
iz jednog transportera koji je bio u krugu vojarne na ulazu kod kapije. Transporter
je pucao po čelu bolnice. U krugu vojarne čuli su se pucnjevi iz pušaka. U
ekstremnoj grupi koja je govorila zašto se ne puca po gradu pripadali su Bajić,
Tomić, Koneski, Odanović, Čačić i Lazarević.
Zna da je Odanović prisiljavao neke da pucaju samo da se stvara huka. Čuo je
pucanj na krovu i vidio je Vasića da je pronio pušku i stavio je krau u šupljivu od
vrata.
Svjedok dr. Marko Jagetić iskazao je da je 90 rujna 199l. g. iz
Rijeke prebačen u Gospić po naredbi generala Čada. U vojarni je bio na funkciji
liječnika vojarne. Kako je bio relativno kratko vrijeme u vojarni, do njenog pada
18. rujna 1991. g, slabo je poznavao ljude. Medjutim, poznato mu je da je Tomić
izdavao naredbe da se puca iz minobacača. Poznavao je Bajića i znao je da je on
pripadao tvrdoj liniji koja je bila protiv predaje vojarne i koji su donosili planove za
proboj iz vojarne. Do napada na vojarnu da se iz vojarne pucalo iz pušaka i iz
snajpera sa tavana. Vidio je ljude da idu na tavan sa snajperima ali ne zna njihova
imena. U vrijeme napada da je pucao tenk iz kruga vojarne prema bolnici i jednoj kući. Zna da je Goce Koneski pucao iz tenka. Poznavao je Marcela Dusper i zna da
je on bio načelnik službe bezbjednosti kako se ona tada zvala, te da se je na početku
borbenih djelovanja govorilo da Dusper spaljuje dokumenta. Takodjer mu je
poznato da su vojnici pucali iz zgrade u kojoj se i on nalazio te da su oni izvršavali
zapovjed njihovih predpostavljenih. Njihovim predpostavljenima su zapovjedi
izdavali Pešut i Tomić. Nije vidio VII optuženika da puca.
Svjedok Krešimir Tomljenović kritično vrijeme nalazio se u bolnici.
Medjutim, zna da se je govorilo da je iz tenka pucao Bratislav Milojković,
zv."Bagi", a da je Goce Koneski izlazio van iz crvene zgrade sa svojom
grupom i da je pucao iz snajpera. Takodjer mu je poznato da su Bajić, Pešut i
Tomić bili čelni ljudi koji su izdavali naredbe. Takodjer mu je poznato da je
iz vojarne Podoštra u kojoj je zapovjednik bio Dotlić Slobodan pucano po
gradu minobacacima i iz automatskog oružja, a kada je vojarna predata da je
dio prostorija bio miniran.
Svjedok Suad Šalo istakao je da je od 20. srpnja 1991. g. do 20.
listopada 1991. g. boravio na Plitvičkim jezerima. Povremeno je dolazio u vojarnu
Gospić. Zadnji put je bio 280 osmog 1991. g. kada se zadržao oko 15 minuta.
Oružje sa kojim su bili zaduženi za vrijeme dok su boravili u kancelariji da je bilo
zaključana u kasi.
Svjedok Ljupčo Veljanovski iskazao je da je naredbu da se puca
izdavao Bajić, a drugi koji su se našli u toj zgradi da su pucali, te da je bila provjera
cijevi da se puca. Zna da je iz snajpera pucao Vasić, a iz minobacača Goce Koneski.
Misli da su naredbe da se puca izdavali u komandi na čelu sa Reljom Tomićem, ali da
se pucalo i samovoljno jer nije uvijek čuo komandu da naredjuje da se puca a čuo je
minobacač.
Iz iskaza svjedoka Branka Basta proizlazi da je svjedoku poznato da
se je pucalo iz tzv. crvene zgrade u kojoj je bila grupa Koneski, Milošević,
Bogdanović, te
da je kasnije došao Čačić. U toj zgradi da je bio mitraljez na vrhu i da se iz njega
pucalo. Iz minobacača da je pucao Koneski. Poznato mu je da je osoba po nadimku
"Bagi" pucao iz tenka, te da je iz tenka takodjer pucao Radenković, odnosno da je on
bio tenkista a da li je
pucao ne zna. Čuo je da se govori kada bi tenk opalio "ala "Bagi" žeže", ali ni
"Bagija" nije vidio da puca. Zna da je snajperista bio Mićo Vasić, te da je Bajić
prijetio svima koji ne bi pucali i da je isticao da cijevi moraju biti "vruće". Takva
naredba da je stizala od Tomića i od Vasića. Takodjer mu je poznato da je zajedno sa
Koneskim na minobacaču iz kog su ispaljivani projektili bio Stevo Milošević.
Na osnovu izvedenih dokaza i utvrdjenih činjenica sud je utvrdio da su
optuženici I optuženik Marcel Dusper, II optuženik Čačić Tomo, III optuženik Jovo
Kuprešanin, IV optuženik Bogdan Odanović, V otpuženik Relja Tomić, VI optuženik
Duško Bajić,.VIII optuženik Mićo Vasić, IX optuženik Goce Koneski, X optuženik
Slobodan Dotlić, XI optuženik Dragoljub Lazarević, XII optuženik Radovan
Radenković, XIII optuženik Bratislav Milojković, zv. "Bagi", XIV optuženik Stevo
Milošević i XV optuženik Miloš Bogdanović izvršili radnje opisane u izreci presude,
protivno članku 52 stavak 1 Dopunskog protokola Ženevske konvencije od 12.
kolovoza 1949. g. o zaštiti žrtava oružanih medjunarodnih sukoba.Utvrdjeno je iskazom svjedoka Marka Šaljaj i svjedoka dr. Marka
Jagetić da
je I-okr. Marcel Dusper bio načelnik službe bezbjednosti, kako se ona tada zvala, te
da je naoružavao srpsko stanovništvo na području Otočca. Svjedoku Mark Šaljaj
poznato je da je 1- opt. imao direktnu vezu sa šefom KOS-a na Plitvicama, te da je
prenosio zapovijedi. Takodjer iz obrane VII opt. Dane Drakule proizlazi da je I
okrivljenik pripadao grupi koja je odbijala da se vojarna preda.
II opt. Tomo Čačić pripadao je ekstremnoj grupi koja je govorila "zašto se ne
puca po gradu", bio je u "crvenoj zgradi vojarne" iz koje je pucao, te se protivio
predaji vojarne. To je utvrdjeno iskazima svjedoka Marka Šaljaj, Stjepana Škrinjarić,
dr. Marka Jagetić i Branka
Baste.
III opt. Jovo Kuprešanin je pucao iz "crvene zgrade" koja se nalazile u
krugu vojarne, što je utvrđeno iskazom svjedoka Marka Sa1jaj.
IV opt. Bogdan Odanović pripadao je ekstremnoj grupi i govorio je
"zašto se ne puca po gradu". Pucao je iz crvene zgrade“ iz vojarne, što je utvrdjeno
iskazom svjedoka Marka Šaljaj. Iskazom svjedoka Stjepana Škrinjarić utvrdjeno je da
je i druge u vojarni prisiljavao da pucaju.
V opt. Relja Tomić u 6. mjesecu 1991. g. postat je direktno iz generalštaba za
zamjenika zapovjedniku Djordjeviću. Medjutim, malo po malo preuzeo je komandu u
svoje ruke. Bio je odgovoran za obranu vojarne i vodio je sve akcije. Izdavao je
naredbe onima koji su se nalazili u "crvenoj zgradi" vojarne da pucaju po civilima i
gradu, izdavao je naredbe i ostalima da pucaju. Odbijao je da se vojarna preda. To je
utvrdjeno iskazima svjedoka Marka Šaljaj, Steve Pražić, Stjepana Škrinjarić, dr.
Marka Jagetić, a proizlazi i iz obrane VII opt. Dane Drakule.
VI opt. Duško Bajić zajedno sa V opt. Tomić Reljom vodio je obranu
vojarne i sve druge akcije. Izdavao je naredbe da se puca po gradu. Isticao je da cijevi
moraju biti "vruće", te se protivio predaji vojarne. To je utvrdjeno iskazima svjedoka
Marka Šaljaj, Steve Fražić, Stjepana Škrinjarić, Krešimira Tomljenović, Ljupča
Veljanovski, i Branka Basta, a proizlazi i iz obrane VII opt. Dane Drakula.
VIlI opt. Mićo Vasić bio je snajperista i sa tavana zgrade u vojarni je
pucao po gradu sa snajperom. Svjedok Mark Šaljaj vidio ga je da sa snajperom i
dalekozorom ide na tavan i puca. Svjedok Stjepan Škrinjarić čuo je pucanj i vidio
VIII opt. da ide sa krova sa puškom koju je spremio u šupljinu vrata. Svjedoku
Branku Basta poznato je da je VIII opt. naredjivao da se puca po gradu, a iz obrane
VII opt. proizlazi da je VIlI optuženik bio protiv predaje vojarne.
IX opt. Goce Koneski nalazio se u "crvenoj zgradi" iz koje je pucao po
gradu, tako da su se ljudi dolazili žaliti na njega Stevi Pražiću, što je ovaj iskazao
kada je saslušan kao svjedok. Sa svojom grupom izlazio je iz crvene zgrade i pucao iz
snajpera zajedno sa ostalima. Pucao je iz minobacača i tenka. To je poznato
svjedocima Stjepanu Škrinjarić, Marku Šaljaj, dr. Marku Jagetić, Krešimiru
Tomljenović, Ljupču Veljanovski, Branku Basta. Iz obrane VII opt. Dane Drakula
proizlazi da se protivio predaji vojarne, te da je znao govoriti "što se čeka zašto se većne puca" i da je tražio da se puca po gradu.
X opt. Slobodan Dotlić iz vojarne u Podoštri pucao e po gradu minobacačima i
iz automatskog oružja, kada je vojarna predana utvrdjeno je da je dio prostorija
miniran. Pružao je otpor i nije se htio predati do zadnjega. To je utvrdjeno iskazima
svjedoka Krešimira Tomljenović i Marka Šaljaj.
XI opt. Dragoljub Lazarević kako je to utvrdjeno iskazom svjedoka Stjepana
Škrinjarić pripadao je ekstremno orijentiranima i "dizao prašinu". Iz Obrane VII opt.
Dane Drakule proizlazi da je bio komandir komande stana, te da je imao sve vojnike
koji su opskrbljivali tu komandu, njih 10 - 15. Lazarević i Bajić su sa njima
komandirali.
XII opt. Radovan Radenković je takodjer pucao po zaduženju što je utvrdjeno
iskazom svjedoka Steve Pražić koji je u svom iskazu naveo da je postavljena obrana
vojarne
i da je svatko bio na položaju, te da je pucano po zaduženju. To je takodjer utvrdjeno
iskazom svjedoka Marka Šaljaj koji je u svom iskazu naveo da su svi optuženici osim
VII optuženika pucali po gradu.
XIII opt. Bratislav Milojković zv. "Bagi" došao je u vojarnu u 5. mjesecu
1991. god te govorio da će poravnati Gospić. Bio je tenkista, kretao se sa tenkom u
krugu vojarne i pucao po bolnici i okolnim zgradama. To je utvrdjeno iskazima
svjedoka Marka Šaljaj i Dane Drakula.
XIV opt. Milošević Stevo bio je u "crvenoj, zgradi“ iz koje je pucao. Pucao je
iz minobacača po gradu zajedno sa Gocom Koneski. Pripadao je ekstremnoj grupi. To
je utvrdjeno iskazima svjedoka Marka Šaljaj i Branka Basta, a proizlazi i iz obrane
VII opt.
XV opt. Miloš Bogdanović bio je u „crvenoj zgradi" i pucao iz
„crvene zgrade" po gradu. To je utvrdjeno iskazom svjedoka Marka Šaljaj i svjedoka
Branka Baste.
Na osnovu tako utvrdjenih činjenica, nesumnjivo je utvrdjeno da u
radnjama optuženika Marcela Dusper, Čačić Tome, Kuprešanin Jove, Odanović
Bogdana, Tomić Relje, Bajić Duška, Vasić Miće, Koneski Goce, Dotlić Slobodana,
Lazarević Dragoljuba, Radenković Radovana, Milojković Bratislava zv. "Bagi“,
Milošević Steve i Bogdanović Miloša stoje svi elementi krivo djela protiv
čovječnosti i medjunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva
označeno u članku 142 OKZ RH /NN-53/9l/.
Prilikom odmjeravanja kazne I opt. Marcelu Dusper, II opt. Čačić Tomi,
III opt. Jovi Kuprešanin, IV opt. Bogdanu Odanović, V opt. Relji Tomić, VI opt.
Dušku Bajić, VIlI opt. Mići Vasić, IX opt. Goci Koneski, X opt. Slobodanu Dotlić, XI
opt. Dragoljubu Lazarević, XII opt. Radovanu Radenković, XIII opt. Bratislavu
Milojković, XIV opt. Stevi Milošević i XV opt. Milošu Bogdanović sud je imao u
vidu svrhu kažnjavanja i cijenio je sve okolnosti iz članka 41 OKZRH /NN-53/9l /,
koje utječu na odmjeravanje kazne. Kao olakšavajuće okolnosti sud je uzeo II opt.
Tomi Čačić, III opt. Jovi Kuprešanin, i V opt. Bogdanu Odanović, VIII opt. Mići Vasić, IX opt. Goci Koneski, X opt. Slobodanu Dotlić, XI opt. Dragoljubu Lazarević,
XII opt. Radovanu Radenković, XIII opt. Bratislavu Milojković, XIV opt. Stevi
Milošević i XV opt. Milošu Bogdanović da su izvršavali naredbu više komande, dok
kod I opt. Marcela Dusper, V opt. Relje Tomić i VI opt. Duška Bajić sud nije našao
olakšavajućih okolnosti. Kao otegotne okolnosti, s druge strane, cijenjena je krajnja
bezobzirnost koja se ogleda u pucanju na civile, znajući da su u gradu djeca, žene i
starci, i u razaranju grada.
I opt. Marcel Dusper, V opt. Relja Tomić i VI opt. Duško Bajić su
imajući direktnu vezu sa KOS-om i višom komandom izdavali naredbe da se puca po
civilima i razara grad, dok su ostali optuženici osim VII optuženika izvršavali naredbe
koje su oni izdavali.
Sud je optuženicima Marcelu Dusper, Relji Tomić i Dušku Bajić za
počinjeno djelo temeljem članka 142 OKZRH /NN-53/91/ izrekao kaznu zatvora u
trajanju od 20 godina svakom, a optuženicima Tomi Čačić, Jovi Kuprešanin, Bogdanu
Odanović, Mići Vasić, Goci Koneskom, Slobodanu Dotlić, Dragoljubu Lazarević,
Radovanu Radenković, Bratislavu Milojković, Stevi Milošević, Milošu Bogdanović
za počinjeno djelo temeljem navedenog članka, sud je izrekao kaznu zatvora u
trajanju od 15 godina svakom, smatrajući da su izrečene kazne primjerene težini
počinjenog djela, stupnju krajnje bezobzirnosti i društvene opasnosti okrivljenih i
učinjenog djela. Smatra se da će izrečene kazne u cijelosti ostvariti
zakonske svrhe kažnjavanja iz članka 33. OKZRH /NN-53/91/ u okviru opće
svrhe izricanja krivičnih sankcija.
Predmet ocjene ovog suda bio je i prijedlog branitelja optuženika da se prema
XII I opt. Radovanu Radenković primjeni Zakon o amnestiji jer da u toku
postupka nije spomenuto njegovo ime kao izvršioca krivičnog djela. Medjutim,
ovaj prijedlog obrane nije prihvaćen jer je na temelju provedenih dokaza utvrđeno
da je postavljena obrana vojarne i da je svatko bio na položaju, te da je pucano po
zaduženju i da su svi optuženici osim VII optuženika pucali po gradu.
Nakon završetka dokaznog postupka u završnoj riječi o.kružni državni
odvjednik odustao je od optužnice prema VII opt. Dani Drakula, obrazlažući da iz
krivične prijave proizlazi da je Dane Drakula, primijećen kao snajperista sa VIII
okriv. Mićom Vasićem. To da proizlazi iz razgovora sa svjedokom Mark Šaljajem
koji je obavljen prije podnošenja krivične prijave. Medjutim, u toku kriv. postupka taj
svjedok nije naveo da je primijetio VII opt. Danu Drakulu kao snajperistu, niti to
proizlazi iz iskaza bilo kojeg svjedoka koji je saslušan u toku krivičnog postupka, pa
da radi toga odustaje od optužbe prema VII optuženiku.
Stoga je temeljem čl. 339. stavak 3 ZKP-a prema VII optuženiku Dani
Drakula optužba odbijena.
Temeljem čl. 91 stavak 1 ZKP-a odlučeno je da troškovi krivičnog
postupka prema VII optuženiku padaju na teret proračunskih sredstava suda.
Temeljem članka 343 stavak 3 ZKP-a ukinut je pritvor protiv VII
optuženika Dane Drakula.
Uslijed obrazloženog odlučeno je kao u izreci presude.U Gospiću, 21. srpnja 1993. god
Zapisničar: Predsjednik
vijeća:
Katica Radaković Matilda Krunić
POUKA O ŽALBI:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe koja se podnosi u roku od
15 dana po primitku pismenog otpravka ove presude. Žalba se predaje pismeno u tri
primjerka ili usmeno na zapisnik, kod suda. Rok za žalbu u odnosu na optuženike
računa se od časa primitka presude po optuženicima. O žalbi rješava Vrhovni sud
Republike Hrvatske u Zagrebu.
O TOM
OBAVIJEST:
1. Okružno državno odvjetništvo Gospić: KT-44/92
2. Optuženicima: I. MARCEL DUSPER,
II TOMO ČACIĆ,
III JOVO KUPREŠANIN,
IV BOGDAN ODANOVIĆ,
V RELJA TOMIĆ,
VI DUSKO BAJIĆ,
VIlI MIĆO VASIĆ,
IX GOCE KONESKI,
X SLOBODAN DOTLIĆ,
XI DRAGOLJUB LAZAREVIĆ,
XII RADOVAN RADENKOVIĆ,
XIII BRATISLAV MILOJKOVIĆ,
XIV STEVO MILOŠEVIĆ,
XV MILOŠ BOGDANOVIĆ putem oglasne ploče ovog suda,
3. VII opt. DANE DRAKULA, Pula, Ul. I. G. Kovačića 12
4. Branitelj Stjepan Nikšić, odvjednik iz Gospića
GOSP
0007
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U GOSPIĆU Posl. broj::
K-l/93-l3
PRESUDAU IME REPUBLIKE HEV ATSKE !
Županijski sud u Gospiću u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda MatiIde
Krunić, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Jurjević, predsjednika suda, i sudaca
porotnika: Stjepana Vukelić, Ivana Prpić i Zvonimira Zdunić, kao članova vijeća, uz
sudjelovanje Nevenke Brezović, kao zapisničara, u kriv. predmetu protiv optuženika
NIKOLE ZAGORAC i dr. zbog kriv. djela iz članka 120 OKZRH, povodom
optužnice Okružnog državnog odvjetništva Gospić broj: KT-27/92 od 30 VI 1992.
god. nakon održane glavne javne rasprave dana 15. i 16. lipnja 1994. god, u
prisutnosti okružnog državnog odvjetnika Pavla Rukavina i branitelja optuženih
Stjepana Nikšić, odvjetnika iz Gospića, dana 16. lipnja 1994.god
p r e s u d i o j e
I opt. NIKOLA ZAGORAC, zv. ''Braco'', sin Jovana i
Kate, r. Jokić, rođen 26. 04. 1952. u
Metku, Općina Gospić, s prebivalištem u
Gospiću, Jasikovačka br. 63, Srbin, sada
nepoznata boravišta,
II opt. MIROSLAV SERDAR, sin Stojana i majke
Latinke, r. Zubović, rođen 23.11.1958.g.
u Gospiću, s prebivalištem u S. Kuli,
kbr. 56, Srbin, sada nepoznata boravišta,
III opt. DANE SERDAR, sin Miloša, i majke Soke, r.
Uzelac, rođen 10.09.1944. u S. Kuli, kbr.
10, gdje i prebiva, Općina Gospić, Srbin,
sad nepoznata boravišta, .
IV opt. DUŠAN UZELAC, sin Nikole i majke Dušanke, r.
Vukelić, rođen 05.06.1955.g. u Gospiću,
s prebivalištem u S. Kuli br. 8, Općina
Gospić, Srbin, sada nepoznata boravišta,
V opt. BARAĆ MILORD, sin Đorđa, i majke Milice, r.
Vukmirović, rođen 10.01. 1966.g. u
Gospiću, s prebivalištem u L. Osiku br.
19, Srbin, sada nepoznata boravišta,
VI opt. MARIJAN UZELAC, sin Bogdana i majke Milice,
r. Barać, rođen 15.10.1963. u S. Kuli, br.
60, gdje prebiva, Srbin, sada nepoznata
boravišta,
VII opt. VUNJAK DRAGAN, sin Milana i majke Danice,
rođen u Kozjanu, Općina T. Korenica,
star 30 godina, Srbin, sada nepoznata
boravišta
k r i v i s u što su tokom mjeseca rujna i listopada 1991. godine u Širokoj Kuli kao
pripadnici četničkih formacija i milicije tzv "SAO krajine", protivno čl. 52. st. 1.
Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. g. i zaštiti žrtava
međunarodnih oružanih sukoba u vrijeme oružanog sukoba na Ličkom Osiku između
hrvatskih oružanih snaga i neprijateljskih formacija, naoružani automatskim
pješadijskim naoružanjem i tromblonskim minama, maltretirali civilno stanovništvo
koje je ostalo živjeti u Širokoj Kuli, na način da su naročito noću pucali po civilnim
objektima, ograničavali im kretanje dalje od kuće, da bi dana 13. listopada 1991. g.
iza 12 sati naredili civilima da odu u sklonište, te se je 11 stanovnika sklonilo u
podrum kbr. 22, da bi potom četvorica od okrivljenih ušla u podrum kuće, a
prethodno zapaljivom tromblonskom minom zapalili tu kuću, a ovi u podrumu pucali
po sklonjenim civilima, pri čemu su ubili Nikšić Mandicu, Nikšić Veru, Orešković
Nikicu, Orešković Anku, Orešković Anu, Orešković Milana, Katu Orešković i Mariju
Nikšić.
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba izvršili
napad na civilno stanovništvo, koje je imalo za posljedicu smrt više osoba,
čime su počinili krivično djelo protiv čovječnosti međunarodnog prava
ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u članku 120 OKZ RH,
pa se temeljem članka 120 OKZ
RH
o s u đ u j u
I opt. NIKOLA ZAGORAC, zv. "Braco"
II opt. MIROSLAV SERDAR
VII opt. DRAGAN VUNJAK
na kaznu zatvora u trajanju od 20 /dvadeset/ godina svaki
III opt. DANE SERDAR
IV opt. DUSAN UZELAC
V opt. BARAĆ MILORAD
VI opt. MARIJAN UZELAC
na kaznu zatvora u trajanju od 15 /petnaest/ godina svaki
Temeljem članka 90 stavak 4 ZKP-a optuženici se oslobađaju troškova kriv.
postupka.
Obrazloženje
Okružno državno odvjetništvo u Gospiću optužnicom broj: KT-27/92. od 30.
XII 1992. god optužilo je Nikolu Zagorca, Miroslava Serdar, Danu Serdara, Dušana
Uzelca, Barać Milorada, Marijana Uzelca i Vunjak Dragana, zbog kriv. djela protiv
čovječnosti međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva
označeno u članku 120 stavak 1 OKZ RH.
Optužnicom se inkriminira optužnicama da su dana 13. listopada 1991. od
oko 14,30 sati u Širokoj Kuli kao pripadnici četničkih formacija i milicije tzv. "SAO
krajina""protivno članku 52 stavak 1 Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije
od 12.kolovoza 1949. god i zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba u vrijeme
oružanog sukoba na Ličkom Osiku između hrvatskih oružanih snaga i neprijateljskih formacija naoružani automatskim pješadijskim naoružanjem natjerali
11 stanovnika hrvatske nacionalnosti u podrum kuće br. 22, nakon čega je kuća
pogođena artiljerijskim projektilom i zapalila se, ušli u podrum te kuće i pucali iz
automatskih pušaka po civilima, pri čemu su ubili Nikšić Mandicu, Nikšić Veru,
Orešković Nikicu, Orešković Anku, Orešković Anu, i Orešković Milana.
Na glavnoj raspravi okružni državni odvjetnik prije završne riječi u skladu sa
provedenim dokazima nadopunio je činjenični opis optužnice tako da glasi: da su
tokom mjeseca rujna i listopada 1991. godine u Širokoj Kuli kao pripadnici
četničkih formacija i milicije ''SAO Krajine", protivno čl. 52. st. l. Dopunskog
protokola iz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. god i zaštiti žrtava
međunarodnih oružanih sukoba u vrijeme oružanog sukoba na Ličkom Osiku
između hrvatskih oružanih snaga i neprijateljskih formacija, naoružani automatskim
pješadijskim naoružanjem i tromblonskim minama, maltretirali civilno stanovništvo
koje je ostalo živjeti u Širokoj Kuli, na način da su naročito noću pucali po civilnim
objektima, ograničavali im kretanje dalje od kuće, da bi dana 13. listopada 1991.
god iza 12 sati naredili civilima da odu u sklonište, te se je 11 stanovnika sklonilo u
podrum kbr. 22, da bi potom četvorica od okrivljenih ušla u podrum kuće, a
prethodno zapaljivom tromblonskom minom zapalili tu kuću, a ovi u podrumu
pucali po sklonjenim civilima, pri čemu su ubili Nikšić Mandicu, Nikšić Veru,
Orešković Nikicu, Orešković Anku, Orešković Anu, Orešković Milana, Katu
Orešković i Mariju Nikšić.
Također, na glavnoj raspravi prije završne riječi okružni državni odvjetnik
ispravio je pravnu kvalifikaciju djela, tako da umjesto: "označeno u članku 142
preuzetog KZ-a", treba da stoji "članak 120 stavak 1 OKZRH" .
U skladu sa rješenjem ovog suda broj: K-1/93-8 od 17. svibnja 1993. god
optuženicima Nikoli Zagorac, Miroslavu Serdar, Dani Serdar, Dušanu Uzelac, Barać
Miloradu, Marijanu Uzelac i Vunjak Draganu suđeno je u odsutnosti.
U dokaznom postupku provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka
Orešković Dane, /23-24/, Marija Orešković /36/, Ive Orešković /29/, Mile
Orešković /14/, Blaža Oreškovic /26/, Milke Orešković /27/, Mande Orešković
/30/, Nikole Orešković /28/, Marije Nikšić /72/. Pročitan je iskaz svjedoka
Ivana Orešković /25/ i svjedoka Krešimira Tomljenović /38/.
Svjedok Dane Orešković iskazao je da su nesporazumi u selu Široka Kula
počeli nakon što su provedeni izbori. Posebno da je počela napetost od 29. kolovoza
1991. g. pa nadalje. Svi Srbi u selu da su bili naoružani automatskim i
poluautomatskim oružjem, koje im je podijelila bivša vojska. Među njima su bili i svi
optuženici od I VII optuženika. Isticao se II optuženik Miroslav Serdar, koji je bio
"glavni" u selu,.odnosno, bio je zapovjednik, a njegov zamjenik da je bio I optuženik
Nikola Zagorac.
VII optuženik Vunjak Dragan je 29. kolovoza 1992. god pucao automatom prema
svjedoku i drugim mještanima Hrvatima. Pucao je iznad njih. I i II optuženik govorili
su da se ne smiju nikuda iz sela udaljavati, tako da nisu mogli napustiti selo, iako su
to pokušavali, pozivajući Isu Potkonjaka da im pomogne izići iz sela, ali im isti nije
pomogao. Dana 13. listopada 1991. god u njegovoj kući u Širokoj Kuli sklonilo se
stanovništvo hrvatske nacionalnosti, njih 11 stanovnika. U podrumu njegove kuće su
bili Nikšić Mandica, Nikšić Perica, Orešković Nikica, Orešković Anka, Oršekovic
Ane, Orešković Milan, Orešković Kata, Orešković Mara, Nikšić Marija, Mare
Orešković i svjedok. Podrum njegove kuće bio je podijeljen na 2 dijela, pa se netko
sklonio u prvi, a netko u drugi dio podruma. On se je sklonio u zadnji dio podruma,
tako da nije mogao vidjeti što se dešava u prednjem dijelu. Tu su još bili Oreškoyić
Nikica, Orešković Anka, Orešković Ane i Nikšić Marica. Čuo je da su ih pozivali da
iziđu van iz podruma. Nije vidio tko je tada izašao, ali je čuo pucanje i kasnije je čuo
da su izišli Kata Orešković, Milan Orešković i Mara Orešković koje su ubili odmah ispred podruma, te su ih nakon toga odvukli u njegovu staju koja je gorjela. Naime,
četnici su zoljom pogodili i zapalili kuću u kojoj su se sklonili, staju i gospodarske
zgrade. Nakon što su ispred podruma četnici pobili navedenu trojicu, čuli su se na
prvom katu kuće kako prevrću stvari i pljačkaju. Nakon toga svjedok je u podrumu
čuo da je jedan između njih rekao "da idu vidjeti ima li još tko živ". Po glasovima koji
su se čuli misli da su bila dvojica. Kada su se vratili u podrum čuo je da im se Anka
Orešković obratila riječima "nemojte nas, što smo mi krivi", te je zaplakala. Jedan od
njih je na to rekao "majku vam ustašku, da ćemo platiti Klenovac". Kada je ispucao
rafal tražio je od drugoga novi okvir koji je cijeli ispucao, te je tom prilikom ubijena
Anka Orešković, Nikola Orešković i Ane Orešković. Svjedok je bio sakriven iza
vreća i pokrit dekom, tako da ga nisu mogli vidjeti, ali ih je opet čuo kada su rekli
"jesi li vidio još je i ovih troje bilo tu". Nakon nekog vremena oni su otišli, a svjedok
je začuo glas Miće Oreškovića, koji ih je pozivao da iziđu van ako ima tko živ. Tada
je vidio u svojoj štali ubijenih troje koji su prvi izišli iz podruma. Vidio se krvavi trag
po dvorištu kako su ih vukli i bacili u štalu koja je gorila. Svi koji su ostali živi
izvukli su se dalje od kuća i tada je vidio VII optuženika Dragana Vunjak i Milana
Serdara, koji su prošli kraj njih, ali ih nisu vidjeli jer su gledali prema zapaljenim
kućama. Od 11 mještana koji su se sklonili u njegovom podrumu osmero je pobijeno,
a troje je ostalo živih, svjedok, Mara Srešković i Marica Nikšić.
Svjedok Marija Nikšić iskazala je da su dana 10. X 1991. god došli njenoj
kući u Široku Kulu I optuženik Nikola Zagorac, II optuženik Miroslav Serdar, III
optuženik Dane Serdar, IV optuženik Dušan Uzelac, te da su njoj i njenom mužu rekli
da im je ograničeno kretanje u promjeru oko 300 metara, te da se ne smiju kretati
izvan tog kruga, jer da će u protivnom biti ubijeni. Naredili su im da moraju ići na
spavanje u kuću Dane Oreškovića između 17 - 18 sati, gdje moraju ostati do 7 sati
ujutro, tamo da ne smiju paliti šibice ni cigarete. 12. X 1991. god njenoj kući ponovo
su došli optuženici od I -IV i ponovno su im prijetili da se ne smiju od kuće
udaljavati. 13. listopada 1991. god kada je ujutro iz kuće Dane Oreškovića, gdje je
spavala, zajedno sa svojim suprugom pošla njihovoj kući sreo ih je III opt. Dane
Serdar, koji im je rekao da idu kući i da brzo skuhaju ručak, te da idu natrag u
sklonište. Uznemirena
zbog tih riječi otišla je u kuću Nikice Orešković, a putem je vidjela sve mještane
srpske nacionalnosti iz Široke Kule naoružane, među njima su bili svi optuženici od I
do VII optuženika. V opt. Barać Milorad i VI opt. Marijan Uzelac pitali su je kuda
ide. Oni su bili naoružani kao i svi ostali. Kada se je vraćala kući II opt. joj je rekao
da se ona i suprug sklone u sklonište kuće koja se nalazi uz njihovu samo ima drugi
ulaz. Tu su se i sklonili, ali kada je ta kuća pogođena sa 3 granate trčali su u sklonište
kuće Dane Orešković. Da se tu sklone govorio im je i III opt. Dane Serdar koji ih je
vidio kada su istrčali iz njihove kuće koja je bila pogođena. Svjedok je i tada vidjela
pred kućom Dane Serdara naoružane sve Srbe iz Š. Kule, Klenovca i Vukave. Tu su
se oni raspoređivali i dogovarali. Svi Srbi na tom skupu bili su u uniformama, neki u
šarenima, a neki u zelenim jednobojnim. Ranije je vidjela da su sve srpske žene bile
naoružane i da su imale oružje. Odmah po ulasku u konobu kuće Dane Oreškovića
njegova kuća je pogođena sa 2 projektila i zapaljena je. Također je zapaljena i štala.
Prije nego je ušla u konobu na njenim vratima su stajli Serdar, Zagorac i Sudžuković,
koji je bio pripadnik bivše JNA. On ju je vidio kada je ušla, te je govorio ''tražite je,
sakrila se, majku joj ustašku". Oni su bacali vreće i tražili je, ali je nisu našli. U
konobu su ušla 4 četnika, koje ne zna poimenice, osim što jednome zna ime i to da se
zove Mile i da je iz Klenovca. Nije je vidio, jer je bila pokrita dekom, ali je ispalio 3
metka njoj iznad glave, jedan više ramena, a jedan ju je pogodio u kuk. Međutim, ona
se nije javljala, pa je on rekao "ovdje nema nikoga'' i otišao je. Za drugoga također ne
zna kako se zove, ali zna da je sin Đure Vičina. On je pucao po lijevoj strani konobe,
a Mile po desnoj. Ostale ne zna, jer je bila u velikom strahu. Kada je prestala
pucnjava izašla je iz podruma, jer je čula glas Mile Oreškovića, koji je zvao
''puštaj blago štala gori". Na izlazu je vidjela kapu i kaput svog muža i lokvu krvi. Na
dvorištu se opet čula pucnjava u njihovom smjeru, pa se je sakrila iza jednog kazana,
a poslije je sa Nikšić Maricom pretrčala cestu i sakrila se u živicu. Tu je ostala do navečer, kada je zajedno sa ostalima otišla za Perušić. II opt. je prije toga po
selu govorio da je on komandant vojske, te se je prijetio zajedno sa ostalima.
II opt. im je govorio da će ih sviju "porediti" po Kuli. IV opt. Dušan Uzelac je također
bio s njima i pucao. je po krovovima njihovih kuća, te je svima zabranjivao kretanje,
isto kao i V opt. Barać Milorad i VI
opt. Marijan Uzelac. Kada je bila sakrivena u grmlju kraj puta kraj njih je prošao VII
opt. Vunjak Dragan sa još jednom osobom koju nije vidjela i koji je govorio "sredili
smo" ili "ćemo je srediti". Nakon svega kada su se sakrili u grmlje nastalo je veliko
nevrijeme, te misli da su se zbog toga i spasili, te uspjeli pobjeći u Perušić.
Svjedok Orešković Iva iskazala je da su ih svi Srbi iz Š. Kule, među kojima su
i svi optuženici od
I do VII optuženika, maltretirali ih i ograničavali im kretanje. Tako su negdje
početkom listopada 1991. god svi optuženici i još njih nekolicina obučeni u maskirne
uniforme i uniforme bivše JNA, svi naoružani, došli u njenu kuću, te tražili da ,im se
kuha kava i da rakija. U jednom momentu su im naredili da svi legnu na pod, a oni su
izašli van, okružili kuću i počeli pucati iz oružja i tromblon~. Kad god bi ih sreli
branili su im da se kreću dalje, od kuća. Jedne prilike kad je izaglana blago na pašu II
opt. Miroslav Serdar joj je rekao da je htio ubiti i da to više ne čini. Dana 13.
listopada 1991.god zatekla se u susjednoj kući Milana Oreškovića u vrijeme najveće
pucnjave, te je vidjela da je zapaljena njena kuća, izašla je van iz konobe i vidjela
Milana Sudžukovića u maskirnom odijelu, koji je pucao u njenom pravcu. Metak ju je
pogodio u nadlakticu desne ruke. Od toga je pala, a on je valjda mislio da je mrtva pa
je otišao. Nakon toga se je sakrila u živicu s druge strane ceste i tu je ostala do
navečer. K njoj su se došli sakriti Manda Orešković i Niko Orešković. Navečer su
otišli svojim kućama vidjeti što se dogodilo i tada je Blaž Orešković rekao da joj je
ubijena sestra, djever i jetrva, te da su pobijeni i drugi. Ništa nije znala o svom mužu
Dani Orešković. Sa ostalima je krenula u pravcu Perušića. Kada su išli prema
Perušiću vidjeli su strašan plamen iz sela.
Svjedok Orešković Mile iskazao je da je vidio kada je pogođena i zapaljena
kuća Dane Oreškovića. On se je zajedno sa svojom ženom Mandom nakon toga
sakrio u grmlje preko puta-ceste. Vidio je jednu osobu u uniformi koja je ušla u
podrum Dane Oreškovića, te misli da ih je ta osoba pobila u konobi. Dok je bio
sakriven u grmlju kraj njih je prošao VII opt. Dragan Vunjak i Milan Serdar, zv.
"Mršić", sin Đure. Oni su zapalili štale Ive Orešković, Nike Orešković, Ivana
Oreškovića i Joje Vojvodića. Vidio ih je kada su prišli k tim zgradama, te da nakon
toga te zgrade gore. Također ih je vidio da su došli do njegove kuće i da se nakon
toga pojavio plamen iz podruma koji se širio prema gore. U njegovoj kući je ostao
njegov otac Ivan Orešković, star 95 god, ne zna što se s njim dogodilo, ali misli da je
izgorio u kući. Također je vidio kada je VII opt. Dragan Vunjak odvezao njegov
gumenjak sa nekim alatom prema svojoj kući. Kada se sve smirilo otišao je do svoje
kuće i do kuće Dane Oreškovića u čijoj je štali vidio ubijene Maru Orešković Katu
Orešković i Milana Oreškovića. Svjedok je također iskazao da je sve srpsko
stanovništvo u Š. Kuli bilo naoružano i organizirano, da su pucali po njihovim
kućama i ograničavali kretanje. Posebno da su se isticali Miroslav Serdar i Nikola
Zagorac, te Spase Đukić koji je govorio da im tu nema života i da bježe kud znaju. U
Širokoj Kuli su se organizirali isključivo domaći Srbi, koji su tamo živjeli i koji su ih
napadali. Prije tih događaja u selo da su dolazili mladići iz L. Osika naselja, te da su
im odnijeli oružje, pa čak i lovačke puške.
Svjedok Orešković Blaž iskazao je da su se Srbi iz Š. Kule organizirali i
naoružali, te da su
maltretirali hrvatske stanovnike. Tako jedne prilike oko 29. kolovoza 1991. god kada
su stajali ispred kuće i gledali kako se napada Gospić i Lički Osik iza leđa im je
naišao VII opt. Dragan Vunjak sa svojim bratićem, te im je rekao što gledaju, da im
majku, i pucao je preko njih. Svi optuženici da su bili pod oružjem i da su im ograničavali kretanje, te da su tražili da im se uvijek jave kuda idu. Mogli su se kretati
samo između svojih kuća. Dana 13. listopada 1991. god oko 14,30 sati kada je počelo
pucanje iz tromblona pobjegao je u sklonište kuće svog brata. Tako da nije išao u
sklonište u kuću Dane Oreškovića. Iz kuće svog brata sakrio se u obližnje grmove i
tada je vidio VII opt. Dragana Vunjak i njegova bratića Serdara da idu prema kući
njegovog brata i da je pale, te pljačkaju. Odvezli su gumenjak s alatom,
koji je bio njegovog brata i to su doveli konja da ga mogu odvući. Također je u grmlju
čuo VII opt. Dragana Vunjak i njegovog bratića Serdara, koji su tuda prolazili, da
govore "dobro smo sredili babu". Pri tome su nosili u ruci noževe i čini mu se da su
noževi bili krvavi. U kući njegovog brata stradao je njihov otac, star 96 god, koji je
ostao u kući, te misli da je izgorio, jer je kuća zapaljena. Prve kuće koje su izorile isto
.kao i štale zapaljene su tromblonima, a kasnije su ih palili sami.
Svjedok Milka Orešković iskazala je da je sve optuženike vidjela naoružane,
osim Dane Serdara, koji joj je jedne prilike rekao da će biti ''vrag'',kada ga je upitala
što će biti, odgovorio je da će gorjeti i njena štala ako bude gorila i njegova i obratno.
Svi optuženici osim III i VII optuženika da su zabranjivali kretanje. Prolazili su kroz
selo i pucali. Kada su dana 29. VIII 1991. god gledali kako se puca na L. Osik, VII
opt. Vunjak Dragan im je rekao "što gledate, moja vojska gine", te je pucao iznad
njih. Svjedok Manda Orešković iskazala je da se u kritično vrijeme sakrila u konobu
Miće Oreškovića, tako da joj nije ništa poznato što se događalo u konobi Dane
Oreškovića. Samo je vidjela da mu je pogođena kuća i da gori. Iz konobe se je
povukla u grmlje. U njenoj kući ostala je njena svekrva, stara 90. godina, koja se
zvala Marija Orešković. Kasnije kada se vratila u svoju kuću nije više našla svekrvu.
U kući je bilo sve razbijeno, a stolica na kojoj je ona sjedila dovučena do vrata. Misli
da su je bacili u štalu i da je izgorjela, jer je štala zapaljena. Svi optuženici prije ovog
događaja bili su naoružani i obučeni netko u šarenu a netko u zelenu uniformu.
Ograničavali su im kretanje dalje od kuća, a po noću su pucali po kućama. Jedne noći
su pogodili u drveni okvir prozora na njenoj kući tako da se je prozor sasuo. I i II
optuženik bili su zaduženi da ih "čuvaju". Oni da su tamo bili najgori, je jer im nisu
dali da nikuda idu da ne pobjegnu, te su tražili da uvijek svi skupa budu na hrpi.
Svjedok Orešković Nikola iskazao je da poznaje sve optuženike, među kojima
su se posebno isticali I i II optuženik, koji su njih "čuvali", a ustvari su tražili da nad
njima imaju kontrolu. Tako su zahtijevali da se svi okupljaju u konobi Dane
Oreškovića. Nisu im dali da se kreću dalje od svojih dvorišta. Svi optuženici išli su
naoružani kroz selo, po noći su ih plašili i pucali po selu. Njegovu kuću
su oštetili, jer su pucali op njoj. Tako da je razbijen prozor. Kritičnog dana
sklonio se u kuću Nike Orešković pa ne zna što se je dogodilo u konobi kuće
Dane Oreškovića. Kada su čuli da je zapaljena njegova kuća sklonili su se u
grmlje preko ceste. U njegovoj kući ostala je njegova majka, stara 90 godina, o
kojoj ne zna ništa, da li je ubijena ili zapaljena.
Svjedok Nikšić Marija iskazala je da je živjela u zaseoku Brdo Nikšića,
zajedno sa suprugom, a kada su njega Srbi poslali u Gospić da odnese poštu, ostala je
sama pa je oko 3. X 1991. god došla u kuću Dane Oreškovića. Tada da su ljudi bili
ustrašeni od Srba iz Š. Kule, jer su vidjeli da su oni naoružani, da Hrvati nemaju
oružja i da im nema tko pomoći. Oni su ih obilazili u kući Dane Oreškovića, posebno
I i II optuženi, branili su im kretanje i tražili da svi budu na jednoj hrpi. 13. listopada
1991. god kada je počela pucnjava sakrila se u podrum Danine kuće. Drugi su ušli
poslije nje u podrum. Kada je ušao Dane Orešković sakrio se kraj nje i ona ga je
pokrila dekom da se ne vidi. Vidjela je da su dvojica Srba stali na vrata, ali ih je
vidjela samo do iznad pasa, a ne u lice, te je čula kada je Anka Orešković rekla
"nemojte nas ubijati", te da je jedan od njih odgovorio "ma što nemoj, platit ćete vi
Klenovac". Ispucao je 2 sanžera po podrumu, čula je kako traži sanžer ali nije čula
pucanj od straha. Tom prilikom u konobi Dane Oreškovića da je ubijeno osmero
ljudi, petero u konobi, a troje koji su izišli na njihov poziv van iz konobe, ubijeno je
pred konobom. Nakon sto se stišala pucnjava sakrila se u grmlje kraj ceste, odakle je sa ostalima krenula prema Perušiću.
Svjedok Ivan Orešković, čiji je iskaz pročitan na glavnoj raspravi iskazao je u
toku istražnog postupka da je još prije događaja od 13. listopada 1991. god vidio da
se u Š. Kuli naoružava srpsko pučanstvo, kako muškarci, tako i žene, te da se osjeća
ugroženim. Spavao je po grmovima bojeći se spavati u kući. Kritičnog dana nije bio
u kući Dane Oreškovića, već je bio u kući Orešković Mile~ u kojoj je bila i njegova
supruga Manda Orešrković, koja je išla pogledati stoku i donijeti jesti, pa je vidjela
da prema njihovom zaselku dolazi desetak ljudi srpske nacionalnosti i da se nešto
između sebe
svađaju. U jednom momentu da je netko izašao iz te kuće van i da je vidio da kuća
Orešković Dane gori. Videći da ta kuća gori svjedok se sakrio kao i ostali u grmlje.
Tako, skrivajući se, vidio je VII opt. Dragana Vunjak i Milu Serdara, zv. ''Đurin",
kako voze sa jednim konjem zaprežna kola. Dok je bio u grmlju zapalili su njegovu
kuću. Kasnije je čuo od Dane Oreškovića da je ubijena njegova supruga Kata sa još
dvoje i da je bačena u plamen. Glavni zapovjednici u selu da su bili Dane Serdar,
Dušan Uzelac, zv. "Cvekin", a zapravo da su svi bili glavni.
Svjedok Krešimir Tomljenović, čiji je iskaz također pročitan na glavnoj
raspravi, iskazao je u toku istražnog postupka da radi u Hrvatskoj vojsci kao osoba
zadužena za razmjenu ratnih zarobljenika. O događaju od 13. X 1991. god kada su
ubijeni mještani Š. Kule, preko ostalih preživjelih mještana prikupio je dokumentaciju
koju je priložio na spis. Uvidom u popis osoba nestalih i ubijenih u
selu Š. Kula utvrđeno je da su ubijeni: Nikšić Mandica, Nikšić Vera, Orešković
Nikica, Orešković Anka, Orešković Ana, Orešković Milan, Kata Orešković i
Marija Orešković.
Na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica sud je utvrdio da su
optuženici Nikola Zagorac, Miroslav Serdar, Dane Serdar, Dušan Uzelac, Barać
Milorad, Marijan Uzelac i Vunjak Dragan izvršili radnje opisane u izreci presude
protivno čl. 520 st. 1. Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije od 12. kolovoza
1949. god o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba.
Svim optuženicima je djelo dokazano u cijelosti. Saslušani svjedoci su
neposredni očevici, vidjeli
su optuženike naoružane neposredno prije događaja od 13. listopada 1991. god, a i
ranije, kao i poslije tog događaja.
Saslušani svjedoci su iskazali da su im svi optuženici ograničavali kretanje, da
su noću pucali po civilnim. objektima. Svjedokinja Mara Orešković vidjela je sve
okrivljenike da se okupljaju i dogovaraju u centru Široke Kule. Svjedoci su također
vidjeli da je kuća Dane Oreškovića zapaljena tromblonskom minom, te da su paljene i
druge kuće i gospodarski objekti, najprije tromblonima, a kasnije da su ih sami palili.
Nesporno je da su navedene osobe ubijene u kući Dane Oreškovića i da su optuženici
.sudjelovali u tom masakru.
Na osnovu tako utvrđenih činjenica ne sumnjivo je utvrđeno da se u radnjama
optuženika Nikole
Zagorca, Miroslava Serdara, Dane Serdara, Dušana Uzelac, Barać Milorada, Marijana
Uzelac i Vunjak Dragana stječu svi elementi krivičnog djela protiv čovječnosti
međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u članku
120 stavak 1 OKZRH.
Prilikom odmjeravanja kazne I opt. Nikoli Zagorac, II opt. Miroslavu Serdar,
III opt. Dani Serdar, IV opt. Dušanu Uzelac, V opt. Barać Miloradu, VI opt. Marijanu
Uzelac i VII opt. Vunjak Draganu sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja i cijenio je sve okolnosti iz članka 37 stavak 1 OKZRH, koje utječu na odmjeravanje kazne. Kao
olakšavajuće okolnosti sud je uzeo III opt. Dani Serdar, IV opt. Dušanu Uzelac, V
opt. Barać Miloradu i VI opt. Marijanu Uzelac da su izvršavali naredbu više
komande, dok kod I opt. Nikole Zagorca, II opt. Miroslava Serdar i VII opt. Vunjak
Dragana nije našao olakotnih okolnosti. S druge strane, kao otegotne okolnosti
cijenjena je krajnja bezobzirnost koja se ogleda u pucanju po civilnim objektima,
ograničavanju civilima kretanje dalje od kuće, te u ubijanju civila i razaranju sela.
Sud je optuženicima Nikoli Zagorac, Miroslavu Serdar i Draganu Vunjak
izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 godina svakom, a optuženicima Dani Serdar,
Dušanu Uzelac, Barać Miloradu i Marijanu Uzelac kaznu zatvora u trajanju od 15
godina svakom, smatrajući da su izrečene kazne primjerene težini počinjenog djela,
stupnju krajnje bezobzirnosti i društvene opasnosti okrivljenih i učinjenog djela.
Smatra se da će izrečene kazne u cijelosti ostvariti zakonsku svrhu kažnjavanja iz
članka 31 OKZRH u okviru opće svrhe izricanja krivičnih sankcija.
Temeljem članka 90 stavak 4 ZKP-a odlučeno
je da se optuženici Nikola Zagorac, Miroslav Serdar, Vunjak Dragan, Dane Serdar,
Dušan Uzelac, Barać Milorad
i Marijan Uzelac oslobađaju od dužnosti da naknade troškove krivičnog postupka.
Naime, u skladu sa rješenjem ovog suda broj: K-l/93-8 od 17. svibnja 1993. god
optuženicima je suđeno u odsutnosti. .Sud ih je temeljem navedenog članka ZKP-a
oslobodio naknade plaćanja troškova krivičnog postupka, jer optuženici nisu dostupni
državnim tijelima, i nadalje su nepoznata boravišta, pa nema mogućnosti da se
troškovi naplate.
Uslijed obrazloženog odlučeno je kao u izreci presude.
U Gospiću, 16. lipnja 1994. god
ZAPISNIČAR:
PREDSJDNIK VIJEĆA
Nevenka Brozović Matilda
Krunić
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude dozvo1jeno je izjaviti žalbu u roku vod 15 dana, po primitku
pismenog otpravka, ove presude. Žalba se-predaje sudu pismeno u 3 primjerka ili
usmeno u zapisnik kod suda. O žalbi rješava Vrhovni sud Republike Hrvatske u
Zagrebu.
'
O TOM OBAVIJEST:
1. Okružno državno odvjetništvo Gospić : HKT-27/92,
2. Optuženici: I NIKOLA ZAGORAC, II MJROSLAV SERDAR, III - DANE.
SERDAR, IV DUSAN
UZELAC, V-BARAĆ MILORAD, VI MARIJAN UZELAC, i VII
DRAGAN VUNJAK, putem oglasne ploče suda,
3. Branitelj: Stjepan Nikšić, odvjetnik iz Gospića.GOSP 0008
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U GOSPIĆU Poslovni broj : K-
15/92 –22
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Županijski sud u Gospiću u vijeću sastavljenom od suca Pala Rukavine, kao
predsjednika vijeća, te predsjednice suda Miroslave Jurjević o sudaca porotnika
Stjepana Vukelića. Ivana Prpića i Nikole Oršanića kao članova vijeća, uz
sudjelovanje zapisničara Katice Radaković u krivičnom predmetu protiv optuženih
ŽUJIĆ BOŠKO i dr. koje brani Stjepan Nikšić odvjetnik iz Gospića zbog kriv. djela
iz članka 142 KZ, na glavnoj javnoj raspravi održanoj dana 4. srpnja 1994. u
odsutnosti optuženika a prisutnosti njihovog branitelja Stjepana Nikšića, odvjetnika iz
Gospića, i prisutnosti Okružnog držanog odvjetnika Pavla J. Rukavine, istog dana
P r e s u d i o j e
I optuženik BOŠKO ŽUJIĆ sin Anđe, rođen 26. svibnja 1953. u Bos.
Dubici,
R BiH s prebivalištem u Mukinjama, općina T.
Korenica, Srbin,
konobar, ostali podaci nepoznati, sada nepoznatog
boravišta.
II optuženik BOŠKO GRBIĆ sin Milovana, rođen 12.12.1961. u
Plitvicama
općina T. Korenica, s prebivalištem u Plitvicama kbr.
67, Srbin,
trgovac, ostali podaci nepoznati, sada nepoznata
boravišta,
III optuženik VINKO GRBIĆ sin Milovana i Jovanke, rođen 22. lipnja
1958. u
Plitvicama selu, s prebivalištem u Plitvicama kbr. 79. T.
Korenica
Srbin, vodoinstalater, ostali podaci nepoznati, sada
nepoznata
boravišta,
IV optuženik MIĆO GRBIĆ sin Miće, rođen 08. svibnja 1942. godine
Svračkovom selu, općina T. Korenica, s prebivalištem u
Krbavi
kbr. 64. općina T. Korenica, Srbin, kuhar, sada
nepoznata boravišta V optuženik VLADIMIR GRBIĆ sin Milovana, i Jovanke, rođen 12.
prosinca
1960. u Titovoj Korenici, s prebivalištem u Plitvicama
kbr. 67.
Srbin, trgovac, sada nepoznata boravišta,
VI optuženik SLAVKO GRBIĆ sin Dušana, rođen 24. veljače 1951. u
T. Korenici,
s prebivalištem, u Plitvicama kbr. 22. sada nepoznata
boravišta,
ostali podaci nepoznati, Srbin
VII optuženik DANE RODIĆ sin Dane i Ljube, rođen 10. travnja 1944.
u selu
VII optuženik DANE RODIĆ sin Dane i Ljube, rođen 10. travnja 1944.
u selu
Plitvice, s prebivalištem u Plitvicama kbr. 93, Srbin,
meteorolog,
ostali podaci nepoznati, i
VIII optuženi MOMČILO GRBIĆ sin Boje, rođen 1. siječnja 1965. u
Plitvicama
gdje i prebiva na kbr. 56, općina T. Korenica, Srbin,
šumski tehničar, sada nepoznata boravišta
k r i v i s u
što su dana 7. studenog 1991. godine u Poljanku, općina T. Korenica, tijekom
oružanog sukoba između hrvatskih oružanih snaga i formacija četnika i milicije ''
SAO Krajine'' protivno članku 52. st. 1Dopunskog protokola Ženevske konvencije od
12. 08. 1949. i zaštiti žrtava međunarodnih međunarodnih oružanih sukoba koje su se
vodile na tom području, ušli u selo Poljanke, u kojem je živjelo isključio stanovništvo
hrvatske nacionalnosti, sve stanovnike koji su toga dana ostali u selu izveli iz kuće u
dvorište jedne kuće, te iz automatskih pušaka pucali na stanovnike pa su tom prilikom
tako ubili: Matovina Josipa, Matovina Nikolu, Vuković Danu, Vuković Nikolu
Vjekoslava, te potom Ivana i Nikolu Vukovića, a nakon toga iz kuće sve vrijedne
stvari, devizni novac i novac RH, zlatninu, tehničke stvari i potom kuće zapalili,
dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba izvršili
napad na civilno stanovništvo,
čime su počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava
ratnim zločinima protiv civilnog stanovništva označeno u članku 142 KZ,
pa se temeljem članka 142. KZ
o s u đ u j u
na kaznu zatvora u trajanju od 15 /petnaest/ godina svaki Temeljem članka 90 stavka 4 ZKP troškovi krivičnog postupka padaju na teret
budžetskih sredstava suda,
O b r a z l o ž e nj e
Optužnica Okružnog državnog odvjetništva Gospić tereti optuženike Boška
Žujića i ostale, da su počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava
ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članaka 142 OKZRH, činjenično i
pravno pobliže opisanog u ovoj presudi.
U skladu s rješenjem ovog suda br. K – 15/92-8 i Kv- 21/93-2 od 17. svibnja
1993. svim optuženicima suđeno je u odsutnosti, jer nisu dostupni ovom sudu.
Na osnovu svih izvedenih dokaza i kroz njih utvrđenih činjenica, dokazano je
da su optuženici počinili terećeno krivično djelo.
Ovakav zaključak se izvodi ako se pravilno ocjene izvedeni dokazi i to preko
svjedoka Bože Vukovića /list 14 i 83/ ,Marije Vuković /list 44 i 84/, Slavica Vković
/39/, Mare Vuković /46/ i Mire Vuković/50/.
Svjedok Božo Vuković između ostalog navodi da je živio u selu Poljanke prije
ratnog razaranja u drugoj polovici 1991. Točnije sve do kritičnog dana, 7. studenog
1991. Prije nego što su počela razaranja, a kako su bili u okršaju s srpskim selima u
selu su obilazili obučeni u uniformu bivše JNA optuženici Boško Žujić, Momčilo,
Slavko i Boško Grbić te Dane Rodić kao i još neke osobe koje pozna ali im se ne
može sjetiti imena. Kritičnog dana 11. studenog 1991. ponovo su ušli u selo naoružani
i zamaskirani, tako da ih nije mogao prepoznati, izvodili ljude, postrojavali ih i
odmah ubili Danu Vuković, njegovog djeda također i također se zvao Dane Vuković
te Vuković Nikola a s njim su bili Matovina Nikola i Matovina Joso. Sve su istjerali
van osim Nikole Vukovića, postrojili su ih i rafalom pokosili. Zatim su ušli u kuću
gdje je bio Nikola Vuković, odakle se čuo jauk a zatim su u kuću bacili bombu. Iako
nije točno vidio da li su okrivljenici bili ne može precizno tvrditi i da nisu bili, jer je
bio u strahu, a i on je bio s ovom grupom koja je streljana. Međutim jedan od
prisutnih ga je izveo a na inzistiranje njegove majke. Nakon ovog čina sa ostalim
preživjelima uglavnom ženama, uspio se izvući prema Slunju a potom u Cazin pa
kasnije su nekako ušli u Hrvatsku. Ova grupa koja je odvodila ljude iz sela prije je po
kućama uzimala vrijedne predmete, nakit, novac i sl. Osim ove grupe u selu je bila još
neprijateljskih vojnika, jer je cijelo selo bilo okupirano.
Svjedokinja Marija Vuković slično opisuje da su kritičnog dana neprijateljski
vojnici došli u njihovo selo naoružani i zamaskirani, sklonila se je, sam čin ubijanja
nije vidjela, već je jedino čula rafale, a kasnije su sve zapalili. Osobno ne poznaje
optuženike pa se ne može izjasniti dali su i oni bili. Uspjela je izvući svoga sina Božu
i dalje su nastavili prema Slunju, a kasnije u izbjeglištvo.
Svjedokinja Marija Vuković također je stanovnica Poljanka i kritičnog dana u
selo su došle dvije skupine neprijateljskih vojnika, zaposjeli su selo, počeli su vikati i
galamiti, a ona zajedno sa Mirom i Marom Vuković napustila je selo, jer su njih
pustili. U selo su došli oko 12 sati a izašli oko 15 sati. Ona i Mara Vuković su se
vratile kad su vidjele da je selo zapaljeno, Nikola i Ivica Vuković su bili ubijeni, a za
ostale ne zna što se dogodilo. Bila je jako prestrašena i nikog nije prepoznala. Svjedokinja Slavica Vuković o samom događaju ne zna ništa, jer je u to
vrijeme bila zarobljena, a puštena je iz zatvora nakon što su mještani Poljanka ubijeni
i selo spaljeno.
Svjedokinja Mara Vuković predočava da je u njihovo selo u početku ratnih
zbivanja dolazilo mnoštvo neprijateljskih vojnika, svi su bili naoružani u odorama
bivše JNA i među njima su bili okrivljenici koji su se predstavljali kao čuvari
njihovog sela. Kritičnog dana kad su četnici naišli ona s još nekoliko žena je pobjegla
i sakrili su se u neko stijenje i stog mjesta je čula više rafala iz pravca Poljanka a bilo
je sve zapaljeno. Tako skriveni vidjeli su grupu četnika koja je prošla pored njih i čula
njihov razgovor koji se svodio na to kako su mogli uteći. Kritičnog dana nije zapazila
optuženike, jer i nije bila blizu mjesta gdje se zločin dogodio. Uglavnom iskaz
svjeokinje se svodi na to da su optuženici u njihovo selo naoružani i patrolirali a
posebno su bili zainteresirani za muškarce, jer su se stalno raspitivali gdje se nalaze.
U potpunosti je utvrđeno da je selo Poljanka spaljeno, da su mještani
spomenuti u činjeničnom opisu poubijani, i da je im oduziman novac i druge vrijedne
stvari i opravdano se zaključuje da su to učinili optuženici. Naime prema iskazu
svjedoka Bože Vukovića i drugih, oni su često puta naoružani ulazili u to selo s
kritičnog dana, istina, ovaj ih svjedok nije prepoznao, što je i logično jer su bili
zamaskirani a zbog prestrašenosti, pa se opravdano zaključuje da su masakr izvršili
sva osmorica optuženika su iz obližnjih sela, više puta su zalazili u ova sela i
poznavali su mještane. U početku su se prikrivali kao ''čuvari'' a kasnije su svi
oružano djelovali pa tako sudjelovali u masovnom pokolju nedužnog stanovništva,
selo su usput opljačkali a onda spalili kuće.
Time se u njihovoj radnji ostvaruju bitna obilježja krivičnog djela iz članka
142 OKZRH /sada čl. 120 istog Zakona/, pa su stoga oglašeni krivim i osuđeni na
kaznu zatvora u trajanju od 15 godina svaki.
Pri odmjeravanju kazne kao otegotne okolnosti cijenjene su visok stupanj
krivične odgovornosti, izuzetno velika posljedica, jer je osim ubojstva više osoba
cijelo to područje zapaljeno sa ošitom namjerom da se tamo više nikad ne vrate,
učestalost ovakve vrste krivičnih djela u ovo ratno vrijeme.
Bez obzira što su oglašeni krivima oslobođeni su od plaćanja troškova
krivičnog postupka
jer obvezati ih da ih plate iluzorno, s obzirom da su nedostupni ovom sudu.
U Gospiću, dana 4. srpnja 1994. godine
ZAPISNIČAR : PREDSJEDNIK
VIJEĆA :
Katica Radaković v.r. Pavao Rukavina v.r.
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana
dostave prijepisa presude, time da u odnosu na optuženike ovaj rok teče od dana
kasnije dostave presuda optuženicima, odnosno branitelju. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 3 primjerka ili usmeno u sudski zapisnik, a o žalbi rješava Vrhovni
sud Republike Hrvatske.
O TOME OBAVIJEST :
2. Okružno državno odvjetništvo Gospić KT – 28/92.
3. Optuženici :
1. Boško Žujić2. ,
3. Boško Grbić4. ,
5. Vinko Grbić6. ,
7. Mić8. o Grbić9. ,
10. Vladimir Grbić11. ,
12. Slavko Grbić13. ,
14. Dane Rodić15. ,
16. Momč17. ilo Grbić18. , putem oglasne ploč19. e ovog
suda
6. Branitelj Stjepan Nikšić, odvjetnik Gospić,
Za točnost otpravka – ovlašteni djelatnik
Katica Radaković
GOSP 0009
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA:
1. MIRKO BOGUNOVIĆ, sin Bože i Stanke rođene Glušica, rođen 04.06.1962.
god. u Donjem Lapcu, s tadašnjim prebivalištem u Rovinju, Istarska 13
MJESTO POČINJENJA DJELA: selo Nebljusine, općina Donji Lapac
VRIJEME POČINJENJA DJELA: 1991. god. i dalje
OPIS POČINJENOG DJELA:
Imenovani je prije početka oružanih sukoba između RH i snaga tzv. Republike srpske
krajine napustio Rovinj, gdje je radio kao policajac i priključio se nelegalnim
formacijama tzv. Republike srpske krajine, te je bio zapovjednik tzv. milicijske
stanice u selu Nebljusinama čime je počinio kazneno djelo sudjelovanja u oružanoj
pobuni i ugrožavanja teritorijalne cjelovitosti RH..
REG 0089 – ŠIRE PODRUČJE BJELOVARA
Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti
sudski postupci pri nadležnim sudovima
Ime i prezime (ime
roditelja)
dan, mjesec i godina
rođenja
mjesto rođenja adresa bora
počinjenja
Milan Bastašić (Luka ) 30.01.1931.g Grubišno Polje
Živko Zagorac (Dušan ) 19.09.1946.g Turčević Polje
Branko Popović (Nikola ) 17.11.1940.g Lončarica
Rade Čakmaka (Gojko) 15.05.1945.g Turčević Polje
Ranko Radelić (Dušan) 17.03.1951.g Pupelica
Branko Čortan (Ilija) 10.10.1950.g Petrovac
Lazo Savatović 29.11.1954.g Velika Peratovica
Milenko Stojić 29.04.1957.g Dubica
Tihomir Antešević (Lazar) 21.04.1960.g Javorine
Jovan Berak (Stojko) 28.06.1956.g Golo Brdo
Milivoj Berak (Čedo) 02.01.1967.g Golo Brdo
Živko Berak (Savo) 16.08.1940.g Golo Brdo
Nenad Bižić (Spasoje) 15.01.1958.g Brzaj
Spasoje Bižić (Slavko) 15.12.1942.g Brzaj
Ranko Bobić (Petar ) 05.09.1955.g Lončarica
Nebojša Bojić (Milenko) 29.01.1964.g Gornja Kovačica
Božo Borota (Stevo) 19.01.1952.g Gornja Rašenica
Milenko Bosanac (Jovo) 05.08.1958.g Mali Grđevac
Siniša Bosanac (Vase) 09.10.1961.g Mali Grđevac
Radovan Brkić (Milan) 10.08.1960.g Topoloica
Ivica Capač (Stjepan ) 02.09.1968.g Topolovica
Milivoj Čakmak (Rade) 10.09.1968.g Pakrac
Dragan Čolić (Jovica) 19.06.1969.g Virovitica
Bogdana Čujo (Luka ) 03.01.1959.g Ervenik Milan Orozović (Đuro) 19.04.1957.g Topolovica
Milenko Orozović (Đuro) 31.05.1960.g Topolovica
Nenad Peulić (Stevan) 01.09.1964.g Lončarica
Slobodan Peulić (Ilija) 13.03.1969.g Bjelovar
Miroslav Pribjegović
(Gojko)
01.01.1962.g V. Grđevac
Boro Sladojević (Đorđe) 22.05.1961.g Dujakovice
Nikola Šarić (Petar) 22.09.1955.g Pakrac
Milivoj Tvrdorijeka (Steve) 16.09.1951.g Garešnica
Dražen Vučković (Petar) 19.03.1971.g Garešnica
Žarko Vuković 08.11.1967.g Turčević Polje
Nenad Vurdelja (Đuro) 11.10.1962.g Vranjevina
Savo Zvonarić (Nikola) 14.09.1934.g V. Barni
Borivoje Lukić (Joca) 05.04.1947.g Slatinski Drenovac
Zoran Mišćević (Stevan) 22.05.1966.g Voćin
Ilija Dragičević (Reljo) 02.08.1960.g Balinci
Neven Veselinović
(Radivoje)
01.01.1963.g Balinci
Slobodan Žeželja (Obrad) 20.09.1957.g Balinci
Rajko Vukadinović (Marko) 02.03.1936.g Ćeralije
Željko Šekuljica (Dragutin) 20.09.1951.g Balinci
Zdravko Šekuljica
(Dragutin)
15.11.1969.g Balinci
Mladen Bukarica (Boško) 28.03.1968.g Voćin
Željko Bukarica (Božidar) 24.04.1953.g Balinci
Milan Romić (Trivun) 14.09.1924.g Ervenik
Svetoslav Romić (Milan) 26.10.1948.g Balinci
Goran Romić (Dušan) 14.10.1969.g Virovitica
Dražen Romić (Svetislav) 26.02.1971.g Voćin
Milan Dragičević (Miloš) 24.08.1955.g Balinci
Žarko Gravonja (Petar) 28.05.1964.g Balinci
R jk I k ić (Mil d) 10 06 1964 O h iDušan Veselinović (Marko) 08.02.1955.g Balinci
Marko Veselinović (Jovan) 13.03.1933.g Golubić
Marko Vukadinović (Rajko) 15.11.1957.g Ćeralije
Mladen Žeželja (Stevan) 06.09.1970.g Balinci
Dragoslav Munčić
(Svetozar)
09.06.1966.g Voćin
Slavko Dragičević (Miloš) 22.09.1959.g Balinci
Ljubinko Zubić (Stanko) 20.07.1960.g Kometnik
Nenad Perdić (Rade) 18.04.1964.g Šišava
Drago Topolić (Mile) 27.08.1968.g Slatina
Dragan Gravonja (Stevo) 20.08.1950.g Balinci
Stevo Sladaković (Ljuban) 08.03.1960.g Donji Agići
Božo Švonja (Nikola) 02.01.1956.g Krupa
Mirko Švonja (Nikola) 18.09.1965.g Krupa
Mile Švonja (Nikola) 19.04.1949.g Krupa
Boško Jorgić zv. Kurijak i
Vurdelja (Lazo )
19.06.1949.g Kometnik – Zubić
Slobodan Kesić (Petar) 21.02.1957.g Mikleuš
Dragoslav Bukvić (Jovo) 15.04.1947.g Drenovac
Veljko Vukelić (Nikola) 03.03.1958.g Virovitica
Borivoje Radosavljević
(Dušan)
06.07.1957.g Osijek
Dragomir Keleuva (Pajo) 22.04.1955.g Nova Bukovica
Borivoje Lukić (Joca) 05.04.1947.g Slatinski Drenovac
Milan Graovac (Petar) 31.05.1946.g G. Daruvar
Slobodan Radošević(Jovan) 22.02.1958.g Voćin
Ljubomir Makarić (Veljko) 08.02.1960.g Lisičine
Milovan Bojčić (Andrija) 26.06.1962.g Krasković
Rajko Crnobrnja (Lazo) 13.07.1956.g Ćeralije
Savo Tanović (Budimir) 08.06.1962.g Višnjica
Stevo Ivković (Jakov) 01.02.1933.g Slatinski Drenovac
Milan Crnobrnja (Đuro) 20.10.1952.g Krivaja
Lj bi Ob d ić 23 09 1956 O ij kRichard Glušc (Stevo) 25.10.1970.g Schweningen, SR Njemačka
Miroslav Simić (Milan) 25.12.1966.g Blatnica
Vasil Mihajlov (Kiril) 06.09.1934.g Rajčilovci
Milena Mihajlov (Jovo) 20.06.1943.g Podravska Slatina Mihajla
Klajna br.15
Srećko Lazarac (Steve) 10.04.1953.g Podravska Slatina
Miladim Legen (Stanka) 19.12.1971.g Virovitica
Milorad Maksimović
(Predrag)
10.04.1967.g Grabovica
Goran Nenadović (Branko) 09.02.1970.g Slavonska Požega
Gojko Tomaš (Milan) 19.12.1967.g Voćin
Miroslav Crnovčić
(Simeun)
03.12.1965.g Blatnica
Nedjeljko Vujinović (Đuro) 12.05.1969.g Šišava
Borislav Tomašević (Joce) 22.10.1960.g Sekulinci
Joce Jorgić (Mara) 10.06.1949.g Sekulinci
Ratko Jorgić (Slavko) 03.07.1964.g Nove Kusonje
Vlatko Stanisaljević
(Nikola)
21.08.1966.g Aleksandrovac
Petar Veselinović (Petar) 05.08.1960.g Balinci
Stevo Tomašević (Dragić) 16.11.1953.g Sekulinci
Dragan Plavšić (Petar) 10.05.1962.g Voćin
Dragoslav Radović (Aleks) 06.11.1963.g Orahovica
Momir Srdić (Jovo) 16.11.1966.g Orahovica
Dragan Ševa (Stevo) 25.01.1946.g Aleksandrovac
Damir Danilović (Vladimir) 01.01.1970.g Voćin
Milenko Bogatić (Rajko) 15.10.1962.g Hum
Zoran Jovakarić (Ranko) 04.07.1968.g Podravska Slatina
Đorđe Carević (Krsto) 24.04.1946.g Lukavac
Jovan Alinčić (Bogdan) 27.05.1964.g Lukavac
Milenko Matić (Božo) 01.11.1960.g Bokani
Anđelko Petrović (Cvetan) 25.05.1971.g Voćin
Dalibor Desančić (Dragan) 05.01.1973.g Virovitica
Damir Šakić (Pavo) 23.03.1960.g Voćin
Rajko Ivković (Radovana) 28.10.1961.g Slatinski Drenovac
Miodrag Mitrović
(Zdravko)
21.10.1961.g Orahovica
Ranko Radmilović (Jovan) 01.10.1959.g Macute
Milorad Grkinić (Jovan) 22.08.1970.g Virovitica
Dragoslav Dokmanac
(Slobodan)
31.03.1964.g Macute
Stevo Šimić (Pero) 06.12.1955.g Sekulinci
Vlajmo Tomašević
(Dimitrije)
20.10.1961.g Sekulinci
Jovan Vučković (Kate) 15.09.1967.g Voćin
Rajko Ivković(Milorad) 10.06.1964.g Orahovica
Jovo Radetić (Đuro) 15.03.1954.g Kometlik
Nenad Šopalović (Panto) 06.09.1969.g Španat
Savo Kovačević (Milenko) 21.02.1966.g Gornji Miholjac
Tomislav Živković (Nikola) 19.09.1964.g Sekulinci
Dražen Vesić (Branko) 26.08.1967.g Virovitica
Milan Obradović (Đurađ) 18.02.1966.g Aleksandrovac
Milan Ostojić (Stevo) 13.02.1971.g Gornje Viljevo
Smolić Borivoje (Milan) 16.03.1967.g Gornji Miholjac
J G ki ić (B j ) 15 09 1946 Li ičiMile Puškarić (Nikola) 04.07.1968.g Sopjanska Greda
Neven Veselinović
(Radivoje )
01.01.1963.g Balinci
Slobodan Žeželja (Obrad) 20.09.1957.g Balinci
Rajko Vukadinović (Marko) 02.03.1936.g Ćeralije
Milan Veselinović (Ljuban) 16.05.1951.g Balinci
Željak Šekuljica (Dragutin) 20.09.1961.g Balinci
Zdravko Šekuljica
(Dragana)
16.11.1969.g Balinci
Mladen Bukarica (Boško) 28.03.1968.g Voćin
Željko Bukarica (Boško) 24.04.1963.g Balinci
Svetislav Romić (Milan) 26.09.1948.g Balinci
Milan Romić (Tribun ) 14.09.1924.g Erdenik
Milan Dragičević (Miloš) 24.08.1955.g Balinci
Dražen Romić (Svetislav) 26.02.1971.g Voćin
Tomislav Mitrić (Mladen) 08.01.1951.g Osijek
Žarko Graonja (Petar) 28.05.1964.g Balinci
Svetozar Mitrić (Ilija) 23.10.1957.g Mikleuš
Teodor Miščević (Stevan) 01.11.1960.g Macute
Đođe Bosanac (Mirko) 12.04.1967.g Ćeralije
Dušan Dragičević (Petar) 30.09.1956.g Balinci
Milorad Dragičević (Petar) 04.04.1967.g Voćin
Drago Starjaš (Joce) 30.11.1960.g Ćeralije
Mile Bolić (Bože) 28.09.1960.g Gornji Meljani
Dragomir Bosanac (Mile) 15.10.1958.g Ćeralije
Mladen Starijaš (Blagoje) 30.08.1953.g Ćeralije
Zdravko Bukarica (Nikola) 11.08.1969.g Podravska Slatina
Ilija Bolić (Mile) 21.08.1962.g Gornji Meljani
Mirko Gravonja (Nikola) 12.03.1956.g Balinci
Mile Kokić (Branko) 07.02.1955.g Đurčići
Momčila Graonja (Petar) 13.01.1966.g Balinci
Milan Milivojević (Cvetan) 12.10.1965.g Orahovica
Miroslav Stojanović
(Zdrako)
13.07.1970.g Voćin
Savo Zubić (Nikola) 04.01.1961.g Kometnik
Petar Matić (Stojan) 17.05.1957.g Bokane
Milan Romić (Svetislav) 11.04.1972.g Vočin
Mile Martić (Stojan) 17.05.1957.g Bokane
Slobodan Gravonja (Todor) 28.06.1956.g Balinci
Predrag Bosanac (Dmitar) 26.07.1960.g Ćeralije
Ilija Dragičević (Reljo) 02.08.1960.g Balinci
Đuro Rogić (Obrad) 04.05.1958.g Balinci
Branko Bolić (Gavro) 14.09.1952.g Gornji Meljani
Dušan Dragičević (Miloš) 12.09.1957.g Balinci
Mile Bolić (Bože) 04.04.1955.g Gornji Meljani

Momčilo Subotić
(Ljubomir)
02.12.1967.g Balinci
Mladen Žeželja (Stevan) 06.09.1970.g Balinci
Ljuban Amidžić (Petar) 15.10.1943.g Gornja Vrijesa
Rajko Ančić zv. Liška
(Savo)
06.12.1959.g Stara Krivaja
Ž ljk B (T ) 05 06 1954 V lik B jVlade Gatarić (Jovo) 07.06.1949.g Dujakovica
Tome Legen (Dušan) 10.11.1954.g Velika Klisa
Kosta Malivojević (Rade) 07.01.1963.g Blatnica
Milan Mirkajlović zv.
Kečka (Dušan)
10.04.1952.g Stara Krivaja
Petar Rončević (Petar) 17.04.1951.g Koreničani
Veljko Stjepanović
(Blagoje)
02.02.1959.g Pakrani
Milan Šarčević (Nikola) 16.03.1954.g Ratkovica
Dmitar Žarković (Dušan) 04.02.1952.g Koreničani
Darko Crnobrnja (Ranko) 24.03.1967.g Nova Krivaja
Tihomir Draić (Petar) 30.05.1965.g Virovitica
Savo Dragul (Savo) 12.04.1965.g Pakrac
Vladimir Kezel (Antun) 25.09.1958.g Borova
Ljubiško Kragić(Jovan) 10.09.1955.g Bastajski Murkovac
Veljko Marić (Rade) 02.02.1968.g Bastajski Brđani Branislav Popović (Dušan) 12.05.1959. Otočac, Zalužnica Otočac, Zal
Đuro Popović (Vajo) 01.02.1958. Otočac, Zalužnica Otočac, Zal
Darivoj Ivančević
(Budimir)
01.12.1958. Otočac Karlovac, P
121
Nedjeljko Milinović
(Branko)
18.04.1955. Otočac, Zalužnica Zagreb, P. M
Vladimir Korica (Milenko) 08.03.1949. Mogorić, općina Gospić Korenica, U
Nazora 2
Branko Banjeglav (Đuro) 01.03.1958. Bunić Korenica, B
Damjan Vukmirović (Milan
i Milica)
19.11.1950. Gornje Vrhovine, Crna
Vlast 9
Vrhovine 9
Milan Čorak zvan Mišo
(Dane i Anđa)
26.04.1953. Krbava Korenica, K
Marcel Dusper (Stjepo) 27.10.1963. Duboščica općina Vareš,
BiH (državljaanin BiH)
Gospić, Bud
Tomo Čačić zvan Mišo
(Mile)
23.03.1947. Otočac Gospić, Lič
Tesle 17
Jovo Kuprešanin zvan
Jovica (Petar i Savka)
12.12.1961. Gospić Gospić, Me
Bogdan Odanović (Mićo) 01.01.1957. Široka Kula Gospić, Bud
Relja Tomić (Vukola i
Koviljka)
17.11.1952. Šavnik, Crna Gora
(državljanin Crne Gore)
Beograd – S
Duško Bajić (Simo) 23.10.1960. Drvar, BiH (državljanin
BiH)
Gospić, Bud
Mićo Vasić (Miloš) 21.10.1954. Štip, Makedonija
(državljanin Makedonije)
Gospić, Dr.
31
Goce Koneski (Veselin) 03.04.1966. Prilep, Makedonija
(državljanin Makedonije)
Gospić, Stje
Slobodan Dotlić (Rade i
Smilja)
28.01.1957. Klašnica kod Korenice Gospić, Trg
Radića 1/IV
Dragoljub Lazarević
(Kostaa)
30.03.1950. Peć, Kosovo (državljanin
Srbije)
Gospić, Vile
15/IV.
Radovan Radenković zvan
Radiša (Milutin i Ljubinka)
31.12.1957. Pirot, Srbija (državljanin
Srbije)
Karlovac, U
Tomislava 2
Bratislav Milojković zvan
Bagi
Karlovac
Stevo Milošević (Dušan i
Soka)
01.09.1947. Visuća kod Korenice Lički Osik,
Miloš Bogdanović (Petar i
Jela)
01.03.1953. Vrebac kod Gospića Gospić, Stje
Nikola Zagorac zvan Braco
(Jovan i Kata)
26.04.1952. Medak Gospić, JasiMilan Miljević ( Đuro ) 08.06.1964.god. Glina Gređani br.
Vrginmost
Mane Čokeša ( Milovan ) 19.10.1937.god. Primišljanski Tržić, Slunj Karlovac, u
10/A
Ranko Bjeljac ( Milan ) 14.03.1958.god. Koranski lug, Slunj Karlovac, N
14
Mane Trbojević ( Nikola ) 04.06.1944.god. Nova Kršlja, Slunj Slunj, XV. K
Brigade bb
Mile Majstorović ( Dragić ) 06.10.1960.god. Vojnić Karlovac, M
br. 5
Miladin Jančić ( Svetozar ) 29.10.1953.god. Tobolić, Slunj Primišlje br
Rade Krivokuća ( Ilija ) 24.01.1958.god. Manjerović Selo, Karlovac Karlovac, u
br. 5
Končalović Anđelko
( Danilo )
02.01.1967.god. Donji Skrad, Duga Resa Donji Skrad
Resa
Bunčić Ljubinko ( Mile ) 05.09.1967.god. M. Kozinac, Duga Resa Duga Resa b
Bogdan Milovanović
( Janko )
07.04.1948.god. Kosijersko Selo, Duga Resa Kosijersko S
Đorđe Potkrajac ( Jovan ) 10.11.1968.god. Kosijersko Selo Kosijersko S
Resa
Branko Marić ( Nikola ) 06.09.1967.god. Vojnić Okić br. 22,
Mirko Drakulić ( Ljuban ) 13.07.1963.god. Karlovac Okić br. 34,
Mile Milinović ( Ljubomir ) 16.10.1952.god. Okić, Karlovac Okić br. 40,
Dušan Drakulić ( Ljuban ) 01.05.1956.god. Okić, Karlovac Okić br. 32,
Simo Drakulić ( Miloš ) 14.12.1936.god. Okić, Karlovac Okić br. 26,
Nenad Drakulić ( Miloš ) 18.09.1971.god. Karlovac Karlovac, M
Dragan Stipanović ( Sava ) 28.04.1972.god. Ogulin Ljubošina b
Vrbovsko
Zoran Nestorović ( Stojan ) 03.06.1970.god. Stuttgart, Njemačka Karlovac, u
br. 50
Rade Kukić ( Dane ) 19.03.1954.god. Kordunski Ljeskovac, Slunj Karlovac, B
Dušan Živković ( Milovan ) 27.09.1955.god. Karlovac Karlovac, B
153
Vladimir Đipalo ( Dragan )
zvani „Đipko“
04.01.1959.god. Cvijanović Brdo, Slunj Karlovac, B
154
Marko Vidnjević ( Đuro ) 02.01.1957.god. Hrvatska Gornja Trebinja,
Karlovac
Karlovac, G
br. 7
Vladimir Barić ( Vladimir ) 04 11 1962 god Kosijersko Selo Duga Resa Kosijersko SJovan Lalić ( Mile ) 20.01.1962.god. Gornja Trebinja, Karlovac Gornja Treb
Karlovac
Josip Matijević ( Đuro ) 11.06.1937.god. Gornja Trebinja, Karlovac Gornja Treb
Karlovac
Marko Cvijetić ( Savo ) 05.06.1966.god. Benkovac Karlovac, u
br. 13
Mirko Kijurina ( Miloš ) 20.04.1961.god. Gejkovac, Vojnić Karlovac, u
Dragić Karamarković
( Nikola )
12.02.1953.god. Kosijersko Selo, Duga Resa Duga Resa,
br. A-5/2
Mile Bosnić ( Milivoj )
zvan „Miloš“
30.10.1958.god. Virovitica Velika Klad
ulica kbr. 2
Milovan Matijević ( Milan ) 10.02.1949.god. Petrova Poljana, Vojnić Karlovcu, u
kbr. 9
Gojko Rakinić ( Milovan ) 05.05.1936.god. Tuk, Slunj Slunj, Oguli
REG 0092 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA - II. dio
Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici
Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti
sudski postupci pri nadležnim sudovima
Ime i prezime (ime
roditelja)
dan, mjesec i godina
rođenja
mjesto rođenja adresa bora
počinjenja
Stevan Kalinić (Dušan) 15.01.1950.g Kuplensko
Miloš Čokeša (Mane) 07.12.1959.g Karlovac
Grubješić Jovan (Milovan) 19.01.1948.g Kestenak
Milorad Dukić (Adam) 06.07.1956.g Mali Obljaj
Milić Malić (Ljubomir) 07.07.1949.g Koranski Breg
Polojac Milivoj (Dušan) 28.07.1968.g Karlovac
Dušan Grubišić (Svetozar) 31.08.1960.g Raduč
Dušan Puača (Jovo) 12.03.1965.g Brezovica
Živojin Radojčić zv. Žika
(Radojica)
30.03.1943.g Besarovina
Mile Smoljanović (Nikola ) 20.11.1969.g Karlovac Sluš
Dane Katić (Nikola) 24.08.1950.g Slunj Sluš
Branko Tepavac (Dane) 06.02.1960.g Slunj Sluš
Đuro Todorović (Zorka) 03.12.1969.g Slunj Sluš
Đuro Kuzmanović (Rade) 18.05.1932.g Slunj Sluš
Božo Kuzmanović (Rade) 15.01.1934.g Slunj Sluš
Boro Tepavac (Milka) 15.06.1956.g Slunj Sluš
Milorad Katić (Mane) 08.04.1967.g Slunj Sluš
Nikola Katić(Đuro) 18.11.1959.g Slunj SlušBranislav Janjetović (Petar) 14.04.1951.g Otočac Bartola
Nedeljko Banjanin zv.
Ćapan (Nikola)
26.08.1951.g Ponori Zagrebač
Diklić Petar zv. Žuka
(Đuro)
26.04.1955.g Otočac Brlog
Janjatović Nikola zv. Janjac
(Nikola)
13.12.1951.g Srpsko Polje Srpsko
Milorad Janjatović (Nikola
)
27.02.1970.g Otočac Srpsko
Nikola Žakula (Mile) 02.01.1950.g Srpsko Polje Srpsko
Mile Janjatović zv. Markov
(Nedeljko)
20.03.1942.g Srpsko Polje Srpsko
Vlade Ružić (Dušan) 22.03.1959.g Srpsko Polje Srpsko
Mile Štula (Ilija ) 20.05.1937.g Srpsko Polje Srpsk
Bogdan Štula (Nikole) 24.01.1944.g Srpsko Polje Srpsko
Đuro Janjatović zv. Šurijak 15.05.1941.g Srpsko Polje Srpsk
Ružić Milenko zv. Klisa
(Rade)
09.11.1968.g Srpsko Polje Srpsk
Janjatović Predrag (zv.
Šuljar
29.12.1970.g Otočac Srpsko
Nikola Ružić (Dušan) 16.01.1967.g Srpsko Polje Srpsko
Ilija Janjatović (Nedeljko) 09.05.1962.g Srpsko Polje Srpsk
Đoko Janjatović (Nedeljko) 10.01.1965.g Srpsko Polje Srpsko
Branko Ružić (Dušan) 01.011964.g Otočac Srpsko
Predrag Lavrnja 15.01.1969.g Otočac Srpsk
Milan Lavrnja zv Buće
(Buda)
15.04.1945.g Bjeljevine Srpsko
Miloš Kukić (Ilija) 07.06.1950.g Lovas Zbješk
Branko Cekinović (Miloš) 17.10.1956.g Gornje Primišlje Gornj
Mario Slavović (Zoran) 10.04.1961.g Karlovac Petra
Čedomir Pjevac (Mile) 19.081946.g Slunj Stjepana M
Srećko Butko (Valent) 14.09.1960.g Slunj Nikole K
Mišković Rade (Dragić) 18.04.1950.g Batnozi 15. Kordun
Milan Majstorović (Simo) 07 06 1937 g Donja Čemernica Viktora BuNikola Rajnović zv Čiča
(Mihajlo)
10.11.1925.g Srpske Moravice
Svetozar Lončar zv Sveto
(Đuro)
31.01.1957.g Škalić Selo
Dušan Kričković zv. Učo
(Jovo)
09.07.1957.g Čitluk Jase
Mihajlo Lončar (Ilija) 25.01.1954.g Vodoteč Budačk
Čedomir Hajduković
(Dragan)
15.01.1955.g Prokike Prokike
Zvezdan Rajčić (Bogoljub) 25.12.1966.g Prokika Prokika
Đorđe Rajčić zv. Đilda
(Milan)
24.03.1956.g Vodoteč Đure Strug
Bogdan Maljković (Branko) 06.02.1961.g Vodoteč Bernandina
O
Đuro Trbović (Ilija) 22.11.1933.g Partizanska Drežnica Selo Trbo
Ilija Vraneš (Lazo) 19.04.1957.g Vodoteč Tuževi
Milan Tomić (Mihajlo) 12.03.1966.g Vodoteč Tuževi
Dragan Lončar (Branko) 04.011962.g Vodoteč
Milan Rajčić (Borivoje) 03.07.1964.g Brinje Škalići
Nedeljko Rajčić (Marko) 13.06.1965.g Prokike Škalići
Boško Stanić (Milana) 11.09.1959.g Vodoteč Vodoteč
Željko Bukvić(Zdravko) 16.04.1970.g Vodoteč Vod
Nikola Platiša (Mile) 09.11.1951.g Vodoteč Krnjev
Milan Milošević (Mihajlo) 06.04.1955.g Zagreb Junija Palm
GĐuro Varda ( Dane ) 23.04.1934. Srpsko Polje, Otočac Srpsko Polj
Otočac
Dragan Vilenica ( Savo ) 30.04.1946. Staro Selo, Vrginmost Duga Resa,
br.8
Rade Manojlović (Bogdan)
zvan „Mek Klaud“
02.01.1955. Gornji Sjeničak, Karlovac Karlovac, S
Branko Miščević ( Dušan ) 15.10.1947. Vojnovac, Ogulin Vojnovac bb
Ilija Rušnov ( Nikola ) 01.08.1952. Pješćenica, Vrginmost Karlovac, N
9
Draženko Višnjić ( Simo ) 30.04.1969. Karlovac Karlovac, u
br. 8
Nedjeljko Bunjevac ( Mile ) 23.12.1973. Ogulin Plaški, ul. P
Ogulin
Milovan Stanić ( Ilija )
zvan „Pograničar“
10.10.1926. Ogulin Plaški, Latin
Vlado Pešut ( Nikola ) 25.04.1941. Plaški Plaški, J. Go
Jovo Tatalović ( Savo ) 17.10.1958. Ogulin Ogulin, Sve
Ranko Pralica ( Marko ) 10.09.1954. Dvorište, Bosanska Dubica Vrginmost,
Heroja
Mile Peurača ( Bože ) 01.01.1956. Gornji Budački, Karlovac Karlovac, T
Svačića br.
Boško Božanić ( Nikola ) 27.09.1946. Kompolje, T. Korenica Kompolje b
Korenica
Ljubica Šolaja
( Vladimir )
01.10.1947. Plitvice, SO Titova
Korenica
Mukinje – P
Žarko Vojnović ( Dane ) 11.11.1958. Mazin, Gračac Mazin br. 5
Đuro Basić ( Dušan ) 24.02.1957. Počitelj, Gospić Počitelj br.
Stevan Njegovan ( Danilo ) 10.10.1956. Počitelj, Gospić Počitelj br.
Milan Uzelac ( Ratko ) 02.11.1946. Gospić Počitelj br.
Zdravko Ivančević ( Jovo ) 13.07.1961. Knin Gospić, ul. A
14
Nikica Pavlica ( Milan ) 21.07.1961. Gospić Počitelj kbr
Branko Brakus ( Dušan )
zvani „Baja“
06.05.1954. Zalužnica, Otočac Zalužnica b
Božo Jerković ( Ilija ) 02.02.1954. Divoselo, Gospić Gospić, ul. N
47
Miloš Prusac ( Jovan ) 19.03.1927. Donji Klasnići, Glina Karlovac, u
Stevo Mirić ( Rade ) 10.01.1928. Banski Moravci Karlovac, u
Stevan Matijević ( Pavao ) 16 09 1932 Karlovac Gornja TrebBorislav Dukić ( Miloš ) 16.11.1953. Gračac Ploče 117, G
Milan Ivanić ( Dane ) 06.09.1968. Gračac VI. Proleter
Mićo Mišćević ( Boro ) 02.03.1960. Otočac Otočac, Lič
163
Milan Starčević ( Rade ) 01.08.1955. Donji Lapac Lička Kaldr
Osrednjice b
Nikola Surla ( Dušan ) 24.06.1962. Gračac Gračac, Glo
David Vojvodić ( Nikola ) 05.11.1967. Beograd Srb, Neteka
Dane Tojagić ( Mićo ) 09.03.1954. Gračac Gračac, G. P
Dušan Starčević ( Branko ) 14.08.1959. Plavno, SO Knin Knin, Plavn
Dane Obradović ( Mile ) 13.01.1954. Bruvno, SO Gračac Gračac, Rad
Milan Jakšić ( Dane ) 20.10.1947. Glogovo, SO Gračac Gračac, Nin
Ifet Hrustić ( Šaban ) 01.04.1960. Hripavci, SO Ključ Bosanska G
Dražen Stojanović ( Ilija ) 10.12.1969. Orahovica Slavonska O
Pištanja 7
Miroslav Ajduković (Milan) 18.04.1964. Raduč, SO Gospić Gospić, Rad
Đorđe Vojnović ( Nikola ) 20.03.1958. Mazin, SO Gračac Gračac, Ma
Borivoj Veselinović ( Ilija ) 28.02.1968. Zelengrad, SO Obrovac Obrovac, Ze
Đuro Miljuš ( Bogdan ) 25.03.1961. Bruvno, SO Gračac Gračac, selo
Miodrag Šepa ( Dušan ) 03.06.1968. Gračac Vel. Popina
Nikola Vuletić ( Dušan ) 20.01.1957. Donji Poloj, Slunj Karlovac, u
obala br. 2
Nikola Gvozdenović
( Janko ) zvan „Niđo“
12.10.1957. Ključar, Vojnić Duga Resa,u
Pavao Crnković ( Milan )
zvan „Pajo“
04.07.1965. Vojnić Vojnić, Klju
Dragan Sikirica ( Milan ) 20.07.1950. Vođević Brdo, Karlovac Karlovac, S
Milutin Banda ( Georgije ) 22.10.1938. Cvijanović Brdo, Slunj Karlovac, B
Milan Miljenović ( Milan ) 06.08.1956. Mala Crkvina, Karlovac Karlovac, R
Boško Vučković (Vladimir) 20.03.1958. Karlovac Karlovac, T
Cerovac 19
Milenko Kosijer ( Mile ) 26.04.1954. Karlovac Karlovac, u
Radoslav Čubrilo ( Isak )
zvan „Rade-VojvodaCrnogorad“
15.07.1954. Lipar, SO Kula Gračac, Plo
Marko Vučković ( Đuro ) 03.05.1949. Gospić Gospić, Rad
Vladimir Korač ( Danilo )
zvan „Vlado“
29.05.1910. Raduč, Gospić Raduč kbr.
Boško Bijelić ( Nikola ) 26.06.1955. Vojnić Karlovac, MĐoko Dozet ( Milan ) 29.03.1958. Gospić
Boško Terzić ( Milan ) 01.01.1962. Gračac Vučipolje b
Milorad Gaćeša ( Dušan ) 25.02.1957. Gračac Gračac, Đek
304
Dušan Gaćeša ( Jovo ) 15.10.1951. Gračac Gračac kbr.
REG 0094 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA - IV. dio
Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici
Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti
sudski postupci pri nadležnim sudovima
Ime i prezime (ime
roditelja)
dan, mjesec i godina
rođenja
mjesto rođenja adresa bora
počinjenja
Petar Miličević (Rade) 04.02.1953.g Brnjavac Brnjavac
Dragan Bijelić (Mile) 10.04.1962.g Vrginmost Pješćanica
Rade Bijelić (Bogdan) 06.02.1937.g Pješćanica Pješćanica
Dragan Bijelić (Mile) 20.07.1952.g Pješćanica Pješćanica
Dragan Bijelić (Pero) 22.10.1959.g Vrginmost J. Jakovčića
Bogdan Bijelić (Rade) 02.01.1955.g Pješćanica Borongaj
Z
Miroslav Bijelić (Rade) 07.09.1964.g Vrginmost Pješćanica
Mile Macut (Matija) 07.01.1968.g Pješćanica Pješćanica
Mile Bijelić (Stojan) 24.07.1958.g Vrginmost Pješćanica
Sava Bijelić (Matija) 05.09.1960.g Vrginmost Sušačka
Jandre Dragojević (Milka ) 09.07.1965.g Karlovac Pješćanica
Dragan Borota (Milan) 01.05.1951.g Bukovica Trg Naro
Vrg
Milan Arlov (Petar) 23.12.1949.g Bović Bratstva i
Vrg
Đuro Muškinja (Dane) 15.10.1947.g Nova Kršlja Nova Kršlja
Jovo Radaković (Miloš) 14 03 1949 g Nova Kršlja RakovicaSvetozar Manojlović (Ilija) 15.09.1950.g Gornji Sjeničak Braće Gojk
Đorđe Matijević (Dušan) 02.06.1967.g Karlovac Braće Goja
Mile Tesla (Mile) 1707.1951.g Karlovac Braće Goja
Jovan Bijelić (Milić) 17.10.1956.g Vojnić Braće Goja
Đuro Pavlović (Ilija ) 24.05.1952.g Donja Vidovska Braće Goja
Mirko Drakulić (Branko) 09.01.1958.g Vojnić Braće Goja
Mile Ivanković (Glišo) 04.05.1941.g Ivanković Selo Braće Goja
Miloš Drakulić (Branko) 09.05.1954.g Vojnić Baščins
Ka
Đuro Latas (Rade) 09.07.1949.g Broćanac Braće Goja
Vladinir Dakić (Vaso) 21.12.1962.g Karlovac Braće Goja
Stevo Kvočka (Dragan) 07.02.1949.g Crnaja Braće Goja
Slobodan Šarac (Milan) 05.03.1959.g Donji Poloj Braće Goja
Božo Božić (Nikola) 22.06.1960.g Crnaja Braće Goja
Miloš Kljaić (Dmitar) 01.06.1969.g Karlovac Braće Goja
Nikola Vidnjević (Stanko) 03.05.1939.g Gornja Trebinja Braće Goja
Mirko Vukojević (Petar) 06.01.1955.g Bogovolja Braće Goja
Gojko Uzelac (Vladimir) 24.03.1951.g Zimić Z
Milan Carević
(Nikola)
15.11.1939.g Stupovača Braće Goja
Nedeljko Tomašević
(Mirko)
14.01.1953.g Okić O
Milić Tomašević (Dragan) 24.01.1953.g Vojnić O
Branko Tomašević
(Dragan)
14.02.1959.g Okić O
Miloš Drakulić (Dragana) 24.11.1954.g Vojnić O
Luka Tomašević (Đuro) 0504.1941.g Okić O
Stevan Drakulić (Petar) 6.10.1946.g Okić O
Stanko Musulin (Janko) 08.05.1950.g Bukovica Utinjska Sarajevsk
Predrag Drakulić (Miloš) 18.09.1971.g Karlovac Maksimilij
Ka
Milić Ivanović (Nevenka) 31.03.1964.g Karlovac Mandić S
Stevo Gršak (Matija) 17.09.1950.g Karlovac O
Drautin Musulin (Stanko) 16.07.1966.g Karlovac Živković K
Boško Bršak (Matija) 04.011954.g Karlovac Marina Drž
Nikola Živković (Simo) 03.01.1956.g Vojnić O
Branko Vuković (Milorad) 20.07.1963.g Karlovac Zimić 1
Borivoje Gojković (Stanko) 18.08.1953.g Karlovac Zimić
Stanko Milašinović
(Ljubomir)
15.01.1951.g Karlovac O
Žarko Uzelac (Boško) 09.05.1956.g Karlovac ZimićMilić Lalić (Mile) 11.02.1936.g Gornja Trebinja Kralja Petra
Nikloa Lalić (Mile) 20.02.1938.g Gornja Trebinja A. Hebrang
Stojan Samardžija (Janko) 12.03.1947.g Blatuša Dragic
Vrg
Miloš Pajić 03.12.1954.g Slavko Polje Omladins
Rade Gaćeša (Nikola) 04.01.1948.g Podsedlo Korunaš
Nikola Trbojević (Miloš) 02.01.1948.g Radonja Radonj
Nikola Dokmanović (Ilija) 04.04.1951.g Plavča Draga , Ogulin Lapat
Milan Radmanović
(Svetozar)
24.07.1947.g Ogulin M. Tit
Krnić Simo (Jovana) 09.05.1939.g Primišljanski Tržić, Slunj Novo Na
Radaković Mirko (Stevan) 01.03.1951.g Nova Kršlja Avenija M
Z
Lazo Pekeč (Milutin ) 2304.1947.g Ruševica , Slunj Ceti
Milan Višnjić (Ljuban) 10.11.1943.g Miljevac , Slunj Gornji
Ratko Ribić (Nikola) 25.03.1956.g Slunj Ivana Trn
Miljenko Tepavac (Dušan) 04.08.1958.g Rakovica I Hrvatsk
Bogdan Vein (Ilija) 20.01.1954.g Grovac, Slunj Grb
Ilija Dunović (Đuro) 06.04.1947.g Gornji Primišalj Prim
Željko Topić (Milana) 28.06.1952.g Broćanac Milašinči
Dušan Latas (Mane) 22.09.1957.g Plaški Janja Go
Duško Jovinčić (Dragić) 23.01.1966.g Bosansko Petrovo Selo S. Kosano
Damir Vorkapić (Nenad) 04.09.1968.g Ogulin Industris
Ilija Vorkapić (Nikola) 15.09.1955.g Vojnovac Vojn
Đuro Stokuća (Nikola) 21.06.1968.g Ogulin S. Kosano
Milan Šumonja (Miloš) Lapat Lapat
Rade Kljajić (Milovan) 20.03.1950.g Kljajić Brdo M. Tit
Vlado Dokmanović
(Bogdan)
26.06.1960.g Jezero D. Kosan
Stevo Jakšić (Milana) 05.10.1955.g Jezero Jezero
Nenad Višnjić (Dušan) 15.01.1966.g Ogulin JNA 3
Nikola Bjelopetrović
(Milan)
19.12.1962.g Slunj Donji Prim
Duško Kukić (Đuro) 21.06.1954.g Gornji Primišalj Nikole Ku
Simo Pejnović (Milan) 28.07.1955.g Klenovac M. Tita
Dragan Egić (Miladin) 21.05.1947.g Grabovac Milašinči
Janko Jezdić (Rade) 25.01.1934.g Broćanac Bro
Miomir Spasić (Đuro) 02.06.1941.g Zlokuće, Klina, Kosovo Nikole Ku
Milan Žegarac (Ninko) 05.09.1935.g Rakovica Senjska
REG 0095 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA - V. dio
Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici
Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti
sudski postupci pri nadležnim sudovima
Ime i prezime (ime
dit lj )
dan, mjesec i godina
đ j
mjesto rođenja adresa boravk
ij či jMilan Trkulja ( Marko ) 03.01.1965. Cazin, Republika BiH Slunj, Nova Krš
Gojko Bućan ( Miladin ) 30.03.1946. Lasinjski Prkos, SO
Karlovac
Prkos br. 9, Kar
Željko Bućan ( Ninka ) 20.09.1961. Lasinjski Prkos, SO
Karlovac
Prkos br. 25, Ka
Simo Dakić ( Marko ) 06.04.1923. Klipino Brdo, SO
Karlovac
Klipino Brdo br
Karlovac
Đuro Pruginić ( Gojko ) 14.03.1954. Lasinjski Sjeničak, SO
Karlovac
L. Sjeničak br.2
Karlovac
Marko Padežanin ( Rade )
zvan „Čikota“
05.01.1925. Lasinjski Sjeničak, SO
Karlovac
L. Sjeničak br.
Karlovac
Petar Padežanin ( Nikola ) 08.04.1948. Lasinjski Sjeničak, SO
Karlovac
L. Sjeničak br.
Karlovac
Žarko Bućan ( Vaso ) 26.06.1949. Prkos Lasinjski, SO
Karlovac
Zagreb, Španjol
boraca br. 1
Vaso Roknić ( Milić ) 10.05.1949. Donji Sjeničak, SO
Karlovac
D. Sjeničak br.
Mile Štula ( Ilija ) 20.05.1937. Srpsko polje, Otočac Srpsko Polje br
Otočac
Bogdan Štula ( Nikola ) 24.01.1944. Srpsko Polje, Otočac Srpsko Polje kb
Otočac
Đuro Janjatović ( Simo ) 15.05.1941. Srpsko Polje, Otočac Srpsko Polje kb
Otočac
Milenko Ružić 09.11.1968. Srpsko Polje, Otočac Srpsko Polje kr
Otočac
Predrag Janjatović (Đuro) 29.12.1970. Srpsko Polje, Otočac Srpsko Polje kb
Otočac
Nikola Ružić ( Dušan ) 16.01.1967. Srpsko Polje, Otočac Srpsko Polje kb
OtočacBranislav Janjatović
( Petar )
14.04.1951. Otočac Otočac, ul. Bart
br. 16
Nedjeljko Banjanin
( Nikola )
zvani „Ćapan“
26.08.1951. Ponori, Otočac Otočac, ul. Zag
1
Petar Diklić ( Đuro )
zvan „Žuka“
24.06.1955. Otočac Brlog kbr. 244/
Otočac
Nikola Janjatović ( Jovan )
zvan „Janjac“
13.12.1951. Srpsko Polje Srpsko Polje kb
Otočac
Milorad Janjatović
( Nikola )
27.02.1970. Otočac Srpsko Polje kb
Otočac
Nikola Žakula ( Mile ) 02.01.1950. Srpsko Polje Srpsko Polje kb
Otočac
Mile Janjatović
( Nedjeljko )
zvan „Markov“
20.03.1942. Srpsko Polje Srpsko Polje kb
Otočac
Vlado Ružić ( Dušan ) 22.03.1959. Srpsko Polje Srpsko Polje kb
Otočac
REG 0096 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA – VI dio
Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici
Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti
sudski postupci pri nadležnim sudovimaDane Lončarević (Ilija) 23. 04. 1967. Topusko, opć. Vrginmost Poljani 185, Vrgi
Nijaz Hodžić (Jusuf) 03. 01. 1965. M. Lug, opć. Bihać, SR BiH Topusko, Trg. B.
Dušan Džakula (Đuro) 22. 04. 1968. Karlovac -
Milutin Oreščanin (Milutin) 01. 06. 1968. Perna, opć. Vrginmost Topusko, Perna 1
Ljubomir Poštić (Dušan) 26. 07. 1958. Sisak Vrginmost, ul Br
Jedinstva
Miodrag Pavlović (Miloš) 19. 02. 1964. Karlovac Vrginmost
Đuro Paić (Bogdan) 07. 10. 1955. Karlovac Vrginmost, Brnja
Radomir Peleš (Nikola) 13. 03. 1960. Karlovac Vrginmost, Trg N
Heroja
Dušan Matijević (Đuro) 04. 01. 1939. Gornja Trebinja, opć. Karlovac Gornja Trebinja
Miloš Pupovac (Dane) 05. 01. 1935. Crna Vlast, opć. Otočac L. Osik, B. Kidri
Aleksandar Vasiljević
(Radoslav)
08. 07. 1938. Kragujevac, Srbija -
Dušan Smiljanić (Nikola) 06. 03. 1947. Krbava, opć. Korenica Zagreb, Fra Filip
Čedo Knežević (Tomo) 05. 07. 1951. Škanalija, opć. Dvor Zagreb, Grada V
Vukašin Gledić (Tomo) 03. 01. 1951. Bović, opć. Vrginmost -
Miroslav Juran (Mijo) 30. 04. 1962. Velika Gorica Velika Gorica, K
Tomislava 43
Milan Teslić (Milan) 24. 05. 1956. Gornja Rogatica, opć. Bačka
Topola
Karlovac, V. Naz
Milan Borić (Božo) 10. 09. 1952. Babin potok, opć. Otočac Karlovac, Kralja
IV br. 2.
Mile Klipa (Rade) 03. 07. 1947. Klipino Brdo, opć. Karlovac Karlovac, Kalnič
Slavko Malobabić (Rade) 24. 12. 1951. Ajdovščina, Rep. Slovenija Zagreb, R. Korać
Petar Ajdinović zv. „Pero“
(Proka)
28. 04. 1952. Bović, opć. Vrginmost -
Miloš Krnjeta (Milan) 24. 04. 1950. Maljevac, opć. Slunj -
Dušan Branković (Petar) 02. 03. 1952. Brlog Brlog
Milan Petrović (Srećko) 19. 12. 1962. Donji Lapac Donji Lapac, Sto
Dojčin Štetić (Mladen) 05. 08. 1952. Gornje Vrhovine Gornje Vrhovine
Dragan Stojanović (Nikola) 23. 07. 1952. Škare Škare 53/27
Milan Stojanović (Mane) 15. 10. 1951. Škare Škare 42
Milan Prica (Dušan) 04. 11. 1953. Drenov Klanac Otočac, Ul. JNA
Milan Zubović (Jovo) 15. 09. 1949. Vrhovine Brinje, Ivice Lov
Tomo Krznarić (Tomo) 07. 05. 1949. Kamenica Otočac, Fortička
Petar Prica (Mile) 30. 06. 1937. Drenov Klanac Otočac. Ul. 27. sVladimir Todić (Jovan) 06. 06. 1955. Mostar, BiH Karlovac, Lipanj
Ilija Jovetić (Milan) 15. 08. 1946. L. Jasenica, opć. Ogulin L. Jasenica 148
Branko Jovetić (Đuro) 15. 06. 1946. Ogulin L. Jasenica 182
Vujo Momčilović (Nikola) 14. 08. 1947. Ogulin Blata 14. opć. Og
Mile Vezmar (Simo) 13. 05. 1954. Ogulin Latin 38, opć. Og
Vukašin Vrcelj (Miloš) 25. 07. 1963. Ogulin Begovac
Branko Čikara (Dragan) 26. 06. 1949. L. Jasenica, op. općina Ogulin L. Jasenica
Miroslav Milaković (Milan) 16. 02. 1957. L. Jasenica, opć. Ogulin L. Jasenica 106
Stevo Milaković (Dušan) 01. 02. 1956. L. Jasenica, opć. Ogulin L. Jasenica
Miloš Vučetić (Dušan) 08. 03. 1941. Slunj Plaški, Lapat 1/F
Đoko Jakšić (Nikola) 06. 07. 1946. Plaški Plaški, Partizansk
Mirko Đukić (Ilija) 15. 04. 1950. Kurjak, opć. T. Korenica Gospić. D. Rakić
Miloš Medaković (Spaso) 07. 06. 1962. Janja gora, opć. Ogulin Zagreb, Ilica 245
Janko Jezdić (Rade) 25. 01. 1934. Broćanac, opć. Slunj Broćanac 12, Slu
Milorad Berberina (Miloš) 13. 10. 1964. Vojnić Karlovac, Bakars
Dragan Bijelić (Nikola) 19. 05. 1949. Bukovica, opć. Vojnić Vojnić, Korduna
Svetozar Brdar (Mirko) 05. 10. 1967. Karlovac Vojnić, Loskunja
Milan Brkić (Milovan) 18. 01. 1962. Velika Kladuša Karlovac, Ive Se
Đorđe Dejanović (Nikola) 16. 07. 1969. Velika Kladuša Vojnić, Gejkovac
Dušan Devetak (Dragan) 10. 01. 1953. Ljubina, opć. Dvor na Uni Vojnić, Kolarić b
Guštić Milan (Bogdan) 26. 10. 1964. Gornja Brusovača, opć. Vojnić Duga Resa, Bosi
Nikola Dmitrović (Milan) 01. 01. 1967. Gaćeško selo, opć Duga Resa Vojnić
Pajo Janjanin (Nikola) 16. 02. 1967. Topusko Vojnić
Dragan Lukač (Svetozar) 25. 05. 1954. Slavsko Polje, opć. Vrginmost Vrginmost, Slavs
Dragan Malešević (Mile) 29. 05. 1966. Karlovac Karlovac, Nade D
Ştanko Karan (Branko) 21. 01. 1962. Vojnić Vojnić, Jurga 8
Milutin Mandić (Miloš) 13. 08. 1954. Vojnić Vojnić, Omladin
Rabljenović Milan (Milivoj) 05. 02. 1961. Jovac, opć. Dvor na Uni Vojnić, Vergašev
Đuro Mandarić (Nikola) 12. 11. 1963. Vojnić Vojnić, D. Verga
Darko Vukić (Dušan) 23. 08. 1963. Karlovac -
Petar Ćosić (Milan) 18. 07. 1950. Brdo Utinjsko, opć. Vojnić Karlovac, Domag
Čedomir Oredić (Stevo) 18. 11. 1956. D. Budačka, opć. Karlovac Karlovac, Dubro
Zdravko Kosovac (Đuro) 31. 01. 1967. Brinje, opć. Otočac Rapain Dol 25, O
Miloš Mišljenović (Ignjatije) 01. 10. 1951. Janja Gora, opć. Plaški Janja Gora 183, P
REG 0097 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA – VII dio
Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici
Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti
sudski postupci pri nadležnim sudovima
Ime i prezime (ime
roditelja)
dan, mjesec i godina
rođenja
mjesto rođenja adresa boravk
vrijeme počinj
zločina
David Selaković (Nikola) 24.02.1930.g Udbinja Udbinja
B d V k lić (Mil ) 05 05 1943 Ličk J i Ličk J iGojko Lazić (Jovan) 1941.g Žagrovići, Knin
Zoran Radić (Nemanja) 1956.g Osijek
Nikola Drpa (Stevo) 1941.g Trstenici Vrginmost
Mile Bunčić (Jandre) 1960.g Krstinje
Milan Romčević (Jovan) 1947.g Stipan
Đuro Musulin (Ilija) 1950.g Živković Kosa, Vojnić
Mile Katarlija (Stanko) 1941.g Vojnić
Simo Gvojić (Stevan) 1947.g Brnjevac, Vrginmost
Gojko Milivojević (Laze) 1935.g Cerovac, Karlovac
Žarko Karan (Luke) 1936.g T. Cerovac, Karlovac
Veljko Ljepović (Stevana) 1945.g Tušilović
Marko Gredelj (Đure) 1950.g Tušilović
Željko Karan (Miloš) 18.08.1941.g Kestenovac Kestenovac 2
Milan Žuna (Miloš) 02.12.1951.g Glina Katinovac 62,
Svetozar Tepšić (Mile) 16.12.1955.g Mala Trepča , Vrginmost Milošinčićeva
Dubravko Papić (Milan) 07.04.1991.g Karlovac Donje Dubrave
Dragan Sudar (Đuro) 02.08.1955.g Potplansko selo Potplansko
Generalsk
Milorad Mašić (Đuro) 02.11.1960.g Turjansko Turjanski 105
Milan Savatović (Božo) 05.01.1946.g Gospić Ostrovica bb
Predrag Agbaba (Jovan) 20.03.1970.g Otočac B. Kašića 2
Siniša Diklić (Nikola) 18.05.1971.g Otočac Staro Selo 38Blagojević Mladen
(Nikola)
17.04.1940.g Velika Rušina, Bosanski
Novi
VII Divizije 3
Ignjatije Vukić 15.05.1945.g Tušilovečki Cerovac Tušilovečki C
Karlov
Nikola Peurača 10.01.1948.g Gornji Budački, Karlovac Gornji Bud
Dušan Radulović (Miloš) 08.07.1957.g Krnjački Grabovac Krnjački Grab
Karlov
Miloš Radulović (Stanko) 21.05.1936.g Krnjački Grabovac Krnjački Grab
Karlov
Pavlović Branko (Gojko) 30.11.1946.g Mračaj, Vojnić Mračaj 7,
Milan Mirić (Dušan) 24.05.1965.g Slunj S. Veljun b
Milorad Živković (Rade) 04.12.1945.g Gornji Skrad, Karlovac Gornji Skrad 5
Milan Velimirović
(Dušan)
15.05.1939.g Ponorac, Karlovac Ponorac 5, K
Jelenko Krpić (Branko) 13.04.1951.g Topusko Save Mrklja 4
Đuro Novaković (Simo) 30.09.1948.g Veljunska Glina ,Vojnić Veljunska G
Vojni
Mile Adžija (Ilija) 08.06.1953.g Mandić selo, Karlovac Mandić Selo
Radovan Marković (Simo) 22.03.1949.g Ponorac Ponorac 29,
Mile Jurić (Milić) 02.01.1950.g G. Sjeničak G. Sjeničak,
Milan Opačić (Miloš) 22.10.1951.g Karlovac Tušilovići bb,
Dušan Vujanović (Milan) 20.01.1959.g Vojnić Klupica 12,
Mile Vračar (Rade) 19.12.1940.g Bukovica Podgorje 9. V
Miloš Mihajlović
(Mojsije)
29.05.1935.g Gornji Poloj Gornji Poloj 8,
Ilija Trbojević (Marko) 02.08.1969.g Vojnić Vojišnica 13
REG 0098 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA – VIII dio
Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici
Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su pokrenuti
sudski postupci pri nadležnim sudovima
Ime i prezime (ime oca) dan, mjesec i godina mjesto rođenja adresa borPetar Vrcelj (Stevana) 13.06.1935.g Lekovina, Bijelo Polje,
Crna Gora
Lička Jase
Nikola Milaković (Dobro) 11.09.1937.g Lička Jasenica, Ogulin Lička
Mile Kosanović (Rade) 15.03.1937.g Janja Gora, Ogulin D. Žerve
Gora
Pekić Đuro (Milić) 13.06.1952.g D. Trebinja G. Treinja
Budo Sladić (Stevo) 10.04.1948.g Šalamunić, Korenica Proleter
Petar Kopreica (Mile) 01.11.1950.g Perić Selo, Karlovac Loskun
Đuro Milivojević (Marko) 28.04.1953.g Tušilovački Cerovac Tušilov
K
Mile Karapandža (Marko) 21.08.1947.g Gornje Trebinje, Karlovac Medoviće
Milan Vujčić (Božo) 16.04.1940.g Veljun, Slunj Malašinči
Jandre Jovičić (Dušan) 23.04.1969.g Topusko Crevars
Vr
Marko Gredelj (Đuro) 17.03.1950.g Turilovići, Karlovac A. Heb
K
Nikola Vračar (Nikola) 15.04.1950.g Zagreb Gornja
K
Miloš Velimirović
(Dragoljub)
14.06.1958.g Veljun, Slunj Velj
Ilija Lukić (Mile) 22.08.1944.g Velika Popina, Gračac Velika Pop
Nikola Topić (Milorad) 20.05.1946.g Jamari, Slunj Jam
Bogdan Skorupan (Milan) 20.05.1935.g Lapat, Ogulin Lapat
REG 0099 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA – IX dio
Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici
Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su pokrenuti
sudski postupci pri nadležnim sudovima
Ime i prezime (ime oca) dan, mjesec i godina
rođenja
mjesto rođenja adresa boravk
vrijeme počinj
l čiMiloš Kokot ( Đuro ) 18.02.1968. Gospić Lički Osik, Urij
Gospić
Milan Vejnović ( Nikola ) 06.04.1947. Tolić, T. Korenica Lički Osik, Urij
Gospić
Slavko Uzelac ( Bože ) 07.08.1961. Gospić Široka Kula kbr
Gospić
Predrag Štrbac ( Milan ) 01.06.1968. Gospić Lički Osik kbr.
Ilija Novković ( Mane ) 04.09.1931. Široka Kula, Gospić Ostrovica kbr.4
Stojan Serdar ( Soko ) 22.09.1930. Široka Kula Široka Kula kbr
Gospić
Zoran Spasić ( Evica ) 16.02.1955. Beograd Lički Osik ul. N
kbr.20, Gospić
Nenad Serdar 28.03.1968. Davos, Švicarska Široka Kula kbr
Gospić
Milan Vukmirović (Spaso) 15.06.1935. Šalamunić, T.Korenica Lički Osik, ul.N
kbr.2
Sulejman Ilmić ( Derviša ) 01.08.1944. Gornja Barska, SO Cazin,
BiH
Široka Kula kbr
Nedjeljko Ilmić
( Sulejman )
29.12.1963. Gospić Široka Kula kbr
Gospić
Zoran Kokot ( Marko ) 17.03.1971. Gospić Lički Osik, ul.P
bb, Gospić
Ilija Knežević ( Luka ) 08.08.1934. Široka Kula Široka Kula kbr
Gospić
Marija Čubrić Brakus
( Ilija )
15.01.1959. Široka Kula Široka Kula kbr
Gospić
Jeka Korać Čubrić ( Mile ) 01.12.1925. Široka Kula Široka Kula kbr
Gospić
Sreten Gojić ( Slobodan ) 29.05.1969. Gospić Lički Osik, ul.B
kbr. 2, Gospić
Bogdan Gruičić ( Ilija ) 24.02.1951. Studencima, Gospić Lički Osik, ul. K
kbr. 3
Ilija Novković ( Mane ) 04.09.1931. Čukovac Ostrovica, Gosp
Stjepan Šuntić ( Marko ) 01.10.1964. Čremušnica, Lasinja Čremušnica br.
Mile Markovina ( Vaso ) 20.01.1942. Dugo Selo, Lasinja Dugo Selo br. 8
Đorđe Španović ( Dmitar ) 10.09.1971. Karlovac Krstinje bb, Voj
Mile Maslić ( Miljkan ) 02.01.1953. Stipan, Vrginmost Stipan br. 62, V
Milorad Mrkšić ( Stevan ) 02.06.1958. Vojnić Široka Rijeka b
VojnićMilić Miljuš ( Nikola ) 01.06.1940. Tušilovački Cerovac,
Karlovac
Tušilovački Cer
28, Karlovac
Stevo Pešut ( Nikola ) 24.11.1950. Janja Gora, Ogulin Janja Gora br. 1
Rade Vukas ( Stevo ) 27.04.1954. Janja Gora, Ogulin Janja Gora br. 1
Mićo Knežević ( Milan ) 10.09.1943. Lipa, Bihać,BiH Karlovac, Senjs
Simo Todorić ( Milan ) 05.06.1955. Gospić Pavlovac br. 23
Đuro Hrkman ( Đuro ) 27.03.1950. Krstinje, Vojnić Krstinje bb, Voj
Ljuban Šapić ( Božo ) 20.09.1952. Malička, Vrginmost Malička kbr.22
Bogdan Mikulica (Milan) 15.06.1938. Plaški Zebić br. 155 A
Dragoslav Šijuk ( Nikola ) 22.08.1976. Buzeta, Glina Buzeta bb, Glin
Dušan Zinaja ( Mile ) 10.02.1952. Vrginmost Vrginmost, ul.
VIII.Kordunašk
br. 29
Milan Ćelap ( Nikola ) 08.04.1962. Glina Mala Vranovina
Vrginmost
Milan Vujić (Svetozar) 15.08.1953. Vojišnica, Vojnić Vojišnica br. 13
Milovan Vujić ( Milovan ) 10.07.1944. Vojišnica, Vojnić Vojišnica br. 12
Nedjeljko Vujić
( Milovan )
23.09.1956. Vojišnica, Vojnić Vojišnica br. 12
Ilija Pavlović ( Vasilije ) 09.09.1959. Vojnić Kupljenski br. 5
Đuro Marinković (Cvijan) 14.10.1941. Koransko Selo, Duga Resa Orjavac br. 15,
Đoko Simić ( Milutin ) 10.06.1959. Donji Primišalj Donji Primišalj
Slunj
Nikola Grubješić (Danilo) 02.05.1937. Kestenak, Barilović Kestenak br. 5, Dušan Mirković ( Milan )
zvan „Baso“
07.08.1937. Doljani, Otočac Doljani br. 36/I
Ilija Radaković ( Jovan ) 10.10.1927. Bruvno, Gračac Zalužnica kbr.
Otočac
Milan Žegarac ( Đuro ) 06.05.1946. Glavaci, Otočac Glavaci br. 105
Sombor, ul.Am
Savčevića br. 9
Žarko Agbaba ( Stevo ) 05.05.1953. Doljani, Otočac Doljani br. 123,
Petar Stojanović ( Tomo ) 21.01.1933. Škare, Otočac Škare br. 22, Ot
Boško Brekić ( Vukan ) 08.01.1946. Otočac Gornji Babin Po
Otočac
Boško Vukojovac ( Čedo ) 07.01.1942. Zalužnica, Otočac Vrhovine br. 17
Nikola Brakus ( Stevan ) 21.10.1932. Zalužnica, Otočac Zalužnica kbr.1
Mićo Bobić ( Đuro ) 10.11.1947. Dabar, Otočac Dabar kbr. 201,
Damir Popović ( Milan ) 02.10.1975. Dizeldorf, Njemačka Zalužnica br. 20
Milan Popović ( Nikola ) 11.11.1949. Zalužnica, Otočac Zalužnica br. 20
Vajo Bogdanović ( Milan ) 15.04.1934. Gornji Vrhovi, Otočac Gornji Vrhovi b
Otočac
Boris Uzelac ( Branko ) 30.06.1975. Otočac Donji Vrhovi kb
Otočac
REG 0100 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA – X dio
Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici
Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti
sudski postupci pri nadležnim sudovima
Ime i prezime (ime
roditelja)
dan, mjesec i
godina rođenja
mjesto rođenja adresa boravka
počinjenja zloči
Mirko Lončar (Nikola) 25. 02. 1947. Kljaić Brdo, opć. Karlovac Skakavac bb, op.
Cvijo Karapandža (Cvijo) 17. 01. 1951. Karlovac G. Trebinja 41, K
Dušan Rebić (Dragan) 29. 01. 1960. Karlovac G. Trebinja 51, KLjuban Lončarević (Vasilj) 21. 01. 1956. Poljani, opć. Topusko Ponikvari, Poljan
Topusko
Milan Cvetičanin (Rade) 02. 01. 1964. Staro Selo, opć. Vrginmost Staro Selo 104, V
Dušan Ličina (Dane) 09. 10. 1950. G. Primišlje, opć. Slunj Sremska Mitrovi
147
Jovan Žižak (Mile) 1935. Primišlje, opć. Slunj Primišlje 112, slu
Milan Lacković (Pavle) 01. 10. 1960. Crevarska Strana, op. Vrginmost Crevarska Strana
Milan Milković (Đuro) 04. 12. 1955. Vojnić Zagorje 22, opć.
Milan Paić (Dragan) 19. 10. 1968. Pješčanica, opć. Vrginmost Gornja Čemernic
Vrginmost
Mile Kartalija (Stanko) 08. 05. 1941. Mandići, opć. Vojnić Međeđak 19/a, V
Mile Vorkapić (Stojan) 07. 09. 1955. Katinovac, opć. Vrginmost Topusko, Heroja
Stevo Rapaić (Petar) 09. 02. 1941. Krbavica Korenica, V. Naz
Radomir Cvijanović (Ilija) 20. 08. 1939. Krbava Krbava 18
Veljko Leka zv. „Veljo“
(Rade)
01. 10. 1946. Korenica Vranovača 60, K
Milan Bubanj (Rade) 28. 06. 1941. Tuk Kraljevo Brdo bb
Božo Vlaisavljević (Nikola) 10. 11. 1934. Željava Željava
Nikola Banjeglav (Nikola) 12. 02. 1947. Korenica Bunić 135, Koren
Nikola Uzelac (Petar) 17. 09. 1938. Korenica Želajva 38, KoreMilan Zimonja (Stevan) 10. 03. 1957. Bukovica, opć. Vrginmost Duga Resa, Jugo
Đuro Bjelobaba (Janko) 15. 11. 1952. Raduč, SO Gospić Duga Resa, Rend
Željko Bolić (Stevan) 20. 07. 1964. Mali Kozinac, SO Duga Resa Mali Kozinac 10
Milan Crevar (Vaso) 17. 10. 1957. Brnjevac, Vrginmost Karlovac, Lenjin
Boro Ivković (Rade) 19. 06. 1959. Ogulin, SO Ogulin Duga Resa, Rend
Pero Miličević (Ilija) 12. 03. 1961. Karlovac Karlovac, Džema
Mirko Mrkobrada (Petar) 28. 12. 1961. Karlovac Karlovac, Džema
Pero Rušnov (Joso) 09. 05. 1966. Vrginmost Karlovac, Save M
Dragan Vilenica (Savo) 30. 04. 1946. Staro Selo, Vrginmost Duga Resa, Rend
Jovo Zirić (Branko) 24. 02. 1959. Karlovac Duga Resa, Jugo
Jovan Ljubičić (Ilija) 02. 01. 1956. Mala Vranovina, op. Vrginmost Topusko, 8. diviz
Nikola Miljević (Pero) 28. 06. 1937. Gređani, opć. Vrginmost Gređani 76, Vrgi
Vajo Mandić (Milan) 29. 10. 1973. Doljani, opć. Otočac Doljani 88, Otoč
REG 0101 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA – XI dio
Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici
Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su pokrenuti
sudski postupci pri nadležnim sudovima
Ime i prezime (ime
roditelja)
dan, mjesec i godina
rođenja
mjesto rođenja adresa bora
počinjenja
Mićo Žigić (Milan) 10.05.1940.g Dugi Dol, Otočac Vrhovin
Miroslav Gligorijević
(Radenko)
26.01.1969.g Gospić Proletersk
Miloš Kangrga (Branko) 03.04.1939.g Podum Podum 4
Radenko Gligorijević
(Sreten)
12.02.1940.g Zemun, Srbija Proletersk
Vlade Bobić (Ilija) 10.12.1937.g Dabar, Otočac Bobići
Dušan Polovina (Stevo) 23.10.1940.g Ostrovica , Gospić Ostr
Branko Grba (Nikola) 27.05.1955.g Lička Jesenica Podpolj
Je
Nikola Putica (Jovo) 06.03.1967.g Imotski Crnogorc
Dušan Jokić (Mirko) 25.11.1940.g Gornji Vrljani , Ključ, BiH Braće Dron
Žarko Gavrilović (Radomir) 08.09.1952.g Mladenovac , Srbija Miće
MlBogdan Šušnjar (Stevo) 17.07.1941.g Janja Gora, Plaški Janja Go
Nikola Draganić (Dane) 20.09.1932.g Ploče, Gračac 14. maj
Đuro Konjević (Branko) 14.03.1955.g Drenovac, Gospić Dren
Dragomir Kotur (Milorad) 07.05.1960.g Veljun, Slunj Ve
Božo Šolić (Stevan) 14.01.1942.g Donji Budački, Karlovac Donji B
Milić Mihajlović (Dušan) 05.01.1962.g Točak, Duga Resa To
Maksim Ulemek (Jovan) 03.03.1959.g Blatuša, Vrginmost Bl
Stevo Rapaić (Petar) 09.02.1941.g Krbavici V.Nazor
Radomir Cvijanović (Ilija) 20.08.1939.g Krbava Krb
Veljko Leka (Rade) 01.10.1946.g Vranovečki , Korenica Vran
Milan Bubanj (Rade) 28.06.1961.g Tuk Kraljevo Br
Božo Vlaisavljević (Nikola) 10.11.1934.g Željava
Nikola Banjeglav (Nikola) 12.02.1947.g Bunić Bu
Nikola Uzelac (Petar) 17.09.1938.g Željava
Milan Studen (Nikola) 30.04.1946.g Željava Žel
Jovo Šorak 07.08.1950.g Bihać Vran
Stevo Rakić (Maksim) 25.02.1949.g Bunić, Korenica Bu
Branko Štakić (Nikola) 29.04.1937.g Studenci, Gospić Rudanova
Bogdan Ognjenović
(Mirko)
09.03.1941.g Bjelopolje BjelHrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti
sudski postupci pri nadležnim sudovima
Ime i prezime (ime
roditelja)
dan, mjesec i godina
rođenja
mjesto rođenja adresa bora
počinjenja
Janko Radmanović (Jovan i
Ljubica)
25.08.1948. Mečenčani kod Kostajnice Slavonski B
Štampara 38
Radisav Stojanović (Nićifor
i Dušanka)
18.05.1955. Bublica, Prokuplje, Srbija
(državljanin Srbije)
Slavonski B
Štampara 38
Luka Ponorac (Boško) 08.01.1966. Imljani, Skender Vakuf,
BiH (državljanin BiH)
Požega, Vra
Luka Nikodinović (Milivoj) 09.02.1962. Imljani, Skender Vakuf,
BiH (državljanin BiH)
Požega, Crlj
Miodrag Simeunović
(Marko)
06.04.1960. Crljenice, Požega Kutina, Alej
Rajko Dreković (Jovan) 13.07.1955. Bjelajci, Pakrac Pakrac, Bjel
Đorđe Božičić zvan Đoko
(Milan i Danica)
09.11.1966. Novska Novska, Uli
Marko Živković (Georgije) 08.05.1952. Stara Gradiška Stara Gradiš
Nenad Čokorac (Andrija i
Milka)
09.08.1966. Novska Novska, Uli
Bogdan Delić (Petar) 20.03.1944. Požega Požega, Ras
Stevan Šteković (Stojan i
Ana)
24.04.1966. Požega Nova Gradi
Zoran Lužajić (Milan i
Savka)
18.03.1965. Nova Gradiška Okučani
Stanko Borjanić zvan
Jordan (Jovo i Anđa)
29.03.1919. Okučani
Nataša Božić (Milutin i
Ljerka)
07.04.1970. Nova Gradiška Nova Gradi
19
Jovan Petković (Bogdan i
Dragica)
10.05.1972. Pakrac Novska, Lo
Rajko Ilisić (Ilija i Savka) 14.07.1956. Banja Luka Nova Gradi
7
Miroslav Vujičić (Milenko i
Stojanka)
23.10.1967. Pakrac Pakrac, Don
82
Dragan Pavić (Milan i
Nada)
09.07.1965. Pakrac Pakrac, donj
23
P B žd (O j i A ) 16 09 1949 O k d B dlj i P k JVeljko Plećaš (Đuro i
Draga)
01.01.1960. Španovica Pakrac, Špa
Miodrag Vukadinović
Srboljub Tomić
Stevo Milošević
Stevo Cvijanović
Milorad Kovačić
Nedjeljko Spasojević
Vukašin Ninković
Đorđe Dragušin
Pero Kovačić zvan Koka
Dušan Vukadinović
Mile Marjanović
Radovan Samardžić
Predrag Vujić
Živko Žestić
Momčilo Kovačić
Milorad Kulušić
Mirko Đurić (Milan i Mira) 08.05.1949. Pakrac Pakrac, Fran
Željko Sokolović
Milanko Milanković (Savo i
Ana)
04.12.1943. Pakrac, Kra
Željko Milanković (Bogdan
i Danica)
31.10.1968. Pakrac Lipik, Jadra
Veljko Budić (Branko i
Ana)
01.11.1972. Pakrac Pakrac, Gra
Milan Pavić (Ilija i
Jovanka)
02.08.1959. Donji Grahovljani Pakrac, Don
bb
Milan Sudar (Jovan) 18.10.1957. Pakrac Pakrac, Kra
Milan Španović (Stevo i
Milica)
08.10.1960. Novska Novska, Bo
REG 0103 – ŠIRE PODRUČJE SISKA - I dio
Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici
Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti
sudski postupci pri nadležnim sudovima
Ime i prezime (ime
roditelja)
dan, mjesec i godina
rođenja
mjesto rođenja adresa bora
počinjenja
Nikola Ljiljak ( Vlado ) 01.03.1948.god. Borovac kbr. 26, Opć
Jovan Maljković ( Stojan ) 15.05.1961.god. Sisak Panjani, kbr
Kostajnica
Nikola Maljković ( Stojan ) 06.12.1958.god. Sisak Panjani, kbr
Kostajnica
Dragan Japranin ( Bogdan ) 23 12 1952 god Kostajnica D KukuruzaBoško Poljak ( Mojica ) 18.05.1957.god. Bos. Dubica Živaja br. 2
Stevo Poljak ( Nikola ) 14.10.1959.god. Bos. Dubica Živaja br. 2
Ranko Bradarić ( Jovan ) 23.10.1966.god. Bos. Dubica Živaja, br. 1
Nenad Novaković ( Mirko ) 18.04.1974.god. Mura, Švicarska Šaš, kbr. 1
Nikola Rendić ( Dušan ) 09.03.1959.god. Kostajnica Živaja, kbr.
Martin Brnad ( Petar ) 10.11.1950.god. Šaš Šaš, kbr. 15
Milisav Tepić ( Dušan ) 26.10.1949.god. Kostajnica Cerovljani 1
Rajko Pauković ( Vaso ) 27.10.1943.god. SR Njemačka Cerovljani
Dubravko Pauković
( Rajko)
30.12.1966.god. Sisak D. Cerovlja
Željko Vuksan ( Đuro ) 07.06.1953. god. Bos. Dubica Cerovljani 1
Ilija Ratković ( Ilija ) 27.03.1953.god. Bos. Dubica Cerovljani 1
Željko Tuleković ( Petar ) 26.06.1950.god. Bos. Dubica Cerovljani 9
Mile Velimir ( Đuro ) 22.06.1954.god. Bos. Dubica Cerovljani 8
Sreten Tomašević ( Đuro ) 07.02.1932.god. Kostajnica Cerovljani 1
Dušan Gavrilović ( majka
Draginja )
12.12.1946.god. Dragotina Dragotina k
Milan Radaković Bijele Vode
Milan Dabić ( Dušan ) 13.06.1962.god. Glina Dragotina k
Glina
Mirko Dabić Dragotina
Milan Sladović ( Ilija ) 08.02.1935.god. Dragotina SO Glina, k
Dušan Španović Dragotina, S
Milan Španović Dragotina, S
Stojan Jelić ( Petar ) 09.01.1964.god. Bijele Vode Bijele Vode
171
Stanko Jelić Bijele Vode
Milan Galjen Dragotina, S
Momir Vukičević ( Dušan ) 18.11.1963.god. Glina Dragotina, S
kbr.112
Dragan Prusac ( Gojko ) 06.02.1967.god. Glina G. Klasnić k
Nikola Janus ( Petar ) 08.12.1958.god. Brubanj, SO Glina Glina, ul. 29
kbr.2
Jovica Vinčić ( Gojko ) 11.09.1967.god. Glina Dragotina kSiniša Martić ( Vladimir ),
zvan „Šilt“
13.08.1965.god. Glina, Rade
kbr. 7
Vladimir Vilić ( Slavko ) 28.11.1956.god. Glina, Trg M
Josip Kovačević ( Franjo ) 19.10.1948.god. Strizivojna, SO Đakovo Glina, ul. R
4
Petar Vuruna ( Miloš ) 10.09.1952.god. Crkveni Bok Zagreb, Pol
Dragoljub Grđan ( Slavko ) 15.09.1966.god. Bjelovar Trem, Gornj
Križevci
Milorad Babić ( Mirko ) 13.05.1963.god. Sokoliš, SO Bos. Novi Sisak, Frank
2
Ranko Tarbuk Petrinja, Ha
Budimir Jovanovski
( Dragutin )
30.09.1957.god. Karlovac, H
Jovo Begović ( Milan ) 15.03.1951.god. Begovići, SO Petrinja Begovići
Simo Podunavac ( Rade ) 24.09.1949.god. Dvor Sisak, ul. J.
Đorđe Stojanović ( Staniše ) 01.03.1944.god. Stajkovac, općina Surdulica
SR Srbija
Petrinja, voj
Stanko Letić Petrinja, voj
Simo Podunavac ( Rade ) 24.09.1949.god. Dvor Petrinja, voj
Nikola Radišević ( Ljuban )
zvan „Tito“
29.08.1949.god. Joševica, SO Petrinja Petrinja kbr
Jovo Zubanović ( Stanko ) 11.05.1960.god. Joševica, SO Petrinja Petrinja, Ma
(odvojak) bb
Simo Plavljanić ( Dušan ) 02.01.1962.god. Joševica, SO Petrinja Petrinja kbr
Dušan Paunović ( Milan ) 01.01.1955.god. Joševica, SO Petrinja Petrinja, kbr
Đuro Birač ( Milan ) 01.02.1957.god. Glina Glina, ul. A
Petar Baltić ( Stevan ) 19.05.1952.god. Glina Balinac kbr
Stevan Bjelajac ( Nebojša ) 18.12.1965.god. Glina Glina, Vino
Duka Bogunović ( Milan ) 18.12.1966.god. Glina Glina, ul. B
partizanskog
Milan Ljubičić ( Petar ) 20.04.1962.god. Zemun Glina, Radn
Vlado Ćordaš ( Aleksa ) 09.03.1958.god. Dvor Glina, VII u
kordunske d
Dragan Tintor ( Mara ) 03.03.1953.god. Trnovac Glina
Petar Vladić ( Miloš ) 07.10.1948.god. G. Selište, SO Glina G. Selište kb
Ilija Đaković 1957.god. Šibine Glina, VII u
35
Dragan Matijević ( Milan ) 09.11.1963.god. Glina, Kolo
Ilija Baždar ( Stanko ) 26.11.1956.god. Glina Šibine 53
R d B žd ( Lj b ) 01 07 1957 d Gli Gli ViDamir Čakara ( Milan ) 15.04.1968.god. Sisak Petrinja, ul.
br. 9
Milan Čakara ( Miloš ) 02.09.1944.god. Jošavica Petrinja, ul.
br. 9
Zoran Rudić ( Milan ) 07.09.1964.god. Miočinovići Petrinja, ul.
Petračića br
Dragan Sekulić ( Pero ) 10.02.1930.god. Omarska Petrinja, ul.
Petračića br
Savo Grnović ( Ljubomir ) 16.01.1956.god. Lovča Petrinja, ul.
bb
Damir Bodanović
( Dragutin )
10.06.1967.god. Novska Rajići, ul. B
jedinstva 82
Jure Šajatović ( Jure ) 01.07.1950.god. Ozalj Novska, Osj
Dragan Pavić ( Milan ) 09.07.1965.god. Donji Grahovljani, Pakrac Pakrac, Vin
br. 50
Goran Pašić ( Luka ) 11.02.1971.god. Pakrac Dobrovac, u
Vlahovića k
Čedomir Relić ( Petar ) 14.02.1937.god. Ratkovac, općina Gornji
Bogičevci
Okučani, ul
Stanivukovi
Veljko Budić ( Branko ) 01.11.1972.god. Pakrac Gavrinci, St
ul. br. 39
Stojan Dobričanin ( Kosta )
zvan „Stoleša“
19.04.1935.god. Banja Luka Borovac, kb
Miomir Perenčević
( Mirko )
16.07.1956.god. Ostrožin Ostrožin kb
Milan Perenčević ( Mirko ) 16.07.1956.god. Ostrožin Ostoržin kb
Novica Simić 01.01.1943.god. Sarajevo
Jakov Velemir ( Đuro )
zvan „Jalšo“
11.10.1954.god. Cerovljani Cerovljani k
Nikola Pavlović ( Marko )
zvan „Kovan“
06.03.1937.god. Kirin Kirin, Općin
97
Savo Crevar ( Rade ) 27.01.1963.god. Vrginmost Vrginmost,
Bogdan Kotur ( Ostoje ) 01.01.1951.god. Staro Selo Glina, NikoMatija Cvetojević ( Đuro ) 25.06.1951.god. Dvor Dvor, ul. 1.
Mirko Drača ( Ljuban ) 14.05.1968.god. Dvor Matijevići, M
Simo Gaić ( Adam ) 12.01.1947.god. Hrtić, općina Dvor Dvor, ul. Jo
br. 15
Milan Joka ( Đuro ) 09.10.1941.god. Trgovi, općina Dvor Divuša, Dvo
jedinstva
Mustafa Kadunić ( Meho )
zvan „Muta“
09.12.1965.god. Dvor Dvor, ul. 1.
Sebastijan Sanela ( Meho ) 18.08.1956.god. Kozarac, Prijedor Dvor, ul. 1.
Pero Krneta ( Đuro )
zvan „Krmak“
31.01.1960.god. B. Novi Dvor, ul. 1.
Željko Žilić ( Đuro )
zvan „Žilja“
17.05.1955.god. Draškovac, općina Dvor Dvor, ul. M
Nikola Krnjeta ( Đuro ) 22.05.1964.god. Dvor Zagreb, Gom
13
Jovo Akika ( Stojan ) 21.01.1951.god. Šamarička Draga, općina
Dvor
Dvor, u. 7. b
divizije bb
Đorđe Borojević ( Jovan ) 06.03.1953.god. Dvor Dvor, ul. M
Zoran Tadić ( Đuro ) 24.03.1967.god. Dvor Dvor, ul. M
Dušan Tomašević ( Krsto ) 1964.god. Dvor
REG 0104 – ŠIRE PODRUČJE SISKA - II dio
Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici
Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti
sudski postupci pri nadležnim sudovima
Ime i prezime (ime
roditelja)
dan, mjesec i godina
rođenja
mjesto rođenja adresa boravk
vrijeme počinj
zločina
Nikola Plavljenić ( Simo ) 15.07.1930.god. Komogovina Komogovina br
Dragan Stajkov ( Simo ) 13.04.1953.god. Niš Sisak, Trg I Inte
4a
Nikola Begović ( Milan )
zvan „Kondukter“
05.08.1949.god Begovići, SO Petrinja D. Kukuruzari k
Kostajnica
Stevan Vučinić ( Dragan )
zvan „Hans“
20.04.1947.god. D. Velešnja, SO
Kostajnica
D. Velešnja kbrMile Velimir ( Đuro ) 26.06.1950.god,. Bos. Dubica Cerovljani 95, K
Bogdan Kotur ( Ostoje ) 01.01.1951.god. Staro Selo Glina, Nikole T
sada na adresi:
Omladinska 3, z
Jakov Velemir ( Đuro )
zvan „Jalšo“
11.10.1954.god. Cerovljani, Cerovljani kbr.
Nikola Pavlović ( Marko )
zvani „Kovan“
06.03.1937.god. Kirin Kirin, Općina G
97
Sava Crevar ( Rade ) 27.01.1963.god. Vrginmost Vrginmost, Brn
Stojan Dobričanin
( Kosta ) zvani „Stoleša“
19.04.1935.god. Banja Luka Borovac kbr. 20
Novica Simić 01.01.1943.god. Sarajevo
Nedjeljko Kragujević
( Savo )
08.12.1962.god. Sisak Petrinja, ul. Mil
Kljajić br. 4
Zoran Kragujević ( Savo ) 09.02.1967.god Sisak Petrinja, ul. Mil
Kljajić br. 4
Đuro Vujanović ( Mirko ) 02.01.1962.god. Derviši Nova Drenčina
Predrag Japranin ( Đuro ) 29.09.1972.god. Sisak Petrinja, ul. 27.
Suad Đanić ( Abdulah ) 21.03.1968. god. Sisak Petrinja, ul. 27.
10
Damir Čakara ( Milan ) 15.04.1968.god. Sisak Petrinja, ul. Mil
Kljaić br. 9
Milan Čakara ( Miloš ) 02.09.1944.god. Jošavica Petrinja, ul. Mil
Kljajić br. 9
Zoran Rudić ( Milan ) 07.09.1964.god. Miočinovići Petrinja, ul. An
Petračića br. 26Milenko Dabić
( Nedjeljko )
10.03.1952.god. Lađevac, SO Nova
Gradiška
Okučani, ul. N.
Vujasinović br.
Ljubiša Mihajlović
( Slavko )
05.04.1947.god. Zemun Sisak, ul. Rade
br. 3
Zoran Kuzmić ( Rudolf ) 06.04.1950.god. Sremska Mitrovica Sisak, Otokara
Keršovanija br.
Dragan Roksandić (Petar) 26.08.1957.god. Glina Glina, ul. 29 no
br.6
Milan Korač ( Vujo ) 01.04.1957.god. Bojna, SO Glina Gornje Selište k
Branko Šolaja ( Bogdan ) 22.08.1950.god. Voćarice Novska, ul. B. A
17
Nikola Ljiljak ( Vlado )
zvan „Maček“
01.03.1948.god. Borovac Borovac kbr. 26
Jovan Maljković ( Stojan ) 15.05.1961.god. Sisak Panjani kbr. 32,
Kostajnica
Nikola Maljković
( Stojan )
06.12.1958.god. Sisak Panjani kbr. 32,
Dragan Japranin
( Bogdan )
23.12.1952.god. Kostajnica D. Kukuruzari k
Nikola Begović ( Slavko ) 01.11.1952.god. Babina Rijeka Kostajnica, ul. 7
96
Branko Matijašević (Ilija) 24.04.1929.god. D. Velešnji, Kostajnica D. Velešnja kbr
Nikola Begović ( Milan ) 17.07.1949.god. Petrinja D. Kukuruzari b
Kostajnica
Stevo Džakula ( Mićo ) rođ. 1946.god. Šaš Šaš, br. 127
Nenad Dmitrović
( Nikola )
22.09.1963.god. Bos. Dubica Živaja br. 179
Stevo Kokrlja ( Ilija ) 10.12.1962.god. H. Kostajnica Živaja, br. 285
Sreto Kokrlja ( Miloš ) 15.05.1955.god. Bos. Dubica Živaja, br. 285
Duško Gligorić ( Milka ) 17.04.1970.god. Sisak Živaja, br. 275
Drago Radišić ( Jovo ) 04.11.1961. god. Sisak Živaja, br. 121
Stevo Gvozden ( Milan ) 15.03.1964.god. Bos. Dubica Živaja, br. 251
Boško Poljak ( Mojica ) 18.05.1957.god. Bos. Dubica Živaja br. 235
Stevo Poljak ( Nikola ) 14.10.1959.god. Bos. Dubica Živaja br. 233
Ranko Bradarić ( Jovan ) 23.10.1966.god. Bos. Dubica Živaja, br. 167
Nenad Novaković
( Mirko )
18.04.1974.god. Mura, Švicarska Šaš, kbr. 1
Nikola Rendić ( Dušan ) 09.03.1959.god. Kostajnica Živaja, kbr. 145
Martin Brnad ( Petar ) 10 11 1950 god Šaš Šaš kbr 151 SĐuro Đurić ( Damjan )
zvan „Đoko“
20.05.1954.god. selo Unčani Unčani br. 34
Slavko Tadić ( Marko ) 05.12.1950.god. selo Grmušani, općina
Dvor
selo Zamlaća br
Mirko Tomašević
( Nikola )
06.03.1933.god. Hrtić, općina Dvor selo Zamlaća br
Nikola Borčić ( Đuro ) 15.03.1944.god. Dvor Dvor, ul. M. M
Goran Barač ( Nikola ) 19.03.1966.god. Sisak Dvor, ul. Bratst
jedinstva br. 6
Mile Sundać ( Đuro ) 30.03.1958.god. Dvor selo D. Javoranj
Dušan Badić ( Ibrahim )
zvan „Piceduje“
29.09.1965.god. Dvor Dvor, Ul. 1. ma
Dalibor Borota ( Zore )
zvan „Beni“
22.05.1970.god. Sisak Dvor, Trg M.Ti
Jan Janković ( Jovan ) 27.01.1960.god. Rumaržov, Češkoslovačka Dvor, ul. Bratst
jedinstva br. 6
Nikola Sundać ( Đuro ) 17.08.1956.god. Dvor
Rade Tintor ( Branko ) 15.11.1955.god. Dvor Dvor, ul. M. M
Rade Lukač ( Mirko ) 17.12.1955.god. Dvor Dvor, ul. M. M
Matija Cvetojević
( Đuro )
25.06.1951.god. Dvor Dvor, ul. 1. maj
Mirko Drača ( Ljuban ) 14.05.1968.god. Dvor Matijevići, M.T
Simo Gaić ( Adam ) 12.01.1947.god. Hrtić, općina Dvor Dvor, ul. Jove V
br. 15
Milan Joka ( Đuro ) 09.10.1941.god. Trgovi, općina Dvor Divuša, Dvor, u
i jedinstva
Mustafa Kadunić
( Meho )
zvan „Muta“
09.12.1965.god. Dvor Dvor, ul. 1. maj
Sebastijan Sanela
( Meho )
18.08.1956.god. Kozarac, Prijedor Dvor, ul. 1. maj
Pero Krneta ( Đuro )
zvan „Krmak“
31.01.1960.god. B. Novi Dvor, ul. 1. majIme i prezime (ime
roditelja)
dan, mjesec i godina
rođenja
mjesto rođenja adresa bora
počinjenja
Milica Ćuka zvana Mica
(Luka i Jelica)
09.09.1954. Orolik kod Vinkovaca Vukovar, O
Radovan Vukobrat (Nikola
i Dragica)
22.01.1952. Opatovac kod Vukovara Ilok, Groblj
Ljubinko Stojanović
(Zdravko)
17.06.1953. Vukovar Vukovar, S.
Mirko Vojnović (Đuro) 02.01.1939. Vrginmost Vukovar, S.
Slavko Radusinović (Lazar) 28.06.1951. Vukovar Vukovar, I.G
Bogdan Kuzmić (Božo) 13.05.1961. Porječje, Doboj, BiH Vukovar, B
Trpinjska ce
Dragan Lapčević (Pero) 08.08.1958. Vukovar Vukovar, B
Ul. K. Mark
Željko Lapčević (Pero) 01.09.1954.
Vukovar Vukovar, B
boraca 10
Pero Grujić (Slobodan) 21.03.1955. Negoslavci kod Vukovara Vukovar, O
Vlado Pupovac (Jovo) 04.01.1959. Vrana kod Biograda Pačetin, Pan
Branislav Stamenković
(Miodrag)
07.12.1954. Borovo Vukovar, B
Brandajza 9
Stevan Stojaković (Đorđe) 18.01.1954. Borovo Vukovar, B
Školska 16
Momčilo Balaban (Stevo) 14.11.1952. Banja Luka, BiH Vukovar, B
Krajiška 2
Zoran Vitas (Nikola) 03.07.1951. Vukovar Vukovar, U
Dušan Kolarić (Glišo) 27.04.1946. Vukovar Vukoar, L, R
Stevan Pešut (Sara) 18.08.1947. Vukovar Vukovar, B
Ustanička 2
Miroslav Tripunović
(Tripun)
27.06.1957. Mičijevići kod Lukavca,
BiH
Vukovar, B
Lička 169
Gavro Petrušić (Đorđe) 15.07.1954. Bočinja Donja kod Maglaja,
BiH
Vukovar, U
42
Goran Ivanković (Mladen) 05.05.1965. Virovitica Vukovar, M
Branislava Janjetović
(Mladen)
11.05.1955. Bosanski Novi, BiH Vukovar, U
1945.» 86
Stanimir Avramović zvan
Micko (Milan)
24.10.1948. Vukovar Vukovar, Tr
Oreškovića
Slavko Adamović (Trifun) 27.11.1936. Silbaš kod Bačke Palanke,
Srbija
Bršadin, Že
Uroš Arsenić (Luka) 26.05.1935. Krepšić kod Brčkog, BiH Vukovar, U
Ilinka Arsenić (Luka) 21.11.1954. Vukovar Vukovar, Pr
Zdravko Arsenić (Uroš) 04.03.1956. Brčko, BiH Vukovar, U
Stojan Božičković (Petko) 16.05.1956. Priluk kod Zavidovića, BiH Vukovar, N
Petrovačka
Jovica Babić (Đorđe) 31.08.1967. Vukovar Vukovar, M
Miloš Bulić zvan Bulidža
(Marko)
10.03.1938. Bjelajci kod Bosanske
Dubice, BiH
Vukovar, B
Kozaračka 3
Petar Isajlović (Stevan) 08.02.1936. Borovo kod Vukovara Vukovar, S.
Mile Bijelić (Damjan) 31.03.1946. Vrginmost Vukovar, I.L
Živko Balaban (Stevo) 03.03.1946. Drugovići kod Laktaša, BiH Vukovar, B
V. Vlahović
Stanimir Bugarski (Živko) 20.05.1964. Vukovar Vukovar, BVeselin Grbić (Vlado) 27.12.1954. Vukovar Vukovar, O
Milan Gojković (Radovan) 18.08.1946. Bočinja Donja kod Maglaja,
BiH
Vukovar, B
Nova Banijs
Tomislav Goreta (Radomir) 27.09.1963. Vukovar Vukovar, B
Ruža Hasani (Marija
Melinkov)
25.07.1948. Ćuprija kod Svetozareva,
Srbija
Vukovar, I.
Mile Ikač zvan Turukalo
(Savka)
03.03.1953. Svinjarevci kod Vukovara Vukovar, Lj
Mladen Ivanković (Gligor) 02.01.1940. Brani do kod Trebinja, BiH
Dane Ilić (Milan) 22.05.1932. Mazin kod Gračaca Vukovar, R
Vladimir Ilić (Đorđa) 24.04.1966. Opatovac kod Vukovara Vukovar, B
Milutinović
Slobodan Ivković (Đuro) 25.04.1953. Opatovac kod Vukovara Vukovar, B
Ustanička 2
Zoran Janković (Momčilo) 02. 01. 1964. Krupanj, BiH Vukovar, ul
junaka 6
Slobodan Joka (Dušan) 16. 03. 1958. Vukovar Borovo Nas
slavonske b
Mladen Jović (Stojan) 02. 01. 1959. Brijesnica Donja kod
Lukavca, BiH
Borovo Nas
Sava Jašić (Žarko) 10. 10. 1955. Dalj kod Osijeka Borovo, ul. Tr
Velibor Jovanović (Jovana) 12. 02. 1953. Ilinci kod Šida, Srbija Vukovar, O
Gojko Janjanin (Save) 25. 12. 1943. Malička kod sVrginmosta Vukovar, U
Željko Jelenić (Dragoljub) 01. 06. 1950. Bobota kod Vukovara Vukovar, Sta
Slađana Korda (Petar) 28. 10. 1973. Vukovar Vukovar, B
Mihajlo Katalina zv.
„Pahulj“ (Mićan)
28. 07. 1947. Nožičak kod Srbca, BiH Vukovar, Sa
Jovan Kresojević
(Radoslav)
28. 03. 1952. Bobota kod Vukovara Vukovar, O
Nebojša Krstanović (Đuro) 03. 05. 1957. Borovo kod Vukovara Vukovar, ul
Milan Kojin (Đorđe) 07. 05. 1957. Borovo kod Vukovara Vukovar, ul
Nikola Krašić (Luka) 20. 04. 1949. Sotin kraj Vukovara Vukovar, V
Marko Kraguljac (Mile) 12. 05. 1946. Donja Čemernica kraj
Vukovara
Borovo Nas
br. 25
Božo Latinović (Rajko) 27. 01. 1957. Cazin, BiH Vukovar, Sa
Veljko Lukić (Blagoje) 03. 03. 1948. Vajska kod Bača, Srbija Vukovar, Sa
Siniša Lakić (Želimir) 28. 01. 1966. Vukovar Vukovar, A
Žarko Leskovac (Miloje) 07. 10. 1931. Vera kraj Vukovara Vukovar, Tr
Kamenko Lančužanin
(Milan)
11. 04. 1935. Marinci kraj Vinkovaca Vukovar, 1.
Goran Lančužanin
(Kamenko)
22. 11. 1971. Vukovar Vukovar, 1.
Slobodan Lovrić (Dane) 13. 04. 1946. Vukovar Vukovar, D
Ivica Mikšić (Đuro) 06. 01. 1937. Vukovar Vukovar, Zr
Danilo Miletić (Lazar) 27. 05. 1925. Vera kraj Vukovara Vukovar, S.
Milorad Martić (Ljubomir) 21. 08. 1956. Vukovar Vukovar, B
Milan Marčetić (Stevan) 24. 10. 1962. Odžaci, Srbija Vukovar, I.
Stevan Mazinjanin (Savo) 23. 06. 1962. Crni Potok kraj Vrginmosta Vukovar, Pr
Gojko Mrkobrada (Stanko) 07. 08. 1933. Vrginmost Vukovar, D
Dušan Miličević (Mile) 01. 05. 1949. Vukovar Vukovar, S.
Dragica Miličević (Jovan) 03. 01. 1952. Berak, Vukovar Vukovar, S.
Jovan Mitić (Milan) 24. 10. 1970. Pariz, Francuska Vukovar, O
Tih i M k i ić 21 09 1970 G l A t lij V k 12Marko Pajić (Marko) 15. 08. 1937. Brnjavac kod Vrginmosta Vukovar, Pi
Borivoj Panić (Milan) 20. 09. 1950. Sotin kod Vukovara Vukovar, Sa
Tomislav Papić (Špiro) 21. 08. 1933. Klisa, Vukovar Vukovar, ul
Smiljka Pavlica (Vlajko) 19. 04. 1949. Nožičak kraj Srbca Vukovar, B
Predrag Petrinjac (Dušan) 06. 10. 1967. Sisak Vukovar, S.
Vlado Penčarski (Štefan) 20. 01. 1967. Vukovar Vukovar, O
Milan Ponjević (Kosta) 15. 02. 1937. Natpolje kod Šipova, BiH Bršadin, Va
Todor Ponjević (Kosta) 05. 09. 1932. Natpolje kod Šipova, BiH Bršadin, V.
Dragoslav Puškar (Stevan) 19. 11. 1965. Vukovar Vukovar, Pa
Jovanka Popin (Nikola) 18. 01. 1963. Vukovar Vukovar, D
Rajko Petrović (Miloš) 05. 08. 1970. Slunj Vukovar, S.
Slobodan Petrović (Milan) 19. 03. 1972. Duga Resa Vukovar, S.
Đuro Pilipović (Petar) 17. 04. 1949. Jankovac kod Bihaća, BiH Vukovar, Sa
Jovan Raketić (Petar) 16. 08. 1953. Vukovar Vukovar, I.
Radenko Rušnov
(Ljubomir)
11. 03. 1954. Marinci (Vinkovci) Vukovar, A
Vaso Rabat (Mihajlo) 18. 03. 1949. Pobrđani kod Bosanskog
Novog
Vukovar, S.
Ivan Ravančić (Jozo) 18. 06. 1932. Orašac kod Prozora, BiH Vukovar, S.
Snježana Roknić (Simo) 07. 08. 1966. Vukovar Vukovar, S.
Siniša Roknić (simo) 04. 06. 1962. Vukovar Vukovar, S.
Milan Roknić (Dušan) 29. 01. 1930. Kirin kod Vrginmosta Vukovar, s.
Dragan Radić (Milan) 30. 03. 1950. Rujnica kod Cazina ,BiH Vukovar, ul
1945. br. 11
Veljko Rašić (Dušan) 18. 11. 1965. Vukovar Vukovar, B
Zoran Ravančić (Ivan) 27. 06. 1971. Vukovar Vukovar, S.
Veselinka Stanković 26. 07. 1955. Vukovar Vukovar, S.
Žarko Amidžić (Miloš) 11. 09. 1931. Negoslavci kod Vukovara Vukovar, V
Nikola Sokolović (Ljuban) 06. 03. 1957. Perna kod Vrginmosta Vukovar, S.
Damir Stević (Milan) 10. 03. 1963. Vukovar Vukovar, Zr
Vasilije Stevanović (Živan) 01. 08. 1948. Srednji Dragaljevac kod
bjeljine, BiH
Vukovar, I.
Nebojša Sikirica (Momčilo) 02. 01. 1956. Kljajićevo kod Sombora,
Srbija
Vukovar, ul
proleterske
Milovan Stojković
(Dobrivoje)
18. 01. 1950. Odžaci, Srbija Vukovar, P.
Dragan Suzić (Mirko) 29. 07. 1957. Gornji Žirovac kod Dvora Borovo Nas
Milutinović
Đorđe Šarić (Đuro) 24. 07. 1952. Vukovar Vukovar, Sa
Nikola Šijuk (Mile) 15. 06. 1952. Berak kod Vukovara Vukovar, Pr
Stanimir Šerbić (Svetislav) 18. 03. 1960. Negoslavci kod Vukovara Negoslavci,
Krsto Šaula (Mile) 02. 01. 1959. Gornja Rašenica kod
Grubišnog Polja
Borovo Nas
30
Rade Šekuljica (Strahinja) 06. 06. 1957. Vukovar Vukovar, S.
Pero Škorić (Nikola) 29. 05. 1946. Vukovar Vukovar, A
Nemanja Šević (Milan) 25. 03. 1941. Bršadin kod Vukovara Vukovar, a.
Dušan Teofilović (Marko) 29. 09. 1956. Bršadin kod Vukovara Bršadin, V.
Zlatko Teofilović (Radovan) 20. 12. 1969. Vukovar Borovo Nas
Milorad Trošić (Dragoljub) 08. 01. 1955. Vukovar Trpinja kraj
Radivoj Verčević (Borslav) 22. 04. 1958. Vukovar Negoslavci,
Slobodan Velebit (Petar) 11. 07. 1959. Karlovac Vukovar, K
Milenko Njirjak (Mihajlo) 20. 02. 1961. Vukovar Vukovar, N
Željko Vračarić (Vladimir) 29. 05. 1958. Osijek Vukovar, K
Đorđe Vlaškalić (Borislav) 20. 08. 1975. - Negoslavci, ul
Đ đ Višić (Nik l ) 26 02 1957 V k T i j MSlobodanka Vujanović
(Branko Maslić)
01. 01. 1951. Berak kod Vukovara Vukovar, I.
Stevo Vukobratović
(Andrija)
10. 05. 1948. Gložd kraj D. Miholjca Vukovar, V
Maksim Vojnović (Gajo) 16. 06. 1949. Crni Potok kod Vrginmosta Vukovar, I.
Rade Vorkapić (Đuro) 28. 06. 1947. Lovas kod Vukovara Vukovar, S.
Zdravko Vukičević (Milan) 06. 04. 1959. Đakovački Hrkanovci kod
Đakova
Vukovar, ul
Slobodan Vojnović (Rade) 03. 07. 1949. Vukovar Vukovar, S.
Stevan Zorić (Petar) 13. 03. 1951. Vukovar Vukovar, D
Nebojša Zorić (Stevan) 11. 03. 1975. Vukovar Vukovar, D
Siniša Zekanović (Dušan) 11. 09. 1968. Vukovar Vukovar, A
Simo Zlatar (Stanko) 29. 02. 1948. Perna kod Vrginmosta Vukovar, ul
Branislav Zarić (Milenko) 13. 01. 1966. Požega Osijek, Dalm
Smiljka Živanović (Gojko
Kovačević)
02. 06. 1951. Petrovci kod Vukovara Vukovar, S.
Jovan Živanović (Radoje) 15. 01. 1949. Vukovar Vukovar, s.
Dejan Živanović (Veljko) 02. 06. 1970. Vukovar Vukovar, S.
Milan Žeželj (Dušan) 01. 01. 1928. Ervenik kod Knina Vukovar, S.
Zdenko Ždinjak (Vladimir) 18. 07. 1952. Vukovar Vukovar, S.
Pavle Šteković (Vasilije) 24. 08. 1954. Ožegovci kraj Pakraca Vukovar, Pi
Ljubomir Lončar (Petar) 18. 10. 1958. Biljane Donje kraj
Benkovca
Borovo Nas
Miladin Mitrović (Gavro) 05. 03. 1943. Bočinji SO Maglaj Borovo Nas
191
Rajko Blažić (Milan) 1936. Vasiljevci kod Lukovca Borovo Nas
Gavra Pedić (Savo) 24. 07. 1934. Gornja Bočinja kraj
Maglaja
Borovo Nas
Jovan Korolija (Marko) 01. 02. 1991. Ivoševci kod Knina Borovo Nas
Branko Vojnović (Marko) 29. 10. 1938. Ladavica kod Nove
Gradiške
Borovo Nas
Dragiša Čančarević
(Nikola)
08. 12. 1961. Vukovar Borovo Nas
Rajko Vuković (Boško) 08. 05. 1936. Kokanović, Vlasenica Borovo Nas
Milan Jovanović (Pero) 10. 02. 1941. Vasiljevica kraj Lukovca Borovo Nas
Radoslav Jovanović (Pero) 16. 11. 1950. Vasiljevica kraj Lukovca Borovo Nas
Dušan Radeka (Spasoje) 30. 05. 1939. Biljane gornje kraj
Benkovca
Borovo Nas
Mile Savić (Luka) 02. 04. 1962. Pavkovići kraj Vlasenice Borovo Nas
Milomir Pedić (Stanko) 19. 11. 1942. Bočinja kraj Maglaja Borovo Nas
Dragan Špoljarić (Nikola) 05. 02. 1956. Korana Selište kraj Slunja Borovo Nas
Banijska 22
Nedo Lazić (Rajko) 12. 02. 1952. Priluk kraj Zavidovića Borovo Nas
Banijska bb
Milovan Višekruna (Nikola) 23. 05. 1953. Vukovar Borovo Nas
Banijska 18
Marko Radić (Todor) 22. 06. 1935. Zelinja Gornja Borovo nase
Banijska 14
Miloš Žabarac (Makso) 11. 11. 1949. Srednja Slatina kraj
Gradačca
Borovo Nas
8
Đorđe Krstić (Petar) 05. 11. 1948. Vukovar Vukovar, dr
Stojanovića
Petar Krstić (Đorđe) 28. 06. 1974. Vukovar Vukovar, Le
Mladena StoMilivoj Atlagić (Miloš) 25. 08. 1961. Ostrovica, općina Benkovac Zadar
Milan Veselinović
(Vlado)
11. 07. 1968. Benkovac Tinje
Jovo Zečević (Mile) 24. 12. 1967. Benkovac Jagodnja Don
Slobodan Vujka (Milan) 25. 03. 1961. Velika Glava, općina
Šibenik
Knin, P. Drap
Dragan Matić (Slobodan) - -
Slobodan Ćoso - - Jagodnja Gor
Milenko Prostran, zvani
„Mile“ i „Bato“
12. 05. 1927. Smoković Smoković
Radislav Bukarica, zvani
„Aćo“ (Lazo)
21. 12. 1968. Biograd Biograd, Spli
Mirko Stijelja (Branko) 20. 06. 1961. Nadin, opć. Polača Polača
Branko Graovac zvan
„Tečer“ (Petar)
12. 09. 1953. Smilčić
Milorad Borović (Luka) 15. 02. 1959. Smilčić
Janko Đurica (Dušan) 19. 03. 1952. Zečevo, opć. Kistanje
Milovan Ćoso (Vladimir) 24. 02. 1972. Francuska Jagodnja Gor
Momčilo Drača (Milan) 02. 01. 1966. Zadar Islam Grčki,
Rajko Drača (Mihajlo) 18. 10. 1955. Zadar Islam Grčki,
Milan Drača (Mihajlo) 20. 10. 1962. Islam Grčki, opć. Smilčić
Dragan Dubroja
(Milenko)
29. 06. 1962. Biljane Gornje, opć.
Smilčić
Zdravko Dukić (Danilo) 07. 11. 1951. Biljane Gornje, opć.
Smilčić
Goran Erceg (Niko) 23. 02. 1968. Zadar Zemunik Gor
Slobodan Erceg (Niko) 10. 03. 1963. Zadar Zemunik Gor
Milorad Gagić (Savo) 20. 09. 1965. Zadar Islam Grčki,
Savo Gagić (Jovan) 24. 01. 1942. Islam Grčki, opć. Smilčić
Petar Gagić (Ilija) 10. 01. 1967. Zadar Biljane Gorn
Smilčić
Petar Graić (Savo) 14. 07. 1948. Buković, opć Benkovac
Gojko Graić (Tanasije) 08. 02. 1949. Buković, opć. Benkovac
Jovo Ivanež (Božidar) 29. 04. 1966. Zadar Smilčić
Marko Lacmanović
(Veljko)
09. 01. 1963. Biljane Gornje, opć.
Smilčić
opć. Smilčić
Zoran Lakić (Savo) 18. 10. 1960. Biljane Gornje, opć.
Smilčić
Drago Ležaja (Prokopa) 09. 04. 1960. Biljane Gornje, opć.
Smilčić
Slavko Ležaja (Savo) 15. 04. 1963. Biljane Gornje, opć.
Smilčić
Đuro Maričić (Ilija) 21. 02. 1921. Zemunik Donji
Vlado Oluić (Jovana) 20. 10. 1961. Biljane Gornje, opć.
Smilčić
Strahinja Radmanović
(Gavrila)
20. 03. 1961. Biljane Gornje, opć.
Smilčić
Drago Repaja (Nikola) 06. 01. 1960. Biljane Gornje, opć.
Smilčić
Bogdan Repaja (Jovo) 09. 01. 1955. Biljane Gornje, opć. Bogdan Gagić - -
Zoran Zorić (Nikola) 17. 07. 1968. Zadar Rijeka, Ćirila
(kod Stanke P
Nediljko Subašić zvan
„Simo“ (Vojin)
01. 05. 1961. Nadin-Zagrad
Stevan Rujak (Petar) zvan
„Pajo“
30. 05. 1947. Nadin-Zagrad
Bratislav Muješ (Branko) 09. 01. 1954. Nadin
Zoran Štrbac (Đuro) 28. 09. 1965. Raštević
Krsto Vujanić (Đuro) 18. 01. 1951. Lišani Tinjski
Petar Ivaneža (Ćiro) 22. 08. 1930. Nadin
Mirko Skrobonja (Jovan) 14. 03. 1946. Bratiškovci, opć. Šibenik
Dušan Rujak zvan „Dujo
“ (Jandrija)
10. 02. 1948. Nadin
Zdravko Vranković zvan
„Mišo“ (Bogdan)
20. 11. 1958. Nadin
Nedjeljko Tintor zvan
„Niko“ (sin Nikole)
01. 06. 1958. Raštević
Zoran Pupovac (Savo) 31. 01. 1961. Raštević
Nikica Stegnjajić
(Dušan),
01. 01. 1966. Kula Atlagić
Nedjeljko Opsenica zvan
„Kike“ sina Save
01.01. 1936. Raštević
Dragor Opačić (Veljko) 15. 08. 1966. Zadar Zadar, A. Sta
Milan Opačić (Nenad) 06. 08. 1971. Zadar Murvica Don
Sretko Cupać (Branko) 28. 08. 1963. Korlat, opć. Polača Korlat, opć. P
Nebojša Cupač (Ilija) 13. 05. 1962. Benkovac Korlat, opć. P
Stevo Maričić (Božo) 01. 03. 1963. Zemunik Gornji, opć. Zadar
Milan Mačak zvan „Mićo
“ (Veljko)
13. 03. 1963. Ostrovice, opć. Lišane
Ostrovičke
Janković Nedjeljko zvan
„Neđo“ (Pero)
- -
Slavko Đokić zvan „Đole
“ (Ratko)
- -
Neven Parenta (Trivun) 06. 01. 1967. Zadar Islam Latinsk
Posedarje
Radovan Parenta (Srećka) 19 09 1967 Zadar Islam LatinskBoško Jokić (Đuro) 06. 01. 1952. Buković Buković
Dušan Jokić (Savo) 22. 12. 1949. Benkovac Buković
Milenko Jokić (Đuro) 03. 11. 1939. Buković Buković
Miloš Jokić (Nikole) 25. 08. 1953. Zadar Buković
Miloš Jokić (Slavko) 17. 06. 1953. Benkovac Buković
Momčić Jokić (Slavko) 14. 03. 1958. Benkovac Buković
Dragan Končarević
(Branko)
24. 03. 1956. Zadar Buković
Dušan Košević (Petra) 26. 03. 1949. Buković Buković
Dušan Košević (Petra) 15. 03. 1964. Benkovac Buković
Duško Košević (Jovan) 07. 03. 1964. Benkovac Buković
Jusuf Košević zvan „Pero
“ (Dušan)
20. 03. 1969. Benkovac Buković
Nikola Košević (Miloš) 20. 10. 1961. Benkovac Buković
Simo (?) Košević
(Nikola)
08. 06. 1958. Buković Buković
Slavko Košević (Miloš) 31. 01. 1964. Benkovac Buković
Slobodan Košević (Jovan) 04. 04. 1971. Zadar Buković
Vladimir Košeić (Vojin) 19. 11. 1966. Benkovac Buković
Živko Košević (Jovo) 22. 09. 1951. Buković Buković
Miloš Krekić (Dušan) 27. 04. 1949. Buković BukovićPetar Rakić (Špiro) 24. 05. 1969. Benkovac Buković
Srđa Rakić (Dušan) 27. 10. 1953. Benkovac Buković
Dušan Relić (Uroš) 30. 01. 1949. Buković Buković
Jovo Relić (Petar) 25. 02. 1953. Buković Buković
Rajko Relić (Rade) 05. 10. 1957. Buković Buković
Saša Relić (Dušan) 21. 09. 1971. Zadar Buković
Vukašin Relić (Momčilo) 14. 12. 1957. Benkovac Buković
Boško Rnjak (Spasenije) 15. 09. 1955. Benkovac Buković
Dragan Rnjak (Duško) 08. 11. 1967. Zadar Buković
Dragoslav Rnjak
(Spasenije)
05. 09. 1962. Buković Buković
Dušan Rnjak (Branko) 06. 10. 1947. Buković Buković
Duško Rnjak (Spasoje) 24. 05. 1953. Benkovac Buković
Gojko Rnjak (Stevan) 23. 03. 1943. Buković Buković
Jeta Rnjak (Nikola) 19. 01. 1959. Buković Buković
Jovica Rnjak (Božidara) 08. 06. 1963. Benkovac Buković
Ljubomir Rnjak zvan
„Buco“ (Jovan)
16. 03. 1966. Benkovac Buković
Ljubomir Rnjak (Bogdan) 14. 08. 1937. Buković Buković
Milan Rnjak (Božidar) 09 04 1965 Benkovac BukovićMomčilo Vrcelj (Špiro) 18. 10. 1961. Benkovac Buković
Petar Vrcelj (Veljko) 16. 10. 1955. Benkovac Buković
Predrag Vrcelj (Stevan) 23. 04. 1969. Benkovac Buković
Rajko Vrcelj (Nikola) 02. 10. 1957. Benkovac Buković
Slavko Vrcelj (Vojin) 22. 01. 1957. Buković Buković
Slobodan Vrcelj
(Arsenije)
19. 03. 1939. Buković Buković
Sretko Vrcelj (Stojan) 21. 03. 1956. Buković Buković
Sretko Vrcelj (Milan) 21. 10. 1954. Benkovac Buković
Stevan Vrcelj (Stojan) 11. 12. 1940. Buković Buković
Zdravko Vrcelj (Save) 19. 03. 1960. Buković Buković
Zoran Vrcelj (Slobodan) 02. 01. 1963. Benkovac Buković
Željko Vrcelj (Savo) 22. 03. 1963. Buković Buković
Branko Stjelja (Marko) 29. 10. 1965. Nunići, JMBG
2910965382104
Stevo Macakanja (Todor) 22. 04. 1955. Kula Atlagić, op. Benkovac
Željko Ležaja (Srđo) 10. 08. 1965. Biljane Gornje, ranije opć.
Benkovac
Branko Kužet (Božidar) 11. 09. 1970. Benkovac
Željko Cupač (Božidar) 25. 12. 1966. Benkovac
Bogdan Banić zvan „Bore

10. 10. 1937. Lepuri, opć. Benkovac
Stevo Ivanišević (Dušan) 12. 08. 1962. Benkovac Kožlovac, op
Neven Ardalić (Milan) 01. 11. 1962. Smilčić, opć. Benkovac Smilčić, Ben
Nebojša Baljak (Todor) 12. 04. 1963. Kožlovac, opć. Benkovac opć. Benkova
Božo Dodig (Đuro) 24. 05. 1948. Ceranje Gornje, opć.
Benkovac
Ceranje gorn
Benkovac
Slavko Drača zvan 23 09 1965 Zemunik Gornji opć Zadar Zemunik GorMiladin Milanko
mslt. Siniša Bogunović
Milenko Škorić
Zoran Škorić
Zoran Lakić
Marko Despot
Veljko Bosanac
Stevo Maričić
Milan Maček
Janko Đurica
Milovan Ćoso
Momčilo Drača
Rajko Drača
Milan Drača
Dragan Dubroja
Zdravko Dukić
Goran Erceg
Slobodan Erceg
Milorad Gagić
Petar Gagić
Petar Graić
Gojko Graić
Jovo Ivaneža
Marko Lacmanović
Zoran lakić
Drago Ležaja
Slavko Ležaja
Đuro Maričić
Vlado Olujić
Strahilo Radmanović
Drago Repaja
Bogdan Repaja
Branko Stijelja
Miroslav Vitas
Branko Graovac
Milorad Borović
Zoran Zorić
Nediljko Subašić
Dušan Rujak
Stevan Rujak
Zdravko Vranković
Bratislav Munješ
Nedjeljko Tintor
Zoran Pupovac
Zoran Štrbac
Krste Vujanić
Petar Ivaneža
Mirko Skrobonja
Nikica Stegnjaić
Nedjeljko Opsenica
Sretko CupaćNebojša Cupać
Mirko Stjelja
Nedjeljko Janković
Slavko Dokić
Nikola Kresović
Drago Kresović
Đorđe Cvjetan
Dragoslav Nakićen
Milan Veselinović
Jovo Zečević
Slobodan Vujko
Dragan Matić
Slobodan Ćoso
Milorad Atlagić
Milivoj Atlagić
Duško Pupovac
Milenko Prostran
Radislav Bukarica
Branko Drča
Neven Parenta
Dragan Pupovac
Radovan Parenta
Dragor Opačić
Milan Opačić
KAZNENI POSTUPCI PRED ŽUPANIJSKIM SUDOM U Z
Goran Opačić
Marinko Pozder
Jovan Badžoka
Boško Dražić
Zoran Janković
Đuro Kosović
Mirko Drača
Nada Pupovac
Edita Rađen
Zorana Banić
Vojin Lakić
Petar Radmanović
Milenko Bjelanović
Iso Bjelanović
Špiro Bjelanović
Renato Petrov
Desimir Ivaneža
Miroslav Mlinar
Zdravko Ranđelović
Mile Stojković
Srđan Potkonjak
Željko Knežević
Željko Cupać
Mile Gak
Jovan Ogar
Dragan PršoMilenko Jasika
Branko Bota
Sava Šarić
Nikola Munjes
Stevo Macakanja
Željko Ležaja
Branko Kužet
Željko Cupać
Časlav Kostić
Ljubomir Cvjetan
Saud Hasović
Zoran Tadić
Bogdan Banić
Stevo Ivanišević
Nebojša Baljak
Zoran Lakić
Marko Lacmanović
Rajko Radmanović
Zoran Radmanović
Bogdan Repaja
Drago Repaja
Đuro Mirković
Zvonko Grulović
Sava Grulović
Aleksandar Olujić
Mirsad Čatić
Bore Mandić
Momčilo Perišić
Milić Potpara
Ilija Branković
Stojan Vučković
Nikola Germanac
Čojić Spasoja
Duško Gojković
Predrag Tasić
Željko Batinić
Saša Đurović
Senad Grbo
Mile Rudić
Dragomir Jokić
Jovan Milivojević
Miroslav Bobić
Božo Perić
Aleksandar Lazarević
Mirko Marčeta
Nebojša Filipović
Zdravko Graovac
Predrag Dobre
Željko Vidić
Ljubiša Veselinović
Nikola ĐinićNeven Repaja
Škopelja Branko
Pavle Vranić
Aleksandar Vranić
Sava Vranić
Nikola Vranić
Ilija Maričić
Milan Jurjević
Davor Tošić
Siniša Medak
Saša Relić
Duško Rnjak
Mirko Rnjak
Dušan Rnjak
Slobodan Rnjak
Stanko Rnjak
Nenad Vrcelj
Nikola Gagić
Mile Gak zvan „Gajan“
(Vasilije)
23. 04. 1954. Zaton, opć. Obrovac Obrovac, Grk
Jovan Ogar (Špiro) 18. 03. 1946. Muškovci, opć. Obrovac Obrovac
Dušan Pršo zvan „Ćiro“
(Đuro)
02. 06. 1965. Zaton, opć. Obrovac Obrovac
Nikola Munjes (Nikola) 07. 11. 1968. Korlat, opć. Benkovac
Branko Bota (Petar) 10. 07. 1965. Benkovac Kolarina, opć
Ostrovačke
Savo Šarić (Ljubomir) 01. 01. 1949. Kolarina, opć. Lišane
Ostrovačke
Kolarina, opć
Ostrovačke
Srđan Potkonjak (Nikola) 10. 10 1965. Gospić Knin
Željko Knežević (Petar) 08. 10. 1966. Knin Očestovo
Zvonko Grulović - -
Savo Grulović - -
POPIS MARTIĆEVACA
Redni
br.
Ime i prezime Nadimak Ime oca Datum rođenja Adresa ti






1. Adamović, Željko Janko 30.01.'64. Petrinja, G
2. Arambašić, Dubravko Ivan 19.05.'68. Brezo
3. Arbutina, Željko Nikola 07.07.'55. HK, R.D
4. Arbutina, Dragan Ljuban 05.10.'55. Brđani
5. Babočajić, Zdravko Đuro 09.09.'55. HK, M. B
6. Basrak, Igor Marko 13.11.'67. Div
7. Berić, Dragan Milan 06.12.'74. Bos.Kostajni
8 Berić Veljko Mladen 16 02 '70 Dvor D18. Boromisa, Zoran Ljamo Božo 17.09.'70. Glina, S.i
19. Borota, Dragoslav Dušan 02.07.'68. V. Kr
20. Božović, Veselin 04.12.'54. Beograd, P
21. Brajenović, Lazo 12.08.'55. Dvor, Ša
22. Brajenović, Milanko Dragan 17.03.'71. Dvor, Ša
23. Brajenović, Stevo Milan 23.03.'71. Dvor, Ša
24. Buinac, Slavko 26.01.'67. B. Ri
25. Bulatović, Zoran 18.12.'67. Beograd, 2
26. Bunčić, Stevo Stiv Ilija 24.11.'68. Brnjeu
27. Bunčić, Željko Đuro 26.01.'75. Petrinja,
28. Bunjevac, Milan Dragan 13.02.'54. HK, R
29. Crevar, Milenko Bljutavi Milan 28.10.'60. Glina, Žrtav
30. Crnojević, Darko Pero 27.07.'70. HK, U
31. Čavić, Branko Simo 10.07.'49. HK, Hr
32. Čavić, Dragan Rambo Mile 28.12.'68. Petrinja, M
33. Čizmić, Ilija Milan 23.10.'57. HK, Ž.B
34. Čučković, Pero Bijeli zub Živko 18.03.'72. Gornje
35. Čugalj, Dušan Milan 03.07.'69. Dvor, G.
36. Čugalj, Dalibor Mile 30.06.'72. Petrinja, Mar
37. Čugalj, Nikola Ljuban 02.01.'68. Dvor, G.Ž
38. Čugalj, Željko Milan 20.09.'74. Dvor, G
39. Ćelić, Goran Cvijo 04.04.'65. Čuk
40. Ćorković, Slobodan Milivoj 01.08.'60. Dvor, G.Ž
41. Damjanović, Ljuban 10.10.'55. HK, Ž
42. Davidović, Dalibor 22.11.'74. HK, Bo
43. Delić, Željko Savo 07.07.'69. Dvor, L
44. Dmitrović, Đorđe Pero 02.04.'63. HK, Ž
45. Dobrić, Milorad Mirko 21.03.'66. O
46. Dotlić, Bojan Jovan 14.08.'76. Bos.Dubica,
47. Dotlić, Ilija Petar 22.11.'50. Petrinja, C
48. Dotlić, Petar Ilija 26.02.'75. HK, P. M
49. Dotlić, Jovo 26.06.'54. HK, P. M
50. Dragičević, Boško Mirko 02.10.'49. Bos.Kostajnic
51. Dragosavljević, Jefto Dušan 08.08.'48. HK, K
52. Drobnjak, Milan Nikola 02.08.'54. Petrinja, G
53. Durman, Georgije Božo 25.10.'47. HK, D. T
54. Džakula, Stevo Gojko 18.04.'65. Sisak, Š
55. Dževerlija, Stevo Dušan 15.03.'63. Sisak,
56. Đaković, Radomir 02.08.'75. Bos.Kostajnic
57. Đermanović, Mile Joco 12.03.'51. HK, R.
58. Đermanović, Mirko Milan 03.07.'67. HK, D.V
59. Đukanović,Dragoljub 12.12.'71. Bos.Novi,
60. Đukarić, Radomir 23.04.'53. Sisak
61. Đurić, Marinko Rajko 02.08.'57. Bos.Novi, P
62. Eić, Veljko Nikola 29.05.'60. Petrinja, J.Čip
sredin
63. Erkalović, Mile Draginja 1957. V. Gra
64. Gavranić, Siniša Gari Boško 21.06.'73. Glina, S.i
65. Gavrilović, Vlado Milica 31.05.'63. Zagreb, B
66. Gemović, Milan Vojin 21.11.'37. Sisak, Iva69. Grnović, Predrag Nikola '72.
70. Grublješić, Željko Ivan 15.04.'61. Dvor, K
71. Gvozden, Duško Milan 02.05.'66. HK, Ž
72. Haler, Milan Vasilj 30.04.'73. Glina, S. i
73. Haler, Siniša Milan 06.12.'72. Glina,Hrv.pl
74. Hoti, Anđelko Lime Ljimon 19.06.'70. Glina, 11.sij
75. Hrnjak, Duško Miloš 14.11.'60. Beograd,
76. Ićitović, Dragan Pero 26.05.'56. HK, Kne
77. Ivanić, Zoran Poćo Mirko 12.12.'66. Glina, Zlatk
78. Janić, Ljubomir 01.01.'56. HK, A.B
79. Janjanin, Milorad Jovan 08.06.'57. Bos.Kostajnic
80. Japranin, Dragan Boško 29.08.'51. D. Kuk
81. Jekić, Goran Stojan 23.10.'61. Petrinja,
82. Jovanović, Dragan 09.03.'71. Beograd, M
83. Jovčić, Vesna 12.11.'75. Kovin, S.M
84. Juzbašić, Dejan Licko Jovana 17.05.'72. Petrinja, ku
Dragan
85. Juzbašić, Ljubiša Juzba Milan 15.06.'71. Sisak, J.J.S
86. Juzbašić, Siniša Nikola 08.12.'71. HK, V.N
87. Kamal, Georg Nashid Kami Abdul 26.02.'70. Majske
88. Karaica, Zdravko Mićo 13.04.'71. Petrinja,
89. Karasić, Marijana Dušanka 12.01.'72. HK, U
90. Keić, Zoran Rade 26.08.'71. Dvor, V
91. Kepčija, Dragana Dragan 25.01.'74. Boro
92. Kljajić, Milan Boško 30.11.'59. HK, D.Ku
93. Kljajić, Miroslav Ranko 08.09.'65. Petrinja,
94. Knežević, Davor Bos.Novi, P
95. Knežević, Željko Đuro 04.07.'65. Bos.Kostajnic
96. Kolaić, Milan iz Nove
Drenčine
1969. Nova
97. Kolaić, Vlado iz Nove
Drenčine
1971. Nova
98. Končar, Duško Slavko 10.05.'72. Pe
99. Koljačić, Milan Uroš 28.02.'60. HK, Sv
100. Korasić, Branko Ljuba 03.01.'61. Sisak, V.
101. Korasić, Siniša Slavko 27.01.'69. Petrinja, Brats
102. Kordić, Tomislav Božo 26.06.'73. HK, Kom
103. Kovačević, Branko Živko 03.10.'54. Dubica, S
104. Kovačević, Mirko 20.08.'67. Bos.Kostajnic
105. Kovačević, Momčilo Živko 15.03.'51. HK, D
106. Krnjeta, Milan Ilija 02.08.'47. HK, Babi
107. Kukić, Dragan Mile 10.03.'71. Dvor, Š.
108. Kukić, Milan Milan 02.02.'70. Dvor, G
109. Kukoleča, Milan Dragutin 06.08.'67. Bijele
110. Kukurika, Dragan Dragutin 26.07.'62. HK, G.G
111. Lađević, Milan Janko 09.12.'65. Dvor, V
112. Lazić, Vasilj Gojko 14.02.'67. Sisak, Ive
113. Lekić, Milan Ilija 20.04.'57. Dvor, Š.D
114. Lipak, Vladimir Vladimir 02.04.'65. Glina, Ju
115. Lončar, Đuro Psiho Branko 03.09.'68. Glina, 11.sij
116. Lončar, Nenad Branko 22.01.'67. Glina,
117. Ljiljak, Milan Ziko Mirko 11.12.'65. Petrinja, O
118. Ljubišić, Branko Živko 05.12.'65. HK, G.K120. Malobabić, Dragoslav Milan 04.06.'72. Glina, I.
121. Malobabić, Miroslav Milan 24.07.'73. Glina, I.
122. Maljković, Darko Nikola 01.01.'72. HK, L
123. Maljković, Nikola Stojan 06.12.'58 HK, P
124. Marin, Miodrag Jovo 21.04.'61. Petrinja, F
125. Marinković, Nenad Munja Rade 21.11.'71. Pe
126. Martić, Dušan Vladimir 20.02.'68. Glina –
127. Martić, Milorad Đuro 02.02.'68. u Zagreb
128. Martić, Siniša Šilt Vladimir 13.08.'65. u Sisku,Glin
129. Maslovara, Duško Miloš 13.06.'66. Glina, Fra
130. Matijašević, Damir 23.04.'67. HK, D.V
131. Matijašević, Zdravko Milorad 18.06.'65. HK, D.V
132. Medić, Miroslav Milan 20.03.'64. G
133. Medić, Živko 10.06.'68. Bos. Kostajn
134. Mećava, Miroslav Vasilj 25.05.'74. V.Šu
135. Menićanin, Dušan Ilija 23.03.'50. H
136. Meničanin, Goran Goc Radovan 11.10.'71. Petrinja, O
137. Meničanin, Siniša Sifa Rade 22.02.'74. Pe
138. Menićanin, Vlado Milan 05.08.'70. Dvor,
139. Mićević, Saša 07.08.'68. Beograd, U
140. Milašinović, Borislav Ljuban 15.06.'62. Glina,Vin
141. Mikulić Simo Milorad 29.09.'60. Jabukovac,
142. Miladinović, Miladin Radojko 18.01.'60. Smederevo
143. Miličević, Stevo Mirko 18.01.'64. D. Kuk
144. Milinović, Mile 19.02.'65. Bršadin, M.
145. Miljević, Miljan Živko 03.07.'72. HK, G. B
146. Miljuš, Drago 10.04.'70. Bos.Kostajni
147. Miljuš, Veljko 20.01.'72. Bos.Kostajni
148. Milković, Božidar Uroš 27.09.'68. HK, P
149. Milković, Rade Luka 24.11.'63. Dvor, Ša
150. Milošević, Diana ( medicins
151. Milošević, Nedjeljko 13.09.'53. Bos.Kostajni
152. Miodrag, Stevo Milan 09.01.'51. Dvor, Mil
153. Miočinović, Michell 10.08.'68. Saint Deni
Petrinja, Štaj
puta
154. Miočinović, Dragan Gaga Milutin 10.08.'68.
155. Mirković, Zdravko Ranko 09.04.'70. HK, A.B
156. Miščević, Rajko Miš Stanko 31.03.'62. G
157. Mitić, Slobodan 15.11.'68. Beograd, F
158. Munikravić, Dušan Miloš 20.12.'64. Zagreb, T
159. Nikolić, Igor Nikas Ljubiša 30.01.'72. Derventa,
S.Ra
160. Novalić, Živko Jovo 04.04.'48. HK, Ž. B
161. Ostojić, Đorđe Lazo 21.12.'65. Mošćenica
162. Ostojić, Srećko Vojislav 05.07.'66. Glina, S.i
163. Ostojić, Željko Mile 19.10.'67. Dvor, D
164. Papović, Srđan 23.03.'66. Zemun, Aut
Zagreb
165. Pašić, Rajko Dragan 04.10.'57. HK, P
166 P ić D š Đ 26 12 '55 Ut li S171. Petković, Predrag 06.07.'67. Bos.Dubica,
172. Petrinjac, Branko Boško 10.05.'44. HK, Ba
173. Petrović, Željko 23.06.'66. Dvor, G
174. Pilipović, Drago 02.01.'66. Bos.Kostajnic
175. Plavljanić, Dejan Duško 14.08.'71. Petrinja,
176. Polimac, Darko '70. ili '71. Pe
177. Polimac, Đuro Janko 16.07.'63. Petrinja, Iv
178. Polimac, Milan Janko 08.11.'61. Petrinja,
179. Polimac, Milan Damjan 20.06.'63. HK, V.N
180. Ponediljak, Goran Ivan 29.12.'66. G
181. Ponediljak, Zoran Sova Ivan 18.12.'65. Glina,S.i
182. Popović, Damir 03.03.'63. Bos.Novi
183. Popović, Zoran 08.09.'60. Bos.Novi
184. Preradović, Stevo Ljuba 06.05.'59. Klin
185. Priljeva,Damir Stojan 15.04.'64. Petrinja,
186. Prodanić, Ljuban
187. Prusac, Momir Nikola 24.09.'68. Gornji K
188. Puškar, Željko Milan 22.07.'65. Sunja, Kos
189. Puzić, Nedjeljko Miloš 17.04.'60. Petrinja, Liv
190. Puzić, Ranko Lazo 20.07.'68. V.Kladuša,Pet
a 189 ( Ramb
191. Puzić, Ratko Raco Rade 26.12.'71. Petrinja, Ra
192. Puzić, Željko Lazo 16.06.'70. V.Kladuša, R
193. Rabat, Milorad 21.04.'62. Bos.Kostajn
194. Rabljenović, Drago Petar 21.12.'61. Dvor, Ki
195. Radišević, Miljenko Lazo 07.01.'74. Joša
196. Radmanović, Jovanka Dušanka 26.12.'72. HK, Kom
197. Radosavljević, Dragan 13.06.'51. Beograd, Z
198. Radosović, Slobodan Ljubomir 23.10.'74. Petrinja, Bani
če
199. Rajšić, Milenko Stevan 17.08.'63. HK, G.V
200. Rakas, Predrag Mile 10.09.'70. Dvor, M
201. Ratković, Ljubomir Žarko 16.01.'72. HK, U
202. Rodić, Mirko Vujo 20.03.'66. Dub
203. Rudić, Mirko Ljuban 25.08.'55. HK, R
204. Rudić, Željko Anica 24.05.'70. Dvor, L
205. Rukavina, Ivica 02.11.'69. Bos.Novi, D
206. Rula, Zoran Dušan 12.08.'68. Glina, D
207. Sanader, Željko Milan 30.03.'71. D
208. Sekulić, Branko Savo 15.03.'52. Petrinja
209. Sekulić, Dragica Jovan 28.11.'57. Petrinja
210. Serdar, Zdravko Stevo 09.03.'71. Dvor, G
211. Skadarka, Đorđe Nikola 28.10.'68. D.Vel
212. Sladović, Dejan Slatki Milan 24.12.'73. Glina,Kralja
213. Slijepac, Mićo 30.03.'67. Bos.Dubic
214. Smiljanić, Ljiljana ( medicin
215. Stambolija, Vaso Vaso 26.09.'58. Dvor, S
216. Stefanović, Branislav 13.02.'62. Beograd, Pive
217 Stij k D šk Mi k 26 08 '76 B D bi222. Stojić, Stojan Nikola 13.12.'48. HK, VI
223. Subotić, Milan 13.11.'56. Beograd, Mat
224. Svilokos, Branko Čedo 26.10.'74. Petrinja, G
225. Svilokos, Gojko Ranko 20.10.'66. G.Pa
226. Šarengaća, Milan Ranko 05.12.'71. D.Vel
227. Šćepanović, Mićun 14.05.'59. Bijelo Polje
228. Šćepanović, Milovan 10.11.'62. Bijelo Polje
229. Šiklić, Gojko Nebojša 03.01.'70. HK, Sla
230. Šiklić, Petar Nebojša 01.06.'68. HK, Sla
231. Šiljak, Željko 15.02.'69. Bos.Dubica
232. Šimunović, Đuro Mara 06.03.'53. Glina, Zlatk
233. Šipka, Miodrag Mirko 15.10.'70. Bos.Dubic
234. Šljivo, Davor Miloš 17.11.'72. Petrinja,
235. Španović, Željko Rade 06.02.'73. Dvor, G
236. Šurlan, Drago 20.02.'64. Bos.Kostajnic
237. Šurlan, Miroslav Milutin 23.01.'56. Zagreb, Vr
238. Tadić, Mirko Dragan 13.11.'65. Dvor, L
239. Tadić, Miroslav 07.05.'68. Bos.Dubica
240. Tambić, Žarko Nedjeljko 19.06.'71. Glina, Ko
241. Tepšić, Simo Šico Milan 09.12.'64. Gvozd, Crev
242. Tintor, Pero Krmak Dušan 01.01.'68. Porijeklo
243. Todorović, Željko 25.08.'72. Petrovac na M
244. Trajković, Dragan 08.01.'64. Novi Beogr
26
245. Trbojević, Milan
246. Trivanović, Branislav Dušan 03.09.'55. HK, R
247. Trkulja, Borislav Matija 16.04.'58. Pe
248. Trkulja, Slobodan Gojko 24.12.'72. Petrinja, G
249. Trninić, Goran Nikola 22.06.'76. HK, U
250. Trninić, Gordana Nikola 13.12.'72. HK, U
251. Trninić, Milan Gojko 18.06.'71. HK, L
252. Trninić, Nevenka Miloš 17.09.'73. HK, Kom
253. Trninić, Željko Ranko 25.06.'64. Petrinj
254. Tubić, Milan Vladimir 08.09.'68. Bos.Dubica,
255. Turopoljac, Milorad Milan 31.08.'67. Njemačka, Pe
256. Turopoljac, Nenad 1966.
257. Uskoković, Radoja
258. Uzelac, Đorđe Milan 02.06.'51. H. Dubica, Pa
259. Vasić, Mirko 04.05.'67. Bos.Kostajni
260. Vasić, Predrag 01.02.'69. Bos.Kostajni
261. Vidić, Dušan Sretko 30.06.'66. Bos
262. Vidić, Pero Pava 12.11.'72. Bos
263. Vignjević, Nebojša Dušan 14.02.'69. Glina, 11.sij
264. Vinčić, Slobodan Milan 29.05.'66. HK, R. D
265. Vranešević, Braco Joco 19.09.'62. Sisak,
266. Vranešević, Kojo Bos.Novi,
267. Vučenović, Nenad Petar 11.07.'68. HK, D.V
268. Vučinić, Slobodan Božo 23.03.'71. HK, Kom
269. Vujanić, Nenad Božo 29.11.'69. Dvor, Š
j i k i k273. Vukas, Nebojša 31.10.'51. Beograd, 14
274. Vukičević, Dragan Stevo 06.09.'50. Dvor,
275. Vukmirović, Nikola Vaso 05.09.'42. D.Kukuruzar
(vozač Med.ce
276. Vukmanović, Milenko 01.09.'65. S. Suvaj
277. Vuković, Dragoslav
278. Vukšić, Damir Rade 09.12.'66. Dvor, Gr
279. Vukšić, Nenad Mile 28.10.'68. Dvor, Lj
280. Zaklanjac, Siniša Petar 31.01.'72. Dub
281. Zec, Milan Borislav 06.12.'67. D.Kuku
282. Zec, Miloš Borislav 24.06.'69. D. Kuk
283. Zorić, Dragoslav 1969.
284. Žarić, Dragan Dobro 05.05.'66. Bos
PZ-0001
POPIS PREDMETA ZA KAZNENA DJELA RATNOG ZLOČINA
PO EVIDENCIJI ŽUPANIJSKOG SUDA U POŽEGI
stanje na dan 15. srpnja 1997.g.
1. K-82/91
RADMANOVIĆ JANKO i STOJANOVIĆ RADISAV, zbog kaznenog djela iz
čl.120.st.1.0KZRH
po optužnici ŽDO iz Požege br. KT-72/91-34 od 6. prosinca 1991. g., u pravomoćnoj
presudi K-82/91-31 od 25. listopada 1993. g.
I opt. JANKO RADMANOVIĆ, sin Jovana i Ljubice r. Rebić, rođ. 25. kolovoza
1948. g. u Mečenčanima, općina Kostajnica RH, Srbina, državljanina SRJ, oficira JA,
čin major iz Sl.Broda, Andrije Štampara 38, sada nepoznatog boravišta u RH, lišenog
slobode 17. rujna 1991. g. u 07,00 sati, a razmijenjenog kao ratnog zarobljenika dana
9. prosinca 1991. g.,
II opt. RADISAV STOJANOVIĆ, sin Ničifora i Dušanke r.Jovanović, rođ. 18.
svibnja 1955. g. u Bublici, općina Prokuplje, SRJ, sa stanom u Sl.Brodu, Andrije
Šampara 38, Srbina državljanina SRJ, oficira JA, u činu kapetana I klase, sada
nepoznata boravišta, lišenog slobode 17. rujna 1991. g. u 07,00 sati, a razmijenjenog
kao ratnog zarobljenika dana 9. prosinca 1991. g.,
kojom se proglašavaju krivim što su:
zajedno, dana 15. i 16. rujna 1991. g. kao komandanti vojarne "Ivan Senjug -Ujak" u
Sl.Brodu suprotno Konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, a posebnog
članka 51.st.2.t.4., čl. 52. st. 1. i č1.57.st.2. Dopunskog protokola uz Ženevsku
konvenciju od 12. kolovoza 1949.g. o zaštiti žrtava oružanih sukoba, izdavali naredbe
da se bez obzira na djelovanje redovnih oružanih snaga RH i bez odabira ciljeva
otvara vatra iz svog raspoloživog naoružanja na pojedine djelove grada, koje naredbe
su podređeni oficiri i vojnici izvršavali otvarajući vatru iz automatskih pušaka,
puškomitraljeza, minobacača, ručnih bacača, protuavionskih topova, bestrzajnih
topova, oklopnih transportera i dr. pješadijskog naoružanja, a kojom prilikom su
uništeni i u znatnoj mjeri oštećeni: Spomen dom "Ivana Brlić Mažuranić", Robna kuća "Vesna", "Bamby" ,hoteli "Park" i "Brod", Sportska dvorana "Klasje", Osnovna
škola "Mika Babić", Dječji vrtić "Pčelica", Bolnica
"Plavo polje" , Samostan časnih sestara "Bazilijanskih", Katolička crkva" Sv. Nikola
Tavelić " , kao i velik broj privatnih i društvenih stambenih objekata, te kojom
prilikom su građanske osobe Marica Miloš, Konstantin Bašić, Marija Kovačević i
Drago Vidaković zadobili lakše tjelesne ozljede, a Ivan Babić teške tjelesne ozljede,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba naredili
da se izvrši napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo i
protuzakonito i samovoljno uništava u velikim razmjerima imovina,
pa su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1 OKZRH,
pa su osuđeni:
I opt. JANKO RADMANOVIĆ i II opt. RADISAV STOJANOVIĆ, svaki na
kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina.
Oštećenici kao svjedoci:
Babić Ivan, Milošn Marica, Vidaković Drago, Kovačević Marijan, Krmpotić Ivan iz
D. Andrijevaca, Radničko Naselje br.2, Bašić Konstantin iz S1.Broda, Petra
Krešimira IV br.4., Bilčević Aleksandra, Stanišić Zlata, Skoko Verica, Terzić Marija,
Samardžija Vesna, Vladić Eva, Resanović Milan, Dorić Marija, Marcegović Darinka,
Jurišić Jelena, Suhecki Josip, Kurtušić Mato, Lučić Niko, Brkić Željko, Bencun
Slavko, Jona Marija, Melvan Vesna, Mutin Zlatko, Pupić Miroslav, Babij Jelena,
Kruljac Marija, Kovačević Anka, Kolakovski Josip, Pavelić Marko, Čalgarević
Mirjana, Martinović Pero, Dokuzović Josip, Bešlić Borislav, Beratović Adam,
Vuzberg Viko, Štefan Vladimir, Pejičić Milica, Tomas Vera.
Svjedoci:
Jović Nešo, Mihajlo Ana, Stojanović Gajo, Redžić Osman, Borojević Stojan, Todić
Željko, Vasić Zdravko, Gošić Vlajko, Selimbegović Mirsad, Nosović Anđelko,
Vidaković Srđan, Andić Nikola, Todorović Danilo, Jaredić Nikola, Jović Dragan,
Šajgaj Josip, Đorđević Negoslav, Mešter Andrija, Brkić Beudina, Pavičević Boris,
Đukić Nenad, B1ajer Marija,
Luketić Antun, Popović Vlasta, Kulić Ivan, Muharemi Ekrem, Vukojević Željko, Luc
Zdravko, Ljubetić Viktor, Topić Duško, Cvijanović Milan, Ljubičić Radislav,
Požgajčić Zvonko, Ergović Ante, Relić Josip, Kordić Violeta, Krajina Šime,
Pletikosić Ivan, Matić Dragica, Marković Aleksandra, Lozuj Stjepan, Vlahović
Vlatka, Kolarević Zora, Svilar Rajka, Mihić Pavo, Brkić Ružica, Lujo Radojka, Čulić
Ante, Vučković Mirolsav, Dolić Dušan, Bajić Milan, Vukušić Vladimir, Paun Darko,
Matajić Ivan, Jurković Zdravko, Ljubišić Vesna, Nikić Željko, Janković Antun,
Vujković Bosiljka, Banovac Stjepan, Čurić Mara, Čičak Marica, Jukić Mijat,
Bodrožić Gordana, Opačak Dragutin, Jergović Ivka, Neličić Josip, Ferić Mitar,
Bmadić Stipe, Marinić Marija, Matić Ivka, Gabrić Anđelka, Vladisavljević Pero,
Babić Ivan, Kover1ica Božo, Bašić Drago, Brinzej Slavica, Čormatović Zorica.PZ-0002
2. K-6/93
PONORAC LUKA, NIKODINOVIĆ LUKA, SIMEUNOVIĆ MIODRAG i
DREKOVIĆ RAJKO, zbog kaznenog djela iz čl. 142. OKZRH,
po optužnici ŽDO iz Požege na KT-82/92 od 27. siječnja 1993. g. protiv:
I opt. LUKA PONORAC , sin Boška, rođ. 8. siječnja 1966. g. u lmljanima, općina
Skender Vakuf, R BiH, sa zadnjim prebivalištem u Vraniću kbr.3., općina Požega,
Srbin, poljodjelac, sada u bijegu,
II opt. NIKODINOVIĆ LUKA, sin Milivoja, rođen. 9. veljače 1962. u Imljanima,
općina Skender Vakuf, R BiH, sa zadnjim prebivalištem u Cr1jencima kbr.3, općina
Požega, sada u bijegu,
III opt. SIMEUNOVIĆ MIODRAG, sin Marka, rođ. 6.travnja 1960. g. u Cr1jencima,
općina Požega, s!l zadnjim prebivalištem u Kutini, Aleja Vukovar kbr.2, sada li
bijegu,
IV opt. RAJKO DREKOVIĆ, sin Jovana, rođ. 13. srpnja 1955.g. u Bjelajcima, općina
Pakrac, gdje je i imao prebivalište, sada u bijegu,
u presudi, potvrđenoj na Vrhovnom sudu, K-6/93-8 oglašava ju se krivim što
su:
dana 28. kolovoza 1991. g. oko 13,00 sati u selu Lučinci, općina
Požega kao pripadnici srbočetničkih formacija koje su bile locirane na Bučju te im je
namjera bila ugrožavanje teritorija RH, naoružani došli u skladište prodavaonice PPK
Kutjevo u kojoj je radio Željko Makarun, te uzeli od istog razne robe, a zatim pod
prijetnjom oružja natjerali Željka Makaruna, da pođe s njima, te su ga odveli na Bučje
gdje je Željko Makarun bio zatočen 42 dana, a zatim su ga fizički i psihički
maltretirali, kao i druge zatočenike - civile sa područja Slavonije, izgladnjivali ih i
tukli da bi nakon 42 dana zatočeništva razmijenili ga za srbočetničke ekstremiste koji
su uhićeni na teritoriju RH, a postupajući za sve vrijeme dok je Željko Makarun bio
zatočen na Bučju protivno 4. Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u
vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.g.,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
mučili civilno stanovništvo, te nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu,
čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti međunarodnog
prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva opisano i kažnjivo po čl. 142.
OKZRH,
pa se osuđuju:
I opt. PONORAC LUKA, II opt. NIKODINOVIĆ LUKA, III opt. SIMEUNOVIĆ
MIODRAG i IV opt. DREKOVIĆ RAJKO na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam)
godina svaki.Oštećenik kao svjedok: Makarun Željko
Svjedok: Mirko Žilić
PZ 0003
3. K-13/93
BOŽIČIĆ DORDE, zbog kaznenog djela iz čl. 128. OKZRH,
po optužnici ŽDO iz Požege br.KT-2/94 od 8. rujna 1994. g., u kaznenom predmetu
protiv:
Opt. ĐORĐE BOŽIČIĆ, zvo "Đoko", sin Milana i Danice rođ. Čolić, rođen 9.
studenog 1966.g. u Novskoj, sa zadnjim prebivalištem u ulici 1. maja kbr.26, Srbin,
državljanin RH, sada nepoznata prebivališta, u presudi posl. br.K.13/93-24 od 3.
travnja 1995. g., potvrđenoj u žalbenom postupku po odluci Vrhovnog suda RH,
kojom se oglašava krivim što je:
u vremenskom razdoblju od kraja studenog 1991. g. pa do 12. prosinca 1991.
g. u Staroj Gradiški, kao pripadnik paravojne formacije tzv. "SAO Zapadne
Slavonije" usmjerene na rušenje i onemogućavanje legalnih organa vlasti RH, kada su
zarobljeni vojnici RH među kojima se nalazio i Živko Matekalo, učestvovao u
zatvoru Stara Gradiška u njihovom saslušanju, maltretirajući ih pri tome, te tom
prilikom postupajući protivno Ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim
zarobljenicima od 12. kolovoza 1949.g., nanio laku tjelesnu povredu Živku Matekalu
u vidu loma rebara,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao sa ratnim
zarobljenikom, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti međunarodnog
prava, surovog postupka sa ranjenima bolesnicima i ratnim zarobljenicima, opisano i
kažnjivo po čl.128. OKZRH,
pa se osudjuje:
na kaznu! zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci.
Oštećenik kao svjedok: Matekalo Živko
Svjedok: Popović Damir
PZ 0004
4. K-17/93
ŽIVKOVIĆ MARKO, zbog kaznenog djela iz čl. 142. st. 1. OKZRH,
po optužnici ŽDO Požega broj KT-49/92 od 26. veljače 1996. g. protiv:opt. ŽIVKOVIĆ MARKA, sin Georgija, rođen 8. svibnja 1952.g. u Staroj Gradiški,
općina Nova Gradiška, sa prebivalištem u Št.Gradiški, Naselje P-4, osuđivan, sada
nepoznata prebivališta,
u pravomoćnoj presudi K-17/93-8 od 29. travnja 1993. godine, proglašen je krivim
što je:
u vremenskom razdoblju između mjeseca kolovoza i mjeseca prosinca 1991.
g. u bivšem KPD Stara Gradiška u Staroj Gradiški i u mjestu Gornji Varoš, kao
pripadnik nelegalne milicije tzv. "SAO Krajina", kršeći odredbe Ženevske konvencije
o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata osobno mučio maltretirao i nanosio ozljede
civilnim osobama u Gornjem Varošu i zatočenim u KPD St. Gradiška i to: uhitio
Viktora Mihajlinovića, zadavši mu teške tjelesne povrede izbijanjem dva zuba te ga
rezao nožem po čelu, uhitio Matiju Filjevića iz Gornjeg Varoša i odveo ga u KPD St.
Gradiška gdje je bio zatočen 52 dana, uhitio Željka Goladinovića u St. Gradiški,
odveo ga u KPD gdje je bio zatočen 38 dana pri čemu ga je maltretirao udarao i tukao
rukama i nogama, te sa grupom uniformiranih osoba, kao vođa grupe pljačkao
imovinu civilnog stanovništva u Gornjem Varošu,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba mučio,
hapsio, nečovječno postupao, nanosio patnje i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja
civilnom stanovništvu, te pljačkao njihovu imovinu,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni
zločin protiv civilnog stanovništva označeno i kažnjivo po čl. 142. st.1. OKZRH pa se
osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina.
Kazna po presudi prvostupanjskog suda u trajanju od 11 (jedanaest) godina je
preinačena po odluci Vrhovnog suda RH na kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest)
godina.
Oštećenik kao svjedok: Viktor Mihajlinović, Matija Filjević, Željko
Grladinović
Svjedoci: Miodrag Novaković, Ružica Filjević, Mileva Matokanović, Ilija
Bukvić, Živko Guberović.
PZ 0005
5. K-18/93
ČOKORAC NENAD, zbog kaznenog djela iz čl. 144. st. 1. OKZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi na KT-76/92 od 26. veljače 1993. g. protiv:
opt. ČOKORAC NENADA, sin Andrije i Milke rođ. Vojnović, rođen 9. kolovoza
1966. g. u Novskoj sa posljednjim poznatim prebivalištem u Novskoj, ulica 5. maja
kbr.29, općina Novska, Srbin, nepoznata boravišta, po presudi posl. br. K.18/93-6. od
15. travnja 1993. god., potvrđenoj u žalbenom postupku po odluci Vrhovnog suda RH proglašen je krivim što je:
tijekom mjeseca studenog 1991. g. u bivšem KPD St. Gradiška kao pripadnik
tzv. milicije "SAO Krajina", u vrijeme oružane pobune dijela srpskog stanovništva u
Zapadnoj Slavoniji i Posavini, protivno čl. 13 . Ženevske konvencije o postupanju sa
ratnim zarobljenicima, izdao naredbe da se zarobljeni pripadnici Hrvatske vojske tuku
i muče, te tako naredio vojniku Pejiću zv. "Zagor" da pretuče zarobljenog vojnika
Antuna Pelivanovića, što je isti učinio, a kojom prilikom je Antun Pelikanović
zadobio uz niz lakih povreda prijelom IX i X rebra desno, te osobno tukao Radenka
Klivu kablom žice, uslijed čega je Radenko Kliva zadobio, uz lake tjelesne povrede
prijelom VIlI i IX rebra i oštećenje lijevog bubrega, što je teška tjelesna povreda,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava da se ratni zarobljenici muče i
nanose im povrede tjelesnog integriteta,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni
zločin protiv ratnih zarobljenika označeno i kažnjivo po čI.l44.st.1. OKZRH,
pa se osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina.
Oštećeni kao svjedok: Antun Pelivanović, Radenko Klibe
Svjedok: Živko Matekalo i Antun Mareš.
PZ-0006
6. K-31/93
DELIĆ BOGDAN i ŠTEKOVIĆ STEVAN, zbog kaznenog djela iz čl. 120.st.1.
OKZRH,
po optužnici ŽDO iz Požege broj KT-81/92 od 25. ožujka 1993. g.,a po pravomoćnoj
presudi, broj K-31/93-7 od 20. svibnja 1993. g. protiv:
I opt. BOGDANA DELIĆA, sin Petra, rođ. 20. ožujka 1944. g. u Požegi, s
prebivalištem u Rasnoj, općina Požega na kbr.25, Srbin, sada nepoznata prebivališta,
II opt. STEVAN ŠTEKOVIĆ, sin Stojana i Ane rođ. Prodanović, rođenog 24. travnja
1966.g. u Požegi. sa prebivalištem u Opršincu kbr.l5, općina N.Gradiška, Srbin,
nepoznata prebivališta,
kojom se proglašavaju krivim što su:
dana 29. kolovoza 1991. g. u prijepodnevnim satima u mjestu
Koprivna,
općina Požega, kao pripadnici tzv. "Teritorijalne obrane SAO Zapadna Slavonija", za
vrijeme oružanih sukoba na području sjeverozapadnog dijela općine Požega i općine
Pakrac, protivno odredbama čL31. i 34. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih
osoba u vrijeme rata zaustavili Dubravka Klanfara koji je svojim traktorom i prikolicom prolazio cestom Striježevica - Milivojevci, sakupljajući mlijeko te je
uperivši u istoga automatsku pušku, izvršili pretres, a zatim ga stavili u prikolicu i
odvezli do sela Cikote, gdje su od njega prijeteći mu oružjem tražili podatke o
postrojbama Hrvatske vojske i policije, o njihovom razmještanju i naoružanju a nakon
toga odvezli u mjesto Bučje, općina Pakrac, gdje se nalazio sabirni logor i gdje su ga
zadržali kao taoca 46 dana , sve do 13. listopada 1991. g. kad je razmijenjen s više
osoba hrvatske nacionalnosti koji su na isti ili sličan način bili zatočeni za osobe
lišene slobode zbog počinjenih krivičnih djela protiv RH,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
uzeli civilnu osobu za taoca i protuzakonito ga zatvorili,
čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog
prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva označeno i kažnjivo po čl. 120.st. 1.
OKZRH,
pa se osuđuju prvoopt. Bodgan Delić i drugoopt. Stevan Šteković,
svaki, na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, pravomoćno.
Oštećenik kao svjedok: Dubravko Klanfar
PZ 0007
7. K-61/93
LUŽAJIĆ ZORAN I BORJANIĆ STANKO, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1.
OKZRH,
po optužnici ŽDO iz Požege broj KT-81191 od 2. rujna 1993. g.,
a u presudi poslovni br. K. 61193-9. od 7. listopada 1993. g., koja je u dijelu koji se
odnosi na optuženika Stanka Borjanića potvrđena, dok je ukinuta i vraćena sudu
prvog stupnja na ponovno suđenje u dijelu koji se odnosi na optuženika Zorana
Lužajića, - a po odluci Vrhovnog suda RH u žalbenom postupku, te je cijeli spis
prenešen u K-ll/94, dakle, po presudi K-61193-9. u kaznom predmetu protiv:
1. I-opt. ZORANA LUŽAJIĆA, sina Milana i Savke rođene Savić, rođen 18.
ožujka 1965. g. u Novoj Gradiški, Srbina, drž. RH, sa zadnjim prebivalištem u
Okučanima, oženjenog, otac jednog djeteta, nalazio se u pritvoru od 10. rujna do 14.
listopada 1991. godine, sada u bijegu, sada nepoznata boravišta, i
2. II-opt. STANKA BORJANIĆA, zvo "Jordan", sina Jove i Anđe rođene
Borjanić, rođenog 29. ožujka 1919. g., sa zadnjim prebivalištem u Okučanima,
Srbina, drž. RH, umirovljenika, sada u bijegu, nepoznata boravišta,
kojom se proglašavaju krivim što su:
priključivši se srpskim ekstremistima i odmetnicima od legalne vlasti
Republike Hrvatske, kada je u Okučanima izbila oružana pobuna I-opt. Zoran Lužajićprihvatio se funkcije komandira stanice Milicije Okučani pri tzv. "SAO Krajina", a IIopt. Stanko Borjanić priključivši se odmetničkoj vojsci, kada su zarobljeni mještani
sela Kosovac, u namjeri da ih razmjene sa legalnim organima vlasti za četnike koji su
na tom području lišeni slobode, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti
građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.g., kada je dana 26. kolovoza
1991. godine u Okučane iz Kosovca došao građanin Antun Čorak da bi provjerio da li
je njegov otac koji je od srpskih ekstremista uhvaćen kao talac živ, Zoran Lužajić
naredio da se Antun Čorak liši života, koju je naredbu Stanko Borjanić izvršio na
način da je Antunu Čorku ispalio u lijevu sljepoočnicu. tjemenun regiju hitac iz
pištolja can. 9 mm, zadavši smrtonosnu povredu Antun Čorku,
d a k l e, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba
prvooptuženi Lužajić Zoran naredio, a drugooptuženi Stanko Borjanić izvršio
naredbu da se civilno stanovništvo ubija,
čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1.
OKZRH,
pa se prvooptuženi Lužajić Zoran osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 20
(dvadeset) godina, a što je Vrhovni sud RH po žalbi ukinuo i predmet vratio sudu
prvog stupnja na ponovno suđenje, a drugooptuženi Stanko Borjanić je osuđen na
kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, što je potvrđeno po odluci
Vrhovnog suda RH
Oštećnik kao svjedok: NADA ČORAK.
Svjedoci: MILAN MLINEK, ANTUN MLINEK, FRANJO KOZMAN i JOSIP
HERCEG.
PZ 0008
8. K-47/93
ZORAN LUŽAJIĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 122. OKZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi broj KT-69/91 od 10. prosinca 1993. g.,
u presudi koja je u žalbenom postupku potvrđena 'Vrhovnom sudu RH, broj K-47/93-
12 od 31. siječnja 1994. godine, protiv:
ZORANA LUŽAJIĆA, sina Milana i Savke rođene Savić, rođen 18. ožujka
1965. g. u Novoj Gradiški, Srbina, drž. RH, sa zadnjim prebivalištem u Okučanima,
oženjenog, oca jednog djeteta, nepoznata boravišta,
kojom je proglašen krivim što je:
u vremenskom razdoblju od početka kolovoza do rujna 1991. godine, u
Okučanima, općina Nova Gradiška, stupivši u kontakt sa organiziranom grupom
osoba koja se odmetnula od legalne vlasti RH u namjeri da oružjem stvaraju nemir,
nesigurnost i ugrožavanje građana na teritoriju RH i time ugroze ustrojstvo RH, te se
zadužio za oružje kod tzv. "SAO Krajina" učestvujući kao voda u akcijama usmjerenim na zarobljavanje pripadnika ZNG, te tako u razdoblju od 16. do 29.
kolovoza 1991. godine u vremenu kad je zarobljen pripadnik ZNG RH Josip Herceg
istoga sa grupom četnika zlostavljao, tukao nogama i rukama, zadavši Josipu Hercegu
potres mozga, prijelom nosnih kostiju, krvne podljeve po cijelom tijelu, koje su
povrede teške naravi, te zlostavljao i ostale zarobljene pripadnike ZNG na način da
im se prijetio kako neće živi izaći iz zarobljeništva, kako je Nova Gradiška pala, a
zatim je naredio da se istima oduzme odjeća vršeći na taj način pritisak psihičke
prirode na zarobljenike Ivana Marjanovića, Ivana Vinkeševića, te Đuru Mikanovića, a
sve postupajući protivno Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima
od 12. kolovoza 1949. g.,
d a k l e, kršeći pravila međunarodnog prava mučio i nečovječno postupao
prema ratnim zarobljenicima, te im nanosio velike patnje i ozljede tjelesnog
integriteta,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti međunarodnog prava, ratni
zločin protiv ratnih zarobljenika, opisan i kažnjiv po čl. 122. OKZRH,
pa je Zoran Lužajić osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest)
godina.
Oštećenici kao svjedoci: Đuro Mikanović, Ivan Marjanović, Ivan Vinkešević i
Josip Herceg.
PZ 0009
9. K-11/94
ZORAN LUŽAJlĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH,
po optužnici ŽDO Požega broj KT-81191 od 2. rujna 1993. godine,
po presudi posl. br. K.11/94-26. od 28. travnja 1994. ,koja je u žalbenom postupku po
odluci Vrhovnog suda RH potvrđena,u kaznenom postupku protiv:
Optuženika ZORANA LUŽAJIĆA, sina Milana i Savke rođene Savić,
rođenog 18. ožujka 1965. g. u Novoj Gradiški, Srbina, drž. RH, sa zadnjim
prebivalištem u Okučanima, oženjenog, otac jednog djeteta, nalazio se u pritvoru od
10. rujna do 14. listopada 1991. godine, sada nepoznata prebivališta,
kojom je proglašen krivim što je:
priključivši se srpskim ekstremistima i odmetnicima od legalne vlasti
RH, kada je u Okučanima izbila oružana pobuna, optuženik Zoran Lužajić prihvatio
se funkcije komandira stanice milicije Okučani pri tzv. "SAO Krajina", te kad su
zarobljeni mještani sela Kosovac, kako bi ih se razmjenilo sa legalnim organima
vlastima za četnike koji su na tom području lišeni slobode, protivno odredbama
Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.
godine, dana 26. kolovoza 1991. godine kada je u Okučane iz Kosovca došao građanin Antun Čorak da bi provjerio da li je živ njegov otac koji je od srpskih
ekstremista uhvaćen kao talac, optuženik Zoran Lužajić naredio Stanku Borjaniću, a
ovaj naredbu izvršio, da se Antun Čorak liši života, te po naredbi Stanko Borjanić
ispalio u lijevu sljepoočnu tjemenu regiju Antunu Čorku hitac iz pištolja call.9.mm,
zadavši mu smrtonosnu povredu,
d a k l e, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba, naredio da se civilna osoba ubije,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog
prava, kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo
po čl. 120. st. 1. OKZRH,
pa se optuženik Zoran Lužajić osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od
20 (dvadeset) godina.
Oštećenici kao svjedoci: Nada Čorak, Stjepan Čorak.
Svjedoci: Milan Mlinek, Antun Mlinek, Franjo Kozman i Josip
Herceg.
PZ 0010
10. K-85/94
NATAŠA BOŽIĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi, broj KT-50/92-6 od 22. prosinca 1994. g.,
u pravomoćnoj presudi posl.broj K-85/94-7 od 21. svibnja 1996. godine, u kaznenom
predmetu protiv:
Optuženice NATAŠA BOŽIĆ, kći Milutina i Ljerke, rođene 7. travnja 1970.g.
u Novoj Gradiški, s posljednjim prebivalištem u Kovačevcu 19, sada nepoznata
boravišta, Srpkinja, studentica,
je proglašena krivom što je:
od kolovoza 1991. godine do prosinca iste godine, na području Okučani-Nova
Gradiška uključivši se u redove tzv. "milicije SAO Krajine", koja je djelovala u
okviru srpsko-četničke organizacije, imajući za cilj rušenje legalne vlasti u Republici
Hrvatskoj i stvaranje teritorija pod okrivljem "velike Srbije" kada su na području sela
oko Okučana vršene agresije nad civilnom stanovništvom koje je otpremano u logore
Stara Gradiška i Okučani i to od listopada 1991. godine na dalje, protivno odredbi čl.
3.IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza
1949.g., u zatvoru Okučani sa više pripadnica tzv. "milicije SAO Krajine" sudjelovala
u zlostavljanju civilne zatočenice Terezije Grgić na način da je ista od navedenih
odmetnica natjerana da Darku Sanickom, jednom od zatočenika sisa spolni ud, pri
čemu je električnom palicom udarana i žarena po leđima i stopalima, zatim šamarala i
tukla zatočenika Željka Žužića, te ga tjerala da joj liže čizme, na taj način vređajući njihovo dostojanstvo,
d a k l e, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba,
mučila i nečovječno postupala prema civilnom stanovništvu,
čime je počinila kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1.
OKZRH,
te je Nataša Božić osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina.
Oštećenica kao svjedokinja: Terezija Grgić.
Svjedoci: Matija Filjević, Mato Guberović.
PZ 0011
11. K-4/95
JOVAN PETKOVIĆ I RAJKO ILISIĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 122. OKZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi KT-34/94-8 od 19. siječnja 1995.g.,
u pravomoćnoj presudi K-4/95-1O. od 6. lipnja 1996. godineu kaznenom predmetu
protiv:
1. -opt. JOVANA PETKOVIĆA, sina Bogdana i Dragice rođene Perić,
rođenog 10. svibnja 1972. godine u Pakracu, sa zadnjim prebivalištem u Lavskoj 67,
opć. Novska, sada nepoznata boravišta, Srbina, drž. RH,
2. II-opt. RAJKA ILISIĆA, sina Ilije i Savke, rođen 14. srpnja 1956.g.
u Banja Luci, sa zadnjim prebivalištem u Vrbovljanima 7, opć. Nova Gradiška,
Srbina, oženjenog, oca jednog djeteta, sada nepoznatog boravišta,
kojom se oglašava ju krivima što su:
tijekom kolovoza i rujna 1993. godine u Staroj Gradiški, koja je bila
privremeno okupirana od srbo-četničkih formacija, koje su za cilj imale na teritoriju
RH uspostavljanje tzv. "velike Srbije" u kojoj su odmetnici otvorili logor za ratne
zarobljenike i civilno stanovništvo, Jovan Petković i Rajno I1isić, kao pripadnici tzv.
"milicije SAO Krajina" u logoru u kojem se nalazila kao ratni zarobljenik pripadnika
ZNG Nova Gradiška Nevenka Preradović, u više navrata prijetili joj da će je ubiti,
repetirali oružje prema istoj, kako bi potkrijepili svoje prijetnje, odvodili ju u
prostorije zatvorskih stražara, protiv njezine volje zlostavljali je, nad istom u više
navrata izvršili seksualni čin, nanoseći joj kako fizičke, tako i psihičke boli, te joj
govorili da ukoliko bude pričala o događaju bit će likvidirana, pri čemu su postupali
protivno Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza
1949. godine,d a k l e, kršeći pravila međunarodnog prava, mučili i nečovječno
postupali prema ratnoj zarobljenici, te joj nanijeli velike patnje i ozljede tjelesnog
integriteta,
čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog
prava, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, opisano i kažnjivo po čl. 122.
OKZRH,
pa su Jovan Petković i Rajko Ilisić osuđeni na kaznu zatvora u trajanju
od 12 (dvanaest) godina, svaki.
Oštećenika kao svjedok: Nevenka Preradović.
PZ 0012
12. K-38/95
MIROSLAV VUJIČIĆ i DRAGAN PAVIĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 120.st.l.
OKZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi, KT-31195 od 12. srpnja 1995.g.,
u pravomoćnoj presudi poslovni broj: K-38/95-25 od 17. listopada 1995.g., protiv:
1. Optuženik MIROSLAVA VUJIČIĆA, sina Milenka i Stojanke rođene
Majstorović, rođenog 23. listopada 1967. g. u Pakracu, s posljednjim prebivalištem u
Donjim Grahovljanima 82, Srbina, bez državljanstva, neosuđivan, nalazi se u
pritvoru,
2. Optuženik DRAGANA PAVIĆA, sina Milana i Nade rođene Marković,
rođenog 9. srpnja 1965. godine u Pakracu, sa zadnjim prebivalištem Donji
Grahovljani 23,
a u tijeku rata je boravio, ulica Vinogradska 53, Srbina, sada bez državljanstva, vodi
se kazneni postupak kod Vojnog suda u Bjelovaru zbog kaznenog djela iz čl. 244. st.
2. u v. čl. 236. KZRH, gdje mu je izrečena nepravomoćna presuda na kaznu zatvora u
trajanju od 20 godina, nalazi se u pritvoru,
kojom se oglašava ju krivima što su:
priključivši se mjeseca kolovoza 1991. godine paravojnim formacijama koje
su za cilj imale rušenje ustavom utvrđenog poretka RH, te stvaranje tzv. "velike
Srbije", protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od
12. kolovoza 1949.g., dana 18. srpnja 1992. godine oko 09,00 sati, došli do šume
zvane "Branjevina" u blizini sela Barice gdje su civilne osobe Ivan Fi1ipin i Jaga
Filipin kosili travu, te u namjeri da ih usmrte bez ikakvog razloga pucali na njih
rafalno iz automatskog oružja kao i pojedinačnim hicima, kojom prilikom je Ivan
Fi1ipin zadobio prostrijele rane lijeve nadlaktice tako da je uslijed iskrvarenja umro, a
Jaga Fi1ipin brojne prostrijele rane glave i grudnog koša uslijed čega je trenutno
nastupila njena smrt,d a k I e, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
izvršili napad na pojedine civilne osobe kojeg je posljedica smrt dvije osobe,
čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni
zločin protiv civilnog stanovništva, opisano u čl. 120. st. 1. OKZRH,
pa se temeljem istog članka Miroslav Vujičić i Dragan Pavić osuđuju na kaznu
zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina, svaki.
Oštećenik: Zdenko Filipin.
Svjedok: Ivan Rendić.
PZ 0013
13. K-41/95
PETAR BAŽDAR, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi broj KT-60/95-7 od 29. kolovoza 1995. godine,
po pravomoćnoj presudi broj K-41/95-39 od 15. rujna 1995. godine, protiv:
PETRA BAŽDARA, sina Ostoje i Ane rođene Oljača, rođenog 16. rujna 1949.
godine u Omanovcu, s posljednjim prebivalištem u Japagi 27, nalazi se u Okružnom
zatvoru u Požegi, Srbina. drž. RH,
kojom je oglašen krivim što je:
na dan 4. svibnja 1993. godine, oko 07,00 sati, u Pakracu, u ulici Slunjskog
odreda, zajedno s Brankom Bjelanom i Predragom Gužvićem, svi naoružani
automatskim i poluautomatskim puškama i pripadajućom količinom streljiva kao
pripadnici paravojnih formacija koje su za cilj na teritoriju RH imale stvaranje tzv.
"SAO Zapadna Slavonija", na području razgraničenja, protivno odredbama Ženevske
konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine,
uhitio Stjepana Piceka, te ga vezao špagom, a zatim mu na glavu stavili vestu, te uz
prijetnju da će ga zaklati, udarcima nogama, rukama i kundacima odveli ga na
privremeno okupirano područje, gdje su ga predali vojnoj policiji srpske paravojske
koja ga je sprovela u zatvor Stara Gradiška, gdje je bio zadržan do dana 17. studenog
1993. godine, kada je razmijenjen,
d a k l e, što je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba drugoga protupravno zatvorio,
čime je učinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog
zločina protiv civilnog stanovništva iz 120. st. 1. OKZRH,
pa se temeljem istog članak Petar Baždar osuđuje na kaznu zatvora u trajanju
od 7 (sedam) godina.Oštećeni kao svjedok: Stjepan Picek.
PZ 0014
14. K-42/95
MIHAJLO KULAŠ i JOVAN PROKOPIĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1.
OKZRH, - ovaj predmet (spis) se u ovom trenutku nalazi na Vrhovnom sudu RH
povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, a koji je u tijeku;
po optužnici ŽDO u Požegi broj KT-26/95
po presudi K-42/95-34 od 23. siječnja 1996. godine koja je u žalbenom postupku u
presudi Vrhovnog suda RH preinačena u odluci o kazni,te je kazna zatvora od 14
(četrnaest) godina preinačena u kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina,u
kaznenom predmetu protiv:
I Optuženika MIHAJLA KULAŠA, sina Đure i Stane rođene Vukovratović, sa
zadnjim prebivalištem u Pakracu, ulica M. Stanivukovića kbr. 29, rođen 25. kolovoza
1925. godine u Kukunjevcu, općina Pakrac, Srbin, sa zadnjim državljanstvom bivše
SFRJ, umirovljenik, udovac, otac troje punoljetne djece, sa završenih četiri razreda
osnovne škole, posjeduje kuću u Pakracu i šest kj. zemlje u Kukunjevcu, osuđivan,
nalazi se u pritvoru na izdržavanju kazne,
II Optuženik JOVAN PROKOPIĆ zvani "Joco", sin Đure i Mileve, rođene
Milošević, sa zadnjim prebivalištem u Pakracu, sada Trg. Kralja Tomislava kbr. 8,
rođen 4. prosinca 1948. godine u Sažijama, sada općina Brestovac, Srbin, sa zadnjim
državljanstvom bivše SFRJ, krojač i ugostitelj, oženjen, otac dvoje djece, starih 22 i
24 godine, posjeduje kuću u Pakracu i 8 kj. zemlje u Sažijama, vojsku služio u bivšoj
JNA 1967/68., nalazi se u pritvoru, sada na izdržavanju kazne.
kojom se proglašavaju krivima što su:
dana 11. listopada 1991. godine, oko 09,00 sati u tada okupiranom dijelu
Pakraca na Gavrinici, u šljiviku, u blizini štaba tzv. "vojske RSK", protivno
Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.
g., iz skupine zarobljenih civilnih osoba izdvojili Milana Sinjakovića, odveli ga u
jednu šupu, gdje su mu zavezali ruke, a nakon toga ga mučili i zlostavljali na način da
ga je II-opt.Jovana Prokopića kao pripadnik navedene formacije zavezao žicom za
stablo šljive, te mu nožem vadio oči i rezao ga po licu, a zatim naredio njegovoj
supruzi Mariji Sinjaković da iskopa raku za svog muža, nakon čega je I-opt. Mihajlo
Kulaš iz vojničkog karabina ispalio četiri hica u Milana Sinjakovića i usmrtio ga,
nakon čega ga je II-opt. Jovan Prokopić odvukao do iskopane rake i u istu ga je
gurnuo,
d a k l e, kreći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i
okupacije ubijali, mučili i nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu i ubili
jednu civilnu osobu,čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni
zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH,
te se Mihajlo Kulaš i Jovan Prokopić osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od
po 14 (četrnaest) godina, svaki.
Svjedoci: Marija Sinjaković, Marija Pintarić, Dragica Krimer, Nada
Sljepčević, Magdalena Vondrak i Dragan Srbljan.
PZ 0015
15. K-50/95.
PREDRAG SARAJLIJA, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OK.ZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi, broj KT-27/94 od 13. rujna 1995. godine,
po presudi K-50/95-43 od 30. siječnja 1996.g. potvrđenoj u žalbenom postupku po
odluci Vrhovnog suda RH, u kaznenom predmetu protiv:
Optuženika PREDRAGA SARAJLIJE, sina Stojana i Ljubice rođene Kablar,
sa zadnjim prebivalištem u Pakračkim Batinjanima 71a, rođen 10. listopada 1963. g. u
Pakracu, oženjenog, oca dvoje djece, vojsku služio u bivšoj JNA 1982.g., čina
kapetana, neosuđivanog, nalazi se u pritvoru od 30. lipnja 1995. godine, sada na
izdržavanju kazne u KZ Lepoglava,
a kojom se optuženi oglašava krivim što je:
dana 7. rujna 1991. godine, u Pakračkim Vinogradima protivno Ženevskoj
konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine,
zajedno sa Zoranom Pejakovićem, Slobodanom Marićem, Predragom Prodanovićem i
Nedjeljkom Ivičićem učestvovao u uhićenju civila Miler Zvonimira, Nađ Željka,
Skeledžija Stipe, Djak Gorana, Šmit Marijana i Nađ Drage,koje je izvršeno pod
prijetnjom oružja te je naređeno navedenim osobama da vlastitim odjevnim
predmetima vežu sebi oči, a zatim su sprovedeni u selo Kraguj, a odatle u logor na
Bučje, pri čemu su isti putem zlostavljani na način da su udarani kundacima pušaka,
rukama i nogama po tijelu, te navedeni civili bili zatočeni u logoru kao taoci sve do
16. siječnja 1992. godine kada su u Staroj Gradiški razmijenjeni za četnike,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba,
uzimao taoce, .
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni
zločin protiv civilnog stanovništva, označeno po čl.120.st.1. OK.ZRH, te se temeljem
istog članka optuženik Sarajlija Predrag osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6
(šest) godina.
Svjedoci: Miler Zvonimir, Marijan Šmit, Željko Nađ, Stipe Skeledžija, Đak Goran i Nađ Drago.
PZ 0016
16.K-52/95
STANISAVLJEVIĆ MILANKO, zbog kaznenog djela iz čl. 120.st. 1.
OKZRH,
po optužnici ŽDO Požega br. KT-51195 od 14. rujna 1995. g., po presudi broj K-
52/95-11 od 13. listopada 1995. g., potvrđenoj u žalbenom postupku a po odluci
Vrhovnog suda RH, u kaznenom predmetu protiv:
opt. STANISAVLJEVIĆ MILANKA, sin Steve i Ane rođ. Ranić, sa zadnjim
prebivalištem u Pakracu ulica Kneza Branimira kbr.99, rođenog 2. siječnja 1951. g. u
Donjoj Vrijesi, općina Đurovac, Srbin, državljanin RH, službenik bez zaposlenja,
oženjen, otac dvoje punoljetne djece, vojsku služio u bivšoj JNA ima čin poručnika,
neosuđivan, na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava
po .kojoj je oglašen krivim što je:
u vremenskom razdoblju od 19. kolovoza 1991. g. do 14. prosinca
1991.g.
dobrovoljno se priključivši paravojnim formacijama kojima je cilj bio rušenje
Ustavom utvrđenog poretka RH, te stvaranje tzv . "Velike Srbije", protivno Ženevskoj
konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.g.,
zaposlen kao' stražar u koncentracijskom logoru zatvoru "Bučje", gdje su
protuzakonito dovedene i kao taoci protuzakonito zatvarane osobe hrvatske
narodnosti, s ciljem da se tim osobama nanese velike patnje, ozljede tjelesnog
integriteta i teško naruši zdravlje, a gdje su se između ostalih nalazili kao zatočenici
taoci Zvonimir Klaić, Zlatko Erlbek, Zvonimir Miler, Željko Nađ, Marijan Šmith,
Goran Srnko, Josip Jakša, te kasnije iz logora odvedene i ubijene osobe Marijan
Petrovečki, Darko Petrovički, Damir Rambousek, Mirko Zelić, Jura Blažević,
Bohumil Dostal i Dražen Takač, te osobno sudjelovao prigodom primjenjivanja mjera
zastrašivanja i protuzakonitog dovođenja i zatvaranja navedenih osoba u
koncentracijski logor, nanosio im velike patnje i teško narušavao zdravlje na način što
je Zlatka Erlbeka i Marijana Šmitha tukao batinama, plastificiranim električnim
kablovima , nogama i drugim podesnim sredstvima, posebno grupe zatvorenika
odvodio i prisiljavao ih na prinudni rad oko mjesta Bučje i u okolnoj šumi, te zajedno
sa stražarima navedenog logora provodio mjere izgladnjivanja na način što su
zatvorenicima uskraćivali pravo na dostatne i redovite obroke hrane, što je dovelo do
teškog narušenja njihovog zdravlja, ozljeda tjelesnog integriteta i velikih psihičkih
patnji,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, primjenjivao mjere zastrašivanja,
osobno sudjelovao u protuzakonitom odvođenju i zatvaranju civila u koncentracijski
logor, prisilno ih odvodio na prinudni rad te ih svjesno podvrgavao gladovanju na koji način su im nanošene velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, što je dovelo do
teškog narušavanja njihovog zdravlja,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog
prava, ratni
zločin protiv civilnog stanovništva opisano i kažnjivo po čl.120.st.1. OKZRH ,
stoga se temeljem istog članka optuženik Stanisavljević Milanko
osuđuje na
kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina.
Oštećenici kao svjedoci: Goran Srnko, Josip Jakša, Marijan Šmith,
Zvonimir Miler, Zlatko Erlbek, Zvonimir Klaić i Željko Nađ.
PZ 0017
17. K-66/95
KAURIN VLADO, zbog kaznenog djela iz čl. 122. OKZRH,
po optužnici ŽDO Požega br. KT-20/94-23, od 13. studenog 1995.g. ,
po presudi K-66/95-29. od 4. ožujka 1996. g. , potvrđenoj u žalbenom postupku po
odluci Vrhovnog suda RH u kaznenom postupku protiv optuženika
KAURIN VLADE, sin Đorđa i Zorke rođ. Kozomara, rođen 23. listopada 1961.g. u
mjestu Uljanik općina Daruvar, s posljednjim prebivalištem u Pakracu, Vinogradska
ulica br.19, kovinotokar, neosuđivan, Srbin, državljanin RH, nalazi se u pritvoru od
13. svibnja 1995.g. sada na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava,
po kojoj je oglašen krivim što je:
dana 4. svibnja 1993.g. između 14,00 i 15,00 sati na privremeno okupiranom
području općine Pakrac, kao pripadnik tzv. "Jedinice TO Pakrac SAO Krajine",
zajedno sa drugim osobama u blizini crte vojnog razgraničenja u Psunjskoj ulici u
Pakracu uhitio Nenada Marijanovića zvo "Rambo" pripadnika Hrvatske vojske,
Domobranske bojne Pakrac, te ga zatvorio u podrum nedovršene zgrade u šumi
"Čukur", a potom istog dana bez ikakvog opravdanog razloga usmrtio na način da je u
njega ispalio veći broj metaka iz automatske puške kojom prilikom je Nenad
Marijanović zadobio tri prostrijelne rane grudnog koša i trbuha i prostrijeli podlaktice
desne ruke uslijed kojih ozljeda i iskrvarenja trenutno nastupila njegova smrt, da bi ga
potom optuženik zajedno sa drugim osobama bacio u bunar u naselju Vinogradi u
Pakracu da bi njegovo tijelo bilo nakon 2 mjeseca izvađeno iz spomenutog bunara i
potom razmijenjeno na dan 12. srpnja 1993.g., kojim postupcima je optuženik
postupio protivno Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12.
kolovoza 1949.g.,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba lišio
života ratnog zarobljenika,čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni
zločin protiv ratnih zarobljenika opisano i kažnjivo po čl. 122. OKZRH, pa se
temeljem istog članka
optuženik Kaurin Vlado osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina.
Svjedoci: Dario Erlbek, Miroslav Vujčić, Đurđica Kaurin, Mirko Bosanac,
Nikola Dragušin, Jovo Marušić, Željko Milanković.
PZ 0018
18. K-20/96
RADIĆ MIĆO I LUKIĆ DUŠAN, zbog kaznenog djela iz čl. 120.st. 1. OKZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi broj KT-35/96 od 3. srpnja 1996. godine,
u presudi K 20/96-24 od 13. siječnja 1997. godine, potvrđenoj u žalbenom postupku
po odluci Vrhovnog suda RH, u kaznenom postupku protiv:
I opt. MIĆO RADIĆ, sin Jovana rođen 11. ožujka 1970. godine u Japagi, s
posljednjim prebivalištem u Japagi, Srbin, sada nepoznata boravišta u RH,
II opt. DUŠAN LUKIĆ, sin Mane, rođen 20. svibnja 1974. godine u Pakracu, s
posljednjim prebivalištem u Japagi, J. Markovića 44, Srbin, sada nepoznata boravišta
u RH,
kojom se proglašavaju krivim što su:
dana 17. veljače 1993. godine oko 16,45 sati u Pakracu protivno odredbama
Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.
godine, kao pripadnici paravojnih formacija koje su za cilj imale na teritoriju
Republike Hrvatske za cilj imale stvarati tzv. "Veliku Srbiju", naoružani automatskim
puškama call. 7,62 mm, krenuli s privremeno okupiranog područja na Gavrinici te
prešavši liniju razgraničenja ušli u dubinu teritorija Republike Hrvatske, pa kada su
došli u Školsku ulicu, između petlje i medicinskog centra Pakrac, postavivši zasjedu
uz cestu sačekali su nailazak traktora "Zetor" koji je naišao iz pravca Filipovca, a na
kojem su se nalazili Robert Ivanović i Petar Sič, te u namjeri da ih usmrte iz
automatskih pušaka otvorili vatru po traktoru, kojom prilikom je od većeg broja
ispaljenih projektila Robert Ivanović zadobio strijelne rane desnog lakta i lijeve
nadlaktice i višestruke strijelne rane leđa i grudnog koša, sa prostrjelom srca, koje
povrede su dovele do njegove smrti, a Petar Sič zadobio je strijelnu ranu lijeve strane
vrata sa višestrukim prijelomima zatiljnih kostiju i vratnog kralješka te jako
nagnječenje mozga, koje povrede su izazvale smrt Sič Petra,
d a k l e, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
izvršili napad na pojedine civilne osobe koji za posljedicu ima smrt ljudi,
čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH,
pa se temeljem istog propisa optuženici Radić Mićo i Lukić Dušan osuđuju na
kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina SVAKI.
Svjedok: Nikola Dragušin.
PZ 0019
K.70/94.
SIMIĆ NOVICA, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1.
OKZRH,
po optužnici ŽDO Požega, broj KTR.88/92-35. od 25. listopada 1994.
godine,
u presudi po u nepravomoćnoj presudi pos I. br. K. 70/94-12. od 29. svibnja 1997.
godine, koja se nalazi po žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom
predmetu protiv:
Optuženika Novice Simića, sina Trajka, rođen 13. kolovoza 1943.
godine u Bojniku, Republika Srbija, oženjen, otac dvoje djece, sa završenom visokom
školom, Srbin, generalmajor tzv "Vojske Republike srpske", sada nepoznatog
boravišta na teritoriju RH,
kojom je proglašen krivim što je :
U vremenskom razdoblju od 18. lipnja 1991. godine do mjeseca lipnja
1992.
godine kao zapovjednik dijela oružanih snaga tzv "SAO Krajina" na dijelu ratišta od
rijeke Save do podpsunskih sela općina Nova Gradiška, kršeći odredbe Ženevske
konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, a
za vrijeme oružane pobune dijela srpskog stanovništva na području zapadne
Slavonije, izdao zapovijedi da se avionski, te topništvom gadjaju civilni objekti u
Novoj Gradiški i širem području oko Nove Gradiške, iako se isti nisu nalazili na liniji
sukoba, a niti su bili u blizini vojnih ciljeva, te je na takav način došlo do ranjavanja
većeg broja civila, a uslijed topničkih napada smrtno su stradali Trupinić Blaženka,
Vitković Ilija, Tomić Milan, Zukanović Amalija, Zukanović Vjekoslav, Bilić Josip,
Grgić Marija, Kraljić Nevenka, Rapaić Sofija, Marinović Matija i Štrbac Predrag, dok
je na privrednim objektima i to objektu VP "Grafopapir" Nova Gradiška, uslijed
granatiranja i topničkih napada nastala imovinska šteta u kunskoj protuvrijednosti od
100.500,00 DEM, na zgradi bolnice Nova Gradiška šteta velikih razmjera, na objektu
GP "STRMAC" Nova Gradiška, šteta u kunskoj protuvrijednosti 16.631,00 DEM, na
objektu Zavoda za zapošljavanje Nova Gradiška, imovinska šteta u kunskoj
protuvrijednosti od 26.678,00 DEM, na objektima Republičkoj fonda socijalne skrbi
Nova Gradiška, šteta većih razmjera, na objektima "Croatia Osiguranja" šteta od
51.585,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti, na objektima DP "S.S. Jucko" imovinska šteta u vrijednosti od 1.055.620,00 HRD, na objektima autobusnog kolodvora
imovinska šteta znatnih razmjera, na objektima DP "Zlata" Nova Gradiška, šteta u
iznosu od 176.760,00 DEM, na objektima poduzeća "TANG" Nova Gradiška, šteta
velikih razmjera, te na objektima Tvornice stočne hrane i klaonice" Nova Gradiška
znatna materijalna šteta, a štete su nastale i na obiteljskim zgradama u blizini
navedenih objekata,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
naređivao da se izvrši napad na civilno stanovništvo, kojega je posljedica smrt i teške
tjelesne ozljede ljudi, te da se uništava imovina stanovništva, što nije opravdano
vojnim potrebama,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog
prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1.
OKZRH,
pa se temeljem istog članka optuženik Simić Novica osudjuje na kaznu
zatvora od
20 (dvadeset) godina.
"
Svjedoci: Zlatko Kokanović, Julijana Bilić, Ivan i Ivanka Zukanović,
Željko
Stjepan Trupinić i Ivan Marinović.
PZ 0020
K. 56/95
KRAJNOVIĆ LUKA, SVAKIDAN VELJKO, KOMLENAC MILUTIN,
DAMJANOVIĆ GOJKO, LJUBIČIĆ ŽELJKO, VUKADINOVIĆ MILAN i
KRAJNOVIĆ MILAN,
zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. i čl. 122. OKZRH,
a po optužnici ŽDO Požega broj KT.38/95-39. od 11. listopada 1995. godine,
u nepravomoćnoj"presudi posl. br. K.56/95-29. od 15. ožujka 1996. godine, a ista se
nalazi na Vrhovnom sudu RH u žalbenom postupku, u kaznenom predmetu protiv:
I optuženika Luka Krajnović, sin Milana i Stane, rođene Rusmir, rođen 13.
prosinca 1951 godine u Pakracu, sa zadnjim prebivalištem u Kusonjama, ulica
P.Praljka bb, oženjen, otac dvoje malt. djece, sa završenim V stupnjem
drvnoprerađivačkog smjera, Srbin, nalazio se u pritvoru, sada na izdržavanju kazne u
KZ Lepoglava,
II optuženik Veljko Svakidan, sin Petra i Ljube, rođene Kranjčević, rođen 16.
lipnja 1955. godine u Šibovu, gdje je i živio kbr. 43., općina Daruvar, Srbin, drž. RH,
prometni tehničar, oženjen, otac dvoje malt. djece, bez imovine, bio u pritvoru, sada na izdržavanju kazne u KZ lepoglava,
III Optuženik Komlenac Milutin- optužba odbijena, spis ustupljen vojnom
sudu Bjelovar,
IV optuženik Gojko Damjanović, sin Živka i Ljube, rođene Romanić, rođenog
4. srpnja 1953. godine u Kusonjama, gdje je i živio, ulica M. Stanivukovića 17, Srbin,
drž. RH, razveden, otac dvoje malt djece, bio u pritvoru, sada na izdržavanju kazne u
KZ Lepoglava.
V optuženik Željko Ljubičić, sin Mirka i Ruže, rođene Vukotić, rođen 3.
lipnja 1965. godine, sa zadnjim prebivalištem u Dubravama, općina Bos. Gradiška,
Srbin, sa završenom srednjom školom, neoženjen, nalazio se u pritvoru, sada na
izdržavanju kazne u KZ Lepoglava,
IV optuženik Vuković Milan - optužba odbijena i
VII optuženik Krajnović Milan - optužba odbijena,
kojom su proglašeni krivima:
što su dana,
1. dana 8. rujna 1991. godine, u Kusonjama, općina Pakrac kao pripadnici srb
o-terorističke organizacije, koja je za cilj imala rušiti Ustavom utvrđeno uređenje RH
i na dijelu teritorija RH stvoriti tzv . "Veliku Srbiju", nakon što su učestvovali u
zarobljavanju pripadnika Hrvatske policije i vojske Miroslava Černaka, Stipu Gadža,
Tadiju Martića, Vladimira Krivačića, Marinka Cmoboja, Nedeljka Pekića, Nikolu
Denusa, Zlatka Pavlovića, Igora Stipetića, Stjepana Kolara, Petra Gribešu, Željka
Beseka, Dubravka Štefulinca, Marijana Dukića, Marija Posarića, Stjepana Manića,
Antu Tandaru, Ivana Pavića, Maro Čenčara i Matu ivančića, koji su se sklonili u
jednu kuću u selu Kusonje, protivno odredba Ženevske konvencije o postupanju sa
ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. godine iz raznog vatrenog oružja izvršili
napad pucanjem na kuću i unutrašnjost kuće u kojoj su bili navedeni ratni
zarobljenici, te je napad trajao do jutarnjih sati 9. rujna 1991. godine do kada je
usmrćeno u kući djelovanjem vatrenog oružja trinaest hrvatskih vojnika zarobljenika,
a on što su preživjeli ratni zarobljenici Miroslav Černak, Ante Tandara, Vladimir
Krivačić, Nedeljko Pekić, Petar Grubiša, Mario Posarik i Vlatko Pavlović iz kuće
podignutih ruku izišli van, I optuženik Luka Krajnović, kao jedan od naredbodavaca
napada naredio je i učestvovao uvezivanju živom navedenih zarobljenika, a zatim su
isti od pripadnika srbo-četničkih formacija udaranih tupo tvrdim predmetima po glavi
i tijelu, te im je pucano iz vatrenog oružja u dijelove tijela, pri čemu su i oni zadobili
smrtonosne povrede, da bi potom svih dvadeset mrtvih tijela ratnih zarobljenika
odmetnici bagerom zatrpali u zajedničku grobnicu napravljenu uz cestu kod sela
Brusnik,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, nečovječno postupali prema ratnim
zarobljenicima, mučili ih i ubili,
II Optuženik Veljko Svakidan, sam2. tijekom kolovoza 1991. godine pridruživši se u > Pakracu srbvo-četničkoj
formaciji koja je za cilj imala na teritoriju RH stvaranje tzv "Velike SRbije", te nakon
što je navedeno područje privremeno okupirano od strane odmetnika, koji su na
Bučju, formirali logor u kojem su mučeni i ubijani civili i ratni zarobljenici nesrpske
nacionalnosti protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanski osoba u
vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, koncem kolovoza 1991. godine kao
operativac tzv "SAO Zapadna Slavonija" u logoru Branešci ispitivao zatočenog civila
dr. Ivana Šretera, koji je fIzički i psihički bio zlostavljan, te neutvrđenog dana u
kolovozu 1941. godine i likvidiran, a zatim je kao operativac, kada su mu privedeni
civili Stjepan i Vinko Major, koji su uzeti kao taoci, iste ispitivao, pri čemu su
psihički zlostavljani, a zatim pušteni, te učestvovao u ispitivanju civila uzete kao
taoce i to Marijana Svjetlačića zvanog "Jumbo", Iliju Turkovića, Bogdana Vendela i
Josipa Majcena, te naredio da se isti predvedu u logor Bučje, gdje su zlostavljani, a
Ilija Turković i Marijan Svjetlačić lišeni života,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba uzimao
taoce, naređivao protuzakonito zatvaranje civila, te nečovječno postupao prema
istima,
uslijed čega je kao posljedica nastupila smrt pojedinih osoba, te narušavanje zdravlja
ljudi,
čime su Luka Krajnović, Veljko Svakidan, Gojko Damjanović i Željko
Ljubičić, počinili kazneno djelo protiv čovječanstva i međunarodnog prava pod
točkom 1. optužnice ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH, a II
optuženik Veljko Svakidan pod točkom 2. kazneno djelo ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZR.
pa se temeljem istih zakonskih propisa osuđuju:
I optuženik Luka Krajnović i TI optuženik Veljko Svakidan na kaznu zatvora
u trajanju od 15 (petnaest) godina svaki,
IV optuženik Gojko Damjanović i V optuženik Željko Ljubičić na kaznu
zatvora u trajanju od 10 (deset) godina svaki,
Svjedoci: Stevo Radjenović, Zdravko Osmak, Josip Jakša, Vinko Major,
Radojka Plečko, Josip Majcen, Miroslav Ožegović, dr. Vladimir Solar, Nenad Bojić,
Pero Peić i Danica Šreter.
PZ 0021
K.57/95.
PAŠIĆ ZORAN, P AŠIĆ GORAN, VUJIĆ PREDRAG I VUKADINOVIĆ
PREDRAG, zbog kaznenog djela iz čl. 120.st. 1. OKZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi, broj KT. 27/94-54. od 16. listopada 1995.godine,
u nepravomoćnoj presudi posl. br. K.57/95-12. od 22. studenog 1995. godine,
koja se nalazi po žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu protiv:
I Optuženika ZORANA P AŠIĆA,sina Luke i Milene, r. Prodanović, s
prebivalištem u Dobrovcu, sada u Okružnom zatvoru u Požegi, rođen 17. ožujka
1973. godine u Pakracu, Srbin, drž. RH, konobar bez zanimanja; otac jednog mldb.
djeteta, završio SSS, bez imovine, vojsku nije služio, neosuđivan, pušten iz pritvora,
II optuženik GORAN PAŠIĆ, sin Luke i Milene, r. Prodanović, s
prebivalištem u Dobrovcu, sada u Okružnom zatvoru u Požegi, rođen 11. veljače
1971. godine u Pakracu, Srbin, državljanin RH, strojarski tehničar bez zaposlenja,
otac jednog djeteta starog dva mjeseca, završio srednju školu, bez imovine, vojsku
služio 1990/91. godine u bivšoj JNA u Šapcu i Bjelovaru, neosuđivan, vodio se
postupak kod Vojnog suda u Bjelovaru, pušten iz pritvora,
III optuženik PREDRAG VUKADINOVIĆ, sin Dušana i Drage, r. Samardžić,
s prebivalištem u Lipiku, Udinska ulica, s boravištem u Skenderovcima bb, općina
Pakrac, Srbin, drž. RH, bez imovine, policajac, bez zaposlenja, rođen 17. veljače
1971. godine u Pakracu, završio srednju školu unutarnjih poslova, vojsku nije služio,
neosuđivan,
IV optuženik PREDRAG VUJIĆ, sin Tihomira i Petre, r. Vujić, s
prebivalištem u Šeovici kbr. 65, općina Pakrac, rođen na dan 25. studenog 1960.
godine u Rajićevcima, općina Laktaši, Srbin, drž. RH, rukovaoc građevinskim
strojevima, oženjen, bez djece, završio srednju školu građevinskog smjera, bez
imovine, vojsku služio 1979/8= u Ohridu, bez čina, osuđivan 1983. godine zbog
prometa, kaznu izdržao u KZ Lipovica -Popovača,
kojom se I optuženik Zoran Pašić i II optuženik Goran Pašić, oglašavaju
krivim, što su se u kolovozu 1991. godine priključili oružanoj pobuni dijela Srba na
području općina Pakrac i Lipik, koja je imala za cilj rušenje Ustavom utvrđenog
državnog ustrojstva RH, te kao pripadnici pobunjeničkih postrojbi, postupajući
protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12.
kolovoza 1949. godine, po naredbi svojih pretpostavljenih, na dan 12. kolovoza 1993.
godine, kod mjesta Roždanik, na području Novske, uhitili kao taoce civile Ladislava
Hacea i Tomislava Čikića, koji su imali poslužiti za puštanje zarobljenih srpskih
pobunjenika na slobodu od strane hrvatskih vlasti,
dakle, što su se kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba uzeli taoce, a
III optuženik Predrag Vukadinović je oglašen krivim, što je :
pridruživši se u kolovozu 1991. godine oružanu pobunu dijela velikosrba na
području općine Pakrac, koja je imala za cilj rušenje ustavom utvrđenog državnog
ustrojstva RH, po naredbi Branka Pavića lišio slobode policajca Gorana Srnka, nakon
čega je isti bio u zatvoru na Bučju i u Staroj Gradiški, sve do dana 16. siječnja 1992.
godine, kao zatočenik pobunjenika,
dakle, što je drugog protupravno zatvorio, a protupravno lišenje slobode je
trajalo dulje od 30 dana,čime su učinili kaznena djela i to optuženici Zoran Pašić i Goran Pašić
kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, am optuženik Predrag Vukadinović kazneno
djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina, protupravnog lišenja slobode iz čl.
46. st. 4. KZRH,
pa se optuženici Zoran Pašić i Goran Pašić temeljem čl. 120. st. 1. OKZRH,
osuđuju na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine svaki, a III optuženik Predrag
Vukadinović temeljem čl. -46. st. 4. KZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 2
(dvije) godine.
IV optuženik Predrag Vujić oslobađa se optužbe, da je kršio pravila
međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, uzeo taoca, pa da bi time počinio
krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina iz čl. 120. st.
1. OKZRH, odnosno da je od sredine kolovoza 1991. do 4. svibnja 1995. godine,
priključivši se paravojnim formacijama "SAO"zapadna Slavonija, prilikom napada na
civilnu bolnicu u Pakracu, na dan 19. kolovoza 1991. godine sudjelovao u lišen ju
slobode i uzimanju taoca dr. Vladimira Solara.
Svjedoci: Ladislav Hacea, Tomislav Čikić, Goran Smak, Nikola Dragušin i dr.
Vladimir Solar.
PZ 0022
K.65/95.
SAMARDŽIĆ RADE I ZUBER DRAGOLJUB, zbog kaznenog djela iz čl.
120. st. 1. OKZRH,
po optužnici ŽDO Požega broj KT.33/95-21. od 10. studenog 1995. godine,
U presudi broj K.65195, po kojoj je optužba odbijena, a ista je po žalbenom
postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu protiv:
I optuženog RADE SAMARDŽIĆ, zvanog "Rašo", sin Dragomira i Nade
rođene Pletikapa, rođenog 20. studenog 1971. godine u Pakracu, sa prebivalištem u
Šeovici, Okrulić Pere-Brke kbr. 30. Općina Pakrac, Srbina, građevinskog djelatnica,
neoženjenog, bez djece, pismenog sa završenom srednjom građevinskom školom, bez
imovine, bio u bivšoj JNA 1990/91, nalazio se u pritvoru, pušten iz pritvora, od 15.
svibnja 1995. godine,
II optuženik DRAGOUUB ZUBER, sin Nikole i Ljubice, r. Pacina, rođen 5.
listopada 1971. godine u Osijeku, sa prebivalištem u Pakracu, ulica Šeovački put 51,
Srbina, drvnoprerađivačkog djelatnika, oženjenog, bez djece, pismen, bez imovine,
bivšu JNA služio u Ljubljani 1989/90, neosuđivanog, bio u pritvoru od 16. svibnja
1995. godine, pušten iz pritvora,
kojom je optužba odbijena, što su :od sredine 1991. godine priključivši se paravojnim formacijama koja je za cilj
imala onemogućiti na teritoriju RH, Ustavom utvrđeno demokratsko uređenje RH, te
stvaranje tzv. "Velike Srbije", kao pripadnici tzv "RSK", dana 19. kolovoza 1991.
godine Rade Samardžić i Dragoljub Zuber, kao pripadnici tzv. "Nigerove postrojbe" u
okviru navedene TO, kojom je zapovijedao Nikola Dragušin, sudjelovali u prvom
oružanom napadu na Policijsku postaju, Zgradu općine i Zgradu bolnice u Pakracu, s
namjerom da istu okupiraju, pri čemu su ušavši u bolnicu uhitili dr. Vladimira Solara,.
te neovlašteno oduzeli osobno vozilo marke" Jugo", vlasništvo iste bolnice i istim
vozilom odvezli uhićenog dr. Solara u zatvor na Bučje, a Dragoljub Zuber, zajedno s
Zoranom Babićem u jesen 1991. godine minirao njivu vlasništvo Ive Ignjatovića u
šeovačkom punu, te sredinom kolovoza iste godine zajedno s Zoranom Babićem
uhitio Josipa Mojka na Šeovačkom putu, kod sporednog puta tzv. "Žutog puta", vezao
mu ruke, te ga kombijem odvezli u zatvor na Bučje, a dana 1. svibnja 1995. godine,
za vrijeme ograničene akcije redarstvenih snaga RH i HV pod nazivom "Bljesak", u
cilju okupacije slobodnog hrvatskog područja, sa položaja u Gavrinici, kao pripadnik
navedene paravojne formacije, borbeno djelovao po slobodnom području Pakraca,
ispalivši pri tome na civilne ciljeve u Pakracu dvije granate iz vatrenog oružja zvanog
"Zolja" a sve protivno veliko Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u
vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
primjenjivali mjere zastrašivanja i terora, uzimali taoce, vršili protuzakonito
odvođenje u koncentracione logore i vršili druga protuzakonita zatvaranja, pljačkali
imovinu stanovništva i protuzakonito i samovoljno uništavali u velikim razmjerima
imovinu što mije opravdano vojnim potrebama,
pa da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnih prava,
ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH.
Oštećenici kao svjedoci: Ivo Ignjatović, Marina Zvonarić, Marija Validžić,
dr. Vladimir Solar, Josip Mojko.
Svjedoci: David Ponorac, Milenko Steković, Nikola Dragušin, Goran Pašić i
Mirko Đurić.
PZ 0023
23. K.69/95.
BOSANAC MIRKO,zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH,
po optužnici ŽDO Požega, broj KT. 85/95-10. od 18. prosinca 1995. godine,
a u nepravomoćnoj presudi posl. br. K. 69/95-38. od 14. lipnja 1996. godine,
ista se nalazi na žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu
protiv:
optuženika Mirka Bosanca, sina Milana i Ljubice rođene Buzdum, rođen 11.
studenog 1971. godine u Rijeci, Srbin, drž. RH, zidar, neoženjen, bez djece, pismen, sa završenom srednjom školom, bez imovine, sa zadnjim prebivalištem u Kraguju
kbr. 5, sada na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava,
kojim je proglašen krivim što je dana 1. svibnja 1995. godine, u jutarnjim
satima priključivši se znatno ranije paravojnim srpskim naoružanim formacijama,
koje su za cilj imale rušenje Ustavom utvrđenog poretka RH, te stvaranje tzv. "Velike
Srbije", u svojstvu zapovjednika 1. bataljuna 51. brigade tzv. vojske "SAO Krajine",
koji se nalazio razmješten na položajima od pakračkih vinograda do brda Čukur,
nedaleko grada Pakraca, protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba za
vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, u tijeku oružanog sukoba sa Hrvatskom
vojskom, kojima je zapovjedio minobacački napad na grad Pakrac i civilno
stanovništvo u njemu bez izbora ciljeva u njemu, koji napad je izvršen, a kojom
prigodom je nastala materijalna šteta u točno neutvrđenom iznosu na zgradi
Općinskog suda u Pakracu, stanu broj 14/1 u ulici A. Hebranga, vlasništvo Janković
Ljilje, kući kbr. 20. u ulici I. G. Kovačića, vlasništvo Rudolfa Friša kbr. 9, u ulici
Matkovac u Prekopakri, vlasništvo Zdravka Jukića, a Janković Zdravko je zadobio
lake, dok je Jukić Zdravko zadobio teške tjelesne ozljede,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio
da se izvrši napad na civilno stanovništvo, kojega je posljedica teška tjelesna ozljeda,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni
zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH
te se temeljem istog članka Bosanac Mirko osuđuje na kaznu zatvora u
trajanju 8 (osam) godina.
Svjedoci: Zdravko i Ljiljana Janković, Željka Kejne, Veljko Plećaš, Luka
Krajnović, Rudolf Friša, Antun Babojević, Željko Carević, Stevo Harambašić i
Zdravko
Jukić
PZ 0024
24. K.4/96.
PLEČAŠ VELJKO, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po
optužnici ŽDO u Požegi, broj KT.86/95.-11. od 17. siječnja 1996. godine,
u nepravomoćnoj presudi posl. br. K.4/96_39, od 14. studenog 1996. godine, a
ista se nalazi na. Vrhovnom sudu RH po žalbenom postupku, u kaznenom predmetu
protiv
Optuženika Veljka Plečaša, sina Đure i Drage, rođene Vidić, rođenog 1.
siječnja 1960. godine u Novom selu (sada nazivom Španovića) , općina Pakrac, gdje
je i živio kbr. 8 a, strojar bez zaposlenja, Srbin, državljanin RH, oženjen, otac jednog
djeteta, starog 7 godina, posjeduje obiteljsku kuću, neosuđivan, drugi se kazneni
postupak ne vodi, nalazi se u pritvoru od 8. svibnja 1995. godine, sada na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava,
kojom je proglašen krivim što je :
dana 1. svibnja 1995. godine priključivši se znatno ranije paravojnim srpskim
naoružanim formacijama koje su za cilj imale rušenje Ustavom utvrđenog poretka
RH, te stvaranje tzv"Velike Srbije", u svojstvu zapovjednika minobacačke čete 1.
bataljuna 51. brigade "Vojske RSK" u tijeku oružanog sukoba s Hrvatskom vojskom,
s položaja zvanog selište" između sela Kraguj i šume Čukur, po naređenju Mirka
Bosanca, zapovjednika bataljuna, iz četiri minobacača, protivno Ženevskoj konvenciji
o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, izvršio
minobacački napad na grad Pakrac i civilno stanovništvo u njemu, a kojom prigodom
je nastupila materijalna šteta u točno neutvrđenom iznosu na zgradi Općinskog suda u
Pakracu, stanu broj 14/1, u ulici A. Hebranga, vlasništvo Ljilje Janković, kuće kbr. 20
u ulici Matkovac u Prekopakri, vlasništvo Zdravka Jukića, a Zdravko Janković je
zadobio
lake, dok je Zdravko Jukić zadobio eksplozivne ozljede teške naravi,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba,
počinio napad na naselje i civilno stanovništvo kojega je posljedica teška tjelesna
ozljeda i uništenje imovine većih razmjera,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni
zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. KZRH,
pa se Plečaš Veljko osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina
Svjedoci: Mirko bosanac, Aleksandar Terer, Rudolf Friša, Ljilja Berhard,
Zdravko Jukić, Zdravko Janković, Stevo Harambašić, Pero Peić, Željko Carević i
Željko Kejne.
PZ 0025
25. K. 13/96.
KAURIN VLADO, Zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. KZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi, posl. br. KT.20/94-42. od 2. travnja 1996.
godine,
u nepravomoćnoj presudi pos I. br. K.13/96-15. od 27. siječnja 1997. godine, a
ista se nalazi po žalbenom postupku, na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu
protiv:
optuženika KAURIN VLADE, sin Đorđa i Zorke, roĐene Kozomara, rođen
23. listopada 1941 godine u mjestu Uljanik, općina Daruvar, sa zadnjim mjestom
prebivališta u Pakracu, Vinogradska ulica broj 19, kovinotokar, nezaposlen, sa
završenom srednjom
školom, otac dvoje mlt. djece bez imovine, pravomoćno osuđen presudom ovog suda br. K.66/95. sada na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava,
kojom je proglašen krivim, što je:
dana 21. kolovoza 1991. godine kao pripadnik pobunjeničkih formacija tzv.
Milicije TO Pakrac u improviziranom zatvoru koji su pobunjenici koristili za držanje
građana RH na Grdževici, a u koji je prisilno odveden civil B1aze Franjo, istoga
fIzički zlostavljao, udarajući ga rukama po cijelom tijelu, a zatim mu zarezao zapešće
desne ruke, govoreći da želi vidjeti da li ovaj ima "plavu krv", da bi dana 31.
kolovoza 1991 godine u logoru Bučje, zatočenog civila Josipa Šuberta sa
neidentifIciranim pripadnicima paravojnim formacijama tukao i to osobno on,
upotrijebivši telefonski kabel, da bi trećeg dana poslije istoga četiri puta žiletom
zarezao po testisima, kako bi od ovoga iznudio određena priznanja, te je istog dana
zatočenika Josipa Caka fIzički zlostavljao, te točno neutvrđenog dana u drugoj
polovici mjeseca rujna 1991. godine u selu Bučje izveo iz prostorije, u kojoj su bili
zatočeni civili i to među ostalima i Zdravko Kolar, te je istoga tukao u jednoj
prostoriji, zajedno sa pripadnicima pobunjeničkih formacija, koje su za cilj imale na
teritoriju RH stvaranje tzv . "Velike Srbije" pri čemu su Zdravku Kolaru ruke
zatezane u stolarskom škripcu, te mu je ubrizgana i injekcija nepoznatog sadržaja, pri
čemu su mu nanošene teške i po život opasne povrede, od kojih je Zdravko Kolar,
nedugo zatim umro, a njegovo tijelo potom zakopano na točno neutvrđenom mjestu u
okolici Bučja, a sve to postupajući protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih
osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine.
dakle, kršeći pravila međunarodnog prva za vrijeme oružanog sukoba mučio i
nečovječno postupao prema civilnim osobama, kojega je posljedica smrt jedne osobe.,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1.
OKZRH.,
pa je temeljem istog članka Kaurin Vlado osuđen na jedinstvenu kaznu
zatvora
u trajanju od 20 (dvadeset) godina, a uzimajući pri tome i utvrđenu kaznu zatvora u
trajanju od 14 godina zbog kaznenog djela iz čl. 122. OKZRH.
U predmetu K.66/95.
Svjedoci: Marijan Pločić, Ivo Svjetličić, Petar Pipić, Zvonko Jurić, Zvonimir
Klaić, Franjo B1azer, Zdravko Mustafagić, Josip Šubert, Josip Jakša, Josip Cah, Pero
Kadežabek i Marijan Skeledžija.
PZ 0026
26. K.25/96.
DRAGUŠIN NIKOLA, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi broj KT. 36/95-8. od 8. kolovoza 1995. godine,u nepravomoćnoj presudi poslovnog broja K.25/96-45- od 18. veljače 1997.
godine, ista se nalazi po žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom
predmetu protiv:
optuženika Nikole Dragušina, zvanog "Niger", sin Joce i Jele, r. Trivanović,
rođen 30. studenog 1952. godine, u Skenderovcima kod Pakraca, sa zadnjim
prebivalištem u Šeovici kbr. 32, općina Pakrac, Srbin, drž. RH, vozač, oženjen, otac
dvoje punoljetne djece, pismen, sa završenom OŠ, vlasnik kuće u Šeovici i 2 kj.
zemlje, vojsku služio 1971. godine, bez čina, neosuđivan, bio u pritvoru, sada na
izdržavanju kazne u KZ Lepoglava,
kojom je proglašen krivim:
što je u vremenskom razdoblju od mjeseca kolovoza 1991. do mjeseca svibnja
1995. godine, priključivši se paravojnim formacijama koje su za cilj imale rušenje
Ustavom utvrđenog poretka RH, i stvaranje tzv. "Velike Srbije", protivno Ženevskoj
konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine,
organizirao i naoružao veće skupine građana srpske narodnosti, te u svojstvu tzv.
zapovjednika voda" TO Pakrac" dana 19. kolovoza 1991. godine osobno rukovodio
oružanim napadom na grad Pakrac i civilnu bolnicu i to s grupom, koju su između
ostalih sačinjavali Miodrag Vukadinović, Srboljub Tomić, Stevo Milošević, Stevo
Cvijanović, Milorad Kovačić, Nedjeljko Spasojević, Vukašin Ninković, Đorđe
DRagušin, Pero Kovačić, zvani "Koka", Dušan Vukadinović, Mile Marjanović,
Radovan Samardžić, Predrag Vujić, Živko Žestić,Momčilo Kovačić, Milorad Kulušić,
te točno neutvrđeni broj drugih osoba, a prigodom kojeg napada je izvršena otmica
liječnika Vladimira Solara i njegovo odvođenje u tzv. zatvor "Bučje", gdje je bio
fIzički i psihički zlostavljan, sve do razmjene dana 6. veljače 1992. godine, a osim
toga dana 15. prosinca 1991. godine naredio Mirku Đuriću i Željku Sokoloviću da u
Pakracu u ulici Franje Drobnija, usmrte sve preostale građane hrvatske narodnosti, što
su isti učinili, pa su uporabom automatskog oružja i bombi usmrtili Antu Validžića,
Vladimira Zvonarića, Anu Zvonarić i Ivana Latinskog, a teško tjelesno ozlijedili
Marinu Zvonarić i Mariju Validžić,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba,
naređivao i osobno sudjelovao u napadima na civilno stanovništvo, naselja i pojedine
civilne osobe, kojega je posljedica smrt ljudi i nanošenje teških tjelesnih ozljeda, te
naređivao i osobno sudjelovao u primjenjivanju mjera zastrašivanja, uzimanja taoca i
u protuzakonitom zatvaranju civilnih osoba, čime je počinio kazneno djelo protiv
čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva,
opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH,
pa se Dragušin Nikola, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset)
godina.
Svjedoci: Vladimir Solar, Miko Đurić, GoranPašić, Veljko Svakidan, Jovan
Prokopić i Željko SokolovićPZ-026
26. K.25/96.
DRAGUŠIN NIKOLA, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi broj KT. 36/95-8. od 8. kolovoza 1995.
godine,
u nepravomoćnoj presudi poslovnog broja K.25/96-45- od 18. veljače
1997. godine, ista se nalazi po žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u
kaznenom predmetu protiv:
optuženika Nikole Dragušina, zvanog "Niger", sin Joce i Jele, r.
Trivanović, rodjen 30. studenog 1952. godine, u Skenderovcima kod Pakraca, sa
zadnjim prebivalištem u Šeovici kbr. 32, općina Pakrac, Srbin, drž. RH, vozač,
oženjen, otac dvoje punoljetne djece, pismen, sa završenom OŠ, vlasnik kuće u
Šeovici i 2 kj. zemlje, vojsku služio 1971. godine, bez čina, neosudjivan, bio u
pritvoru, sada na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava,
kojom je proglašen krivim:
što je u vremenskom razdoblju od mjeseca kolovoza 1991. do mjeseca
svibnja
1995. godine, priključivši se paravojnim formacijama koje su za cilj imale rušenje
Ustavom utvrdjenog poretka RH, i stvaranje tzv. "Velike Srbije", protivno Ženevskoj
konvenciji o zaštiti gradjanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine,
organizirao i naoružao veće skupine gradjana srpske narodnosti, te u svojstvu tzv.
zapovjednika voda "TO Pakrac" dana 19. kolovoza 1991. godine osobno rukovodio
oružanim napadom na grad Pakrac i civilnu bolnicu i to s grupom, koju su izmedju
ostalih sačinjavali Miodrag Vukadinović, Srboljub Tomić, Stevo Milošević, Stevo
Cvijanović, Milorad Kovačić, Nedjeljko Spasojević, Vukašin Ninković, Đorđe
Dragušin, Pero Kovačić, zvani "Koka", Dušan Vukadinović, Mile Marjanović,
Radovan Samardžić, Predrag Vujić, Živko Žestić, Momčilo Kovačić, Milorad
Kulušić, te točno neutvrdjeni broj drugih osoba, a prigodom kojeg napada je izvršena
otmica liječnika Vladimira Solara i njegovo odvodjenje u tzv. zatvor "Bučje", gdje je
bio fizički i psihički zlostavljan, sve do razmjene dana 6. veljače 1992. godine, a osim
toga dana 15. prosinca 1991. godine naredio Mirku Đuriću i Željku Sokoloviću da u
Pakracu u ulici Franje Drobnija, usmrte sve preostale gradjane hrvatske narodnosti,
što su isti učinili, pa su uporabom automatskog oružja i bombi usmrtili Antu
Validžića, Vladimira Zvonarića, Anu Zvonarić i Ivana Latinskog, a teško tjelesno
ozlijedili Marinu Zvonarić i Mariju Validžić,
dakle, kršeći pravila medjunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba, naredjivao i osobno sudjelovao u napadima na civilno stanovništvo, naselja i
pojedine civilne osobe, kojega je posljedica smrt ljudi i nanošenje teških tjelesnih
ozljeda, te naredjivao i osobno sudjelovao u primjenjivanju mjera zastrašivanja,
uzimanja taoca i u protuzakonitom zatvaranju civilnih osoba, čime je počinio kazneno
djelo protiv čovječnosti i medjunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisano i kažćnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH,
pa se Dragušin Nikola, osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset)
godina.
Svjedoci: Vladimir Solar, Miko Đurić, Goran Pašić, Veljko Svakidan, Jovan Prokopić
i Željko Sokolović
PZ-027
28. K.47/96.
MILAKOVIĆ MILANKO, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1.
OKZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi, broj KT. 55/96-9. od 10. prosinca 1996.
godine,
u nepravomoćnoj presudi posl. broj K. 47/96.-12. od 3. ožujka 1997.
godine, ista se nalazi po žalbenom postupku na vrhovnom sudu RH, u kaznenom
predmetu protiv:
optuženika Milenka Milakovića, sina Save i Ane r. Sudar, rodjen 4.
prosinca
1943. godine, sa zadnjim prebivalištem u Kraguju, kbr. 29. Srbin, šumarski tehničar,
oženjen, otac mlt. djece, pismen, sa završenom srednjom šumarskom školom,
suvlasnik kuće i 1 kj. zemlje, vojsku služio u bivšoj JNA 1984/85. osudjivan,
presudom Vojnog suda u bjelovaru, broj K.93/95-38. od 20. rujna 1995. godine, na
kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, nalazio se u pritvoru, na izdržavanju
kazne,
kojom se proglašava krivim
što je dana 1. svibnja 1995. godine, obnašajući dužnost poslužitelja i
nišandžije u minobacačkoj četi tzv. 1. bataljuna 51. brigade vojske" SAO Krajina"
paravojne formacije, koja je za cilj imala rušenje Ustavom utvrdjenog poretka RH i
stvaranje tzv. "Velike Srbije", koji se prihvaćajući navedene ciljeve znatno ranije
priključio sa položaja Pakrački vinogradi, brdo Čukur, gdje je bila smještena
minobacačka četa, tijekom oružanog sukoba, sa Hrvatskom vojskom zaprimivši
naredbu, od zapovjednika bataljuna Mirka Bosanca, odnosno zapovjednika
minobacačke čete Veljka Plečaša, da se iz minobacača izvrši napad na grad Pakrac,
civilne objekte i civilno stanovništvo u njemu, protivno odredbama Ženevske
konvencije o zaštiti gradjanskih osoba, za vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine,
postupio po naredjenju, granatirajući grad minobacačkim projektilima, kojom
prigodom je nastupila materijalna šteta u točno neutvrdjenom iznosu na zgradi
Općinskog suda u Pakracu, stanu broj 14/1, u ulici A. Hebranga, vlasništvo Ljilje
Janković, kući kbr. 20. u ulici I.G. Kovačića, vlasništvo Rudolfa Friša, kući kbr. 9, u
ulici Matkovac, u Prekopakri, vlasništvo Zdravka Jukića, a Janković Zdravko je
zadobio lake, dok je Jukić Zdravko zadobio višestruke eksplozivne ozljede teške
naravi,
dakle, kršeći pravila medjunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba izvršio napad na civilno stanovništvo kojega je posljedica teška tjelesna
ozljeda,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i medjunarodnog
prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno i kažnjivo po čl. 120. st.
1. OKZRH,
pa se Milaković Milenko osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 7
(sedam) godina.
Svjedoci: Zdravko Janković, Rudolf Friša, Ljilja Gerhard, Stevo
Harambašić i Željko Carević i Zdravko Jukić.
PZ 0027
28. K.47/96.
MILAKOVIĆ MILANKO, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi, broj KT. 55/96-9. od 10. prosinca 1996. godine,
u nepravomoćnoj presudi posl. broj K. 47/96.-12. od 3. ožujka 1997. godine,
ista se nalazi po žalbenom postupku na vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu
protiv:
optuženika Milenka Milakovića, sina Save i Ane r. Sudar, rođen 4. prosinca
1943. godine, sa zadnjim prebivalištem u Kraguju, kbr. 29. Srbin, šumarski tehničar,
oženjen, otac mlt. djece, pismen, sa završenom srednjom šumarskom školom,
suvlasnik kuće i 1 kj. zemlje, vojsku služio u bivšoj JNA 1984/85. osuđivan,
presudom Vojnog suda u bjelovaru, broj K.93/95-38. od 20. rujna 1995. godine, na
kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, nalazio se u pritvoru, na izdržavanju
kazne,
kojom se proglašava krivim
što je dana 1. svibnja 1995. godine, obnašajući dužnost poslužitelja i
nišandžije u minobacačkoj četi tzv. 1. bataljuna 51. brigade vojske" SAO Krajina"
paravojne formacije, koja je za cilj imala rušenje Ustavom utvrđenog poretka RH i
stvaranje tzv. "Velike Srbije", koji se prihvaćajući navedene ciljeve znatno ranije
priključio sa položaja Pakrački vinogradi, brdo Čukur, gdje je bila smještena
minobacačka četa, tijekom oružanog sukoba, sa Hrvatskom vojskom zaprimivši
naredbu, od zapovjednika bataljuna Mirka Bosanca, odnosno zapovjednika
minobacačke čete Veljka Plečaša, da se iz minobacača izvrši napad na grad Pakrac,
civilne objekte i civilno stanovništvo u njemu, protivno odredbama Ženevske
konvencije o zaštiti građanskih osoba, za vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine,
postupio po naređenju, granatirajući grad minobacačkim projektilima, kojom
prigodom je nastupila materijalna šteta u točno neutvrđenom iznosu na zgradi
Općinskog suda u Pakracu, stanu broj 14/1, u ulici A. Hebranga, vlasništvo Ljilje Janković, kući kbr. 20. u ulici LG. Kovačića, vlasništvo Rudolfa Friša, kući kbr. 9, u
ulici Matkovac, u Prekopakri, vlasništvo Zdravka Jukića, a Janković Zdravko je
zadobio lake, dok je Jukić Zdravko zadobio višestruke eksplozivne ozljede teške
naravi,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba izvršio
napad na civilno stanovništvo kojega je posljedica teška tjelesna ozljeda,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1.
OKZRH,
pa se Milaković Milenko osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam)
godina.
Svjedoci: Zdravko Janković, Rudolf Friša, Ljilja Gerhard, Stevo Harambašić i
Željko CArević i Zdravko Jukić.
PZ 0028
29. K. 9/97.
MILANKOVIĆ ŽELJKO I DR. zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1.
OKZRH,
po optužnici ŽDO u Požegi br. KT.65/96-10. od 10. siječnja 1997. godine,
u nepravomoćnoj presudi, posl. br. K.9/97.-9. od 12. ožujka 1997. godine,
ista se nalazi po žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu
protiv:
I. optuženika Željka Milankovića, sina bogdana i Danice, rođene Sekulić,
rođen 31. listopada 1968. godine, u Pakracu, sa zadnjim prebivalištem u Lipiku, ulica
Jadranska kbr. 19, Srbin, strojobravar, neoženjen, bez djece, bez imovine, sada
nepoznata
boravišta na teritoriju RH,
II optuženik Veljko Budić, sin Branka i Ane, rođene Čalić , rođen. 1.
studenog 1972. godine u Pakracu, s prebivalištem u Grahovljanima, Srbin, državljanin
RH,
automehaničar, neoženjen, bez djece, bez imovine, nalazi se u pritvoru Okružnog
suda u
Požegi,
III optuženik Milan Pavić, sin Ilije i Jovanke r. Vujanić, rođen 2. kolovoza
1959. godine u Donjim Grahovljanima, općina Pakrac, gdje je i prebivao, Srbin, sada
nepoznata boravišta,
IV optuženik Milan Sudar, sin Jovana, rođen 18. listopada 1957. godine u Pakracu, sa zadnjim prebivalištem u Kraguju kbr. 73, Srbin, sada nepoznata boravišta
kojom se proglašava krivim, što su dana 9. kolovoza 1994. godine, kao
pripadnici izviđačko diverzantskog voda okupacijske vojske tzv. "SAO Krajina", u
skladu s uputama okupacijskih i vojno agresivnih vlasti i po naređenju zapovjednika
Jure Šajatovića, naoružani automatskim puškama i streljivom krenuli iz privremeno
zauzetog teritorija u Gavrinici, te prešavši liniju razgraničenja ušli na slobodni
teritorij RH, u namjeri da protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba,
za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine ubijaju građane hrvatske nacionalnosti,
pa kada su došli do ceste Pakrac-Požega u ulici Ivana Gundulića uz cestu postavili
zasjedu i kada je iz pravca Pakraca naišao osobni automobil marke" VW 120" reg. oz.
DA 308- BC u kojem su se nalazili Vjenceslav Štrbac i njegov suvozač Dario
Družinec, iz automatskog oružja cal 7,62 mm, otvorili vatru po automobilu kojom
prilikom su sa više profila pogodili Vjenceslava Škrbca, zadavši mu strijelne rane
grudnog koša, vrata, i lijeve uške, strijelni kanal, kroz jetru i desno pluće, koje
povrede su bile teške i po život opasne i dovele su do smrti Vjenceslava Štrbca, .
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba,
izvršen napad na pojedine civilne osobe, koji je za posljedicu imao smrt jedne osobe,
čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti međunarodnog prava, ratni
zločin protiv civilnog stanovništva, označeno po čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se osuđuju
na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina SVAKI.
Oštećenici kao svjedoci: Dario Družinec i Goran Pašić
PZ 0029
30. K.26/97.
ĐURIĆ MIRKO, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici
ŽDO Požega broj KT. 54/96. od 28. veljače 1997. godine
U nepravomoćnoj presudi broj K.26/97-11 od 24. travnja 1997. godine, isti se
nalazi po žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu protiv:
Optuženika MIRKA ĐURIĆA, sina Milana i Mire, rođene Vuk1iš, sa
prebivalištem u Pakracu, Franje Drobnija bb, rođen 8. svibnja 1949. godine u
Pakracu, Srbin, osoba bez državljanstva, bez zanimanja, neoženjen, bez djece,
pismenog sa završenom OŠ, bez imovine, vojsku služio u bivšoj JNA 1988/89, čin
desetar, osuđivan zbog kaznenog djela iz čl. 244. st. 2. u vezi čl. 235. st. 1. KZRH,
kaznu izdržavao u KZ Lepoglava do 11. listopada 1996. godine, nalazi se u pritvoru,
kojom je oglašen krivim, što je koncem mjeseca kolovoza 1991. godine,
pridruživši se paravojnim formacijama koje su na teritoriju RH imale za cilj rušenje
postojećeg državnog uređenja i stvaranje tzv. "Velike Srbije", protivno odredbama
Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.
godine u paravojnim formacijama djelujući na području Zapadne Slavonije, dana 15.
prosinca 1991. godine, zajedno sa Sokolović Željkom, pripadnikom iste paravojne formacije došli u kuće svojih susjeda i mještana Zvonarić Vladimira, Latinski Ivana, i
Ante Validžića, te izvršili pretres kuća tražeći u istima oružje, koje ovi civili nisu
imali, a zatim naređuje Ivi Latinskom, Valdižić Anti i Validžić Mariji, da pod ju u
kuću Zvonarić Vladimira, u kojoj su se nalazili Zvonarić Vladimir, njegova kćerka
Marina i supruga Ana, te im svim naredili da ostanu u jednoj prostoriji, da bi na
izlasku iz te prostorije Sokolić Željko rafalno pucao po prisutnim civilima, a zatim
okrivljenik Mirko Durić u prostoriju ubacio 5 bombi jednu za drugom, koje su smrtno
ranile civile i to Zvonarić Vladimira, koji je zadobio prijelom svih ekstremiteta, te
strijelne povrede trupa i razdvojenje kostiju uslijed eksplozije, Zvonarić Ana,
zadobila je prostrijelne povrede u vidu prijeloma lijeve nadlaktice i natkoljenice,
serijske prijelome desnih rebara, razdor ošita, te eksplozivne povrede koje su
razdvojile kosti tijela, Ante Validžić zadobio je prostrijele lijeve strane s prijelomom
prsnih kostiju, te prijelom svih ekstremiteta i razdvajanje kostiju uslijed eksplozije,
Ivo Latinski zadobio je višestruke strijelne povrede desne crijevne kosti, te više struke
eksplozivne povrede trupa, a Zvonarić Marina, zadobila je povrede jetre, crijeva i
kralješnice, koje su povrede teške i po život opasne, sa trajnim posljedicama, dok je
Marija Validžić zadobila prijelome nogu, koje povrede su teške i po život opasne, a
navedene radnje utjecale su na preostali hrvatski živalj da se iseli iz toga područja,
kako bi izbjegao masakar ,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, ubijao
civilno stanovništvo, te vršio mjere zastrašivanja i terora, čime je počinio kazneno
djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva, te se Đurić Mirko osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset)
godina.
Svjedoci kao oštećenici: Nikola Dragušin, Marija Validžić i Marina Zvonarić.
PZ 0030
31. K.42/97.
ŠPANOVIĆ MILAN, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. . OKZRH.
po optužnici ŽDO Požega broj KT.75/96.-9. od 16. svibnja 1997. godine,
u pravomoćnoj presudi posl. br. K. 42/97-9. od 5. lipnja 1997. godine, u
kaznenom predmetu protiv:
optuženika Milana Španovića, sina Stevana i Milice, r. Ivković, rođen 8.
listopada 1960. godine u Novskoj, s posljednjim prebivalištem u Borovcu 11, općina
Novska, sada nepoznata boravišta na teritoriju RH,
kojom je proglašen krivim što je :
tijekom 1991. godine, pridruživši se paravojnim formacijama tzv. "SAO
Krajine", koje su za cilj imale na teritoriju RH stvoriti tzv. "Veliku Srbiju", a protivno
Ženevskoj konvenciji građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine u
Staroj Gradiški obavljao ispitivanja zarobljenih građana hrvatske nacionalnosti kojom prilikom je vršio mučenje i zlostavljanje zatočenika Luke Filipovića, Josipa Kočića i
Đure Bogunovića, koje je tukao lancima, čupao im kosu i udarao im glavom o zid, što
je kod njih ostavilo teške posljedice, jer im je zdravlje znatno narušeno, a prema
Željku Grgiću, upućivao prijetnje da će ga kao i sve civile koji su zatočeni poklati,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba mučio
i nečovječno postupao prema civilima,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti međunarodnog prava, ratnog
zločina protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH,
pa se Španović Mfi1an, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest)
godina.
Svjedoci: Luka Filipović, Đuro Bogunović, Josip Kvočić, Terezija Grgić i
Željko Grgić.
SI 0001
K – 28/93 - 17
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
Predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić,
Đure Sertić, Ivana Blažinić, članovi vijeća i Nataše Galinić, zapisničar, u krivičnom
predmetu protiv Liljak Nikole, 5. listopada 1993. godine, u odsutnosti optuženog, a u
prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženika
Zorka Kostanjšek, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i
javio
P R E S U D U
Optuženi NIKOLA LILJAK, zv. Maček , sin Vlade i Marije, rođen
01. ožujka 1948. godine u Borovcu
gdje i prebiva na kbr. 26, Opć. Novska, Srbin
k r i v j e
što je:
u tijeku 1991. godine u Borovcu, kao pripadnik četničko - terorističkih formacija tzv. SAO Krajina u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, protivno
odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, u više
navrata sam i sa svojom grupom kojom je komandirao, uhićivao, tukao, zatvarao,
palio, rušio, pucao i pljačkao imovinu mještana Borovca, pa je tako :
13 dana 05. rujna 1991. godine u Borovcu uhitio Luku Filipović, Josipa Kvočić,
Đuru i Jelenu Bogunović, te Vladu Ivaštinović, te ih sproveo u zatvor u
Okučane i Staru Gradišku, gdje su isti zadržani i tučeni, a potom naredio da se
sva imovina Kvočić Josipa zapali, što je i učinjeno, tako da je ostalo samo
zgarište od cjelokupne imovine Kvočić Josipa,
18 22. rujna 1991. godine oko 15,30 sati u Borovcu osobno bacio ručnu bombu
ispred kuće vlasništvo Brulja Ivana, koja je eksplodirala i oštetila djelove
kuće, a potom je iz vojničke puške ispalio metak i njime u glavu pogodio
Brulja Ivana, nanijevši mu time tešku i po život opasnu tjelesnu povredu,
21 dana 11. studenog 1991. godine oko 10 sati u Borovcu naredio svojoj grupi da
se pod crkvu Sv. Martin podmetnu mine i aktiviraju, što je i učinjeno, usljed
čega je navedena crkva u potpunosti srušena i uništena,
28 neutvrđenih dana, tjekom 1991. godine u Borovcu iz garaža, dvorišta i kuća,
uzeo traktore vlasništvo Grgić Ivana, Grgić Slavka, Ivaštinović Ive i Rudolfa,
te televizor, radio i berač kukuruza vlasništvo Ivanović Antuna, te navodno
zadržao za sebe,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije
civilno stanovništvo mučio, protuzakonito zatvarao, nanosio mu povrede tjelesnog
integriteta, rušio sakralne objekte i pljačkao imovinu,
čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim
zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se
temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad optuženikom se određuje pritvor.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a
optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 405.000. – HRD te
paušalni iznos od 5.000. – HRD.
O b r a z l o ž e nj e
Optužnicom Okružnog državnog odvjetništva Sisak od 21, svibnja 1993.
godine KT – 180/92 Liljak Nikoli stavljeno je na teret izvršenje kaznenog djela protiv
čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva – iz čl.
120. st. 1. OKZRH.
Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u
odsutnosti optuženika. To stoga, što isti nije dostupan državnim organima, a postoje
naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan. Prijedlogu Okružnog državnog odvjetništva udovoljeno je pravomoćnim
rješenjem ovoga suda Kv – 94/93 od 30. lipnja 1993. godine.
Tokom dokaznog postupka saslušani svjedoci Grgić Mirko, Filipović Luka,
Brulja Katarina, Bogunović Đuro, Ivaštinović Nikola, Brulja Ivan, Ivaštinović Mato,
Bogunović Jelena, Bulatović Reza, Ivaštinović Marija, Ivaštinović Rudolf,
Ivaštinović Ankica i Filipović Marija u cijelosti su podkrijepili ama baš svaku tvrdnju
optužnice, pa tako, da je optuženik bio u vrijeme događaja pripadnik četničko –
terorističke formacije, da je 05. rujna 1991. godine u Borovcu uhitio Filipović Luku,
Kvočić Josipa, Jelenu i Đuru Bounović te Ivaštinović Vladu, proveli ih u zatvor u
Okučane, gdje su zadržani i tučeni, a potom naredio da se imovina Kvočić Josipa
zapali, da je dana 22. rujna 1991. godine osobno bacio ručnu bombu pred kuću Brulja
Ivana, a ova eksplodirala i oštetila kuću, a potom iz vojničke puške ispalio metak u
glavu Brulja Ivana, nanijevši mu tešku i po život opasnu životnu povredu, da je dana
11. studenog 1991. godine naredio miniranje crkve Sv. Martin u Borovcu, što je
uzrokovalo njeno rušenje, da je tokom 1991. godine u Borovcu iz dvorištu kuća
traktore Grgić Ivana i Slavka, Ivaštinović Ive i Rudolfa, te televizor, radio i berač
kukuruza Ivanović Sntuna, zadržavši to za sebe.
Obrana ni jednom riječju nije prigovorila istinitosti rečenom po svjedocima.
Svojstvu oštećenika kao civilnih stanovnika nitko nije tome osporio.
Nema dvojbe da se sve to zbivalo za vrijeme oružanog sukoba a suprotno pravilima
međunarodnog prava, konkretno Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva
za vrijeme ratnog sukoba, a od 1949. godine.
Povreda međunarodnog prava Ženevske konvencije, koja je već naprijed već
označena, predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti. Znači, da nije za krivičnu
odgovornost optuženika važna njegova spoznaja da svojim postupanjima krši pravila
međunarodnog prava.
Uz, izrijekom, stavljeno do znanja obrani neosporavanje točnosti činjeničnih
navoda optužnice, ovaj sud ne može prihvatiti tvrdnju te iste obrane kako u
konkretnom slučaju treba primijeniti zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka
za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske.
To stoga, što se, po ocjeni ovog suda, obrana neutemeljeno poziva na
primjenu spominjanog Zakona, ni ne pokušavajući spomenuti bilo koju od osnova za
primjenu istog, a sud, kad već zna takovu tvrdnju obrane, sam ne nalazi osnova za
njegovu primjenu.
Prilikom odmjeravanja kazne optuženiku, imajući u vidu svrhu kažnjavanja
(čl.. 31. OKZRH) stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno,
sud je optuženom Liljak Nikoli izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a u
uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarajući težini od njega učinjenog kaznenog
djela.
Određivanje pritvora uslijedilo je primjenom propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a.
Odluka o nadoknadi troškova krivičnog postupka temelji se na izreci citiranim
propisima, a sam trošak odmjeren je prema stvarno nastalim izdacima. Paušalni iznos sramjeran je duljini trajanja postupka.
U Sisku, dana 5. listopada 1993.
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Nataša Galinić, v.r Željko Barać
POUKA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe
počinje teći protokom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a).
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske.
SI 0002
K- 31/93-19
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVARSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Baraća,
predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić,
Đure Sertić, Josipa Žinić, članova vijeća Marije Bogdan, zapisničara, u krivičnom
predmetu protiv optuženih Jovana Maljković, Nikole Maljković, Dragana Japranin,
Nikole Begović i Branka Matijašević, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1.
OKZRH, nakon dana 13. listopada 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u
prisutnosti zamjenika okružnog državnog odvjetništva Ivana Petrkač i branitelja
optuženih Hamdije Unkić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave,
izrekao je i objavio
P R E S U D U
I – optuženi JOVAN MALJKOVIĆ, sin Stojana, rođen 15. svibnja 1991. godine u Sisku sa prebivalištem
u Panjanima kbr. 32. SO Kostajnica,
Srbin, radnik, oženjen, SSS,
II – optuženi NIKOLA MALJKOVIĆ, sin Stojana, rođen 06. prosinca
1958. godine u Sisku, sa prebivalištem u
Panjanima 32, Općina Kostajnica, poslovođa,
u proizvodnji papira, oženjen, otac dvoje
djece, Srbin,
III- optuženi DRAGAN JAPRANIN, sin Bogdana, rođen 23. prosinca
1952. godine u Kostajnici, sa prebivalištem
u D. Kukuruzarima kbr. 59, vozač, Srbin
oženjen, otac dvoje djece, SSS,
IV – optuženi NIKOLA BEGOVIĆ, sin Slavka, rođen 1. studenog
1952. godine u Babinoj Rijeci, sa prebivalištem
u Kostajnici, ul. 7. BUD br. 96, Srbin, SSS,
umirovljenik, oženjen
V – optuženi BRANKO MATIJAŠEVIĆ, sin Ilije, rođen 24. travnja
1929. godine u D. Velešnji, Opć. Kostajnica
sa posljednjim prebivalištem u D. Velešnji
kbr. 27, Srbin
k r i v i s u
što su :
1./ u tijeku 1991. godine u H. Kostajnici kao pripadnici četničko –
terorističkih formacija tzv. SAO Krajina u oružanoj pobuni protiv Republike
Hrvatske, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za
vrijeme rata i o postupanju sa ratnim zarobljenicima,
15 dana 08. rujna 1991. godine, nakon što su u ulici Žrtava fašizma br. 2,
opkolili kuću vlasnika Bišćan Mladena u kojoj su se nalazili Bišćan
Mladen, Bišćan Anđelka, Brkljačić Jagoda, Badrić Gojko i Bišćan Danijel
i kad su se ovi predali i odložili svoje naoružanje, budući nisu mogli
uspješno pružati otpor, te sa podignutim rukama izašli iz kuće, sve njih
osim Bišćan Danijela rafalnom paljbom iz protuavionskog topa ubili, a
Bišćan Danijela uhitili te ga prilikom ispitivanja ispred kuće Maksimović
Petra tukli puškama i nogama, nanijevši mu pri tom tjelesne povrede,
III – optuženi Japranin Dragan i IV – opt. Begović Nikola
2./ neutvrđenog dana u listopadu mjesecu 1991. godine D. Velešnji došli u
kuću vlasništvo Sović Stjepana, a potom po kući pucali, Sović Stjepana itudarali
puškama i nogama, nanijevši mu pri tom tjelesne povrede, a njegovu suprugu Milu
silovali,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno
stanovništvo ubijali, mučili i nanosili su povrede tjelesnog integriteta,
čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa
se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J U
SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20
(DVADESET) GODINA.

Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se
pritvor.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 7. ZKP-a
optuženici su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 199.800. –
HRD i temeljem toč. 6. istog članka i stavka platiti svaki paušalni iznos od 5.000. –
HRD.
Obrazloženje
Okružno državno odvjetništvo iz Siska, je optužnicom KT-184/92 od 21.
lipnja 1993. godine stavilo na teret I – opt. Maljković Jovanu, II – opt. Maljković
Nikoli, III – opt. Japranin Draganu, IV – opt. Begović Nikoli i V – opt. Matijašević
Branku izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim
zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH.
Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u
odsutnosti optuženih s razlogom, što isti nisu dostupni državnim organima, a postoje
naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni.
Prijedlogu Okružnog državnog odvjetništva je udovoljen.
Tokom postupka provedeni dokazi saslušanjem svjedoka Bišćan Danijela,
Ivanišević Molke, Ivanišević Ane, Sović Stjepana i Sović Mire detaljno i u vjerljivo
podkrijepili su navode optužnice.
Branitelj postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je da izvedeni dokazi
tokom postupka upućuju na zaključak da su optuženici doista počinili kaznena djela,
kojima ih se tereti, slijedom čega predlaže uzimanje olakotnih okolnosti u obzir
prilikom odmjeravanja kazne.
Svojstvo civilnih osoba oštećenicima nitko nije osporio.
Kako je krivično djelo učinjeno napadom na živote i tijela za vrijeme
oružanog sukoba, te spram civilnih osoba zaštićenih međunarodnim pravom
(Ženevska konvecija), to su se u postupcima svakog od optuženih stekla sva bitna
obilježja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina
protiv civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH.
Iako, možda, izgleda, obzirom na način opisivanja činjeničnog stanja, sadržan
optužnicom, da se radi u odnosu na III – opt. Japranin Dragana i IV – opt. Begović
Nikolu, na postupanje u stjecaju, za reći je, ovaj sud to tako ne shvaća, jer je očito,
imajući u vidu da se radi o krivičnom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, riječ o jedno te istom ratu, tokom kojeg, po istoj osobi učinjeno samo
jedno kazneno djelo pravno tako kvalificirano, dok više raznolikih postupaka imade
se shvatiti kao dio činjeničnog opisa protupravnog postupanja, a potom imali za to
osnova, uvažavati prilikom odmjeravanja kazne.
Uračunljivost kod nijednog od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila
dovedena u sumnju tokom cijelog postupka.
Način postupanja svakoga od optuženih, opisan po svjedocima, a sadržan i
izrekom presude, a sa nespornim posljedicama, naročito pogibanjem ljudi, kroz cijelo
vrijeme vršenja djela poznatim i optužnicama, upućje na nedvojbeni zaključak
postojanja direktnog umišljaja svakog od optuženih.
Krivična odgovornost optuženih nije, dakle, dovedena u dvojbu.
Povreda međunarodnog prava u opisu kaznenog djela stavljenog na teret
optužnicom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i
okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti
protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici, u krajnjoj liniji, ne
moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava.
Prilikom odmjeravanja kazne svakom od optuženih sud je imao u vidu svrhu
kažnjavanja, stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu
povrede zaštićenih dobara i okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, a što je sve moguće
jasno razabrati kako iz činjeničnog opisa kaznenog djela, tako i iz obrazloženja u
njegovu dosadašnjem djelu.
Jedino izrečena kazna zatvora u trajanju od po 20 godina svakom od
optuženih, uvjerenje je suda, odgovarajući je težini od njih učinjenog,
Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora.
Odluka o trošku, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom
postupka, temelji se na u izreci citiranim propisima.
Paušalni iznos odmjeren je srazmjerom dužini trajanja i složenosti postupka te
imovinskim prilikama optuženih.
U Sisku, dana 13. listopada 1993.
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Marija Bogdan, v.r Željko Barać, v.r
POUKA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.
Branitelju optuženih kojima je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj
ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a)
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske.
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA:
2. NIKOLA BEGOVIĆ, sin Milana, rođen 17.07.1949. god u Petrinji, s
tadašnjim prebivalištem u Donjim Kukuruzarima br. 16, općina Kostajnica
4. STEVO DŽAKULA, sin Miće, rođen 1946. god u Šašu, s tadašnjim
prebivalištem u Šašu
5. DMITROVIĆ NENAD, sin Nikole, rođen 22.09.1963. u Bosanskoj Dubici,
BiH, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 179
6. STEVO KOKRLJA, sin Ilije, rođen 10.12.1962. god u Hrvatskoj Kostajnici,
s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 285
7. SRETO KOKRLJA, sin Miloša, rođen 15.05.1955. god. u Bosanskoj Dubici,
BiH, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 285
8. DUŠKO GLIGORIĆ, sin Milke, rođen 17.04.1970. god. u Sisku, s tadašnjim
prebivalištem u Živaji br. 275
9. DRAGO RADIŠIĆ, sin Jove, rođen 04.11.1961. god., u Sisku, s tadašnjim
prebivalištem u Živaji br.121
10. STEVO GVOZDEN, sin Milana, rođen 15.03.1964. u Bosanskoj Dubici,
BiH, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 251
11. BOŠKO POLJAK, sin Mojice, rođen 18.05.1957. god. u Bosanskoj Dubici,
BIH, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 235
12. STEVO POLJAK, sin Nikole, rođen 14.10.1959. god. u Bosanskoj Dubici,
BiH, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 233
13. RANKO BRADARIĆ, sin Jovana, rođen 23.10.196. god. u Bosanskoj Dubici,
BiH, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 167
14. NENAD NOVAKOVIĆ, sin Mirka, rođen 17.04.1974. god. u Muri,
Švicarska, s tadašnjim prebivalištem u Šašu br. 1
15. NIKOLA RENDIĆ, sin Dušana, rođen 09.03.1959. god. u Kostajnici, s
tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 14
16. MARTIN BRNAD, sin Petra, rođen 10.11.1950. u Šašu, s tadašnjim
prebivalištem u Šašu 151
17. MILISAV TEPIĆ, sin Dušana, rođen 26.10.1949. god. u Kostajnici, s
tadašnjim prebivalištem u Cerovljanima br 141
19. RAJKO PAUKOVIĆ, sin Vase, rođen 27.10.1943. god. u SR Njemačkoj, s
prebivalištem u Cerovljanima
20. DUBRAVKO PAUKOVIĆ, sin Rajka, rođen 30.12.1966. god. u Sisku, s
tadašnjim prebivalištem u D. Cerovljanima br. 158
21. ŽELJKO VUKSAN, sin Đure, rođen 07.06.1953. god. u Bosanskoj Dubici,
BiH, s tadašnjim prebivalištem u Cerovljanima br. 158
22. ILIJA RATKOVIĆ, sin Ilije, rođen 27.03.1953. god. u Bosanskoj Dubici,
BiH, s tadašnjim prebivalištem u Cerovljanima br. 11323. ŽELJKO TULEKOVIĆ, sin Petra, rođen 26.06.1950. god. u Bosanskoj
Dubici, s tadašnjim prebivalištem u Cerovljanima br. 95
24. MILE VELIMIR, sin Đure, rođen 22.06.1954. god. u Bosanskoj Dubici, BiH,
s tadašnjim prebivalištem u Cerovljanima br. 87
25. SRETEN TOMAŠEVIĆ, sin Đure, rođen 07.03.1932. god. u Kostajnici, s
tadašnjim prebivalištem u Cerovljanima 16
MJESTO POČINJENJA DJELA: selo Cerovljani
VRIJEME POČINJENJA DJELA: 21. rujna 1991. god. i 24. rujna 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su u rujnu 1991. pristupili tzv. Vojsci
Republike srpske krajine, te su 21. rujna 1991. god. pod zapovijedanjem Nikole
Begovića ušli u selo Cerovljane i tom prilikom zapalili nekoliko kuća vlasnika
hrvatske nacionalnosti. Dana 24. rujna 1991. ista grupa ponovno je došla u selo i tom
prilikom su u vremenu od 14:30 do 20:00 sati s leđa ubili civile Likić Nikolu starog
75 godina i Plinja Baricu staru 73 godine, dok su Prazina Asima vezali užetom oko
vrata i tako ga vodili po selu. Također su u selu zapalili veći broj kuća i gospodarskih
objekata u vlasništvu Hrvata. Svime opisanim imenovani su počinili kazneno djelo
ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
PODACI O ŽTRVAMA:
2. Likić Nikola star 75. god.
3. Plinja Barica stara 73. god.
SI – 0004
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK K – 38/39-
20
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednik vijeća, Josipa Budinski, člana vijeća, sudaca porotnika, Ivana Kasaić,
Mirka Švaljek, Josipa Žinić, članova vijeća, uz sudjelovanje Jagice Blašković,
zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Gavrilović Dušana, Radaković
Milana, Dabić Milana, Dabić Mirka, Sladović Milana, Španović Dušana, Jelić
Stojana, Jelić Stanke, Galjen Milana, Vukičević Momira, Prusac Dragana, Janus
Nikole, Vinčić Jovice, Jakovović Dragana, Varkaš Steve, Pavlica Đure, Podunavac
Milana i Zrakić Slavka, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 17.
studenog 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog
državnog odvjetnika Ivana Petrkač i branitelja optuženih Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i obavio
P R E S U D U
I – optuženi DUŠAN GAVRILOVIĆ, sin majke Draginje, rođ. Gavrilović
rođen 12. prosinva 1946. godine u Dragotini
gdje i prebiva na kbr. 93, SO Glina, Srbin
ekonomski tehničar
II – optuženi MILAN RADAKOVIĆ, iz Bijelih Voda, Srbin, strojobravar
III – optuženi MILAN DABIĆ, sin Dušana, rođen 13. lipnja 1962. godine
u Glini sa prebivalištem u Dragotini
kbr. 150, SO Glina, Srbin, automehaničar
IV – optuženi MIRO DABIĆ, sa prebivalištem u Dragotini, Srbin,
poljoprivrednik
V – optuženi MILAN SLADOVIĆ, sin Ilije, rođen 13. lipnja 1960. godine
u Dragotini, SO Glina, gdje i prebiva na kbr,
33, Srbin, vozač
VI – optuženi DUŠAN ŠPANOVIĆ, iz Dragotine, SO Glina, Srbin,
Veterinarski tehničar
VII – optuženi ŠPANOVIĆ MILAN, iz Dragotine SO Glina, Srbin, djelatnik
VIII – optuženi STOJAN JELIĆ, sin Petra, rođen 9. siječnja 1964.
godine u Bijelim Vodama, SO Gline, gdje i
prebiva na kbr. 171. Srbin, poljoprivrednik
IX- optuženi STANKO JELIĆ, iz Bijelih Voda, Srbin, poljoprivrednik
X – optuženi MILAN GALJAN, iz Dragotine, SO Glina, Srbin, bravar
XI – optuženi MOMIR VUKIČEVIĆ, sin Dušana, rođen, 18. studenog
1963. godine u Glini, sa prebivalištem u
Dragotini, SO Glina na kbr. 112, Srbin
ekonomski tehničar
XII – optuženi DRAGAN PRUSAC, sin Gojka, rođen 06. veljače 1967.
godine u Glini sa prebivalištem u G. Klasniću
kbr. 153. Srbin, poljoprivrednik
XIII – optuženi NIKOLA JANUS, sin Petra, rođen, 08. prosinca 1958
u Brubnju, SO Glina, sa prebivalištem u Glini,
ul. 29. novembra kbr. 2, Srbin, djelatnik
XIV – optuženi JOVICA VINČIĆ, sin Gojka, rođen, 11. rujna, 1967. godine u Glini, sa prebivalištem u Dragotini
kbr. 18, Srbin
XV- optuženi DRAGAN JAKOVOVIĆ, sin Dušana, rođen 16. prosinca
1959. godine u Glini, sa prebivalištem u
Dragotini
bb, Srbin, poljoprivrednik
XVI- optuženi STEVO VARKAŠ, iz Dragotine, Srbin, poljoprivrednik
XVII – optuženi ĐURO PAVLICA, iz Dragotine, Srbin, djelatnik
XVIII- optuženi MILAN PODUNAVAC, iz Dragotine
XIX – optuženi SLAVKO ZRAKIĆ, sin Petra, rođen 5. listopada 1951,
godine, u Dabrini SO Glina, sa prebivalištem
u Dragotini kbr. 3, prodavač
k r i v i s u
što su :
dana 18. kolovoza 1991. godine u Maji i Svračici, kao pripadnici četničko –
terorističkih formacije tzv. SO Krajina u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske,
protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata,
naoružani došavši u ta sela, po istima otvorili minobacačku i puščanu vatru, a potom
nenaoružane mještane hrvatske nacionalnosti započeli maltretirati na razne
ponižavajuće način, pretraživati njih i njihove kuće i gospodarske zgrade, oduzimati
im novac, hranu, stvari kuća i gospodarske zgrade, paliti i rušiti kuće i gospodarske
zgrade, društvene i sakralne objekte, pa su tako :
od Bradarić Katarine iz džepa haljine silom oduzeli tadašnjih 600 dinara, a iz
podruma joj uzeli motoru pilu i suhomesnate proizvode, te iz dvorišta kamion marke
Mercedes reg. oznake ŠI 807-61 vlasništvo njezina sina Ive, izudarali Matijević Ivu,
nanjevši mu pri tome tjelesne povrede, minirali i srušili seoski dom i trgovinu u Maji
Svračici, zapalili kući i sjenik vlasništvo Brdarić Mirka, štalu Nogić Marijane, kuću
Lamza Marka, kuću i traktor Davodović Matije, štaku Davidović Slavka, štalu i kuću
Tonči Mije, traktor, prikolicu i štalu Davidović Steve i dvorišnu zgradu Lončarić
Milana, te su od Lamza Marka uzeli berač kukuruza i ostale poljoprivredne strojeve a
Mladenović Mati uzeli su traktor i motornu pilu, dok iz ostalih kuća su uzimali i
otimali tranzistore i TV – prijemnike, video – rekordere i ostale stvari pogodne za
odnošenje,
dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog skoba, civilno
stanovništvo mučili i nanosili mu povrede tjelesnog integriteta, pljačkali imovinu
stanovništva, te rušili i uništavali kuće i gospodarske zgrade, kulturne i sakralne
objekt,
čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa
se temeljem istog zakonskog propisa O S U Đ U J U
SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVOROM U TRAJANJU OD 20
(DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se
pritvor.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 7 ZKP-a
optuženici su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 3,300.000.
– HRD i temeljem točke 6. istog članka i stavka platiti svaki paušalni iznos od 5.000.
HRD.
O b r a z l o ž e nj e
Okružno državno odvjetništvo iz Siska, optužnicom KT-53/93 od 13.
kolovoza 1993. godine, stavilo je na teret I- optuženom Gavrilović Dušanu, II-
optuženom Radaković Milanu, III- optuženom Milanu, IV- optuženom Dabić Mirku,
V- optuženom Sladović Milanu, VI- optuženom Španović Dušanu, VII- optuženom
Španović Milanu, VIII- optuženom Jelić Stojanu, IX- optuženom Jelić Stanku, X-
optuženom Galjen Milanu, XI- optuženom Vukičević Momiru, XII- optuženom
Prusac Draganu, XIII- optuženom Janus Nikoli, XIV- optuženom Vinčić Jovici, XV-
optuženom Jakovović Draganu, XVI- optuženom Varkaš Stevi, XVII- optuženom
Pavlica Đuri, XVIII- optuženom Podunavac Milanu i XIX- optuženom Zrakić Slavku
izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom
protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH.
Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u
odsutnosti optuženih s razlogom što isti nisu dostupni državnim organima, a postoje
naročito važni razlozi što isti nisu dostupni državnim organima, a postoje naročito
važni razlozi da im se sudi iako su odsutni.
Prijedlogom Okružnog državnog odvjetništva je udovoljeno rješenjem ovog
suda KV – 129 /93 od 21. listopada 1993. godine.
Tokom postupka provedeni dokaz saslušanjem svjedoka Mićija Milana te
čitanje službenih bilježaka sadržajnih na listu 1 – 23 spisa K – 101/92 Vojnog suda u
Zagrebu, koji prileži ovom temeljnom spisu, sud smatra detaljno i uvjerljivo
podkrepljenim sve navode optužnice.
Branitelj postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je izvedeni dokazi
tokom postupka upućuju na zaključak da su optuženici doista postupili na način da su
počinili kaznena djela kojima ih se tereti, slijedom čega predlaže uzimanje olakotnih
okolnosti u obzir prilikom odmjeravanja kazne.
Svojstvo civilnih osoba oštećenicima nitko nije osporio.
Kako je krivično djelo učinjeno napadom na živote i tijela za vrijeme oružanog sukoba, te spram civilnih osoba, zaštićenih međunarodnim pravom
(Ženevska konvencija), to su se u postupcima svakog od optuženih stekla sva bitna
obilježja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina
protiv civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH.
Uračunljivost nijednog od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila dovedena
u sumnju tokom cijelog postupka.
Način postupanja svakog od optuženih, opisan po svjedoku, a sadržan i
izrekom presude, a sa nespornim posljedicama, naročito pogibanje ljudi, kroz cijelo
vrijeme vršenje dijela poznatim i optuženicima, upućuje na nedvojbeni zaključak
postojanja direktnog umišljaja svakog od optuženih.
Krivična odgovornost optuženih nije, dakle dovedena u dvojbu.
Potvrda međunarodnog prava u opisu kaznenog djela stavljenog na teret
optužnicom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i
okvir protupravnosti ovog kaznenog djela u tom pravcu da djelo mora biti
protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optužnici, u krajnjoj liniji, ne moraju
biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava.
Prilikom odmjeravanja kazne svakom od optuženih sud je imao u vidu svrhu
kažnjavanja, stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djela učinjeno, jačinu
povrede zaštićenih dobara i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, a što sve moguće
jasno je razabrati kako iz činjeničnog opisa kaznenog djela, tako i iz obrazloženja u
njegovu dosadašnjem dijelu.
Jedino izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina svakome od optuženih,
uvjerenje je suda, odgovarajuće je težini od njih učinjenog.
Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora.
Odluka o trošku, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom
postupka, temelji se na u izreci citiranim propisima.
Paušalni iznos odmjeren je srazmjerno dužini trajanja i složenosti postupka te
imovinskim prilikama optuženih
U Sisku dana 17. 17. studenog 1993.
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Jagica Blašković .v.r. Željko Barać v.r.
SI-0005
REPUBLIKA HRVATSKAOKRUŽNI SUD SISAK K-
21/93-
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić,
Mirka Švalje, Josipa Žinić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom
predmetu protiv Roksandić Dragana i Korač Milana, zbog krivičnog djela iz čl. 120.
st. 1. OKZRH (ranije čl. 142. istog zakona), nakon dana 26. svibnja 1993. godine, u
odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Miljenka
Ugarković i branitelja optuženih Davora Škugor, odvjetnika iz Siska, održane glavne i
javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I-optuženi DRAGAN ROKSANDIĆ, sin Petra, rođen 26.
kolovoza
1957. godine u Glini, gdje i
prebiva u ul.
29. novembra br. 6.
II-optuženi KORAČ MILAN, sin Vuje rođen 1. travnja 1957.
godine u
selu Bojna SO Glina, sa stanom u
Gornjem Selištu kbr. 11,
k r i v i s u
što su:
prvo okrivljeni Roksandić Dragan, kao tajnik Općine Glina i drugo-okrivljeni
Korač Milan kao predsjednik Izvršnog vijeća Općine Glina, tokom 1991. godine i
1992. godine u Glini, očito nezadovoljni sa nastupajućim demokratskim promjenama
u Republici Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog
demokratskog društva u Republici Hrvatskoj u selu Šibinama kraj Gline formirali
ratni štab, pa su u okviru toga svog zločinačkog plana organizirali, planirali i
koordinirali oružane akcije nelegalnih četničkih formacija, a zatim protivno
odredbama konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, izdali naređenje da
se izvrši napad na Policijsku postaju Glina, da se vrši progon nesrpskog stanovništva
na području Gline i šire, naređivali da se vrši otuđenje pokretne imovine kao i
uništenje stambenih i gospodarskih objekata, koji su pripadali stanovnicima hrvatske
nacionalnosti, naređivali nelegalno lišavanje slobode većeg broja pripadnika hrvatske nacionalnosti, koji je bio odvojen u OPD Glina gdje su bili izloženi fizičkom i
psihičkom maltretiranju, uslijed čega su Šmicl Stjepan, Palajić Ivan, i Gregurić Ivan
zbog zadobivenih povreda u zatvoru podlegli,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
naredili da se civilno stanovništvo ubija i imovina pljačka i uništava u velikim
razmjerima,
čime su učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa
se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J U
SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU
OD 20 (DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih
određuje se pritvor.
Temeljem propisa čl. 9. st. 1. ZKP-a u vezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 7.
ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od
20.000.- HRD-a, a svaki od njih paušalni iznos od 5.000- HRD-a.
Obrazloženje
Optužnicom okružnog javnog tužilaštva Sisak od 14. travnja 1993. godine
KT-175/92 optuženima Roksandić Draganu i Korač Milanu stavljeno je na teret
izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina
protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.
Istovremeno sa podnošenjem optužnice stavljen je prijedlog da se glavna
rasprava održi u odsutosti optuženih s razloga što isti nisu dostupni državnim
organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni.
Prijedlogu Okružnog javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem
vijeća oznake Kv.66/93 od 3. svibnja 1993. godine.
Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti ne osporava da su se „…u ovom
ratu zbila takva djela koja imaju karakter ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
S obzirom da smo i sami na neki način bili sudionici toga rata napred rečeno možemo
smatrati notornom činjenicom. Međutim, bez obzira što posljedica ovog djela ni po
mišljenju obrane nije sporna..“ da su upravo okrivljeni počinili krivično djelo ratnog
zločina, iste treba osloboditi od optužbe.
Svojstvo civilnih osoba navedenim u izreci nitko nije osporio.
Svjedoci Lipak Karlo, Prišek Boris, Bagić Vlado, Štajduhar Pavle, Kocmanić
Ivo i Panežić Željko detaljno i uvjerljivo podkrijepili su, svaki u ponekom dijelu, ali svi, konačno, u cijelosti, navode optužnice.
Uračunljivost ni jednoga od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila
dovedena u sumnju tokom cijelog postupka.
Kako su krivična djela obojice optuženih, nosilaca vlasti na svojem području
tada, učinjena napadom na živote i tijela civilnog stanovništva, ubijanje istog te
uništavanje u velikim razmjerima, unatoč zaštićenosti međunarodnim pravom a za
vrijeme oružanog sukoba, to su se u postupcima svakoga od optuženih stekla sva
bitna obilježja protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH.
Povreda međunarodnog prava u opisu krivčnog djela stavljenog na teret
optužnicom svakome od optuženih predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je
posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da
djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici ne moraju
biti, u krajnjoj liniji, svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava.
Nije, dakle, dvojbena krivična odgovornost optuženih.
Prilkom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31.
OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude ih kojih je djelo učinjeno, jačini
povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao
svakome od optuženih kaznu zatvora u trajanju od 20 godina u uvjerenju, da je jedino
takova kazna odgovarjuća težini od njih učinjenog.
Visina izrečene kazne zahtjeva, pozivom na propis čl. 343.- st. 1. ZKP-a,
određivanje pritvora.
Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim
izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni
iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.
U Sisku, dne 26. svibnja 1993.
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK VIJEĆA
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje
žalbe počinje teći protekom osam dana za koje je vrijeme presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a).
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske.SI-0006
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK K-
23/93-16
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelovanje Nataše Galinić,
zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Šolaja Branka, zbog krivičnog
djela iz čl. 150. OKZRH (sada čl. 128. OKZRH), nakon dana 8. srpnja 1993. godine,
u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog državnog odvjetnika
Ivana Petrkač i branitelja optuženika Eriha Fridrih, odvjetnika iz Siska, održane
glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi BRANKO ŠOLAJA, sin Bogdana i Drage r. Nogić,
rođenog
22. kolovoza 1950. godine u
Voćarcima,
Srbin, sa prebivalištem u Novskoj,
ul. B.
Adžije br. 17, nalazi se u bijegu,
k r i v j e
što je:
dana 22. studenog 1991. godine u Paklenici, kao pripadnik četničko –
terorističkih formacija tzv. „SAO Krajina“, protivno odredbama Ženevske konvencije
o postupanju s ratnim zarobljenicima, u tijeku oružanog sukoba protiv Republike
Hrvatske, nakon što su prethodno Gobac Vinko, Kovačević Veljko, Kliba Radenko i
Matekalo Živko, kao pripadnici hrvatske vojske prethodno bili zarobljeni na
položajima nedaleko Paklenice od strane pripadnika tzv. „Belih orlova i Martićevaca
“ u oružanom sukobu i provedeni u zatvor, prilikom ispitivanja i boravka u zatvoru
tukao ih rukama, nogama i kablom po glavi i tijelu, nanijevši im pri tome tjelesne
povrede,dakle, vršeći pravila međunarodnog prava, surovo postupao s ratnim
zarobljenicima,
čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u
čl. 150. OKZRH (sada čl. 128. OKZRH), pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a (sada čl. 343. st. 1. ZKP-a) nad
optuženikom se određuje pritvor.
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u vezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 6.
ZKP-a (sada članovi 90. i 87. ZKP-a) optuženik je dužan platiti trošak krivičnog
postupka u iznosu od 172.500.- HRD i paušalni iznos od 5.000.- HRD.
Obrazloženje
Optužnim prijedlogom Okružnog državnog odvjetništva Sisak KT-30/93 od
20. travnja 1993. godine Šolaja Branku stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima,
bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz čl. 150. OKZRH (sada čl. 128. OKZRH).
Istovremno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti
optuženika.
Prijedlogu okružnog državnog odvjetništva je udovoljeno pravomoćnim
rješenjem vijeća Kv-83/93 od 27. svibnja 1993. godine.
Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, založio se je za uvažavanje
eventualnih olakotnih okolnosti pri odmjeravanju kazne.
Svjedoci Kovačević Veljko, Kliba Radenko i Gobac Vinko detaljno su i
uvjerljivo podkrijepili navode optužnog prijedloga. To tim prije što su i sami bili
žrtve postupanja optuženog Šolaja Branka.
Svojstvo ratnog zarobljenika ni jednome od oštećenih tokom cijelog postupka
nitko nije osporio.
Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, bila dovedena u dvojbu.
Sam način postupanja optuženika, opisan po svjedocima upućuje nedvojbeno
na zaključak postojanja direktnog umišljaja optuženika.
Iz rečenog slijedi, da nema dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika.Svim do sada rečenim o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa
sigurnošću dokazanim, da je Šolaja Branko svojim postupkom ostvario sva bitna
obilježja, subjektivna i objektivna, krivičnog djela suruvog postupanja sa
zarobljenicima kršeći pravila međunarodnog prava – konkretno članaka 143. i 144.
Ženevske konvenciej iz 1949. godine.
Za reći je, međutim, i to, da povreda međunarodnog prava spomenutog u opisu
krivičnog djela stavlejnog na teret optužnim prijedlogom predstavlja objektivni uvjet
kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog
djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te
stoga optuženik, u krajnjoj liniji, ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši
pravila međunarodnog prava.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja čl. 33.
OKZRH (sada čl. 31. OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je
djelo učinjeno, jačinu povrede, zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo
učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 godina u uvjerenju, da je jedino
takova kazna odgovarajuća težini od optuženika učinjenog.
Obzirom na visinu izrečene kazne, temeljeno na propisu čl. 353. st. 1. ZKP-a
(sada čl. 343. st. 1. ZKP-a), doređen je pritvor.
Odluka o trošku temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak
odmjeren je prema stvarno nastalim izdacima tokom postupka, s tim da je paušalni
iznos odmjeren srazmjerno trajanju i složenosti postupka.
U Sisku, dne 8. srpnja 1993.
ZAPISNIČAR S U D A C
Nataša Galiniš, v.r. Željko
Barać, v.r.
SI-007
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK K-
20/93-17
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barasć, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Milenka Dabić, zbog krivičnog
djela iz članka 128. OKZRH (ranije čl. 150. OKZRH), nakon dana 26. svibnja 1993.
godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja
Miljenka Ugarković i branitelja optuženika Ivana Rafaj, odvjetnika iz Siska, održane
glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi MILENKO DABIĆ, sin Nedeljka i Mare rođene
Milanović,
rođen 10. ožujka 1952. godine u
Lađevcu
SO Nova Gradiška, sa
prebivalištem u Okučanima, Ul.
N. Vujasinović br. 5, Srbin,
umirovljeni milicioner, oženjen,
otac dvoje djece, SSS, nalazi se u
bijegu,
k r i v j e
što je:
tijekom mjeseca rujna 1991. godine u Okučanima, nakon što se je priključio
paravojnim formacijama tzv. SAO Zapadna Slavonija, primivši oružje i uniformu tzv.
SUP-a Okučani, a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog
društva u Republici Hrvatskoj, kao policajac u četničkom zatvoru Okučani, prilikom
saslušavanja zarobljenih hrvatskih vojnika, suprotno odredbama čl. 143. i 144.
Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, tukao ih nanosivši im pri
tome tjelesne povrede, a prilikom saslušanja ratnog zarobljenika Mlinac Đure,
nogama obuvenim u cipele i drugim predmetima tukao ovoga po čitavom tijelu u više
navrata,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim
zarobljenicima,
čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u
članku 128. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U JE
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a (ranije čl. 353. istog zakona) nad
optuženikom se određuje pritvor.Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a
(ranije članovi 98. i 95. ZKP-a optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u
iznosu od 73.750.- HRD i paušalni iznos od 5.000.- HRD.
Obrazloženje
Optužnim prijedlogom Okružnog javnog tužilaštva sisak KT-25/93 od 30.
ožujka 1993. godine Dabić Milenku stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima,
bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz čl. 128. OKZRH.
Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti
optuženika.
Prijedlogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća (čl.
21. st. 6. ZKP-a) Kv-71/93 od 3. svibnja 1993. godine.
Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, slijedeći utvrđeno činjenično
stanje založio se je za uvažavanje eventualnih olakotnih okolnosti pri odmjeravanju
kazne.
Svjedok Mlinac Đuro detaljno je i uvjerljivo podkrijepio navode optuženog
prijedloga. To tim prije, što je sam bio i žrtva postupanja optuženikova.
Svojstvo ratnog zarobljenika oštećenika nitko nije osporio.
Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, tokom cijelog postupka,
bila dovedena u sumnju.
Sam način postupanja optuženika, opisan po svjedoku, nedvojbeno upućuje na
zaključak postojanja direktnog umišljaja optuženika.
Dakle, dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika nema.
Svim do sada rečenim o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa
sigurnošću dokazanim, da je Milenko Dabić svojim postupkom ostvario sva bitna
obilježja, subjektivna i objektivna, krivičnog djela surovog postupanja sa
zarobljenicima kršeći pravila međunarodnog prava. Konkretno članaka 143. i 144.
Ženevske konvencije iz 1949. godine.
Za reći je, međutim, i to, da povreda međunarodnog prava spomenutog u opisu
krivčnog djela stavljenog na teret optužnim prijedlogom predstavlja objektivni uvjet
kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog
djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te
stoga optuženik, u krajnjoj liniji, ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši
pravila međunarodnog prava.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31.
OKZRH), a ranije čl. 33. istog zakona), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede, zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je
djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 godina u uvjerenju, da je
jedino takova kazna odgovarjuća težini od optuženika učinjenog.
Obzirom na visinu izrečene kazne, temeljeno na propisu čl. 343. st. 1. ZKP-a
(ranije čl. 353. istog zakona), određen je pritvor.
Odluka o trošku temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak je
odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom postupka, s tim da je paušalni iznos
odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.
U Sisku dne 26. svibnja 1993.
ZAPISNIČAR: S U D A C
Nataša Galinić, v.r. Željko
Barać, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 (osam)
dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje
žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 123. st. 4. ZKP). Sada 115.- čl. St. 4.
Žalba se podnosi putem ovoga suda Vrhovnom sudu R Hrvatske.
DNA: 1. OJT-u Sisak na br. KT-25/93 (u dva primjerka)
2. okr. Dabić Milenko, Oglasna ploča – ovdje
3. branitelju opt. Ivanu Rafaj, odvjetnku, Sisak
4. Obavijest PS Okučani
5. U spis
NAREDBA KANCELARIJI:
2. Presuda nepravomoćna
3. Vidi upisnik „K“
4. Dostavi kao gore
5. Kal. 15. srpnja 1993. godine
U Sisku, dne 21. lipnja 1993.
S U D A CSI-0008
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK K-
15/93-
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić,
Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u
krivičnom predmetu protiv I.opt. Mihajlović Ljubiše i II.opt. Kuzmić Zorana, zbog
krivčnog djela iz čl. 120. st. 2. u svezi ss. 1. OKZRH, nakon dana 8. srpnja 1993.
godine, u odsutnosti I-optuženika, a u prisutnosti zamjenice okružnog državnog
odvjetištva Sonje Rapić, II.- optuženika i njihovih branitelja Danice Demonje i
Hamdije Unkić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i
objavio
P R E S U D U
I-optuženi LJUBIŠA MIHAJLOVIĆ, sin Slavka i Marije,
rođene
Martinović, rođen 5. travnja 1947.
godine u Zemunu, Općina Zemun,
sa posljednjim prebivalištem u
Sisku, ul. Rade Končara br. 3,
Srbin, službeni, razveden, otac
dvoje djece,
II-optuženi ZORAN KUZMIĆ, sin Rudolfa i Zore, rođene
Desimirović,
rođen 6. travnja 1950. godine u
Sremskoj
Mitrovici, RS; sa prebivalitšem u
Sisku, Otokara Keršovanija br. 12,
Hrvat, kapetan unutrašnje
plovidbe,
Temeljem propisa čl. 340. toč. 3. ZKP-a
OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBEDa su i to:
I-opt. MIHAJLOVIĆ LJUBIŠA
1./ dana 22., 23. i 24. listopada 1991. godine, u Sisku, kao dispečr na radio-uređajima
poduzeća „Dunavskog Lloyda“ Sisak, a nakon što je Sabor Republike Hrvatske
donio odluku o proglašenju samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske očito
nezadovoljan takovom odlukom u cilju rušenja i obaranja novouspostavljenog
društvenog sistema Republike Hrvatske, u vrijeme učestalih zračnih i artiljerijskih
napada tzv. JNA i teritorijalaca formiranih iz dijela pobunjenog srpskog stanovništva
na grad Sisak i okolinu suprtono Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba za
vrijeme rata, omogućio međusobnu komunikaciju neprijateljskih formacija i
suradnika u gradu, koji su slali šifrirane poruke i koordinate radi gađanja ciljeva u
gradu Sisku i okolinu, a u toku kojih napada je ubijeno i ranjeno za sada točno
neutvrđen broj ljudi, te je uništeno i oštećeno više gospodarskih i civilnih objekata,
koji nisu bili branjeni vojnim snagama Hrvatske vojske,
Dakle, da bi kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata pomagao da
se bez izbora cilja pogađaju nebranjena mjesta,
II. opt. KUZMIĆ ZORAN
2./ dana 23. i 24. listopada 1991. godine, u Sisku, kao šef saobraćaja poduzeća
„Dunavski Lloyd“ Sisak, iako je znao da je I-opt. Mihajlović Ljlubiša suprotno
Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata omogućio
uspostavljanje komunikacija neprijateljskih formacija i suradnika u gradu sisku, koji
su slali šifrirane poruke i koordinate radi gađanja ciljeva u gradu i okolini, u vrijem
zračnih i artiljerijskih napada tzv. JNA i teritorijalaca formiranih iz dijelova
pobunjenog srpskog stanovništva, u cilju rušenja i obaranja novosupostavljeog
društvenog uređenja Republike Hrvatske, omogućio I-opt. Mihiajlović Ljubiši da i
dalje obavlja posao dispečera poduzeća „Dunavski Lloyd“ Sisak, radi čega je u toku
tih napada ubijeno i ranjeno za sada točno neutvrđen broj ljudi, te uništeno i oštećeno
više gospodarskih i civilnih objekata,
Dakle, da bi kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata pomagao da
se bez izbora cilja pogađaju nebranjena mjesta,
Pa, da su time I-op. Mihiajlović Ljubiša i II-opt. Kuzmić Zoran s umišljajem
pomagali u izvršenju krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 2. u svezi st. 1.
OKZRH uz primjenu čl. 24. OKZRH.
Temeljem propisa čl. 91. st. 1. ZKP-a troškovi krivičnog postupka iz čl. 87. st.
2. toč. 1. – 5. tog zakona padaju na teret proračunskh sredstava.
Obrazloženje
Okružno državno odvjetništvo Sisak optužnicom broj KT-183/92 od 11.
ožujka 1993. godine, stavilo je svakome od optuženih na teret izvršenja krivičnog
djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, označenog u članku 120. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH uz primjenu članka
24. istoga Zakona.
Također je od strane zamjenice okružnog državnog odvjetnika, dana 19.
travnja 1993. godine, stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti
I-optuženog Ljubiše Mihajlović, jer isti nije dostižan državnim organima, a postoje
naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan.
Prijedlog zamjenice okružnog državnog odvjetnika u dovoljeno je
pravomoćnim rješenjem vijeća oznake KV-73/93 od 14. svibnja 1993. godine.
Prvo optuženi Ljubiša Mihajlović saslušan u toku istrage (list 20 i 21 spisa)
kada se je još mogla osigurati njegova prisutnost navodi da je kao djelatnik
„Dunavskog Lloyda“ radio na radnom mjestu dispeečra, gdje je putem UKW i SSB
radio stanica komunicirao sasvim brodovima „Dunavskog Lloyda“.
Dana 22. listopada 1991. godine oko 16,00 sati, za vrijeme trajanja zračne
opasnosti u Sisku, na 16 kanalu čuo je poziv „Gavran zove Lim“, a potom i obrnuto
„Lim zove Gavrana“. Kako nisu mogli uspostviti vezu, uključio se i obratio se
„Gavranu“ sa riječima: „Lloyd zove Gavrana, Gavrane javi se“. Nakon što se
odazvao, rekao mu je da vjerojatno nešto nije u redu sa njihovim stanicama, te da se
maknu sa kanala i prijeđu na „R1 i R2“, što su i učinili.
Na istom 16. kanalu čuo je pozive „Gavrana 1“ i „Gavrana 2“, kako 23. tako i
24. listopada 1991. godine ali više nije obraćao pažnju o razgovoru koji su vodili.
Poriče da bi posredovao kod slanja bilo kakovih šifriranih poruka, jer nema
nikakovih razloga da pomaže neprijatelju, tim prije, što mu se sinovi nalaze u
jedinicama ZNG-a.s
Drugo optuženi Zoran Kuzmić, iznoseći svoju obranu navodi da je od 1974.
godine zaposlen u „Dunavskom Lloydu“ na radnom mjestu šefa prometne službe, te
predaje dispečeru radne zadatke za sve brodove, „Dunavskog Lloyda“. Između ostalih
poslova dispečer putem radio-veza šalje i prima poruke sa brodova „Dunavskog
Lloyda“ i dužan je o tome voditi radio dnevnik.
Dana 22. listopada 1991. godine, oko 16,00 sati, dok se nalazio na svom brodu
„Zibel“, čuo je preko UKW radio-stanice na 16. kanalu jedan kratki razgovor, koji
nije bio uobičajen u komuniciranju među brodovima „Dunavskog Lloyda“. Kako je
čujnost bila dosta slaba nije mogao razumjeti o čemu se govorilo, ali se sjeća da je
kao pozivni znak među stanicama korištena riječ „Gavran 1“, kao i da je u jednom
trenutku čuo glas Ljubiše Mihajlović. Iz onoga što je mogao čuti dalo se naslutiti da
se radi o šifriranom razgovoru, pa je pretpostavio da se radilo o komunikaciji
patrolnog broda ZNG-a, jer je prije ovog događaja iz rezervi „Dunavskog Lloyda“
izvršena predaja više radio-stanica ovog tipa. Naime, i on je osobno sudjelovao u
probi ispravnosti, a potom i predaji dvije radio-stanice USE 197 čiji je osnovni kanal
16., dvojici pripadnika ZNG-a.
Poriče da bi znao da je I-optuženik uspostavio bilo kakove komunikacije sa
neprijateljskim formacijama i suradnicima u gradu, radi gađanja ciljeva u gradu i
okolici u vrijeme napada sa zemlje i iz zraka, jer ga 24. listopada 1991. godine, po dolasku na radno mjesto, dispečer, to jest I-optuženik nije obavijestio o bilo kakovim
problematičnim radio-vezama, niti je u dnevniku načinio bilješku, što bi mu bila
obaveza da ih je bilo.
U toku dokaznog postupka saslušani su svjedoci Branko Varkašević (list 54
spisa), Željko Milković (list 56 spisa)m, Braco Grozdanić (list 57 spisa), Dragan
Dakić (list 59 spisa), Antun Jakirčević (list 59 spisa), Dražen Velnić (list 66 spisa) te
vještak Ivan Korošec (list 74 si 75 spisa). Također je izvršen uvid i pročitana je
cjelokupna dokumentacija priložena u spisu.
Na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je slijedeće činjenično stanje:
Iz iskaza svjedoka Željka Milković, utvrđeno je da su se nakon uhićenja I- i IIoptuženika, preko radio-stanice na 16. kanalu, u više navrata čuli uzajamni pozivi
„Gavrana“ i „Lima“, kao i „Gavrana 1, 2, 3. i 4“, koji u pravilu nisu mogli uspostaviti
vezu.
Nadalje, iz suglasnih iskaza svjedoka Brace Gvozdanić i Antuna Jarkičević ,
koji su se 22. listopada 1991. godine, nalazili na brodu „Zibel“, utvrđeno je da su
preko radio-stanice u više navrata čuli, do tada nepoznate, uzajamne pozive „Gavrana
“ i „Lima“, koji nisu mogli uspostaviti međusobnu vezu, tako da se u jednom trenutku
među njih uključio njihov dispečer, sada I-optuženik pokušavajući uspostaviti vezu.
Kako se radilo o šifriranom razgovoru, pretpostavili su da se radi o komuniciranju
između pripadnika ZNG-a.
Sud je povjerovao iskazima gore navedenih svjedoka, jer su dali jasne i
kategorične iskaze, koji su u skladu jedan sa drugim i objektivno su realni, a nema
osnova da se posumnja u njihovu vjerodostojnost. Njihovim iskazima u potpunosti je
potvrđena obrana kako I-, tako i II-optuženika.
Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Ivana Korošec, utvrđeno je da je u
kritično vrijeme postojala opća zbrka u radio-foniji, te da su slate razne šifrirane
poruke, a da se ne zna, ni tko ih je slao, ni što su one značile, jer nije bilo stručnog
obrazloženja tih poruka, a što je trebalo na vrijeme ustanoviti vojska i policija, dok su
oni koji su primali i blježili informacije trebali određeno označiti jačinu prijema
signala. Također, je utvrđenog da šifrirane poruke nije prenosio I-optuženik, kao i da
nikada nisu pronađeni pravi sudionici ovih šifriranih veza.
Sud je u cijelosti povjerovao nalazu i mišljenju vještaka, jer je jasan, logičan i
uvjerljiv i dat od stručne osobe.
Uvidom u članke objavljene u tisku („Globus“, „Novi vjesnik“, „Slobodna
Dalmacija“) utvrđeno je da se „Gavrani“ pojavjluju kao pripadnici 1. Brigade, što
ukazuje da se navedene radio-stnice mogu smatrati stanicama hrvatske vojske.
Iz svega navedenog sud je došao do zaključka da se optuženicima ništa
konkretno ne stavlja an teret u smislu inkriminacije krivičnog djela ratnog zločina
protiv civilnog stanovništva iz članka 120. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH uz primjenu
članka 24. OKZRH.
Naime, na temelju izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, sud je utvrdio da je „Dunavski Lloyd“, koji za rad svojih radio-stanica ima generalnu dozvolu, u prvim
danima početka agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno grad Sisak, dao na
raspolaganje manje plovne objekte jedinicama ZNG-a, i to brodove „Zibel“ i
„Javorina“ kao i izvjestan broj brodskih radio-stanica. Radio stanice UKW kojima su
mogli međusobno komunicirati imale su „Kapetanija“ Sisak, „Hidroput“, „Dunavski
Lloyd“ i hrvatska vojska.
Nadalje je sud utvrdio da je „Dunavskom Lloydu“ na 16. internacionalnom
kanalu ometana frekvencija sa javljanjem nepoznatih učesnika „Gavrana“ i „Lima“,
za koje ničim nije dokazano da se radi o neprijateljskim radio-stanicama, već naprotiv
obrnuto, te da im je u okviru svog radnog mjesta I-optuženik samo poručio da prijeđu
na drugi kanal, dakle, niti je naredio, niti sam izvršio bilo kakovu radnju protiv
civilnog stanovništva.
U odnosu na II-optuženika, sud je utvrdio da on kao šef prometne službe, da je
i postojala prijava iz koje bi proizlazilo da I-optuženik obavlja određene nedopuštene
radnje, nije ovlašten donositi bilo kakove odluke o njegovom smjenjivanju i
suspenziji, jer je to isključiva nadležnost direktora.
Kako ničim nije dokazano pomaganje, koje se ne pretpostavlja, već se mora
dokazati motivom i umišljajem, a svijest pomagača mora obuhvaćati sva obilježja
krivičnog djela, sud je optuženike temeljem članka 340. st. 3. ZKP-a oslobodio
optužbe.
Odluka o trošku krivičnog postupka logičan je slijed iznijetog.
U Sisku, 8. srpnja 1993. godine
ZAPSNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana
od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje
žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvještena na
oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a).
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske.
SI-0009REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK K-
18/93-20
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelovanje Nataše Galinić,
kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Bosanac Branka, zbog
krivčnog djela iz članka 128. OKZRH (ranije članka 150. OKZRH), nakon dana 8.
lipnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog
javnog tužitelja Ivana Petrkač i braniteljice optuženika Danice Demonja, odvjetnice iz
Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi BRANKO BOSANAC, sin Ilije i Julke, rođene
Grgić, rođen
21. svibnja 1953. godine u
Rajićima, gdje
i prebiva na Trgu Đ. Sabe, sada u
bjegstvu,
k r i v j e
što je:
tijekom 1991. godine u Jasenovcu i Demirovcu, kao funkcioner i oficir tzv.
Teritorijalne obrane SAO Zapadne Slavonije, protivno odredbama Ženevske
konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima u oružanom sukobu protiv
Republike Hrvatske, nakon što su Sabić Željko, Šimičić Zdenko i Vidaković Mario,
pripadnici MUP-a RH, bili zarobljeni od strane tzv. Teritorijalne obrane SAO
Zapadne Slavonije i predvedeni u zatvor, prilikom njihovog ispitivanja naredio
svojim počinjenima da Sabić Željka, Šimičić Zdenka i Vidaković Maria zlostavljaju i
tuku što su oni i učinili, nanijevši im tjelesne povrede,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim
zarobljenicima,
čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u
čl. 128. OKZRH (ranije čl. 150. istog zakona), pa se temeljem istog zakonskog
propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKPa (ranije čl. 353. istog zakona) nad
optuženikom se određuje pritvor.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 7. ZKP-a (ranije
čl. 98. i 95. istog zakona) optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u
iznosu od 117.500,- HRD i temeljem toč. 6. istoga članka i stavka platiti paušalni
iznos od 5.000.- HRD.
Obrazloženje
Optužnim prijedlogom Okružnog javnog tužilaštva Sisak, KT-23/93 od 23.
ožujka 1993. godine Branku Bosanac stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima,
bolesnim i ratnim zarobljenicima iz čl. 128. OKZRH, s tim, da je optužni prijedlog
podešen činjeničnom stanju ustanovljenom tokom glavne rasprave s tim da glasi na
način opisan izrekom ove presude.
Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti
optuženika.
Prijeldogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća (čl.
21. st. 6. ZKP-a, a ranije čl. 23. istog zakona) Kv-67/93 od 3. svibnja 1993.
Braniteljica postavljena po službenoj dužnosti stavlja do znanja da ne
osporava optužbu obzirom na rezultate dokaznog postupka, tokom kojeg su
neposredno saslušani svjedoci potvrdili navode iste. Predlaže uvažavanje eventualnih
olakotnih okolnosti pri odmjeravanju kazne.
Svjedoci Šabić Željko i Mario Vidaković detaljno i uvjerljivo potkrijepili su
navode optuženog prijedloga. To tim prije što su obojica bili žrtve optuženikova
postupanja.
Njihova su kazivanja (kao, primjera radi: „On sam nije tukao prilikom
ispitivanja već je to naredio drugima“, „Zadobio sam fakturu kičme, potres mozga, te
povremeno sada gubim sjećanje, te sam izudaran po bubrezima. Zbog svega toga već
se godinu i pol dana nalazim na bolovanju.“, „On (optuženik) me nije tukao dok me je
ispitivao drugi su me tukli. Nije to bilo direktnih naredbi za svako postupanje već
mimikom i riječima sjetit ćeš se ti, pa ovaj drugi udari i tako. Udaran sam palicom,
šakama, nogama, koljenima po cijelom tijelu. Povrijeđena mi je kičma… dva do tri
mjeseca imao sam poremećen rad jetara… kada su se ljudi vraćali natrag (sa saslušanja) bilo je više nego očito da su isprebijani“, „Koliko ja znam Šimić Zdenku
slomljena je takovim postupkom nosna kost, među ostalim“.) sadržana na listovima
37 i 38 spisa.
Svojstvo ratnih zarobljenika oštećenicima nitko nije osporio.
Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, tokom cijelog postupka
bila dovedena u sumnju.
Svim do sada rečenim o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa
sigurnošću dokazanim, da je isti svojim postupkom ostvario sva bitna obilježja,
subjektivna i objektivna, krivičnog djela surovog postupanja sa zarobljenicima –
kršeći pravila međunarodnog prava – konkretno članaka 143. i 144. Ženevske
konvencije iz 1949. godine.
Nije pri tome bitno da li je optuženik bio svjestan da svojim postupcima krši
pravila međunarodnog prava, jer je povreda takovog prava u opisu po njemu
učinjenog krivičnog djela objektivni uvjet kažnjivosti.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31.
OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, sud je
izrekao kaznu zatvora u trajanju d 5 godina u uvjerenju da je jedino takova kazna
odgovarajuća težini od optuženika učinjenog.
Visina izrečene kazne neizostavno zahtjeva određivanje pritvora (čl. 343. st. 1.
ZKP-a).
Odluka o trošku temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak je
odmjeren prema stvarno nastalim izdancima tokom istog postupka s tim, da je
paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.
U Sisku, dne 8. lipnja 1993.
ZAPISNIČAR S U D A C
Nataša Galinić, v. r. Željko
Barać, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LJEKU:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 (osam)
dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje
žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP – prije čl. 123. st. 4. ZKP-a).
Žalba se podnosi putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.SI-0010
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK K-
13/93-23
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Josipa Budinski, člana vijeća, sudaca porotnika Mirka Švaljek,
Ante Jukić, Ivana Kasaić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara u krivičnom
predmetu protiv I-opt. Mikelić Borislava, II-opt. Dušana Jović, III-opt. Milana Muiđe,
IV-opt. Dušana Kačar, V-opt. Ilije Nišević, VI-opt. Milana Milanković, VII-opt. Ilije
Bjelajac, VII-opt. Sime Karaice i IX-opt. Stanka Divjakinje, zbog krivičnih djela iz čl.
142. st. 1. OKZRH (sada čl. 120. st. 1. OKZRH), nakon dana 9. lipnja 1993. godine, u
odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana
Petrkač i branitelja optuženih Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i
javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I-optuženi BORISLAV MIKELIĆ, sin Milutina, rođenog 13. rujna
1939.
godine u Dobrljinu, SO Bos. Novi, sa
stanom u
Beogradu, Ul. Vračar, Srbin, inženjer
II-opt. DUŠAN JOVIĆ, sin Stevana, rođen 24. siječnja 1942. godine u
Donjem
Klasniću, SO Glina, liječnik, sa
prebivalištem u
Glini, Žrtava fašizma bb,
III-opt. MILAN MUIDŽA, sin Stevana, rođen 16. siječnja 1935.
godine u
Donjem Klasniću, SO Glina, sa
prebivalištem –
posljednjim u Sisku, R. Boškovića br. 1,
IV-opt. DUŠAN KAČAR, sin Miljkana, rođen 20. svibnja 1949.
godine u Banskom Drenovcu, SO Glina, sa
prebivalištem u
Sisku, Ul. Filipa kljaića 3
V-opt. ILIJA NIŠEVIĆ, sin Dragana, rođen 18. listopada 1956. godine
u Glini,
gdje i prebiva, ul. Norberta Vebera bb,
bravar,
VI. opt. MILAN MILANKOVIĆ, sin Petra, rođen 15. prosinca 1960.
godine u
Begovićima, SO Petrinja, sa
prebivalištem u
Petrinji, Malinova 94,
VII-opt. ILIJA BJELAJAC, sin Steve, rođen 16. svibnja 1949. godine
u Malom
Gradcu, SO Glina, sa prebivalištem u
Glini, Ul.
29. novembra bb., defektolog,
VIII-opt. SIMO KARAICA, sin Pavla, rođen 7. srpnja 1956. godine u
Velikom
Gradcu, SO Glina, sa prebivalištem u
Sisku, Rimska ul. b.b.,
IX-opt. STANKO DIVJAKINJA, sin Damjana, rođen 29. lipnja 1933.
godine u
Roviški, SO Glina, sa prebivalištem u
Glini, A. Mihanovića b.b.,
k r i v i s u
što su i to:
I-optuženi BORISLAV MIKELIĆ
1./ u tijeku 1991. i 1992. godine u Petrinji, nezadovoljan sa
nastupjelim
demokratskim promjenama i uspostavom demokratske vlasti u
Republici
Hrvatskoj, kao začetnik oživotvorenja velikosrpskog memoranduma SANU u tzv.
„SAO Krajina“ na Čavić brdu formirao tzv. štab četničkih formacija, a potom
pripremao i koordinirao akcije oružane pobune tih četničkih formacija, izrađivao
planove mobilizacije, osiguravao naoružanje i municiju od pripadnika bivše JNA, te
protivno odredbama konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, izdao
naređenje četničkim formacijama da iste izvrše oružane napade na grad Petrinju i
ostala mjesta, da napadaju pripadnika MUP-a i ZNG-a te ostalo civilno nesrpsko
stanovništvo i izvrše njegov progon sa područja Petrinje i okolice, naređivao da se
vrši otuđenje pokretne imovine, da se uništavaju stambene zgrade, gospodarski
objekti i sakralni objekti, koji su pripadali hrvatskom pučanstvu, naređivao nelegalno lišavanje slobode većeg broja pripadnika hrvatske nacionalnosti koji je bio jedno
vrijeme odvojen u kasarnu zv. „Vasilije Gačeša“ gdje su bili fizički i psihički
zlostavljani, a u tijeku tih napada ubijen je Bučar Štef, dok su Drakulić Nikola,
Banadinović Angelina, Djurač Rajko, Herelić Ramiz, Kendjel Ivan, Vujaklija Rajko,
Jovanović Rezika, Vujatović Djuro i Bunjan Ivo zadobili tjelesne povrede, te su
porušene zgrade u Petrinji kao što su Općinski sud, Crkva Sv. Katarine, crkva Sv.
Lovre i dr.,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
naredio da se civilno stanovništvo ubija i imovina pljačka i uništava u velikim
razmjerima,
II-optuženi DUŠAN JOVIĆ,
III-optuženi MILAN MUIDŽA,
IV-optuženi DUŠAN KAČAR,
V-optuženi ILIJA NIŠEVIĆ,
VI-optuženi MILAN MILANKOVIĆ,
VII-optuženi ILIJA BJELAJAC,
VIII-optuženi SIMO KARAICA i
IX-optuženi STANKO DIVJAKINJA,
2./ u tijeku 1991. i 1992. godine u Glini i okolnim mjestima,
nezadovoljni nastupjelim demokratskim promjenama i uspostavom demokratske
vlasti u Republici Hrvatskoj, II-opt. Dušan Jović, kao predsjednik SO Glina i idejni
začetnik oživotvorenja velikosrpskog memoranduma SAN-u u stvaranju tzv. „SAO
Krajina“, osnovao ratni štab četničkih formacija u kojima je organizirao, planirao i
koordinirao akcije oružane pobune, mobilizirao pripadnike srpskog pučanstva, a IIIopt. Milan Muidža, IV-optu. Dušan Kačar, V-opt. Ilija Nišević, VI-opt. Milan
Milanković, VII- opt. Ilija Bjelajac, VIII-optuženi Simo Karaica i IX-optuženi
Stanko Divjakinja, protivno odredbama Ženevske konvencije o zažtiti građanskih
osoba, za vrijeme rata učestvovali u napadima na Policijsku stanicu Glina te ostala
mjesta Općine Glina u kojima je živjelo pretežno hrvatsko pučanstvo, a u kojim
napadima je došlo do velikog broja ranjavanja i smrtnog stradavanja civilnog
pučanstva, oštećenja, paljenja i rušenja stambenih, gospodarskih i sakralnih objekata,
a u samom mjestu glina prilikom napada na Policijsku stanicu dana 26. lipnja 1991.
godine su smrtno stradali Tomislav Rom i Miladin Ilić, te ranjeno deset osoba, a
došlo je i do oštećenja većeg broja sakralnih i gospodarskih zgrada, te pljačka
pokretne imovine pučanstva hrvatske nacionalnosti,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba
ubijali civilno stanovništvo, pljačkali imovinu, te uništavali stambene zgrade,
sakralne
objekte i gospodarske objekte,
čime su počinili krivična djela i to I-optuženi Borislav Mikelić djelom
pod 1./ krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom
protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, a II-opt. Dušan Jović,
III-opt. Milan Muidža, IV- opt. Dušan Kačar, V-opt. Ilija Nišević, VI-opt. Milan
Milanković, VII-opt. Ilija Bjelajac, VIII-optuženi Simo Karaica i IX-optuženi
Stanko Divjakinja djelom pod 2./ krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog
prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem spominjanih zakonskih propisa
O S U Đ U J U
SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVORA U
TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od
optuženih određuje se pritvor.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč.
1. – 7. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu
od 1,199.050.- HRD i svaki od njih paušalni iznos od 5.000.- HRD.
Obrazloženje
Okružno javno tužilaštvo iz Siska je optužnicom KT-9/93 od 10.
ožujka 1993. godine stavilo na teret I-opt. Borislavu Mikeliću izvršenje krivičnog
djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – genocidom – označeno u čl. 119.
OKZRH, a optuženicima Dušanu Joviću, Milanu Muidži, Dušanu Kačaru, Iliji
Niševiću, Milanu Milankoviću, Iliji Bjelajac, Simi Karajica i Stanku Divjakinja
izvršenje krvičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina
protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 120. OKZRH, da bi, na glavnoj raspravi
održanoj 3. lipnja 1993. godine činjenično i pravno preinačilo opužnicu u odnosu na
I-optuženika stavljajući mu na teret izvršenje krivičnog djela iz čl. 120. st. 1.
OKZRH, zbog izvršenja kojeg su tuženi, nakon činjenične izmjene i ostali optuženici.
Istovremeno sa podnošenjem optužnice stavljen je prijedlog da se glavna
rasprava održi u odsutnosti optuženih s razloga što isti nisu dostižni državnim
organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni.
Prijedlogu Okružnog javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem
vijeća oznake KV-57/93 od 15. travnja 1993. godine.
Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je da izvedeni dokazi
tokom postupka upućuju na zaključak da su optuženici dosita počinili krivična djela,
kojima ih se tereti, slijedom čega predlaže uvažavanje i uzimanje u obzir olakotnih
okolnosti prilikom odmjeravanja kazne.
Svojstvo civilnih osoba navedenim u izreci nitko nije osporio.
Svjedoci Kovačević, Mato, Kušan Djuro, Štrk Ivan Šantek Ivan, Ličina
Berislav, Juzbašić Živko, Malić Hamdija, Jambrošić Mirko i Lipak Karlo detaljno i
uvjerljivo podkrijepili su, svaki u ponekom dijelu, ali svi, konačno, u cijelosti, navode
optužnice.
Uračunljivost ni jednoga od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila dovedena u sumnju tokom cijelog postupka.
Kako su krivična djela učinjena napadom na života i tijela, te uništavanjem
stambenih zgrada, sakralnih i gospodarskih objekata, ubijanjem civilnih osoba
zaštićenih međunarodnim pravom (Ženevska konvencija i dr.) a za vrijeme oružanog
sukoba, to su se u postupcima svakoga od optuženih stekla sva bitna obilježja
krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH.
Povreda međunarodnog prava u opisu krivičnog djela stavljenog na teret
optužnicom svakome od optuženih ponaosob predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti
kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom
pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici,
u krajnjoj liniji, ne moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila
međunarodnog prava.
Krivična odgovornost optuženih, dakle, nije dvojbena.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31.
OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu
povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao
svakome od optuženih kaznu zatvora u trajanju do 20 godina u uvjerenju, da je jedino
takova kazna odgovarajuća težini od njih učinjenog.
Visina izrečene kazne zahtijeva, pozivom na propis čl. 343. st. 1. ZKP-a,
određivanje pritvora.
Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nestalim
izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni
iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.
U Sisku, dne 9. lipnja 1993. godine
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje
žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a).
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske.SI – 0011
K- 14/93- 19
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika, Ivana Zlovolić,
Đure Sertić, Ante Jukić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara u krivičnom
predmetu protiv optuženog Veljačić Emina, zbog krivičnog djela iz čl. 120. st. 1.
OKZRH. nakon dana 1010 svibnja 1993. godine u odsutnosti zatvorenika, a u
prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženog
Željka Balder, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i
objavio
P R E S U D U
Optuženi EMIN VELJAČIĆ, sin Jusufa i Tinke, rođene Stibuhar,
rođenog 20 rujna 1930. godine u Velikoj
Kladuši, sa posljednjim prebivalištem u Sisku
Ul. R. Boškovića br. 7, Musliman, tapetar, razveden,
otac jednog djeteta, sa završenih četri razreda osnovne
škole, razmjenjen
k r i v j e
što je :
tokom 1991. godine na području općine Petrinja, nakon što je izbila oružana
pobuna na području Banije, pristupivši neprijateljskim formacijama tzv. TO i JNA,
suprotno odredbom Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva, dana , 03.
listopada 1991. godine u Gorama, iz lovačkog karabina ubio civile Mlađenović Peru,
Dvorneković Maru i Holija Stevana,
dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata osobno ubio tri
civilne žrtve,
čime je učinio djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava- ratnim
zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se istog
temeljnog zakonskog propisa O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA ; u kojoj se
uračunava pritvor od 16.03.1992. do 14.08.1992.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a nad optuženim se određuje pritvor.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a a u vezi čl. 87. st. 2. toč. 7. ZKP-a
optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 150.000-HRD i
temeljem toč. 6. istog članka i stavka platiti paušalni iznos od 5.000 HRD.
Obrazloženje
Optužnicom Okružnog javnog tužilaštva Sisak od 10. ožujka 1993. godine
KT-16/93 Veljačić Eminu stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela pomaganja
neprijatelju označeno u čl. 120. st. 1. i 2. u vezi čl. 139. st. OKZRH (sada označeno u
članovima 109. i 118. istog zakona) da bi, na glavnoj raspravi javni tužitelj,
podešavajući optužnicu činjeničnom stanju, stavio optužnicu na teret izvršenja
krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv
civilnog stanovništva – označeno u čl. 120 st, 1. OKZRH, uz činjenični opis sadržan i
izrekom ove presude.
Istovremeno, uz podizanje optužnice, stavljen je prijedlog da se glavna
rasprava održi u odsutnosti optuženika.
Prijedlogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem ovog suda
Kv-58/93 od 15. travnja 1993. godine.
Tokom dokaznog postupka, među ostalim, saslušani svjedoci Mato
Mlađenović (list 25 i 85 spisa), Darinko Herak (list 43 spisa), Dragan Bilica (list 93
spisa)i Ponder Vlado (list 95 spisa) na uvjerljiv su, okolnostan icjelovit način
pokrijepili tvrdnju izmjene optužnice.
Njihova su kazivanja (kao primjera radi : Ja sam čuo u zatvoru u Glini na
svoje uši okrivljeni osobi koja ga je saslušavala rekao, s tim da sam i prisutan bio
prilikom njegova saslušanja, da je ubio Peru Mlađenovića i Stevana Holija, te Maru
Dvorneković, njegovu ženu, s tim da se nije mogao sjetiti njezinog imena, kako se
zvala, pa je mojoj nazočnosti pitao za njezino ime. Rekao da ih je ubio na dan
uhićenja k tome dodajući da je i mene kao ustašu trebao ubiti. Ja sam uhićen 3.
listopada 1991. godine ujutro a okrivljeni je uhićen istog dana u poslije podnevnim
satima. Ljudi koji su dolazili iz zatvora Glina i koji su bili razmijenjeni pričali su da
je okrivljeni u zatvoru, a pričali su da su slušali preko zida kad je okrivljeni bio
saslušavan, da je rekao, da je u Gorama ubio troje ljudi i to Pericu Mlađenović,
Stevana Holija i Maru Pavičić, koja je, očito pogrešno označenog prezimena, jer je taj
podatak svjedok crpao od svjedoka Mate Mlađenović, koji bolje poznaje odnose
među ljudima koji su stradali i njihove podatke) sadržana na listovima 85i 95 spisa
Kio – 37/92 Vojnog suda u Zagrebu, koji prileži ovom predmetu.
Svojim su kazivanjima u cijelosti podkrijepili tvrdnju da je optuženik postupio na način opisan izrekom ove presude.
Kako je optuženik krivično djelo učinio u svojstvu, koje ni po kom nije bilo
osporeno, a opisano izrekom ove presude i spram oštećenika kao civilnih stanovnika,
koje svojstvo također nije bilo osporeno i koje štiti Ženevska konvencija iz 1949.
godine, to su se u postupku optuženika stekla sva bitna obilježja krivičnog djela
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog
stanovništva, a iz čl. 120. st. 1. OKZRH (ranij čl. 142. st. 1. istog zakona).
Uračunljivost optuženika nije ničim tokom cijelog postupka, te ni po kome,
bila dovedena u dvojbu.
Sam način postupanja i hvaljenja takovim postupanjem, točnije čak isticanje
takvog postupanja kao olakotne okolnosti za njega prilikom saslušanja po njegovim
istomišljenicima, nastojanje ishođenja povoljnijeg tretmana za njega zbog izvršenih
zlodjela, nedvojbeno upućuje na zaključak o postojanju direktnog umišljaja
optuženika.
Nema, dakle dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika.
Povreda međunarodnog prava, Ženevske konvencije, koja je već naprijed
jasno označena, predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti. Slijedi, da nije za krivičnu
odgovornost optuženika, u krajnjoj liniji, važna njegova spoznaja da svojim
postupanjem krši pravila međunarodnog prava.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjivanja (čl. 31
OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu
povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, sud je izrekao
optuženiku kaznu zatvora u trajanju od 20 godina u uvjerenju, da je jedino takova
odgovarajuća težini od njega učinjenog.
Određivanje pritvora uslijedilo je pozivom na propis čl. 343. st. 1. ZKP-a.
Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim
izdacima tokom istog, temelji se na u izreci navedenim propisima.
Paušalni iznos odmjeren je srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.
U Sisku, dana 10. svibnja 1993.
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VJEĆA
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude ovlaštene ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od
15 (petnaest) dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje
žalbe počinje teći protokom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a, prije čl. 123. st. 4 ZKP-a).
Žalba se podnosi putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA:
4. BRANKO ČUČKOVIĆ, zv. «GULA» i «ZMAJ», sin Ilije i Ane, rođen
25.08.1945. u Skeli, s tadašnjim prebivalištem u Skeli 30, općina Glina
6. SINIŠA MARTIĆ, zv. «ŠILT», sin Vladimira, rođen 13.08.1965. god., s
tadašnjim prebivalištem u Glini, Rade Grumić Rare 7
7. VLADIMUR VILIĆ, sin Slavka, rođen 28.11.1956. god., s tadašnjim
prebivalištem u Glini, Trg maršala Tita 5
MJESTO POČINJENJA DJELA: ugostiteljski objekt «MB» u Glini
VRIJEME POČINJENJA DJELA: 07. srpnja 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA: Dana 07. srpnja 1991. oko 22:00 sata imenovani su
ispred ugostiteljskog objekta «MB» u Glini presreli pripadnike MUP-a RH Zorana
Ferića i Slavka Kantara i pod prijetnjom oružjem prisilili ih da se vrate u lokal, iz
kojeg su upravo bili izišli.
U lokalu su ih natjerali da legnu na pod te ih vrijeđali i maltretirali, a zatim su im
zapovjedili da ustanu te u njih ispalili više metaka iz automatske puške i pištolja.
Zoran Ferić je u pucnjavi zadobio lakše ozljede a Slavko Kantar je zadobio teške
ozljede, opasne po život i život mu je spašen zbog brze medicinske intervencije.
Opisanim činom imenovani su počinili kazneno djelo ubojstva službene osobe u
pokušaju.
SI-0013
K-37/92-
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBILKE HRVATSKE !Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelvoanje Nataše Galinić,
zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Kovačević Josipa, zbog
krivičnog djela iz čl. 150. OKZRH, nakon dana 17. veljače 1993. godine, u odsutnosti
optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Marije Jurdana i
branitelja optuženika Lade Nuić-Ugarković, odvjetnice iz Siska, održane glavne i
javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi KOVAČEVIĆ JOSIP, sin Franje, rođen 19. listopada
1948.
Godine i Strizivojnni, SO Đakovo,
sa prebivalištem u Glini, Ul. Rade
Grmuše kbr. 4, Hrvat, oženjen,
nalazi se u bijegu,
k r i v j e
što je:
tijekom rujna mjeseca 1991. godine u Glini, nakon što se je priključio
terorističkim grupama uključenim u oružanu pobunu u cilju podrivanja i obaranja
novouspostavljenog društvenog državnog sistema u Republici Hrvatskoj, kao
komandir okupacijske vlasti zadužen za razmjenu zarobljenika, u četničkom zatvoru
adaptiranom od prostorija Odgojnog popravnog doma glina, prilikom saslušavanja
zarobljenih hrvatskih vojnika, suprotno odredbama članka 143. i 144. ženevske
konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, tukao ih i nanosio im tjelesne
povrede, a prilikom saslušanja ratnog zarobljenika Mlađenović Mije tukući ga i inače
udario i stolicom,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim
zarobljenicima,
čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u
čl. 150. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad
optuženikom se određuje pritvor.
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a
optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 30.000.- HRD i
paušalni iznos od 5.000.- HRD.Obrazloženje
Okružno javno tužilaštvo Sisak, optužnim prijedlogom KT_170/92 od 17.
prosinca 1992. godine Kovačević Josipu stavila je na teret izvršenje krivičnog djela
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima,
bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz čl. 150. OKZRH.
Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti
optuženika.
Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem vijeća ovog
suda od 1. veljače 1993. godine oznake Kv-9/93.
Braniteljica po službenoj dužnosti, ocjenjujući rezultate dokaznog postupka,
istakla je uvjerenje da je krivnja optuženika dokazana i zamolila da sud kod odmjere
kazne savjesno uvaži zakonske odredbe.
Svjedoci Boris Prišek i Mladjenović Mijo, naročito ovaj potonji, detaljno su i
u uvjerljivo podkrijepili navode optužnog prijedloga. To tim prije, što je Mladjenović
bio i žrtva postupanja optuženikova.
Svojstvo ratnog zarobljenika oštećeniku nitko nije osporio.
Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, tokom cijelog postupka
bila dovedena u sumnju.
Sam način postupanja optuženika, opisan po svjedocima, nedvojbeno utvrđuje
na zaključak na postojanje direktnog umišljaja optuženika.
Dakle, dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika nema.
Povreda međunarodnog prava spomenutog u opisu krivičnog djela stavljenog
na teret optužnim prijedlogom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je
posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da
djelo mora biti protupravno i po međunarodnog pravu, te stoga optuženi, u krajnjoj
liniji, ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 33.
OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, ječinu
povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao
kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina u uvjerenju da je jedino takova kazna
odgovarajuća težini od optuženika učinjenog.
Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora. (čl. 353.- st. 1. ZKP-a)
Odluka o trošku postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima
tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni iznos
odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.
U Sisku, dne 17. veljače 1993.ZAPISNIČAR: S U D A
C:
Nataša Galinić, v.r. Željko
Barać, v.r.
SI-0014
K-3/93-15



REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelovanje Nataše Galinić,
zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Vuruna Petra, zbog krivičnog
djela iz članka 150. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 26.
ožujka 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika Okružnog
javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženika Eriha Fridrih, odvjetnika iz
Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi PETAR VURUNA, zv. „kapetan Pero“, sin Miloša,
rođen 10.
rujna 1952. godine u Crkvenom Boku, sa
posljednjim prebivalištem u Zagrebu,
Polakova
kbr. 8, sada u bjektstvu,
k r i v j e
što je:
tijekom razdoblja od 16. rujna 1991. godine do 31. listopada 1991. godine u
Glini, kao kapetan tzv, „milicije SO Krajina“, protivno odredbama Ženevske
konvencije u postupanju s ratnim zarobljenicima, u tijeku oružanog sukoba protiv
Republike Hrvatske, nakon što je Makarić Neven, pripadnik MUP-a RH predhodno
bio zarobljen u Hrvatskoj Kostajnici sa strane pripadnika tzv. „JNA“ u oružanom
sukobu i predveden u zatvor OPD Glina, prilikom ispitivanja tukao ga gumenom
palicom i nogama, nanijevši mu pri tome tjelesne povrede,dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim
zarobljenicima,
čime je učinio krivčno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u
čl. 150. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pa se temeljem istog
zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA.
Temeljem propisa članka 353. stavka 1. Zakona o krivičnom postupku nad
optuženikom se određuje pritvor.
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. G. ZKP-a
optuženik je dužan platiti paušalni iznos od 5.000,- HRD.
Obrazloženje
Optužnim prijedlogom Okružnog javnog tužilaštva Sisak od 2. veljače 1993.
godine KT-6/93 Vuruna Petru stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv
čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i
ratnim zarobljenicima – iz čl. 1520. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti
optuženika.
Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem, čl. 23. st. 6.
ZKP-a, vijeća oznake Kv-25/93 od 3. ožujka 1993. godine.
Svjedok, istovremeno i oštećeni, Makarić Neven detaljno je i uvjerljivo
podkrijepio navode optuženog prijedloga.
Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, smatra da je oštećenik detaljno i
istinito prikazao činjenično stanje, a upravo onakovo za kakovo optužni prijedlog
tvrdi da je postojao. U toj situaciji moli „donošenje mjere prema zakonskom propisu“.
Svojstvo ratnog zarobljenika oštećeniku nitko nije osporio.
Rečenim do sada o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa
sigurnošću dokazanim, da je isti svojim postupkom ostvario sva bitna obilježja,
subjektvina i objektivna, krivičnog djela surovog postupanja sa zarobljenicima kršeći
pravila međunarodnog prava – konkretno članaka 143. i 144. Ženevske konvencije iz
1949. godine.
Pri tome nije bitno da li je optuženik bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava jer je povreda takovog prava u opisu po njemu učinjenog
krivičnog djela objektivni uvjet kažnjivosti.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja predviđenu čl.
33. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, stupanj krivične odgovornosti,
pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod
kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 godina u
uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarjuća težini od optuženika učinjenog.
Visina izrečene kazne, pozivom na propis čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom
postupku, razlogom je određivanju pritvora.
Paušalni iznos odmjeren je srazmjerno duljini trajanja krivičnog postupka.
U Sisku, dne 26. ožujka 1993.
ZAPISNIČAR: S U D A C
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LJIEKU:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe
počinje teći protekom osam dana za koje je vrijeme presuda bila izvješena na oglasnoj
ploči suda (čl. 123. st . 4. ZKP).
Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda
Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
SI-0016
K- 10/93 – 19
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barača, predsjednika
vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća , sudaca porotnika Ivana Zlovolića, Đure Sertić,
Jakić Ante, Članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom
predmetu protiv optuženih Babić Milorada, Tarbuk Ranka, Jovanovski Budimira,
Begović Jove, i Podunavac Sime, Zbog krivičnog djela iz čl. 142. st. 1. OKZRH,
nakon dana 27. travnja 1993.godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženih Hamdije Unkić,
odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I – optuženi BABIĆ MILORAD, sin Mirka, rođen
13. svibnja1963. godine u Sokolišu, SO Bos.
Novi, sa zadnjim prebivalištem u Sisku,
Frankopanska ul. Br. 2, potporučnik u bivšoj JNA
II – optuženi TARBUK RANKO, sa posljednjim
prebivalištem, u Petrinji, Hanžekova kbr. 66, stariji
vodnik u bivšoj JNA,
III – optuženi JOVANOVSKI BUDIMIR, sin Dragutina,
rođen 30. rujan 1957. godine, sa posljednjim
prebivalištem u Karlovcu, Haulikova br. 24,
kapetan I klase bivše JNA,
IV – optuženi BEGOVIĆ JOVO, sin Milana, rođen 15.
ožujka 1951. godine u Begovićima SO Petrinja
sa posljednim prebivalištem u Begovićima, vodnik
bivše JNA,
V- optuženi PODUNAVAC SIMO, sin Rade, rođen
24. rujna 1949. godine u Dvoru, sa posljednjim
prebivalištem u Sisku, ul. J. Janjića br. 8, oficir
bivše JNA,



k r i v i s u

što su :
dana 2, 16 i 21. rujna 1991. godine u Petrinji, nakon što su od Tarbuk
Slobodana, zapovjednika garnizona u Petrinji, primili naredbu da se vojnim
jedinicama kojima zapovijedaju izvrše napad na grad Petrinju i civilno stanovništvo
Petrinje, iako su znali da u Petrinji nema jedinica HV ili drugih jedinica koje bi mogle
napasti vojarne u Petrinji, niti jedinica, koje bi mogle braniti grad Petrinju od napada,
pristali da provedu ovakova naređenja, a potom, protivno odredbama Ženevske
konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, izdali zapovijed jedinicama
kojima su komandirali i to : I – opt. Babić Milorad vodu tenkova T – 55, II – opt.
Tarbuk Ranko vodu tenkova T – 55, III – opt. Jovanovski Budimir, minobacačkom
vodu 120 mm, IV – opt. Begović Jovo, minobacačkom vodu 82 mm te V – opt.
Podunavac Simo, Bateriji haubica 105, i 155 mm, da otvore tenkovsku, artiljerisku,
minobacačku i drugu vatru, po civilnom stanovništvu grada Petrinje, te stambenim,
komunalnim i drugim značajnim objektima u Petrinji, što su njihovi podređeni,
provodeći ovakova naređenja i učinili, pa je u tim napadima ubijeno više stanovnika
grada Petrinje pa tako, Lokner Nikola, Bučar Štef, Marković Đuro, Klarić Milana i Mouća Alojza, a teške i lake povrede zadobili Herelić Ramiz, Đuričić Rajko, Banjan
Miko, Banjadinović Andjelina, Drakulić Nikola, Vujatović Đuro, Vujaković Rajko,
Sekulić Branko, Ceković Ljubica, Kovačević Janko, Popović Marijan, Dumbović
Zvonko, Vidović Ivan te razrušeni i uništeni više stambenih komunalnih, sakralnihi i
drugih objekata u gradu Petrinji, među kojima su gotovo sve stambene zgrade u
centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva sv. Katarine, crkva sv. Lovre i drugi
objekti,
dakle, kršenje pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
naredili da se izvrši napad na civilno stanovništvo Petrinje i grada Petrinje, što je i
učinjeno, a posljedica čega su smrt i teške tjelesne povrede te protuzakonito i
samovoljno uništavanje imovine u velikim razmjerima, čime su učinili krivično djelo
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog
stanovništva – označeno u čl. 142. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog
prava
O S U Đ U J U
SVKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU U TRAJANJU OR 20 (DVADESET)
GODINA.
Temeljem propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se
pritvor.
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95 st. 2. toč. 7. ZKP-a
optuženici su dužni solidarno platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od 85.910.
– HRD i temeljem toč. 6. istog članka i stavke platiti svaki paušalni iznos od 5.000. –
HRD.
O b r a z l o ž e nj e
Optužnicom okružnog javnog tužilaštva Sisak KT – 161/92 od 16. veljače
1993. optuženim Babić Miloradu, Tarbuk Ranku, Jovanovski Budimiru, Begović Jovi
i Podunavaca Simi, sastavljeno je na teret izvršenja krivičnog djela protiv čovječnosti
i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – iz čl. 142. st.
1. OKZRH.
Istovremeno je sastavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u
odsutnosti optuženih. To stoga, što isti nisu dostupni državnim organima, a postoje
naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni.
Pravomoćnim rješenjem vijeća ( čl. 23. st. 6. ZKP-a)oznake Kv – 36/93 od 23.
ožujka 1993. godine prijedlogu tužitelja je udovoljeno.
Tokom dokaznog postupka provedeni su svi predloženi dokazi, pa tako,
neposredno a što čitanjem ranijih kazivanja, datih tokom istrage, izvršeno saslušanje
svjedoka Bukal Borisa, Lovrenović Ivice., Trklja Jasmina, Cerjak Branka, Podnar
Stjepana, Marić Mladena i Talaja Josipa, izvršeno čitanje zapisnika o uviđaju, izvršen
uvid u dokumentaciju očevida Policiske uprave Sisak, Odsjek za kriminalističko –
poslove Broj 511 – 10 – 02/3, broja uviđaja 834/91, prijave medicinskog centra Sisak o povredama Drakulić Nikole, Banadinović Andjeline, Djuričić Rajka, Herelić
Ramiza, Vujaklija Rajk, Kendjel Ivana, Jovanović Rezike, Vujatović Đure i Bunjan
Milke te zapisnika o vanjskom pregledu mrtvih tijela Lokner Nikole, Bučar Stjepana,
Marković Đure, Klarić Milana i Mouča Alojza,
Učinjenom nisu stavljeni prigovori, a izostalo je i eventualno daljnje
predlabanje dokaza.
Ocjenjujući saznanja stečenog tokom dokaznog postupka kazivanjima
naprijed poimence spominjanih svjedoka, te uvidom u pismenu dokumentaciju,
također navođenu, sud sa sigurnošću smatra dokazanim:
26 da su optuženici bili zapovjednici okupatorske vojske, TZV. JNA u
Petrinji, koje su gađale kako stambeno, tako komunalne, sakralne i druge
objekte u Petrinji, naročito stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski
sud u Petrinji, crkvu Sv. Katarine, crkvu Sv. Lovre i dr.
29 da su to činili za vrijeme oružanog sukoba koji, iako nije imao tada
formalno obilježje rata (objava istog i dr) , predstavlja, izdavanje
zapovjedi, daljnji kvalifikatorni elemenat stavljenog im na teret krivičnog
djela,
30 da je djelovanjem optuženih ubijeno petoro civila stanovnika, trinaestero
ih zadobilo što teške što lakše povrede tjelesnog integriteta, a sam grad
Petrinja pri tome protuzakonito i samovoljno uništava u velikim
razmjerima, koji se ne mogu opravdati vojnim potrebama, a što slijedi iz
nepobitnih podataka Policijske uprave Sisak,
31 da su kršeni propisi Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za
vrijeme rata,
Nije bitno da li su optuženici bili svjesni da svojim postupcima krše pravila
međunarodnog prava, jer je povreda takvog prava u opisu po njima učinjenog
krivičnog djela objektivni uvjet kažnjivosti.
Rečeno upućuje na činjenicu izvršenja krivičnog dijela ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva od svakog od optuženih, a iz čl.142. st. 1. OKZRH, zbog čega
su i proglašeni krivim uz izricanje, svakome, kazne zatvora u trajanju od 20 godina u
uvjerenju, da će njome u cijelosti biti postignuta svrha kažnjavanja predviđena čl. 33.
OKZRH.
Prilikom odmjeravanja sud ni kod koga od optuženih nije našao olakotne
okolnosti a otegoto uzeo u obzir njihovu upornost u izvršenju krivičnog djela izraženu
i duljinom trajanja protupravnog postupanja.
Pritvor nad svakim od optuženih određen je shodno visini izrečene kazne, a
primjenom propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a.
Odluka o nadoknadi troška krivičnog postupka temelji se na u izreci citiranim
propisima, a sam trošak odmjeran je prema stvarno nastalima izdacima. Paušalni iznos s razmjerom je duljini trajanja postupka.
U Sisku, dana 27. travnja 1993.
ZAPISNIČAR : PREDSJEDNIK
VIJEĆA :
Nataša Galinić Željko Barać
POUKA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe
počinje teći protokom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 123. st. 4. ZKP-a).
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske.
K-10/93
SI - 0016



REPUBLIKA HRVATSKA
MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
POLICIJSKA UPRAVA SISAK
ODJEL ZA KRIMINALISTIČKO TEHNIČKE
POSLOVE
DOKUMENTACIJA OČEVIDA
BROJ 511-10-02/03
BROJ UVIĐAJA 834/91
PREDMET događaj
IZRADIO :
KONTROLIRAO :
Jovo Runjaić Milan
BijelićF – 1 prikazuje opći izgled zgrade PRVE HRVATSKE TVORNICE SALAME,
locirane u Petrinji u ul. I. Gundulića, na kojoj su vidljivi tragovi oštećenja koje je
napravila Jugoslavenska vojska dana 02.09.1991. godine, kao i sva naredna oštećenja
prikazana na fotografijama od broja 1 do 90. Bliži izgled oštećenja gore opisane
zgrade prikazana su na fotografijama 2 i 3.
F – 4-15 prikazuje objekte na križanju ulice V. Nazora i Filipovićeve ulice gdje su
vidljivi tragovi oštećenja, kao i uništeno jedno teretno vozilo.
F – 16 prikazuje ulicu V. Nazora fotografiranu u pravcu križanja sa Trgom M. Tita,
gdje su na fotografijama od broja 17 do 21 prikazani objekti na desnoj strani a na
fotografijama od broja 22 do 29 prikazani su objekti na lijevoj strani navedene ulice,
gdje su vidljiva oštećenja.
F – 30-32 prikazuje križanje ul. V. Nazora i Trga M. Tita gdje je vidljiv oštećen
autobus
F – 33-39 prikazuje Trg M. Tita gdje su vidljivi tragovi oštećenja stepenica, pločnika
i kolnika kao i tragovi zrna – projektila.
F – 40-45 prikazuju lijevu stranu objekata u ul. V. Nazora fotografirane od pravca
križanja ul. V. Nazora – Trg M. Tita u pravcu Gajeve ulice gdje su vidljivi tragovi
zrna – projektila
F – 46-60 prikazuje desnu stranu objekata u ul. V. Nazora fotografiranu od pravca
križanja ul V. Nazora – Trg M. Tita u pravcu Gajeve ul. Gdje su vidljivi trabovi
oštečenja i zrna – projektila
F – 61-63 prikazuju autobus si 673-36 i autocisternu gdje su vidljivi tragovi oštećenja
F – 64-70 prikazuju Radićev trg kao i katoličku crkvu na kojoj su vidljivi tragovi
oštećenja i zrna – projektila
F – 71-73 prikazuje Trg J. J. Strossmayera kao i zgradu Katastra na kojoj su vodljivi
tragovi oštećenja
F – 74-77 prikazuju zgradu SO Petrinja lociranu u ul. I. Gundulića na kojoj su vidljivi
tragovi oštećenja
F – 78-81 prikazuju srušeni most na rijeci Petrinjčici
F – 82-90 prikazuju stambene objekte u ul. M. Vod na kojima su vidljivi tragovi
oštećenja
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELUPODACI O POČINITELJIMA
2. ĐORĐE STOJANOVIĆ, sin Staniše, rođen 01.03.1944. god. u Stajkovcu,
općina Surdulica, Srbija i Crna Gora
3. STANKO LETIĆ
MJESTO POČINJENJA DJELA: sela Kraljevčani i Dragotinci
VRIJEME POČINJENJA DJELA: 14. i 15. srpnja 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA: Dana 14. srpnja Đorđe Stojanović kao zapovjednik
snaga JNA u vojarni Petrinja i Stanko Letić kao zapovjednik oklopno-mehaniziranih
jedinica u istoj vojarni izdali zapovijed svojim potčinjenim oficirima i vojnicima da iz
svog raspoloživog oružja i oruđa otvore vatru po selima Kraljevčani i Dragotinci, iako
u selu nije bilo vojnih postrojbi već samo civilno stanovništvo. Tijekom 14. i 15.
srpnja 1991. topničkom vatrom po selima Kraljevčani i Dragotinci teško je ranjeno
više osoba a uništen je i veći broj stambenih i gospodarskih zgrada, čime su
imenovani počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
SI – 0018
K – 32/92 –
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Josipa Žinić,
Ivana Blažinić, Ivana Kasaić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u
krivičnom predmetu protiv optuženog Podunavac Sime, zbog krivičnog djela iz čl.
142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 18. siječnja
1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika Okružnog javnog
tužitelja Miljenka Ugarković i branitelja optuženika Mrijana Mifek odvjetnika iz
Siska, održane glavne i javne rasprave izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi SIMO PODUNAVAC, sin Rade, rođen 24. rujna 1949.
godine u Dvoru, oficir tzv. JNA, sada sa
prebivalištem u vojarni u Petrinji k r i v j e
što je :
u vremenskom razdoblju od 3. studenog 1991. godine do 04. travnja 1992.
godine, kao zapovjednik artiljerijske jedinice srpske okupatorske vojske, tzv. JNA, u
Petrinji, nakon što je na području Banije došlo do oružane pobune od strane srpskih
ekstremista i terorista protiv legalne vlasti u Republici Hrvatskoj, protivno
odrednicama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, u više
navrata, neizazvan za borbeno djelovanje, izdao zapovijed svojim podčinjenim
oficirima, koji su komandirali tenkovskim i drugim oklopnim, topničkim i raketnim
jedinicama, da sa svojih vatrenih položaja otvore vatru iz svih raspoloživih oružja,
prvenstveno po industrijskoj zoni Sisak, te po civilnim objektima gradskog i
prigradskog područja, pri čemu je od kombiniranih topničko – tenkovskih i raketnih
napada samo na industrijskim postrojenjima INA Rafinerije nafte Sisak, nastupila
šteta u iznosu od najmanje 130,749.740 USA dolara, dok su smrtno stradali građani
Siska Sefić Fadila, Kostić Branko, Isaković Čeho, Grubić Đuro, Kovačević Ivica,
Šnajder Stjepan i Jelisavac Mirko, a najmanje petnaest osoba zadobilo je teške
tjelesne povrede,
dakle, kršenjem pravila za vrijeme oružanog sukoba naredio da se izvrši napad
na civilno stanovništvo grada Siska, posljedice čega su smrt sedam osoba i teške
tjelesne ozljede većeg broja osoba, te naredio napad bez izbora cilja kojim se pogađa
civilno stanovništvo, te se protuzakonito i samovoljno uništava imovina u velikim
razmjerima,
čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 142. st. 1. Osnovnog
krivičnog zakona Republike Hrvatske, pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad
optuženikom se određuje pritvor .
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. toč. 7. ZKP-a optuženi
je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 25.000 – HRD i temeljem točke
6. istog članka i stavka platiti paušalni iznos od 5.000 HRD.
Temeljem propisa čl. 108. st. 2. Zakona o krivičnom postupku optuženik je
dužan INI Rafineriji nafte Sisak nadoknaditi štetu u hrvatskim dinarima
protuvrijednosti 130,749.740 USA dolara prema kursu na dan plaćanja, sa kamatom u
visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Hrvatske uvećanom za
20 %, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
ObrazloženjeOptužnicom okružnog javnog tužilaštva Sisak KT – 152/92 od 15. prosinca
1992. godine Podunavac Simi stavljeno je teret izvršenje krivičnog djela protiv
čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – iz
čl. 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u
odsutnosti optuženika stoga, što isti nije dostižan državnim organima, a postoje
naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan.
Prijedlog javnog tužitelja je udovoljen pravomoćnim rješenjem vijeća (čl. 23.
st. 6. ZKP-a) oznake KV – 96/92 od 30. prosinca 1992. godine.
Tijekom dokaznog postupka provedeni su svi predloženi dokazi, pa je tako
izvršeno saslušanje svjedoka Babić Nikole i predstavnika oštećene INA Rafinerije
nafte Sisak, a pročitani su, po izvještaju i uz suglasnost stranaka, zapisnik o uviđaju
(list 21spisa), izvještaji INA Rafinerije nafte Sisak (listovi 26 –32, 46 – 59, i 90 – 91
spisa), izvještaj Policijske uprave Sisak broj 511-10-02/02-42005/92 od 9. prosinca
1992. godine (listovi 94 i 95 spisa), kazivanje sada sudu nedostupnog Mudrinić Petra
(list 10 spisa), te razgledana dokumentacija uviđaja Policijske uprave Sisak broj 511-
10-02/03-1248/91, - 1268/91 i – 311/92, koja prileži spisu.
Učinjenom nisu stavljeni prigovori, a izostalo je i eventualno daljnje
predlaganje dokaza.
Ocjenjujući saznanja stečena tokom dokaznog postupka sud sa sigurnošću
smatra dokazanim :
3 da je optuženi Simo Podunavac bio zapovjednik artiljerijske jedinice
srpske okupatorske vojske, tzv. JNA, u Petrinji, kada je gađala kako
industrijsku zonu Sisak, tako i civilne objekte gradskog i prigradskog
područja, što slijedi iz kazivanja Mudrinić Petra, pomoćnika komandanta
brigade Slobodana Tarbuka, o kojem, ovom zgodom, sud ne nalazi
potrebnim govoriti,
6 da je to činio, izdao zapovijed, za vrijeme oružanog sukoba koji, iako
nema formalna obilježja rata, (objava istog i dr.) predstavlja daljnji
kvalifikatorni element stavljenog mu na teret krivičnog djela,
7 da je djelovanjem optuženika ubijeno sedmero civilnih stanovnika,
petnaestak ih zadobilo povrede tjelesnog integriteta, a sam grad Sisak, kao
i njegova industriska zona, protuzakonito i samovoljno uništavani u
velikim razmjerima, koji se i ne mogu opravdati vojnim potrebama, što,
opet slijedi iz nepobitnog podataka Policijske uprave Sisak pod brojem
511-10-02-42005/92 od 9. prosinca 1992. godine (list 94 i 95 spisa) te,
među ostalim i procjenom štete od ratnog razaranja na rafinerijskim
postrojenjima na 130,749.740 USA dolara (list 91 spisa)
8 da su kršeni propisi Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za
vrijeme rata.
Rečeno upućuje na činjenicu izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva od optuženika, a iz člana 142. stav. 1. Osnovnog krivičnog zakona
Republike Hrvatske, zbog čega je proglašen krivim uz izricanje kazne zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina u uvjerenju, da će njome u cijelosti biti postignuta
svrha kažnjavanja predviđena članom 33. Osnovnog krivičnog zakona Republike
Hrvatske.
Prilikom odmjeravanja kazne sud nije našao olakotnih okolnosti, a kao
otegotno uzeo optužnikovu upornost u izvršenju krivičnog djela izraženo i duljinom
trajanja protupravnog postupanja.
Shodno visini o izrečene kazne, primjenom propisa člana 353. st. 1. Zakona o
krivičnom postupku, određen je pritvor.
Odluka o nadoknadi troška postupka temelji se na u izreci citiranim propisima,
a sam trošak odmjeren je prema stvarno nastalim izdacima.
Paušalni iznos srazmjeran je duljini trajanja postupka.
Imovinsko – pravnom potraživanju INE Rafinerije nafte Sisak udovoljeno je u
cijelosti, jer nitko tokom postupka nije prigovorio ni osnovanosti, kao ni primjerenosti
istog,
U Sisku, dana 18. siječnja 1993.
ZAPISNIČAR PREDSEDNIK
VJEĆA
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka
ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka Vrhovnom sudu Hrvatske
a putem ovog suda.
SI-0019
K – 24/92-33





REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u
krivičnom predmetu protiv I- opt. Radišević Nikole, II- opt. Zubanović Jove, III-
Plavljanić Sime i IV- Paunović Dušana, zbog krivičnog djela iz čl. 142. st. 1.
OKZRH, nakon dana 25. svibnja 1993. godine, u odsutnosti optuženih, prisutnosti
zamjenika okružnog javnog tužitelja Miljenka Ugarković i branitelja optuženih
Anemarije Benzon, odvjetnice iz Siska, održane glavne i javne rasprave izrekao je u
objavio
P R E S U D U
I – optuženi NIKOLA RADIŠEVIĆ, zvani Tito, sin Ljubana,
rođen 29. kolovoza 1960. godine u
Joševici, SO Petrinja, gdje i
prebiva
na kbr. 116, Srbin, zemljoradnik
II – optuženi JOVO ZUBANOVIĆ, sin Stanka, rođen 11.
svibnja 1960.
godine u Joševici, SO Petrinja, sa
prebivalištem u Petrinji,
Malinova
(odvojak) b.b.
III – optuženi SIMO PLAVLJANIĆ, sin Dušana, rođen 2.
siječnja
1962. godine u Jošavici, SO Petrinja
sa prebivalištem na kbr. 127, Srbin,
valjač metala
IV – optuženi DUŠAN PAUNOVIĆ, sin Milana, rođen 1.
siječnja
1955. godine u Joševici, SO Petrinja
gdje prebiva na kbr. 4,
k r i v i s u
što su :
dana 16. kolovoza 1991. godine , oko 7,00 sati u selu Pecki – zaseok Bijelci,
kao pripadnici nelegalnih četničkih formacija tzv. SAO Krajina, kojima je bio cilj
podrivanje i obaranje novouspostavljenog demokratskog društva u Republici
Hrvatskoj, protivno odredbama Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme
oružanog sukoba, prema unaprijed stvarnom zločinačkom planu, znajući da mještani
sela Pecki, Horvat Stjepan, Horvat Đuro, Horvat Mato i Bugarin Ivan svakodnevno u
jutarnjim satima odlaze hraniti svoju stoku u zaseok Bijelci, na osamljenom putu
naoružani puškama i sjekirama, ove bez ikakva razloga napali, samo zato što su
pripadnici hrvatske nacionalnosti, ispalivši u njih više hitaca iz pušaka, te udarajući ih
ušicom sjekire po glavi i tijelu pri čemu su ovi zadobili povrede i to : Horvat Stjepan
strijelnu ranu u području trbuha i zdjelice, Horvat Đuro mnogostruke teške rane
povrede strijelnih rana i posjekotina, Horvat Mate strijelnu ranu trupa i otvoreni
prijelom lubanje i Bugarin Ivan mnogostruke teške tjelesne povrede, kojima su povredama ovi ubrzo nakon toga podlegli,
dakle, kršeći odredbe međunarodnog prava lišili života više civila,
čime su počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva u čl. 142. st. 1. OKZRH (sada čl. 120.
st. 1. OKZRH), pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J U
SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANU OD 20
(DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se
pritvor.
Temeljem propisa čl. 90. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. 6 ZKP-a
optužnici su dužni solidarno platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od 375.000.
– HRD i svaki platiti paušalni iznos od 5.000.- HRD.
O b r a z l o ž e nj e
Okružno javno tužilaštvo Sisak, optužnicom od 30. studenog 1992. godine,
oznake KT- 178/92, stavilo je na teret optužnicama Radešić Nikoli, Zubanović Jovi,
Plavljanić Simi i Paunović Dušanu izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i
međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – označenog u čl.
142. 1. OKZRH, činjenično, pobliže opisano izrekom ove presude.
Istovremeno sa podnošenjem optužnice stavljen je prijedlog da se glavna
rasprava održi u odsutnosti optuženih s razloga što isti nisu dostižni državnim
organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni.
Prijedlogu okružnog javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem
vijeća oznake Kv – 101/92 od 30. prosinca 1992. godine.
Braniteljica optuženih Anamarija Benzon, odvjetnica iz Siska, pa i po
provedenom dokaznom postupku, smatra da nije dokazano postupanje okrivljenih na
način kako su tuženi, slijedom čega predlaže da ih sud oslobodi optužbe.
Svojstvo civilnih osoba navedenim u izreci ove presude nitko nije osporio.
Svjedoci Stanešić Danijel, Dvorenković Stjepan, Abramović Ivo, Bugarin
Andrija, Abramović Joso i Gregurinčić Marijan uvjerljivo i detaljno podkrijepili su,
svaki u ponekom dijelu, ali svaki, u potpunosti, navode optužnice.
Uračunljivost ni jednog od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila dovedena
u dvoboj tokom cijelog postupka.
Kako su krivična djela svakoga od optuženih odnosno krivično djelo, kako je
tuženo, učinjeno napadom na živote i tijela ubijanjem civilnih osoba zaštićenih osoba međunarodnim pravom (Ženevska Konvencija i dr.) a za vrijeme oružanog sukoba, to
su se u postupcima svakog od optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva, označeno u čl. 142. st. 1. OKZRH.
Povreda međunarodnog prava u opisu krivičnog djela stavljenog na teret
optužnicom svakom od optuženika po na osob predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti
kojima je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom
pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu da svojim
postupcima krše pravila međunarodnog prava.
Nije dvojbena, dakle, krivična odgovornost ni jednog od optuženih.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31.
OKZRH) stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu
povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao
svakome od optuženih kaznu zatvora u trajanju od 20 godina u uvjerenju da je jedino
takova kazna odgovarajuća težini od njih učinjenog.
Visina izrečene kazne zahtjeva, pozivom na propis čl. 343. st. 1. ZKP-a,
određivanje pritvora.
Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim
izdacima tokom istog, temelji se na izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni
iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.
U Sisku, dana 25. svibnja 1993.
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje
žalbe počinje teći protokom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvještena na
oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a).
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske.



REPUBLIKA HRVATSKA
MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
POLICIJSKA UPRAVA SISAK ODJEL ZA KRIMINALISTIČKO TEHNIČKE
POSLOVE
DOKUMENTACIJA OČEVIDA
BROJ K – 153/92
BROJ UVIĐAJA
PREDMET ratni zločin nad civilnim stanovništvom
IZRADIO
KONTROLIRAO
Perković Ivica Bijelić
Milan
SI-0020
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK K-25/92-
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić,
Ivana Zlovolić, Mirka Švaljek, članova vijeća, i Nataše Galinić, zapisničara, u
krivičnom predmetu protiv I-optuženog Birač Djure, II-optuženog Baltić Petra, IIIoptuženog Bjelajac Stevana, IV-optuženog Bogunović Djuke, V-optuženog Ljubičić
Milana, VI-optuženog Čordaš Vlade, VII-optuženog Tintor Dragana, VII-optuženog
VLADIĆ PETRA, IX-optuženo Djaković Ilije, X-optuženog Matijević Dragana, XIoptuženog Baždar Ilije i XII-optuženog Baždar Rade, zbog krivčnih djela iz člana
142. st. 1. i iz člana 144. osnovnog krvičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana
22. siječnja 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog
javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženih Danila Škrbine, odvjetnika iz
Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I-optuženi BIRAČ DJURO, sin Milana, rođen 01. 02. 1957.
godine u
Glini, gdje stanuje u ulici A. Kovačevića
b.b., Srbin, stražar, oženjen, kažnjavan,
II- optuženi BALTIĆ PETAR, sin Stevana, rođen 19. 05. 1952.
godine
u Glini, sa stanom u Balincu kbr. 34,
policajac, Srbin, oženjen,
III- optuženi BJELAJAC STEVAN, sin Nebojše, rođen 18. 12.
1965.
godine u Glini, Vinogradska b.b., stražar,
Srbin, neoženjen,
IV- optuženi BOGUNOVIĆ ĐUKA, sin Milana, rođen 18. 12.
1966.
godine u Glini, sa stanom ul. Banijskog
partizanskog odreda b.b.
V- optuženi LJUBIČIĆ MILAN, sin Petra, rođen 20. 04. 1962.
godine
u Zemunu, stražar, oženjen, otac jednog
djeteta, Srbin, sa prebivalištem u Glini,
Radnička kbr. 12
VI- optuženi ČORDAŠ VLADO, sin Alekse, rođen 09. 03.
1958.
godine u Dvoru, sa prebivalištem u Glini,
VI Udarne kordunaške divizije 36.
policajac, Srbin, oženjen, otac jednog
djeteta
VII- optuženi TINTOR DRAGAN, sin Mare, rođen 03. 03.
1953. godine u Trnovcu, sa prebivalištem u
Glini, vozač, Srbin, oženjen, otac dvoje
djece,
VIII- optuženi VLADIĆ PETAR, sin Miloša, rođen 07. 10.
1948.
godine u G. Selištu, SO Glina, šef voznog
parka, Srbin, sa prebivalištem u Gl.
Selištu, kbr. 20, oženjen, otac dvoje
djece.
IX- optuženi DJAKOVIĆ ILIJA, rođen 1957. godine u
Šibinama, sa
prebivalitšem u Glini, VI udarne divizije
35, Srbin, stražar, oženjen, otac jednog
djeteta,
X- optuženi MATIJEVIĆ DRAGAN, sin Milana, rođen 09.
11. 1963.
godine sa prebivalištem u Glini,
Kolodvorska bb, Srbin, oženjen, bez
djece,
XI- optuženi BAŽDAR ILIJA, sin Stanaka, rođen 26. 11. 1956.
godine
u Glini, sa prebivalištem u Šibinama 53,
Srbin,
policajac, oženjen, otac dvoje djece
XII- optuženi BAŽDAR RADE, sin Ljubana, rođen 01. 07.
1957.
godine u Glini, sa prebivalištem u Glini,
Vinogradska bb, Srbin, oženjen, otac
dvoje djece,
k r i v s u
što su:
1./ u vremenskom razdoblju od 26. lipnja 1991. godine do 31. ožujka 1992.
godine u Glini, kao pripadnici četničko-terorističkih formacija tzv. SAO Krajine,
tokom oružanog sukoba protiv Republike Hrvatske, nakon što su im bili prethodno
privedeni zarobljeni civili Milošić Stjepan, Mladjenović Joso, Kocmanić Ivo,
Štajduhar Pavo, Benković Stjepan, Žilić Branko i Skendžić Vojislav, I-optuženi Birač
Djuro kao upravitelj zatvora tzv. OPD Glina naredio, a II-optuženi Baltić Petar, III-
optuženi Bjelajac Stevan, IV-optuženi Bogunović Djuka, V- optuženi Ljubičić Milan,
VI-optuženi Čordaš Vlado, VII- optuženi Tintor Dragan, VII- optuženi Vladić Petar,
IX- optuženi Djaković Ilija, X- optuženi Matijević Dragan, XI- optuženi Baždar Ilije i
XII- optuženi Baždar Rade kao čuvari navedenog zatvora naredbu prihvatili da se
navedeni civili zatvore u tzv. „samice – ćelije“ muče i tuku, a potom gotovo svakodnevno te zatočenike tukli pendrecima a i drugim predmetima po svim
dijelovima tijela, od kojih udaraca su Štajduhar Pavao, Žilić Branko, Pereković Ivica,
Skendžić Vojislav, Prišek Boris, Benković Stjepan, Milošić Stjepan, Mladjenović
Joso, Panižić Željko i Kocmanić Ivo zadobili mnogostruke teške tjelesne povrede, a
Palajić Ivo od zadobivenih povreda preminuo.
dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
naredili, a potom civilno stanovništvo mučili i ubijali.
2./ u isto vrijeme i na istom mjestu i isti način, nakon što su u oružanom
sukobu bili zarobljeni pripadnici ZNG-a Čačić Josip, Grbić Željko, Šmisla Stjepan,
Kovačević Đuro, Prišek Boris i Gregurić Ivo predani im na ispitivanje i čuvanje Ioptuženi Birač Đuro, upravitelj zatvora naredio, a II-optuženi Baltić Petar, III-
optuženi Bjelajac Stevan, IV-optuženi Bogunović Djuka, V-optuženi Ljubičić Milan,
VI-optuženi Čordaš Vlado, VII- optuženi Tintor Dragan, VII-optuženi Vladić Petar,
IX-optuženi Djaković Ilija, X- optuženi Matijević Dragan, XI-optuženi Baždar Ilije i
XII-optuženi Baždar Rade kao čuvari prihvatili, te navedene zarobljenike
svakodnevno tukli prije i poslije ispitivanja, mučili na razne načine i svakojakim
predmetima od kojih udaraca su Čačić Josip, Grbić Željko, Kovačić Đuro i Prišek
Boris zadobili mnogostruke teške tjelesne povrede po glavi i tijelu, a Šmisl Stjepan i
Gregurić Ivo od zadobivenih povreda preminuli.
dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružane pobune
naredili, a potom ratne zarobljenike mučili i ubijali, te i sami to činili,
čime su, opisanim pod 1./, počinili krivično djelo protiv čovječnosti i
međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u
članku 142. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, a opisanim
pod 2./ krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom
protiv ratnih zarobljenika – označeno u čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona
Republike Hrvatske.
Temeljem spomenutih zakonskih propisa za krivično djelo opisano pod 2./
utvrđuje se kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, a za krivično djelo
opisano pod 2./ kazna zatvora u trajanju do 20 (dvadeset) godina,
Pa se, temeljem propisa čl. 48. st. 1. i 2. toč. 2. Osnovnog krivičnog zakona
Republike Hrvatske
O S U Đ U J U
SVAKI OD OPTUŽENIH NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU
OD 20 (DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad svakim od
optuženih određuje se pritvor.
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a
optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 481.250.-
HRD, a svaki od njih paušalni iznos od 5.000.- HRD.Obrazloženje
Okružno javno tužilaštvo Sisak, optužnicom od 26. studenoga 1992. godine
KT-168/92 stavilo je svakome od optuženih na teret izvršenje dvaju krivičnih djela,
konkretno krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim
zločinom protiv civilnog stanovništva, označenim u čl. 142. st. 1. Osnovnog krivičnog
zakona Republike Hrvatske i krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog
prava – ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika – označeno u čl. 144. Osnovnog
krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Istovremeno je stavljen i prijedlog da glavna rasprava bude održana u
odsutnosti optuženih zbog nemogućnosti osiguranja njihove prisutnosti glavnoj
raspravi u ovome času.
Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem Kv-104/92
od 30. prosinca 1992. godine.
Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, nije osporio točnost ni istinitost
niti jednog kazivanja svjedoka, pri čemu se isključivo misli onih, koji su neposredno
saslušani na glavnoj raspravi, te na osnovi kojih je sud svoju odluku i temeljio.
Uznastojao je samo „…da se pri izricanju kazne dosljedno primijeni princip
individualizacije kazne te svakom od optuženih ona odmjeri na način i po visini koja
će u potpunosti odgovarati kako njihovom pojedinačnom doprinosu u ostvarenju kako
tragičnih posljedica izvršenih krivičnih djela, tako i ličnosti učinitelja.“.
Svojstvo civilnih osoba, kao ni ratnih zarobljenika oštećenicima, spomenutim
sada redom navedenim optužnicom, nitko nije osporio.
Preživjeli zlodjela, sada svjedoci istih Mlađenović Joso, Milošić Stjepan,
Štajduhar Pavle i Prišek Boris, detaljno i uvjerljivo, na način koji nije dozvolio da se
dvoji u po njima rečeno, podkrijepili su navode optužnice do potankosti.
Njihova su kazivanja (kao, primjera radi: „…još iste večeri sam pozvan na
saslušanje. To se je samo tako zvalo, a u stvari je to biolo prebijanje“; „Za vrijeme
boravka u Glini prebijen sam, ali onako za pravo, bio potrgan, tri puta. Inače nije
izostao gotovo niti jedan od susreta sa osobljem zatvora da me nije udario barem
šakom u čelo kada bi ušao u ćeliju. Tako su se odnosili mahom spram svih. Nikada
nije dolazio jedan sam od njih, već više i uvijek je netko nekoga „svoga“ tražio,
spram njega postupao kao što sam rekao da su i spram mene.“; „Ja sam zapamtio
Birač Djuru, upravnika, koji je bio prisutan prilikom tzv. mog saslušanja. Sjedio sam
na stolici, iza leđa mi je stajao netko od osoblja, kao i sa lijeve i desne strane,
najmanje ih je bilo petorica, te sam dobivao udarce kundakom s leđa, pendrecima,
kablovima, već prema tome tko je što sobom ponio,a Birač Đuro je to sve promatrao a
znao me je i on udariti nogom na kojima je imao čizme. Bio je prisutan takovom mom
saslušanju i dan prije mog odlaska u razmjenu…, a bio je prisutan i njegov pomoćnik
Baždar Rade kao i Stevo Kovačević, Djaković Ilija, Bjelajac Stevan, Baltić Petar,
Vladić Petar i Baždar Ilija… tukli su i drugi, ali ove sam zapamtio.“; „Bio sam i
samici nekih sedamnaest dana gdje su se najčešće i događala prebivanja
zatvorenika… iz nje sama mogao dobro čuti jauke i zapomaganja drugih zatvorenika iz njihovih ćelija ili samica.“ ; „Glas Palajić Ive, kada je bio tučen, prepoznavao sam
jer sam ga ranijih godina poznavao. On je među poginulima“; „Postupalo se je grubo
prema svima, bili civili ili zarobljenici u uniformi, ali naročito grubosti su
primijenjene na pripadnike „zengi“.; „Prisjetio sam se i stražara Tintor Dragana čije
se postupanje spram nas zatvorenika nije razlikovalo od onih koje sam naprijed
spominjao.“; „U ćeliji me je tukao Palančanin Stanko sa još svoj četiri
batinaša…uvijek smo morali imati pognutu glavu da što manje vidimo… Birač Đuro
je izdavao naredbe… Birač Đuro osobno je došao sa još trojicom pijanih svojih ljudi i
iz naše sobe izdvojio petoricu ljudi… u hodnik, gdje su ih tukli puškama, pendrecima,
kablom, već prema tome tko je što imao kod sebe… ja sam to vidio.“; „Palajić Ivo je
od njih bio toliko izudaran da je pri padu udario glavom o radijator. Nakon toga su ga
gazili čizmama… ostavljen je na hodniku i mi smo ga zatvorenici kasnije unijeli u
sobu, ali je do jutra umro.“; „… isti Birač Đuro, negdje oko podneva doveo je trojicu
ili četvoricu svojih ljudi… koji su zašli u ćeliju u kojoj je bio sada pokojni Šmisl
Stjepan… čuo sam zapomaganje i jake tučenih u toj ćeliji, a poslije sam upućen u
ćeliju da istu operemo od krvi. Stavio sam ga u limeno korito mrtvog“.; „… u jednu
ćeliju ubačen je Gregurić Ivo… kojeg sam poznavao od ranije. To je nemoguće
opisati u kakvom je stanju bio. Bio je sav izvan sebe jer je već bio pretučen. Sa lica
mu je visilo meso, glava sva u krvi… unatoč takovog njegovog stanja u njegovu
ćeliju su još zalazili Vladić Petar, Bjelajac Stevan, Vrga Rade i Petrović Nenad te ga i
dalje nastavili tući.“; „… gosti iz Srbije su izlazili i ulazili kada su htjeli te radili što
su htjeli.“; „Ne mogu od zatvorskih stražara ili uopće zaposlenih tamo izdvojiti
nikoga da ne bi spram zatvorenika postupao na bilo koji od načina koje sam naprijed
spominjao.“; „… mogu sa sigurnošću reći da su zatvorenike još tukli i zlostavljali na
spominjane načine Bogunović Đuka, Čordaš Vlado, Tintor Dragan, Djaković Ilija,
Baždar Ilija, i Baždar Rade… sve njih osobno sam poznavao od ranije i zato to
pamtim.“; „Mogu još reći da znam za puno ljudi, zatvorenika u Glini, a kojima,
odvedenima, se nikada kasnije nije ušlo u trag.“
Rečeno je već da im nitko od prisutnih, iako izričito upozoreni na mogućnost
toga, nije prigovorio.
Kako su krivična djela učinjena napadom na živote i tijela, učinjena za
vrijeme oružanog sukoba te spram civilnih osoba i ratnih zarobljenika, koje štiti
Ženevska konvencija, to su se u postupcima svih optuženih stekla sva bitna obilježja
krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva, označenog članom 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona
Republike Hrvatske i krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika – označenog članom 144. Osnovnog
krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Dakle, svi su oni postupali u stjecanju – počinili su po dva krivična djela za
koja im se sudi istovremeno. Prouzrokovane posljedice čine elemente posebnih
krivičnih djela obzirom na jasno uočljivu razliku zaštićenih objekata (civili i ratni
zarobljenici, o čemu je već bilo riječi).
Uračunljivost ni jednoga od optuženih nije ničim, te ni po kome, tokom cijelog
postupka bila dovedena u sumnju.
Sam način postupanja svakoga od optuženih, opisan po svjedocima, a sa
nespornim posljedicama, naročito uzastopnim pogibanjem ljudi, kroz cijelo vrijeme
vršenja djela poznatim i optuženicima, nedvojbeno upućuje na zaključak o postojanju direktnog umišljaja svakog do optuženih.
Dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženih, dakle, nema.
Povreda međunarodnog prava u opisu krivičnog djela stavljenog na teret
optužnicom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i
okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti
protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici, u krajnjoj liniji, ne
moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava.
Prilikom utvrđivanja kazni za svako od spominjanih krivičnih djela, kao i pri
izricanju jedinstvene kazne, sud je imao uvidu svrhu kažnjavanja, stupanj krivične
odgovornosti , pobude iz kojih su djela učinjena, jačinu povrede zaštićenih dobara i
okolnosti pod kojima su djela učinjena, a što je sve moguće jasno razabrati kako iz
činjeničnog opisa krivičnih djela, tako i obrazloženja u njegovu dosadašnjem dijelu.
Jedino izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od po 20 (dvadeset)
godina svakome od optuženih, uvjerenje je suda, odgovarajuća je težini od njih
učinjenog.
Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora (čl. 353. st. 1. Zakona o
krivičnom postupku).
Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim
izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni
iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.
U Sisku, (nečitko) siječnja 1993.
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK
VIJEĆA:
Nataša Galinić, v. r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka
ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske.
SI-0021
K-23/92




REPUBLIKA HRVATSKA

OKRUŽNI SUD SISAKP R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Želja Barać,
predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić,
Ante Jukić, Djure Sertić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara,
u krivinom predmetu protiv I-optuženog TUCAKOVIĆ MILANA i II-optuženog
MIJUKOVIĆ PETRA, zbog krivičnog djela iz čl. 142. st. 1. OKZRH, nakon dana 16.
veljače 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenice okružnog
javnog tužitelja Sonje Rapić i braniteljice optuženih Danice Demonja, odvjetnice iz
Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I-optuženog TUCAKOVIĆ MILAN, sin Mile i majke
Ljube
rođene Gvozdić, rođen 1. srpnja 1944.
godine u
donjim Rajićima, gdje i prebiva,
Psunjskog
odreda kbr. 40, Srbin,
II-optuženog MIJUKOVIĆ PETAR, sin Pantelije i
majke Ljube,
rođene Dragojlović, rođen 8. srpnja 1942.
godine
u Rajićima, gdje i prebiva, Psunjskog
odreda br.
130, Srbin,
temeljem propisa čl. 350. st. 3. ZKP-a
OSLOBAĐAJU SE OPTUŽBE
da su:
u kolovozu mjesecu 1991. godine, u selu Rajići kršeći Ženevsku
konvenciju o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, kao pripadnici paravojnih
jedinica tzv. „TO“ – formiranih od dijela pobunjenog srpskog stanovništva u više
navrata od građana Republike Hrvatske na silu oduzimali stoku, te sa napuštenih
imanja tih građana odvozili stoku, koju su zatim prodavali u Bosni, a novac dobiven
prodajom stoke uzeli i zadržali za sebe,
dakle, da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata pljačkali
imovinu stanovništva,
pa da su time počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava
– ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 142. st. 1. OKZRH.
Temeljem propisa čl. 99. st. 1. ZJKP-a troškovi krivičnog postupka iz čl. 95.
st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a padaju na teret proračunskih srsedstava.Obrazloženje
Okružno javno tužilaštvo Sisak, optužnicom od 1. prosinca 1992. godine KT-
173/92, stavilo je svakome od optuženih na teret izvršenje krivičnog djela protiv
čovječnosti i međunarodnog prava - ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva,
označenog u čl. 142. st. 1. OKZRH.
Istovremeno je stavljen i prijedlog da javna rasprava bude održana, zbog
nemogućnosti osiguranja prisutnosti optuženih glavnoj raspravi u ovome času, u
njihovoj odsutnosti.
Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem vijeća ovog
suda Kv-102/92 od 30. prosinca 1992. godine.
Jedini dokaz kojega optužba nudi tokom cijelog postupka sa nakanom da
podkrijepi točnost u optužnici sadržanog je saslušanje svjedoka Grbić Milovana iz
Novske, Staroselska br. 11.
Nastojanja suda da taj dokaz provede nisu dala željene rezultate. Naime,
nepobitno je ustanovljeno da je spominjani svjedok koristio mogućnost tzv.
„razmjene“, slijedom čega sudu nije dostupan (list 28k, 29 i 36 spisa).
Slijedom rečenog preostalo je kao jedino kazivanje svjedoka Grbić Milovana,
a o okolnostima o kojima bi trebao govoriti u ovom predmetu, ono, koje je dao
saslušan, također kao svjedok, u predmetu vojnog suda Zagreb, označe K.17/92 na
zapisniku od 21. svibnja 1992. godine.
U spomenutom zapisniku, sadržaj kojeg je pročitan i na glavnoj raspravi
navedeno je: „… sam čuo da se nakon izbijanja ratnih sukoba vršila i pljačka stoke po
hrvatskim selima … navodno su u tome najviše učestvovali Milković Petar i
Tucaković Milan, mada ponavljam ja ih osobno nisam u tome vidio.“.
Ovako kazivanje, pogotovo u nedostatku bilo kakovih drugih dokaza, ovaj sud
ne može prihvatiti kao dokaz u pravcu postupanja optuženih na način kojim ih
optužnica tereti.
Rečeno je razlogom pozivanju na propis čl. 350. st. 3. ZKP-a pri izricanju
presude.
Odluka o trošku krivičnog postupka logičan je slijed rečenog.
U Sisku, dne 26. veljače 1993.
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK
VIJEĆA:
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje
žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 123. st. 4. ZKP).
Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka Vrhovnom sudu
Hrvatske.
SI-0022
K-27/92-17
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelovanje Nataše Galinić,
zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Dušana Doić, zbog krivičnog
djela iz članka 150. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 19.
siječnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog
javnog tužitelja Miljenka Ugarković i branitelja optuženika Josipa Sladić, odvjetnika
iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi DUŠAN KOJIĆ, sin Vojina i Milke, rođen 28. lipnja
1961.
godine u Čapragincima SO Nova
Gradiška, gdje
je i prebivao, Srbin, nalazi se u bjegstvu,
k r i v j e
što je:
tijekom 1991. godine, nakon što se je priključio terorističkim grupama
uključenim u oružanu pobunu u cilju podrivanja i obaranja novouspostavljenog
društvenog i državnog sistema u Republici Hrvatskoj, dana 23. studenoga 1991.
godine u zatvoru u Staroj Gradiški, prilikom ispitivanja zarobljenog hrvatskog
vojnika Kovačević Veljka, suprotno odredbama člana 143. i 144. ženevske
konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, govorio mu da je kukavica i
izdajica srpskog naroda, te ga pri tome više puta šakama udario u genitalije, smijući se pri tome,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim
zarobljenicima,
Čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u
članku 150. osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske pa se temeljem istog
zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA.
Temeljem propisa članka 353. stavak 1. Zakona o krivičnom postupku nad
optuženikom se određuje pritvor.
Temeljem propisa članka 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 6.
ZKP-a optuženi je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 16.000.- HRD i
paušalni iznos od 5.000.- HRD.
O b r a z l o ž e n j e
Optuženim prijedlogom Okružnog javnog tužilaštva Sisak KT-177/92 od 1.
prosinca 1992. godine Kojić Dušanu stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima,
bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz članka 150. Osnovnog krivičnog zakona
Republike Hrvatske.
Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti
optuženika.
Prijedlogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća (čl.
23. st. 6. ZKP-a) Kv-103/92 od 30. prosinca 1992. godine.
Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je da činjenično stanje
koje proizlazi iz spisa ukazuje na to da je optuženik doista učinio krivično djelo
stavljeno mu na teret. Stoga se zauzima samo za uvažavanje eventualnih olakotnih
okolnosti pri odmjeravanju kazne.
Svjedok Kovačević Veljko detaljno je i uvjerljivo podkrijepio navode
optužnog prijedloga.
Svojstvo ratnog zarobljenika oštećeniku nitko nije osporio.
Svim do sada rečenim o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa
sigurnošću dokazanim, da je Kojić Dušan svojim postupkom ostvario sva bitna
obilježja, subjektivna i objektivna, krivičnog djela surovog postupanja sa
zarobljenicima kršeći pravila međunarodnog prava – konkretno članaka 143. i 144. ženevske konvencije iz 1949. godine.
Nije pri tome bitno da li je optuženik bio svjestan da svojim postupcima krši
pravila međunarodnog prava, jer je povreda takovog prava u opisu po njemu
učinjenog krivičnog djela objektivni uvjet kažnjivosti.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 33.
Osnovnog krivičnog zakona Republike hrvatske) stupanj krivične odgovornosti,
pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod
kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina u
uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarajuća težini od optuženika učinjenog.
Obzirom na visinu izrečene kazne, temeljeno na propisu člana 353. st. 1.
Zakona o krivičnom postupku, određen je pritvor.
Odluka o trošku temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak je
odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom postupka, a od toga paušalni iznos
srazmjerno duljini trajanja postupka.
U Sisku, dne 19. siječanja 1993.
ZAPISNIČAR S U D A C
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać,
v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana od
dana primitka ovjerovljenog prijepisa liste.
Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primejrka Vrhovnom sudu Hrvatske,
a putem ovoga suda.
SI-0023
K-29/92
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Slsku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka
Barać, predsjednika vijeća, Alemk Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana
Zlovolić, Mirka Švaljek, Ivana Kasaić, članova vijeća i Nataše Galinić zapisničara, u
krivičnom predmetu protiv I-optuženog Rađenović Željka, II-optuženog PlavljanićNikole, III-optuženog Zorić Ljubana, IV-optuženog Krnjaić Đure, zbog krivičnog
đela iz čl. 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana
22.siječnja 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog
javnog tužitelja Petrkač Ivana i branitelja optuženih Ive Rafaj, odvjetnika iz Siska,
održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I-optuženi RADENOVIĆ ŽELJKO, sin Đure rođen 16.
11
1968. godine u Sisku, sa prebivalištem u
Petrinji, Ivana Trnskog kbr. 13, Srbin,
radnik,
II-optuženi PLAVLJANIĆ NIKOLA, sin Jovana,
rođen 5. IV 1954.
godine u Jošavici SO Petrinja, sa
prebivalištem u Petrinji, Radićeva
kbr.117, Srbin, oženjen, radnik,
III-optuženi ZORIĆ LJUBAN, sin Đure rođen 20. IX
1947. godine u
Bosanskoj Bojni, SO Velika Kladuša sa
prebivalištem u Petrinji, Ul. Grge
Novaka b.b., Srbin, radnik, oženjen,
IV-optuženi KRNJAIĆ ĐURO, sin Draginje, rođen
9.IV 1947. godine u
Tremušnjaku, SO Petrinja, sa
prebivalištem u Petrinji, Ul. Filipa
Kljaića b.b., Srbin, oženjen, otac jednog
djeteta,
k r i v i s u
što su:
tokom rujna i listopada mjeseca 1991. godine u Petrinji, kao
pripadnici četničko-terorističke organizacije, koji su u oružanoj pobuni protiv
Republike Hrvatske, uz pomoć tzv. JNA okupirali grad, protivno odredbama
Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, nakon što im je
predan civil Mlađenović Joso, koji je uhićen u Petrinji po I-optuženom Radenović
Željku i sproveden potom u Vatrogasni dom gdje su ga 3.i 4.listopada 1991. godine
tukli i mučili II-optuženi Plavljanić Nikola, III-optuženi Zorić Ljuban i, IV-optuženi
Krnjaić Đuro, pri čemu ga je Plavljanić Nikola udario nogom u glavu izbivši mu tri
zuba, a zatim ga nastavio tući zajedno sa optuženim Zorić Ljubanom, mučiti na način
da su mu za nožne prste i na uši uključili žice kroz koje su propuštali struju
nanijevši mu teške tjelesne povrede a optuženi Krnjaić Đuro udario ga u više navrata
šakama po licu,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije civilnog stanovništva mučili, nanosili mu povrede tjelesnog
integriteta i protuzakonito zatvarali,
čime su učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog
prava - ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva - označeno u čl. 142. .st. 1.
Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pa se temeljem istog zakonskog
propisa
O S U Đ U J U
I-optuženi RADENOVIĆ ŽELJKO,
II-optuženi PLAVLJANIĆ NIKOLA i
III-optuženi ZORIĆ LJUBAN
SVAKI NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 10 (DESET) GODINA, a
IV-optuženi KRNJAIĆ ĐURO
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad
svakim od optuženih određuje se pritvor.
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u vezi čl. 95. st. 2. toč. 6. i
7. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od
137.500. - HRD, a svaki od njih paušalni iznos od 5.000. - HRD.
O b r a z l o ž e n j e
Optužnicom Okružnog javnog tužilaštva Sisak od 4.prosinca 1992.
godine KT-176/92 optuženima Rađenović Željku, Plavljanić Nikoli, Zorić Ljubanu i
Krnjaić Đuri stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i
međunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnog stanovništva - iz čl. 142. st. 1.
Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u
odsutnosti optuženih.
Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim
rješenjem ovoga suda Kv-1OO/92 od 30.prosinca 1992. godine.
Tokom dokaznog postupka saslušani svjedok - oštećeni
Mlađenović Joso detaljno je i u cijelosti podkrijepio ama baš svaku tvrdnju optužnice,
pa tako, da su optuženici pripadni četničko-terorističke organizacije, da je I-optuženi
Rađenović Željko u tom svojstvu njega uhitio, pri čemu nije bitno tko ga je i kuda
kasnije sprovodio i da su ostala trojica optuženih - II-optuženi P1avljanić izbijanjem
zubiju nogom vezanom oštećeniku, a potom u zajednici, sa III-optuženim Zorićem
nastavio tući palicom i nogama, spajati žicom na strujni krug, a IV-optuženi Krnjaić u
više navrata, vezanog i onesposobljenog oštećenika udarao šakama po licu (ali ne u
Glini, već u Petrinji).
Obrana mu ni jednom rječju nije prigovorila.
Svojstvo oštećenika kao civilnog stanovnika nitko pri tome nije
osporio.Nema dvojbe da se je to sve zbivalo za vrijeme oružanog sukoba
(kraj rujna mjeseca 1991. godine u Petrinji!) a suprotno pravilima međunarodnog
prava - konkretno Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme ratnog
sukoba od 1949. godine.
Rečeno upućuje na činjenicu izvršenja krivičnog djela ratnog
zločina protiv civilnog stanovništva od svih optuženika, a iz člana 142. st. 1.
Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, zbog čega su proglašeni krivično
odgovornima.
Povreda međunarodnog prava, Ženevske konvencije, koja je već
naprijed jasno označena, predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti. Slijedi, da nije za
krivičnu odgovornost optuženih važna spoznaja njihova da svojim postupanjem krše
pravila međunarodnog prava.
Prilikom odmjeravanja kazne svakome od optuženih, imajući u
vidu svrhu kažnjavanja (čl. 33. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske),
stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede
zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je optuženima
Rađenović Željku, Plavljanić Nikoli i Zorić Ljubanu izrekao svakome kaznu zatvora
u trajanju od 10 (deset) godina, a optuženom Krnjaić Đuri u trajanju od 5 (pet)
godina, sve
u uvjerenju da su jedino takove kazne odgovarajuće težini od svakoga od njih
učinjenog.
Određivanje pritvora uslijedilo je pozivom na propis čl. 353. st.
1. Zakona o krivičnom postupku.
Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema
stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci navedenim propisima.
Paušalni iznos odmjeren je srazmjerno duljini trajanja i
složenosti postupka.
U Sisku, dne 22.siječnja 1993.
ZAPISNIČAR:
PREDSJEDNIK VIJEĆA:
Nataša Galinić, v.r. Željko
Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana
primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda,
Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
SI-0024



K-22/92REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
PRESUDA
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka
Barać, predsjednika vijeća, A1emke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana
Kasaić, Mirka Švaljek, Ivana Zlovolić, članova vijeća te Nataše Galinić, zapisničara,
u krivičnom predmetu protiv I-opt. Sanader Dragana, II-opt. Sanader Mile, III-opt.
Drobnjak Milana i IV-opt. Drobnjak Slavka, zbog krivičnog djela iz čl. 144.
Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 2l.siječnja 1993.
godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja
Petrkač Ivana i branitelja optuženih Erih Fridriha, odvjetnika iz Siska, održane glavne
i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I-optuženi SANADER DRAGAN, sin Branka i
majke
Milke rodjen 18.1ipnja 1953.
godine u Ljeskovcu, sa zadnjim
poznatim prebivalištem u Sisku,
Ul. I. Zajca kbr. 2,
II-optuženi SANADER MILE , rođen 3. svibnja
1957.
godine u Ljeskovcu, od oca
Branka i majke
Milke, trgovac, sa zadnjim
poznatim
prebivalištem u Sisku, Ul. I.
Zajca kbr. 2,
III-optuženi DROBNJAK MILAN, zv. „Prelac
“ iz G.
Mlinoge, star 28 godina,
IV-optuženi DROBNJAK SLAVKO, zv.
„Prelčić“ iz G.
Mlinoge, star 22 godine,
k r i v i s ušto su:
dana 16.rujna 1991. godine u Petrinji, kao pripadnici četničkoterorističkih formacija tzv. „SAO Krajina“ u toku oružane pobune protiv Republike
Hrvatske, nakon što su u oružanom napadu zbog brojčane premoći u ljudstvu i
naoružanju najprije opkolili pripadnike ZNG-a i Policijske uprave Sisak i Petrinje u
blizini zgrade vile "Gavrilović", a zatim, kada su se ovi predali i odložili
naoružanje I-optuženi Sanader Dragan, kao vođa formacije naredio II-optuženom
Sanader Milanu, III-opt. Drobnjak Milanu i IV-opt. Drobnjak Slavku, da iz
pješačkog vatrenog oružja pucaju i ubijaju zarobljene i razoružane pripadnike
ZNG-a i Policijske uprave Sisak i Petrinja, nakon čega su II-opt. Sanader Mile, IIIopt. Drobnjak Milan i IV-opt Drobnjak Slavko, suglasivši se sa ovakovom
naredbom, zajedno sa njime pucali u njih, uslijed čega su Cerjak Dražen, Alijagić
Meho, Rožanković Stjepan i Župan Milan zadobili teške tjelesne povrede, a ubijeni
bili Bursik Tomislav, Dumbović Nikola, Jelačić Ivica, Kovačić Božidar, Lukačević
Franjo, Mikulin Vlado, Rogulja Milivoj, Tomašić Branko, Tutić Radislav, Svoboda
Mišo, Gregec Dejan, Muškić Neno, Gregec Zdenko i Žugaj Vlado,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, I-optuženi Sanader Dragan naredio
da se ratni zarobljenici ubiju a ostali optuženici to učinili,
čime su učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika – označeno u čl. 144. Osnovnog krivičnog
zakona Republike Hrvatske, pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J U
SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZAVORA U TRAJANJU
OD 20 (DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad
svakim od optuženih određuje se pritvor.
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. -
7. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od
151.200.- HRD,
a svaki od njih paušalni iznos od 5.000.- HHD.
O b r a z l o ž e n j e
Optužnicom Okružnog javnog tužilaštva Sisak KT-164/91 od 25.
studenog 1992. godine I-optuženom Sanader Draganu, II-optuženom Sanader Mili,
III-opt. Drobnja1k Milanu i IV-opt. Drobnjak Slavku stavljeno je na teret izvršenje
krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnim zločinom protiv
ratnih zarobljenika - iz čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Istovremeno je stavljen i prijedlog da glavna rasprava bude
održana u odsutnosti optuženih zbog nemogućnosti osiguranja, u ovom času, njihove
prisutnosti glavnoj raspravi.
Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem
ovoga suda Kv-99/92 od 30.prosinca 1992. godine.Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, ocijenio je da je
postupak proveden opširno i predložio da sud izrekne odluku s tim, da ni jednom
izvedenom dokazu, a naročito ne onom provedenom saslušanjem neposrednih
očevidaca događaja, nije prigovorio.
Svojstvo ratnih zarobljenika oštećenicama nitko nije osporio.
Kazivanja svjedoka mogu se podijeliti na onih, koji nisu bili dostupni
sudu na glavnu raspravu zbog boravka na privremeno okupiranom teritoriju i,
već spominjanih, neposrednih očevidaca događaja.
Karakteristično je za veći dio grupe prvospomenutih svjedoka, čiji su iskazi,
uz suglasnost stranaka, pročitani, (pa tako Turajlić Milorada, Požar Zorana, Turajlić
Nikole, Turajlić Ilije, Turajlić Milana, Turajlić Miroslava, Turajlić Milovana, Galijan
Zlatka, Popara Dušana, Mišljenović Mile i Mudrinić Petra) da, uvjerenje je suda, ne
kazuju iskreno što o kritičnom dogadjaju znaju, nastojeći čuvati sebe, tim prije što su
već tada "odlazili u razmjenu“.
Pa ipak jasno se dade razabrati „glasovitost“ “Sanaderove formacije" i njenog
djelovanja upravo na mjestu tragičnog događaja, jer ipak progovaraju nešto više
svjedoci Zilić Milan (list 59 spisa), Popara Dušan (list 71 spisa), Mišljenović Mile
(list 72 spisa) i Mudrinić Petar (list 75 spisa). Ovaj potonji kao da želi podkrijepiti
naprijed već istaknuto uvjerenje suda o "suzdržanosti" nekih svjedoka te kazuje:
„... predstavnici Evropske zajednice su došli u komandu garnizona i
interesirali se za poubijane zarobljenike - pripadnike MUP-a i garde i to njih
sedamnaest. Ja sam od garnizona bio zadužen da ispitam taj slučaj te sam o tome
otvoreno pitao i Sanader Dragana, ali on nije htio o tome ništa razgovarati. Međutim,
ja sam u prikupljanju obavijesti povodom ovog slučaja saznao da se to dogodilo kod
"Vile“ Gavrilović i da su u to vrijeme na tom pravcu djelovali pripadnici Sanaderove
formacije. U nastojanju da utvrdim činjenično stanje u vezi ovog slučaja ubijanja
zarobljenika, ja nisam mogao ništa utvrditi jer su svi oni koje sam o tome ispitivao a
to su većinom pripadnici TO iz sela, nitko od njih o tome nije ništa htjeo reči
konkretno...“.
Koliko je to "zaduženje ispitivanja slučaja" doista bilo ozbiljno
dato i po njemu tako postupIjeno, dade se zaključiti iz rečenog po svjedoku Žilić
Milanu: "Suradnju sa vojskom dogovarao je Sanader Dragan" i da je za tzv. “TO“, čiji
je i on bio pripadnik „...naoružanje... dopremila vojska“.
Sve se to cijeni kao pokušaj da se nešto kaže, da se ne kaže
previše, ali da je ipak, kako je i pledirano u završnoj riječi, "povezanim“ kazivanjem
svjedoka utvrđeno protupravno postupanje sve četvorice optuženika.
Nedvojbeno je, pak, stavljeno im na teret
podkrijepljeno kazivanjima osoba koje su, može se reći srećom,
preživjele zlodjelo o kojem je riječ.
Njihova su kazivanja (kao, primjera radi: „Iako smo i molili da nas ne ubijaju oni su
to činili "...odmah iza toga čuo sam dva opaljena metka te je nakon toga zavladala
tišina. Smatram da se je netko od terorista pritajio i kada su se dvojica ranjenih javili
on ih je ubio“ (list 81 spisa); „... jedan je pripadnik (HV-a opaska) za vrijeme
slijedeće trojke koja je strijeljana ranjen ... nakon toga jako urlikao te molio teroriste
da ga ubiju a neki od njih su rekli da ne pucaju ponovno ... neka se muči i neka tako
umre (list 84 spisa); "... nisam mogao vidjeti što se sve dešava ali sam čuo da odvode
redom naše dečke i da ih ubijaju“ – „onaj drugi kolega, ali ne znam kako se zove, pao je preko mene i izvjesno vrijeme davao znakove života, a nakon toga se umirio što
znači da je umro“ (list 89 spisa); „Samnom u jedinici i zarobljen bio je Gregec
Zdenko, Žugaj Vlado, Pečirko Marijan, Kovačević Ivica i Svoboda Mišo... svi su oni
tom prilikom ubijeni!! (list 94 Spisa); „Kada smo došli na to mjesto gdje smo
zarobljeni, tu je došao i jedan jak čovjek sa crnim brkovima za kojeg sam kasnije
prilikom ispitivanja, kada mi je predočena slika, prepoznao Sanader Dragana. On je
čim smo bili zarobljeni iz pištolja izrešetao jednog gardistu koji je inače kod nas bio
vozač. - ... Mile (također Sanader - opaska) je iz puškomitraljeza ubio trojicu naših
pripadnika i to kada su ležali na zemlji potrbuške s rukama na potiljku“ (list 97/II i 98
spisa); „Sanader Dragan između ostalog je rekao ... zašto bi nas oni zarobljavali nego
da nas treba postrijeljati“; „Njega sam zapazio i zapamtio po tome, što je svakom tko
bi se pokušao pridići prijetio bijelim revolverom vrste „Kolt“) sadržana na listovima
81., 83., 89., 93., 97. i 99. spisa.
Svojim su kazivanjima u cijelosti podkrijepili tvrdnju da su svi
optuženici postupili na način opisan izrekom ove presude, koja se u nekoliko razlikuje
i od na glavnoj raspravi po javnom tužitelju podešenog činjeničnog stanja u odnosu
na prvotnu tvrdnju sadržanu optužnicom (konkretno - samo glede stradalih osoba).
Konkretno, glede upravo rečenog, među tjelesno povrijeđene
kritične zgode uvršten je Župan Milan, nesporno (list 97 spisa) član pričuvnog sastava
HV-a koji je optužnicom izostavljen. Nadalje, izostavljen je, ovoga puta iz izreke
presude , kao smrtno stradali istom zgodom, a spominjan optužnicom Bilobrk Vlatko,
jer ga tokom cijelog postupka ama baš nitko ne spominje, pa ni izvješće Policijske
uprave Sisak, koje daje podatke o ostalim stradalim osobama zgode o kojoj je ovdje
riječ. To ne čudi, jer je pregled mrtvog tijela Bilobrk Vlatka izvršen 17. rujna 1991.
godine u Prosekturi bolnice Sisak, što će reći da nije postojala stvarna mogućnost
dopreme njega ubijenog u svega nekoliko sati od kritičnog događaja 16.rujna 1991.
godine predveče - iz ratne zone u Petrinji - do Bolnice u Sisku. Iz spisa je vidljivo da
su i preživjeli za to trebali mnogo više vremena.
Ovim se ne želi reći da nije stradao kao pripadnik ZNG-a u
borbama u Petrinji, već samo, da to nije bilo zgode zbog koje se vodi ovaj postupak.
Kada je bilo mogli bi reči "suborci pokojnika" koji su, kako kazuje zapisnik o
vanjskom pregledu, utvrdili njegov identitet.
„Ja sam ostao neozlijeđen, nije me pogodio niti jedan metak iako
su mi hlače između nogu bile pogođene sa mecima“ jasno .je i određeno kazivanje
svjedoka Martinić Zlatka (list 85 spisa) što je razlogom izostavljanja njega iz izreke
presude kao stradalnika.
Sve se ovo kazuje stoga, da što stvarnije bude opisana kritična
zgoda, jer se ovome sudu, po saznanju za postupke i imena učesnika u njima,
obraćaju srodnici stradalih za što detaljnije i točnije obavijesti, a prema utuženom
takove nisu bile.
Izostavljena je, konačno, tvrdnja optužnice da je kritične zgode
stradalo "...i dvoje pripadnika koji su do danas ostali neidentificirani“.
Naime, tokom postupka spominjan je veoma različit broj ubijenih
ratnih zarobljenika. Podatak Policijske uprave Sisak broj: 511-10-02/02-K-761/91 od
23.11.1992. godine spominje iste osobe koje i izreka ove presude. „Dvoje“ pripadnika
spomenutih optužnicom podrazumijeva osobe raznog spola, a takove se tokom cijelog
postupka ne spominju. Ostao je neutvrđen identitet ubijene osobe spominjane
višekratno kao „poštar", koji je to stvarno i bio. No, tada nije bio ratni zarobljenik, već civil.
Kako je krivično djelo učinjeno napadom na živote i tijela,
učinjeno za vrijeme oružanog sukoba i spram ratnih zarobljenika, koje štiti Ženevska
konvencija iz 1949. godine to su se u postupcima sve četvorice optuženih stekla sva
bitna obilježja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog
zločina protiv ratnih zarobljenika - označenog u članu 144. Osnovnog krivičnog
zakona Republike Hrvatske.
Uračunljivost ni jednoga od optuženih nije ničim tokom cijelog
postupka, te ni po kome, bila dovedena u sumnju.
Sam način postupanja, određeno i jasno izdavanje naredbe za
strijeljanje (list 100/11), javljanje, među inim i dobrovoljaca za to, nedvojbeno
upućuje na zaključak o postojanju direktnog umišljaja svakog od optuženika.
Nema, dakle, dvojbe o krivičnoj odgovornosti ni jednoga od
optuženih.
Povreda međunarodnog prava u opisu krivičnog djela stavljenog
na teret optuženicima predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno
određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo
mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici, u krajnjoj liniji,
ne moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja
(čl. 33. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske), stupanj krivične
odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i
okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao svakome od optuženih kaznu
zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina u uvjerenju, da je jedino takova kazna
odgovarajuća težini od njih učinjenog.
Visina izrečene kazne zahtjeva, pozivom na propis čl. 353. st. 1.
Zakona o krivičnom postupku, određivanje pritvora.
Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema
stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s
tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini i složenosti postupka.
U Sisku, dne 21.siječnja 1993.
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK
VIJEĆA:
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O
PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana
primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda
Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.SI – 0025
K – 23/92 - 22
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca, Željka Barać,
predsjednika vijeća, Josipa Budinskog, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić,
Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, članova vijeća te Nataše Galinić, zapisničara, u
krivičnom predmetu protiv I – optuženog Pralica Ranka i II – optuženog Palančan
Stanka, zbog krivičnih djela iz čl. 142. st. 1. i iz čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona
Republike Hrvatske, nakon dana 5. veljače 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u
prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Pretrkač i branitelja optuženih
Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i
objavio
P R E S U D U
I – optuženi PRALICA RANKO, sin Marka, rođen 10.09. 1954.
godine u Bos. Dubici, sa prebivalištem
u Vrginmostu , Trg narodnog heroja br.
12, Srbin, oženjen, osuđivan
II – optuženi PALANČAN STANKO, rođen 12.12.1956. godine u
Glini, gdje i prebiva u ul. V. Gaćeša br.
54, sin Pere, strojarski tehničar, Srbin
k r i v i s u
što su :
1./ u vremenskom razdoblje od mjeseca kolovoza 1991. godine do 31. ožujka
1992. godine u Glini, kao pripadnici četničko – terorističkih formacija tzv. SAO
Krajine u tijeku oružanog sukoba protiv Republike Hrvatske, nakon što su im bili
predani predhodno zarobljeni civili Perković Ivica, Palaić Ivan, Štajduhar Pavao i
Žilić Branko, I- optuženi Pralica Ranko kao inspektor tzv. Vojne milicije – SAO
Krajina naredili čuvarima zatvora da ih zatvore u samice, muče i tuku, nakon čega su
čuvari zatvora i drugi za sada nepoznati pripadnici četničko terorističkih formacija
ovakvu naredbu prihvatili, te potom gotovo svakodnevno tukli pendrecima navedene
zarobljene civile po svim dijelovima tijela od kojih udaraca su Perković Ivica,
Štajduhar Pavao i Žilić Branko zadobili mnogostruke teške tjelesne povrede, nestali Litrić Milan i Žužić Ante, a Palajić Ivan od zadobivenih povreda umro,
dakle, kršenjem prava međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
naredili da se civilno stanovništvo muči ubije,
2./ istovremeno, u istom mjestu i na isti način kao pod 1./, nakon što su u
oružanoj borbi bili zarobljeni pripadnici ZNG-a RH Litrić Borislav, Kaurić Joso,
Šmisl Stjepan i Gregurić Ivan predani im na ispitivanje I – optuženi Pralica Ranko
kao inspektor tzv. Vojne milicije – SAO Krajine i II – optuženi Palančan Stanko kao
kapetan četničko terorističkih formacija tzv. SAO Krajine naredili čuvarima zatvora i
drugima za sada nepoznatim pripadnicima četničko – terorističkih formacija da ih
zatvore u samice, muče i tuku, koju naredbu su ovi prihvatili, a potom gotovo
svakodnevno tukli i na razne druge načine mučili, od kojih udaraca su Litrić Borislav,
Šmisl Stjepan i Gregurić Ivan zadobili teške tjelesne povrede od kojih su u zatvoru
preminuli, a Kaurić Joso zadobio mnogostruke teške tjelesne povrede ,
dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružane pobune
naredili da se ratni zarobljenici muče i ubijaju, te i sami to činili,
čime su opisanim pod 1./, učinili krivično djelo protiv čovječnosti i
međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u čl.
142. st. 1. osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, a opisani pod 2./, krivično
djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih
zarobljenika – označeno u čl. 144. osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Temeljem spomenutih zakonskih propisa za krivično djelo opisano pod 1./
utvrđuje se svakom kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, a za krivično
djelo opisano pod 2./ svakome kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina,
Pa se temeljem propisa čl. 48 st 1. i 2 toč. 2 osnovnog krivičnog zakona
Republike Hrvatske
O S U Đ U J U
SVAKI OD OPTUŽENIH NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU
OD 20 (DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad svakim od
optuženih određuje se pritvori
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a
optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 37.500. –
HRD, a svaki od njih paušalni iznos od 5.000 – HRD.
O b r a z l o ž e nj e
Okružno javno tužilaštvo iz Siska je optužnicom KT – 167/92. od 25.
studenog 1992. godine stavilo na teret I –optuženom Pralica Ranku i II – optuženom
Palančan Stanku izvršenje dvaju krivičnih djela, konkretno krivičnog djela protiv
čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, označenog čl. 142. st 1. osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske i krivičnog
djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv ratnih
zarobljenika – označenog čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u
odsutnosti optuženih stoga, što isti nisu dostižni državnim organima, a postoji
naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni.
Prijedlogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća (čl.
23. st. 6. ZKP-a) oznake Kv – 98/92 od 30. prosinca 1992. godine.
Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je da izvedeni dokazi
toko postupka upućuju na zaključak da su optužnici doista počinili krivična djela,
kojima ih se tereti, slijedom čega predlaže uzimanje olakotnih okolnosti u obzir
prilikom odmjeravanja kazne.
Svojstvo civilnih osoba, kao ni ratnih zarobljenika oštećenicima, nitko nije
oprostio.
Svjedok Štajduhar Pavao detaljno i uvjerljivo je podkrijepio navode
optužnice, koja je izrekom ove presude činjenično izmijenjena samo u nekim
detaljima (imena stradalih), a slijedom saznanja stečenih upravo kazivanjem tog
svjedoka.
Kako su krivična djela učinjena napadom na živote i tijela, učinjena ta vrijeme
oružanog sukoba te spram civilnih osoba i ratnih zarobljenika, zaštićenih
međunarodnim pravom (Ženevska konvencija dr.) , to su se u postupcima svakog od
optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela čovječnosti i međunarodnog prava
– ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označenog čl. 142. st. 1. Osnobnog
krivičnog zakona Republike Hrvatske i krivičnog djela protiv čovječnosti i
međunarodnog prava – ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika – označenog čl. 144.
Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Postupali su optuženici, dakle, u stjecaju – počinili su svaki po dva krivična
djela za koje im se sudi istovremeno. Prouzrokovane posljedice čine elemente
posebnih krivičnih djela obzirom na jasno uočljivu razliku zaštićenih objekata u
svakome od njih (civili u jedno, a ratni zarobljenici u drugom slučaju).
Uračunljivost ni jednog od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila dovedena
u sumnju tokom cijelog postupka.
Način postupanja svakog od optuženih, opisan po svjedoku, a sadržan i
izrekom presude, a sa nespornim posljedicama, naročito pogibanjem ljudi, kroz cijelo
to vrijeme vršenja djela poznatim i optuženicima, upućuje na nedvojbeni zaključak o
postojanju direktnog umišljaja svakog od optuženih.
Krivična odgovornost, dakle, nije dvojbena.
Povreda međunarodnog prava u opisu krivičnog djela stavljenog na teret
optužnicom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i
okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici, u krajnjoj liniji, ne
moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava.
Prilikom utvrđivanja kazni za svako od spominjanih krivičnih djela, kao i pri
izricanju jedinstvene kazne, sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja, stupanj krivične
odgovornosti, pobude iz kojih su djela učinjena, jačinu povrede zaštićenih dobara i
okolnosti pod kojima su djela učinjena, a što je sve moguće jasno razabrati kako iz
činjeničnog opisa krivičnih djela, tako i obrazloženja dosadašnjem djelu.
Jedino izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od po 20 (dvadeset)
godina svakome od optuženih uvjerenje je suda, odgovarajuća je težini od njih
učinjenog.
Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora (čl. 353. st. 1. Zakona o
krivičnom postupku).
Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim
izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni
iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupku.
U Sisku, dana 5. veljače 1993.
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Nataša Galinić v.r. Željko Barać v.r.
POUKA O PRAVNOM LJEKU :
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana
od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda
Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJU:
JOSIP KARAKAŠ, sin Mije i Marije rođene Petanović, rođen 19.09.1969. god u
Sisku, s tadašnjim prebivalištem u Timarcima 117 B, po nacionalnosti Hrvat,
državljanin RH, po zanimanju elektrotehničar
MJESTO POČINJENJA DJELA: područje Donjeg Hrastovca, Pobrđana, Vedrog Polja, Komogovine, Dubice te šire okolice Sunje
VRIJEME POČINJENJA DJELA: od srpnja 1991. god do 06. kolovoza 1995. god.
OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani je od srpnja mjeseca 1991. god pa sve do
06. kolovoza 1995. god. bio pripadnik tzv. Vojske Republike srpske krajine i u
navedenom razdoblju aktivno je sudjelovao u borbama protiv pripadnika Hrvatske
vojske i djelatnika MUP-a RH čime je počinio kazneno djelo služenja u
neprijateljskoj vojsci. Dana 06. kolovoza 1995. god. imenovani se predao
postrojbama Hrvatske vojske.
SI-0028
K-9/92-29
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Okružnog
suda Ivice Pleše, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika
Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, Đure Sertić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše
Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Slobodana Tarbuk, zbog
krivičnog djela iz članka 142. stavak 1. u svezi članka 24. KZJ, nakon dana 7.srpnja
1992. godine, u odsutnosti optuženika, a prisutnosti okružnog javnog tužitelja Franje
Jerković, i branitelja optuženika Davora Škugor, advokata iz Siska, održane javne
glavne rasprave, objavio je
P R E S U D U
Optuženi SLOBODAN TARBUK, sin Nikole, rođen
27.siječnja 1946. godine u Balincu, Općina Glina,
potpukovnik bivše JNA, oženjen, otac dvoje djece,
nalazi se u garnizonu u Petrinji, koja je privremeno
okupirana,
što je:
dana 2.rujna 1991. godine oko 12,00 sati te 16.rujna 1991. i 21.rujna
1991. godine u Petrinji, kao zapovjednik garnizona Petrinja, nakon što je na području
Banije došlo do oružane pobune od strane srpskih nacionalista i terorista protiv
legalne vlasti u Republici Hrvatskoj, bez ikakvog stvarnog razloga i povoda, najprije
naredio da se iz artiljerijskog i drugog oružja iz kasarne otvori snažna vatra na
Petrinju, a nakon što je takova vatra otvorena, te nakon što su artiljerijske i minobacačke granate počele padati po Petrinji, naredio pripadnicima tenkovskih i
drugih vojnih jedinica da sa tenkovima iziđu iz kasarne "Vasilj Gačeša"i
"Šamarica", te da otvore tenkovsku drugu vatru po stanovnicima grada Petrinje
i stambenim i drugim objektima, radi čega su provodeći ovakovu njegovu
naredbu tenkisti i drugi pripadnici vojnih formacija koji su se nalazili pod
njegovom komandom, izišli ,sa tenkovima ,i drugim naoružanjem iz kasarni te
nemilosrdno otvorili vatru po stanovnicima Petrinje koji su se zatekli na
ulicama te po stambenim i drugim objektima pa su u takovom napadu ubijeni
građani Petrinje Lokner Nikola i Bučar Stjepan, a teško ranjeni Đuričić
Rajko, H-alereić Ramiz, Drakulić Nikola, Kendel Ivan i drugi stanovnici Petrinje, te
razrušeno i uništeno više stambenih, komunalnih i drugih objekata u gradu, među
kojima gotovo sve stambene zgrade i poslovne prostorije u Arhovoj ulici kroz koju su
prolazili tenkovi, Općinski sud u Petrinji, crkvu Svete Katarine u Radićevoj ulici,
crkvu Svetog Lovre na Strosmayerovom trgu i drugi značajniji objekti, te kada je
njegov pretpostavljeni starješina general Andrija Rašeta zatražio od njega putem
telefona da ga obavijesti o situaciji u Petrinji, odgovorio da Petrinju treba sravnati sa
zemljom,
dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba naredio da se izvrši napad na civilno stanovništvo Petrinje i grad Petrinju
posljedice čega
su smrt i teške tjelesne ozljede i narušavanje zdravlja više ljudi, te naredio napad bez
izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo, te da se protuzakonito i samovoljno
uništava u velikim razmjerima imovina,
čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava
– ratnim
zločinom protiv civilnog stanovništva - označeno u čl. 142. st. 1. u svezi čl. 24. st. 1.
Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91), kao
Zakon Republike Hrvatske (U daljem tekstu: KZJ) pa se temeljem istog zakonskog
propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA.
Temeljem čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku koji je
preuzet na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku
("Narodne novine" br. 53/91) kao Zakon Republike Hrvatske (u daljem tekstu: ZKP)
optuženiku Slobodanu Tarbuku određuje se pritvor.
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. -
6. ZKP-a optuženi je dužan platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od dinara
26.380.- i temeljem točke 6. istoga članka i stavka platiti paušalni iznos od HRD
5.000
Obrazloženje
Optužnicom Okružnog javnog tužiteljstva Sisak oznake KT-88/91
od 21.svibnja 1992. godine optuženiku Slobodanu Tarbuk stavljeno je na teret
izvršenje krivičnog djela činjenično i pravno opisano izrekom ove presude uz
nadopunu činjeničnog opisa za dane 16.rujna i 21.rujna 1991. godine.Javni tužitelj je u optužnici predložio da se glavna rasprava održi u
odsutnosti optuženika, a na zakazanoj glavnoj raspravi održanoj dana 16.1ipnja 1992.
godine stavio je i usmeni prijedlog da se rasprava održi u odsutnosti, jer je
nedvojbeno utvrđeno da se optuženik nalazi na okupiranom području sa kojeg se i
dalje vojno djeluje po civilnom stanovništvu, vrše razaranja područja pod njegovim
zapovijedanjem i kako je nedostupan ovim organima da su time ispunjeni uvjeti.
Vijeće je prihvatilo prijedlog javnog tužitelja, te donijelo rješenje
kojim se suđenje provodi u odsutnosti optuženika, jer je prethodno utvrđena istinitost
navoda javnog tužitelja kao i da se optuženik pozivima suda nije odazivao jer je
napustio dosadašnje mjesto prebivališta u Sisku. Iz dopisa Policijske uprave Sisak
slijedi da je optuženik - "nedostupan legalnim organima vlasti iz razloga što se nalazi
na privremeno okupiranom području", a postoje i osobito važni razlozi budući se pod
zapovjedništvom optuženika i dalje vojno djeluje protiv civilnog stanovništva na
ovom području. Osim toga, ovo je područje i prije mjeseca rujna 1991. godine bilo
ratom zahvaćeno, čime su ispunjeni svi zakonski uvjeti da se ovakovo suđenje i ovo
označeno krivično djelo provede.
Branitelj optuženika se prijedlogu nije protivio.
U toku dokaznog postupka saslušani su svjedoci Ognjenović Božo
(list 44 i 94 spisa), Mlađenović Mijo (list 70 i 94 spisa), Korečić Zdenko (list 67 i 95
spisa), Harceting Željko (list 73 i 96 spisa), Gregurinčić Marijan (list 41 i 97 spisa),
Galijan Zlatko (list 37 i 97 spisa), Denis Latin (list 62 i 110 spisa), Mudrinić Petar
(list 64 i 112 spisa), Jovanović Ramiza(list 117 spisa), liječnički vještak Dr Stevo
Kovačević (list 96 spisa), izvršen uvid u cjelokupnu priležeću dokumentaciju i
fotoelaborat, te izveden dokaz gledanjem video-kasete o razaranju grada Petrinje
učinjenog 2.rujna 1991. godine.
Iako je opće poznata i notorna činjenica da je u rujnu mjesecu 1991.
godine zapovjednik garnizona Petrinje bio optuženi Slobodan Tarbuk, sud je ovo
utvrdio i putem svjedoka Mudrinić Petra i Latin Denisa. Svjedok Mudrinić u iskazu
navodi da je 10. srpnja 1991. godine došao u garnizon Petrinju na funkciju pomoćnika
komandanta garnizona zadužen za MPV (moralnopolitičko vaspitanje). U to vrijeme
zapovjednik garnizona je bio Đorđe Stojanović. Dana 7.kolovoza 1991. godine stigla
je naredba da se zapovjednikom garnizona imenuje Slobodan Tarbuk. Primopredaju
je vršio do 10.kolovoza 1991. godine, kada je preuzeo definitivno funkciju
zapovjednika garnizona Petrinja. Svjedok Denis Latin koji je predvodio grupu
novinara na konferenciju za tisak, koja je održana u kasarni "Vasilj Gačeša" u
garnizonu Petrinja dana 2.rujna 1991. godine, također je kontaktirao i dogovorio
tiskovnu konferenciju sa Slobodanom Tarbukom kao zapovjednikom. Osim toga,
vidljivo je iz video-kasete da tiskovnu konferenciju vodi optuženi Tarbuk, kojem su
se svi prisutni obraćali sa "zapovjedniče". Dakle, u pogledu zapovijedanja
garnizonom Petrinja nema dvojbe da je upravo u tom razdoblju to bio optuženi.
Iskazom svjedoka Latina sud je utvrdio da je grupa od oko 40
domaćih i stranih novinara među kojima nije bilo niti jednoga iz Srbije i Crne gore
prisustvovala konferenciji. Ista je održana u kasarni "Vasilj Gačeša" u dvorani u
jednom montažnom objektu. Konferencijom je rukovodio optuženik" koji je i jedini
odgovarao na postavljana pitanja novinara. Trajala je oko 45 minuta kada se začula
neka eksplozija ili detonacija kako je to svjedok doživio. Mogla je biti na udaljenosti
od njihove prostorije 50 - 200 metara, ali ne i u sastavu objekta gdje su se oni nalazili.
Optuženik je odmah prekinuo konferenciju, a da pri tome nije davao nikakove
znakove uznemirenosti ili iznenađenosti. Oko 10 minuta nakon te eksplozije,
čuo je i vidio da se iz raznog artiljerijskog oruđa puca iz kasarne u pravcu grada.
Ubrzo je čuo i brujanje motora tenkova, a zatim ih je 5 izašlo iz kasarne u pravcu
grada. Čuo je još dvije eksplozije u blizini žice koja ograđuje kasarnu. Ne zna o
kakovim se eksplozijama radi. Za cijelo to vrijeme na krug kasarnenije pala niti jedna granata, a niti je vidio da biiz bilo kakovog naoružanja bilo pucano na samu kasarnu.
Kakoje imao za potrebu da se javi svom uredništvu u HTV Zagreb došao je u
susjednu prostoriju gdje je već bio optuženik.Tada je čuo da preko radio-stanice
optuženik razgovara sa generalom Andrijom Rašetom iz Pete vojne oblasti, čiji je glas
prepoznao jer je istoga intervjuirao u više navrata i prisustvovao konferencijama za
tisak. U tom razgovoru čuo je kako optuženik generalu Rašeti doslovno govori:
"Sravniti ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku." Čuo je osim toga kada je
optuženik rekao da imade povrijeđenih civila od granate koja je pala na jednu
obiteljsku kuću i da su povrijeđeni dovezeni u njihovu ambulantu. Tražili su novinari
da im se omogući da povrijeđene vide. Neki su ušli u ambulantu, ali su istjerani od
jedne njemu nepoznate muške osobe koja je imala bijeli ogrtač i rekla: "Snimajte
Tuđmana, jebem vam mater" i zatim ih sve istjerao. Nije vidio tko se u ambulanti
nalazio, da li je bilo povrijeđenih i o kakovim bi se povredama radilo. Pucnjava i
napad na grad trajali su oko 7 sati, dakle, sve do 19,00 sati, kada je uslijedio povratak
tenkova u kasarnu. Vojnici koji su se nalazili na tenkovima ponašali su se
slavodobitno jer su mahali rukama i podizali ih u zrak sa uzdignuta tri prsta. Nije
vidio da bi među njima bilo ranjenih ili poginulih.
Svjedok je vrlo decidiran kad kaže, da one tri eksplozije
koje je čuo
sigurno nisu eksplozije koje dolaze kao zvuk eksplodirane granate, nego da je to
karakteristično za eksploziju od neke eksplozivne naprave, pa upravo iz razloga što
nije bilo nikakove uznemirenosti među vojnicima u krugu kasarne, što su se i oni
slobodno kretali po samome krugu, a i po sveukupnom ponašanju vojnika i starješina,
kao i optuženika, zaključuje da je bio u stvari jedan inscenirani napad u vidu
postavljenih eksplozivnih naprava, kako bi se iskoristila tiskovna konferencija i
prikazalo novinarima da hrvatska vojska vrši napad na kasarnu. Među vojnicima
vidio je da imade redovnog sastava, što je zaključio po njihovoj uniformi kao i
maladenačkom izgledu, ali je i priličan broj rezervista. Na njega su ostavili dojam da
se radi o jednoj kompaktnoj cjelini pod jednim zapovjedništvom. Oko 19,00 sati svi
novinari zajedno napustili su kasarnu "Vasilj Gačeša" i krenuli u pravcu Siska. Tada
je vidio nad Petrinjom gusti oblak dima i vatre.
Svjedok Mudrinić je decidiran u iskazu kad kaže, - da je samo
zapovjednik garnizona mogao izdati nalog za upotrebu i izlazak vojske, tenkova i
teškog naoružanja. Bez obzira da li se u tom momentu u sastavu kasarne nalazi i oficir
sa višim činom (u to vrijeme postojao je samo jedan pukovnik), svi su dužni poštivati
i provoditi naredbu zapovjednika. Prisustvovao je konferenciji za tisak 2.rujna
1991.godine a iz video-kasete je uočljivo, da je sjedio sa desne stranedo optuženika.
Suglasanje sa svjedokom Latinom da je prisustvovalo oko 40 novinara i da nije bilo
predstavnika iz Srbije i Crne Gore. Konferencija je trajala oko 40 minuta kada se je
začula eksplozija. Konferencija je odmah prekinuta, a od strane vojske utvrđeno je da
je na krov barake u kojoj su se oni nalazili, a na udaljenosti od dvorane oko 7 metara,
pala granata od minobacača 82 mm. Došlo je do oštećenja krova, ali nije bilo među
novinarima niti vojskom ranjenih ili poginulih. Svega nekoliko minuta nakon ove
eksplozije počela je pucnjava iz kruga kasarne prema gradu Petrinji. Pucalo se iz
topova, minobacača od 82 i 120 mm, haubica i VBR-ova. Ubrzo nakon toga upaljeni
su tenkovski motori i krenuli su tenkovi iz kasarne. U to vrijeme u kasarni "Vasilj
Gačeša" je bilo oko 25 tenkova. Prema njegovom saznanju iz kasarne je izišlo od 4 do
6 tenkova. Svjedok nadalje govori da su cijevi svih navedenih oruđa i oružja iz kojih
se pucalo, nekoliko dana prije bile raspoređene tako, da su sve okrenute prema gradu
Petrinji i pokrivale cijeli grad. Uz tenkove izišlo je i nekoliko vozila BRDM (borbeno
pješadijsko vozilo), i ukupno oko stotinu vojnika. To su bili pripadnici teritorijalne
obrane. Svjedok vrlo decidirano iznosi da je nalog za napad i upotrebu svih
navedenih oružja i tenkova izdao osobno zapovjednik optuženi Slobodan Tarbuk.
Ovakova se naredba u pravilu izdaje pismeno.
Svjedok nadalje iznosi da mu je bilo dobro poznatoda u to vrijeme pripadnici MUP-a i ZNG-a nisu imali teškog naoružanja, raspolagali su jedino sa
pješadijskim. Upravo imajući u vidu ovu činjenicu, zatim, da je uslijedio žestoki
napad iz kasarne i izlazak tenkova, smatra, da je sve ovo dakle, prvenstveno ona
ispaljena granata na krov, predstavljala insceniranje cjelokupnog događaja iz jedinog
razloga, da bi vojska sa naoružanjem mogla izaći iz kasarne i da se izvrši napad na
grad Petrinju. Svjedok dodaje, da je upravo neshvatljivo da se tako žestoki napad na
grad izvršio kad kasarna nije mogla biti napadnuta takovim oružjem. Prema njegovom
saznanju iz samog kruga kasarne "Vasilj Gačeša" bilo je ispaljeno oko 150 granata na
grad. Tenkovi koji su izišli u grad ispalili su pola borbenog kompleta što je oko
stotinu granata. Da li su izlazili tenkovi iz kasarne "Šamarica" gdje su također bili
stacionirani, nije mu poznato. Smatra da je zapovjednik Tarbuk za ovakovu upotrebu
teškog naoružanja bio obavezan konzultirati Petu vojnu oblast u Zagrebu. Da li je to
učinio ne zna. Koliko se prisjeća tenkovi su vraćeni u kasarnu oko 16,00 sati i smatra
da je u to vrijeme prestao napad na grad. Čuo je od vojnog osoblja da je prilikom tog
napada bilo ranjenih i poginulih civila, da je došlo do znatnog oštećenja grada, ali
kako nije izlazio iz kasarne nema saznanja u kojoj mjeri je oštećen i o kojim
razrušenim i oštećenim objektima se radi.
Par dana nakon ovog napada zapovjedniku Tarbuku počeli su
dolaziti predstavnici pojedinih odreda teritorijalne obrane, koji su tražili od njega da
se izvrši novi napad na grad. Znano mu je, da je 15.rujna 1991. godine održan takav
sastanak i da je zapovjednik Tarbuk donio odluku da se idućeg dana 16.rujna 1991.
godine izvrši novi napad sa artiljerijskim oruđem i pješaštvom. Svjedok navodi da mu
je poznato da za ovaj napad nisu izvršene od strane optuženika nikakove konzultacije
sa predstavnicima Pete vojne oblasti i Desetog korpusa. Osim toga, zna da je napad
izvršen bez ikakve najave i da nije postojala nikakova provokacija od strane
pripadnika MUP-a, ZNG-a ili građana Petrinje. Napad je počeo oko 6 sati. Ima
saznanje da su izašli tenkovi iz kasarne "Šamarica" i to 15 tenkova M-84 i 5 tenkova
T-55 iz kasarne "Vasilj Gačeša" i oko 1200 vojnika. Toga dana napad na grad
Petrinju je trajao sve do 16,00 sati kada su tenkovi i vojnici vraćeni u kasarne i to iz
razloga što je stigla takova zapovijed iz Pete vojne oblasti u Zagrebu. Radi ovakovog
završetka akcije postojalo je nezadovoljstvo među pripadnicima JNA, pa je došlo do
ponovnog dogovora između optuženika i predstavnika TO u tom pravcu, da se ponovi
napad na Petrinju. Napad je dogovoren za 21.rujna 1991. godine kada je i izvršen.
Toga dana Petrinja je definitivno u cijelosti zauzeta. Svjedok kaže, da je prisustvovao
jednom razgovoru mjesec dana nakon toga, kada je čuo riječi Tarbuka "Mora biti
prekinuta sva komunikacijska veza sa Zagrebom da bi Petrinja bila osvojena. Po
ovome zaključuje da je dana 21. rujna 1991. godine kada je izvršen treći napad, bila
prekinuta sva komunikacijska veza sa zapovjedništvom Pete vojne oblasti u Zagrebu.
Svjedok iznosi da je u ova posljednja dva napada bilo dosta
poginulih civila i da se ukazala potreba da budu pokopani. Optuženik je njega
imenovao za rukovodioca grupe koja to treba učiniti. Uzeo je za obavljanje ovoga
posla uhićene civile, pa se prisjeća imena i prezimena nekih od njih koji su taj posao
obavljali: Mlađenović Mijo, Palajić Ivo, Šmisl Stjepan i Danilović Kosta. Mrtve su
pronalazili po kućama, vrtovima, ulicama i podrumima. Prethodno su pokušavali
utvrditi identitet svakog poginulog, a to su činili na dva načina: Prvo, da li je netko od
prisutnih mrtvog poznavao, i drugo, dali je koji od poginulih imao kod sebe
dokumenat kojim je mogao biti identificiran. Nisu imali uvjeta da bi vršili
identifikaciju putem obdukcije. Sada se ne sjeća niti jednog imena poginulog, ali u
kasarni je ostao njegov popis koji je vodio za te osobe. Poginule su pokapali na
grobljima "Sv. Benedikt" i "Sv. Nikola", a mnoge su pokapali u dvorištima i vrtovima
na licu mjesta gdje su ih našli. Smatrali su da su to vlasnici tih kuća ili stanari. Osim
toga, sačinjena je i zajednička grobnica koja se zvala "Ekonomija" i bila je krugu
kasarne "Vasilj Gačeša". Mrtve su tako skupljali 5 - 6 dana, a počeli su iza
posljednjeg napada 21.rujna 1991. godine. Kako je vodio o tome statistiku, prisjeća se
da je on sa svojom grupom na taj način pokopao oko 30 ljudi. Zamijenio ga je na
tome poslu potporučnik Popović koji je rekao da je pokopao 25, a zatim je taj posao preuzela civilna zaštita i oni su pokopali oko 60 ljudi. Prema izgledu poginulih i
stanju u kojem su leševi bili zaključuje, da je bilo poginulih iz napada 16.rujna ,
21.rujna 1991. ali i nakon toga. Po njegovoj ocjeni to su sve bili muškarci i žene u
starosnoj dobi od 30 do 50 godina. Bilo je svega nekoliko pripadnika policije i ZNGa. Sve ostalo civilno stanovništvo.
Svjedok na kraju iskaza iznosi, da su svi pripadnici TO bili
isključivo naoružani naoružanjem iz kasarne. Kako je u pitanju samo pješadijsko
naoružanje, smatra da bez upotrebe teškog artiljerijskog naoružanja samo pripadnici
TO-a ne bi mogli zauzeti Petrinju niti učiniti ono što se dogodilo.
Svjedok Ognjenović Božo u svom iskazu navodi da je u vrijeme
prvog napada 2.rujna 1991. godine bio u Petrinji u sastavu rezervne policije. Sa
sigurnošću tvrdi da od strane pripadnika policije ili ZNG-a, nije bilo nikakove
pucnjave niti napada, što bi se moglo smatrati da su pripadnici bivše JNA imali
razloga za napad na grad Petrinju, dapače; bila je izuzetno mirna situacija u cijelom
gradu. Dakle bez ikakovog razloga je otvorena artiljerijska paljba. Dobro je vidio
kada je od gelera granate smrtno stradao civil Bučar Stjepan na ulazu u svoju kuću.
Napad je vršen tenkovima, vojskom te upotrebom kompletnog artiljerijskog oružja.
Nakon završenog napada vidio je potpuno uništenu kuću obitelji Imbrija, teško
oštećenu radionu Škrinjarić Ivana, razorenu kuću Dangubić Mije, znatno uništen park
u Petrinji kao i crkva "Sv.Lovre" koja se u njemu nalazi. Čuo je da u tome napadu
imade još poginulih i teško ranjenih.
Nalazio se je u Petrinji i 16.rujna 1991. godine kada je uslijedio drugi
napad, za koji također tvrdi da je od strane neprijateljske vojske uslijedio iz svih
teških oružja i oruđa po cijelome gradu, po civilnom stanovništvu, a da također
nikakovog povoda ni razloga zatakav napad nije bilo. Nakon ovog napada u Gajevoj
ulici nije bilo kuće koja nije oštećena.
Iskazom svjedoka Mlađenovića sud je utvrdio da je 2.rujna 1991.
godine započela pucnjava iz kasarne "Vasilj Gačeša". Čuo je brujanje tenkovskih
motora, pa pretpostavlja da su tenkovi izašli u grad, a čule su se i detonacije po
cijelom gradu. Dobro je vidio kako je pogođena crkvica na gradskom groblju "Sv.
Benedikt" i u cijelosti uništena. Jedna topovska granata pogodila silos "Gavrilovića".
Sve je to promatrao iz tvornice "Gavrilović" gdje se nalazio na svom radnom mjestu.
Nakon kraćeg zastoja u pucnjavi uspio je pobjeći automobilom iz Petrinje. Dana
16.rujna 1991. godine kada je također bio na radnom mjestu opet je počela pucnjava
po Petrinji. Toga dana je bio uhićen od neprijateljske vojske i odveden u kasarnu
"Vasilj Gačeša".
Svjedok vrlo potresno u svom daljnjem iskazu govori kako je sa još
nekolicinom uhićenih građana među kojima su bili Korečić Mladen, Palajić Ivo,
Šmisl Stjepan, Danilović Kosta i Babić Vlado, sakupljao poginule civile po Petrinji.
Vojnici su ih vozili vojnim vozilima i zaustavljali se na mjestima gdje su bili
poginuli. Bilo ih je u grupama i pojedinačno. Nalazili su ih u podrumima, vrtovima,
garažama i raznim drugim zaštitnim objektima. Sve su to bili po njegovom saznanju
muškarci i žene srednje i starije dobi. Djecu nisu našli. Po tijelima koje su kupili
zaključuje da ih je većina ubijena iz vatrenog oružja, no za neke smatra prema
povredama koje je vidio da su i sjekirama ubijeni ili nakon toga iznakaženi. Na ovaj
način 45 poginulih civila su dopremili u kasarnu "Vasilj Gačeša" gdje su pokopani u
zajedničkoj grobnici. Nije poznavao poginule, a niti je bilo kojeg prepoznao. Ovo su
činili nekoliko dana i to nakon što je izvršen treći napad na Petrinju 21.rujna 1991.
godine.
Svjedok Korečić Zdenko nalazio se 2.rujna 1991. godine u Petrinji.
Bio je u samom centru grada. Odjednom je začuo detonacije koje su se čule upravo po
tom dijelu grada. Otrčao je do svoje kuće koja je u samoj blizini centra, te se sa
ukućanima sklonio u podrum. Čuo je kako granate padaju po cijelome gradu, a kada je bio prisiljen od neprijateljskih vojnika koji su ih pronašli u podrumu, da napusti
podrum i kuću, poslan da odnese poruku kojom su tražili da se pripadnici obrambenih
snaga Petrinje koji su počeli pružati otpor predaju, vidio je izlazeći na ulicu kako se
topovima i mitraljezima iz tenkova puca po gradu. U tom momentu je uočio veliko
oštećenje na zgradi stare tvornice "Gavrilović", oštećenje zgrade u kojoj je
prodavaona "Borovo". Pogođena je obiteljska kuća Bešlić Damira, a zatim je u
plamenu vidio kuću Ivice Falice, koji su požar u toku noći pokušavali ugasiti, kada je
već prestao napad. Sa sigurnošću tvrdi. Da nikakovog razloga vojska nije imala da
napadne grad i stanovništvo.
Iskazom svjedoka Ing Harceta, sud je utvrdio da također nije
bilo razloga za napad vojske na grad. Svjedok je čuo tri eksplozije granata koje
su pale na grad više prema rijeci Kupi. Da su to bile granate iz artiljerijskog
oruđa, što sa sigurnošću tvrdi, jer je artiljeriju služio dok se nalazio na
odsluženju vojnog roka. Nakon što se sakrio u obližnju kući, čuo je kako granate
padaju po cijelome gradu, a zatim vidio i aktivno djelovanje jednog tenka.
Svjedoci Gregurinčić i Galijan također su vrlo decidirani kad kažu,
da za napad koji je učinjen 2.rujna 1991. godine, kao i ostala dva nije bilo nikakovog
razloga ni povoda, jer pripadnici MUP-a u čijem su sastavu bili oni a niti pripadnici
ZNG-a nisu pucali u pravcu kasarne niti po vojnicima bivše JNA, čak što više u
redovima pripadnika ZNG-a i MUP-a nije niti bilo teškog naoružanja. Vidjeli su da se
po gradu pucalo iz najtežeg artiljerijskog arsenala i da su nastupila velika razaranja.
Bilo je poginulih i dosta ranjenih civila.
Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka jer su
oni uvjerljivi, logični, decidirani, u međusobnoj suglasnosti i u kontekstu cjelokupnog
utvrđenog činjeničnog stanja.
Svjedokinja Jovanović Ramiza u vrijeme ovih događaja nije bila u
Petrinji, pa joj stoga nije niti poznato što se događalo.
Liječnički vještak Kovačević dr Stevo u svom nalazu navodi da
povrede koje su zadobili i od kojih su podlegli Bučar Stjepan i Lokner Nikola
predstavljaju tzv. eksplozivne rane i da ovakove povrede predstavljaju djelovanje
krhotina snažnog eksplozivnog sredstva. Za Drakulić Nikolu utvrdio je da je dobio.
strijelnu ranu u području drugog slabinskog kralješka sa posljedicom uzetosti donjih
ekstremiteta i da je ta povreda nanesena hicem iz pješačkog vatrenog oružja i da je u
pitanju teška i po život opasna povreda te da za oštećenog predstavlja praktički
doživotnu invalidnost. Đuričić Rajko zadobio je strijelnu ranu lijeve natkoljenice koju
je također okvalificirao teškom. Halerić Ramiz zadobio je prijelom desne bedrene
kosti i primljen u bolnicu u stanju teškog šoka, što također predstavlja tešku i po život
opasnu povredu. Tešku povredu u vidu strijelne rane zadobio je i Kendel Ivan.
Iz pregledane video-kasete sud je utvrdioda je 2.rujna 1991. godine
u Petrinji u kasarni "Vasilj Gačeša" održana konferencija za tisak koju je vodio
optuženik Tarbuk i koji je jedini odgovarao na sva postavljena pitanja novinara. Sa
desne strane Slobodanu Tarbuku sjedio je saslušani svjedok Mudrinić Petar. Čuje se i
vidi pucnjava iz teškog naoružanja iz kruga kasarne, izlazak tenkova, kao i njihov
povratak. Nadalje je vidljivo da su dana 5.rujna 1991. godine vršena snimanja grada
sa svim oštećenjima koja potječu iz napada 2.rujna 1991. godine. Vidljiva su znatna
oštećenja obiteljskih kuća, raznih sakralnih, kulturnih i drugih javnih objekata, srušen
most na rijeci Petrinjčici, zapaljena i uništena teška vozila raznih poduzeća, uopće
može se samo reći - velika i znatna oštećenja cijelog užeg dijela grada. Sva su
oštećenja spomenutih objekata dobro vidljiva i u priležećoj fotodokumentaciji spisa.
Na temelju ovako provedenog postupka i izvedenih dokaza sud je
kao nedvojbeno utvrdio da je na dane izvršenih napada. na Petrinju 2.rujna, 16. rujna i 2l.rujna 1991. godine optuženik bio zapovjednik garnizona..u Petrinji. U sastavu
garnizona bile su kasarne " Vasilj Gačeša" i "Šamarica" te redovni sastav vojske i
teritorijalna obrana. Prema ustrojstvu postupanja isključivi naredbodavac za sve
vojne aktivnosti bio je optuženik. Taj položaj koristi na najgori mogući način za
stanovnike Petrinje i njihov grad.
Predhodno izdaje nalog da sve cijevi teškog artiljerijskog
naoružanja se okrenu prema Petrinji i pokriju sav grad, iako u to vrijeme nema vojnih
aktivnosti na tome području. Pripadnici MUP-a i ZNG-a raspolažu samo pješadijskim
naoružanjem što optuženi sigurno zna, jer sa tom informacijom raspolaže i njegov
pomoćnik Mudrinić. Dogovara konferenciju za tisak 2.rujna 1991. godine kojom
rukovodi. Nakon insceniranog napada što i sud prihvaća, jer nema razloga ne
vjerovati iskazu njegovog pomoćnika Mudrinića i svjedoku Latinu, koji su vrlo
logično i uvjerljivo obrazložili ovaj svoj zaključak, izdaje odmah naredbu za napad.
Kako je ona u pismenom obliku, nameće se samo zaključak da je prije napisana i
dostavljena komandantima pojedinih rodova. Naime, nakon prekida konferencije
prošlo je nekoliko minuta kada je počela pucnjava iz kruga kasarne po gradu iz svog
raspoloživog naoružanja, a ubrzo i izlazak tenkova. Kako je bilo pucnjave a i izlazak
tenkova iz kasarne "Šamarica", upućuje na koordiniranu i pripremljenu akciju. Vojska
također spremna i odmah izlazi iz kasarne. Postoji puna bojeva gotovost svih rodova
iako za to nema razloga. Sve do te naredbe u gradu je mirno, gradjani žive i provode
uobičajeni dan. Pripadnici MUP-a rade uobičajeni posao, kao npr. obavljaju uviđaj,
povodom jedne nesreće. Dakle, nitko u gradu ne provocira vojsku a kamo li napada
kasarne.
Rezultat ove naredbe: dvoje poginulih, civila, više teško i po život
opasno ranjenih, grad u vatri, dimu i prašini od razrušenih kuća gospodarskih te
kulturnih i sakralnih objekata. Jedina moguća konstatacija - pravi zločin prema
nedužnom civilnom stanovništvu učinjen po naredbi optuženika Slobodana Tarbuka.
Kako nije ostvarena zamisao osvajanja grada, optuženik dogovara
sa predstavnicima TO čiji se rezervisti nalaze pod njegovom komandom i koje je
naoružao, novi napad. Ovaj još jači i snažniji, dugotrajniji, sa više poginulih civila,
opet bez ikakova razloga i povoda. Po naredbi Pete vojne oblasti tenkovi i vojska
vračaju se u kasarne. Opet slijedi dogovor između istih protagonista i odluka za
ponovni napad, ali na način da se prekine sva komunikacijska veza sa nadležnim
komandama, kako napad ne bi bio zaustavljen. Isti je uslijedio 21.rujna 1992.godine
kada je Petrinja u cijelosti zauzeta od neprijateljske vojske.
Ovo je bio napad koji je predstavljao stravu i užas za civilno
stanovništvo. Preko stotinu poginulih građana Petrinje. Mrtvi na ulicama,
vrtovima, dvorištima, podrumima, vežama. Neki i masakrirani. Svi poginuli
potječu iz napada 16.i 21.rujna 1991. godine. Sahranjivani su u vrtovima i
dvorištima ali i u zajedničkoj grobnici. Popis poginulih ostao je u kasarni. Da li će
se ikada do njega doći i utvrditi tko su poginuli i gdje su sahranjeni.
Svi ovi zločini učinjeni stanovništvu Petrinje i njihovom gradu
rezultat su naredbe ,i upornosti u njezinom provođenju zapovjednika garnizona
Petrinje optuženog Slobodana Tarbuka i njegovih izvršitelja, koji su nezapamćeni na
ovome području i ostati će sigurno u sjećanju mnogih generacija koje će živjeti na
ovome podneblju.
Sud je na osnovu svega utvrđenog i iznijetog optuženika proglasio
krivim, smatrajući da se u njegovom postupanju stiču svi bitni elementi krivičnog
djela za kojega ga tereti javna optužba iz čl. 142. KZJ u vezi čl. 24. KZJ te mu
izrekao maksimalnu kaznu zatvora u trajanju od 20(dvadeset) godina, smatrajući da je
ovako izrečena kazna adekvatna težini učinjenog djela i stupnju njegove krivične
odgovornosti, te da je postupao sa direktnim umišljajem i sa unaprijed stvorenom odlukom da napadne civilno stanovništvo i razori grad, pa da će se njome u cijelosti
postići svrha kažnjavanja predviđena čl. 33. KZJ.
Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve olakšavajuće i
otežavajuće okolnosti. Olakšavajućih okolnosti sud nije našao, a kao otežavajuće
uzeo je njegovu upornost u izvršenju krivičnog djela, koja je trajala sve do konačnog
osvajanja 'Petrinje, njenog rušenja i ubijanja civila.
Sud nije prihvatio obranu u završnoj riječi branitelja, da optuženik
nije krivično odgovoran iz razloga, što je on samo vojnik koji je izvršavao naređenja,
a ne izdavao. Naime, upravo suprotno u toku postupka, sud je utvrdio da je optuženik
osobno izdavao naređenja i rukovodio operacijama, a kada su ga pretpostavljeni
saznavši za napade na Petrinju pokušali u tome spriječiti, da bi do kraja izvršio svoj
naum, prekinuo je sve komunikacijske veze sa svojom nadležnom komandom. Dakle,
ovo upućuje na njegov direktni umišljaj, pa prema tome predstavlja i njegovu punu
krivičnu odgovornost.
Da su u akcijama razaranja grada učestvovali pretežno pripadnici
teritorijalne obrane može se djelimično prihvatiti, međutim, nedvojbeno je utvrđeno
da su oni u cijelosti naoružani oružjem, iz kasarne, da su se nalazili pod
zapovjedništvom optuženika i da su sa njime aktivno učestvovali u razradi plana,
napada koji je učinjen na grad. Prema tome, i za njihovo aktivno učestvovanje
direktno je odgovoran optuženik kao zapovjednik garnizona.
Obzirom na izrečenu kaznu odluka o pritvoru temelji se na propisu
čl. 353. st. 1. ZKP-a.
Sud je odlučio da optuženik prema citiranom zakonskom propisu
nadoknadi stvarno nastale troškove krivičnog postupka, te plati paušalni iznos koji je
odmjeren prema dužini trajanja postupka.
U Sisku, dne 7.srpnja 1992.
ZAPISNIČAR PRESJEDNIK
VIJEĆA
Nataša Galinić v.r. Ivica Pleše v.r.
.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana o-d dana
primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovoga
suda Vrhovnom sudu Hrvatske.
REPUBLIKA HRVATSKA
MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
POLICIJSKA UPRAVA SISAKDOKUMENTACIJA UVlĐAJA
BROJ: 511-10-02/03-834/91
U povodu događaja
Dana 02.09.1991. god.
Oštećeni S.O. Petrinja
ODOBRIO IZRADIO
Dragan Miličević Jovo
Runjaić
Broj : 511-10-02/03-834/91.
O P I S F O T O G R A F I J A
Sisak, 09.09.1991. godine.
F-I prikazuje opći izgled zgrade "PRVE HRVATSKE TVORNICE
SALAME,locirane u
Petrinji u ul. I. Gundulića, na kojoj su vidljivi tragovi oštećenja koje je
napravila Jugoslavenska vojska dana 02.09.1991. godine, kao i sva naredna
oštećenja prikazana na fotografijama od broja 1 do 90. Bliži izgled oštećenja
gore opisane zgrade prikazana su na fotografijama 2 i 3.
F-4-15 prikazuju objekte na križanju ul. V. Nazora i Filipovićeve ulice
gdje su vidljivi tragovi oštećenja kao i uništeno jedno teretno vozilo F-16 prikazuju ul. V. Nazora fotografiranu u pravcu križanja sa Trgom M.
Tita, gdje su na fotografijama od broja 17 do 21 prikazani objekti na desnoj
strani a na fotografijama od broja 22 do 29 prikazani su objekti na lijevoj
strani navedene ulice, gdje su vidljiva oštećenja.
F-30-32 prikazuju križanje ul. V. Nazora i F-40-45 prikazuju lijevu stranu
objekata u ul. V. Nazora fotografirane od pravca križanja ul. V.
Nazora-Trg M. Tita u pravcu Gajeve ulice gdje su vidljivi tragovi
zrna-projektila.
F-33-39 prikazuju Trg M. Tita gdje su vidljivi tragovi oštećenja stepenica,
pločnika i. kolnika, kao i tragovi zrna-projektila.
F-46-60 prikazuje desnu stranu objekta u ul. V. Nazora fotografirano od pravca
križanja ul. V. Nazora – Trg M. Tita u pravcu Gajeve ul. gdje su vidljivi tragovi
oštećenja i zrna – projektila
prikazuju desnu stranu objekata u ul. V. Nazora fotografirano
od pravca križanja ul. V. Nazora-Trg M. Tita u pravcu Gajeve ul.
F-61-63 prikazuju autobus SI 673-36 i autocisternu gdje su vidljivi tragovi
oštećenja.
F-64-70 prikazuju Radićev trg kao i Katoličku crkvu na kojoj su vidljivi tragovi
oštećenja i zrna-projektila.
F-71-73 prikazuju Trg J. J. Strossmayera kao i zgradu Katastra na
kojoj.. su vidljivi tragovi oštećenja.
F-74-77 prikazuju zgradu SO Petrinja lociranu u. ul. I. Gundulića na
kojoj su vidljivi tragovi oštećenja.
F-78-81 prikazuju srušeni most na rijeci Petrinjčici.
F-82-9o prikazuju stambene objekte u ul. M. Vod na kojima su vidljivi tragovi
oštećenja.
Jovo Runjajić
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA:
4. DAMIR BOGDANOVIĆ, sin Dragutina i Danice rođene Rajčić, rođen
10.06.1967. god u Novskoj, s tadašnjim prebivalištem u Rajićima, Bratstva i
jedinstva 82
MJESTO POČINJENJA DJELA: selo Rajići
VRIJEME POČINJENJA DJELA: od lipnja 1991. god. nadaljeOPIS POČINJENOG DJELA:
Imenovani je tijekom lipnja 1991. god. napustio svoju kuću u mjestu Gornjem Rajiću
te se priključio paravojnim formacijama tzv. Republike srpske krajine u mjestu Donji
Rajići. Nakon nekoliko dana pridružili su mu se pošli supruga i dijete. Za vrijeme dok
je imenovani bio u paravojnim formacijama došlo je do napada tih istih formacija na
susjedna sela u kojima je poginulo i ranjeno više pripadnika ZNG-a i MUP-a RH., iz
čega je vidljivo da je imenovani počinio kazneno djelo sudjelovanja u oružanoj
pobuni protiv RH.
SI-0033
K-2/97-
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka
Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana
Plemenčić, Stjepana Benčić, Milana Krajačić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše
Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv I-optuženog MIOMIRA
PERENČEVIĆ i II-optuženog MILANA PERENČEVIĆ, zbog kaznenog djela iz čl.
123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, nakon dana 06.veljače 1997. godine, u prisutnosti
zamjenika županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, I- i II-optuženih te
branitelja optuženih Ivice Kraljičković, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne
rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I-optuženi MIOMIR PERENČEVIĆ, sin Mirka i Danice rođene
Rudan, zv. "Čvoljac", rođen 16.07. 1956. godine u Ostrožinu, Srbin,
drž. RH, radnik, s prebivalištem u Ostrožini kbr. 197, neoženjen, sa
završenom NSS i
II-optuženi MILAN PERENČEVIĆ, sin Mirka i Danice rođene
Rudan, rođen 16.07. 1956. godine u Ostrožinu, gdje i prebiva na kbr.
197, Srbin, drž. RH, poljodjelac,
temeljem propisa čl. 340. toč. 3. ZKP-aOSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBE
da su:
tijekom razdoblja 1991. godine u Lasinju i drugim selima koji
pripadaju opčini Vrginmost, prethodno pristupivši u paravojne formacije tzv.
"Krajine", očito nezadovoljni sa nastupjelim demokratskim promjenama u Republici
Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja demokratskog društva u Republici
Hrvatskoj, te ocjepljenja opčine Vrginmost i okolnih sela i pripojenja tzv. državi
„Krajini“u sastavu kojih su sa drugim pripadnicima nelegalnih formacija kroz čitavo
navedeno razdoblje, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih
osoba za vrijeme rata vršili napadanje civilnog stanovništva, pljačkanje pokretne i
nepokretne imovine civilnog stanovništva isključivo pučana hrvatske nacionalnosti,
protjerivanjem stanovništva, primjenjivali mjere zastrašivanja i terora, primjenjivali
mjere prisilnog rada isključivo Hrvata u t im mjestima, pri čemu je veći broj
stambenih i gospodarskih objekata pučana hrvatske nacionalnosti potpuno uništeno, a
pučanstvo hrvatske nacionalnosti bilo je prisiljeno na iseljenje,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske postali pripadnici organizirane skupine
radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva,
pa, da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i
međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i
ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH.
Temeljem propisa čl. 91. st. 1. ZKP-a, troškovi kaznenog postupka
iz čl. 97. st. 2. toč. 1. - 5. ZKP-a, padaju na teret proračunskih sredstava.
Obrazloženje
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku broj KT-
82/96 od 09.siječnja 1997. godine I-optuženom Miomiru Perenčević i II-optuženim
Milanu Perenčević, stavljeno je na teret da su počinili kazneno djelo protiv
čovječnosti i međunarodnog prava označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, a
činjenično opisano i izrekom ove presude.
Oba optuženika, kako tijekom istrage, tako i na glavnoj raspravi,
branila su se koristeći pravo koje za njih proizlazi iz propisa čl. 208. s:. 2. ZKP-a, to
jest nisu iznijeli svoju obranu.
Tijekom dokaznog postupka provedeni su ama baš svi ponuđeni
dokazi, pa tako saslušani svjedoci Tomo Šuntić, Stjepan Šuntić, Mirko Gvojić, a uz
suglasnost stranaka pročitan je iskaz svjedoka Ivana Britvec.
Ni jedan od njih, opet, ama baš ni jednom riječju, nije potkrijepio
navode optužnice.
Stranke takovim kazivanjima svjedoka nisu ni na koji način
prigovorile.
Sudu, a jer nije predložen ni jedan eventualni daljnji dokaz, niti ga
je sud sam našao potrebnim izvoditi, nije preostalo drugo, no, pozivom na propis čl.
340. toč. 3. ZKP-a, osloboditi Miomira Perenčevića i Milana Perenčevića od optužbe
za stavljeno im na teret uvodno citiranom optužnicom.Pozivom na propis čl. 91. st. 1. ZKP-a, a shodno načinu okončanja
postupka, troškovi kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. - 5. ZKP-a, te nužni
izdaci okrivljenih i nužni izdaci i nagrada branitelja, padaju na teret proračunskih
sredstava.
U Sisku, dne 06.veljače 1997.
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana
primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske.
SI-0035
K-15/96-30
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Alice Freiberger, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić,
Mirka Švaljek, Josipa Žinić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić,
zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Jakova Velemir, zbog kaznenog
djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 26.rujna 1996. godine, u prisutnosti
zamjenika županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, optuženika i
njegova branitelja Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave
izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi VELEMIR JAKOV, zv. Jalšo, sin Đure i Ljube rođene
Čorić, rođen 11.listopada 1954. godine u Cerovljanima,
sa prebivalištem u Cerovljanima kbr. 67, Srbin, drž.RH,
strojobravar, bez zaposlenja, pismen, sa završenom SSS, neoženjen, bez djece,
k r i v j e
što je:
tijekom razdoblja od 1991. do 1995. godine u selu Cerovljanima na
području Općine Hrvatska Dubice i širem, pristupio u paravojne formacije tzv. "SAO
Krajina", očito nezadovoljan sa nastupjelim demokratskim promjenama u Republici
Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog društva
RH, te odcepljenja općine Hrv. Dubica i okolnih sela i pripojenje tzv. para državi
"Krajina", a u sastavu kojih je sa drugim za sad neidentificiranim pripadnicima
nelegalnih formacija, kroz čitavo navedeno razdoblje, protivno odrednicama
Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata vršeno napadanje na
civilno stanovništvo, pljačkanje pokretne i uništavanje nepokretne imovine isključivo
pučanstva hrvatske nacionalnosti, protjerivanje stanovništva, primjenjivanje mjere
zastrašivanja i terora, primjenjivanje mjere kolektivnog kažnjavanja i protuzakonitog
lišenja slobode primjenjivanje mjere prisilnog rada isključivo Hrvata u tim mjestima,
pri čemu je najveći dio stambenih i gospodarskih objekata potpuno uništen, a
hrvatsko pučanstvo bilo je prisiljeno na iseljenje,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba i okupacije dijela RH postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i
poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva,
čime je počinio kazneno: djelo protiv čovječnosti i međunarodnog
prava - organiziranjem grupe i poticanje na počinjenje genocida i ratnog zločina
označeno u čl. 123. st. 2. u vezi st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog
propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE I 6 (ŠEST)
MJESECI.
Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se.
optuženiku uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru počam od 04.kolovoza 1995.
do 21. veljače 1996. kao i od 19.travnja 1996. godine pa nadalje.
Temeljem propisa čl. 90. tbč. 4. optuženik se u cijelosti oslobađa
dužnosti da nadoknadi troškove krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. - 6. ZKP-a.
Obrazloženje
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 16.
srpnja 1996. godine broj KT-36/96, stavljeno je na teret Velemir Jakovu,
najprije, izvršenje Krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava -
ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, da bi,
nakon tijekom postupka provedenih dokaza, a na glavnoj raspravi 26.rujna
1996. godine optužnica bila izmijenjena u pravcu stavljanja na teret Velemir
Jakovu postupanja suprotnog propisu čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH,
činjenično označeno kako je to i izrekom ove presude navedeno.
Ovako izmijenjenu optužnicu točnom i istinitom priznao je optuženik
iznoseći, sada ponovno, svoju obranu.Unatoč jasnom i potpunom priznanju optuženika prikupljeni su i
drugi dokazi, pa je tako, uvidom u spisu priloženu dozvolu broj 224 na ime sada
optuženog Velemir Jakova, ustanovljeno, a da tome nitko ne prigovara, da je bio
pripadnik tzv. „Srpske vojske Krajine 39.Korpus, Vojna pošta 9139 Kostajnica", a iz
"reversa ličnog zaduženja..." da je bio "četni stariješina", zadužen sa oružjem "PAP"
broja 215127 i 75 komada, pretpostavlja se, jer nije dorečeno, municije, te priborom -
odjećom od "kape" do „prvog zavoja".
Opće je poznato što su činili na okupiranom teritoriju Republike
Hrvatske pripadnici tzv. "Srpske vojske Krajine" (napadi na civilno stanovništvo,
pljačka pokretne i uništavanje nepokretne imovine isključivo pučanstva hrvatske
nacionalnosti, zastrašivanja i protjerivanja, te drugo, što se u činjeničnom dijelu
optužnice detaljno navodi) pa sud, svim rečenim smatra sa sigurnošću dokazanim da
su se u postupanju optuženika Velemir Jakova stekla sva bitna obilježja krivičnog
djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz čl. 123. st. 2. u vezi st. 1. OKZRH,
učinjenog sa umišljajem, to jest da je bio svjestan optuženik svojega djela i htio
njegovo izvršenje.
Uračunljivost optuženika ama baš ničim nije dovedena ni na koji
način u dvojbu, te je zbog svega rečenog proglašen u cijelosti krivično odgovornim.
Obzirom na konkretnu otežanu situaciju pribavljanja podataka o
okolnostima, koje mogu utjecati na visinu kazne, sud je cijenio da navodna upornost
pri izvršenju krivičnog djela istaknuta kao otegotna po državnom odvjetništvu, nije
ničim dokazana, a nesporno priznanje izvršenja krivičnog djela istaknuto kao
olakotna okolnost, također se ne može, sada u tom pravcu, honorirati, jer je uslijedilo
nakon nepobitnih dokaza o izvršenju krivičnog djela i mimo tog priznanja, pa i prije
(primjerice spominjana iskaznica, revers i dr.).
Zbog svega rečenog sud smatra utvrđenu kaznu optuženiku
primjerenom težini od njega izvršenog krivičnog djela, te da će takova kazna djelovati
na njega da u buduće ne čini krivična djela, a istovremeno utjecati u tom pravcu i na
druge, kao i pospješiti jačanje morala društva i izvršiti utjecaj na razvijanje društvene
odgovornosti i discipline građana, čime će u potpunosti biti postignuta svrha
kažnjavanja predviđena čl. 31. OKZRH.
Vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru počam od 04.kolovo za
1995. do 21. veljače 1996. kao i od 19.travnja 1996. godine pa nadalje, pozivom na
propis čl. 45. OKZRH, uračunava mu se u kaznu izrečenu ovom presudom.
Ispunjenjem uvjeta predviđenih propisom čl. 90. st. 4. ZKP-a,
razlogom je oslobođenje optuženika obveze nadoknade troškova krivičnog postupka.
U Sisku, dne 26.rujna 1996. godine
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK
VIJEĆA:
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka
ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi putem ovoga suda na Vrhovni sud Republike
SI-0037
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
K-l/97-36
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka
Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnik " Bogdana
Josip, Ivana Plemenčić, Vladimira Jerković, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše
Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Save Crevar, zbog
kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1.OKZRH, nakon dana 2l.svibnja 1997.
godine, u prisutnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Miljenka
Ugarković, optuženika i njegova branitelja Laze Veselinović , odvjetnika iz Zagreba,
održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D A
Protiv optuženog SAVE CREVAR, sina Rade i Jelice rode ne Miličević,
rođenog 27.01.
1963. godine u Vrginmostu, gdje i
prebiva, Brnjevac 70, Srbina, drž. RH,
neoženjenog, vozača, nezaposlenog, sa
završenom SSS,
Temeljem propisa čl. 339. toč. 3. ZKP-a
ODBIJA SE OPTUŽBA
da je:
u razdoblju od 1991. do 1995. godine, u selu Crna Draga - Lasinja
kao i drugim selima na području Vrginmosta, prethodno pristupivši u paravojne
formacije tzv. "Krajine", očito nezadovoljan sa nastupjelim demokratskim
promjenama u Republici Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja demokratskog
društva u Republici Hrvatskoj, te ocjepljenja dijela općine Vrginmost i okolnih sela i pripojenja tzv. para državi "Krajini", u sastavu kojih je sa drugim pripadnicima
nelegalnih formacija kroz čitavo navedeno razdoblje, protivno odredbama Ženevske
konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata vršio napade na civilno
stanovništvo, pljačkao pokretnu i nepokretnu imovinu civilnog stanovništva
isključivo pučana hrvatske nacionalnosti, protjerivanjem stanovništva, primjenjivao
mjere zastrašivanja i terora, primjenjivao mjere kažnjavanja i protuzakonitog lišenja
slobode, primjenjivao mjere prisilnog rada isključivo Hrvata u tim mjestima, pri čemu
je veći broj stambenih i gospodarskih objekata pučana hrvatske nacionalnosti potpuno
uništeno, a pućanstvo hrvatske nacionalnosti bilo je prisiljeno na iseljenje,
dakle, da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske, postao pripadnik organizirane skupine
radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva,
pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i
međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i
ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH.
Temeljem propisa čl. 91. st. 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz
čl. 87. st. 2. toč. 1. - 5. ZKP-a, padaju na teret proračunskih sredstava.
Obrazloženje
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku broj
KT-83/96 od 09.siječnja 1997. godine Crevar Savi stavljeno je na teret izvršenje
kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - organiziranjem grupe i
poticanjem na počinjenje genocida i ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u
svezi st. 1. OKZRH.
Pri kraju provedenog postupka, a na glavnoj raspravi održanoj
21.svibnja 1997. godine, Županijski državni odvjetnik je odustao od optužbe.
Rečeno je razlogom, da je suđeno na način opisan izrekom ove
presude.
U Sisku, dne 21.svibnja 1997. godine
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA Nataša Galinić, v.r. Željko
Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana
primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi pismenim putem u tri istovjetna primjerka putem
ovoga suda na Vrhovni sud Republike Hrvatske.SI-0038
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Ljubice Rendulić - Holzer, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana
Kasaić, Josipa Žinić, Mirka Švaljek, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić,
zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Bogdana Kotur, zbog kaznenog
djela iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, nakon dana ll.studenog 1996. godine, u
prisutnosti zamjenika županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković,
optuženika i njegova branitelja Josipa Sladič, odvjetnika iz Siska, održane glavne i
javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi BOGDAN KOTUR, sin Ostoje i majke Mace rođene Sijerić.
rođen
01.01.1951. godine u Starom Selu. sa posljednjim
prebivalištem
u Glini, Nikole Tesle br. 24, a sada na adresi Livana,
Omladinska
3. zp. Ćepin, Srbin. drž. RH. automehaničar. oženjen,
otac jednog
djeteta, pismeno sa završenom SSS. vojsku služio u
bivšoj JNA,
vodi se u VE u Glini. neosuđivan,
k r i v j e
što je:
tijekom 1991. godine do mjeseca kolovoza 1995. godine u Glini i
okolnim selima
prethodno pristupivši u paravojne formacije milicije para države tzv. „Krajina“, očito
nezadovoljan sa nastupjelim promjenama u Republici Hrvatskoj a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog društva u RH, te ocjepljenja Gline i
drugih sela i pripojenja para – državi „Krajina“, a u sastavu kojih je sa drugim za sada
neidentificiranim pripadnicima nelegalnih formacija, kroz čitavo navedeno vrijeme,
protivno odrednicama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba, za vrijeme
rata, u okviru takvog zločinačkog plana, pljačkao pokretnu i nepokretnu imovinu
civilnog stanovništva isključivo pučana hrvatske nacionalnosti, primjenjivao mjere
zastrašivanja i protuzakonitog lišenja slobode, fizički i psihički maltretirao pučane
hrvatske nacionalnosti, palio kuće i stambene i gospodarske objekte, pučana hrvatske
nacionalnosti, pri čemu je najveći dio tih objekata potpuno uništeno, dok je pučanstvo
hrvatske nacionalnosti bilo prisiljeno na iseljenje dakle kršeći pravila međunarodnog
prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske, postao
pripadnik organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina
protiv civilnog stanovništva,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava -
organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i ratnog zločina - označeno
u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa
OS U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 7 (SEDAM) GODINA.
Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se optuženiku
uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru, počam od 04.srpnja 1996. godine, pa
nadalje.
Temeljem propisa čl. . st. 4. ZKP-a, optuženik se oslobađa u cijelosti
nadoknade troškova kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. - 6. ZKP-a.
Obrazloženje
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 3u.srpnja 1996.
godine, oznake KT-60/96 stavljeno je Kotur Bogdanu na teret izvršenje kaznenog
djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog
stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, da bi. na glavnoj raspravi dana 23.1istoDada
1996. godine ista bila izmijenjena na način, činjenično i pravno opisan izrekom ove
presude.
Braneći se optuženik kazuje: "ja nisam učestvovao u paljenju, rušenju niti
pljačkanju hrvatskih kuća niti sam učestvovao u tučnjavi. ubijanju ili bilo kakovom
zlostavljanju građana hrvatske nacionalnosti, pa prema tome niti učinio djelo koje mi
se stavlja na teret, iako sam Srbin, ja sam sa gnušanjem gledao i slušao šta su te bande
radile prema hrvatskom stanovništvu, ali kao što sam rekao tu se nije mogle ništa
učiniti." (list 28/11), "...bio sam pripadnik, kako se navodi optužnicom, paravojnih
formacija milicije ... morao sam to biti ... oružje sam imao još iz bivše milicije ... imao
sam automatsku pušku, tijekom cijelog rata je nisam koristio…imao sam i službeni
pištolj tadašnje milicije ĆZ 7,65 mm.... meni moja savjest nije dozvoljavala da bilo
što učinim od onoga što mi se stavlja na teret sam po zanimanju. do izbijanja sukoba,
borio se upravo protiv takvih pojava" (list 85/II), s tim da dodaje "...mogu još na kraju reči da glavni ljudi koji su pokrenuli i huškali narod te održavali mitinge i govorili
protiv Hrvatske su bili Jovan Rašković, Mile Martić, Dušan Zelenbaba. Milan Babić,
a iz Beograda su dolazili Brana Crnčević i Budimir Košutić“ da bi završio kako je
uvodno, pri navođenju njegove obrane, bilo rečeno.
Branitelj, konačno, tvrdi, a optuženik prihvaća, da nije dokazano postojanje
grupe formirane radi vršenja ratnih zločina i pripadnost optuženika istoj, da je
izostalo, činjenično konkretiziranje zločina“… od člana 119. do čl. 122. OKZRH“,
što onemogućuje da li je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 123. st. 2. OKZRH,
kao i da je, slijedom slova Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike
Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije trebalo primijeniti u slučaju optuženog
Kotur Bogdana Zakon o općem oprostu, na što upućuje stavljanje van snage tjeralice
spram optuženika u ožujku 1996. godine, što je sud propustio ustanoviti.
Odmah je za reći da ovaj sud uvažava samo optužnicu, u smislu osnova za
vođenje konkretnog kaznenog postupka, a da je tjeralica sredstvo da se, pod
određenim uvjetima iz ZKP-a, osigura prisutnost okrivljenika i uspješno vođenje
kaznenog postupka, a ne nečim, što upućuje na osnovanost ili neosnovanost vođenja
kaznenog postupka.
Isto tako, a to je i razlogom da je otklonjeno od Ministarstva pravosuđa
Republike Hrvatske pribavljati podatak o prisutnosti sada optuženog Kotur Bogdana
na popisu ratnih zločinaca, dostavljenom po sudu u Hagu, kao preduvjetu za
mogućnost vođenja kaznenog postupka, jer nije točna tvrdnja obrane da je
Sporazumom o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne
Republike Jugoslavije“… preuzeta obveza od strane Republike Hrvatske da za ratni
zločin procesuira samo osobe koje se nalaze na popisu, koji postoji pri Ministarstvu
pravosuđa Republike Hrvatske“, kako to obrana tvrdi.
Naprotiv, Zakon o potvrđivanju Sporazuma o normalizaciji odnosa između
Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije ( N.N. dodatak Međunarodni
ugovori br. 1/10 od 26.rujna 1996.godine ) u čl. 7. st. 3. jasno kazuje, da će ugovorne
strane proglasiti opći oprost“… za sva djela počinjena u svezi s oružanim sukobima,
osim za najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina“, a
Zakon o općem oprostu ( N.N. br. 80. od 27. rujna 1996. ) od oprosta za kaznena djela
iz čl. 1. istog temeljem čl. 3. neizuzima počinitelje najtežih povreda humanitarnog
prava koje imaju karakter ratnih zločina, pa tako i kaznenog djela organiziranja grupe
na počinjenje genocida i ratnih zločina iz čl. 123. st. 2. OKZRH u svezi sa čl. 120. st.
1. istog Zakona.
Da se upravo o ovakvom Kaznenom djelu radi u konkretnom slučaju sud
smatra dokazanim dijelom i iz Kazivanja samog optuženika, a ostatak iz rečenog DO
svjedocima, pa i onima, Koje je optuženik predložio, makar na tzv. negativnu
okolnost, a da bi ipak rekli i nešto tome suprotno.
Osporavanu pripadnost skupini organiziranoj radi vršenja kaznenih djela iz
člana, u konkretnom slučaju, 120. OKZRH, ;priznaje i sam optuženik, makar
postojanje pripadnikom nastoji prikazati nečim, mimo njegove volje, pod prisilom
("Bio sam pripadnik kako se navodi optužnicom, paravojnih formacija milicije.
Morao sam to biti''- list 82/II) i dalje, kako je već ranije navođeno.Posjedovanje naoružanja nije sporno, a da je za pištolj nosio za pasom kazuje
svjedok Ferenac Milan (list 120/11 spisa) što svjesno i bahato ponašanje, ne bi se
moglo reći svojstveno dovedenom u situaciju da ga koristi.
Zahtjev za poimeničnim označavanjem članova skupine, na čemu uznastoji
obrana, a da bi priznala "postojanje grupe", u uvjetima koji su vladali u kritično
vrijeme i mogućnostima svjedoka da to registriraju, glasi u najmanju ruku ironično.
Svjedok Milan Ferenac (list 120/II spisa), ponuđen po optuženiku, pored toga
što zna da je optuženik nosio milicijsku uniformu i oružje. krio se je ja ne pljačku
(''Kralo se je, svinje odvlačile, pljačkalo na veliko, tu nema šta, odgonili se traktori“ –
list 121 ) i odakle očekivati da poimenice navodi sve počinioce, nasuprot optuženiku,
"milicioneru“ koji, znajući za sve to i ne reagirajući, poistovjećuje se sa skupinom.
Mogućnost, poimeničnog i u većem broju navođenja iz grupe - skupine
poimenično osoba bilo je dostupno samo osobama u poziciji u kakvoj je bio i
optuženik, što se lako zaključuje iz njegove obrane, kada iz svog okruženja „tereti“
niz osoba, a uznastoji samo sebe izuzeti.
Sud, da bude jasno, pripadnost formaciji paramilicije na kritičnom terenu
poistovjećuje sa pripadnošću skupini iz st. 2. čl. 123. OKZRH i ne smatra više
potrebom to dokazivati.
Istina je, da je optuženik pored pripadnosti skupini paramilicije, čije je
zločinačko postupanje znano i neprijeporno, kao pripadnik skupine, što je već samo
po sebi dostatno za kaznenu pravnu kvalifikaciju iz izmijenjene optužnice, još i sam
nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, primjenjivao mjere zastrašivanja,
nanosio psihičke i fizičke povrede, otuđivao vrijedne predmete, dozvoljavao paljenje
imovine, riječju, iako nije odlučno da se to sve u zbiru dogodi, ostvarivao elemente
bića kaznenog djela stavljenog mu na teret.
Točno je, ali ne i odlučno za postojanje konkretnog kaznenog djela na strani
optuženika, da je izostalo u činjeničnom opisu navođenje poimeničnih oštećenika
postupcima i ostalih, po optužnici za sada neidentificiranih pripadnika nelegelanih
formacija, kao pripadnika skupine, ali, kada se znade, da je
- svjedok DAMIR ŠKRINJAR (list 36 i 89 spisa) jasno i određeno kazao da
je Kotur Bogdana poznavao i prije domovinskog rata, a tijekom istog da je bio u
milicijskoj odori, da se posebno isticao tukući ga gumenom palicom po leđima i
križima prilikom zaustavljanja kraj Pamućne predionice u Glini. Istovremeno ga je
vrijeđao, a i ljude iz svjedokova okruženja, psujući im ustašku mater, prijeteći da će
ih zaklati, da bi ih potom prevezli u tadašnji OPD Glina, postrojili uza zid i ponovili
tučnjavu i psovanje, nakon čega je uslijedilo zatvaranje u samice;
- svjedok STJEPAN KIHALIĆ (list 37 i 89/II spisa) na način kao i prethodni
svjedok kazao da je krajem mjeseca srpnja 1991. godine, kada je pošao na posao bio
spriječen u tome po naoružanim civilima i odvezen u OPD Glina, smješten u samicu,
a potom zlostavljan po osobama koje su se mijenjale. Trajalo je to četiri dana, a kroz
to vrijeme sada opt. Kotur Bogdan zalazio je kod njega u dva navrata i tukao ga
cipelama po rebrima, križima i leđima oborenog na pod, a sve prateći psujući mu
ustašku majku, iako kao bliži susjed od ranije nije za to imao razloga. Zapaljena mu je
kuća, kuda je odveden i zatekao ju kako se još dimi, a sve stoga da sa vješala skine obješenu baku;
- svjedok STJEPAN FABAC(list 38 i 90 spisa) bio je tučen, pored drugih i
po Kotur Bogdanu, a naročito u zgradi milicije u Glini zbog toga što je prethodno
slavio pobjedu HDZ-a na izborima u VBji. Udaran je na način da su ga gurali od
jednoga do drugoga do kasno u noć, udarajući ga naizmjenično, a jedan od te dvojice
je bio i Kotur Bogdan. Svjedok se prisjeća "... da je 17.kolovoza 1991. godine,
datuma kojega je dobro zapamtio, vratio se iz kukuruza u koje je pobjegao, a na poziv
Kotur Bogdana, preko razglasa, a koji je prijetio da će sve pobiti ako se ne preda
oružje. Ja oružja nisam imao, ali sam vidio da jedan vojnik drži za kosu moju majku
Milku. Držao je nož pod grlom i ja sam stoga iz kukuruza izišao. Kada sam izišao ...
tukli su me sa kundacima i šakama Varkaš Stjepan i Mićo Galjan i sin Janka Galjana,
ali mu ne znam imena. Kotur u tome nije učestvovao. On je ostao na samohotki i po
njegovim naredbama je cijev puškomitraljeza sa iste usmjeravana prema pojedinim
kućama iz kojih je tada narod izlazio. Nije po njima tada pucano. Odmah potom kuće
je palila jedna grupa iz koje sam ja prepoznao samo Stevu Jelića. starog oko 45
godina, iz Bijelih Voda. Vozili su sobom osobnim automobilima naftu, polijevali po
kućama, bacali ručne bombe u iste i palili";
- svjedok STJEPAN KLOBUČAR (list 39 i 90/II spisa) višekratno je po
Kotur Bogdanu psovan pri razrješenju po njemu kao milicioneru najjednostavnijih
situacija u prometu, a "spominjanjem" ustaške majke;
- svjedok BRANKO DIVJAK (list 49 - 50 i 90/II spisa) koji sam kazuje da je
po nacionalnosti Srbin, stoga što se nije slagao sa politikom paljenja i rušenja imovine
Hrvata, ubojstvima i zlostavljanjima, ima je neprilike, sve dok je do 26.listopada
1991. godine živio u Glini, a činio mu ih je sada optuženi Bogdan Kotur. Prijetio mu
je, bez razloga za to, a kada je dolazio do njega, prijetio obračunom, "kitio" ga
oznakom HDZ-a kazujući "...da će ovdje svi Hrvati koji će živjeti biti w3nji od
makova zrna, a sa njima i ja." Isto tako optuženik se uvijek zaticao na mjestu gdje su
paljene kuće Hrvata po Glini, a posebno u Jukincu, pa nastavlja "Vidio sam mnogo
takovih kuća koje su gorile, glavni koji je palio kuće bio je jedan dječak star oko 13
godina, koji je nosio sobom kantu žute boje i polijevao po kućama i palio. Čim bi
došlo do plamena odmah se je tu zatekao i okrivljeni Kotur. Iz njegovog ponašanja
sam zaključio da i taj dječak to sve radi u njegovoj suglasnosti pa i nalogu. Uvijek se
samo veselio, a ne da bi slučajno to osudio.Treba još istaći svjedokovo viđenje
dolaska optuženika do mehaničara Zibar Marijana, u Jukincu, kojom prilikom je sa
još jednim mještaninom, koristeći pušku razvalio vrata radionice da bi potom na
kamion utrpali automobilske gume, još neke predmete te jedan gliser i sve odvezli,
nije mu poznato kuda. Optuženik se stalno pojavljivao u uniformi milicije i sa
oružjem;
- svjedok MIJO GAŠPAREVIĆ (list 51 i 91 spisa) bez uvijanja kazuje i tvrdi
da je već u kolovozu mjesecu 1991. godine, pri ulasku u njegovo selo Dolnjaci, među
tridesetak naoružanih osoba, obučenih u razne uniforme, vojne i milicijske, prepoznao
sada optuženoga. Bio je sa ostalima i u njegovu, svjedokovu dvorištu tako da nema
dvojbe ili mogućnosti zamjene, tim prije što mu se neposredno obratio kazujući da ga
treba ubiti i polazeći spram njega. Zbog prijetnji svjedok je izbivao iz kuće primajući
poruke Kotura da će ga ubiti, nakon što je pretražio, bez krezultata kuću i
gospodarske objekte svjedoka. Svjedok je ipak uhvaćen te odveden u OPD u Glini
gdje je smješten u samicu, 3 u kojoj su ga obišla trojica u odorama milicije, među kojima je prepoznao sada okrivljenog. Sva trojica su ga tukla, a optuženik električnim
kablom dužine oko 1/2 metra, tako da je sav isprebijan ujutro upućen liječniku. Pored
toga viđao je optuženika i drugih dar.a da dolazi u OPD iz kojega su svakodnevno
doslovce nestajali zatvorenici, za koje se više nikada nije čulo. Za boravka još na
slobodi viđao je optuženika kako ga dovoze drugi milicijskim vozilom u selo
Dolnjake, a potom odmah nastupaju njegovi „hahari“, koji su pljačkali sve što su
stigli, primjerice poljoprivredne strojeve, krave, svinje;
- svjedok MILAN BILICA (list 53 i 91/II spisa ) također govori o dolasku
optuženog Kotura, ovaj puta u selo Prijeka, gdje je svjedok tada živio, a odmah za
njim pojavljivanja u odorama grupa pljačkaša koji su odvozili što su stigli, mještane
tukli i zlostavljali, a u svjedokovoj kući pucali po istoj tražeći novac, što je sve
optuženi Kotur vidio a da nije, iako kolovodja, reagirao. Ono što nisu uspijevali
odnijeti uništavali su po kući, da bi njegovu kuću i zapalili 0l.rujna 1992. godine,
nešto poslije pola noći, zapaljivim metcima, ispalivši !'toliko metaka kao da se nalazi
ćeta vojske u kući, sva su mi zdanja osim štale bila od drveta i sve je izgorilo";
- svjedok NIKOLA ROHAK (list 54 i 92 spisa) poznavao je optuženika niz
godina, a početkom rata već vidao ga je uvijek u odori sa oznakom SAO Krajina,
naoružanog sa puškom na ramenu i pištoljem na opasaću. Svjedok je bio uhićen i
proveo neko vrijeme u OPD Glina, odakle je, kada je odvožen kamionom, začuo glas
Koji govori njegov nadimak "Šafar“ Iako je kao i drugi držao ruke na leđima i gledao
u zemlju, okrenuo se i vidio da ga to zaziva optuženi Kotur, koji mu je prišao i kako
kazuje svjedok, doslovno rekao: "p.". ti materina, poslao si sinove u ustaše da nas
Srbe ruku, treba te zaklati". Po prevoženju kamionom u Jukinac, u kuću Divjak
Branka, ponovno ga je optuženik, koji je tamo došao, ps ova o kao što je naprijed
pričano i pri tome poteza o za desni brk.
Unatoč osporavanja tvrdnji svjedoka optuženik ni jednu nije uspio pobiti.
Njegova su se kazivanja pri tome zadržala samo na golim riječima.
Nije to uspio ni pri suoćenjima, kojim su prilikama, ama baš svi svjedoci
govorili, za razliku od optuženika, uvjerljivo i na način koji nije ni časa dozvolio da
sud dvoji u točnost i istinitost po njima rečenog.
Svjedoci predloženi po optuženiku, konkretno Matijević Ivan, zv. Slado,
Klobučar Nikola, Ferenac Milan, Ferenac Milka i Bilić Rozalija ponuđeni su na tzv.
"negativnu okolnost", to jest da spram njih optuženik nije postupao na način na koji je
tužen da je postupao. Ti-su svjedoci, u biti, to potvrdili, ali to ne znači, istovremeno,
da optuženik spram ostalih, koji su potvrdili točnost navoda izmijenjene optužnice,
nije doista postupio kako su oni govorili.
Za spomenuti je još da je od svih prigovora stavljenih po optuženiku
svjedocima, o kojima je već bilo riječi, realno bilo moguće provjeriti samo onaj
upućen svjedoku Divjak Branku, a u pogledu mogućnost, odnosno nemogućnosti
viđenja postupanja optuženika spram imovine Zibar Marijana, kojem je, među
ostalim, opljačkan i gliser. Uviđajem na mjestu događaja, naime, sa sigurnošću je
ustanovljeno da je svjedok Divjak iz svoga dvorišta mogao vidjeti što se događa na
suprotnoj strani ceste, na imanju Zibara. Zašto tu mogućnost viđenja optuženik
poriče, uz gotovo istovremenu tvrdnju da ne zna gdje je koji od tih objekata, sudu,
bez njegovog obrazloženja, a koje je izostalo, nije jasno.Činjenica je, dakle, nasuprot obrane optuženika, da je isti ne samo postao
pripadnik skupine Paramilicije, čije je zločinačko postupanje, kako je već isticano,
znane i neprijeporno, već je i aktivno djelovao u sastavu skupine.
Pri tome optuženik nije morao biti svjestan da svojim postupcima krši pravila
međunarodnog prava, jer povreda istog, sadržana u opisu konkretnog kaznenog djela,
pretstavlja objektivni uvjet kažnjivosti.
Uračunljivost optuženika nikim nije tijekom cijelog postupka bila dovedena u
pitanje ni po kome, pa sud, slijedom iznošenoga, smatra sa sigurnošću dokazanim
upravo onakovo postupanje optuženika, zbog kakvog je i proglašen krivično
odgovornim izrekom ove presude.
Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve okolnosti, koje u smislu
propisa čl. 37. OKZRH utječu na visinu kazne, pa tako, kao otegotno
- već isticanu činjenicu da je unutar skupine, koje je postao pripadnikom, što
je dostatno za kvalifikaciju utuženog kaznenog djela, optuženik i veoma aktivno, a ne
kao pripadnik koji je to postao u krajnjoj nuždi, djelovao
dok olakotnih okolnosti nije našao, tim prije što ih ni obrana nije istakla.
Izrečenu kaznu sud smatra primjerenom težini od optuženika izvršenog
kaznenog djela i takova će kazna jedino biti u stanju djelovati na njega da u buduće
ne čini kaznena djela, a istovremeno utjecati u tom pravcu i na druge, kao i pospješiti
jačanje morala društva i utjecaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline
građana, čime će u potpunosti biti postignuta svrha kažnjavanja, predviđena čl.
31.0KZRH.
Vrijeme provedeno u pritvoru počam od 04.srpnja 1996. godine, pa nadalje,
pozivom na propis čl. 45. OKZRH, uračunava se u kaznu izrečenu optuženiku ovom
presudom.
Ispunjenje uvjeta predviđenih propisom čl. 90. st. 4. ZKP-a razlogom je
oslobođenja optuženika obaveze nadoknade troškova kaznenog postupka.
U Sisku, dne ll.studenog 1995.
ZAPISNIČAR:
PREDSJEDNIK VIJEĆA:
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać,
v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana
primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
SI-0039
K-12/96
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka
Mlinarić,
predsjednik vijeća, Alice Freiberger, člana vijeća, sudaca porotnika Ante Jukić, Ivana
Blažinić, Đure Sertić, članova vijeća, uz sudjelovanje Slavice Režić, kao zapisničara,
u kaznenom predmetu protiv opt. VELIMIR MILE, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st.
1. OKZRH, nakon
dana 24. lipnja 1996. godine u nazočnosti optuženog, zamjenika Županijskog
državnog
odvjetnika Miljenka Ugarković, branitelja opt. Josipa Sladić, od vj. iz Siska, održane
javne i glavne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Opt. VELIMIR MILE, sin Đure, rođenog 26.06.1950. god. u Bos. Dubici,
s stanom u CerovIjanima 95, Kostajnica
k r i v j e:
što je:
tijekom razdoblja od listopada mjeseca 1991. godine do 1995. godine
pristupio paravojnim formacijama tzv. "Krajine", zaduživši uniformu, automatsku
pušku i dr. oružje i streljivo, a sve u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog
demokratskog društva u Republici Hrvatskoj, sa kojim je bio očito nezadovoljan,
radeći na odcjepljenju područja Općine Kostajnica i šire od RH i pripajanju para
državi "SAO Krajini", pa je u cilju takovog svog zločinačkog plana, te protivno
odredbama konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, i u sastavu kojih
formacija je sa drugim pripadnicima tih formacija kroz čitavo navedeno vrijeme
vršeno napadanje civilnog stanovništva, pljačkanje pokretne i nepokretne imovine
civilnog stanovništva i terora,
nezakonitog lišavanja slobode isključivo pučana hrvatske nacionalnosti, prije svega
mještana iz sela Cerovljana, pri čemu je veći broj stambenih i gospodarskih objekata
potpuno uništen, pokretna imovina otuđena, a pučanstvo Hrvatske nacionalnosti bilo je prinuđeno na iseljenje,
dakle, kršeći pravila mjerodavnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije
dijela Republike Hrvatske, postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i
poticanja kaznenog djela i zloćina protiv civilnog stanovništva, čime je počinio
kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava organiziranjem grupe i
poticanja na počinjenje genocida ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1.
OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE.
Temeljem propisa čl. 465. OKZRH optuženom Velimir Mili uračunava se
vrijeme provedeno u pritvoru od časa lišenja slobode od 8. kolovoza 1995. godine, pa
nadalje.
Temeljem čl. 90. st. 1. u svezi čl. 87. st. 1. toč. 1-7. ZKP-a je dužan platiti
troškove kaznenog postupka u iznosu od 3.940,19 kn (slovima: tri tisuće
devetstočetrdesetkuna i devetnaest lipa), te paušalni iznos od 1.000,00 kuna.
Obrazloženje
Optužnicom ŽDO Sisak od 30. srpnja 1993. godine br. KT-50/93 stavljeno je
na teret XXII optuženika (Begović Nikola i dr.) izvršenje kaznenog djela iz čl. 12 o.
st. 1. KZRH, a izmijenjenoj u odnosu na XXI opt. Velimir Milu na glavnoj raspravi
od 24. lipnja 1996. godine na kazneno djelo iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH.
Tijekom postupka izdvojen je postupak protiv opt. Velimir Mile.
U svojoj obrani optuženi Velimir Mile navodi da kad su počeli nemiri na
području Cerovljana, da je ženu i djecu otpremi o u Bos. Dubicu, dok se stanje ne
smiri. On je ostao kod kuće čuvati kuću i hraniti stoku. Iako nije bilo problem sa
hrvatskom vlašću, nakon demokratskih promjena, od strane SDS-a, čiji je bio član
širen je strah, da će srpski živalj biti napadnuto od hrvatske vojske i policije. Negdje u
9 mjesecu kad je otišao u posjet ženi i djeci došlo je do oružanog djelovanja na tom
području. Kako se nije mogao vratiti, jer je srušen mosti između Hrvatske i Bosanske
Dubice, i kako su granate padale i na Bos. Dubicu, s obitelji je otišao u Beograd.
Vratio se 15. 10. 1995. godine u Cerovljane, jer je čuo ako se ne vrati i uključi u
vojne formacije tzv. "Sao Krajine" da će mu biti oduzeta imovina.
Kad se vratio kući sve hrvatske kuće bile su porušene i spaljene. Nema saznanja tko
je to učinio kao i tko je ubio starije Hrvate u selu koji su ostali. Po dolasku u
Cerovljane je mobiliziran, najprije u Banjalučki korpus, da bi poslije smirivanja
situacije dolaskom Unprofora imao radnu obavezu, kao čuvara u pogonu Željezare
Sisak u Dubici. Ponovno je mobiliziran po obnavljanju sukoba na tom području, te je
zarobljen 15.7.1995. godine u Predorama u uniformi i s oružjem (puška "PAP"-ovka).
Rečeno mu je da se bori protiv Hrvatske i za "Jugoslaviju" . U oružanim djelovanju sudjelovao je svega 14 dana i to po povratku iz Beograda. Osobno nije
oružano djelovao prema Hrvatskoj vojsci.
Sud je u tijeku postupka izvršio uvid u službenu bilješku o zarobljavanju opt.
Velimir Mile (list 54), saslušao svjedoka Prazina Asima (list 26, 28-29), Likić Ivana
(list 27, 30-31), Lončar Katu (list 58), Stančević Mariju (list 59), Ivu Nauković (list
74), Lončar Miju (list 74), Hercegovac Tomu (list 75), Vučićević Slavka (list 75),
Petra Krizmanića (list 76), Dra30čajac Milana (list 80), Nauković Stevu (list 81),
Blinja Zeljka (list 82), Antuna Blaževića
(list 82), Jakova Velimir (list 114), izvršio uvid u spis Vojnog suda, dokumentaciju
očevida te razmotrio obranu optuženika (list 44-45) .
Nije dvojbeno da je optuženi od listopada mjeseca 1991. godine bio u
paravojnim formacijama (banjalučki korpus) tzv. "SAO Krajine", nadalje da je jedno
vrijeme imao radnu obavezu, a potom je, nedugo prije zarobljavanja ponovno
uključen u paravojne formacije (28. Kostajničke brigade) nakon akcije Hrvatske
vojske "Bljesak".
Takav zaključak nije dvojbeni u odnosu na vrijeme, mjesto i učesnike za
razdoblje koje se optuženom stavlja na teret, što ne negira ni sam optuženi, a
potvrđuju dijelom i saslušani svjedoci, te isto proizlazi i iz službene bilješke o
zarobljavanju optuženog Velimir Mile u uniformi s oružjem.
S obzirom da je optuženom u početku stavljeno na teret kao i ostalim
optuženima (Begović i dr.) izvršenje kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH za
razdoblje prije 15. listopada 1991. godine kad su počinjena najveća razaranja i
uništenja u mjestu Cerovljani i učinjena najveća zlodjela nad Hrvatskim življem iz
tog dijela, a za koje vrijeme nije dokazano tijekom postupka da bi optuženi bio tamo i
sudjelovao u počinjenju tog dijela, ŽDO Sisak izmijenilo je optužnicu za razdoblje
nakon 15. listopada 1991. godine do zarobljavanja optuženoga i to za sudjelovanje
optuženog u skupini radi vršenja takvih djela, tj. za blaže djelo iz čl. 123. st. 2.
KZRH.
Naime, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da su se takve radnje
nastavile, ali u blažem obliku i uglavnom su bile usmjerene na uništavanje i
pljačkanje imovine Hrvata, kako bi se onemogućio njihov povratak.
S obzirom na složenost i nemogućnost utvrđenja potpunog činjeničnog stan a
(npr. iskaz svjedoka Blažević Antuna, koji je bio jedan od zadnjih Hrvata koji je ostao
živ i pobjegao s toga područja - u kojem navodi da radnje uperene protiv Hrvatskog
življa osim u jednom dijelu i za neke optužene iz prvotnog postupka nije mogao u
cijelosti evidentirati jer mu je to onemogućeno i morao se kloniti i sakrivati da i sam
smrtno ne strada) sud je međusobnim povezivanjem utvrđenog u cjelinu dodatno
razjašnjavao potrebne dokaze u svezi utvrđenja odgovornosti optuženika, a za djelo
koje mu se stavlja na teret.
Naime, kao što je već spomenuto za optuženog je nedvojbeno utvrđeno da je
bio član paravojnih formacija tzv. "SAO Krajine" i da je u tom svojstvu sudjelovao u
aktivnostima između ostalog i u oružanim akcijama sa uniformom i sa oružjem i to ne
samo protiv Hrvatske vojske nego i protiv imovine Hrvatskog civilnog stanovništva.Takav zaključak proizlazi iz okolnosti da je skupina kojoj se priključio bila u
stvari jedna nedisciplinirana i neorganizirana skupina bez nadzora što je i omogućilo
potpuno bezvlašće na tom području u odnosu na imovinu i živote Hrvata. Da je
imovina Hrvatskog življa na tom području potpuno uništena nije dvojbeno i notorna
je činjenica, premda to proizlazi i iz priložene dokumentacije u spisu (fotoelaborata) .
Nadalje, iz iskaza svjedoka proizlazi da sva ta imovina koja je ostala nakon što su oni
istjerani nije odmah u cijelosti opljačkana i uništena, nego da se to sustavno nastavilo
raditi i nakon toga.
Iako saslušani svjedoci decidirano ne ukazuju na optuženog osobno kao
počinitelja spomenutih dijela (što po mogućnostima koje su tada bile, svjedoci i nisu
imali priliku da to evidentiraju) , nije dvojbeno da je optuženi bio prisutan u svemu
tome, jer je bio viđen u selu nekoliko dana prije početka oružanog djelovanja na tom
dijelu (svjedoci Pero Krizmanić, Dragočajac Milan, Lončar Kata), pa je očito znao što
će se dogoditi, a nakon svega se i uključio u to djelovanje po povratku u Cerovljane,
upravo u formaciji koje su činile u početku najveća zlodjela.
Radi razumijevanja okolnosti pod kojima se to odvijalo valja se podsjetiti na
dijelove iskaza nekih svjedoka, koji ne sumnjaju u aktivnost određenih ljudi iz
Cerovljana Srpske nacionalnosti međutim, zbog okolnosti to nisu mogli vidjeti, pa
tako npr. u svom iskazu Blažević Antun navodi da nije mogao prići blizu i sve vidjeti
zbog osobne sigurnosti niti se javiti da tu živi, zatim Dragočajac Milan da se Srpski
živalj mogao kretati po dijelu gdje je stanovao Hrvatski živalj, međutim, da oni nisu
mogli ići u dio Cerovljana gdje su živjeli Srbi, jer je tamo postojala barikada. To
potvrđuje u svom iskazu i Lončar Kata navodeći da ona kao Hrvatica kad je ostala
nije mogla nikuda osim biti na svojoj okućnici i spavati kod sestre koja je udana za
Srbina i na neki način je i nju on zaštitio od okoline, tako da zbog nemogućnosti
kretanja i izbjegavanja komuniciranja sa njom od strane Srpskog življa nema nekih
velikih saznanja, osim posljedično što se tamo događalo konkretno sa nečijom
imovinom i sa ljudima starijim Hrvatima koji su odvedeni.
Prema tome gledajući način postupanja prema imovini Hrvatskog življa i
njima samima očito je cilj politike paravlasti tzv. "SAO Kraj ine", a i paravojnih
formacija, koje su unaprijed određene po vrsti i kojima je pripadao i sam optuženi, bio
istjerivanja Hrvatskog civilnog življa, te otuđenje njihove imovine. U širem kontekstu
to je bila okupacija dijela Republike Hrvatske uz pomoć bivše JNA (što je notorna
činjenica) i u tom svojstvu njihove radnje su bile upravljene protiv osnovnih prava
građana (civila Hrvata) njihovog tjelesnog integriteta i imovine, takvo djelovanje kao
što je spomenuto nedvojbeno je dokazana na izgledu mjesta u dijelu gdje je živio
Hrvatski živalj, te sam odnos prema njemu od početka oružanog djelovanja pa do
oslobođenja tog dijela od strane Hrvatske vojske. Kod toga je važno navesti da za to
nije bilo nikakvog vojnog ni drugog opravdanja. Stoga se takvo djelo u kontekstu
iznesenog posebno temelji i na konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata,
a ukorporirane u naše zakonodavstvo.
Kako je došlo do opisanog djelovanja protiv Hrvatskog življa i njihove
imovine, a da pritom nije bilo otpora i u čemu je sudjelovala i skupina u kojoj je
djelovao i optuženi, premda nema dokaza da je on činio pojedinačno takve radnje u
većim razmjerima od spomenutih, očito je pristupanje takvoj skupini bilo iz razloga
vršenja radnji protiv civilnog stanovništva i onog što je već spomenuto.Uzroci takvog postupanja optuženog i pristupanje paravojnim formacijama
tzv. "SAO Krajine" val ja pripisati njegovoj instrumentalizaciji u sferi njegovog
intelektualnog domena, ne samo zbog nastupjelih demokratskih promjena u RH već i
stavljanjem u funkciju suprotstavljanje takvim promjenama da bi se omogućilo
bezvlašće na okupiranom području s ciljem odcjepljenja dijela teritorija RH i
stvaranjem tzv. "Velike Srbije" i u datim okolnostima radi činjenjenja već opisanih
djela. U takvim okolnostima pristup vojsci tzv. "SAO Krajine" na lokalnom nivou
svedeno je na najniže pobude prije svega prema Hrvatskom življu i njihovoj imovine
premda za takve radnje oni nisu dali nikakva povoda.
U konkretnom slučaju poduzimanjem tipične radnje za ovo kazneno djelo
postajući pripadnik takve nelegalne skupine optuženi je postupao sa direktnim
umišljajem pri čemu nije bitno da li je bio svjestan da time krši odredbe
međunarodnog prava. Bitno je da je znao o o kakvoj se skupini radi koja je svjesno
činila radnje protiv Hrvatskog življaj er bi u protivnom izbjegao sudjelovati u tome.
Iz svega navedenog sud nalazi da je kvalifikacija djela u skladu sa
optuženjem, pa je opt. sud za inkriminirano djelo oglasio krivim i osudio ga na kaznu
zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine smatrajući da će se takvom kaznom ostvariti
svrha kažnjavanja.
Prilikom donošenja odluke o kazni sud je respektirao odredbe o odmeravanju
kazne posebno težinu izvršenog djela i u okviru djela učešće optuženog. Posebnih
olakotnih ni otegotnih okolnosti kod opt. sud nije našao.
Vrijeme provedeno u pritvoru optuženom je uračunato u kaznu.
Odluka o trošku temelji se na članku 90. st. 1. a u svezi čl. 87. st.1. toč. 1-7.
ZKP-a, a odnosi se na troškove postupka prema troškovniku (svjedoci), te troškova
paušala prema složenosti i težini postupka, a sve u okviru imovinskog stanja
optuženika.
U Sisku, dne 24. lipnja 1996. godine
ZAPISNIČAR
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Slavica Režić, v.r. Željko
Mlinarić, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka
prijepisa iste.
Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda
Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.SI-0041
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Zdenka Gajšek, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić,
Mirka Švaljek, Ivana Blažinić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić,
zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Dragana Jelić, zbog kaznenog
djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 28.11.1996. godine u prisutnosti
zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, optuženika i
njegova branitelja Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave,
izrekao i objavio
P R E S U D U
Optuženi DRAGAN JELIĆ, sin Steve i Ljube rođene Branković, rođen 15.11.1934.
god. u Bijelim Vodama, sa prebivalištem u Bijelim Vodama kbr. 169, Glina, Srbin,
drž. RH, zemljoradnik, oženjen, otac dvoje djece, nepismen, bez škole, vojsku služio,
neosuđivan
k r i v j e
što je:
dana 02. rujna 1992.godine oko 10,00 sati u selu Maja, kivan na Pavić
Anu zbog toga što je ova hrvatske nacionalnosti, namjeravajući je usmrtiti, ušavši u
njenu kuću, iz neposredne blizine iz pištolja marke „Patent“ cal. 7,62 mm, ispalio više
hitaca u ovu u području glave, i na taj joj je način nanio više ozljeda glave, kojim
ozljedama je Pavić Ana ubrzo nakon toga podlegla,
dakle, drugoga lišio života,
čime je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvom – označeno u čl. 34.
st. 1. KZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 15 ( PETNAEST )
GODINA.Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se
optuženom uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru počet od 11. siječnja 1996.
godine pa nadalje.
Temeljem propisa čl. 90. st. 4. ZKP-a optuženik se oslobađa u cijelosti
nadoknade troškova kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a.
O b r a z l o ž e n j e
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 10. travnja
1996. godine broj KT-1/96, stavljeno je na teret Jelić Draganu izvršenje kaznenog
djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog
stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, da bi, na glavnoj raspravi 19.
studenog 1996. godine, ista bila izmijenjena na način činjenično i pravno opisan i
izrekom ove presude.
Braneći se ( list 7-8, 52, 75 i 80 spisa ) optuženik poriće da je postupio
kako je konačno tužen ističući, da je cijelo ovo vrijeme ratnih sukoba, pa sve do
kolovoza mjeseca 1995. godine, proveo živeći u svome selu ( Bijele vode ) ne
učinivši ništa od onoga čime ga se tereti, to jest ubojstvo Pavić Ane.
Tek na upite kazuje da je poznavao oštećenu Pavić Anu, koja je živjela
u selu Maja, a kojim je on prolazio na putu za Glinu. Čuo je za pogibiju Pavić Ane,
ali o razlogu i načinu iste, tvrdi, ne zna ništa.
Svjedokinji Memagić Stoji je navraćao, također na putu iz svoga sela u
Glinu, ali poriče da bi pred istom kazao da je ubio Pavić Anu, opisivao način na koji
je to učinio, a uz to je ustvrdio da nije posjedovao nikakvog oružja tijekom rata.
Konačno, poriče da je osuđivan tijekom rata po okupacijskom tzv.
„Okružnom sudu u Glini“ na 4 godine zatvora, a upravo zbog ubojstva Pavić Ane.
Iz sadržaja provedenih dokaznih radnji tijekom postupka proizlazi da
očevidaca događaja nema.
No, uvidom u spis tada postupajućeg na okupiranom teritoriju
nelegalnog „Okružnog suda u Glini“ K-46/93, koristeći, ipak, iz istog objektivno
utvrđene i zapisnički fiksirane činjenice, jer za suprotno nema razloga, tim prije što ih
nitko tijekom ovog postupka nije argumentirao doveo u sumnju, sud sa sigurnošću
smatra dokazanim da je optuženi Jelić Dragan u cijelosti postupio kako je izmijenjeno
optužnicom tužen da je postupio.
Naime, u tom spisu sadržano je detaljno i okolnosno priznanje Jelić
Dragana da je, kako je, kad i zbog čega Pavić Anu lišio života.
Kazuje:
„ Priznajem u cijelosti navode… jer sam doista dana 02. septembra
1992. godine u Maji Opština Glina u kući Pavić Ane u namjeri da je lišim života ispalio iz pištolja marke „Patent“ cal. 7,65 mm u nju 4 hitca koji su je pogodili u
glavu, uslijed čega je ona na licu mjesta umrla.
Želim iznijeti i razloge koji su me naveli na ovakav čin. Ja sam u
drugom svjetskom ratu ostao bez oca, zajedno sa još četiri brata i sestrom, dok su oca
ustaše zaklale u Glini. Pošto se sada u ovom ratu kako sam ja shvatio, ponavljaju one
stvari koje su me posjetile na moje djetinjstvo i izgubljenog oca, a posumnjao sam u
ovu Pavić Anu da surađuje sa ustašama, odlučio sam da je pratim, a kada sam došao
do zaključka da ona hrani ustaše koje se kriju u šumi odlučio sam da je ubijem.
Gotovo cijelo prije podne sam je promatrao iz… šuše i bio sam čvrsto
odlučio da ću je likvidirati. Ponio sam sa sobom revolver sa burencetom. Moglo je
biti iza podne najkasnije do 3 sata kad sam ja ušao u kuću da je likvidiram. To je
jedna mala kuća i sastoji se od dvije prostorije a u produžetku ima i štalicu. Pavić Ana
sjedila je u kuhinji i dobro sam je vidio sa ulaznih vrata kako je križala kruške crnice i
stavljali ih u čabar. Nisam joj ništa govorio, već sam odmah podigao moj pištolj i
ispalio u pravcu nje nekoliko metaka, ne znam ni sam koliko, a moguće je da su i
četiri kako je rekla milicija.
Još jedanput želim istaći da sam ovo učinio iz razloga što sam bio
revoltiran time što je iz kuće nestao grah i štrudla pa sam zaključio da ona sigurno
pomaže ustašama.
Želim reći nešto i o sebi. Kako sam već naveo ja sam u II. svjetskom
ratu ostao siroče jer su mi oca ustaše ubile. Odrastao sam na selu u Bijelim Vodama,
zaseok Jelići. Sve to vrijeme poslije rata teško smo živjeli i patili se, jer nismo imali
glavu porodice, oca pa smo morali sami da se snalazimo u životu. Inače ja nisam
bolovao od nikakvih bolesti a pogotovo ne od duševnih bolesti a za moga znanja ni u
mojoj familiji nitko nije duševni bolesnik. Čak je moja mati sada u 81 godini života, a
djed mi je doživio 92 godine.
Jedino mogu reći da sam 1957. godine stradao u Vojniću tako što sam
imao u ruci kapsulu dinamita pa je ista eksplodirala i odsjekla mi sve prste na lijevoj
ruci i desno oko“.
Iako sada optuženik poriče da je ikada bio prisutan situaciji da tako
nešto kaže, kao i da je to kazao, sud provođenjem daktiloskopskom vještačenja u
predmetu Kio-2/96 Županijskog suda Sisak putem Centra za kriminalistička
vještačenja MUP-a RH od 05. travnja 1996. godine oznake 511-01-26-1424/96 sa
sigurnošću smatra dokazanim da sporni otisci prstiju, jer ih optuženik ne priznaje
svojima i stavljenim pod opisivano priznanje u spisu okupacijskog Okružnog suda u
Glini K-46/93, na listu 13, stranica 2. i listu 14. stranica 1 i 2 te spisu Kio-42/93,
također Okružnog suda Glina na listu 30 stranica 1. i 2. i listu 31. potjeću od otisaka
kažiprsta desne ruke Jelić Dragana. Kao nesporni otisci korišteni su oni, prikupljeni
daktiloskopiranjem optuženika u Okružnom zatvoru Sisak po Centru za krim.
vještačenja
( list 26 spisa Kio 2/96 Županijskog suda Sisak ).
Istom rezultatu kao i spominjano priznanje optuženika doprinio je i
dokaz sadržan u spisu, sada, Županijskog suda u Sisku, oznake K-42/95 ( a ranije
Vojnog suda Zagreb oznake K-671/95 sa u njim sadržanim spisom oznake Kio-418/95 ), konkretno, zapisnik o saslušanju svjedoka Memagić Stoje sa lista 71, umrle
13.05.1996. godine, što proizlazi iz podataka Policijske uprave Sisačko-moslavačke,
Policijske postaje Glina br. 511-10-80/02-1652/96 od 04. listopada 1996. godine ( list
72 ovoga spisa ), što je, pozivom na propis čl. 323. st. 1. ZKP-a bilo razlogom čitanja
svjedočkog iskaza na glavnoj raspravi 28. studenog 1996.godine ( a zbog lakšeg
snalaženja priloženog u fotokopiji zapisniku te glavne rasprave ).
Ta svjedokinja doslovno kazuje:
„ Jelić Dragana … poznajem, to je stariji čovjek iz Bijelih Voda, bez
jednog
oka i nema sve prste na ruci. Jelić nikada nije bio u uniformi i ne znam da bi bio
mobiliziran ili u srpskoj vojsci, on je pljačkao po Maji, a i znam da je ubio jednu babu
– Pavić Anu iz Maje… znala sam da Jelić ima neki svoj revolver – pištolj sa bubnjem,
koji je on obično nosio u vrećici kad bi išao biciklom… Da je ubio Pavić Anu znam i
iz njegova pričanja i što je nakon svega što ću opisati – više nisam vidjela. Pavić Ana
je Hrvatica i živjela je sama u Maji… ja se više zbog starosti ne sjećam datuma, a niti
sam sigurna za godinu i sad mislim da je to moglo biti početkom 1993. godine… oko
podneva meni je u dvorište s biciklom došao Dragan Jelić odložio bicikl, iz neke
vrećice koja se nalazila na paket sicu bicikla izvadio revolver i sjeo na klupu pred
moju kuću u dvorištu i išao čistiti revolver. Tada mi je rekao da je ubio babu – Pavić
Anu – mamu Mije Gašparović iz tog pištolja. Ja sam se na to prestravila, prepala,
samo sam ga slušala i gledala, nisam ga pitala ni zašto ni kako ju je točno ubio, a on
mi to sam nije pričao. Rekao je samo da ju je ubio iz pištolja a ja sam vidjela kad je
čistio revolver, da je u bubnju bilo pet praznih čahura koje je izvadio i bacio. On je i
rekao da je sa pet metaka ubio Pavić Anu… imao je par kapi krvi na čelu… sutradan
tek sam od naroda koji je prolazio cestom čula da je UNPROFOR otkrio da je Pavić
Ana kod kuće ubijena. Ja sam poslije čula i od ljudi i od Jelić Dragana da je on bio
dva mjeseca u zatvoru, valjda za ovo ubojstvo, ali to nisam sigurna… a čula sam da
mu se i sudilo.
Podudarnost dijela obrane kada optuženik kazuje da je Pavić Ana
sjedila u kuhinji kada joj je prišao i ne govoreći ništa ispalio u nju nekoliko metaka,
sa opisom položaja u kojem je leš Pavić Ane zatećen prilikom uviđaja, a i opisan po
liječniku, koji je ustanovio uzrok smrti na istovjetan način, nedvojbeno ukazuje na to,
da je optuženik priznajući izvršenje ubojstva Pavić Ane pred spominjanim sudom
ustvari govorio istinu, jer da nije postupio kako je sada tužen ne bi mogao prikazati
stvaran položaj tijela oštećenice po ubojstvu.
Uračunljivost optuženika ni po kome, tijekom cijelog postupka ni na
koji način nije bila dovedena u pitanje.
Svim rečenim sudom smatra nedvojbeno dokazanim da je optuženik
postupio u uračunljivom stanju, da je postupao sa direktnim umišljajem, što se dade
zaključiti iz po njemu rečenog“… čvrsto sam odlučio da ću je likvidirati“, što će,
konačno reći, da je za svoj postupak krivično odgovoran.
Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve okolnosti, koje u
smislu propisa čl. 37. OKZRH utječu na visinu kazne, pa tako, kao otegnuto
3 da oštećenica ama baš ničim nije doprinijela nespornom postupanju optuženika spram nje kritične zgode,
5 te da je optuženik postupao zbog nacionalne nestrpljivosti a što je
lako razabrao iz obrane pred „sudom“ u Glini, kada je mislio da će
mu to biti od koristi,
dok olakotnih okolnosti, ne shvate li se kao takove po obrani istaknuto „…zrelija dob,
bez značajne kriminalne prošlosti“ nije nađeno.
Izrečenu kaznu sud smatra primjerenom težini od optuženika izvršenog
kaznenog djela i takova će kazna jedino biti u stanju djelovati na njega ubuduće ne
čini kaznena djela, a istovremeno utjecati u tom pravcu i na druge, kao i pospješiti
jačanja morala društva i utjecaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline
građana, čime će u potpunosti biti postignuta svrha kažnjavanja predviđena čl. 31.
OKZRH.
Vrijeme provedeno u pritvoru, počam od 11. siječnja 1996.godine, pa
nadalje pozivom na propis čl. 45. OKZRH, uračunava se u kaznu izrečenu optuženiku
ovom presudom.
Slabe imovinske prilike optuženika, a temeljem u izreci citiranih
propisa, razlogom su oslobođenja njegova od plaćanja troškova kaznenog postupka.
U Sisku, dne 28. studenog 1996. godine
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK
VIJEĆA:
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana
primitka
ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda
Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
Protivna stranka ima pravo odgovora na žalbu.REPUBLIKA HRVATSKA
MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
POLICIJSKA UPRAVA SISAČKO MOSLAVAČKA
VII PP GLINA
D O K U M E N T A C I J A O Č E V I D A
BROJ _______________________________
BROJ UVIĐAJA 47A /96
PREDMET FOTOGRAFIRANJE
IZRADIO KONTROLIRAO
Damir Kuzmić Stjepan Lugarić
SI-0042
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
K-30/95P RE S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka
Mlinarić,
predsjednik vijeća, Alica Freiberger, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Blažinić,
Đure Sertić i Mirka Švaljek, članova vijeća, uz sudjelovanje Tihane Rendulić,
zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. MRZIĆ MILANA, zbog kaznenog
djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH,
nakon dana 23. siječnja 1997. godine, u nazočnosti optuženika, zamjenika
Županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, branitelja optuženika Laze
Veselinović, odvj. iz Zagreba, održane javne i glavne rasprave izrekao je i objavio
P R E S U D U
Opt. MRZIĆ MILAN, sin Dragutina i Ljube r. Vukotić, rod.
08.12.1968.g. u
Gornjoj Subotskoj, Općina Pakrac, sa
prebivalištem u Gornjoj Subotskoj kbr. 20,
Srbin, drž. RH, konobar, otac jednog djeteta,
oženjen, SSS, VE Pakrac, neosuđivan,
k r i v je
što je:
dana 1. svibnja 1995. godine u jutarnjim satima, kao potporučnik na
dužnosti načelnika topništva 98. pješačke brigade vojske tzv. "RSK", držeći
pod zapovjedništvom 6 mina-bacača od 82 mm, 1 višecijevni raketni bacač od
57 mm, stacioniranih u privremeno okupiranim mjestima Voćarica i
Paklenica, Općina Novska, protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih
osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine zapovijedao ispaljenje više
komada mina iz mina-bacača call 82 mm i drugog teškog oružja na civilno
stanovništvo i naselje Stari Grabovac, Općina Novska, te ispaljenje raketa call
57 mm, iz više cijevnog raketnog bacača u pravcu Novske, pri čemu su
eksplozije mina i raketa počinile velika razaranja na stambenim i
gospodarskim objektima u navedenim mjestima, te izazvale strah i paniku
nedužnog civilnog stanovništva,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
i okupacije, nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu i uništavao
imovinu u velikim razmjerima,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog
prava – ratnim
zločinom protiv civilnog stanovništva - opisano u čl. 120. st. 1. OKZRHzbog toga se temeljem čl. 120. st. 1. OKZRH primjenom čl. 38. st. 1.
toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 4 (ČETIRI) GODINE.
Temeljem čl. 45. OKZRH u izrečenu kaznu optuženiku MRZIĆ
MILANU
uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od 02.05.1995. godine pa nadalje.
Primjenom čl. 90. st. 1. ZKP, a u svezi čl. 87. st. 1. i 2. toč. 1. – 6.
ZKP-a optuženi je dužan naknaditi troškove krivičnog postupka u iznos od 899,64 kn
i paušal od 1.000,00 kuna.
Obrazloženje
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku broj KT-
30/95 od
29.rujna Milanu da je počinio kazneno djelo ratnim zločinom protiv civilnog
stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.
U svojoj obrani optužni poriče da bi počinio djelo koje mu se stavlja
na teret.
Dana 1.05.1995. godine bio je u Paklenici, gdje je bila minobacačka četa. Spavao je
do 6,00 sati kad su ga probudili i rekli da se okolo puca. Komandir čete Keser Milan
poslao je ljude
na položaje, a on se izvjesno vrijeme zadržao do dolaska Miljević Boška, koj i je
rekao da nešto nije u redu sa raketnim bacačem, odnosno da ima zastoj. Nadalje, da
do tada nije bilo odužanog djelovanja zbog primirja u zapadnoj Slavoniji, te da su
imali uputstvo da uzvrate vatrom, tek na djelovanje po njima. On je tada bio na
položaju načelnika artiljeri (topništva) 98. pješadijske brigade vojske tzv. "RSK" od 7
mjeseca 1994. godine, te nije imao rukovodnih ovlasti u smislu naređivanja oružanog
djelovanja, već je takvu ovlast isključivo imao komadant brigade puk. Babić Milan.
Ovlasti su mu bile uglavnom od stručnog obučavanja posade zaduženim oruđem
(mino-bacačima 82 mm i raketnim bacačem 57 mm), i održavanja oruđa u funkciji.
U planu odabira ciljeva oružanog djelovanja nije sudjelovao jer je plan
sačinio
njegov prethodnik. Oruđe je bilo usmjereno prema Hrvatskoj vojsci,te se iz minobacača moglo djelovati po Starom Grabovcu i to na liniju razgraničenja gdje nije bilo
civila, ali ne i po Novskoj. Na Novsku se djelovalo iz BiH, a na to on nije imao
nikakvih ovlasti i utjecaja. Poznato mu je da su mino-bacači djelovali po liniji
razgraničenja dok raketni bacać nije bio u funkciji. U odnosu na topove 76 mm za
njih nije imao ovlasti iako su bili u sklopu 98. pješadijske brigade.
Kada je krenuo na položaj da vidi što je sa raketnim bacačom presrela ga jeHrvatska vojska u uniformi i s oružjem, te je tom prilikom ranjen, nakon
čega je pobjegao, ali se naknadno predao hrvatskoj vojsci. To se sve događalo
u periodu oko 7,30 sati.
Sud je u tijeku postupka izvršio uvid u podnesak Vojne pošte Varaždin
od 2.svibnja 1995. godine i 3. svibanj 1995. godine (str.14,5), zapisnik o
štetama povodom oružanog djelovanja po Novskoj za dan 1. svibanj 1995.
godine (str.145-182), presliku iz vojne knjižice za optuženog (str.7), u prilogu
Pravilo brigade, podnesak Županije Sisačko-Moslavačke (str. 72), podnesak
Vojne pošte 2147 Novska (str. 74-75), podaci o materijalnim uništenjima na
području Novske i Starog Grabovca od granatiranja od PP Novska, podnesak
Stručne komisije Županije Sisačko Moslavačke (str. 76), saslušao svjedoka
Babić Željka (str. 136), Vojnović Nikolu (str.66), Milana Čorak (str. 89),
Čičak Zlatka (str.135), Stipu Vulić (str.135), te zapisnik o obrani optuženika
(str.2-3,19-20,39,6465,88-89) i izvršio uvid u fotoelaborat.
Nije dvojbeno da opt. 1. svibnja 1995. godine bio potporučnik
načelnika topništva 98. pješadijske brigade vojske tzv. "RSK".
Takav zaključak u odnosu na opt. kao učesnika ne negira ni on sam u
svom iskazu, a isto proizlazi iz izvoda (preslike) njegove vojne knjižice iz
vojske tzv. "RSK".
Da je tog dana došlo do razaranja civilnih ciljeva u Starom Grabovcu
između ostalog iz mino-bacača i Novsku i okolicu iz raketnog bacača,
proizlazi iz fotoelaborata, zapisnika o uviđaj ima PU Sisačkomoslavačka ,
procjena Komisije za ratne štete. Razaranje pomenutih mjesta opt. također ne
negira ali tvrdi da je to učinjeno sa drugih položaja i oruđa za čiju ispravnost i
obuku ljudstva nije bio zadužen, do vremena njegova ranjavanja, dok mu za
ostalo vrijeme to nije poznato.
Ovo razaranje zbog obimnosti izazvalo je velike štete u tom dijelu i
paniku civilnog stanovništva, jer se u tom dijelu ( u pozadini) nisu odvijale
ratne operacije, osim u početku kod Starog Grabovca, budući je vojska
Republike Hrvatske munjevitom akcijom "Bljesak" zbila u oslobođeno
područje do tada okupiranog dijela Republike Hrvatske.
Stoga nije dvojben ni zaključak u odnosu na mjesto i vrijeme.
Nadalje, nije dvojbeno da je opt. bio ranjen, te naknadno zarobljen od
hrvatske vojske s oružjem i u šarenoj uniformi vojske tzv. "RSK". To
potvrđuje podnesak o primopredaji zarobljenika, te podaci o liječenju
optuženika.
Evidentnost izloženih zaključaka očito ne zahtjeva dodatnog
obrazloženja suda.
S obzirom da je opt. stavljeno na teret pored već obrazloženo mjesta,
vremena i učešća "da je kao poručnik na dužnosti načelnika topništva 98.
pješadijske brigade vojske tzv. "RSK" držeći pod zapovjedništvom 6 minobacaća od 82 mm, jedan više cijevni raketni bacač od 57 mm, stacioniranih u privremeno okupiranim mjestima Voćarica i Paklenica Općina Novska,
protivno ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12.
kolovoza 1949.g. zapovjedao ispaljenje više komada mina iz mino bacača i dr.
teškog oružja na civilno stanovništvo i naselja Stari Grabovac, Općina
Novska, te ispaljenje raketa cal. 57 mm iz više cijevnog raketnog bacaća u
pravcu Novske" na stambene i gospodarske objekte u navedenim
mjestima što je već obrazloženo,ostaje za razjasniti utemeljenost tvrdnje
Županijskog državnog odvjetništva da se u takvom ponašanju optuženika
nalazi kršenje međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije,
te nečovječno postupanje prema civilnom stanovništvu i uništavanju imovine
u velikim razmjerima.
U sklopu utvrđenja iznesenih tvrdnji sud je iz iskaza svjedoka Milana
Čorak (osobe koja zbog svog položaja u vojsci Republike Hrvatske i
obučenosti koja dobro poznaje ustrojstvo vojske tzv. "RSK") saznao o načinu
djelovanja vojske tzv. "RSK", te ovlastima optuženog kao načelnika topništva.
Isto tako, pojašnjen je i način zarobljavanja spornog raketnog bacača prilikom
akcije "Bljesak", koji je bio u ispravnom stanju i usmjeren prema gradu
Novska. Iz bitnog dijela iskaza pomenutog svjedoka proizlazi da se optuženi
nalazio u samom zapovjedništvu 98. pješadijske brigade vojske tzv. "RSK"
kojoj je bio zapovjednik Milan Babić. Optuženi je imao odgovornost za
edukaciju ljudi, držanje u spremnosti i ispravnosti njihova oruđa. Od
zapovjednih ovlasti imao je prenošenje naredbi nižim postrojbama, te izradu
plana topničkog djelovanja prema zemljovidima kojeg je davao na potpis
zapovjedniku tj. ucrtavao točke (ciljeve) na koje se borbeno djelovalo i ovlasti
neposrednog djelovanja po potrebi i u okvirima ovlasti.
Svjedok Čičak Zlatko je potvrdio načelnika artiljerije identično iskazu
Milana je raketni bacač zarobljen u ispravnom stanju za i da je tog dana
djelovao sa okupiranog područja
ovlasti optuženika kao Čorak, te je naveo da vrijeme akcije "Bljesak"
DA je raketni bacač bio ispravan do trenutka zarobljavanja Hrvatske
vojske i da je djelovao do tada potvrdili su i svjedoci Stipe Vulić i Babić
Željko, s napomenom da je navedeni raketni bacač bio usmjeren prema
Novskoj, a da su bila zarobljena u akcij i "Bljeska" još dva raketna bacača
jedan koji je bio usmjeren prema Okučanima i drugi je bio usmjeren prema N.
Gradišci. Isto tako vidjeli su da je u neposrednoj blizini zarobljenog bacača
nađeno dosta ispaljenih i neispaljenih raketa. Inače, raketni bacač koji je
zarobljen služio je za uništenje žive sile, materijalnih dobara i širenje panike
zbog nepreciznosti. Borbeno je djelovao na udaljenosti od 15 km.
U svom iskazu svjedok Vojnović Nikola inače član posade raketnog
bacača je naveo da je raketni bacač dana 1.svibnja 1995. godine ostao u
zastoju, te da kad je on pozvan u Paklenicu da se javi kod raketnog bacača
tamo je susreo optuženog i Miljević Boška. Optuženi je trebao otići otkloni ti
zastoj. To je bilo negdje oko 7,00 sati. Zajedno sa opt. krenuo je prema
raketnom bacaču međutim tada su bili ranjeni od strane hrvatske vojske, pa su
pobjegli i tek kasnije zarobljeni. Do akcije "Bljesak" raketni bacač nije
djelovao.Notorna je činjenica da je akcija "Bljesak" započela oko 5,00 sati što
potvrđuje i učesnik akcije svjedok Milan Čorak. Navedenu okolnost valja
istaknuti jer su od tada počela borbena djelovanja, a valja ih imati u vidu i s
obzirom da su zapisnici o uviđaju vezani za štete nastale od djelovanja
raketnog bacača uzrokovane od 7,30 pa cijelo dopodne.
Navedeno očito ukazuje vremensko prilagođavanje u svom iskazu od
strane ptuženika da bi se umanjilo njegovo sudjelovanje u izvršenju zapovjedi
topničkog djelovanja prema Starom Grabovcu, Novskoj i okolini.
Razmatranjem "Pravila brigade" posebno dijela komanda brigade
nedvojbeno je ustrojstvo i 98. brigade vojske tzv. "RSK" kojoj je pripadao opt.
Naime, uvažavajući specifičnost svake određene brigade na čelu svake nalazi
se komandant brigade, a osnovni organ komande brigade je štab kojim
rukovodi načelnik štaba (zamjenik komadanta brigade) Štab sačinjavaju organ
za operativno nastavne poslove, organ za obavještajne poslove, organ za
popunu i personalne poslove, organ za rodove i kancelarije.
Organ za rodove u kojem se nalazio optuženi (topništvo) kao načelnik
je stručni organ komande koji predlaže najsvrsishodniju upotrebu jedinica
rodova kako bi brigada kao cjelina najbolje izvršavala zadatak. Oni predlažu
mjere i poslove koje iz okvira roda treba da poduzmu sve jedinici brigade
(topništvo i sl.) da bi se borbeni zadatak izvršio s najvećim mogućim efektom.
Svaka brigada ima komandno mjesto, a sastoji se iz komandne grupe,
pomoćne grupe, centra za vezu, a može imati i opću grupu. Komandnu grupu
čini komandant, načelnik štaba, operativni organ, obavještajni organ i organ za
rodove, a može djelovati i šire. Komandna grupa priprema odluku, planira,
organizira, koordinira i analizira borbena djelovanja. Planom rada komande
utvrđuju se obaveze i zadaci svakog učesnika u procesu rada na donošenju
odluke. Poslije procjene situacije i podnošenja prijedloga u procesu
pripremanja i organiziranja borbenih djelovanja svakog učesnika, pa tako
dakle i optuženika u konkretnom slučaju, komadant donosi odluku. Odluka se
prenosi na potčinjene usmeno ili pismeno. Ako su potčinjeni učestvovali u
procesu donošenja odluke onda se ona prenosi usmeno. U okvirima
pripremanja i realiziranja borbenih dijelova slijedi zapovijest kao akt
komandovanja koj im se kategorički i naredbodavno izražava komandantova
odluka i konkretno jasno i nedvosmisleno postavlja zadatak potčinjenima. Ako
to sada prenesemo na poziciju djelovanja optuženika, to znači da je optuženik
po hijerarhiji sudjelovao u svemu gore navedenom i na kraju u prenošenju
zapovijesti akta komadanta za upotrebu mino-bacača i raketnog bacača,
odnosno direktno je aktivirao brigadno-topničku grupu radi topničke podrške
brigade.
U skladu sa iznesenim, te nemogućnosti potpunog utvrđenja
činjeničnog stanja sud je upravo međusobnim povezivanjem utvrđenog u
cijelinu i općih saznanja kao notornih činjenica o djelovanju i ustrojstvu
vojske tzv. "RSK" razjasnio sve okolnosti u svezi utvrđivanja odgovornosti
optuženika za djelo koje se optuženiku stavlja na teret.Analizirajući cijelokupno događanje sud je stao na stajalište da je
optuženik postupio na način kako ga tereti optužba.
Takav zaključak suda proizlazi iz okolnosti da se MRZIĆ MILAN
inkriminirane zgode nalazio na dužnosti načelnika topništva (visoko
zapovjedno mjesto), 98. pješadijske brigade vojske tzv. "RSK" , da je držao
neposredno pod zapovjedništvom 6 mino-bacača 82 mm i 1 višecijevni raketni
bacač 57 mm, koji je bio stacioniran u okupiranom mjestu između Voćarice i
Paklenice, dok njegova uloga u odnosu na topove nije se mogla u dovoljnoj
mjeri sagledati, iako je u tom dijelu njegova uloga u njihovom djelovanju po
hijerarhiji morala biti značajna. To proizlazi iz okolnosti da je imao najviše
zapovjedno mjesto u organu za rod (topništvo) i u tom svojstvu bio u sastavu
komandne grupe. Već ranije su izneseni podaci da ta grupa priprema odluku,
planira, organizira.
Optuženi je zajedno sa ostalim istomišljenicima na način koji mu se
stavlja na teret optužbom protuzakonitim i samovoljnim uništavanjem u
velikim razmjerima imovine civilnog stanovništva gdje nije bilo ratnih
operacija i koje nije opravdano vojnim potrebama dao svoj doprinos. Imajući
u vidu poziciju koju je u vojsci tzv. "RSK" zauzimao sa relativno nižim činom
potporučnika može se govoriti o njegovoj instrumentalizaciji u okvirima
njegova intelektualnog domena i potrebama vojske tzv. "RSK" zbog
nedostatka ljudstva.
U sferi izvršenja, valja navesti, u okviru zapovjednog položaja
optuženika kod donošenja odluke oružanog djelovanja i prije toga kod izbora
ciljeva, te nastalih posljedica (velika razaranja civilnih ciljeva iz oruđa za koje
je on bio zadužen), da se radi o poduzimanju tipičnih radnji za ovo kazneno
djelo. Žrtva krivičnog djela je civilno stanovništvo, a način izvršenja djela se
sastoj i u naređivanju izvršenja zabranjenih radnji, izvršenja takvih radnji i
prenošenju takvih radnji. Za dijelo nije bitno čak i da naređenje nije izvršeno.
I u najblažem obliku za optuženog, on je osoba koja je osnovno naređenje
provodila daljnjim zapovjedima i prethodno sudjelovala u svim bitnim
radnjama koje su prethodile naređenju.
Iz svega navedenog suda nalazi da je kvalifikacija djela u skladu sa
optuženjem, da ga je za inkriminirano djelo oglasio krivim i osudio na kaznu
zatvora u trajanju od 4 godine smatrajući da će se takvom kaznom ostvariti
svrha kažnjavanja.
Prilikom donošenja odluke o kazni sud je respektirao odredbe o
odmjeravanju kazne posebno težinu izvršenog djela i u okviru djela učešće
optuženika. Posebnih olakotnih okolnosti kod optuženog sud nije našao, osim
korektnog ponašanja pred sudom i njegove mladosti. Od otegotnih okolnosti
osim upornosti i pristupa paravojnim formacijama, te neposrednog djelovanja
u aktivnostima iznesenim za djelo protiv civilnog stanovništva sud nije našao.
Vrijeme provedeno u pritvoru optuženom je uračunato u kaznu.
Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 90. st. 1. ZKP-a, a u svezi čl.
87. st. 1. i 2. toč. 1. 6. ZKP, a odnosi se na troškove postupka prema troškovniku (svjedoci, vještaci), te troškova paušala prema složenosti i težini
postupka, te imovinskom stanju optuženika.
U Sisku, dne 27. veljače 1997. godine
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA:
Tihana Rendulić, v.r. Željko Mlinarić,
v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana
primitka
prijepisa iste.
Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike
Hrvatske.
SI-0043
K-32/1995.
(K-31/1995).
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od predsjednika suda
Josipa Budinski, kao predsjednika vijeća, Ljubice Rendulić-Holzer, suca
Županijskog suda, kao člana vijeća, te sudaca porotnika Ante Jukić,Ivana Kasaić i
Josipa Žinić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u
kaznenom predmetu protiv I-opt. Milenka Janjetović i II-opt. Jovana Jerinić, zbog
kaznenog djela iz članka 123. stavak 2. OKZRH, nakon dovršene javne glavne
rasprave u prisutnosti I-optuženika i II-optuženika i njihovih branitelja Dragoslava
Obrenović i Danice Demonja, odvjetnika iz Siska, zamjenika Županijskog državnog
odvjetnika Sisak, dana 16. travnja 1996. godine izrekao je i objavio
P R E S U D U
I-optuženi MILENKO JANJETOVIĆ,sin Mile i Marte, rođene Kljaić,
rođen 19. 11.1950. godine u Hrvatskoj Dubici, gdje i prebiva, ul.Dubičkih partizana br.3, Srbin, radnik,
oženjen, otac dvoje djece, -završio osnovnu školu,
II-optuženi JOVAN JERINIĆ,sin Mile i Ane, rođene Duričić, rođen
3.8.1947.godine u Hrvatskoj Dubici, gdje i prebiva,ul.Zdravka Buzadžića 71, Srbin, poljoprivrednik,
oženjen, otac jednog djeteta, završio osnovnu školu
k r i v i s u
što su:
u neutvrđeno vrijeme tijekom mjeseca srpnja ili kolovoza 1991. godine
zajedno s drugim pripadnicima ekstremno nastrojenog srpskog pučanstva s područja
Hrvatske Dubice i izvan tog područja, očito nezadovoljni s nastupjelim demokratskim
promjenama u Republici Hrvatskoj i neprihvaćajući njezin demokratski pravni
poredak, a u nakani njegovog podrivanja i obaranja te odcjepljenja dijela teritorija
Republike Hrvatske, posebno Hrvatske Dubice i drugih mjesta i njihovog pripajanja
paradržavi tzv. Republici Srpskoj Krajini i protjerivanja hrvatskog pučanstva,
pristupili u ne legalnu postrojbu tzv. RSK,čiji su pripadnici s pripadnicima drugih
nelegalnih postrojbi, koje su sve zajedno činile jednu mnogobrojnu nelegalnu
skupinu, paravojnu snagu navedene tvorevine, od tada, a naročito od mjeseca
kolovoza 1991. godine pa sve do oslobođenja tog područja, tj. do mjeseca kolovoza
1995. godine protivno odredbama čl. 3.,13.,31.,32. i 33. Ženevske konvencije o zaštiti
građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 51. do 53. Dopunskog
protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava
međunarodnih oružanih sukoba usvojenog 8. lipnja 1911. godine:
izvršili napad na naselja Hrvatsku Dubicu, Bačin, Cerovijane, Predore
i druga mjesta te na civilno stanovništvo u Njima; ubijali civilno stanovništvo,
mučili ga i nečovječno postupali prema njemu; primjenjivali kolektivno
kažnjavanje i protuzakonita zatvaranja; prinuđivali na prinudni rad nesrpsko
pučanstvo uglavnom Hrvate koji su ostali na okupiranom području; pljačkali
imovinu Hrvata prisvajajući njihove pokretne stvari namještaj, kućanske i
druge aparate, poljoprivredne strojeve, stoku i drugo, pa su navedenim
djelovanjem ubijeni civili u Hrvatskoj Dubici i to Gajić Rade, Dragičević
Ivica, Čaušević Idriz, Đuričić Stevo, Mišković Ivica, Huska Stjepan,
Batinović Antun, Knežević Antun, Đurđević Luka; u selu Bačin - Felbabić
Nikola, Pavić Matija, Bunjevac Kata, Pavić Antun, Josipović Ivo, Karagić
Josip, Glavinić Grga, Vrpoljac Nikola, Abaza Željko, Ordanić Luka,
Josipović Anka, Barunović Nikola, Bunjevac Antun, Bunjevac Tomo,
Josipović Anka, žena Ive, rođena 1940.godine; u Cerovijanima - Blinja
Barbara, Likić Nikola, Flekać Franjo, Flekać Marko, Flekać Jozo, Kaurin
Jaga, Čorić Mara, Petrović Juraj, Zaočević Šajnović Milka i Slavica, a iz
područja Općine Hrvatska Duica nestale su slijedeće osobe: Kitonić Nikola,
Volarević Antun, Antolović Roko, Ferić Đuro, Ferić Kata, Ferić Anka, Vladić
Kata, Đukić Maca, Šestić Marija, Lončarević Nikola, Švračić Antun i Marija,
Kropf Pavle i Bara, Dikunić Ruža i Sofija, Nikolić Ana, Dukić Danica, Kata i
Liza, Jukić Iva, Jurić Janja, Kulušić Ivan, Lončarević Antun, Luić Janja,
Dikulić Stjepan, Stanković Veronika, Durinović Antun, Tepić Dušan i Ana,
Alavančić Kata i Reza, Pezo Ivo i Soka, Mucavac Antun, Delić Marija, Jukić
Filip, Jukić Vera i Marija, Juratović Marija, Mišić Mijo, Sabljar Štefo, Trninić
Ivan, Trninić Terezija, Trninić Ivo i Kata, Vuković Pero, Šestić Milan, Krnić
Mijo, Krnić Štefo, Vatinović Anka, Piktija Anka, Krivajić Reza, Krivajić
Antun, Volarević Soka, Barić Sofija, Đukić Antun, Karanović Jozo, BatinovićMarija, Lončar Stjepan, Lončar 'Kata, Barunović Matija, Barunović Marija,
Felbabić Marija, Čorić Antun, Čorić Josip, Čorić Vera, Ordanić Antun, Čorić
Bara, Perković Nevenka, Perković Zoran, Perković Vlado, Zaočević Nikola,
Lončar Anka, Lončar Antun, Lončar Kata, Antolović Marija, Blinja Josip,
Blinja Katarina, Blinja Nikola, Blinja Ana i Likić Andrija; u potpunosti
uništena i porušena sela Bačin i Predore,a u Hrvatskoj Dubici uništeno više od
60 kuća, dvije kapelice i crkve,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava postali pripadnici
skupine organizirane radi vršenja kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog
prava,
čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i
međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i
ratnih zločina koje je propisano u članku 123. stavak 2. OKZRH/a u svezi sa st. 1.
istoga članka, te se na temelju odredbe članka 123. stavak 2. OKZRH
O S U Đ U J U
I-optuženi MILENKO JANJETOVIĆ NA KAZNU ZATVORA
U TRAJANJU OD 14 (ČETRNAEST) GODINA,
II-optuženi JOVAN JERINIĆ NA KAZNU ZATVORA U
TRAJANJU OD 12 (DVANAEST) GODINA.
Na temelju članka 45. stavak 1. OKZRH vrijeme provedeno u
pritvoru od 4. kolovoza 1995. godine svakom optuženiku se uračunava u izrečenu
kaznu zatvora.
Na temelju članka 90. stavak 1. i 3. ZKP-a optuženici su dužni
solidarno podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 87. stavak 2. toč. 1. do 6.
ZKP-a u iznosu do 8.193,00 kuna, te svaki platiti paušalni iznos od 5.000,00 kn.
Obrazloženje
Županijski državni odvjetnik Sisak je optužnicom od 3.listopada 1995.
godine broj KT-35/l995. (list 48 predmeta K-32/95) optužio Milenka Janjetović da je
počinio kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZRH, koje je činjenično opisano u
optužnici.
U predmetu ovoga suda broj K-31/1995. (list 45) Županijski državni
odvjetnik Sisak optužnicom od 3.listopada 1995. godine broj KT-34/1995. optužio je
Jovana Jerinić da je počinio kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZRH koje je u
navedenoj optužnici činjenično opisano.
Rješenjem od 6.studenog 1995. godine (list 92) postupak u predmetu K-
31/95. protiv Jovana Jerinić spojen je sa postupkom u predmetu K-32/96. protiv opt.
Milenka Janjetović i određeno je da se u predmetu K-32/l995. provede jedinstveni
postupak.
Na glavnoj raspravi zamjenik Županijskog državnog odvjetnika Sisak je
objedinio optužnice u jednu te izmijenio činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela
(list 226 do 227).
Naime, izmijenjenom optužnicom optuženicima se stavlja na teret
kazneno djelo iz članka 123. stavak 2. OKZRH, tj. da su postali pripadnici skupine
organizirane za vršenje kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva,a
čiji su pripadnici počinili više kaznenih djela navedenih u izreci presude. Da bi se utvrdio pravi značaj i karakteristike inkriminirane skupine, po stavu suda, potrebno je
navesti sva kaznena djela/koja su pripadnici skupine počinili, bez obzira, što se ta
djela optuženicima osobno ne stavljaju na teret.
U tijeku postupka optuženici su dali svoje obrane.
I-opt. Milenko Janjetović u svojoj obrani u istrazi i na glavnoj raspravi
navodi da je 7. 9. 1991. godine iz Hrvatske Dubice izbjegao u Bosansku Dubicu te da
se vratio natrag u Hrvatsku Dubicu 22. 9. 1991. godine. Navodi, da je 13. 10. 1991.
godine bio mobiliziran u vojsku tzv. SAO Krajine, da se nalazio u sastavu čete kojoj
je bio komandir Pralica Miloš.' Budući da je s njime bio dobar, on ga je postavio za
pisara (čatu). U tom svojstvu pisao je potvrde za prijelaz u Bosansku Dubicu. Kasnije
je ušao u graničnu policiju. Tvrdi da nikoga nije ubio, da nije pljačkao kao niti palio.
No, u svojoj obrani je naveo, da je počev od 8.mjeseca 1991. godine srpsko
stanovništvo odlazilo iz Hrvatske Dubice u Bosansku Dubicu i da ih je većina prešla,a
u Hrvatskoj Dubici ostalo je samo nekoliko staraca. Većina stanovništva Hrvatske
Dubice bila je hrvatske nacionalnosti,a u Bosanskoj Dubici srpske nacionalnosti.
Izjavio je da njega i ostale sugrađane srpske nacionalnosti u Hrvatskoj Dubici nije
nitko ugrožavao niti ih tjerao u Bosansku Dubicu. On je otišao u Bosansku Dubicu
radi upisivanja u školu svoje kćerke. Inače, do tada i kćerka i sin su polazili u srednju
školu u Zagrebu i koristili đački dom. Vrativši se 22. rujna 1991. godine u Hrvatsku
Dubicu zapazio je da je većina stanovništva hrvatske nacionalnosti otišla iz Hrvatske
Dubice. On ne zna zašto. Poznaje većinu ljudi iz Hrvatske Dubice i okolnih mjesta:
Bačina, Cerovljana i Predora. Posebno spominje da poznaje Marka Matijevića, Josipa
Josipović, Miću Čorić, Đukić Ivana i Nikolu, Danicu Krizmanić, Slavka Kučuka,
Ejuba Čaušević i dr. Navodeći da je 13. 10. 1991. godine izvršena njihova
mobilizacija, napominje da je mobilizirano svih njih oko 30 muškaraca srpske
nacionalnosti iz Hrvatske Dubice. Bili su pod zapovjedništvom Radunović Steve u
istoj postrojbi. Neki od njih su već od prije imali naoružanje, a neki su ga dobili tada,
pa i on sam ga je dobio tada. I prije opisane mobilizacije u Hrvatskoj Dubici je
postojala jedna grupa (4 do 5 osoba) na čijem čelu se nalazio već spomenuti
Radunović Stevo. Ova grupa je oformljena čak i prije 8. mjeseca 1991. godine. Osim
toga, navodi, da je prije mobilizacije u Hrvatskoj Dubici ustrojena i Martićeva
milicija (oko 20 ljudi) pod rukovodstvom Kovačević Momčila. Zapovjedništvo i
milicije i vojske nalazilo se u prostorijama zgrade Poljoprivredne zadruge. Navodi da
je u krugu ove zgrade više puta vidio Josipović Josipa, Čorić Miću, Knežević Antuna,
Željka Abazu i Čaušević Idriza. Viđao ih je, kada su ih vodili na radne obaveze
(skupljanje stoke i drugih stvari, rad na popravku mosta). Prema izjavi optuženika, u
neodređeno vrijeme nakon mobilizacije, iz Bosne su došli pripadnici vojske te je
ustrojena četa pod zapovjedništvom Pralica Miloša,a on, kako je već napred
navedeno, bio je pisar u komandi. Nadalje, on je određeno iskazao (99/2) da je
jednoga dana, dolazeći u komandu - u zgradu Poljoprivredne zadruge vidio da je
Radunović sa svojom grupom (oko desetak ljudi) tukao i maltretirao naprijed
navedene osobe. Tom prilikom, kada se već nalazio u zgradi komande čuo je i
pucnjavu, a drugi dan je saznao da su ubijeni Knežević Antun i Abaza Željko.
Govorilo se da je pucao Radunović Stevo. Prije ovog događaja vidio je Kovačević
Momčila i druge kada su iste zatvorenike tukli na dvorištu. U svojoj obrani izjavio
je,da je jednom došla zapovjed, nezna od koga, da se u Hrvatskoj Dubici pokupe svi
Hrvati, koji su ostali nakon okupacije i da se pritvore kako bi se mogla izvršiti
razmjena za njihove zarobljene pripadnike. Prije ove akcije, tvrdi optuženik, on je
obavijestio svoje susjede Hrvate - Juratović Mariju i Štefa te Trečić Mariju,da se
negdje sklone dok prođe akcija. Izjavljuje da je u toj akciji pokupljeno dosta ljudi i
otpremljeno u Vatrogasni dom u Hrvatskoj Dubici. Tek u tijeku 1992. godine,
navodno,čuo,da ti ljudi nisu odvedeni na razmjenu već da su ubijeni u mjestu Bačin.
Poznato mu je,da je u Hrvatskoj Dubici spaljeno oko deset hrvatskih kuća, da su dvije
minirane, da su kuće opljačkane, ali nezna tko je to učinio. Izjavio je,da su tijekom
1994. godine sa mnogih kuća skinuta krovišta. Poljoprivredna mehanizacija je skupljena iz hrvatskih domaćinstava i dijeljena srpskim domaćinstvima. U skupljanju
pokretnina i stoke sudjelovali su i zarobljenici u vidu radne obaveze. Na posebno
pitanje u svojoj obrani je izjavio i da zna da se Hrvatska Dubica nalazi na području
Republike Hrvatske i da je nakon oružane pobune pripojena u sastav RSK. U
postrojbi koja se nalazila na području Hrvatske Dubice uglavnom su se nalazili
domaći ljudi, tj. iz Hrvatske Dubice, a manje ih je bilo iz Bosanske Dubice i drugih
područja. Kao pripadnik - zapovjednik dubićke čete bio je na položaju kod Višnjice
za vrijeme akcije „ Bljesak“ a na položaju u Uštici za vrijeme akcije "Oluja". Bilo mu
je poznato, jer je čuo, da su nadležna tijela Republike Hrvatske i čelnici u njima
pozivali srpsko pučanstvo u mirnu reintegraciju, da odlože oružje i da im se garantira
sloboda i sigurnost. Navodi da se zato predao Hrvatskoj vojsci za vrijeme posljednje
akcije.
II-opt. Jovan Jerinić u svojoj obrani u istrazi i na glavnoj raspravi
navodi da je početkom mjeseca rujna 1991. godine otišao u Bosansku Dubicu (prije
nego što je srušen most). Otišli su i drugi stanovnici srpske nacionalnosti. Izjavio je,
da je iz Hrvatske Dubice otišao, jer se bojao, pošto je više puta čuo pucnjavu. Nezna
tko je pucao. Nitko ga nije ugrožavao niti tjerao. Krajem mjeseca rujna 1991.goine
vratio se u Hrvatsku Dubicu i tada većine stanovništva hrvatske nacionalnosti nije
bilo u njoj. Ostalo je nešto starijih ljudi, oko 50 do 60 osoba. Također je bio u jedinici
čiji je zapovjednik bio Pralica Miloš. Tvrdi, da nije znao za akciju koju je vodila
milicija SAO Krajine, čiji je cilj bio da se pokupe preostali Hrvati radi njihove
razmjene za pripadnike njihove koji su bili zarobljeni. Za tu akciju saznao je tek u
tijeku 1992. godine kao i da pokupljeni Hrvati nisu odvedeni u razmjenu, već da su
pogubljeni u Bačinu. Znao je da se u prostorijama Poljoprivredne zadruge u sjedištu
vojne i milicijske komande nalaze zatvorenici, ali, ističe, da ih nije vidio i nezna,tko
su bili. Zatvorenici su nekada dolazili i u vojnu kuhinju/gdje je on radio razvozeći
hranu. Po izjavi svoje žene znade, da su jednom prilikom u kuhinju došli Josipović
Josip i Čorić Mićo. Poznavao je Knežević Antuna i Abaza Željka, zna da su bili u
zatvoru i da su ubijeni, ali nema detaljnijih saznanja o tome. Izjavio je da je u
njegovoj ulici spaljeno oko 5 do 6 hrvatskih kuća,a u ulici Đure Trninića da je
uništeno 10 do 15 kuća, da je dosta kuća srušeno u Bačinu, Višnjicama i Predorama,
da su hrvatske kuće opljačkane od prvih jedinica.koje su došle iz pravca Hrvatske
Kostajnice, a također i od domaćih ljudi. Nadalje, on priznaje da je cijelo vrijeme od
1991. do polovice 1993, godine bio u sastavu dubičanske čete koja je brojila oko 100
ljudi. U tijeku 1993. godine četa je prešla na položaj u Višnjicu na kojem je bila za
vrijeme akcije "Bljesak" a u mjesecu srpnju 1995. godine premještena je na položaj u
Uštice. Na tom položaju na punktu kod željezničkog mosta za vrijeme akcije "Oluja"
Hrvatska vojska im je došla iza leđa i tu je zarobljen. Navodi da je bio komandir
odjeljenja ali za cijelo vrijeme boravka u jedinici nije bio na položajima sa kojih se
borbeno djelovalo. Zna da je Hrvatska Dubica za vrijeme okupacije bila u području
tzv. RSK i on, kao i ostali su htjeli da tako i ostane iako je prije okupacije bila na
području Republike Hrvatske. Izjavio je, da je bio upoznat s pozivima nadležnih tijela
Republike Hrvatske za mirnu reintegraciju okupiranih područja, ali si u tome nije
mogao pomoći.
Oba optuženika su tijekom i na završetku glavne rasprave
izjavili da nisu počinili kazneno djelo, da se ne osjećaju krivima i pred1ožili da ih se
oslobodi od optužbe.
U tijeku glavne rasprave u provedenom dokaznom postupku
sud je saslušao svjedoke Đukić Ivana (102), Đukić Nikolu (103), Josipović Josipa
(104-106), Kučuk Slavka (115-117), Čorić Miću (117-119), Trivić Milku (129),
Bunjevac Milana (130), Bunjevac Radmilu (131), Trečić Mariju (131), Matijević
Marka (131-132), Abaza Nikolu (133), Tepić Snježanu (133), Krizmanić Danicu
(137), Juratović Stjepana (138), Juratović Anku (139), Čorić Milana (139), Vuruna
Evu (140), Kulišić Anu (141), Šprčić Antuna (141), Šnjarić Marina (149-150), Anić
Nikicu (151), Ribarić Nikolu (151), Ordanić Matiju (161), Krnić Milana (162), ŠestićTomu (163), Stanišek Velislava (165-166), Poljak Marka (179), Perković Ivana (181-
182), Unčanin Mirka (182), Karagić Miška (183), Redžić Osmana (184), Šabalj
Nikolu (208), Stanković Mariju (208), Ercegovac Milana (208-209), Kesić Anu -
saslušana izvan glavne rasprave (list 217) čiji je iskaz pročitan na glavnoj raspravi,
Josipović Josipa i Čorić Miće - ponovno saslušanje (218-219), Juratović Ivana (219),
Matijević Draginju (219), Gajić Đurđicu (220) i Sever Iliju (222-223); obavio očevid
28. 2. 1996. godine u Hrvatskoj Dubici, Bačinu i Predorama te zapisnik o tom
očevidu (191-195) pročitan je na glavnoj raspravi od 12. ožujka 1996. godine (209),
pročitan je popis poginulih odnosno ubijenih i nestalih osoba (202-206); izvršen je
uvid u dokumentaciju očevida (fotoelaborate broj 511-10-82-99/96, broj 511-10-82-
32/96. (3 fotoelaborata pod ovih brojem),a koji se odnose na snimanje i fotografiranje
kuća i gospodarskih zgrada oba optuženika i na snimanje porušenih kuća i drugih
objekata u Hrvatskoj Dubici i Bačinu; pročitan je članak "Jedan dan uz granicu" u
informativnom listu "Graničar" od 7.2.1995. godine koji je bio informativni list
26.pješadijske brigade srpske vojske Krajine (221) - priložen spisu.
Na temelju provedenih dokaza i ocjene svakog dokaza
pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima sud je utvrdio da su I-opt. Milenko Janjetović
i II-opt. Jovan Jerinić počinili kazneno djelo koje im. se stavlja na teret,a činjenično je
opisano u izreci ove presude. Njima se stavlja na teret da su postali pripadnici skupine
organizirane za vršenje kaznenih djela ratnih zločina, tj. stavlja im se na teret djelo iz
članka 123. stavak 2. OKZRH. Biće ovog kaznenog djela ostvaruje se samim
postajanjem pripadnikom skupine organizirane za vršenje kaznenih djela. Oba
optuženika su postala pripadnicima takve skupine u tijeku mjeseca srpnja i kolovoza
1991. godine u neodređeno vrijeme.
Naime, opće je poznata činjenica, da se srpsko pučanstvo nakon
demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj na velikom području, diglo na oružanu
pobunu, koja je zahvatila i područje Banovine od Hrvatske Kostajnice, Hrvatske
Dubice, Dvora, pa sve do Siska.
U Hrvatskoj Dubici srpsko pučanstvo se počelo okupljati i
stvarati grupe, naoružavati se tijekom 7. i 8. mjeseca 1991. godine. Tijekom 8.
mjeseca 1991.godine najveći dio srpskog pučanstva je napustio Hrvatsku Dubicu i
otišao u Bosansku Dubicu ili se povukao u brda. Već tijekom toga mjeseca,a naročito
krajem mjeseca počeli su napadi od strane pobunjenih srba,a uz pomoć Jugoslavenske
armije na hrvatsku Dubicu kao i na druga područja. Zapravo, bio je razrađen scenarij
za napade na Hrvatska naselja. Srpsko pučanstvo je raznim organiziranim akcijama,a
najčešće postavljanjem eksplozivnih naprava i barikada stvaralo dojam ugroženosti i
opravdanosti njihovog napuštanja naselja, a nakon toga uslijedili su napadi
organiziranih i naoružanih srpskih pobunjenika. Ovaj scenarij se odigravao u svim
područjima gdje je došlo do pobune, pa tako i u Hrvatskoj Dubici. Sami optuženici u
svojim izjavama ukazuju na ovakav scenarij. Izjavili su da su u početku mjeseca rujna
otišli u Bosansku Dubicu, jer su se bojali ostati u Hrvatskoj Dubici, iako ih nitko nije
ugrožavao. Doduše, svoj odlazak nastoje opravdati poslovima u svezi školovanja
svoje djece. Međutim, ocjenjujući ove tvrdnje u povezanosti sa svim zbivanjima koja
su uslijedila, njihova obrana u ovom dijelu ne može se prihvatiti, jer nije uvjerljiva.
Naprotiv, spomenuti odlazak optuženika iz Hrvatske Dubice početkom mjeseca rujna
1991. godine u povezanosti sa svim zbivanjima koja su se dogodila prije toga, a
naročito poslije toga, nedvojbeno ukazuje na činjenicu da su optuženici bili u sastavu
organizirane skupine srpskih pobunjenika, čiji je zadatak bio protjerivanje hrvatskog
življa iz Hrvatske Dubice i njegovo uništenje kao i uništenje svih materijalnih i
duhovnih sadržaja hrvatskog bića.
Činjenicu pripadanja oba optuženika inkriminiranoj skupini sud
je utvrdio, osim ocjene navoda njihove obrane, i na temelju iskaza brojnih svjedoka.
o organiziranju, okupljanju, stvaranju grupa i naoružavanju najvećeg dijela srpskog pućanstva u Hrvatskoj Dubici iskaze su dali svjedoci Dukić
Ivan (102), Dukić
Nikola (103), Kučuk Slavko (115), Čorić Mićo (117), Juratović Stjepan (138-139),
Čorić Milan (139-140), Šnjarić Marin (150), Anić Nikica (151), Krnić Milan (162),
Šestić Tomo (163-164), Stanišek Velislav (165-166), Poljak Marko (179), Pekrović
Ivan (181), Mihaljević Ivan (182-183), Ercegovac Milan (208208), Sever Ilija (222).
Svi ovi svjedoci su vidjeli pojedine faze organiziranja i naoružavanja pobunjenog
srpskog stanovništva, s time da su neki od njih u tim aktivnostima i organiziranju
vidjeli i optuženike. Na njih se posebno odnosi iskaz svjedoka Stanišek Velislava
(166). Ovaj je svjedok izjavio da je krajem 6. ili početkom 7. mjeseca 1991. godine
prolazio - vozio se automobilom kroz dubička brda i u jednom dvorištu je vidio
skupinu oko 50 ljudi. Neki od njih su bili u uniformama i naoružani. U toj skupini
vidio je Jerinić Jovu koji je u civilnom odijelu stajao kraj svog kombija,a imao je
pušku.
U istoj skupini, nešto dalje od Jerinića, vidio je Janjetović Milenka u vojničkim SNB
hlačama i košulji,a imao je automat sa dobošem. Optuženike je u sastavu skupine u 8.
mjesecu 1991.godine i svjedok Dukić Milan (102).Glede organiziranja Srba važan je
iskaz svjedoka Kučuk Slavka (110). On je kao stanovnik Hrvatske Dubice srpske
nacionalnosti upozoravao i opominjao svoje sugrađane srpske nacionalnosti koji su
izazivali ekstremni pristup glede svoga položaja. Sam se začudio, kako je
organiziranost srpskog pučanstva za kratko vrijeme uzela veliki zamah. Poznato mu
je/da se tijekom ljeta, a naročito u 8.mjesecu 1991. godine srpsko pučanstvo
naoružavalo i oblačilo u uniforme, da je održavalo straže u predjelu dubičkih brda
gdje su uglavnom živjeli Srbi. On je također 20.10.1991. godine odveden u
Vatrogasni dom u koji je dovedeno oko 50 Hrvata starije životne dobi. Njega je iz
doma izbavio Janjetović Milenko koji je bio u vojničkoj uniformi.
Navodi obrane I i II-optuženika potvrđuju činjenicu da je u
Hrvatskoj Dubici organizirana skupina pobunjenih Srba radi vršenja kaznenih djela,
čak i prije 8. mjeseca 1991. godine (99. st. 6.). Na čelu te skupine bio je Radunović
Stevo,a on je bio i zapovjednik postrojbe nakon mobilizacije, navodno poslije 13.
10.1991. godine, u čijem sastavu su se nalazila oba optuženika. I-opt. Janjetović
Milenko u obrani je dao izjavu da je Radunović Stevo bio naizmjenično i u
milicijskoj i u vojnoj postrojbi.
Neuvjerljiva je i neprihvatljiva tvrdnja I-opt. Janjetović Milenka
da je mobilizacija izvršena 13.10.1991. godine. To zato što iz mnogih provedenih
dokaza očigledno proizlazi, da su napadi počeli već u tijeku 8. mjeseca 1991.
godine,a činjenica je da je 25. 8. 1991. godine minobacačkom vatrom napadnuto
selo Bačin o čemu svjedoći Stanišek Velislav (166), koji je prilikom tog napada
ranjen i zadobio teške tjelesne povrede. Isto tako, ne može se prihvatiti stvarna
podjela između vojne i policijske postrojbe, jer ako su i bile formalno posebno
ustrojene, one su stvarno bile sastavni dio skupine u širem smislu riječi kao
nelegalna oružana snaga pobunjenih Srba, kao jedinstven instrument za stvaranje,
proširenje i očuvanje paradržave RSK, s krajnjim ciljem pripojenja matici Srbiji i
stvaranja Velike Srbije. Da se u konkretnom slučaju radi o jedinstvenoj skupini
pobunjenih i naoružanih Srba, proizlazi, iz sada, opće poznate činjenice,da su sve
postojeće skupine bez obzira na naziv i područje djelovanja bile pod jedinstvenom
komandom čelnika tzv. SAO Krajine, a kasnije tzv. RSK u Kninu.
Upravo je Radunović Stevo kao čelnik postrojbe - organizirane
skupine počinio niz kaznenih djela. Mučio je i nečovječno postupao sa civilima (Josip
Josipović, Čorić Mićo, Knežević Antun, Abaza Željko),a nakon toga je i ubio
Knežević Antuna i Abaza Željka. Prije toga iste civile je mučio, tukao - nečovječno
postupao prema njima Kovačević Momčilo, koji je bio na čelu tzv. milicije SAO
Krajine. Oba ova slučaja vidio je Janjetović Milenko osobno, a potvrđuju činjenicu
jedinstvenog djelovanja svih organizacijskih dijelova jedinstvene oružane snage
pobunjenih Srba. Ove događaje (mučenje i nečovječno postupanje sa civilima sve do ubojstava) potvrdili su svojim iskazima i svjedoci Josipović Josip (104) i Čorić Mićo
(117-119) koji su i sami bili žrtve opisanih događanja. Njihovi potresni iskazi
prikazuju jezive scene mučenja i ubijanja ljudi. Isto takvo svojstvo ima i iskaz
svjedoka Redžić Osmana (184 )kada opisuje betoniranje mosta između Hrvatske i
Bosanske Dubice i zaljevanje u šalung sa betonom odnosno cement om jednog
pripadnika radnog voda,koji su obavljali te poslove u vidu radne obaveze.
Na temelju popisa dostavljenog od načelnika Općine Hrvatska
Dubica (201-206) utvrđeno je da su, osim Knežević Antuna i Abaza Željka ubijeni i
drugi civili navedeni u izreci presude. Na temelju istog dokaza,a isto tako i iskaza
brojnih svjedoka utvrđeno je da je sa područja Hrvatske Dubice nestao veliki broj
civila. Oni su navedeni u izreci presude, također prema popisu (201-206). Unatoč
tome što je u mjesecu kolovozu, akcijom "Oluja" oslobođeno to područje, kao i velik
dio teritorija Republike Hrvatske, osobe navedene kao nestale nisu se pronašle niti
javile.
U svezi mučenja ljudi u Hrvatskoj Dubici važan je također
iskaz svjedoka Matijević Marka (131-132) koji je opisao svoj slučaj mučenja. Njega
su pripadnici nelegalne skupine među kojima se je isticao Radunović Stevo, stavili
lisice i tukli ga te u lisicama pustili kući. Isti dan su ponovno došli drugi pripadnici te
ga tjerali ispred sebe do mosta sa još nekoliko civila (Karaić Josip, Krivajić Antun,
Ribarić Nikola i Abaza Željko). Kod jedne kuće u blizini mosta morali su stajati
okrenuti licem prema zidu kuće. Tu su ih vidjeli i optuženici, što su i sami naveli u
svojoj obrani.
Osim navedenog pripadnici skupine pobunjenih Srba iz
Hrvatske Dubice počinili su napad na naselja Bačin, Hrvatsku Dubicu i Predore.
Naselja Bačin i Predore su u cijelosti porušena i spaljena. Oštećeno je i spaljeno
mnogo kuća u Hrvatskoj Dubici, posebno dvije katoličke kapelice i katolička crkva.
Ovo je utvrđeno neposrednim očevidom suda u tim naseljima,a što je konstatirano u
zapisniku o očevidu (19l-l95 ) a prikazano je u fotodokumentaciji očevida.
Pripadnici iste skupine su primjenjivali kolektivno kažnjavanje
i protuzakonito zatvaranje. Osim što su zatvorili već spomenute osobe - Josipović
Josipa i druge, oni su nakon potpune okupacije Hrvatske Dubice 20. 10. 1991. godine
pokupili u njoj preostale Hrvate, starije životne dobi, oko oko 50 do 60. Među njima
je bilo i nekoliko ljudi srpske nacionalnosti koje su naknadno oslobodili. Spomenute
ljude su doveli u Vatrogasni dom pod izgovorom da idu na sastanak) ali sastanka nije
bilo. Preko noći su odvedeni iz Vatrogasnog doma i za njihovu pravu sudbinu se nije
saznalo. Iako postoje osnove sumnje da su pogubljeni, za sada se vode kao nestale
osobe.
Nadalje, pripadnici skupine - oružane postrojbe pobunjenih
Srba prinuđivali su na prinudni rad nesrpsko stanovništvo koje je ostalo na
okupiranom području. Ustrojeni su radni vodovi od ljudi iz sela Utolice, Timaraca,
Graboštana, Hrvatske Dubice i drugih mjesta. Oni su morali obavljati razne poslove,a
naročito kopati rovove za potrebe pobunjeničkih postrojbi, raščišćavati teren,
popravljati most kao i sudjelovati u prikupljanju pokretnina iz napuštenih kuća
prognanih Hrvata. U tome su sudjelovali i svjedoci Juratović Stjepan (138-139),
Redžić Osman (184-185), a isto tako i grupa zarobljenika u kojoj su bili Josipović
Josip i drugi.
Prigodom odlaska Hrvata u progonstvo oni su svu svoju
imovinu ostavili u svojim kućama i gospodarstvima. Sva ta imovina (kućanski
aparati, namještaj, poljoprivredni strojevi, stoka i dr.) je opljačkana i razgrabljena
od pripadnika organiziranih srpskih pobunjenika. Ove činjenice navode i optuženici
u svojim obranama}a posvjedočili su tu činjenicu u svojim iskazima brojni svjedoci,a posebno su glede toga detaljni iskazi svjedoka Josipović Josipa i Čorić
Miće. Pored navedenog, sa svih stambenih i gospodarskih objekata skinuta su
krovišta što je dovelo do njihovog potpunog propadanja. Ovo je u svojoj obrani
naveo I-opt. Janjetović Milenko)a ta činjenica je utvrđena obavljenim očevidom što
je navedeno u zapisniku kao i fotodokumentacija.
Sve navedene posljedice: napad na naselja, ubijanje civila, mučenje
i nečovječno postupanje, protuzakonito kažnjavanje i zatvaranje, prisiljavanje na
prinudni rad, pljačkanja imovine, uništavanje stambenih,gospodarskih i vjerskih
objekata, nisu i ne mogu biti rezultat spontanog djelovanja pojedinaca, već samo
rezultat dobro organizirane skupine i njezinog djelovanja. Sva navedena i utvrđena
postupanja su protivna odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u
vrijeme rata i dopunskog protoka Ženevskim konvencijama koje su navedene u izreci
presude. Odredbama ovih međunarodnih pravnih akata zabranjena su nasilja protiv
života i tijela, osobito ubojstva, okrutna postupanja i mučenja, svaka fizička i psihička
prisila, mjere zastrašivanja i pljačka (čl.3.,l3.31. do 33. Ženevske konvencije).
Zabranjeni su napadi na civilno stanovništvo, napadi nasumce. Posebno je propisana
zaštita civilnih objekata, povijesnih spomenika i mjesta bogoslužja (čl.51. do 53.
Dopunskog protokola Ženevske konvencije).
Na temelju naprijed navedenog nedvojbeno je utvrđeno da su I-opt.
Milenko Janjetović i II-opt. Jovan Jerinić bili pripadnici skupine organizirane za
vršenje najtežih kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i da su
počinjena mnogobrojna kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava.
Činjenica da je I-opt. Milenko Janjetović u paravojnoj skupini napredovao do
starješine jedinice, što je utvrđeno uvidom u informativni list "Graničar" od 7.2.1995.
godine (221), a II-opt. Jovan Jerinić do komandira odjeljenja ukazuje na njihov
položaj i zasluge postignute djelovanjem u skupini kojoj su pripadali. Ista činjenica,
kao i činjenica da su u akciji "Oluja" zarobljeni na prvoj borbenoj crti ukazuju da su
bili dosljedni i odlučni da ostvare postavljeni cilj tj. stvaranje paradržave na teritoriju
Republike Hrvatske, bez obzira koja bi cijena za to bila potrebna, kako u ljudskim
žrtvama tako i u uništenju materijalnog bogatstva hrvatskog pučanstva na tim
područjima.
Zbog navedenog sud ih je proglasio krivima i osudio izrekavši im
kazne zatvora kako je navedeno u izreci presude. Kazne su određene u skladu s
člankom 123. stavak 2. OKZRH. Naime, za predmetno djelo predviđena je kazna
zatvora najmanje jednu godinu, što znači da se može izreći u trajanju do 15 godina.
Prilikom odmjeravanja kazne sud je uzeo u obzir sve utvrđene
činjenice, naročito karakter skupine, čiji su pripadnici bili i optuženici, cilj te
skupine i mnogobrojna djela koja je ta skupina počinila, tj. posljedice sveukupnog
djelovanja.
Glede I-opt. Janjetović Milenka sud je uzeo u obzir njegov posljednji
položaj u organizacijskoj strukturi skupine (starješina jedinice) u odnosu na II-opt.
Jovana Jerinić koji je bio komandir odjeljenja. Zato je sud I-opt. Milenku Janjetović
izrekao težu kaznu od kazne izrečene Jovanu Jerinić. Naime, navedene funkcije
odnosno njihov položaj ukazuje i na njihov značaj i položaj u inkriminiranoj
skupini. Sud smatra da su izrečene kazne primjerene težini počinjenog kaznenog
djela. Nije utvrdio olakšavajuće okolnosti za optuženike. Činjenica, što je Milenko
Janjetović pomogao Kućuk Slavku da se spasi iz zatvora - Vatrogasnog doma, i što
je na neki način pomagao za vrijeme privremene okupacije dvije hrvatske obitelji
(Juratović (138-139) i Trečić (131) s kojima je prije rata bio u dobrim odnosima i u
odnosima međusobne suradnje te pomaganja, ne može se uzeti kao olakšavajuća
okolnost. Ovo tim više što članovi navedenih obitelji kroz vrijeme privremene
okupacije nisu bili slobodni ljudi, nisu se smjeli kretati niti izlaziti iz svojih dvorišta. Juratović Stjepan čak je bio i u sastavu voda za prinudni rad. Budući da je na
glavnoj raspravi izmijenjen činjenični opis optužnice i pravna kvalifikacija djela sud
je uzeo stav, da za utvrđenje kaznenog djela koje se optuženima stavlja na teret nije
potrebno davati analizu i ocjenu iskaza svjedoka koji su o nekim činjenicama
tijekom glavne rasprave dali suprotne iskaze, jer utvrđenje tih činjenica nije pravno
relevantno za predmetno kazneno djelo.
Vrijeme od 04.kolovoza 1995. pa nadalje provedeno u pritvoru
pritvorenicima se uračunava u izrečenu kaznu zatvora u smislu odredbe članka 45.
stavak 1. OKZRH.
Troškovi kaznenog postupka iznose 8.193,00 kn a odnose se na
troškove svjedoka, očevida i nagrade branitelja postavljenog po službenoj dužnosti.
O troškovima kaznenog postupka odlučeno je u smislu čl. 90. st. 1. i 3. ZKP-a.
Paušalni iznos određen je za svakog optuženika posebno u jednakom iznosu od
5.000,00 kn. Iznos je određen prema složenosti, težini i trajanju kaznenog postupka.
Na temelju svega naprijed izloženog odlučeno je kao u izreci.
U Sisku, dne 16.travnja 1996.
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Nataša Galinić, v.r. Josip Budinski,
v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana
primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike
Hrvatske.
SI - 0044
K –28/95-


REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D AU IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Mlinarić,
predsjednika vijeća, Zdenka Gajšek, člana vijeća, sudaca porotnika Đure Sertić, Ivana
Blažinić, Ante Jukić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u
kaznenom predmetu protiv I-opt. Lalić Milana i II-opL. Ćelap Dušana, zbog
kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, Zakon dana 16.travnja 1996. godine, u
prisutnosti I i II-optuženika, zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Sisak Ivana
Petrkač i branitelja optuženih Danila Skrbinc i Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska,
održane javne i glavne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I-optuženi MILAN LALIĆ, sin Milana i Milke, rođene Lalić, rođen
25.12. 1956.
godine u Maloj Vranovni, Općina
TOpUSKO, s prebivalištem u M.
Vranovini kbr. 11, Srbin, rastavljen, otac
jednog djeteta, sa završenom OŠ
II-optuženi DUSAN ĆELAP, sin Mile i Bogdanke rođene Mamuzić,
rođen
01. lipnja 1947. godine u Maloj
Vranovini, sa prebivalištem u ;Maloj
Vranovini 38, Srbin, udovac, otac dvoje
djece, sa završenom OŠ,
k r i v i s u
što su:
u tijeku mjeseca rujna 1991. godine u Maloj Vranovini, nakon što se
osnovala paravojna skupina zv. samostalni vod Mala Vranovina sa ciljem da u
oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske djeluju ne samo na rušenju legalno
izabrane vlasti U Republici Hrvatskoj već da djeluj i protivno odredbama Ženevske
konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, pristupili toj skupini koja je u
više navrata iz raznog vatrenog oružja vatreno djelovala po Hrvatskom selu, pa kada
su stanovnici hrvatske nacionalnosti izbjegli i napustili Hrvatsko selo, ušli sa
skupinom u Hrvatsko selo, a potom je ta skupina pljačkala imovinu mještana
Hrvatskog sela, vatrenim djelovanjem i paljenjem razarala kuće, gospodarske objekte
i drugo, te je time i na takav način gotovo u cijelosti uništila Hrvatsko selo,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske postali pripadnici skupine za vršenje
kaznenog djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva,
čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog
prava - organiziranje grupe i poticanje na počinjenje genocida i ratnog zločina iz čl.
123. st. 2. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J UPrvo optuženi MILAN LALIĆ NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 2
(DVIJE) GODINE, a II-optuženi DUSAN ĆELAP na KAZNU ZATVORA U
TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE i 6 (ŠEST) MJESECI.
Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH I- optuženom Milanu Lalić
uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru počam od časa lišenja slobode
14.kolovoza 1995. godine, a II-optuženom Dušanu Ćelap od 25. kolovoza 1995.
godine, pa nadalje.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. i svezi čl. 87. st. 1. i 2. toč. 1. – 7. ZKP-a,
optuženici su dužni solidarno platiti troškove kaznenog postupka prema troškovniku,
svaki u iznos od 2.937,18 kn i platiti svaki paušalni iznos od 1.000,00 kn.
Obrazloženje
Optužnicom ŽDO-a Sisak, br. KT-37/95 od 12. rujna 1995. godine KT-39/95 od 21.
rujna 1995. godine izmijenjenoj na glavnoj raspravi od 16.travnja 1996. godine
stavljeno je I i II-optuženicima na teret izvrsenje kaznenog djela iz čl. 123. st. 2.
OKZRH, kako je to opisano u izreci presude.
Tijekom postupka doneseno je rješenje o jedinstvenom postupku za
oba optuženika (K-28/95 i K-29/95 sada sve pod brojem K-28/95).
Prvo optuženik u svojoj obrani navodi da se odazvao pozivu bivše
JNA i pristupio u oružane formacije tzv. "SAO Krajine". Tada je zadužio pušku zv.
"papovka" i raspoređen je u tzv. "Samostalni vod Mala Vranovina". Već tada su
dobili nalog od zapovjednika Miljević Zorana da vrše vatreno djelovanje iz
pješadijskog naoružanja po Hrvatskom selu,
što je on sa ostalima i činio. Brdo sa kojeg su pucali pružalo je dobar vidik, pa kad je
negdje polovinom rujna 1991. godine u Hrvatsko selo ušla "srpska vojska" iz pravca
Vrginmosta i selo je počelo gorjeti i oni su dobili naredbu od Miljevića da se spuste u
selo, koje je bilo prazno. Dat im je nalog da pale hrvatske kuće, posebno poticane od
Milana Sokolovića zv. "Brico" i nekog "Tobe" koji su se u tome isticali. Upravo na
prigovor zv. 'Tobe" da štiti hrvatske kuće zapalio je jedan štagalj, vlasništvo Sonički
Mile. Tada je zapaljeno čitavo selo, nije vidio da bi netko pljačkao. Nakon navedenih
događaja pripadnici formacija tzv. SAO Krajine povremeno su ulazile i pljačkale iz
Hrvatskog sela što je ostalo. Samostalni vod "Mala Vranovina" imala je 18 ljudi sa
pješadijskim naoružanjem, jednim minobacačem i mitraljezima. Pripadnici su bili bez
nadzora i nedisciplinirani.
Poslije 1992. godine nije bio u samostalnom vodu već u drugim
formacijama tzv. SAO Krajine te između ostalog ratovao i u Bosni. U samoj akciji
''0luja" pokušao je izbjeći u Bosnu, u civilnom odijelu pred hrvatskom vojskom, ali je
zarobljen.
Tijekom postupka dopunio je i izmijenio navode iz obrane te porekao da
bi zapalio štagalj Mile Sonički i da bi pripadnici "Samostalnog voda Mala
Vranovina" dobili nalog za paljenje Hrvatskog sela već da su to činili ljudi iz tzv.
''Topuske čete". Nadalje, da je u Hrvatsko selo išao sa Ćelap Dušanom, sa kojim je i
zarobljen u konvoju od strane hrvatske vojske.
Drugo optuženi Dušan Ćelap navodi da se na poziv bivše JNA pridružio
paravojnim formacijama tzv. "SAO Krajine" - "Samostalnom vodu "Mala
Vranovina". Zadužen je puškom zv. "papovka". Već 1991. godine dobili su nalog od
Miljević Zorana da pucaju po Hrvatskom selu, što on osobno, nije činio. Nisu imali nikakove uniforme, bilo ih je 18 u vodu u kojem je bio do dolaska UNPROFOR-a
1992. godine. Tada je došla "milicija tzv. SAO Krajine'' i preuzela čuvanje sela. On je
tada predao pušku. U Hrvatskom selu je bio prilikom napada, ali nije sudjelovao u
rušenju, paljenju i pljačkanju hrvatskih kuća. To su činile "posebne srpske brigade''
došle iz pravca Banije.
Tijekom postupka je dodao, u dopuni obrane, da je sudjelovao u čuvanju
sela Mala Vranovina kad su dvije žene iz sela smrtno stradale. U vrijeme Kad je
počelo gorjeti Hrv. selo dobili su nalog da uđu u Hrvatsko selo i da spase stoku i
imovinu. Hrvatskog življa tada u selu više nije bilo. Tom prilikom su neki
"Sokolović i Toba" palili kuće. Oni i ostali pripadnici koje je spomenuo te spašene
stvari i stoku su odvezli. On i Lalić Milan sa kim je inače bio u Hrvatskom selu ni su
ništa palili niti uzimali.
Sud je tijekom postupka izvršio uvid u vojnu knjižicu Lalić Milana, bivbe
JNA (str. 16), saslušao Žuna Milana (str. 30 i 87), Milana SoničKi (str. 69), Miljević
Peru (str. 69), Maricu Miljević (str. 85), Miljević Stanu (str. 86), Kireta Vladu (str.
86), Branka Toljana (str. 86), izvršio uvid u fotoelaborat sa prilogom, skicu Ioptuženog Lalić Milana te razmotrio obrane optuženika Lalić Milana (str. 26 i 40
spisa K-28/95) i opt. Čelap Dušana (str. 7 i 34 spisa K-29/95).
Takav zaključak u odnosu na mjesto i vrijeme slijedi i iz iskaza samih
optuženika, svjedoka Miljević Pere, Marice Miljević i Stane Miljević, te
fotoelaborata.
Nije dvojbeno da su optuženici postali pripadnici paravojnih
formacija tzv. SAO Krajine - "Samostalnog voda Mala Vranovina". Navedeno isti ne
osporavaju a potvrđuje i svjedok Miljević Pero, a indirektno i Stana Miljević i Marica
Miljević, navodeći da su svi mlađi ljudi uzeli oružje. Nadalje, da su po nalogu pucali
kao učesnici po Hrvatskom selu i ušli u Hrvatsko selo. Optuženici to također ne
osporavaju, međutim, tvrde da nisu sudjelovali u paljenju i rušenju te pljačkanju
imovine, već da su je spašavali, a da su to činile formacije tzv. "Topuske čete". To je
potvrdio i svjedok Miljević Pero, inače i sam pripadnik tzv. "Samostalnog voda Mala
Vranovina", navodeći da su oni učestvovali samo u "3. akciji čišćenja" tj. provjeri da
li u selu ima zaostalih pripadnika hrvatske vojske i policije.
Da je tada izvršen ratni zločin protiv nenaoružanog civilnog
stanovništva koje je prisiljeno oružanim akcijama protiv njih da napusti svoje
domove, a zatim nakon takovog prisilnog napuštanja uništena im je i opljačkana i
prisvojena njihova imovina u cijelosti i ista se ne da pravdati nikakovim vojnim
potrebama nedvojbeno proizlazi iz fotoelaborata te iskaza samih optuženika a i
iskazima ostalih svjedoka. Iako svi svjedoci decidirane ne upućuju na optuženike kao
počinitelje tog djela, nije dvojbeno da su oni tamo bili, da je Hrvatsko selo uništeno i
da s obzirom na nemogućnost potpunog utvrđenja činjeničnog stanja takvo sto čine
"drugi". Doduše u svojoj obrani I-optuženik je u početku priznao da je zapalio štagalj
Sonički Mile te o tome sačinio i skicu, međutim, kasnije je to porekao.
Svjedoci Kireta Vlado i To1jan Branko iako nemaju neposrednog
saznanja u vrijeme ulaska paravojnih formacija u Hrvatsko selo, navode da je
Hrvatska policija pokušavala zaštiti nenaoružana sela sa hrvatskim življem, kao što je
bilo Hrvatsko selo, međutim, da na tom području u ondašnjim uvjetima nije bilo
moguće zbog slabog naoružanja i u tome premoćne "para vojske" potpomognute
bivšom JNA.
S obzirom na složenost i nemogućnost utvrđenja potpunog
činjeničnog stanja sud je međusobnim povezivanjem utvrđenog u cijelinu dostatnog
razjasnio potrebne dokaze za utvrdjivanje odgovornosti optužnika za djelo koje im se
stavlja na teret.Naime, optuženici su nedvojbeno postali članovi nelegalne paravojne
formacije tzv. - "Samostalni vod Mala Vranoina '', koji je faktično skupina radi
vršenja djela protiv civilnog stanovništva. Radilo se o nediscipliniranoj i
neorganiziranoj skupini po iskazu samog I -optuženika sa četničkim obilježjima na
sebi i šaroliko obučeni, što je vidljivo na slikama pojedinih članova tzv. "Samostalnog
voda ''Mala Vranovina".
Cilj djelovanja takove formacije unaprijed određen po vrsti je bio
istjerivanje hrvatskog civilnog življa, te otuđenje i uništenje njihove imovine, te
okupacija sa ocjepljenjem tog dijela Republike Hrvatske uz pomoći bivše JNA (kao
notorne činejnice). U tom svojstvu njihove radnje bile su upravljene protiv osnovnih
prava građana (civila) njihova tjelesnog integriteta i imovine, što je inače nedvojbeno
dokazano na primjeru Hrvatskog sela. Kod toga je svakako važno da djelovanje te
formacije na pomenuti način u Hrvatskom selu nije imalo nikakovog vojnog
opravdanja. Tako da se ovo djelo u kontekstu iznesenog posredno temelji i na povredi
konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata a ukorporirane u naše
zakonodavstvo.
Kako je došlo do uništenja Hrvatskog sela nakon napada na Hrvatsko selo
gdje nije bio pružan otpor u čemu je sudjelovala skupina u kojoj su bili optuženici,
budući nema dokaza da bi oni činili pojedinačno takove radnje u velikim razmjerima
(osim povućenog priznanja I-optuženika), očito je da su optuženici postali pripadnici
te skupine, upravo za vršenje radnji koje su već opisane.
Uzroci pristupanja optuženika tim "formacijama" valja pripisati njihovoj
instrumentalizaciji u sferi njihove intelektualne domene, ne samo zbog nastupjelih
demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj, već i stavljanjem u funkciju
suprotstavljanja tim promjenama da bi se omogućilo bezvlašće na okupiranom
području sa ciljem ocjepljenja dijela teritorija RH i stvaranjem tzv. "Velike Srbije" i u
datim okolnostima radi činjenja opisanih radnji protiv civilnog stanovništva. U
takovim okolnostima njihovo pristupanje i djelovanje u okviru te skupine svedeno je
na najniže pobude i zločine protiv golorukog stanovništva, koje nije dalo povoda za
takovo postupanje.
U konkretnom slučaju poduzimajući radnje tipične za ovo kazneno djelo
postajući pripadnicima takove skupine optuženici su postupili sa direktnim
umišljajem, pri čemu nije bitno da li su bili svjesni da time krše odredbe
međunarodnog prava. Bitno je da su imali saznanje o kakovoj se skupini radi i da su
htjeli to činiti, jer bi se u suprotnom tome suprostavili ili izbjegli, odnosno eventualno
sudjelovali samo u aktivnostima čuvanja svog sela.
Sami optuženici su svoju odgovornost nastojali izbjeći bijegom iz
Republike Hrvatske u čemu su spriječeni, zarobljavanjem po vojsci Republike
Hrvatske, a tijekom postupka su nastojali svoju odgovornost umanjiti, navodeći da su
to činili ''drugi''.
Iz svega navedenog sud nalazi da je kvalifikacija u skladu sa optuženjem,
pa je optuženike za inkriminirano djelo proglasio krivim po č1. 123. st. 2. OKZRH i
osudio I-optuženika Lalić Milana na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, a II -
optuženika Dušana Ćelap na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci,
smatrajući da će se takovom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja.
Prilikom donošenja odluke o kazni sud je respektirao odredbe o
odmjeravanju kazne, posebno težinu izvršenog djela i u okviru djela učešće i doprinos
svakog optuženika pojedinačno. Olakotnih okolnosti sud nije našao s time, da II-opt.
Dušan Ćelap poslije 1992. godine prestao biti pripadnik paravojnih formacija. Od
otegotnih okolnosti osim dijelom za I-optuženika (zbog njegova učešća i praktičnog potvrđenja pristupanja skupini) osim pobuda iz kojih je djelo učinjeno sud nije našao.
Vrijeme provedeno u pritvoru optuženima je uračunato u kaznu.
Odluka o trošku temelji se na čl. 90. st. 1. a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. - 7.
ZKP-a odnosi se na troškove postupka prema troškovniku (svjedoka, branitelja po
službenoj dužnosti) te troškova paušalnog iznosa, primjereno složenosti i težini
postupka te imovinskim prilikama optuženika.
U Sisku, dne 16.travnja 1996. godine
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA
Nataša Galinić v.r. Željko Mlinarić v.r.
POUKA O PRAVNIM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana
primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, a putem ovoga
suda.
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA:
3. JUGOSLAV VIDIĆ, rođen 16.02.1968. god, s tadašnjim prebivalištem u
Benkovačkom selu b.b., općina Benkovac
MJESTO POČINJENJA DJELA: tvornica «Gavrilović», Petrinja
VRIJEME POČINJENJA DJELA: 16. rujna 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA:
Dana 16. rujna 1991. izvršen je napad paravojnih formacija tzv. Republike srpske
krajine na grad Petrinju. Oko 12:00 sati šest oklopnih vozila ušlo je u krug tvornice
«Gavrilović». Zaposlenike su istjerali u dvorište tvornice. Tada je imenovani
primijetio radnika Stjepana Komesa, te mu prišao i bajunetom mu odsjekao desnu
ruku iznad lakta, zbog toga što se Stjepan Komes jednom prilikom rukovao s
predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom. Stjepan Komes je od zadobivenih ozljeda
preminuo. Za razliku od ostalih pripadnika paravojnih formacija koji su bili
maskirani, Jugoslav Vidić nije bio maskiran, te su ga svjedoci prepoznali budući da je
i sam neko vrijeme radio u tvornici «Gavrilović»
Ovime je imenovani počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva.PODACI O ŽRTVAMA:
1. Stjepan Komes






INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU



PODACI O POČINITELJIMA:
3. PREDRAG ORLOVIĆ, zv. «PEĐA», sin Milana, rođen 27.03.1965. god. u
Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Miloša Čavića 3
5. MILAN BEGOVIĆ, sin Mirka, rođen 01.11.1964. god. u Dvoru, s tadašnjim
prebivalištem u Dvoru, J. Vraneševića 62
6. NEDJELJKO PAŠIĆ, sin Mihajla, rođen 02.09.1962. god. u Dvoru, s
tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 72
7. PREDRAG KORIZMA, zv. «MIŠA», sin Dušana, rođen 07.09.1966. god u
Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 29
8. NENAD KORIZMA, sin Dušana, rođen 07.05.1970. god u Dvoru, s
tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 29
9. LEONARD JANKOVIĆ, sin Jovana, rođen 03.12.1972. god. u Dvoru, s
tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 6
13. TOŠO SUNDAĆ, sin Milana, rođen 28.10.1946. god. u D. Javornju, općina
Dvor, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Miloša Čavića 12
15. DRAGO KLADAR, sin Ilije, rođen 26.05.1957. god u Dvoru, s tadašnjim
prebivalištem Hrtićima 12A
17. DUBRAVKO KOVAČEVIĆ, sin Bože, rođen 06.06.1954. god. u Dvoru, s
tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 6
19. DRAGAN VRANEŠEVIĆ, sin Mile i Ljubice rođene Janić, rođen
18.01.1961. god.
22. ĐURO ĐURIĆ, zv. «ĐOKO», sin Damjana, rođen 20.05.1954. god u
Unčanima, s tadašnjim prebivalištem u Unčanima 43
26. SLAVKO TADIĆ, sin Marka, rođen 05.12.1950. god. u Zamlaći, općina
Dvor, s tadašnjim prebivalištem u Zamlaći 14
30. MIRKO TOMAŠEVIĆ, sin Nikole, rođen 06.03.1933. god. u Hrtiću, općina
Dvor, s tadašnjim prebivalištem u Zamlaći 5
33. NIKOLA BORČIĆ, sin Đure, rođen 15.03.1944. god. u Dvoru, s tadašnjim
prebivalištem u Dvoru, M. Marića 8
35. GORAN BARAČ, sin Nikole, rođen 19.03.1966. god. u Sisku, s tadašnjim
prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 6
36. MILE SUNDAĆ, sin Đure, rođen 30.03.1958. god. u Dvoru, s tadašnjim
prebivalištem u D. Javornju
37. DUŠAN BADIĆ, zv. «PICEDUJE» sin Ibrahima, rođen 29.09.1965. god. u
Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, 1. maja b.b.
38. DALIBOR BOROTA, zv. «BENI» sin Zore, rođen 22.05.1970. god. u Sisku,
s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Trg maršala Tita 23
40. JAN JANKOVIĆ, sin Jovana, rođen 27.01.1960. god. u Rumaržovu, Češka
Republika, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 641. NIKOLA SUNDAĆ, sin Đure, rođen 17.08.1956. god. u Dvoru, s tadašnjim
prebivalištem u Bosanskom Novom, BiH
43. RADE TINTOR, sin Branka, rođen 15.11.1955. god. u Dvoru, s tadašnjim
prebivalištem u Dvoru, M. Marića 2
46. RADE LUKAČ, sin Mirka, rođen 17.12.1955. god. u Dvoru, s tadašnjim
prebivalištem u Dvoru, M. Marića 38
47. MATIJA CVITOJEVIĆ, sin Đure, rođen 25.06.1951. god. u Dvoru, s
tadašnjim prebivalištem u Dvoru, 1. maja 9
50. MIRKO DRAČA, sin Ljubana, rođen 14.05.1968. god. u Dvoru, s tadašnjim
prebivalištem u Matijevićima, Maršala Tita 59
54. SIMO GAIĆ, sin Adama, rođen 12.01.1947. god. u Hrtiću, općina Dvor, s
tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Jove Vraneševića 15
56. MILAN JOKA, sin Đure, rođen 09.10.1941. god. u Trgovima, općina Dvor, s
tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 25
57. MUSTAFA KADUNIĆ zv. MUTA, sin Mehe, rođen 09.12.1965. god. u
Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, 1. maja 17
59. SEBASTIAN SANEL, sin Mehe, rođen 18.08.1956. god. u Kozarcu, općina
Prijedor, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, 1. maja 3
60. PERO KRNETA zv. «KRMAK», sin Đure, rođen 31.01.1960. god. u
Bosanskom Novom, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, 1. maja 13
63. ŽELJKO ŽILIĆ zv. «ŽILJA», sin Đure, rođen 17.05.1955. god. u Draškovcu,
općina Dvor, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, M. Marića 22
64. NIKOLA KRNJETA, sin Đure, rođen 22.05.1964. god. u Dvoru, s tadašnjim
prebivalištem u Zagrebu, Gombaševa 13
67. JOVO AKIK, sin Stojana, rođen 21.01.1951. god. u Šamaričkoj Dragi, općina
Dvor, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, 7. banijske udarne divizije b.b.
69. ĐORĐE BOROJEVIĆ, sin Jovana, rođen 06.03.1953. god. u Dvoru, s
tadašnjim prebivalištem u Dvoru, M. Marića 25
71. ZORAN TADIĆ, sin Đure, rođen 24.03.1967. god. u Dvoru, s tadašnjim
prebivalištem u Dvoru, M. Marića 7
72. DUŠAN TOMAŠEVIĆ, sin Krste, rođen 1964. god. u Dvoru
MJESTO POČINJENJA DJELA: sela: Zamlaća, Struga i Kozibrod
VRIJEME POČINJENJA DJELA: 26. srpnja 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA:
Imenovani su dana 26. srpnja 1991. kao pripadnici paravojne formacije tzv. «Milicije
Krajine» sudjelovali u napadu na sela Zamlaća, Struga i Kozibrod. Prilikom ulaska u
kuće pljačkali su imovinu, a veći broj kuća i gospodarskih objekata su spalili ili
uništili.
Civilno su stanovništvo izvodili iz kuća i kao «živi štit» vodili cestom Dvor –
Kostajnica». Civile su putem stalno fizički maltretirali. Dolaskom u selo Kozibrod na
civile su otvorili vatru i tom prilikom je ubijen veći broj civila, a veći broj je zadobio
teške tjelesne ozljede.
Time su imenovani počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva.
PODACI O ŽRTVAMA:
2. 1. Mile Blažević
3. Pajo Žuljevac5. Pajo Knežević
7. Mila Begić
9. Mila Pušić
11. Manda Begić
14. Pero Špančić
16. Milan Bartolović
18. Žarko Gundić
20. Goran Faljević
22. Ivica Perić
23. Mladen Halapa
24. Branko Vuk
25. Zoran Šaronja
26. Davor Vukas
28. Željko Filipović
SI-0047
K-35/94-4
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
R J E Š E N J E
Županijski sud u Sisku, po predsjedniku vijeća sucu Josipu Budinski, u
kaznenom predmetu protiv optuženog Plavljanić Nikole, zbog kaznenog djela iz čl.
123. st. 4. OKZRH, na temelju čl. 134. ZKP-A.
R i j e š i o j e
OBUSTAVLJA SE KAZNENI POSTUPAK protiv okr. PLAVLJANIĆ
NIKOLE, sina Sime i majke Save rođ. 15.07.1930. godine u Komogovini br. 1, gdje
je i prebivao, zbog kaznenog djela iz čl. 123. st. 4. OKZRH.
Obrazloženje
Povodom optužnice Vojnog tužiteljstva u Zagrebu protiv okr. Plavljanić
Nikole vodio se postupak zbog kaznenog djela iz čl. 236. j st. 1. KZRH. Vojno
državno odvjetništvo u Zagrebu izmijenilo je zakonsku i pravnu kvalifikaciju djela i
optužilo imenovanog za kazneno djelo iz čl. 119. OKZRH i čl. 120. st. 1. OKZRH, to
jest da je poticao na počinjenje navedenih kaznenih djela i da je time počinio kazneno
djelo organiziranjem grupe i na poticanje genocida i ratnih zločina iz čl. 120. st.4.
OKZRH.
Protiv imenovanog se vodila i istraga u predmetu ovoga suda Kio-178/94. U
ovom predmetu sud je obaviješten da je okr. Nikola Plavljanić 20.rujna 1995.godine umro u Bolnici za osobe lišene slobodne u Zagrebu ( dopis Okružnog zatvora Sisak i
Bolnice za osobe lišene slobode u spisu Kio-178/94 ).
Budući da je okrivljenik u tijeku krivičnog postupka umro u smislu čl. 134.
ZKP-a riješeno je kao u izreci.
U Sisku, dne 14.studenog 1995.godine.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Josip Budinski, v.r.
SI-0048
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od suca Željka Barać,
predsjednika vijeća, sudaca porotnika Ivana Blažinić i Ante Jukić, članova vijeća, uz
sudjelovanje zapisničara Slavice Režić, u krivičnom predmetu protiv optuženog
Dragana Stajkov, zbog krivičnog djela iz čl. 128. OKZRH, nakon dana 28. lipnja
1996. godine, u prisutnosti Zamjenika Županijskog državnog odvjetništva Sisak,
Miljenka Ugarković i branitelja optuženog Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, a u
odsutnosti optuženika, održane glavne i javne rasprave objavio je
P R E S U D U
Opt. DRAGAN STAJKOV, sin Sime i majke Rade, rođen 13. travnja
1953.
godine u Nišu, Makedonac, sa
posljednjim
poznatim boravištem u Sisku, Trg I.
Internacionale 4a, vozač, razveden, otac 2 djece
k r i v j e
što je:Tijekom mjeseca srpnja, kolovoza i rujna 1991. godine u Petrinji,
nakon što se priključio paravojnim formacijama tzv. „SAO Krajine“, a u cilju
podrivanja i obaranje novouspostavljenog demokratskog društva u Republici
Hrvatskoj, kao njezin pripadnik, u četničkom zatvoru, suprotno odrednicama
Konvencije po postupanju sa ratnim zarobljenicima prilikom ispitivanja Habulin
Dubravka ovoga izudarao šakama i nogama obuvenim u cipele po cijelom tijelu i na
taj mu način nanio prijelom rebara, koje povrede su bile teške naravi,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim
zarobljenicima,
čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog
prava, surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima,
označeno u čl. 128. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 ( PET ) GODINA.
Temeljem propisa čl. 90. st. 4. ZKP-a optuženik se oslobađa
nadoknade troška krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a.
Obrazloženje
Optužnim prijedlogom Županijskog državnog odvjetništva Sisak,
oznake KT-64/93, od 12. studenog 1993. godine, stavljeno na teret Draganu Stajkov
izvršenja krivičnog djela iz čl. 128. OKZRH pobliže činjenično opisanog i izrekom
ove presude.
Odlukom vijeća ovoga suda oznake Kv-70/1996, od 6. lipnja 1996.
godine dozvoljeno je suđenje u odsutnosti optuženika.
Svjedok Dubravko Habulin u cijelosti je, na detaljan i uvjerljiv način
pokrijepio činjenične navode optužnog prijedloga.
Branitelj je, po završetku dokaznog postupka, izjavio: „Izvedeni
dokazi doista upućuju na zaključak da je optuženik postupio na način kako ga se
tereti. Međutim, obrana smatra da bi sud trebao imati u vidu prilike koje su vladale u
to vrijeme, koje su u bitnome uvjetovale ponašanje optuženika. Slijedom toga izbor
vrste i visine krivične sankcije bi trebao biti također rukovođen navedenom
okolnošću. Stoga obrana pledira na blaže kažnjavanje, jer će i takovo polučiti
zakonsku svrhu kažnjavanja“.
Kako se krivično djelo, o kojem je riječ može izvršiti za vrijeme rata
ili oružanog sukoba za istaći je postojanje, u konkretnom slučaju, ne rata u formalnom
značenju ( objavljivanje rata i dr. ), već oružanog sukoba između nacionalnih snaga
unutar iste države.
Svojstvo ratnog zarobljenika Dubravka Habulin, opet, nije sporno. Bio je zapovjednik voda u času zarobljavanja, otvoreno nosio oružje i samom predajom,
neovisno o razlogu, pridržavao se ratnih zakona i običaja.
Dakle, i prema njemu se je, respektirajući Ženevsku konvenciju o
postupanju sa ratnim zarobljenicima od 1949. godine, moralo drugačije postupati, a
ne na utvrđeni način i sa direktnim umišljajem, koji nije sporan slijedom opisa
postupanja optuženika po oštećeniku.
Sve izloženo razlogom je, slijedom u izreci citiranih propisa,
optuženiku izrečene kazne u uvjerenju da će se spriječiti optuženika da počini novo
krivično djelo, uz istovremeni njegov preodgoj i vršenje odgojnog utjecaja na druge
da ne čine krivična djela i jačanje morala društva, te utjecaja na razvijanje društvene
odgovornosti i discipline građana, čime će biti postignuta svrha kažnjavanja
predviđena čl. 31. OKZRH.
Pri svemu tome sud je imao u vidu izostanak bilo koje olakotne
okolnosti na strani optuženika, a znane sudu, a samo djelo zaslužuje, po ocjeni suda,
maksimalno zapriječenu kaznu.
Ispunjenjem uvjeta predviđenih propisom čl. 90. st. 4. ZKP-a razlogom
je oslobođenja optuženika obaveze nadoknade troškova krivičnog postupka.
U Sisku, dne 28. lipnja 1996. godine
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK
VIJEĆA:
Slavica Režić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15
dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda
Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
SI-0049
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Mlinarić, predsjednika vijeća, Zdenka Gajšek, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana
Zlovolilć, Ivana Kasaić, Đure Sertić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u
kaznenom predmetu protiv optuženih Nikole Begović i Vučinić Stevana, zbog
kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 03. studenog 1994. godine, u
odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog državnog odvjetnika Ivana
Petrkač i braniteljice optuženih Danice Demonja, odvjetnice iz Siska, održane glavne
i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I – optuženi NIKOLA BEGOVIĆ, zv. „Kondukter“, sin Milana i majke Kate,
rođene Dragojević, rođen 05. kolovoza 1949.
godine
u Begovićima, SO Petrinja, RH, sa
prebivalištem
u D. Kukuruzarima kbr. 46, SO Kostajnica,
Srbin, kondukter, oženjen, otac dvoje djece, sa
završenom osmogodišnjom školom,
II – optuženi STEVAN VUČINIĆ, zv. „Hans“, sin Dragana i majke Zorke, rođene
Tarbuk, rođen 20.travnja 1947. godine u D.
Velešnji
SO Kostajnica, sa prebivalištem u D. Velešnja
kbr.
117, Srbin, oženjen,otac troje djece,
umirovljenik
k r i v i s u
što su:
u tijeku 1991. i 1992. godine u Stublju, Graboštanima i Kostajničkom Majuru,
kao pripadnici četničko-terorističkih formacija tzv. „TO-SAO Krajina“, u oružanoj
pobuni protiv Republike Hrvatske, protivno odredbama Ženevske konvencije o
zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, zajedno ili pojedinačno u više navrata
pljačkali imovinu i ubijali mještane hrvatske nacionalnosti navedenih mjesta, pa su
tako:
- u noći 14/15. studenog 1991.god. između 23,00 i 01,00 sati u Stublju, došavši u
kuću br. 57 vlasništvo Medić Marijana i Ane iz lakoga automatskog pješadijskog
oružja neutvrđene marke i kalibra, ispalili više hitaca u pravcu Medić Marijana,
Medić Ane i Letić Marije i na taj način nanijeli im više povreda po glavi i tijelu, od
kojih povreda su isti na licu mjesta umrli,
- dana 15. studenog 1991.godine u Stublju, u kući br. 56 vlasništvo Živković
Zvonka, iz lakog automatskog pješadijskog oružja neutvrđene marke i kalibra, ispalili
više hitaca u pravcu Živković Zvonka i Živković Stjepana, nanijevši im time više
povreda po glavi i tijelu, od kojih povreda su Živković Zvonko i Stjepan na licu
mjesta umrli.- dana 26/27. studenog 1991. godine u Stublju, došli u kuću br. 15, vlasništvo
Vujčić Petra po njihova sina Ivicu, pa kada istog nisu pronašli, iz lakog automatskog
pješadijskog oružja za sada neutvrđene marke i kalibre, ispalili više hitaca u pravcu
Vujčić Petra i Slavke i na taj način nanijeli više teških povreda Vujčić Petru i Slavke
po glavi i tijelu, od kojih povreda je Vujčić Petar nedugo iza toga umro, a Vujčić
Slavka zadobila je povrede koje su bile teške i po život opasne, ali joj je život spašen
u bolnici,
I. Begović Nikola - sam
- dana 05. siječnja 1992. godine oko 19,00 sati u Graboštanima, u kući br. 3,
vlasništvo Karanović Stjepana, iz lakoga automatskog pješadijskog oružja za sada
neutvrđene marke i kalibra, ispalio više hitaca u pravcu Karanović Stjepana i Roze,
nanijevši im pri tome više teških tjelesnih povreda po glavi i tijelu, od kojih povreda
su Karanović Stjepan i Roza na licu mjesta umrli,a potom i njihove štale uzeo i
zadržao za sebe jednu kravu i jedno tele,
- dana 14. listopada 1991. godine oko 17.00 sati u Kostajničkom Majuru, došavši
u kuću br. 19, vlasništvo Švaga Ive, zatražio od njega, da mu preda traktor, pa kada
Švaga Ivo nije na to pristao, iz lakog automatskog pješadijskog oružja, za sada
neutvrđene marke i kalibra, ispalio više hitaca u pravcu Švaga Ive i Mateković
Antuna nanijevši im time više prostrijelnih rana po glavi i tijelu od kojih povreda su
Švaga Ivo i Mateković Antun na licu mjesta umrli,
- dana 15. listopada 1991.god. u Kostajničkom Majuru, iz lakog automatskog
pješadijskog oružja za sada neutvrđene marke i kalibra, ispalio više hitaca u pravcu
Švaga Nikole, nanijevši mu pri tome više teških tjelesnih povreda, od kojih povreda je
Švaga Nikola na licu mjesta umro,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
civilno stanovništvo ubijali i pljačkali imovinu,
čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa
se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J U
I.– optuženi NIKOLA BEGOVIĆ i
II. – optuženi STEVAN VUČINIĆ,
SVAKI NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 ( DVADESET ) GODINA.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1.-8.
ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak kaznenog postupka u iznosu od
1.901,00 kn i svaki od njih platiti paušalni iznos od 1.000,00 kn.
ObrazloženjeOptužnicom Okružnog državnog odvjetništva Sisak od 10. ožujka
1994. godine broj KT-28/93 optuženicima Nikoli Begović i Stevanu Vučinić
stavljeno je na teret izvršenje kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH.
Optuženicima je zbog nemogućnosti osiguranja njihove prisutnosti
glavnoj raspravi suđenje održano u odsutnosti ( pravomoćno rješenje KV-35/94 od
11. svibnja 1994. godine ).
Rezime obrane svodi se na nedostatak dokaza da su I. – i II. –
optuženici počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret.
Sud je u tijeku postupka razmotrio dokumentaciju i fotoelaborat
priloženi u spisu, a koja je rađena pod tzv. organima „SAO Krajine“, saslušao
svjedoke Slavku Vujčić ( str. 63. i 126 ), Ivan Vujčić ( str. 65. i 127 ), Juricu Dupić (
str. 67. i 127. ), Stjepana Solomon ( str. 83. i 128 ), Miru Sović ( str. 101. i 130. ),
Milana Sović ( str. 98 i 130 ), Stjepan Sović ( 102. i 128. ), Mijo Mihaljević ( str. 103.
i 128. ), Antun Bašić ( str. 68. i 129. ), Ivo Sović ( str. 87, 100. i 130 ), Miroslav
Veselek ( str. 93. i 134. ), Milka Sović ( str. 99 i 130. ), Jagodić Marija ( str. 140-142
), Ljeskarac Josip ( str. 144 ), Medić Manda ( str. 143 ), Ankica Brnad (str. 135 ) te
otpusna pisma za Vujčić Slavku ( str. 61/71. )
Analizirajući rezultate provedenog postupka pomenute optužnice
provedene pred ovim sudom zaključak je suda da su optuženici postupili na način
kako ih tereti optužnica.
Takav zaključak, u odnosu na mjesto i vrijeme počinjenja djela, slijedi
iz iskaza svjedoka i to za smrt Medić Marijana i Ane te Letić Marije dana 14/15
studenog 1991. godine u Stublju po Ankici Brnad i Medić Mandi, za smrt Živković
Zvonka i Stjepana dana 15. studenog 1991. godine u Stublju po Ankici Brnad, uz to
postoji i fotoelaborat o njihovoj smrti tzv. vlasti „SAO Krajina“. Nadalje, za smrt
Vujčić Petra i teško ranjavanje Vujčić Slavke dana 26/27. studeni 1991.god. u Stublju
po iskazima Slavke Vujčić i Ivana Vujčić kao i medicinske dokumentacije za Slavku
Vujčić. Zatim za smrt Karanović Stjepana i Roze dana 05. siječnja 1992. godine u
Graboštanima po svjedocima Antunu Basarić, a za smrt Švaga Ive i Mateković
Antuna dana 14. listopada 1991. godine u Kostajničkom Majuru po Miji Mihaljević,
Antunu Basarić i Jagodić Mariji, te za smrt Švaga Nikole dana 15. listopada
1991.godine u Kostajničkom Majuru po Miji Mihaljević, Josipu Ljeskarcu i Stjepanu
Solomunu.
I ostali svjedoci saslušani u tijeku postupka to potvrđuju na posredan
način, to jest, da su to čuli.
Zaključak o smrti spomenutih osoba i načinu izvršenja je utvrđen
okolnosno iskazima svjedoka kako slijedi:
Za smrt Medić Marijana, Medić Ane, Letić Marije, pojašnjenja je dala
Medić Manda kao svoje saznanje od Živković Dragice, prisutne na licu mjesta
cijelom zbivanju. Isti svjedok to jest Živković Dragicu se nije moglo saslušati jer je
nepoznatog boravišta, pa je sud koristio posredno saznanje. To se odnosi i na smrt Živković Zvonka i Živković Stjepana, a podkrepljeno je i fotoelaboratom tzv. „SAO
Krajine“.
Na uvjerljiv i nedvojben način utvrđena je smrt Vujčić Petra i način
izvršenja te teško ranjavanje Vujčić Slavke, iskazima same Vujčić Slavke i Vujčić
Ivice neposrednih očevidaca. O navedenom postoji medicinska dokumentacija za
Vujčić Slavku koja je preživjela slučajno.
Kada analiziramo smrt Švaga Ive i Mateković Antuna ( zv. „Tunja“ ) i
Švaga Dragice ( inače neobuhvaćene optužnicom ) iz iskaza Ljeskarac Josipa
nedvojbeno proizlazi da se Vučinić Stevan „zv. Hans“ toga dana uputio u pravcu kuća
pomenutih osoba i od tuda se kasnije čula pucnjava a tamo je bio i kamion „TAM“ (
kojim je upravljao Begović Nikola ). Sutradan su spomenuti oštećenici nađeni mrtvi o
čemu mu je pričala Solomun Francika kao saznanje Švaga Nikole o čemu je on
govorio i prijavio zločin tzv. vlastima „SAO Krajina“ a nakon čega je i sam ubijen.
Da je to učinjeno po okrivljenicima potvrdio je i Mihaljević Mijo, budući je to saznao
neposredno od pok. Švaga Nikole. O ponašanju okrivljenika u svezi Švaga Ive,
Mateković Antuna i Švaga Nikole indirektno je iznijela Jagodić Marija kao saznanje
od Mateković Marije koja je u međuvremenu umrla.
S obzirom da je Švaga Nikola prijavio zločine vlastima tzv. „SAO
Krajine“ identificirao se je kao očevidac te je potom i on ubijen izvjesno od onih koji
su počinili prethodne zločine.
Smrt Karanović Stjepana i Roze je pojasnio svjedok Bašić Antun
navodeći da se kamiončić „TAM“ vlasništvo Begović Nikole nalazio u dvorištu
stradalih i da se čula pucnjava te da su kasnije iz tog dvorišta odveženi krava i tele,
vlasništvo Karanović Stjepana i Roze. Naknadno je prepoznavanje krave u štali
Begović Nikole izvršeno od Slabi-njac Anke koja je kravu prodala stradalima a na
zahtjev tzv. policije „SAO Krajine“.
Navedeni svjedoci potvrdili su da je smrt stradalih uzrokovana
vatrenim oružjem, te da su isti bili civili.
Valja napomenuti da su se zločini događali uglavnom ili noću,
odnosno bez prisustva očevidaca jer mogućnosti njihova preživljavanja poslije toga je
bila vrlo mala i slučajna.
Gotovo svi svjedoci su govorili o teškom životu koji su preživljavali
na okupiranom teritoriju o ograničenoj mogućnosti kretanja i osobnoj nesigurnosti za
život, jer se pucalo, ubijalo, nasilno ulazilo u kuće, oduzimala imovina i slično. Stoga
vrlo malo svjedoka ima neposredno saznanje o svemu što se događalo, jer ono što su
vidjeli to je bilo skrivajući i uglavnom se prenosilo povjerljivim osobama. Tako da se
znalo tko je počinio zločine među stanovništvom, ali o tome nitko nije se izjašnjavao
kao očevidac u ono vrijeme da ga ne bi zadesila smrt kao Švaga Nikolu. Navedene
okolnosti utjecale su i na potrebu temeljene savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza
zasebno i svih dokaza zajedno i njihovo međusobno povezivanje u konzi-stentnu
cijelinu. Iz navedenih razloga sud je i prihvatio iskaze svjedoka kao logične i
uvjerljive ali u okvirima svojih saznanja i prema svom uvjerenju međusobno ih
povezivao. Za napomenuti je da svi svjedoci su uglavnom čuli, ili imaju neposrednog
saznanja o optuženicima ( inače obično nerazdvojni ) kao osobama koji su kod mještana samim svojim nailaskom izazivali strah kao i nailaskom kamiona „TAM“
zelene boje, kojim je upravljao I. – optuženik ili osobnog automobila kojim je
upravljao II. – optuženik.
O kakvim se osobama radi, govori podatak da je utvrđen očito i već
spisak njihovih zločina ( izvan okvira optužnice ), međutim, po ocjeni ovoga suda i
ovo što je obuhvaćeno optužbom je dovoljno za stvaranje zaključka suda.
Svakako detaljna analiza iznesenih okolnosti je izuzetno složena zbog
uvjeta u kojima se sve to zbivalo i okolnostima da su zločini činjeni na način da se
očevidci nisu ostavljali na životu kao na primjer Švaga Nikola, te da je to područje još
uvijek nedostupno i nisu učinjene sve radnje koje bi se u običajenim okolnostima
provele u prethodnom postupku, a radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, tako,
da su iskazi svjedoka uglavnom okosnica saznanja suda i njihovo međusobno
povezivanje, u cjelinu te materijali tzv. „SAO Krajine“, kao neformalni dokazi.
Naime, u svezi neformalnih dokaza tzv. organa „SAO Krajine“ valja
napomenuti da je sud došao u njihov posjed ( spis Ktr-25/93 sa fotoelaboratom koji je
RJT Vukovar dostavilo VJT Glina tzv. Republike „SAO Krajine“ ) jer je na neutvrđen
način dostavljen na slobodni teritorij Republike Hrvatske. Iz toga spisa iako je
obrađen po nelegalnim vlastima sa okupiranog područja upire se u I. – i II.-
optuženike kao počinitelje zločina nad osobama spomenutim u optužnici Okružnog
državnog odvjetništva. U navedenom spisu pored određenja mjesta, vremena, načina
prijavljeni su optuženici kao počinitelji zločina identično kao i u optužbi ODO-a
Sisak. U prilogu pomenutog spisa I- i II – optuženici navode da su pripadnici TO-a (
tzv. „SAO Krajine ) te da su sudjelovali u svim čišćenjima terena, s time, da se
Begović Nikola ne sjeća osoba Medić Marijana, Medić Ane, Letić Marije, Živković
Zvonka, Živković Stjepana, Vujčić Petra i Vujčić Slavke, dok Vučinić Stevo navodi,
da je po njima „otvarana“ vatra iz oružja u selu Stublju, pa da su oni uzvratili. To je
bilo negdje u studenom mjesecu 1991.godine u dva navrata.
Priložena potvrda u spisu ŠTO tzv. „SAO Krajine“ od 07. veljače
1992. godine opovrgava da je na navedenom dijelu bilo naređeno čišćenje terena. U
spisu je nadalje uz fotodokumentaciju zločina nad Medić Marijanom, Medić Anom,
Letić Marijom, Živković Zvonkom i Živković Stjepanom, priložena i izjava Savurdić
Željka, Kolarević Milana i Samardžić Miroslava koji su potvrdili prisutnost I. – i II. –
optuženika u pucnjavi dana 14/15. studenog 1991. godine u Stublju.
Kao prilog u svezi smrti Vujčić Petra i teškog ranjavanja Vujčić
Slavke priložena je izjava II. – optuženika ( tj. da je na njih u Stublju otvorena vatra
pa da su oni I. – i II. – uzvratili ).
Kao prilog u svezi smrti Karanović Stjepana i Roze priložena je
potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od I. – optuženog Begović Nikole (
oduzimanje krave, vlasništvo Karanović Stjepana i Roze ) i izjava Slabinac Anke o
prepoznavanju krave.
Kao prilog u svezi smrti Švaga Ivana, Antuna Mateković, i Švaga
Dragice ( ne spominju se u optužnici ODO-a Sisak ) priložena je potvrda o
privremenom oduzimanju predmeta to jest traktora, poljoprivrednih priključaka za
traktor, vlasništvo spomenutih. Time je obuhvaćena smrt Švaga Nikole koji je
počinitelje ( I. – i II- optuženika ) prijavio vlastima tzv. „SAO Krajine“u Kostajnici. Uz to je i priložen i fotoelaborat te dokumentacija očevida iz koje proizlazi da je u
kući Medić Marijana pronađeno mrtvo tijelo Medić Marijana, Medić Ane i Letić
Marije, zatim, da je kuća Živković Zvonka izgorila i da je u šupi za drva pronađeno
mrtvo tijelo Živković Zvonka.
Analizirajući kompletna događanja i povezivanje u jedan slijed a
cijeneći izneseno očito je na nedvojbeni način da su počinitelji I – i II- optuženici
kaznenog djela koje im se stavlja na teret prema optužbi ODO-a. Stoga valja reći i o
odgovornosti optuženika za djelo koje im se stavlja na teret, u kontekstu saznanja da
ovo kazneno djelo se temelji na povredi konvencije u prvom redu odnose se na
oružane sukobe međunarodnog karaktera ili na unutarnje oružane sukobe na pr.
oružane pobune i okupacija radi otcijepljenja dijelova teritorija to jest u konkretnom
slučaju, teritorija Republike Hrvatske uz pomoć tzv. SR Jugoslavije ( kao notorne
činjenice ) pa stoga ovo kazneno djelo je moguće izvesti prema domaćim građanima.
Djelo može učiniti svatko pa tako i osoba koja nije pripadnik oružanih snaga premda
iz predmeta tzv. „SAO Krajine“ i iskaza svjedoka proizlazi da su optuženici bili TO
tzv. „SAO Krajine“, odnosno da su bili u uniformama. Njihove radnje su bile
upravljane protiv osnovnih prava građana ( civila ), njihovog života ili tjelesnog
integriteta slobode i imovine. Ovim radnjama isti su izvršili najteže zločine i oblike
povreda pravila međunarodnog prava prema civilnom stanovništvu a ukorporirane u
naše zakonodavstvo.
S obzirom da su te radnje postavljene alternativno u Zakonu OKZRH
takvo se djelo može učiniti svakom od tih radnji ili svim, a po svom zakonskom opisu
predstavlja produženo kazneno djelo, pa postupajući upravo na navedeni način
optuženici izvršenjem više radnji nisu učinili više kaznenih djela već samo jedno.
Uzroci ovakvog ponašanja optuženika se nalaze u njihovim
osobnostima (poznato nasilne i agresivne osobe po iskazima svjedoka ), a
instrumentalizirane izvan svoje intelektualne domene, ne samo zbog nastupjelih
demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj već stavljanjem u funkciju
suprotstavljanja tim promjenama koju je omogućavala nedjelotvornost pravnog
sustava ( bezvlašće ) sa ciljem otcijepljenja i stvaranja tzv. „Velike Srbije“. U
takovim okolnostima je njihovo djelovanje svedeno na najniže pobude i zločine protiv
golorukog stanovništva ( stradalih ) koje nije dalo ni najmanje povoda za takovo
postupanje.
U konkretnom slučaju poduzimajući radnje tipične za ovo kazneno
djelo (ubojstva, nečovječno postupanje, povreda slobode i imovine ), okrivljenici su
postupali sa direktnim umišljajem, pri tome nisu morali biti svjesni da krše odredbe
međunarodnog prava. Bitno je, da su imali saznanja o svim okolnostima koja čine
obilježja kaznenog djela i da su htjeli nastupanje predviđenih posljedica.
Iz svega navedenog sud nalazi da je pravna kvalifikacija u skladu sa
optuženjem, pa je optuženike za inkriminirano djelo proglasio krivim po čl. 120. st. 1.
OKZRH i osudio ih na kaznu zatvora svakog na 20 god.
Prilikom donošenja odluke o kazni sud je respektirao odredbe o
odmjeravanju kazne, posebno težinu izvršenog djela svakog optuženika, i premda
zakon dopušta mogućnost da kazna određenom počinitelju za određeno kazneno djelo
može biti različita, sud smatra da za to u konkretnom slučaju nema osnova. Olakotnih
okolnosti za optuženike sud nije našao, a kao otegotne, svakako, okrutnost, podmuklost, bezobzirnost i izvršenje iz najnižih pobuda.
Odluka o trošku temelji se na čl. 90. st. 1. a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1.-
8. ZKP-a, a odnose se na troškove postupka ( svjedoka i branitelja po službenoj
dužnosti ) te troškove paušala, a primjereno težini i složenosti postupka.
U Sisku, dne 03. studenog 1994. godine
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK
VIJEĆA:
Nataša Galinić, v.r. Željko Mlinarić,
v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana
primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda
Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.S A O – K R A J I N A
MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
S J B - DV O R
D O K U M E N T A C I J A U V I Đ A J A
BROJ: ____________
u povodu Ubojstvo u mjestu Stubalj SO Kostajnica
dana 14/15.11.1991. god.
oštećeni Medić Marjan, Medić Ana, Letić Marija i
Živković
Zvonko
ODOBRIO:
IZRADIO:
______________ Borojević
Zdravko
F O T O E L A B O R A T
Prikazuje lice mjesta ubojstva u mjestu Stubalj Medić Marjana, Medić Ane,
Letić Marije br. 57 i Živković Zvonka br. 53, noću 14/15.11.1991. godine od strane
NN počinioca.F. - 1. - Prikazuje ulaz u hodnik kuće Medić Marjana gdje su
pronađeni leševi
F. - 2-3 - '' - ženski lež Medić Ane i Letić Marije
F.- 4 - '' - Leš Medić Marijana sa zabijenim nožem u glavu
F.- 5-6 - '' - Kuća Živković Zvonka koja je izgorela.
F. 7-8 - '' - Leš Živković Zvonka u šupi za drva.
Krim. tehničar:
Borojević Zdravko
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA:
2. MIROSLAV HAŠIĆ, rođen 1951. god, s tadašnjim prebivalištem u Glini,
Pere Pogledića b.b.
3. DUŠAN SVRZIKAPA, rođen 1951. god u V. Obljaju
5. RADE VEKIĆ, rođen 1958. god u Glini, s tadašnjim prebivalištem u Glini, J.
Marjanovića 19
7. BRANKO RELIĆ, rođen 1963. god u Glini, s tadašnjim prebivalištem u
Glini, Lička b.b.
8. ZORAN DMITROVIĆ, zv. «ZOC», rođen 1963. u Glini, s tadašnjim
prebivalištem u Glini, Prvomajska b.b.
9. DRAGAN ARBUTINA, rođen 1963. god u Žirovcu, s tadašnjim
prebivalištem u Glini, Vinogradska b.b.
10. MILAN MAMUZIĆ, sin Mile, rođen 1965. god u Glini, s tadašnjim
prebivalištem u Glini, Kordunska 13
12. DARKO STOJIĆ, zv. «TOLI», rođen 1963. god u Glini, s tadašnjim
prebivalištem u Glini, A. Blašića b.b.
15. MILAN ČUČKOVIĆ, rođen 1966.god. u Glini, s tadašnjim prebivalištem u
G. Selištu
17. VLADO JOVIĆ, rođen 1961. god. u Klasniću, s tadašnjim prebivalištem u Petrinji
20. DUŠAN DOBRIĆ, zv. «DUCO», rođen 1964. god. u Ravnom Rašću, s
tadašnjim prebivalištem u Ravnom Rašću
21. NEDJELJKO PETROVIĆ, zv «MIŠ», rođen 1963. god u Glini, s tadašnjim
prebivalištem u Glini, Ćire Mađarca b.b.
22. BRANKO LJILJAK, rođen 1966. god. u Obljaju, s tadašnjim prebivalištem u
Obljaju
24. MILJA BILJA, , rođena 1961. god. u Vlahoviću, s tadašnjim prebivalištem u
Glini, 29. novembra b.b.
25. MILOŠ PARIPOVIĆ, rođen 1948. god. u Trenovcu, s tadašnjim
prebivalištem u Glini, Vinogradska b.b.
27. STANKO TINTOR, zv. «ĆANE», rođen 1964. god u Trnovcu, s tadašnjim
prebivalištem u Glini, V. Gačeše b.b.
28. PERO SAMAC, rođen 1963. u Brestiku, s tadašnjim prebivalištem u Brestiku
29. RADISAV PAVIĆ, rođen 15.08.1953. god.
30. MIRKO DROBNJAK, sin Nikole, rođen 07.04.1941. god. u Malom Gracu, s
tadašnjim prebivalištem u Glini, Šurbatolova 7
31. BRANKO JOVIĆ, rođ. 1950. god. u Roviškoj, s tadašnjim prebivalištem u
Glini, Žrtava fašizma
32. RADE VRGA, rođen 1963. god. u Glini, s tadašnjim prebivalištem u Glini
MJESTO POČINJENJA DJELA: zatvor u Glini
VRIJEME POČINJENJA DJELA: 26. lipnja. 1991. god. – 31. ožujka 1992. god.
OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su tijekom navedenoga razdoblja bili
pripadnici nelegalnih vojno-policijskih formacija tzv. Republike srpske krajine, kao
stražari u Domu za preodgoj u Glini. Tijekom oružanog sukoba protiv Republike
Hrvatske u zatvor su privedeni zarobljeni civili: Stjepan Milošić, Joso Mlađenović,
Ivo Kocmanić, Pavao Štajduhar, Stjepan Benković, Branko Žilić, Vojislav Skendžić,
Ivica Pereković, Boris Prišek, Željko Panežić i Ivo Palaić. Imenovani su navedene
civile zatvorili u samice i svakodnevno ih maltretirali. Od posljedica maltretiranja
preminuo je Ivo Palaić dok su ostali navedeni civili zadobili teške tjelesne ozljede.
Također su u zatvor tijekom navedenog razdoblja dovedeni ratni zarobljenici,
pripadnici ZNG-a: Josip Čačić, Željko Grbić, Stjepan Šmisl, Đuro Kovačević, Boris
Prišek i Ivo Gregurić. On su također bili svakodnevno psihički i fizički maltretirani.
Od posljedica maltretiranja Stjepan Šmisl i Ivo Gregurić su preminuli, a ostali
navedeni ratni zarobljenici su pretrpjeli teške tjelesne ozljede.
Svime opisanim imenovani su počinili kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva i protiv ratnih zarobljenika.
PODACI O ŽTRVAMA:
2. Ivo Palaić
3. Stjepan Šmisl
5. Ivo GregurićSI-0051



REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Zdenka Gajšek, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić,
Mirka Švaljek, Ivana Blažinić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić,
zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Dragana Jelić, zbog kaznenog
djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 28.11.1996. godine u prisutnosti
zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, optuženika i
njegova branitelja Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave,
izrekao i objavio
P R E S U D U
Optuženi DRAGAN JELIĆ, sin Steve i Ljube rođene Branković, rođen 15.11.1934.
god. u Bijelim Vodama, sa prebivalištem u Bijelim Vodama kbr. 169, Glina, Srbin,
drž. RH, zemljoradnik, oženjen, otac dvoje djece, nepismen, bez škole, vojsku služio,
neosuđivan
k r i v j e
što je:
dana 02. rujna 1992.godine oko 10,00 sati u selu Maja, kivan na Pavić
Anu zbog toga što je ova hrvatske nacionalnosti, namjeravajući je usmrtiti, ušavši u
njenu kuću, iz neposredne blizine iz pištolja marke „Patent“ cal. 7,62 mm, ispalio više
hitaca u ovu u području glave, i na taj joj je način nanio više ozljeda glave, kojim
ozljedama je Pavić Ana ubrzo nakon toga podlegla,
dakle, drugoga lišio života,
čime je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvom – označeno u čl. 34.
st. 1. KZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 15 ( PETNAEST )
GODINA.
Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se optuženom uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru počet od 11. siječnja 1996.
godine pa nadalje.
Temeljem propisa čl. 90. st. 4. ZKP-a optuženik se oslobađa u cijelosti
nadoknade troškova kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a.
O b r a z l o ž e n j e
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 10. travnja
1996. godine broj KT-1/96, stavljeno je na teret Jelić Draganu izvršenje kaznenog
djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog
stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, da bi, na glavnoj raspravi 19.
studenog 1996. godine, ista bila izmijenjena na način činjenično i pravno opisan i
izrekom ove presude.
Braneći se ( list 7-8, 52, 75 i 80 spisa ) optuženik poriće da je postupio
kako je konačno tužen ističući, da je cijelo ovo vrijeme ratnih sukoba, pa sve do
kolovoza mjeseca 1995. godine, proveo živeći u svome selu ( Bijele vode ) ne
učinivši ništa od onoga čime ga se tereti, to jest ubojstvo Pavić Ane.
Tek na upite kazuje da je poznavao oštećenu Pavić Anu, koja je živjela
u selu Maja, a kojim je on prolazio na putu za Glinu. Čuo je za pogibiju Pavić Ane,
ali o razlogu i načinu iste, tvrdi, ne zna ništa.
Svjedokinji Memagić Stoji je navraćao, također na putu iz svoga sela u
Glinu, ali poriče da bi pred istom kazao da je ubio Pavić Anu, opisivao način na koji
je to učinio, a uz to je ustvrdio da nije posjedovao nikakvog oružja tijekom rata.
Konačno, poriče da je osuđivan tijekom rata po okupacijskom tzv.
„Okružnom sudu u Glini“ na 4 godine zatvora, a upravo zbog ubojstva Pavić Ane.
Iz sadržaja provedenih dokaznih radnji tijekom postupka proizlazi da
očevidaca događaja nema.
No, uvidom u spis tada postupajućeg na okupiranom teritoriju
nelegalnog „Okružnog suda u Glini“ K-46/93, koristeći, ipak, iz istog objektivno
utvrđene i zapisnički fiksirane činjenice, jer za suprotno nema razloga, tim prije što ih
nitko tijekom ovog postupka nije argumentirao doveo u sumnju, sud sa sigurnošću
smatra dokazanim da je optuženi Jelić Dragan u cijelosti postupio kako je izmijenjeno
optužnicom tužen da je postupio.
Naime, u tom spisu sadržano je detaljno i okolnosno priznanje Jelić
Dragana da je, kako je, kad i zbog čega Pavić Anu lišio života.
Kazuje:
„ Priznajem u cijelosti navode… jer sam doista dana 02. septembra
1992. godine u Maji Opština Glina u kući Pavić Ane u namjeri da je lišim života
ispalio iz pištolja marke „Patent“ cal. 7,65 mm u nju 4 hitca koji su je pogodili u glavu, uslijed čega je ona na licu mjesta umrla.
Želim iznijeti i razloge koji su me naveli na ovakav čin. Ja sam u
drugom svjetskom ratu ostao bez oca, zajedno sa još četiri brata i sestrom, dok su oca
ustaše zaklale u Glini. Pošto se sada u ovom ratu kako sam ja shvatio, ponavljaju one
stvari koje su me posjetile na moje djetinjstvo i izgubljenog oca, a posumnjao sam u
ovu Pavić Anu da surađuje sa ustašama, odlučio sam da je pratim, a kada sam došao
do zaključka da ona hrani ustaše koje se kriju u šumi odlučio sam da je ubijem.
Gotovo cijelo prije podne sam je promatrao iz… šuše i bio sam čvrsto
odlučio da ću je likvidirati. Ponio sam sa sobom revolver sa burencetom. Moglo je
biti iza podne najkasnije do 3 sata kad sam ja ušao u kuću da je likvidiram. To je
jedna mala kuća i sastoji se od dvije prostorije a u produžetku ima i štalicu. Pavić Ana
sjedila je u kuhinji i dobro sam je vidio sa ulaznih vrata kako je križala kruške crnice i
stavljali ih u čabar. Nisam joj ništa govorio, već sam odmah podigao moj pištolj i
ispalio u pravcu nje nekoliko metaka, ne znam ni sam koliko, a moguće je da su i
četiri kako je rekla milicija.
Još jedanput želim istaći da sam ovo učinio iz razloga što sam bio
revoltiran time što je iz kuće nestao grah i štrudla pa sam zaključio da ona sigurno
pomaže ustašama.
Želim reći nešto i o sebi. Kako sam već naveo ja sam u II. svjetskom
ratu ostao siroče jer su mi oca ustaše ubile. Odrastao sam na selu u Bijelim Vodama,
zaseok Jelići. Sve to vrijeme poslije rata teško smo živjeli i patili se, jer nismo imali
glavu porodice, oca pa smo morali sami da se snalazimo u životu. Inače ja nisam
bolovao od nikakvih bolesti a pogotovo ne od duševnih bolesti a za moga znanja ni u
mojoj familiji nitko nije duševni bolesnik. Čak je moja mati sada u 81 godini života, a
djed mi je doživio 92 godine.
Jedino mogu reći da sam 1957. godine stradao u Vojniću tako što sam
imao u ruci kapsulu dinamita pa je ista eksplodirala i odsjekla mi sve prste na lijevoj
ruci i desno oko“.
Iako sada optuženik poriče da je ikada bio prisutan situaciji da tako
nešto kaže, kao i da je to kazao, sud provođenjem daktiloskopskom vještačenja u
predmetu Kio-2/96 Županijskog suda Sisak putem Centra za kriminalistička
vještačenja MUP-a RH od 05. travnja 1996. godine oznake 511-01-26-1424/96 sa
sigurnošću smatra dokazanim da sporni otisci prstiju, jer ih optuženik ne priznaje
svojima i stavljenim pod opisivano priznanje u spisu okupacijskog Okružnog suda u
Glini K-46/93, na listu 13, stranica 2. i listu 14. stranica 1 i 2 te spisu Kio-42/93,
također Okružnog suda Glina na listu 30 stranica 1. i 2. i listu 31. potjeću od otisaka
kažiprsta desne ruke Jelić Dragana. Kao nesporni otisci korišteni su oni, prikupljeni
daktiloskopiranjem optuženika u Okružnom zatvoru Sisak po Centru za krim.
vještačenja
( list 26 spisa Kio 2/96 Županijskog suda Sisak ).
Istom rezultatu kao i spominjano priznanje optuženika doprinio je i
dokaz sadržan u spisu, sada, Županijskog suda u Sisku, oznake K-42/95 ( a ranije
Vojnog suda Zagreb oznake K-671/95 sa u njim sadržanim spisom oznake Kio-
418/95 ), konkretno, zapisnik o saslušanju svjedoka Memagić Stoje sa lista 71, umrle 13.05.1996. godine, što proizlazi iz podataka Policijske uprave Sisačko-moslavačke,
Policijske postaje Glina br. 511-10-80/02-1652/96 od 04. listopada 1996. godine ( list
72 ovoga spisa ), što je, pozivom na propis čl. 323. st. 1. ZKP-a bilo razlogom čitanja
svjedočkog iskaza na glavnoj raspravi 28. studenog 1996.godine ( a zbog lakšeg
snalaženja priloženog u fotokopiji zapisniku te glavne rasprave ).
Ta svjedokinja doslovno kazuje:
„ Jelić Dragana … poznajem, to je stariji čovjek iz Bijelih Voda, bez
jednog oka i nema sve prste na ruci. Jelić nikada nije bio u uniformi i ne znam da bi
bio mobiliziran ili u srpskoj vojsci, on je pljačkao po Maji, a i znam da je ubio jednu
babu – Pavić Anu iz Maje… znala sam da Jelić ima neki svoj revolver – pištolj sa
bubnjem, koji je on obično nosio u vrećici kad bi išao biciklom… Da je ubio Pavić
Anu znam i iz njegova pričanja i što je nakon svega što ću opisati – više nisam
vidjela. Pavić Ana je Hrvatica i živjela je sama u Maji… ja se više zbog starosti ne
sjećam datuma, a niti sam sigurna za godinu i sad mislim da je to moglo biti
početkom 1993. godine… oko podneva meni je u dvorište s biciklom došao Dragan
Jelić odložio bicikl, iz neke vrećice koja se nalazila na paket sicu bicikla izvadio
revolver i sjeo na klupu pred moju kuću u dvorištu i išao čistiti revolver. Tada mi je
rekao da je ubio babu – Pavić Anu – mamu Mije Gašparović iz tog pištolja. Ja sam se
na to prestravila, prepala, samo sam ga slušala i gledala, nisam ga pitala ni zašto ni
kako ju je točno ubio, a on mi to sam nije pričao. Rekao je samo da ju je ubio iz
pištolja a ja sam vidjela kad je čistio revolver, da je u bubnju bilo pet praznih čahura
koje je izvadio i bacio. On je i rekao da je sa pet metaka ubio Pavić Anu… imao je
par kapi krvi na čelu… sutradan tek sam od naroda koji je prolazio cestom čula da je
UNPROFOR otkrio da je Pavić Ana kod kuće ubijena. Ja sam poslije čula i od ljudi i
od Jelić Dragana da je on bio dva mjeseca u zatvoru, valjda za ovo ubojstvo, ali to
nisam sigurna… a čula sam da mu se i sudilo.
Podudarnost dijela obrane kada optuženik kazuje da je Pavić Ana
sjedila u kuhinji kada joj je prišao i ne govoreći ništa ispalio u nju nekoliko metaka,
sa opisom položaja u kojem je leš Pavić Ane zatećen prilikom uviđaja, a i opisan po
liječniku, koji je ustanovio uzrok smrti na istovjetan način, nedvojbeno ukazuje na to,
da je optuženik priznajući izvršenje ubojstva Pavić Ane pred spominjanim sudom
ustvari govorio istinu, jer da nije postupio kako je sada tužen ne bi mogao prikazati
stvaran položaj tijela oštećenice po ubojstvu.
Uračunljivost optuženika ni po kome, tijekom cijelog postupka ni na
koji način nije bila dovedena u pitanje.
Svim rečenim sudom smatra nedvojbeno dokazanim da je optuženik
postupio u uračunljivom stanju, da je postupao sa direktnim umišljajem, što se dade
zaključiti iz po njemu rečenog“… čvrsto sam odlučio da ću je likvidirati“, što će,
konačno reći, da je za svoj postupak krivično odgovoran.
Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve okolnosti, koje u
smislu propisa čl. 37. OKZRH utječu na visinu kazne, pa tako, kao otegnuto
3 da oštećenica ama baš ničim nije doprinijela nespornom postupanju
optuženika spram nje kritične zgode, 5 te da je optuženik postupao zbog nacionalne nestrpljivosti a što je
lako razabrao iz obrane pred „sudom“ u Glini, kada je mislio da će
mu to biti od koristi,
dok olakotnih okolnosti, ne shvate li se kao takove po obrani istaknuto „…zrelija dob,
bez značajne kriminalne prošlosti“ nije nađeno.
Izrečenu kaznu sud smatra primjerenom težini od optuženika izvršenog
kaznenog djela i takova će kazna jedino biti u stanju djelovati na njega ubuduće ne
čini kaznena djela, a istovremeno utjecati u tom pravcu i na druge, kao i pospješiti
jačanja morala društva i utjecaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline
građana, čime će u potpunosti biti postignuta svrha kažnjavanja predviđena čl. 31.
OKZRH.
Vrijeme provedeno u pritvoru, počam od 11. siječnja 1996.godine, pa
nadalje pozivom na propis čl. 45. OKZRH, uračunava se u kaznu izrečenu optuženiku
ovom presudom.
Slabe imovinske prilike optuženika, a temeljem u izreci citiranih
propisa, razlogom su oslobođenja njegova od plaćanja troškova kaznenog postupka.
U Sisku, dne 28. studenog 1996. godine
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK
VIJEĆA:
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana
primitka
ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda
Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
Protivna stranka ima pravo odgovora na žalbu.REPUBLIKA HRVATSKA
MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
POLICIJSKA UPRAVA SISAČKO MOSLAVAČKA
VII PP GLINA
D O K U M E N T A C I J A O Č E V I D A
BROJ _______________________________
BROJ UVIĐAJA 47A /96
PREDMET FOTOGRAFIRANJE
IZRADIO KONTROLIRAO
Damir Kuzmić Stjepan Lugarić




INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA
2. PERO MILJEVIĆ, zv. «PERASIM», sin Stojana i Stane rođene Ljiljak,
rođen 21.11.1952. god. u Maloj Vranovini, s tadašnjim prebivalištem u Maloj
Vranovini 7, općina Vrginmost
MJESTO POČINJENJA DJELA: selo Hrvatsko SeloVRIJEME POČINJENJA DJELA: rujan 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA:
Imenovani je bio pripadnik paravojne formacije tzv Republike srpske krajine
«Samostalni vod-Mala Vranovina». Kao pripadnik navedene formacije osobno je kao
i sa ostalim pripadnicima te formacije vatrenim oružjem pucao po stanovnicima i
objektima u Hrvatskom Selu. Nakon što je stanovništvo napustilo selo zajedno sa
ostalim pripadnicima navedene formacije ušao je u selo, nakon čega je selo najprije
opljačkano, a potom je gotovo cijelo selo razoreno i spaljeno, čime je počinio
kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Imenovani je bio
pripadnik paravojnih srpskih postrojbi sve do akcije «Oluja», nakon koje se skrivao u
okolici svoga sela sve do 25. siječnja 1996. god., kada je uhićen od strane policije
SI-0053
K-12/96
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka
Mlinarić, predsjednik vijeća, Alice Freiberger, člana vijeća, sudaca porotnika
Ante Jukić, Ivana Blažinić, Đure Sertić, članova vijeća, uz sudjelovanje
Slavice Režić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. VELIMIR
MILE, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 24. lipnja
1996. godine u nazočnosti optuženog, zamjenika Županijskog državnog
odvjetnika Miljenka Ugarković, branitelja opt. Josipa Sladić, od vj. iz Siska,
održane javne i glavne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Opt. VELIMIR MILE, sin Đure, rođenog 26.06.1950. god. u Bos. Dubici, s
stanom u CerovIjanima 95, Kostajnica
k r i v j e:
što je:tijekom razdoblja od listopada mjeseca 1991. godine do 1995. godine
pristupio paravojnim formacijama tzv. "Krajine", zaduživši uniformu, automatsku
pušku i dr. oružje i streljivo, a sve u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog
demokratskog društva u Republici Hrvatskoj, sa kojim je bio očito nezadovoljan,
radeći na odcjepljenju područja Općine Kostajnica i šire od RH i pripajanju para
državi "SAO Krajini", pa je u cilju takovog svog zločinačkog plana, te protivno
odredbama konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, i u sastavu kojih
formacija je sa drugim pripadnicima tih formacija kroz čitavo navedeno vrijeme
vršeno napadanje civilnog stanovništva, pljačkanje pokretne i nepokretne imovine
civilnog stanovništva i terora, nezakonitog lišavanja slobode isključivo pučana
hrvatske nacionalnosti, prije svega mještana iz sela Cerovljana, pri čemu je veći broj
stambenih i gospodarskih objekata potpuno uništen, pokretna imovina otuđena, a
pučanstvo Hrvatske nacionalnosti bilo je prinuđeno na iseljenje, dakle, kršeći pravila
mjerodavnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike
Hrvatske, postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenog
djela i zloćina protiv civilnog stanovništva, čime je počinio kazneno djelo protiv
čovječnosti i međunarodnog prava organiziranjem grupe i poticanja na počinjenje
genocida ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, pa se
temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE.
Temeljem propisa čl. 465. OKZRH optuženom Velimir Mili uračunava se
vrijeme provedeno u pritvoru od časa lišenja slobode od 8. kolovoza 1995. godine, pa
nadalje.
Temeljem čl. 90. st. 1. u svezi čl. 87. st. 1. toč. 1-7. ZKP-a je dužan platiti
troškove kaznenog postupka u iznosu od 3.940,19 kn (slovima: tri tisuće
devetstočetrdesetkuna i devetnaest lipa), te paušalni iznos od 1.000,00 kuna.
Obrazloženje
Optužnicom ŽDO Sisak od 30. srpnja 1993. godine br. KT-50/93 stavljeno je
na teret XXII optuženika (Begović Nikola i dr.) izvršenje kaznenog djela iz čl. 12 o.
st. 1. KZRH, a izmijenjenoj u odnosu na XXI opt. Velimir Milu na glavnoj raspravi
od 24. lipnja 1996. godine na kazneno djelo iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH.
Tijekom postupka izdvojen je postupak protiv opt. Velimir Mile.
U svojoj obrani optuženi Velimir Mile navodi da kad su počeli nemiri na
području Cerovljana, da je ženu i djecu otpremi o u Bos. Dubicu, dok se stanje ne
smiri. On je ostao kod kuće čuvati kuću i hraniti stoku. Iako nije bilo problem sa
hrvatskom vlašću, nakon demokratskih promjena, od strane SDS-a, čiji je bio član
širen je strah, da će srpski živalj biti napadnuto od hrvatske vojske i policije. Negdje u
9 mjesecu kad je otišao u posjet ženi i djeci došlo je do oružanog djelovanja na tom
području. Kako se nije mogao vratiti, jer je srušen mosti između Hrvatske i Bosanske Dubice, i kako su granate padale i na Bos. Dubicu, s obitelji je otišao u Beograd.
Vratio se 15. 10. 1995. godine u Cerovljane, jer je čuo ako se ne vrati i uključi u
vojne formacije tzv. "Sao Krajine" da će mu biti oduzeta imovina.
Kad se vratio kući sve hrvatske kuće bile su porušene i spaljene. Nema saznanja tko
je to učinio kao i tko je ubio starije Hrvate u selu koji su ostali. Po dolasku u
Cerovljane je mobiliziran, najprije u Banjalučki korpus, da bi poslije smirivanja
situacije dolaskom Unprofora imao radnu obavezu, kao čuvara u pogonu Željezare
Sisak u Dubici. Ponovno je mobiliziran po obnavljanju sukoba na tom području, te je
zarobljen 15.7.1995. godine u Predorama u uniformi i s oružjem (puška "PAP"-ovka).
Rečeno mu je da se bori protiv Hrvatske i za "Jugoslaviju" . U oružanim
djelovanju sudjelovao je svega 14 dana i to po povratku iz Beograda. Osobno nije
oružano djelovao prema Hrvatskoj vojsci.
Sud je u tijeku postupka izvršio uvid u službenu bilješku o zarobljavanju opt.
Velimir Mile (list 54), saslušao svjedoka Prazina Asima (list 26, 28-29), Likić Ivana
(list 27, 30-31), Lončar Katu (list 58), Stančević Mariju (list 59), Ivu Nauković (list
74), Lončar Miju (list 74), Hercegovac Tomu (list 75), Vučićević Slavka (list 75),
Petra Krizmanića (list 76), Dra30čajac Milana (list 80), Nauković Stevu (list 81),
Blinja Zeljka (list 82), Antuna Blaževića (list 82), Jakova Velimir (list 114), izvršio
uvid u spis Vojnog suda, dokumentaciju očevida te razmotrio obranu optuženika (list
44-45) .
Nije dvojbeno da je optuženi od listopada mjeseca 1991. godine bio u
paravojnim formacijama (banjalučki korpus) tzv. "SAO Krajine", nadalje da je jedno
vrijeme imao radnu obavezu, a potom je, nedugo prije zarobljavanja ponovno
uključen u paravojne formacije (28. Kostajničke brigade) nakon akcije Hrvatske
vojske "Bljesak".
Takav zaključak nije dvojbeni u odnosu na vrijeme, mjesto i učesnike za
razdoblje koje se optuženom stavlja na teret, što ne negira ni sam optuženi, a
potvrđuju dijelom i saslušani svjedoci, te isto proizlazi i iz službene bilješke o
zarobljavanju optuženog Velimir Mile u uniformi s oružjem.
S obzirom da je optuženom u početku stavljeno na teret kao i ostalim
optuženima (Begović i dr.) izvršenje kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH za
razdoblje prije 15. listopada 1991. godine kad su počinjena najveća razaranja i
uništenja u mjestu Cerovljani i učinjena najveća zlodjela nad Hrvatskim življem iz
tog dijela, a za koje vrijeme nije dokazano tijekom postupka da bi optuženi bio tamo i
sudjelovao u počinjenju tog dijela, ŽDO Sisak izmijenilo je optužnicu za razdoblje
nakon 15. listopada 1991. godine do zarobljavanja optuženoga i to za sudjelovanje
optuženog u skupini radi vršenja takvih djela, tj. za blaže djelo iz čl. 123. st. 2.
KZRH.
Naime, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da su se takve radnje
nastavile, ali u blažem obliku i uglavnom su bile usmjerene na uništavanje i
pljačkanje imovine Hrvata, kako bi se onemogućio njihov povratak.
S obzirom na složenost i nemogućnost utvrđenja potpunog činjeničnog stan a
(npr. iskaz svjedoka Blažević Antuna, koji je bio jedan od zadnjih Hrvata koji je ostao
živ i pobjegao s toga područja - u kojem navodi da radnje uperene protiv Hrvatskog
življa osim u jednom dijelu i za neke optužene iz prvotnog postupka nije mogao u cijelosti evidentirati jer mu je to onemogućeno i morao se kloniti i sakrivati da i sam
smrtno ne strada) sud je međusobnim povezivanjem utvrđenog u cjelinu dodatno
razjašnjavao potrebne dokaze u svezi utvrđenja odgovornosti optuženika, a za djelo
koje mu se stavlja na teret.
Naime, kao što je već spomenuto za optuženog je nedvojbeno utvrđeno da je
bio član paravojnih formacija tzv. "SAO Krajine" i da je u tom svojstvu sudjelovao u
aktivnostima između ostalog i u oružanim akcijama sa uniformom i sa oružjem i to ne
samo protiv Hrvatske vojske nego i protiv imovine Hrvatskog civilnog stanovništva.
Takav zaključak proizlazi iz okolnosti da je skupina kojoj se priključio bila u
stvari jedna nedisciplinirana i neorganizirana skupina bez nadzora što je i omogućilo
potpuno bezvlašće na tom području u odnosu na imovinu i živote Hrvata. Da je
imovina Hrvatskog življa na tom području potpuno uništena nije dvojbeno i notorna
je činjenica, premda to proizlazi i iz priložene dokumentacije u spisu (fotoelaborata) .
Nadalje, iz iskaza svjedoka proizlazi da sva ta imovina koja je ostala nakon što su oni
istjerani nije odmah u cijelosti opljačkana i uništena, nego da se to sustavno nastavilo
raditi i nakon toga.
Iako saslušani svjedoci decidirano ne ukazuju na optuženog osobno kao
počinitelja spomenutih dijela (što po mogućnostima koje su tada bile, svjedoci i nisu
imali priliku da to evidentiraju) , nije dvojbeno da je optuženi bio prisutan u svemu
tome, jer je bio viđen u selu nekoliko dana prije početka oružanog djelovanja na tom
dijelu (svjedoci Pero Krizmanić, Dragočajac Milan, Lončar Kata), pa je očito znao što
će se dogoditi, a nakon svega se i uključio u to djelovanje po povratku u Cerovljane,
upravo u formaciji koje su činile u početku najveća zlodjela.
Radi razumijevanja okolnosti pod kojima se to odvijalo valja se podsjetiti na
dijelove iskaza nekih svjedoka, koji ne sumnjaju u aktivnost određenih ljudi iz
Cerovljana Srpske nacionalnosti međutim, zbog okolnosti to nisu mogli vidjeti, pa
tako npr. u svom iskazu Blažević Antun navodi da nije mogao prići blizu i sve vidjeti
zbog osobne sigurnosti niti se javiti da tu živi, zatim Dragočajac Milan da se Srpski
živalj mogao kretati po dijelu gdje je stanovao Hrvatski živalj, međutim, da oni nisu
mogli ići u dio Cerovljana gdje su živjeli Srbi, jer je tamo postojala barikada. To
potvrđuje u svom iskazu i Lončar Kata navodeći da ona kao Hrvatica kad je ostala
nije mogla nikuda osim biti na svojoj okućnici i spavati kod sestre koja je udana za
Srbina i na neki način je i nju on zaštitio od okoline, tako da zbog nemogućnosti
kretanja i izbjegavanja komuniciranja sa njom od strane Srpskog življa nema nekih
velikih saznanja, osim posljedično što se tamo događalo konkretno sa nečijom
imovinom i sa ljudima starijim Hrvatima koji su odvedeni.
Prema tome gledajući način postupanja prema imovini Hrvatskog življa i
njima samima očito je cilj politike paravlasti tzv. "SAO Kraj ine", a i paravojnih
formacija, koje su unaprijed određene po vrsti i kojima je pripadao i sam optuženi, bio
istjerivanja Hrvatskog civilnog življa, te otuđenje njihove imovine. U širem kontekstu
to je bila okupacija dijela Republike Hrvatske uz pomoć bivše JNA (što je notorna
činjenica) i u tom svojstvu njihove radnje su bile upravljene protiv osnovnih prava
građana (civila Hrvata) njihovog tjelesnog integriteta i imovine, takvo djelovanje kao
što je spomenuto nedvojbeno je dokazana na izgledu mjesta u dijelu gdje je živio
Hrvatski živalj, te sam odnos prema njemu od početka oružanog djelovanja pa do
oslobođenja tog dijela od strane Hrvatske vojske. Kod toga je važno navesti da za to nije bilo nikakvog vojnog ni drugog opravdanja. Stoga se takvo djelo u kontekstu
iznesenog posebno temelji i na konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata,
a ukorporirane u naše zakonodavstvo.
Kako je došlo do opisanog djelovanja protiv Hrvatskog življa i njihove
imovine, a da pritom nije bilo otpora i u čemu je sudjelovala i skupina u kojoj je
djelovao i optuženi, premda nema dokaza da je on činio pojedinačno takve radnje u
većim razmjerima od spomenutih, očito je pristupanje takvoj skupini bilo iz razloga
vršenja radnji protiv civilnog stanovništva i onog što je već spomenuto.
Uzroci takvog postupanja optuženog i pristupanje paravojnim formacijama
tzv. "SAO Krajine" val ja pripisati njegovoj instrumentalizaciji u sferi njegovog
intelektualnog domena, ne samo zbog nastupjelih demokratskih promjena u RH već i
stavljanjem u funkciju suprotstavljanje takvim promjenama da bi se omogućilo
bezvlašće na okupiranom području s ciljem odcjepljenja dijela teritorija RH i
stvaranjem tzv. "Velike Srbije" i u datim okolnostima radi činjenjenja već opisanih
djela. U takvim okolnostima pristup vojsci tzv. "SAO Krajine" na lokalnom nivou
svedeno je na najniže pobude prije svega prema Hrvatskom življu i njihovoj imovine
premda za takve radnje oni nisu dali nikakva povoda.
U konkretnom slučaju poduzimanjem tipične radnje za ovo kazneno djelo
postajući pripadnik takve nelegalne skupine optuženi je postupao sa direktnim
umišljajem pri čemu nije bitno da li je bio svjestan da time krši odredbe
međunarodnog prava. Bitno je da je znao o o kakvoj se skupini radi koja je svjesno
činila radnje protiv Hrvatskog življaj er bi u
protivnom izbjegao sudjelovati u tome.
Iz svega navedenog sud nalazi da je kvalifikacija djela u skladu sa
optuženjem, pa je opt. sud za inkriminirano djelo oglasio krivim i osudio ga na kaznu
zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine smatrajući da će se takvom kaznom ostvariti
svrha kažnjavanja.
Prilikom donošenja odluke o kazni sud je respektirao odredbe o odmeravanju
kazne posebno težinu izvršenog djela i u okviru djela učešće optuženog. Posebnih
olakotnih ni otegotnih okolnosti kod opt. sud nije našao.
Vrijeme provedeno u pritvoru optuženom je uračunato u kaznu.
Odluka o trošku temelji se na članku 90. st. 1. a u svezi čl. 87. st.1. toč. 1-7.
ZKP-a, a odnosi se na troškove postupka prema troškovniku (svjedoci), te troškova
paušala prema složenosti i težini postupka, a sve u okviru imovinskog stanja
optuženika.
U Sisku, dne 24. lipnja 1996. godine
ZAPISNIČAR
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Slavica Režić, v.r. Željko
Mlinarić, v.r.POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka
prijepisa iste.
Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda
Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
SI-0054



REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Ljubice Rendulić - Holzer, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana
Kasaić, Josipa Žinić, Mirka Švaljek, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić,
zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Bogdana Kotur, zbog kaznenog
djela iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, nakon dana 11.studenog 1996. godine, u
prisutnosti zamjenika županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković,
optuženika i njegova branitelja Josipa Sladič, odvjetnika iz Siska, održane glavne i
javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi BOGDAN KOTUR, sin Ostoje i majke Mace rođene Sijerić.
rođen 01.01.1951. godine u Starom Selu. sa posljednjim prebivalištem
u Glini, Nikole Tesle br. 24, a sada na adresi Livana, Omladinska 3.
zp. Ćepin, Srbin. drž. RH. automehaničar. oženjen, otac jednog djeteta,
pismeno sa završenom SSS. vojsku služio u bivšoj JNA, vodi se u VE
u Glini. neosuđivan,
k r i v j e
što je:
tijekom 1991. godine do mjeseca kolovoza 1995. godine u Glini i
okolnim selima prethodno pristupivši u paravojne formacije milicije para
države tzv. „Krajina“, očito nezadovoljan sa nastupjelim promjenama u Republici Hrvatskoj a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog
demokratskog društva u RH, te ocjepljenja Gline i drugih sela i pripojenja
para – državi „Krajina“, a u sastavu kojih je sa drugim za sada
neidentificiranim pripadnicima nelegalnih formacija, kroz čitavo navedeno
vrijeme, protivno odrednicama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih
osoba, za vrijeme rata, u okviru takvog zločinačkog plana, pljačkao pokretnu i
nepokretnu imovinu civilnog stanovništva isključivo pučana hrvatske
nacionalnosti, primjenjivao mjere zastrašivanja i protuzakonitog lišenja
slobode, fizički i psihički maltretirao pučane hrvatske nacionalnosti, palio
kuće i stambene i gospodarske objekte, pučana hrvatske nacionalnosti, pri
čemu je najveći dio tih objekata potpuno uništeno, dok je pučanstvo hrvatske
nacionalnosti bilo prisiljeno na iseljenje dakle kršeći pravila međunarodnog
prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske,
postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenih djela
ratnih zločina protiv civilnog stanovništva,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava -
organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i ratnog zločina - označeno
u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa
OS U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 7 (SEDAM) GODINA.
Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se optuženiku
uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru, počam od 04.srpnja 1996. godine, pa
nadalje.
Temeljem propisa čl. . st. 4. ZKP-a, optuženik se oslobađa u cijelosti
nadoknade troškova kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. - 6. ZKP-a.
Obrazloženje
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 3u.srpnja 1996.
godine, oznake KT-60/96 stavljeno je Kotur Bogdanu na teret izvršenje kaznenog
djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog
stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, da bi. na glavnoj raspravi dana 23.1istoDada
1996. godine ista bila izmijenjena na način, činjenično i pravno opisan izrekom ove
presude.
Braneći se optuženik kazuje: "ja nisam učestvovao u paljenju, rušenju niti
pljačkanju hrvatskih kuća niti sam učestvovao u tučnjavi. ubijanju ili bilo kakovom
zlostavljanju građana hrvatske nacionalnosti, pa prema tome niti učinio djelo koje mi
se stavlja na teret, iako sam Srbin, ja sam sa gnušanjem gledao i slušao šta su te bande
radile prema hrvatskom stanovništvu, ali kao što sam rekao tu se nije mogle ništa
učiniti." (list 28/11), "...bio sam pripadnik, kako se navodi optužnicom, paravojnih
formacija milicije ... morao sam to biti ... oružje sam imao još iz bivše milicije ... imao
sam automatsku pušku, tijekom cijelog rata je nisam koristio…imao sam i službeni
pištolj tadašnje milicije ĆZ 7,65 mm.... meni moja savjest nije dozvoljavala da bilo što učinim od onoga što mi se stavlja na teret sam po zanimanju. do izbijanja sukoba,
borio se upravo protiv takvih pojava" (list 85/II), s tim da dodaje "...mogu još na kraju
reči da glavni ljudi koji su pokrenuli i huškali narod te održavali mitinge i govorili
protiv Hrvatske su bili Jovan Rašković, Mile Martić, Dušan Zelenbaba. Milan Babić,
a iz Beograda su dolazili Brana Crnčević i Budimir Košutić“ da bi završio kako je
uvodno, pri navođenju njegove obrane, bilo rečeno.
Branitelj, konačno, tvrdi, a optuženik prihvaća, da nije dokazano postojanje
grupe formirane radi vršenja ratnih zločina i pripadnost optuženika istoj, da je
izostalo, činjenično konkretiziranje zločina“… od člana 119. do čl. 122. OKZRH“,
što onemogućuje da li je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 123. st. 2. OKZRH,
kao i da je, slijedom slova Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike
Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije trebalo primijeniti u slučaju optuženog
Kotur Bogdana Zakon o općem oprostu, na što upućuje stavljanje van snage tjeralice
spram optuženika u ožujku 1996. godine, što je sud propustio ustanoviti.
Odmah je za reći da ovaj sud uvažava samo optužnicu, u smislu osnova za
vođenje konkretnog kaznenog postupka, a da je tjeralica sredstvo da se, pod
određenim uvjetima iz ZKP-a, osigura prisutnost okrivljenika i uspješno vođenje
kaznenog postupka, a ne nečim, što upućuje na osnovanost ili neosnovanost vođenja
kaznenog postupka.
Isto tako, a to je i razlogom da je otklonjeno od Ministarstva pravosuđa
Republike Hrvatske pribavljati podatak o prisutnosti sada optuženog Kotur Bogdana
na popisu ratnih zločinaca, dostavljenom po sudu u Hagu, kao preduvjetu za
mogućnost vođenja kaznenog postupka, jer nije točna tvrdnja obrane da je
Sporazumom o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne
Republike Jugoslavije“… preuzeta obveza od strane Republike Hrvatske da za ratni
zločin procesuira samo osobe koje se nalaze na popisu, koji postoji pri Ministarstvu
pravosuđa Republike Hrvatske“, kako to obrana tvrdi.
Naprotiv, Zakon o potvrđivanju Sporazuma o normalizaciji odnosa između
Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije ( N.N. dodatak Međunarodni
ugovori br. 1/10 od 26.rujna 1996.godine ) u čl. 7. st. 3. jasno kazuje, da će ugovorne
strane proglasiti opći oprost“… za sva djela počinjena u svezi s oružanim sukobima,
osim za najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina“, a
Zakon o općem oprostu ( N.N. br. 80. od 27. rujna 1996. ) od oprosta za kaznena djela
iz čl. 1. istog temeljem čl. 3. neizuzima počinitelje najtežih povreda humanitarnog
prava koje imaju karakter ratnih zločina, pa tako i kaznenog djela organiziranja grupe
na počinjenje genocida i ratnih zločina iz čl. 123. st. 2. OKZRH u svezi sa čl. 120. st.
1. istog Zakona.
Da se upravo o ovakvom Kaznenom djelu radi u konkretnom slučaju sud
smatra dokazanim dijelom i iz Kazivanja samog optuženika, a ostatak iz rečenog DO
svjedocima, pa i onima, Koje je optuženik predložio, makar na tzv. negativnu
oKolnost, a da bi ipak rekli i nešto tome suprotno.
Osporavanu pripadnost skupini organiziranoj radi vršenja kaznenih djela iz
člana, u konkretnom slučaju, 120. OKZRH, ;priznaje i sam optuženik, makar
postojanje pripadnikom nastoji prikazati nečim, mimo njegove volje, pod prisilom
("Bio sam pripadnik kako se navodi optužnicom, paravojnih formacija milicije. Morao sam to biti''- list 82/II) i dalje, kako je već ranije navođeno.
Posjedovanje naoružanja nije sporno, a da je za pištolj nosio za pasom kazuje
svjedok Ferenac Milan (list 120/11 spisa) što svjesno i bahato ponašanje, ne bi se
moglo reći svojstveno dovedenom u situaciju da ga koristi.
Zahtjev za poimeničnim označavanjem članova skupine, na čemu uznastoji
obrana, a da bi priznala "postojanje grupe", u uvjetima koji su vladali u kritično
vrijeme i mogućnostima svjedoka da to registriraju, glasi u najmanju ruku ironično.
Svjedok Milan Ferenac (list 120/II spisa), ponuđen po optuženiku, pored toga
što zna da je optuženik nosio milicijsku uniformu i oružje. krio se je ja ne pljačku
(''Kralo se je, svinje odvlačile, pljačkalo na veliko, tu nema šta, odgonili se traktori“ –
list 121 ) i odakle očekivati da poimenice navodi sve počinioce, nasuprot optuženiku,
"milicioneru“ koji, znajući za sve to i ne reagirajući, poistovjećuje se sa skupinom.
Mogućnost, poimeničnog i u većem broju navođenja iz grupe - skupine
poimenično osoba bilo je dostupno samo osobama u poziciji u kakvoj je bio i
optuženik, što se lako zaključuje iz njegove obrane, kada iz svog okruženja „tereti“
niz osoba, a uznastoji samo sebe izuzeti.
Sud, da bude jasno, pripadnost formaciji paramilicije na kritičnom terenu
poistovjećuje sa pripadnošću skupini iz st. 2. čl. 123. OKZRH i ne smatra više
potrebom to dokazivati.
Istina je, da je optuženik pored pripadnosti skupini paramilicije, čije je
zločinačko postupanje znano i neprijeporno, kao pripadnik skupine, što je već samo
po sebi dostatno za kaznenu pravnu kvalifikaciju iz izmijenjene optužnice, još i sam
nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, primjenjivao mjere zastrašivanja,
nanosio psihičke i fizičke povrede, otuđivao vrijedne predmete, dozvoljavao paljenje
imovine, riječju, iako nije odlučno da se to sve u zbiru dogodi, ostvarivao elemente
bića kaznenog djela stavljenog mu na teret.
Točno je, ali ne i odlučno za postojanje konkretnog kaznenog djela na strani
optuženika, da je izostalo u činjeničnom opisu navođenje poimeničnih oštećenika
postupcima i ostalih, po optužnici za sada neidentificiranih pripadnika nelegelanih
formacija, kao pripadnika skupine, ali, kada se znade, da je
- svjedok DAMIR ŠKRINJAR (list 36 i 89 spisa) jasno i određeno kazao da
je Kotur Bogdana poznavao i prije domovinskog rata, a tijekom istog da je bio u
milicijskoj odori, da se posebno isticao tukući ga gumenom palicom po leđima i
križima prilikom zaustavljanja kraj Pamućne predionice u Glini. Istovremeno ga je
vrijeđao, a i ljude iz svjedokova okruženja, psujući im ustašku mater, prijeteći da će
ih zaklati, da bi ih potom prevezli u tadašnji OPD Glina, postrojili uza zid i ponovili
tučnjavu i psovanje, nakon čega je uslijedilo zatvaranje u samice;
- svjedok STJEPAN KIHALIĆ (list 37 i 89/II spisa) na način kao i prethodni
svjedok kazao da je krajem mjeseca srpnja 1991. godine, kada je pošao na posao bio
spriječen u tome po naoružanim civilima i odvezen u OPD Glina, smješten u samicu,
a potom zlostavljan po osobama koje su se mijenjale. Trajalo je to četiri dana, a kroz
to vrijeme sada opt. Kotur Bogdan zalazio je kod njega u dva navrata i tukao ga
cipelama po rebrima, križima i leđima oborenog na pod, a sve prateći psujući mu ustašku majku, iako kao bliži susjed od ranije nije za to imao razloga. Zapaljena mu je
kuća, kuda je odveden i zatekao ju kako se još dimi, a sve stoga da sa vješala skine
obješenu baku;
- svjedok STJEPAN FABAC(list 38 i 90 spisa) bio je tućen, pored drugih i
po Kotur Bogdanu, a naročito u zgradi milicije u Glini zbog toga što je prethodno
slavio pobjedu HDZ-a na izborima u VBji. Udaran je na način da su ga gurali od
jednoga do drugoga do kasno u noć, udarajući ga naizmjenično, a jedan od te dvojice
je bio i Kotur Bogdan. Svjedok se prisjeća "... da je 17.kolovoza 1991. godine,
datuma kojega je dobro zapamtio, vratio se iz kukuruza u koje je pobjegao, a na poziv
Kotur Bogdana, preko razglasa, a koji je prijetio da će sve pobiti ako se ne preda
oružje. Ja oružja nisam imao, ali sam vidio da jedan vojnik drži za kosu moju majku
Milku. Držao je nož pod grlom i ja sam stoga iz kukuruza izišao. Kada sam izišao ...
tukli su me sa kundacima i šakama Varkaš Stjepan i Mićo Galjan i sin Janka Galjana,
ali mu ne znam imena. Kotur u tome nije učestvovao. On je ostao na samohotki i po
njegovim naredbama je cijev puškomitraljeza sa iste usmjeravana prema pojedinim
kućama iz kojih je tada narod izlazio. Nije po njima tada pucano. Odmah potom kuće
je palila jedna grupa iz koje sam ja prepoznao samo Stevu Jelića. starog oko 45
godina, iz Bijelih Voda. Vozili su sobom osobnim automobilima naftu, polijevali po
kućama, bacali ručne bombe u iste i palili";
- svjedok STJEPAN KLOBUČAR (list 39 i 90/II spisa) višekratno je po
Kotur Bogdanu psovan pri razrješenju po njemu kao milicioneru najjednostavnijih
situacija u prometu, a "spominjanjem" ustaške majke;
- svjedok BRANKO DIVJAK (list 49 - 50 i 90/II spisa) koji sam kazuje da
je po nacionalnosti Srbin, stoga što se nije slagao sa politikom paljenja i
rušenja imovine Hrvata, ubojstvima i zlostavljanjima, ima je neprilike, sve
dok je do 26.listopada 1991. godine živio u Glini, a činio mu ih je sada
optuženi Bogdan Kotur. Prijetio mu je, bez razloga za to, a kada je dolazio
do njega, prijetio obračunom, "kitio" ga oznakom HDZ-a kazujući "...da će
ovdje svi Hrvati koji će živjeti biti w3nji od makova zrna, a sa njima i ja."
Isto tako optuženik se uvijek zaticao na mjestu gdje su paljene kuće
Hrvata po Glini, a posebno u Jukincu, pa nastavlja "Vidio sam mnogo
takovih kuća koje su gorile, glavni koji je palio kuće bio je jedan dječak
star oko 13 godina, koji je nosio sobom kantu žute boje i polijevao po
kućama i palio. Čim bi došlo do plamena odmah se je tu zatekao i
okrivljeni Kotur. Iz njegovog ponašanja sam zaključio da i taj dječak to
sve radi u njegovoj suglasnosti pa i nalogu. Uvijek se samo veselio, a ne
da bi slučajno to osudio.Treba još istaći svjedokovo viđenje dolaska
optuženika do mehaničara Zibar Marijana, u Jukincu, kojom prilikom je sa
još jednim mještaninom, koristeći pušku razvalio vrata radionice da bi
potom na kamion utrpali automobilske gume, još neke predmete te jedan
gliser i sve odvezli, nije mu poznato kuda. Optuženik se stalno pojavljivao
u uniformi milicije i sa oružjem;
- svjedok MIJO GAŠPAREVIĆ (list 51 i 91 spisa) bez uvijanja kazuje i
tvrdi da je već u kolovozu mjesecu 1991. godine, pri ulasku u njegovo selo
Dolnjaci, među tridesetak naoružanih osoba, obućenih u razne uniforme,
vojne i milicijske, prepoznao sada optuženoga. Bio je sa ostalima i u
njegovu, svjedokovu dvorištu tako da nema dvojbe ili mogućnosti zamjene, tim prije što mu se neposredno obratio kazujući da ga treba ubiti
i polazeći spram njega. Zbog prijetnji svjedok je izbivao iz kuće primajući
poruke Kotura da će ga ubiti, nakon što je pretražio, bez krezultata kuću i
gospodarske objekte svjedoka. Svjedok je ipak uhvaćen te odveden u OPD
u Glini gdje je smješten u samicu, 3 u kojoj su ga obišla trojica u odorama
milicije, među kojima je prepoznao sada okrivljenog. Sva trojica su ga
tukla, a optuženik električnim kablom dužine oko 1/2 metra, tako da je sav
isprebijan ujutro upućen liječniku. Pored toga viđao je optuženika i drugih
dar.a da dolazi u OPD iz kojega su svakodnevno doslovce nestajali
zatvorenici, za koje se više nikada nije čulo. Za boravka još na slobodi
viđao je optuženika kako ga dovoze drugi milicijskim vozilom u selo
Dolnjake, a potom odmah nastupaju njegovi „hahari“, koji su pljačkali sve
što su stigli, primjerice poljoprivredne strojeve, krave, svinje;
- svjedok MILAN BILICA (list 53 i 91/II spisa ) također govori o dolasku
optuženog Kotura, ovaj puta u selo Prijeka, gdje je svjedok tada živio, a
odmah za njim pojavljivanja u odorama grupa pljačkaša koji su odvozili
što su stigli, mještane tukli i zlostavljali, a u svjedokovoj kući pucali po
istoj tražeći novac, što je sve optuženi Kotur vidio a da nije, iako
kolovodja, reagirao. Ono što nisu uspijevali odnijeti uništavali su po kući,
da bi njegovu kuću i zapalili 0l.rujna 1992. godine, nešto poslije pola noći,
zapaljivim metcima, ispalivši toliko metaka kao da se nalazi ćeta vojske u
kući, sva su mi zdanja osim štale bila od drveta i sve je izgorilo";
- svjedok NIKOLA ROHAK (list 54 i 92 spisa) poznavao je optuženika niz
godina, a početkom rata već vidao ga je uvijek u odori sa oznakom SAO Krajina,
naoružanog sa puškom na ramenu i pištoljem na opasaću. Svjedok je bio uhićen i
proveo neko vrijeme u OPD Glina, odakle je, kada je odvožen kamionom, začuo glas
Koji govori njegov nadimak "Šafar“ Iako je kao i drugi držao ruke na leđima i gledao
u zemlju, okrenuo se i vidio da ga to zaziva optuženi Kotur, koji mu je prišao i kako
kazuje svjedok, doslovno rekao: "p.". ti materina, poslao si sinove u ustaše da nas
Srbe ruku, treba te zaklati". Po prevoženju kamionom u Jukinac, u kuću Divjak
Branka, ponovno ga je optuženik, koji je tamo došao, ps ova o kao što je naprijed
pričano i pri tome poteza o za desni brk.
Unatoč osporavanja tvrdnji svjedoka optuženik ni jednu nije uspio pobiti.
Njegova su se kazivanja pri tome zadržala samo na golim riječima.
Nije to uspio ni pri suoćenjima, kojim su prilikama, ama baš svi svjedoci
govorili, za razliku od optuženika, uvjerljivo i na način koji nije ni časa dozvolio da
sud dvoji u točnost i istinitost po njima rečenog.
Svjedoci predloženi po optuženiku, konkretno Matijević Ivan, zv. Slado,
Klobučar Nikola, Ferenac Milan, Ferenac Milka i Bilić Rozalija ponuđeni su na tzv.
"negativnu okolnost", to jest da spram njih optuženik nije postupao na način na koji je
tužen da je postupao. Ti-su svjedoci, u biti, to potvrdili, ali to ne znači, istovremeno,
da optuženik spram ostalih, koji su potvrdili točnost navoda izmijenjene optužnice,
nije doista postupio kako su oni govorili.
Za spomenuti je još da je od svih prigovora stavljenih po optuženiku
svjedocima, o kojima je već bilo riječi, realno bilo moguće provjeriti samo onaj upućen svjedoku Divjak Branku, a u pogledu mogućnost, odnosno nemogućnosti
viđenja postupanja optuženika spram imovine Zibar Marijana, kojem je, među
ostalim, opljačkan i gliser. Uviđajem na mjestu događaja, naime, sa sigurnošću je
ustanovljeno da je svjedok Divjak iz svoga dvorišta mogao vidjeti što se događa na
suprotnoj strani ceste, na imanju Zibara. Zašto tu mogućnost viđenja optuženik
poriče, uz gotovo istovremenu tvrdnju da ne zna gdje je koji od tih objekata, sudu,
bez njegovog obrazloženja, a koje je izostalo, nije jasno.
Činjenica je, dakle, nasuprot obrane optuženika, da je isti ne samo postao
pripadnik skupine Paramilicije, čije je zločinačko postupanje, kako je već isticano,
znane i neprijeporno, već je i aktivno djelovao u sastavu skupine.
Pri tome optuženik nije morao biti svjestan da svojim postupcima krši pravila
međunarodnog prava, jer povreda istog, sadržana u opisu konkretnog kaznenog djela,
pretstavlja objektivni uvjet kažnjivosti.
Uračunljivost optuženika nikim nije tijekom cijelog postupka bila dovedena u
pitanje ni po kome, pa sud, slijedom iznošenoga, smatra sa sigurnošću dokazanim
upravo onakovo postupanje optuženika, zbog kakvog je i proglašen krivično
odgovornim izrekom ove presude.
Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve okolnosti, koje u smislu
propisa čl. 37. OKZRH utječu na visinu kazne, pa tako, kao otegotno - već isticanu
činjenicu da je unutar skupine, koje je postao pripadnikom, što je dostatno za
kvalifikaciju utuženog kaznenog djela, optuženik i veoma aktivno, a ne kao pripadnik
koji je to postao u krajnjoj nuždi, djelovao
dok olakotnih okolnosti nije našao, tim prije što ih ni obrana nije istakla.
Izrečenu kaznu sud smatra primjerenom težini od optuženika izvršenog
kaznenog djela i takova će kazna jedino biti u stanju djelovati na njega da u buduće
ne čini kaznena djela, a istovremeno utjecati u tom pravcu i na druge, kao i pospješiti
jačanje morala društva i utjecaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline
građana, čime će u potpunosti biti postignuta svrha kažnjavanja, predviđena čl.
31.0KZRH.
Vrijeme provedeno u pritvoru počam od 04.srpnja 1996. godine, pa nadalje,
pozivom na propis čl. 45. OKZRH, uračunava se u kaznu izrečenu optuženiku ovom
presudom.
Ispunjenje uvjeta predviđenih propisom čl. 90. st. 4. ZKP-a razlogom je
oslobođenja optuženika obaveze nadoknade troškova kaznenog postupka.
U Sisku, dne ll.studenog 1995.
ZAPISNIČAR:
PREDSJEDNIK VIJEĆA:
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana
primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda
Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
SI-0055
K-15/96-30



REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Alice Freiberger, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić,
Mirka Švaljek, Josipa Žinić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić,
zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Jakova Velemir, zbog kaznenog
djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 26.rujna 1996. godine, u prisutnosti
zamjenika županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, optuženika i
njegova branitelja Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave
izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi VELEMIR JAKOV, zv. Jalšo, sin Đure i
Ljube rođene Čorić, rođen 11.listopada 1954. godine u
Cerovljanima, sa prebivalištem u Cerovljanima kbr. 67, Srbin,
drž.RH, strojobravar, bez zaposlenja, pismen, sa završenom
SSS, neoženjen, bez djece,
k r i v j e
što je:
tijekom razdoblja od 1991. do 1995. godine u selu Cerovljanima na
području Općine Hrvatska Dubice i širem, pristupio u paravojne formacije tzv. "SAO
Krajina", očito nezadovoljan sa nastupjelim demokratskim promjenama u Republici
Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog društva
RH, te odcepljenja općine Hrv. Dubica i okolnih sela i pripojenje tzv. para državi
"Krajina", a u sastavu kojih je sa drugim za sad neidentificiranim pripadnicima nelegalnih formacija, kroz čitavo navedeno razdoblje, protivno odrednicama
Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata vršeno napadanje na
civilno stanovništvo, pljačkanje pokretne i uništavanje nepokretne imovine isključivo
pučanstva hrvatske nacionalnosti, protjerivanje stanovništva, primjenjivanje mjere
zastrašivanja i terora, primjenjivanje mjere kolektivnog kažnjavanja i protuzakonitog
lišenja slobode primjenjivanje mjere prisilnog rada isključivo Hrvata u tim mjestima,
pri čemu je najveći dio stambenih i gospodarskih objekata potpuno uništen, a
hrvatsko pučanstvo bilo je prisiljeno na iseljenje,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba i okupacije dijela RH postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i
poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva,
čime je počinio kazneno: djelo protiv čovječnosti i međunarodnog
prava - organiziranjem grupe i poticanje na počinjenje genocida i ratnog zločina
označeno u čl. 123. st. 2. u vezi st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog
propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE I 6 (ŠEST)
MJESECI.
Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se.
optuženiku uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru počam od 04.kolovoza 1995.
do 21. veljače 1996. kao i od 19.travnja 1996. godine pa nadalje.
Temeljem propisa čl. 90. tbč. 4. optuženik se u cijelosti oslobađa
dužnosti da nadoknadi troškove krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. - 6. ZKP-a.
Obrazloženje
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 16.
srpnja 1996. godine broj KT-36/96, stavljeno je na teret Velemir Jakovu,
najprije, izvršenje Krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava -
ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, da bi,
nakon tijekom postupka provedenih dokaza, a na glavnoj raspravi 26.rujna
1996. godine optužnica bila izmijenjena u pravcu stavljanja na teret Velemir
Jakovu postupanja suprotnog propisu čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH,
činjenično označeno kako je to i izrekom ove presude navedeno.
Ovako izmijenjenu optužnicu točnom i istinitom priznao je optuženik
iznoseći, sada ponovno, svoju obranu.
Unatoč jasnom i potpunom priznanju optuženika prikupljeni su i
drugi dokazi, pa je tako, uvidom u spisu priloženu dozvolu broj 224 na ime sada
optuženog Velemir Jakova, ustanovljeno, a da tome nitko ne prigovara, da je bio
pripadnik tzv. „Srpske vojske Krajine 39.Korpus, Vojna pošta 9139 Kostajnica", a
iz"reversa ličnog zaduženja..." da je bio "četni stariješina", zadužen sa oružjem
"PAP" broja 215127 i 75 komada, pretpostavlja se, jer nije dorečeno, municije, te
priborom - odjećom od "kape" do „prvog zavoja".
Opće je poznato što su činili na okupiranom teritoriju Republike
Hrvatske pripadnici tzv. "Srpske vojske Krajine" (napadi na civilno stanovništvo,
pljačka pokretne i uništavanje nepokretne imovine isključivo pučanstva hrvatske nacionalnosti, zastrašivanja i protjerivanja, te drugo, što se u činjeničnom dijelu
optužnice detaljno navodi) pa sud, svim rečenim smatra sa sigurnošću dokazanim da
su se u postupanju optuženika Velemir Jakova stekla sva bitna obilježja krivičnog
djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz čl. 123. st. 2. u vezi st. 1. OKZRH,
učinjenog sa umišljajem, to jest da je bio svjestan optuženik svojega djela i htio
njegovo izvršenje.
Uračunljivost optuženika ama baš ničim nije dovedena ni na koji
način u dvojbu, te je zbog svega rečenog proglašen u cijelosti krivično odgovornim.
Obzirom na konkretnu otežanu situaciju pribavljanja podataka o
okolnostima, koje mogu utjecati na visinu kazne, sud je cijenio da navodna upornost
pri izvršenju krivičnog djela istaknuta kao otegotna po državnom odvjetništvu, nije
ničim dokazana, a nesporno priznanje izvršenja krivičnog djela istaknuto kao
olakotna okolnost, također se ne može, sada u tom pravcu, honorirati, jer je uslijedilo
nakon nepobitnih dokaza o izvršenju krivičnog djela i mimo tog priznanja, pa i prije
(primjerice spominjana iskaznica, revers i dr.).
Zbog svega rečenog sud smatra utvrđenu kaznu optuženiku
primjerenom težini od njega izvršenog krivičnog djela, te da će takova kazna djelovati
na njega da u buduće ne čini krivična djela, a istovremeno utjecati u.tom pravcu i na
druge, kao i pospješiti jačanje morala društva i izvršiti utjecaj na razvijanje društvene
odgovornosti i discipline građana, čime će u potpunosti biti postignuta svrha
kažnjavanja predviđena čl. 31. OKZRH.
Vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru počam od 04.kolovoza
1995. do 21. veljače 1996. kao i od 19.travnja 1996. godine pa nadalje, pozivom na
propis čl. 45. OKZRH, uračunava mu se u kaznu izrečenu ovom presudom.
Ispunjenjem uvjeta predviđenih propisom čl. 90. st. 4. ZKP-a,
razlogom je oslobođenje optuženika obveze nadoknade troškova krivičnog postupka.
U Sisku, dne 26.rujna 1996. godine
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK
VIJEĆA:
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka
ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi putem ovoga suda na Vrhovni sud Republike
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELUPODACI O POČINITELJIMA
5. NIKOLA PAVLOVIĆ, zv. «KOVAN», sin Marka i Marije rođene Kličković,
rođen 06.03.1937. u Kirinu, općina Gvozd, s tadašnjim prebivalištem u Kirinu
97, općina Gvozd
MJESTO POČINJENJA DJELA: sela: Pisarovina, Jamnička Kiselica Lasinja i dr.
VRIJEME POČINJENJA DJELA: studeni 1991. god. – kolovoz 1995. god.
OPIS POČINJENOG DJELA:
Imenovani je u periodu od studenoga 1991. god. pa do kolovoza 1995. god. bio
pripadnik paravojnih formacija tzv. Republike srpske krajine, te je kao takav bio
pripadnik baterije haubica od 105 mm. Sa borbenih položaja je u više navrata tijekom
navedenog perioda, kao jedan od članova posade haubica, pucao po selima uz rijeku
Kupu. Pri tome je smrtno stradalo i ranjeno više civila, a na objektima je pričinjena
velika šteta, dok je veći broj civilnog stanovništva bio prisiljen izbjeći iz svojih
domova. Svime opisanim imenovani je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva.
SI-0057
K-l/97-36


REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka
Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnik " Bogdana
Josip, Ivana Plemenčić, Vladimira Jerković, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše
Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Save Crevar, zbog
kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1.OKZRH, nakon dana 2l.svibnja 1997.
godine, u prisutnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Miljenka
Ugarković, optuženika i njegova branitelja Laze Veselinović , odvjetnika iz Zagreba,
održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D A
Protiv optuženog SAVE CREVAR, sina Rade i Jelice rode ne Miličević,
rođenog 27.01.
1963. godine u Vrginmostu, gdje i
prebiva, Brnjevac 70, Srbina, drž. RH, neoženjenog, vozača, nezaposlenog, sa
završenom SSS,
Temeljem propisa čl. 339. toč. 3. ZKP-a
ODBIJA SE OPTUŽBA
da je:
u razdoblju od 1991. do 1995. godine, u selu Crna Draga - Lasinja
kao i drugim selima na području Vrginmosta, prethodno pristupivši u paravojne
formacije tzv. "Krajine", očito nezadovoljan sa nastupjelim demokratskim
promjenama u Republici Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja demokratskog
društva u Republici Hrvatskoj, te ocjepljenja dijela općine Vrginmost i okolnih sela i
pripojenja tzv. para državi "Krajini", u sastavu kojih je sa drugim pripadnicima
nelegalnih formacija kroz čitavo navedeno razdoblje, protivno odredbama Ženevske
konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata vršio napade na civilno
stanovništvo, pljačkao pokretnu i nepokretnu imovinu civilnog stanovništva
isključivo pučana hrvatske nacionalnosti, protjerivanjem stanovništva, primjenjivao
mjere zastrašivanja i terora, primjenjivao mjere kažnjavanja i protuzakonitog lišenja
slobode, primjenjivao mjere prisilnog rada isključivo Hrvata u tim mjestima, pri čemu
je veći broj stambenih i gospodarskih objekata pučana hrvatske nacionalnosti potpuno
uništeno, a pučanstvo hrvatske nacionalnosti bilo je prisiljeno na iseljenje,
dakle, da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske, postao pripadnik organizirane skupine
radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva,
pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i
međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i
ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH.
Temeljem propisa čl. 91. st. 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz
čl. 87. st. 2. toč. 1. - 5. ZKP-a, padaju na teret proračunskih sredstava.
Obrazloženje
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku broj
KT-83/96 od 09.siječnja 1997. godine Crevar Savi stavljeno je na teret izvršenje
kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - organiziranjem grupe i
poticanjem na počinjenje genocida i ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u
svezi st. 1. OKZRH.
Pri kraju provedenog postupka, a na glavnoj raspravi održanoj
21.svibnja 1997. godine, Županijski državni odvjetnik je odustao od optužbe.
Rečeno je razlogom, da je suđeno na način opisan izrekom ove
presude.
U Sisku, dne 21.svibnja 1997. godineZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA Nataša Galinić, v.r. Željko
Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana
primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi pismenim putem u tri istovjetna primjerka putem
ovoga suda na Vrhovni sud Republike Hrvatske.
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA
3. STOJAN DOBRIČANIN, zv. «STOLEŠA», sin Koste, rođen 19.04.1935.
god u Banja Luci, BiH; s tadašnjim prebivalištem u Borovcu 201, općina
Novska
MJESTO POČINJENJA DJELA: selo Borovac, općina Novska
VRIJEME POČINJENJA DJELA: 1992. – 1993. god
OPIS POČINJENOG DJELA:
Imenovani je tijekom 1992. i 1993. god., a vjerojatno i duže bio pripadnik milicije
tzv. Republike srpske krajine i predsjednik Mjesne zajednice Borovac. Imenovani je
tijekom navedenog razdoblja prisiljavao skupinu nasilno mobiliziranih mještana
hrvatske nacionalnosti da ruše stambene i gospodarske objekte, kopaju rovove na
borbenim položajima i obavljaju druge poslove. Također je dana 15. studenoga 1992.
god prisilio Anu Sarajlija da iseli iz svoje kuće u Borovcu, a 19. lipnja 1993. god je i
Petra Grgića prisilio da iseli iz svoje kuće.
Svime opisanim imenovani je počinio kaznena djela sudjelovanja u oružanoj
pobuni protiv RH i progonu civilnog stanovništva.





INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA
1. NOVICA SIMIĆ, rođen 01.01.1943. u Sarajevu, BiH
MJESTO POČINJENJA DJELA: selo KozibrodVRIJEME POČINJENJA DJELA: 26. srpnja 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA:
Imenovani je 26. srpnja 1991. god. bio zapovjednik kolone tenkova bivše JNA koja je
iz Hrvatske Kostajnice išla prema selu Kozibrod. Dolaskom do grupe pripadnika
MUP-a RH koji su trebali nadgledati tu kolonu, ničim izazvan naredio je da se otvori
vatra na pripadnike MUP-a RH. Tom prilikom su trojica pripadnika MUP-a RH
poginuli, a ostali su zadobili ozljede, osim od vatrenog oružja i time što su njihova
vozila tenkovima izgurana sa ceste u jarak.
Time je imenovani počinio kazneno djelo oružane pobune i ugrožavanja
teritorijalne cjelovitosti RH.
PODACI O ŽRTVAMA:
2. Ivica Perić
3. Mladen Halapa
5. Goran Fadljević
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA
2. NEDELJKO KRAGUJEVIĆ, sin Save i Mire, rođen 08.12.1962. god. u
Sisku, s tadašnjim prebivalištem u Petrinji, Milanke Kljaić 4
4. ZORAN KRAGUJEVIĆ, sin Save i Mire, rođen 09.02.1967. god. u Sisku, s
tadašnjim prebivalištem u Petrinji, Milanke Kljaić 4
6. ĐURO VUJANOVIĆ, sin Mirka, rođen 02.01.1962. god. u Dervišima, s
tadašnjim prebivalištem u Novoj Drenčini b.b.
7. PREDRAG JAPRANIN, sin Đure, rođen 29.09.1972. god. u Sisku, s
tadašnjim prebivalištem u Petrinji, 27. srpnja b.b.
8. SUAD ĐANIĆ, sin Abdulaha, rođen 21.03.1968. god. u Sisku, s tadašnjim
prebivalištem u Petrinji, 27. srpnja 10
11. DAMIR ČAKARA, sin Milana, rođen 15.04.1968. god. u Sisku, s tadašnjim
prebivalištem u Petrinji, Milanke Kljaić 9
14. MILAN ČAKARA, sin Miloša, rođen 02.09.1944. god. u Jošavici, s
tadašnjim prebivalištem u Petrinji, Milanke Kljaić 9
19. ZORAN RUDIĆ, sin Milana, rođen 07.09.1964. u Miočinovićima, s
tadašnjim prebivalištem u Petrinji, Andrije Petračića 26
22. DRAGAN SEKULIĆ, sin Pere, rođen 10.02.1930. god u Omarskoj, s
tadašnjim prebivalištem u Petrinji, Andrije Petračića 28
24. SAVO GRNOVIĆ, sin Ljubomira, rođen 16.01.1956. god. u Lovči, s
tadašnjim prebivalištem u Petrinji, Josipa Mencina b.b.
MJESTO POČINJENJA DJELA: selo Nova Drenčina
VRIJEME POČINJENJA DJELA: 06. listopada 1991. god.
OPIS POČINJENOG DJELA:Imenovani su se tijekom 1991. godine priključili oružanim formacijama bivše JNA, te
su u njihovom sastavu sudjelovali u više napada na grad Petrinju, a dana 06. listopada
1991. u pratnji oklopnih jedinica bivše JNA napali su selo Novu Drenčinu. Tom
prilikom su iz vatrenog oružja pucali po nebranjenim stambenim objektima, pri čemu
je ubijen mještanin Nikola Jelekovac, a kuće su potom opljačkali pa zapalili. Kad su
pripadnici ZNG-a iz susjednog sela došli da ih pokušaju spriječiti, ubili su pripadnika
ZNG-a Mirka Vidovića.
Svime opisanim imenovani su počinili kazneno djelo sudjelovanja u oružanoj
pobuni protiv RH.
PODACI O ŽRTVAMA:
1. Nikola Jelekovac
3. Mirko Vidović
SI-0061
K-2/97-
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka
Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana
Plemenčić, Stjepana Benčić, Milana Krajačić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše
Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv I-optuženog MIOMIRA
PERENČEVIĆ i II-optuženog MILANA PERENČEVIĆ, zbog kaznenog djela iz čl.
123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, nakon dana 06.veljače 1997. godine, u prisutnosti
zamjenika županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, I- i II-optuženih te
branitelja optuženih Ivice Kraljičković, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne
rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I-optuženi MIOMIR PERENČEVIĆ, sin Mirka i Danice rođene
Rudan, zv. "Čvoljac", rođen 16.07. 1956. godine u Ostrožinu, Srbin,
drž. RH, radnik, s prebivalištem u Ostrožini kbr. 197, neoženjen, sa
završenom NSS i
II-optuženi MILAN PERENČEVIĆ, sin Mirka i Danice rođene Rudan, rođen 16.07. 1956. godine u Ostrožinu, gdje i prebiva na kbr.
197, Srbin, drž. RH, poljodjelac,
temeljem propisa čl. 340. toč. 3. ZKP-a
OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBE
da su:
tijekom razdoblja 1991. godine u Lasinju i drugim selima koji
pripadaju opčini Vrginmost, prethodno pristupivši u paravojne formacije tzv.
"Krajine", očito nezadovoljni sa nastupjelim demokratskim promjenama u Republici
Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja demokratskog društva u Republici
Hrvatskoj, te ocjepljenja opčine Vrginmost i okolnih sela i pripojenja tzv. državi
„Krajini“u sastavu kojih su sa drugim pripadnicima nelegalnih formacija kroz čitavo
navedeno razdoblje, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih
osoba za vrijeme rata vršili napadanje civilnog stanovništva, pljačkanje pokretne i
nepokretne imovine civilnog stanovništva isključivo pučana hrvatske nacionalnosti,
protjerivanjem stanovništva, primjenjivali mjere zastrašivanja i terora, primjenjivali
mjere prisilnog rada isključivo Hrvata u t im mjestima, pri čemu je veći broj
stambenih i gospodarskih objekata pučana hrvatske nacionalnosti potpuno uništeno, a
pučanstvo hrvatske nacionalnosti bilo je prisiljeno na iseljenje,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske postali pripadnici organizirane skupine
radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva,
pa, da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i
međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i
ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH.
Temeljem propisa čl. 91. st. 1. ZKP-a, troškovi kaznenog postupka
iz čl. 97. st. 2. toč. 1. - 5. ZKP-a, padaju na teret proračunskih sredstava.
Obrazloženje
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku broj KT-
82/96 od 09.siječnja 1997. godine I-optuženom Miomiru Perenčević i II-optuženim
Milanu Perenčević, stavljeno je na teret da su počinili kazneno djelo protiv
čovječnosti i međunarodnog prava označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, a
činjenično opisano i izrekom ove presude.
Oba optuženika, kako tijekom istrage, tako i na glavnoj raspravi,
branila su se koristeći pravo koje za njih proizlazi iz propisa čl. 208. s:. 2. ZKP-a, to
jest nisu iznijeli svoju obranu.
Tijekom dokaznog postupka provedeni su ama baš svi ponuđeni
dokazi, pa tako saslušani svjedoci Tomo Šuntić, Stjepan Šuntić, Mirko Gvojić, a uz
suglasnost stranaka pročitan je iskaz svjedoka Ivana Britvec.
Ni jedan od njih, opet, ama baš ni jednom riječju, nije potkrijepio
navode optužnice.Stranke takovim kazivanjima svjedoka nisu ni na koji način
prigovorile.
Sudu, a jer nije predložen ni jedan eventualni daljnji dokaz, niti ga
je sud sam našao potrebnim izvoditi, nije preostalo drugo, no, pozivom na propis čl.
340. toč. 3. ZKP-a, osloboditi Miomira Perenčevića i Milana Perenčevića od optužbe
za stavljeno im na teret uvodno citiranom optužnicom.
Pozivom na propis čl. 91. st. 1. ZKP-a, a shodno načinu okončanja
postupka, troškovi kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. - 5. ZKP-a, te nužni
izdaci okrivljenih i nužni izdaci i nagrada branitelja, padaju na teret proračunskih
sredstava.
U Sisku, dne 06.veljače 1997.
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana
primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske.
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU
PODACI O POČINITELJIMA:
2. JURE ŠAJATOVIĆ, sin Jure, rođen 01.07.1950. god u Ozlju, s tadašnjim
prebivalištem u Novskoj, Osječka 132
4. DRAGAN PAVIĆ, sin Milana i Nade, rođen 09.07.1965. god. u Donjim
Grahovljanima, općina Pakrac, s tadašnjim prebivalištem u Pakracu,
Vinogradska 50
6. GORAN PAŠIĆ, sin Luke i Milene, rođen 11.02.1971. god u Pakracu, s
tadašnjim prebivalištem u Dobrovcu, Veljka Vlahovića 78
11. ČEDOMIR RELIĆ, sin Petra, rođen 14.02.1937. god. u Ratkovcu, općina
Gornji Bogičevci, s tadašnjim prebivalištem u Okučanima, M. Stanivukovića
24
13. VELJKO BUDIĆ, sin Branka i Ane, rođen 01.11.1972. god u Pakracu, s
tadašnjim prebivalištem u Gavrincima, Stanivukovićeva 39
MJESTO POČINJENJA DJELA: cjevovod Drenov Bok - Jamarica
VRIJEME POČINJENJA DJELA: 06. listopada 1993. god.OPIS POČINJENOG DJELA:
Imenovani su bili pripadnici izviđačkog voda 18. korpusa vojske tzv. Republike
srpske krajine, te su dana 06. listopada 1993. god. pod zapovijedanjem Jure
Šajatovića podmetnuli i aktivirali eksploziv u šahtu cjevovoda kojim se pitkom
vodom napaja grad Novska i okolna naselja. Zbog toga je civilno stanovništvo grada
Novske i okolnih naselja na duže vrijeme ostalo bez pitke vode. Time su imenovani
počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
SI – 0067
K – 32/92 -
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Josipa Žinić,
Ivana Blažinić, Ivana Kasaić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u
krivičnom predmetu protiv optuženog Podunavac Sime, zbog krivičnog djela iz čl.
142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 18. siječnja
1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika Okružnog javnog
tužitelja Miljenka Ugarković i branitelja optuženika Mrijana Mifek odvjetnika iz
Siska, održane glavne i javne rasprave izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi SIMO PODUNAVAC, sin Rade,
rođen 24. rujna 1949. godine u Dvoru, oficir tzv. JNA,
sada sa prebivalištem u vojarni u Petrinji
k r i v j e
što je :
u vremenskom razdoblju od 3. studenog 1991. godine do 04. travnja 1992.
godine, kao zapovjednik artiljerijske jedinice srpske okupatorske vojske, tzv. JNA, u
Petrinji, nakon što je na području Banije došlo do oružane pobune od strane srpskih
ekstremista i terorista protiv legalne vlasti u Republici Hrvatskoj, protivno
odrednicama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, u više
navrata, neizazvan za borbeno djelovanje, izdao zapovijed svojim podčinjenim
oficirima, koji su komandirali tenkovskim i drugim oklopnim, topničkim i raketnim
jedinicama, da sa svojih vatrenih položaja otvore vatru iz svih raspoloživih oružja,
prvenstveno po industrijskoj zoni Sisak, te po civilnim objektima gradskog i prigradskog područja, pri čemu je od kombiniranih topničko – tenkovskih i raketnih
napada samo na industrijskim postrojenjima INA Rafinerije nafte Sisak, nastupila
šteta u iznosu od najmanje 130,749.740 USA dolara, dok su smrtno stradali građani
Siska Sefić Fadila, Kostić Branko, Isaković Čeho, Grubić Đuro, Kovačević Ivica,
Šnajder Stjepan i Jelisavac Mirko, a najmanje petnaest osoba zadobilo je teške
tjelesne povrede,
dakle, kršenjem pravila za vrijeme oružanog sukoba naredio da se izvrši napad
na civilno stanovništvo grada Siska, posljedice čega su smrt sedam osoba i teške
tjelesne ozljede većeg broja osoba, te naredio napad bez izbora cilja kojim se pogađa
civilno stanovništvo, te se protuzakonito i samovoljno uništava imovina u velikim
razmjerima,
čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 142. st. 1. Osnovnog
krivičnog zakona Republike Hrvatske, pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad
optuženikom se određuje pritvor .
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. toč. 7. ZKP-a optuženi
je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 25.000 – HRD i temeljem točke
6. istog članka i stavka platiti paušalni iznos od 5.000 HRD.
Temeljem propisa čl. 108. st. 2. Zakona o krivičnom postupku optuženik je
dužan INI Rafineriji nafte Sisak nadoknaditi štetu u hrvatskim dinarima
protuvrijednosti 130,749.740 USA dolara prema kursu na dan plaćanja, sa kamatom u
visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Hrvatske uvećanom za
20 %, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
Obrazloženje
Optužnicom okružnog javnog tužilaštva Sisak KT – 152/92 od 15. prosinca
1992. godine Podunavac Simi stavljeno je teret izvršenje krivičnog djela protiv
čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – iz
čl. 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u
odsutnosti optuženika stoga, što isti nije dostižan državnim organima, a postoje
naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan.
Prijedlog javnog tužitelja je udovoljen pravomoćnim rješenjem vijeća (čl. 23.
st. 6. ZKP-a) oznake KV – 96/92 od 30. prosinca 1992. godine.
Tijekom dokaznog postupka provedeni su svi predloženi dokazi, pa je tako izvršeno saslušanje svjedoka Babić Nikole i predstavnika oštećene INA Rafinerije
nafte Sisak, a pročitani su, po izvještaju i uz suglasnost stranaka, zapisnik o uviđaju
(list 21spisa), izvještaji INA Rafinerije nafte Sisak (listovi 26 –32, 46 – 59, i 90 – 91
spisa), izvještaj Policijske uprave Sisak broj 511-10-02/02-42005/92 od 9. prosinca
1992. godine (listovi 94 i 95 spisa), kazivanje sada sudu nedostupnog Mudrinić Petra
(list 10 spisa), te razgledana dokumentacija uviđaja Policijske uprave Sisak broj 511-
10-02/03-1248/91, - 1268/91 i – 311/92, koja prileži spisu.
Učinjenom nisu stavljeni prigovori, a izostalo je i eventualno daljnje
predlaganje dokaza.
Ocjenjujući saznanja stečena tokom dokaznog postupka sud sa sigurnošću
smatra dokazanim :
3 da je optuženi Simo Podunavac bio zapovjednik artiljerijske jedinice
srpske okupatorske vojske, tzv. JNA, u Petrinji, kada je gađala kako
industrijsku zonu Sisak, tako i civilne objekte gradskog i prigradskog
područja, što slijedi iz kazivanja Mudrinić Petra, pomoćnika komandanta
brigade Slobodana Tarbuka, o kojem, ovom zgodom, sud ne nalazi
potrebnim govoriti,
6 da je to činio, izdao zapovijed, za vrijeme oružanog sukoba koji, iako
nema formalna obilježja rata, (objava istog i dr.) predstavlja daljnji
kvalifikatorni element stavljenog mu na teret krivičnog djela,
7 da je djelovanjem optuženika ubijeno sedmero civilnih stanovnika,
petnaestak ih zadobilo povrede tjelesnog integriteta, a sam grad Sisak, kao
i njegova industriska zona, protuzakonito i samovoljno uništavani u
velikim razmjerima, koji se i ne mogu opravdati vojnim potrebama, što,
opet slijedi iz nepobitnog podataka Policijske uprave Sisak pod brojem
511-10-02-42005/92 od 9. prosinca 1992. godine (list 94 i 95 spisa) te,
među ostalim i procjenom štete od ratnog razaranja na rafinerijskim
postrojenjima na 130,749.740 USA dolara (list 91 spisa)
8 da su kršeni propisi Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za
vrijeme rata.
Rečeno upućuje na činjenicu izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva od optuženika, a iz člana 142. stav. 1. Osnovnog krivičnog zakona
Republike Hrvatske, zbog čega je proglašen krivim uz izricanje kazne zatvora u
trajanju od 20 (dvadeset) godina u uvjerenju, da će njome u cijelosti biti postignuta
svrha kažnjavanja predviđena članom 33. Osnovnog krivičnog zakona Republike
Hrvatske.
Prilikom odmjeravanja kazne sud nije našao olakotnih okolnosti, a kao
otegotno uzeo optužnikovu upornost u izvršenju krivičnog djela izraženo i duljinom
trajanja protupravnog postupanja.
Shodno visini o izrečene kazne, primjenom propisa člana 353. st. 1. Zakona o
krivičnom postupku, određen je pritvor.
Odluka o nadoknadi troška postupka temelji se na u izreci citiranim propisima,
a sam trošak odmjeren je prema stvarno nastalim izdacima. Paušalni iznos srazmjeran je duljini trajanja postupka.
Imovinsko – pravnom potraživanju INE Rafinerije nafte Sisak udovoljeno je u
cijelosti, jer nitko tokom postupka nije prigovorio ni osnovanosti, kao ni primjerenosti
istog,
U Sisku, dana 18. siječnja 1993.
ZAPISNIČAR PREDSEDNIK
VJEĆA
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka
ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka Vrhovnom sudu Hrvatske
a putem ovog suda.
SI-0069
K-37/92-



REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBILKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelvoanje Nataše Galinić,
zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Kovačević Josipa, zbog
krivičnog djela iz čl. 150. OKZRH, nakon dana 17. veljače 1993. godine, u odsutnosti
optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Marije Jurdana i
branitelja optuženika Lade Nuić-Ugarković, odvjetnice iz Siska, održane glavne i
javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi KOVAČEVIĆ JOSIP, sin Franje, rođen 19. listopada
1948.
Godine i Strizivojnni, SO Đakovo,
sa prebivalištem u Glini, Ul. Rade
Grmuše kbr. 4, Hrvat, oženjen, nalazi se u bijegu,
k r i v j e
što je:
tijekom rujna mjeseca 1991. godine u Glini, nakon što se je priključio
terorističkim grupama uključenim u oružanu pobunu u cilju podrivanja i obaranja
novouspostavljenog društvenog državnog sistema u Republici Hrvatskoj, kao
komandir okupacijske vlasti zadužen za razmjenu zarobljenika, u četničkom zatvoru
adaptiranom od prostorija Odgojnog popravnog doma glina, prilikom saslušavanja
zarobljenih hrvatskih vojnika, suprotno odredbama članka 143. i 144. ženevske
konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, tukao ih i nanosio im tjelesne
povrede, a prilikom saslušanja ratnog zarobljenika Mlađenović Mije tukući ga i inače
udario i stolicom,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim
zarobljenicima,
čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u
čl. 150. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad
optuženikom se određuje pritvor.
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a
optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 30.000.- HRD i
paušalni iznos od 5.000.- HRD.
Obrazloženje
Okružno javno tužilaštvo Sisak, optužnim prijedlogom KT_170/92 od 17.
prosinca 1992. godine Kovačević Josipu stavila je na teret izvršenje krivičnog djela
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima,
bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz čl. 150. OKZRH.
Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti
optuženika.
Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem vijeća ovog
suda od 1. veljače 1993. godine oznake Kv-9/93.
Braniteljica po službenoj dužnosti, ocjenjujući rezultate dokaznog postupka,
istakla je uvjerenje da je krivnja optuženika dokazana i zamolila da sud kod odmjere kazne savjesno uvaži zakonske odredbe.
Svjedoci Boris Prišek i Mladjenović Mijo, naročito ovaj potonji, detaljno su i
u uvjerljivo podkrijepili navode optužnog prijedloga. To tim prije, što je Mladjenović
bio i žrtva postupanja optuženikova.
Svojstvo ratnog zarobljenika oštećeniku nitko nije osporio.
Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, tokom cijelog postupka
bila dovedena u sumnju.
Sam način postupanja optuženika, opisan po svjedocima, nedvojbeno utvrđuje
na zaključak na postojanje direktnog umišljaja optuženika.
Dakle, dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika nema.
Povreda međunarodnog prava spomenutog u opisu krivičnog djela stavljenog
na teret optužnim prijedlogom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je
posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da
djelo mora biti protupravno i po međunarodnog pravu, te stoga optuženi, u krajnjoj
liniji, ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 33.
OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, ječinu
povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao
kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina u uvjerenju da je jedino takova kazna
odgovarajuća težini od optuženika učinjenog.
Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora. (čl. 353.- st. 1. ZKP-a)
Odluka o trošku postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima
tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni iznos
odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.
U Sisku, dne 17. veljače 1993.
ZAPISNIČAR: S U D A
C:
Nataša Galinić, v.r. Željko
Barać, v.r.
SI-0070
K-3/93-15
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAKP R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelovanje Nataše Galinić,
zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Vuruna Petra, zbog krivičnog
djela iz članka 150. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 26.
ožujka 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika Okružnog
javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženika Eriha Fridrih, odvjetnika iz
Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi PETAR VURUNA, zv. „kapetan Pero“, sin Miloša,
rođen 10. rujna 1952. godine u Crkvenom Boku, sa posljednjim
prebivalištem u Zagrebu, Polakova kbr. 8, sada u bjektstvu,
k r i v j e
što je:
tijekom razdoblja od 16. rujna 1991. godine do 31. listopada 1991. godine u
Glini, kao kapetan tzv, „milicije SO Krajina“, protivno odredbama Ženevske
konvencije u postupanju s ratnim zarobljenicima, u tijeku oružanog sukoba protiv
Republike Hrvatske, nakon što je Makarić Neven, pripadnik MUP-a RH predhodno
bio zarobljen u Hrvatskoj Kostajnici sa strane pripadnika tzv. „JNA“ u oružanom
sukobu i predveden u zatvor OPD Glina, prilikom ispitivanja tukao ga gumenom
palicom i nogama, nanijevši mu pri tome tjelesne povrede,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim
zarobljenicima,
čime je učinio krivčno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u
čl. 150. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pa se temeljem istog
zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA.
Temeljem propisa članka 353. stavka 1. Zakona o krivičnom postupku nad
optuženikom se određuje pritvor.
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. G. ZKP-a
optuženik je dužan platiti paušalni iznos od 5.000,- HRD.
ObrazloženjeOptužnim prijedlogom Okružnog javnog tužilaštva Sisak od 2. veljače 1993.
godine KT-6/93 Vuruna Petru stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv
čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i
ratnim zarobljenicima – iz čl. 1520. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti
optuženika.
Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem, čl. 23. st. 6.
ZKP-a, vijeća oznake Kv-25/93 od 3. ožujka 1993. godine.
Svjedok, istovremeno i oštećeni, Makarić Neven detaljno je i uvjerljivo
podkrijepio navode optuženog prijedloga.
Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, smatra da je oštećenik detaljno i
istinito prikazao činjenično stanje, a upravo onakovo za kakovo optužni prijedlog
tvrdi da je postojao. U toj situaciji moli „donošenje mjere prema zakonskom propisu“.
Svojstvo ratnog zarobljenika oštećeniku nitko nije osporio.
Rečenim do sada o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa
sigurnošću dokazanim, da je isti svojim postupkom ostvario sva bitna obilježja,
subjektvina i objektivna, krivičnog djela surovog postupanja sa zarobljenicima kršeći
pravila međunarodnog prava – konkretno članaka 143. i 144. Ženevske konvencije iz
1949. godine.
Pri tome nije bitno da li je optuženik bio svjestan da svojim postupcima krši
pravila međunarodnog prava jer je povreda takovog prava u opisu po njemu učinjenog
krivičnog djela objektivni uvjet kažnjivosti.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja predviđenu čl.
33. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, stupanj krivične odgovornosti,
pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod
kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 godina u
uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarjuća težini od optuženika učinjenog.
Visina izrečene kazne, pozivom na propis čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom
postupku, razlogom je određivanju pritvora.
Paušalni iznos odmjeren je srazmjerno duljini trajanja krivičnog postupka.
U Sisku, dne 26. ožujka 1993.
ZAPISNIČAR: S U D A C
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LJIEKU:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe
počinje teći protekom osam dana za koje je vrijeme presuda bila izvješena na oglasnoj
ploči suda (čl. 123. st . 4. ZKP).
Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda
Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
SI 0072
SI - 0016
K- 10/93 – 19
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barača, predsjednika
vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća , sudaca porotnika Ivana Zlovolića, Đure Sertić,
Jakić Ante, Članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom
predmetu protiv optuženih Babić Milorada, Tarbuk Ranka, Jovanovski Budimira,
Begović Jove, i Podunavac Sime, Zbog krivičnog djela iz čl. 142. st. 1. OKZRH,
nakon dana 27. travnja 1993.godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika
okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženih Hamdije Unkić,
odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I – optuženi BABIĆ MILORAD, sin Mirka, rođen 13. svibnja1963. godine u
Sokolišu, SO Bos. Novi, sa zadnjim prebivalištem u Sisku, Frankopanska ul. Br. 2,
potporučnik u bivšoj JNA
II – optuženi TARBUK RANKO, sa posljednjim prebivalištem, u Petrinji,
Hanžekova kbr. 66, stariji vodnik u bivšoj JNA,
III – optuženi JOVANOVSKI BUDIMIR, sin Dragutina, rođen 30. rujan 1957.
godine, sa posljednjim prebivalištem u Karlovcu, Haulikova br. 24, kapetan I klase
bivše JNA,
IV – optuženi BEGOVIĆ JOVO, sin Milana, rođen 15. ožujka 1951. godine u
Begovićima SO Petrinja sa posljednim prebivalištem u Begovićima, vodnik bivše
JNA,
V- optuženi PODUNAVAC SIMO, sin Rade, rođen 24. rujna 1949. godine u Dvoru,
sa posljednjim prebivalištem u Sisku, ul. J. Janjića br. 8, oficir bivše JNA, k r i v i s u
što su :
dana 2, 16 i 21. rujna 1991. godine u Petrinji, nakon što su od Tarbuk
Slobodana, zapovjednika garnizona u Petrinji, primili naredbu da se vojnim
jedinicama kojima zapovijedaju izvrše napad na grad Petrinju i civilno stanovništvo
Petrinje, iako su znali da u Petrinji nema jedinica HV ili drugih jedinica koje bi mogle
napasti vojarne u Petrinji, niti jedinica, koje bi mogle braniti grad Petrinju od napada,
pristali da provedu ovakova naređenja, a potom, protivno odredbama Ženevske
konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, izdali zapovijed jedinicama
kojima su komandirali i to : I – opt. Babić Milorad vodu tenkova T – 55, II – opt.
Tarbuk Ranko vodu tenkova T – 55, III – opt. Jovanovski Budimir, minobacačkom
vodu 120 mm, IV – opt. Begović Jovo, minobacačkom vodu 82 mm te V – opt.
Podunavac Simo, Bateriji haubica 105, i 155 mm, da otvore tenkovsku, artiljerisku,
minobacačku i drugu vatru, po civilnom stanovništvu grada Petrinje, te stambenim,
komunalnim i drugim značajnim objektima u Petrinji, što su njihovi podređeni,
provodeći ovakova naređenja i učinili, pa je u tim napadima ubijeno više stanovnika
grada Petrinje pa tako, Lokner Nikola, Bučar Štef, Marković Đuro, Klarić Milana i
Mouća Alojza, a teške i lake povrede zadobili Herelić Ramiz, Đuričić Rajko, Banjan
Miko, Banjadinović Andjelina, Drakulić Nikola, Vujatović Đuro, Vujaković Rajko,
Sekulić Branko, Ceković Ljubica, Kovačević Janko, Popović Marijan, Dumbović
Zvonko, Vidović Ivan te razrušeni i uništeni više stambenih komunalnih, sakralnihi i
drugih objekata u gradu Petrinji, među kojima su gotovo sve stambene zgrade u
centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva sv. Katarine, crkva sv. Lovre i drugi
objekti,
dakle, kršenje pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
naredili da se izvrši napad na civilno stanovništvo Petrinje i grada Petrinje, što je i
učinjeno, a posljedica čega su smrt i teške tjelesne povrede te protuzakonito i
samovoljno uništavanje imovine u velikim razmjerima, čime su učinili krivično djelo
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog
stanovništva – označeno u čl. 142. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog
prava
O S U Đ U J U
SVKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU U TRAJANJU OR 20 (DVADESET)
GODINA.
Temeljem propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se
pritvor.
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95 st. 2. toč. 7. ZKP-a
optuženici su dužni solidarno platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od 85.910.
– HRD i temeljem toč. 6. istog članka i stavke platiti svaki paušalni iznos od 5.000. –
HRD.O b r a z l o ž e nj e
Optužnicom okružnog javnog tužilaštva Sisak KT – 161/92 od 16. veljače
1993. optuženim Babić Miloradu, Tarbuk Ranku, Jovanovski Budimiru, Begović Jovi
i Podunavaca Simi, sastavljeno je na teret izvršenja krivičnog djela protiv čovječnosti
i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – iz čl. 142. st.
1. OKZRH.
Istovremeno je sastavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u
odsutnosti optuženih. To stoga, što isti nisu dostupni državnim organima, a postoje
naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni.
Pravomoćnim rješenjem vijeća ( čl. 23. st. 6. ZKP-a)oznake Kv – 36/93 od 23.
ožujka 1993. godine prijedlogu tužitelja je udovoljeno.
Tokom dokaznog postupka provedeni su svi predloženi dokazi, pa tako,
neposredno a što čitanjem ranijih kazivanja, datih tokom istrage, izvršeno saslušanje
svjedoka Bukal Borisa, Lovrenović Ivice., Trklja Jasmina, Cerjak Branka, Podnar
Stjepana, Marić Mladena i Talaja Josipa, izvršeno čitanje zapisnika o uviđaju, izvršen
uvid u dokumentaciju očevida Policiske uprave Sisak, Odsjek za kriminalističko –
poslove Broj 511 – 10 – 02/3, broja uviđaja 834/91, prijave medicinskog centra Sisak
o povredama Drakulić Nikole, Banadinović Andjeline, Djuričić Rajka, Herelić
Ramiza, Vujaklija Rajk, Kendjel Ivana, Jovanović Rezike, Vujatović Đure i Bunjan
Milke te zapisnika o vanjskom pregledu mrtvih tijela Lokner Nikole, Bučar Stjepana,
Marković Đure, Klarić Milana i Mouča Alojza,
Učinjenom nisu stavljeni prigovori, a izostalo je i eventualno daljnje
predlabanje dokaza.
Ocjenjujući saznanja stečenog tokom dokaznog postupka kazivanjima
naprijed poimence spominjanih svjedoka, te uvidom u pismenu dokumentaciju,
također navođenu, sud sa sigurnošću smatra dokazanim:
26 da su optuženici bili zapovjednici okupatorske vojske, TZV. JNA u
Petrinji, koje su gađale kako stambeno, tako komunalne, sakralne i druge
objekte u Petrinji, naročito stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski
sud u Petrinji, crkvu Sv. Katarine, crkvu Sv. Lovre i dr.
29 da su to činili za vrijeme oružanog sukoba koji, iako nije imao tada
formalno obilježje rata (objava istog i dr) , predstavlja, izdavanje
zapovjedi, daljnji kvalifikatorni elemenat stavljenog im na teret krivičnog
djela,
30 da je djelovanjem optuženih ubijeno petoro civila stanovnika, trinaestero
ih zadobilo što teške što lakše povrede tjelesnog integriteta, a sam grad
Petrinja pri tome protuzakonito i samovoljno uništava u velikim
razmjerima, koji se ne mogu opravdati vojnim potrebama, a što slijedi iz
nepobitnih podataka Policijske uprave Sisak,
31 da su kršeni propisi Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za
vrijeme rata, Nije bitno da li su optuženici bili svjesni da svojim postupcima krše pravila
međunarodnog prava, jer je povreda takvog prava u opisu po njima učinjenog
krivičnog djela objektivni uvjet kažnjivosti.
Rečeno upućuje na činjenicu izvršenja krivičnog dijela ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva od svakog od optuženih, a iz čl.142. st. 1. OKZRH, zbog čega
su i proglašeni krivim uz izricanje, svakome, kazne zatvora u trajanju od 20 godina u
uvjerenju, da će njome u cijelosti biti postignuta svrha kažnjavanja predviđena čl. 33.
OKZRH.
Prilikom odmjeravanja sud ni kod koga od optuženih nije našao olakotne
okolnosti a otegoto uzeo u obzir njihovu upornost u izvršenju krivičnog djela izraženu
i duljinom trajanja protupravnog postupanja.
Pritvor nad svakim od optuženih određen je shodno visini izrečene kazne, a
primjenom propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a.
Odluka o nadoknadi troška krivičnog postupka temelji se na u izreci citiranim
propisima, a sam trošak odmjeran je prema stvarno nastalima izdacima.
Paušalni iznos s razmjerom je duljini trajanja postupka.
U Sisku, dana 27. travnja 1993.
ZAPISNIČAR : PREDSJEDNIK
VIJEĆA :
Nataša Galinić Željko Barać
POUKA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe
počinje teći protokom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 123. st. 4. ZKP-a).
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske. K-10/93
SI - 0016
REPUBLIKA HRVATSKA
MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
POLICIJSKA UPRAVA SISAK
ODJEL ZA KRIMINALISTIČKO TEHNIČKE
POSLOVE
DOKUMENTACIJA OČEVIDA
BROJ 511-10-02/03
BROJ UVIĐAJA 834/91
PREDMET događaj
IZRADIO :
KONTROLIRAO :
Jovo Runjaić Milan
Bijelić
F – 1 prikazuje opći izgled zgrade PRVE HRVATSKE TVORNICE SALAME,
locirane u Petrinji u ul. I. Gundulića, na kojoj su vidljivi tragovi oštećenja koje je
napravila Jugoslavenska vojska dana 02.09.1991. godine, kao i sva naredna oštećenja
prikazana na fotografijama od broja 1 do 90. Bliži izgled oštećenja gore opisane
zgrade prikazana su na fotografijama 2 i 3.
F – 4-15 prikazuje objekte na križanju ulice V. Nazora i Filipovićeve ulice gdje su
vidljivi tragovi oštećenja, kao i uništeno jedno teretno vozilo. F – 16 prikazuje ulicu V. Nazora fotografiranu u pravcu križanja sa Trgom M. Tita,
gdje su na fotografijama od broja 17 do 21 prikazani objekti na desnoj strani a na
fotografijama od broja 22 do 29 prikazani su objekti na lijevoj strani navedene ulice,
gdje su vidljiva oštećenja.
F – 30-32 prikazuje križanje ul. V. Nazora i Trga M. Tita gdje je vidljiv oštećen
autobus
F – 33-39 prikazuje Trg M. Tita gdje su vidljivi tragovi oštećenja stepenica, pločnika
i kolnika kao i tragovi zrna – projektila.
F – 40-45 prikazuju lijevu stranu objekata u ul. V. Nazora fotografirane od pravca
križanja ul. V. Nazora – Trg M. Tita u pravcu Gajeve ulice gdje su vidljivi tragovi
zrna – projektila
F – 46-60 prikazuje desnu stranu objekata u ul. V. Nazora fotografiranu od pravca
križanja ul V. Nazora – Trg M. Tita u pravcu Gajeve ul. Gdje su vidljivi trabovi
oštečenja i zrna – projektila
F – 61-63 prikazuju autobus si 673-36 i autocisternu gdje su vidljivi tragovi oštećenja
F – 64-70 prikazuju Radićev trg kao i katoličku crkvu na kojoj su vidljivi tragovi
oštećenja i zrna – projektila
F – 71-73 prikazuje Trg J. J. Strossmayera kao i zgradu Katastra na kojoj su vodljivi
tragovi oštećenja
F – 74-77 prikazuju zgradu SO Petrinja lociranu u ul. I. Gundulića na kojoj su vidljivi
tragovi oštećenja
F – 78-81 prikazuju srušeni most na rijeci Petrinjčici
F – 82-90 prikazuju stambene objekte u ul. M. Vod na kojima su vidljivi tragovi
oštećenja
SI – 0073
K- 14/93- 19


REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika, Ivana Zlovolić, Đure Sertić, Ante Jukić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara u krivičnom
predmetu protiv optuženog Veljačić Emina, zbog krivičnog djela iz čl. 120. st. 1.
OKZRH. nakon dana 1010 svibnja 1993. godine u odsutnosti zatvorenika, a u
prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženog
Željka Balder, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i
objavio
P R E S U D U
Optuženi EMIN VELJAČIĆ, sin Jusufa i Tinke, rođene Stibuhar, rođenog 20
rujna 1930. godine u Velikoj Kladuši, sa posljednjim prebivalištem u Sisku Ul. R.
Boškovića br. 7, Musliman, tapetar, razveden, otac jednog djeteta, sa završenih četri
razreda osnovne škole, razmjenjen
k r i v j e
što je :
tokom 1991. godine na području općine Petrinja, nakon što je izbila oružana
pobuna na području Banije, pristupivši neprijateljskim formacijama tzv. TO i JNA,
suprotno odredbom Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva, dana , 03.
listopada 1991. godine u Gorama, iz lovačkog karabina ubio civile Mlađenović Peru,
Dvorneković Maru i Holija Stevana,
dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata osobno ubio tri
civilne žrtve,
čime je učinio djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava- ratnim
zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se istog
temeljnog zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA ; u kojoj se
uračunava pritvor od 16.03.1992. do 14.08.1992.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a nad optuženim se određuje pritvor.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a a u vezi čl. 87. st. 2. toč. 7. ZKP-a
optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 150.000-HRD i
temeljem toč. 6. istog članka i stavka platiti paušalni iznos od 5.000 HRD.
Obrazloženje
Optužnicom Okružnog javnog tužilaštva Sisak od 10. ožujka 1993. godine
KT-16/93 Veljačić Eminu stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela pomaganja
neprijatelju označeno u čl. 120. st. 1. i 2. u vezi čl. 139. st. OKZRH (sada označeno u članovima 109. i 118. istog zakona) da bi, na glavnoj raspravi javni tužitelj,
podešavajući optužnicu činjeničnom stanju, stavio optužnicu na teret izvršenja
krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv
civilnog stanovništva – označeno u čl. 120 st, 1. OKZRH, uz činjenični opis sadržan i
izrekom ove presude.
Istovremeno, uz podizanje optužnice, stavljen je prijedlog da se glavna
rasprava održi u odsutnosti optuženika.
Prijedlogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem ovog suda
Kv-58/93 od 15. travnja 1993. godine.
Tokom dokaznog postupka, među ostalim, saslušani svjedoci Mato
Mlađenović (list 25 i 85 spisa), Darinko Herak (list 43 spisa), Dragan Bilica (list 93
spisa)i Ponder Vlado (list 95 spisa) na uvjerljiv su, okolnostan icjelovit način
pokrijepili tvrdnju izmjene optužnice.
Njihova su kazivanja (kao primjera radi : Ja sam čuo u zatvoru u Glini na
svoje uši okrivljeni osobi koja ga je saslušavala rekao, s tim da sam i prisutan bio
prilikom njegova saslušanja, da je ubio Peru Mlađenovića i Stevana Holija, te Maru
Dvorneković, njegovu ženu, s tim da se nije mogao sjetiti njezinog imena, kako se
zvala, pa je mojoj nazočnosti pitao za njezino ime. Rekao da ih je ubio na dan
uhićenja k tome dodajući da je i mene kao ustašu trebao ubiti. Ja sam uhićen 3.
listopada 1991. godine ujutro a okrivljeni je uhićen istog dana u poslije podnevnim
satima. Ljudi koji su dolazili iz zatvora Glina i koji su bili razmijenjeni pričali su da
je okrivljeni u zatvoru, a pričali su da su slušali preko zida kad je okrivljeni bio
saslušavan, da je rekao, da je u Gorama ubio troje ljudi i to Pericu Mlađenović,
Stevana Holija i Maru Pavičić, koja je, očito pogrešno označenog prezimena, jer je taj
podatak svjedok crpao od svjedoka Mate Mlađenović, koji bolje poznaje odnose
među ljudima koji su stradali i njihove podatke) sadržana na listovima 85i 95 spisa
Kio – 37/92 Vojnog suda u Zagrebu, koji prileži ovom predmetu.
Svojim su kazivanjima u cijelosti podkrijepili tvrdnju da je optuženik postupio
na način opisan izrekom ove presude.
Kako je optuženik krivično djelo učinio u svojstvu, koje ni po kom nije bilo
osporeno, a opisano izrekom ove presude i spram oštećenika kao civilnih stanovnika,
koje svojstvo također nije bilo osporeno i koje štiti Ženevska konvencija iz 1949.
godine, to su se u postupku optuženika stekla sva bitna obilježja krivičnog djela
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog
stanovništva, a iz čl. 120. st. 1. OKZRH (ranij čl. 142. st. 1. istog zakona).
Uračunljivost optuženika nije ničim tokom cijelog postupka, te ni po kome,
bila dovedena u dvojbu.
Sam način postupanja i hvaljenja takovim postupanjem, točnije čak isticanje
takvog postupanja kao olakotne okolnosti za njega prilikom saslušanja po njegovim
istomišljenicima, nastojanje ishođenja povoljnijeg tretmana za njega zbog izvršenih
zlodjela, nedvojbeno upućuje na zaključak o postojanju direktnog umišljaja
optuženika.Nema, dakle dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika.
Povreda međunarodnog prava, Ženevske konvencije, koja je već naprijed
jasno označena, predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti. Slijedi, da nije za krivičnu
odgovornost optuženika, u krajnjoj liniji, važna njegova spoznaja da svojim
postupanjem krši pravila međunarodnog prava.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjivanja (čl. 31
OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu
povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, sud je izrekao
optuženiku kaznu zatvora u trajanju od 20 godina u uvjerenju, da je jedino takova
odgovarajuća težini od njega učinjenog.
Određivanje pritvora uslijedilo je pozivom na propis čl. 343. st. 1. ZKP-a.
Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim
izdacima tokom istog, temelji se na u izreci navedenim propisima.
Paušalni iznos odmjeren je srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.
U Sisku, dana 10. svibnja 1993.
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VJEĆA
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude ovlaštene ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od
15 (petnaest) dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje
žalbe počinje teći protokom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a, prije čl. 123. st. 4 ZKP-a).
Žalba se podnosi putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
SI-0074
K-13/93-23



REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Josipa Budinski, člana vijeća, sudaca porotnika Mirka Švaljek,
Ante Jukić, Ivana Kasaić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara u krivičnom
predmetu protiv I-opt. Mikelić Borislava, II-opt. Dušana Jović, III-opt. Milana Muiđe,
IV-opt. Dušana Kačar, V-opt. Ilije Nišević, VI-opt. Milana Milanković, VII-opt. Ilije
Bjelajac, VII-opt. Sime Karaice i IX-opt. Stanka Divjakinje, zbog krivičnih djela iz čl.
142. st. 1. OKZRH (sada čl. 120. st. 1. OKZRH), nakon dana 9. lipnja 1993. godine, u
odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana
Petrkač i branitelja optuženih Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i
javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I-optuženi BORISLAV MIKELIĆ, sin Milutina, rođenog 13. rujna
1939. godine u Dobrljinu, SO Bos. Novi, sa stanom u Beogradu, Ul. Vračar, Srbin,
inženjer
II-opt. DUŠAN JOVIĆ, sin Stevana, rođen 24. siječnja 1942. godine u
Donjem Klasniću, SO Glina, liječnik, sa prebivalištem u Glini, Žrtava fašizma bb,
III-opt. MILAN MUIDŽA, sin Stevana, rođen 16. siječnja 1935.
godine u Donjem Klasniću, SO Glina, sa prebivalištem – posljednjim u Sisku, R.
Boškovića br. 1,
IV-opt. DUŠAN KAČAR, sin Miljkana, rođen 20. svibnja 1949.
godine u Banskom Drenovcu, SO Glina, sa prebivalištem u Sisku, Ul. Filipa kljaića 3
V-opt. ILIJA NIŠEVIĆ, sin Dragana, rođen 18. listopada 1956. godine
u Glini, gdje i prebiva, ul. Norberta Vebera bb, bravar,
VI. opt. MILAN MILANKOVIĆ, sin Petra, rođen 15. prosinca 1960.
godine u Begovićima, SO Petrinja, sa prebivalištem u Petrinji, Malinova 94,
VII-opt. ILIJA BJELAJAC, sin Steve, rođen 16. svibnja 1949. godine
u Malom Gradcu, SO Glina, sa prebivalištem u Glini, Ul. 29. novembra bb.,
defektolog,
VIII-opt. SIMO KARAICA, sin Pavla, rođen 7. srpnja 1956. godine u
Velikom Gradcu, SO Glina, sa prebivalištem u Sisku, Rimska ul. b.b.,
IX-opt. STANKO DIVJAKINJA, sin Damjana, rođen 29. lipnja 1933.
godine u Roviški, SO Glina, sa prebivalištem u Glini, A. Mihanovića b.b.,
k r i v i s u
što su i to: I-optuženi BORISLAV MIKELIĆ
1./ u tijeku 1991. i 1992. godine u Petrinji, nezadovoljan sa
nastupjelim demokratskim promjenama i uspostavom demokratske vlasti u Republici
Hrvatskoj, kao začetnik oživotvorenja velikosrpskog memoranduma SANU u tzv.
„SAO Krajina“ na Čavić brdu formirao tzv. štab četničkih formacija, a potom
pripremao i koordinirao akcije oružane pobune tih četničkih formacija, izrađivao
planove mobilizacije, osiguravao naoružanje i municiju od pripadnika bivše JNA, te
protivno odredbama konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, izdao
naređenje četničkim formacijama da iste izvrše oružane napade na grad Petrinju i
ostala mjesta, da napadaju pripadnika MUP-a i ZNG-a te ostalo civilno nesrpsko
stanovništvo i izvrše njegov progon sa područja Petrinje i okolice, naređivao da se
vrši otuđenje pokretne imovine, da se uništavaju stambene zgrade, gospodarski
objekti i sakralni objekti, koji su pripadali hrvatskom pučanstvu, naređivao nelegalno
lišavanje slobode većeg broja pripadnika hrvatske nacionalnosti koji je bio jedno
vrijeme odvojen u kasarnu zv. „Vasilije Gačeša“ gdje su bili fizički i psihički
zlostavljani, a u tijeku tih napada ubijen je Bučar Štef, dok su Drakulić Nikola,
Banadinović Angelina, Djurač Rajko, Herelić Ramiz, Kendjel Ivan, Vujaklija Rajko,
Jovanović Rezika, Vujatović Djuro i Bunjan Ivo zadobili tjelesne povrede, te su
porušene zgrade u Petrinji kao što su Općinski sud, Crkva Sv. Katarine, crkva Sv.
Lovre i dr.,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba
naredio da se civilno stanovništvo ubija i imovina pljačka i uništava u velikim
razmjerima,
II-optuženi DUŠAN JOVIĆ,
III-optuženi MILAN MUIDŽA,
IV-optuženi DUŠAN KAČAR,
V-optuženi ILIJA NIŠEVIĆ,
VI-optuženi MILAN MILANKOVIĆ,
VII-optuženi ILIJA BJELAJAC,
VIII-optuženi SIMO KARAICA i
IX-optuženi STANKO DIVJAKINJA,
2./ u tijeku 1991. i 1992. godine u Glini i okolnim mjestima,
nezadovoljni nastupjelim demokratskim promjenama i uspostavom
demokratske vlasti u Republici Hrvatskoj, II-opt. Dušan Jović, kao
predsjednik SO Glina i idejni začetnik oživotvorenja velikosrpskog
memoranduma SAN-u u stvaranju tzv. „SAO Krajina“, osnovao ratni štab
četničkih formacija u kojima je organizirao, planirao i koordinirao akcije
oružane pobune, mobilizirao pripadnike srpskog pučanstva, a II-opt. Milan
Muidža, IV-optu. Dušan Kačar, V-opt. Ilija Nišević, VI-opt. Milan
Milanković, VII- opt. Ilija Bjelajac, VIII-optuženi Simo Karaica i IX-optuženi
Stanko Divjakinja, protivno odredbama Ženevske konvencije o zažtiti
građanskih osoba, za vrijeme rata učestvovali u napadima na Policijsku
stanicu Glina te ostala mjesta Općine Glina u kojima je živjelo pretežno
hrvatsko pučanstvo, a u kojim napadima je došlo do velikog broja ranjavanja i
smrtnog stradavanja civilnog pučanstva, oštećenja, paljenja i rušenja
stambenih, gospodarskih i sakralnih objekata, a u samom mjestu glina
prilikom napada na Policijsku stanicu dana 26. lipnja 1991. godine su smrtno
stradali Tomislav Rom i Miladin Ilić, te ranjeno deset osoba, a došlo je i do
oštećenja većeg broja sakralnih i gospodarskih zgrada, te pljačka pokretne imovine pučanstva hrvatske nacionalnosti,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba ubijali civilno stanovništvo, pljačkali imovinu, te uništavali
stambene zgrade, sakralne objekte i gospodarske objekte,
čime su počinili krivična djela i to I-optuženi Borislav Mikelić djelom
pod 1./ krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim
zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, a IIopt. Dušan Jović, II-opt. Milan Muidža, IV- opt. Dušan Kačar, V-opt. Ilija
Nišević, VI-opt. Milan Milanković, VII-opt. Ilija Bjelajac, VIII-optuženi Simo
Karaica i IX-optuženi Stanko Divjakinja djelom pod 2./ krivično djelo protiv
čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog
stanovništva označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem spominjanih
zakonskih propisa
O S U Đ U J U
SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20
(DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od
optuženih određuje se pritvor.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč.
1. – 7. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu
od 1,199.050.- HRD i svaki od njih paušalni iznos od 5.000.- HRD.
Obrazloženje
Okružno javno tužilaštvo iz Siska je optužnicom KT-9/93 od 10.
ožujka 1993. godine stavilo na teret I-opt. Borislavu Mikeliću izvršenje krivičnog
djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – genocidom – označeno u čl. 119.
OKZRH, a optuženicima Dušanu Joviću, Milanu Muidži, Dušanu Kačaru, Iliji
Niševiću, Milanu Milankoviću, Iliji Bjelajac, Simi Karajica i Stanku Divjakinja
izvršenje krvičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina
protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 120. OKZRH, da bi, na glavnoj raspravi
održanoj 3. lipnja 1993. godine činjenično i pravno preinačilo opužnicu u odnosu na
I-optuženika stavljajući mu na teret izvršenje krivičnog djela iz čl. 120. st. 1.
OKZRH, zbog izvršenja kojeg su tuženi, nakon činjenične izmjene i ostali optuženici.
Istovremeno sa podnošenjem optužnice stavljen je prijedlog da se glavna
rasprava održi u odsutnosti optuženih s razloga što isti nisu dostižni državnim
organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni.
Prijedlogu Okružnog javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem
vijeća oznake KV-57/93 od 15. travnja 1993. godine.
Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je da izvedeni dokazi tokom postupka upućuju na zaključak da su optuženici dosita počinili krivična djela,
kojima ih se tereti, slijedom čega predlaže uvažavanje i uzimanje u obzir olakotnih
okolnosti prilikom odmjeravanja kazne.
Svojstvo civilnih osoba navedenim u izreci nitko nije osporio.
Svjedoci Kovačević, mato, Kušan Djuro, Štrk Ivan Šantek Ivan, Ličina
Berislav, Juzbašić Živko, Malić Hamdija, Jambrošić Mirko i Lipak Karlo detaljno i
uvjerljivo podkrijepili su, svaki u ponekom dijelu, ali svi, konačno, u cijelosti, navode
optužnice.
Uračunljivost ni jednoga od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila
dovedena u sumnju tokom cijelog postupka.
Kako su krivična djela učinjena napadom na života i tijela, te uništavanjem
stambenih zgrada, sakralnih i gospodarskih objekata, ubijanjem civilnih osoba
zaštićenih međunarodnim pravom (Ženevska konvencija i dr.) a za vrijeme oružanog
sukoba, to su se u postupcima svakoga od optuženih stekla sva bitna obilježja
krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH.
Povreda međunarodnog prava u opisu krivičnog djela stavljenog na teret
optužnicom svakome od optuženih ponaosob predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti
kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom
pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici,
u krajnjoj liniji, ne moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila
međunarodnog prava.
Krivična odgovornost optuženih, dakle, nije dvojbena.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31.
OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu
povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao
svakome od optuženih kaznu zatvora u trajanju do 20 godina u uvjerenju, da je jedino
takova kazna odgovarajuća težini od njih učinjenog.
Visina izrečene kazne zahtijeva, pozivom na propis čl. 343. st. 1. ZKP-a,
određivanje pritvora.
Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nestalim
izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni
iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.
U Sisku, dne 9. lipnja 1993. godine
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje
žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a).
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske.
SI-0075
K-18/93-20
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelovanje Nataše Galinić,
kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Bosanac Branka, zbog
krivčnog djela iz članka 128. OKZRH (ranije članka 150. OKZRH), nakon dana 8.
lipnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog
javnog tužitelja Ivana Petrkač i braniteljice optuženika Danice Demonja, odvjetnice iz
Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi BRANKO BOSANAC, sin Ilije i Julke, rođene
Grgić, rođen 21. svibnja 1953. godine u Rajićima, gdje i prebiva na Trgu Đ. Sabe,
sada u bjegstvu,
k r i v j e
što je:
tijekom 1991. godine u Jasenovcu i Demirovcu, kao funkcioner i oficir tzv.
Teritorijalne obrane SAO Zapadne Slavonije, protivno odredbama Ženevske
konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima u oružanom sukobu protiv
Republike Hrvatske, nakon što su Sabić Željko, Šimičić Zdenko i Vidaković Mario,
pripadnici MUP-a RH, bili zarobljeni od strane tzv. Teritorijalne obrane SAO
Zapadne Slavonije i predvedeni u zatvor, prilikom njihovog ispitivanja naredio
svojim počinjenima da Sabić Željka, Šimičić Zdenka i Vidaković Maria zlostavljaju i
tuku što su oni i učinili, nanijevši im tjelesne povrede,dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim
zarobljenicima,
čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u
čl. 128. OKZRH (ranije čl. 150. istog zakona), pa se temeljem istog zakonskog
propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKPa (ranije čl. 353. istog zakona) nad
optuženikom se određuje pritvor.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 7. ZKP-a (ranije
čl. 98. i 95. istog zakona) optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u
iznosu od 117.500,- HRD i temeljem toč. 6. istoga članka i stavka platiti paušalni
iznos od 5.000.- HRD.
Obrazloženje
Optužnim prijedlogom Okružnog javnog tužilaštva Sisak, KT-23/93 od 23.
ožujka 1993. godine Branku Bosanac stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima,
bolesnim i ratnim zarobljenicima iz čl. 128. OKZRH, s tim, da je optužni prijedlog
podešen činjeničnom stanju ustanovljenom tokom glavne rasprave s tim da glasi na
način opisan izrekom ove presude.
Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti
optuženika.
Prijeldogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća (čl.
21. st. 6. ZKP-a, a ranije čl. 23. istog zakona) Kv-67/93 od 3. svibnja 1993.
Braniteljica postavljena po službenoj dužnosti stavlja do znanja da ne
osporava optužbu obzirom na rezultate dokaznog postupka, tokom kojeg su
neposredno saslušani svjedoci potvrdili navode iste. Predlaže uvažavanje eventualnih
olakotnih okolnosti pri odmjeravanju kazne.
Svjedoci Šabić Željko i Mario Vidaković detaljno i uvjerljivo potkrijepili su
navode optuženog prijedloga. To tim prije što su obojica bili žrtve optuženikova
postupanja.
Njihova su kazivanja (kao, primjera radi: „On sam nije tukao prilikom
ispitivanja već je to naredio drugima“, „Zadobio sam fakturu kičme, potres mozga, te
povremeno sada gubim sjećanje, te sam izudaran po bubrezima. Zbog svega toga već
se godinu i pol dana nalazim na bolovanju.“, „On (optuženik) me nije tukao dok me je
ispitivao drugi su me tukli. Nije to bilo direktnih naredbi za svako postupanje većmimikom i riječima sjetit ćeš se ti, pa ovaj drugi udari i tako. Udaran sam palicom,
šakama, nogama, koljenima po cijelom tijelu. Povrijeđena mi je kičma… dva do tri
mjeseca imao sam poremećen rad jetara… kada su se ljudi vraćali natrag (sa
saslušanja) bilo je više nego očito da su isprebijani“, „Koliko ja znam Šimić Zdenku
slomljena je takovim postupkom nosna kost, među ostalim“.) sadržana na listovima
37 i 38 spisa.
Svojstvo ratnih zarobljenika oštećenicima nitko nije osporio.
Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, tokom cijelog postupka
bila dovedena u sumnju.
Svim do sada rečenim o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa
sigurnošću dokazanim, da je isti svojim postupkom ostvario sva bitna obilježja,
subjektivna i objektivna, krivičnog djela surovog postupanja sa zarobljenicima –
kršeći pravila međunarodnog prava – konkretno članaka 143. i 144. Ženevske
konvencije iz 1949. godine.
Nije pri tome bitno da li je optuženik bio svjestan da svojim postupcima krši
pravila međunarodnog prava, jer je povreda takovog prava u opisu po njemu
učinjenog krivičnog djela objektivni uvjet kažnjivosti.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31.
OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, sud je
izrekao kaznu zatvora u trajanju d 5 godina u uvjerenju da je jedino takova kazna
odgovarajuća težini od optuženika učinjenog.
Visina izrečene kazne neizostavno zahtjeva određivanje pritvora (čl. 343. st. 1.
ZKP-a).
Odluka o trošku temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak je
odmjeren prema stvarno nastalim izdancima tokom istog postupka s tim, da je
paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.
U Sisku, dne 8. lipnja 1993.
ZAPISNIČAR S U D A C
Nataša Galinić, v. r. Željko
Barać, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LJEKU:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 (osam)
dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje
žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP – prije čl. 123. st. 4. ZKP-a).
Žalba se podnosi putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.SI-0076
K-20/93-17



REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barasć, uz sudjelovanje Nataše Galinić,
zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Milenka Dabić, zbog krivičnog
djela iz članka 128. OKZRH (ranije čl. 150. OKZRH), nakon dana 26. svibnja 1993.
godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja
Miljenka Ugarković i branitelja optuženika Ivana Rafaj, odvjetnika iz Siska, održane
glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi MILENKO DABIĆ, sin Nedeljka i Mare rođene
Milanović,
rođen 10. ožujka 1952. godine u
Lađevcu
SO Nova Gradiška, sa
prebivalištem u Okučanima, Ul.
N. Vujasinović br. 5, Srbin,
umirovljeni milicioner, oženjen,
otac dvoje djece, SSS, nalazi se u
bijegu,
k r i v j e
što je:
tijekom mjeseca rujna 1991. godine u Okučanima, nakon što se je priključio
paravojnim formacijama tzv. SAO Zapadna Slavonija, primivši oružje i uniformu tzv.
SUP-a Okučani, a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog
društva u Republici Hrvatskoj, kao policajac u četničkom zatvoru Okučani, prilikom
saslušavanja zarobljenih hrvatskih vojnika, suprotno odredbama čl. 143. i 144.
Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, tukao ih nanosivši im pri
tome tjelesne povrede, a prilikom saslušanja ratnog zarobljenika Mlinac Đure,
nogama obuvenim u cipele i drugim predmetima tukao ovoga po čitavom tijelu u više
navrata,dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim
zarobljenicima,
čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u
članku 128. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U JE
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a (ranije čl. 353. istog zakona) nad
optuženikom se određuje pritvor.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a
(ranije članovi 98. i 95. ZKP-a optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u
iznosu od 73.750.- HRD i paušalni iznos od 5.000.- HRD.
Obrazloženje
Optužnim prijedlogom Okružnog javnog tužilaštva sisak KT-25/93 od 30.
ožujka 1993. godine Dabić Milenku stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima,
bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz čl. 128. OKZRH.
Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti
optuženika.
Prijedlogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća (čl.
21. st. 6. ZKP-a) Kv-71/93 od 3. svibnja 1993. godine.
Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, slijedeći utvrđeno činjenično
stanje založio se je za uvažavanje eventualnih olakotnih okolnosti pri odmjeravanju
kazne.
Svjedok Mlinac Đuro detaljno je i uvjerljivo podkrijepio navode optuženog
prijedloga. To tim prije, što je sam bio i žrtva postupanja optuženikova.
Svojstvo ratnog zarobljenika oštećenika nitko nije osporio.
Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, tokom cijelog postupka,
bila dovedena u sumnju.
Sam način postupanja optuženika, opisan po svjedoku, nedvojbeno upućuje na
zaključak postojanja direktnog umišljaja optuženika.
Dakle, dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika nema.
Svim do sada rečenim o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa sigurnošću dokazanim, da je Milenko Dabić svojim postupkom ostvario sva bitna
obilježja, subjektivna i objektivna, krivičnog djela surovog postupanja sa
zarobljenicima kršeći pravila međunarodnog prava. Konkretno članaka 143. i 144.
Ženevske konvencije iz 1949. godine.
Za reći je, međutim, i to, da povreda međunarodnog prava spomenutog u opisu
krivčnog djela stavljenog na teret optužnim prijedlogom predstavlja objektivni uvjet
kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog
djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te
stoga optuženik, u krajnjoj liniji, ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši
pravila međunarodnog prava.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31.
OKZRH), a ranije čl. 33. istog zakona), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz
kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede, zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je
djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 godina u uvjerenju, da je
jedino takova kazna odgovarjuća težini od optuženika učinjenog.
Obzirom na visinu izrečene kazne, temeljeno na propisu čl. 343. st. 1. ZKP-a
(ranije čl. 353. istog zakona), određen je pritvor.
Odluka o trošku temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak je
odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom postupka, s tim da je paušalni iznos
odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.
U Sisku dne 26. svibnja 1993.
ZAPISNIČAR: S U D A C
Nataša Galinić, v.r. Željko
Barać, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 (osam)
dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje
žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 123. st. 4. ZKP). Sada 115.- čl. St. 4.
Žalba se podnosi putem ovoga suda Vrhovnom sudu R Hrvatske.
DNA: 1. OJT-u Sisak na br. KT-25/93 (u dva primjerka)
2. okr. Dabić Milenko, Oglasna ploča – ovdje
3. branitelju opt. Ivanu Rafaj, odvjetnku, Sisak
4. Obavijest PS Okučani
5. U spis
NAREDBA KANCELARIJI:2. Presuda nepravomoćna
3. Vidi upisnik „K“
4. Dostavi kao gore
5. Kal. 15. srpnja 1993. godine
U Sisku, dne 21. lipnja 1993.
S U D A C
SI-0077
K-15/93-
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić,
Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u
krivičnom predmetu protiv I.opt. Mihajlović Ljubiše i II.opt. Kuzmić Zorana, zbog
krivčnog djela iz čl. 120. st. 2. u svezi ss. 1. OKZRH, nakon dana 8. srpnja 1993.
godine, u odsutnosti I-optuženika, a u prisutnosti zamjenice okružnog državnog
odvjetištva Sonje Rapić, II.- optuženika i njihovih branitelja Danice Demonje i
Hamdije Unkić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i
objavio
P R E S U D U
I-optuženi LJUBIŠA MIHAJLOVIĆ, sin slavka i Marije,
rođene Martinović, rođen 5. travnja 1947. godine u Zemunu, Općina Zemun, sa
posljednjim prebivalištem u Sisku, ul. Rade Končara br. 3, Srbin, službeni, razveden,
otac dvoje djece,
II-optuženi ZORAN KUZMIĆ, sin Rudolfa i Zore, rođene
Desimirović, rođen 6. travnja 1950. godine u Sremskoj Mitrovici, RS; sa
prebivalitšem u Sisku, Otokara Keršovanija br. 12, Hrvat, kapetan unutrašnje
plovidbe,
Temeljem propisa čl. 340. toč. 3. ZKP-a
OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBEDa su i to:
I-opt. MIHAJLOVIĆ LJUBIŠA
1./ dana 22., 23. i 24. listopada 1991. godine, u Sisku, kao dispečr na radio-uređajima
poduzeća „Dunavskog Lloyda“ Sisak, a nakon što je Sabor Republike Hrvatske
donio odluku o proglašenju samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske očito
nezadovoljan takovom odlukom u cilju rušenja i obaranja novouspostavljenog
društvenog sistema Republike Hrvatske, u vrijeme učestalih zračnih i artiljerijskih
napada tzv. JNA i teritorijalaca formiranih iz dijela pobunjenog srpskog stanovništva
na grad Sisak i okolinu suprtono Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba za
vrijeme rata, omogućio međusobnu komunikaciju neprijateljskih formacija i
suradnika u gradu, koji su slali šifrirane poruke i koordinate radi gađanja ciljeva u
gradu Sisku i okolinu, a u toku kojih napada je ubijeno i ranjeno za sada točno
neutvrđen broj ljudi, te je uništeno i oštećeno više gospodarskih i civilnih objekata,
koji nisu bili branjeni vojnim snagama Hrvatske vojske,
Dakle, da bi kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata pomagao da
se bez izbora cilja pogađaju nebranjena mjesta,
II. opt. KUZMIĆ ZORAN
2./ dana 23. i 24. listopada 1991. godine, u Sisku, kao šef saobraćaja poduzeća
„Dunavski Lloyd“ Sisak, iako je znao da je I-opt. Mihajlović Ljlubiša suprotno
Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata omogućio
uspostavljanje komunikacija neprijateljskih formacija i suradnika u gradu sisku, koji
su slali šifrirane poruke i koordinate radi gađanja ciljeva u gradu i okolini, u vrijem
zračnih i artiljerijskih napada tzv. JNA i teritorijalaca formiranih iz dijelova
pobunjenog srpskog stanovništva, u cilju rušenja i obaranja novosupostavljeog
društvenog uređenja Republike Hrvatske, omogućio I-opt. Mihiajlović Ljubiši da i
dalje obavlja posao dispečera poduzeća „Dunavski Lloyd“ Sisak, radi čega je u toku
tih napada ubijeno i ranjeno za sada točno neutvrđen broj ljudi, te uništeno i oštećeno
više gospodarskih i civilnih objekata,
Dakle, da bi kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata pomagao da
se bez izbora cilja pogađaju nebranjena mjesta,
Pa, da su time I-op. Mihiajlović Ljubiša i II-opt. Kuzmić Zoran s umišljajem
pomagali u izvršenju krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 2. u svezi st. 1.
OKZRH uz primjenu čl. 24. OKZRH.
Temeljem propisa čl. 91. st. 1. ZKP-a troškovi krivičnog postupka iz čl. 87. st.
2. toč. 1. – 5. tog zakona padaju na teret proračunskh sredstava.
Obrazloženje
Okružno državno odvjetništvo Sisak optužnicom broj KT-183/92 od 11.
ožujka 1993. godine, stavilo je svakome od optuženih na teret izvršenja krivičnog
djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, označenog u članku 120. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH uz primjenu članka
24. istoga Zakona.
Također je od strane zamjenice okružnog državnog odvjetnika, dana 19.
travnja 1993. godine, stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti
I-optuženog Ljubiše Mihajlović, jer isti nije dostižan državnim organima, a postoje
naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan.
Prijedlog zamjenice okružnog državnog odvjetnika u dovoljeno je
pravomoćnim rješenjem vijeća oznake KV-73/93 od 14. svibnja 1993. godine.
Prvo optuženi Ljubiša Mihajlović saslušan u toku istrage (list 20 i 21 spisa)
kada se je još mogla osigurati njegova prisutnost navodi da je kao djelatnik
„Dunavskog Lloyda“ radio na radnom mjestu dispeečra, gdje je putem UKW i SSB
radio stanica komunicirao sasvim brodovima „Dunavskog Lloyda“.
Dana 22. listopada 1991. godine oko 16,00 sati, za vrijeme trajanja zračne
opasnosti u Sisku, na 16 kanalu čuo je poziv „Gavran zove Lim“, a potom i obrnuto
„Lim zove Gavrana“. Kako nisu mogli uspostviti vezu, uključio se i obratio se
„Gavranu“ sa riječima: „Lloyd zove Gavrana, Gavrane javi se“. Nakon što se
odazvao, rekao mu je da vjerojatno nešto nije u redu sa njihovim stanicama, te da se
maknu sa kanala i prijeđu na „R1 i R2“, što su i učinili.
Na istom 16. kanalu čuo je pozive „Gavrana 1“ i „Gavrana 2“, kako 23. tako i
24. listopada 1991. godine ali više nije obraćao pažnju o razgovoru koji su vodili.
Poriče da bi posredovao kod slanja bilo kakovih šifriranih poruka, jer nema
nikakovih razloga da pomaže neprijatelju, tim prije, što mu se sinovi nalaze u
jedinicama ZNG-a.s
Drugo optuženi Zoran Kuzmić, iznoseći svoju obranu navodi da je od 1974.
godine zaposlen u „Dunavskom Lloydu“ na radnom mjestu šefa prometne službe, te
predaje dispečeru radne zadatke za sve brodove, „Dunavskog Lloyda“. Između ostalih
poslova dispečer putem radio-veza šalje i prima poruke sa brodova „Dunavskog
Lloyda“ i dužan je o tome voditi radio dnevnik.
Dana 22. listopada 1991. godine, oko 16,00 sati, dok se nalazio na svom brodu
„Zibel“, čuo je preko UKW radio-stanice na 16. kanalu jedan kratki razgovor, koji
nije bio uobičajen u komuniciranju među brodovima „Dunavskog Lloyda“. Kako je
čujnost bila dosta slaba nije mogao razumjeti o čemu se govorilo, ali se sjeća da je
kao pozivni znak među stanicama korištena riječ „Gavran 1“, kao i da je u jednom
trenutku čuo glas Ljubiše Mihajlović. Iz onoga što je mogao čuti dalo se naslutiti da
se radi o šifriranom razgovoru, pa je pretpostavio da se radilo o komunikaciji
patrolnog broda ZNG-a, jer je prije ovog događaja iz rezervi „Dunavskog Lloyda“
izvršena predaja više radio-stanica ovog tipa. Naime, i on je osobno sudjelovao u
probi ispravnosti, a potom i predaji dvije radio-stanice USE 197 čiji je osnovni kanal
16., dvojici pripadnika ZNG-a.
Poriče da bi znao da je I-optuženik uspostavio bilo kakove komunikacije sa
neprijateljskim formacijama i suradnicima u gradu, radi gađanja ciljeva u gradu i
okolici u vrijeme napada sa zemlje i iz zraka, jer ga 24. listopada 1991. godine, po dolasku na radno mjesto, dispečer, to jest I-optuženik nije obavijestio o bilo kakovim
problematičnim radio-vezama, niti je u dnevniku načinio bilješku, što bi mu bila
obaveza da ih je bilo.
U toku dokaznog postupka saslušani su svjedoci Branko Varkašević (list 54
spisa), Željko Milković (list 56 spisa)m, Braco Grozdanić (list 57 spisa), Dragan
Dakić (list 59 spisa), Antun Jakirčević (list 59 spisa), Dražen Velnić (list 66 spisa) te
vještak Ivan Korošec (list 74 si 75 spisa). Također je izvršen uvid i pročitana je
cjelokupna dokumentacija priložena u spisu.
Na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je slijedeće činjenično stanje:
Iz iskaza svjedoka Željka Milković, utvrđeno je da su se nakon uhićenja I- i IIoptuženika, preko radio-stanice na 16. kanalu, u više navrata čuli uzajamni pozivi
„Gavrana“ i „Lima“, kao i „Gavrana 1, 2, 3. i 4“, koji u pravilu nisu mogli uspostaviti
vezu.
Nadalje, iz suglasnih iskaza svjedoka Brace Gvozdanić i Antuna Jarkičević ,
koji su se 22. listopada 1991. godine, nalazili na brodu „Zibel“, utvrđeno je da su
preko radio-stanice u više navrata čuli, do tada nepoznate, uzajamne pozive „Gavrana
“ i „Lima“, koji nisu mogli uspostaviti međusobnu vezu, tako da se u jednom trenutku
među njih uključio njihov dispečer, sada I-optuženik pokušavajući uspostaviti vezu.
Kako se radilo o šifriranom razgovoru, pretpostavili su da se radi o komuniciranju
između pripadnika ZNG-a.
Sud je povjerovao iskazima gore navedenih svjedoka, jer su dali jasne i
kategorične iskaze, koji su u skladu jedan sa drugim i objektivno su realni, a nema
osnova da se posumnja u njihovu vjerodostojnost. Njihovim iskazima u potpunosti je
potvrđena obrana kako I-, tako i II-optuženika.
Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Ivana Korošec, utvrđeno je da je u
kritično vrijeme postojala opća zbrka u radio-foniji, te da su slate razne šifrirane
poruke, a da se ne zna, ni tko ih je slao, ni što su one značile, jer nije bilo stručnog
obrazloženja tih poruka, a što je trebalo na vrijeme ustanoviti vojska i policija, dok su
oni koji su primali i blježili informacije trebali određeno označiti jačinu prijema
signala. Također, je utvrđenog da šifrirane poruke nije prenosio I-optuženik, kao i da
nikada nisu pronađeni pravi sudionici ovih šifriranih veza.
Sud je u cijelosti povjerovao nalazu i mišljenju vještaka, jer je jasan, logičan i
uvjerljiv i dat od stručne osobe.
Uvidom u članke objavljene u tisku („Globus“, „Novi vjesnik“, „Slobodna
Dalmacija“) utvrđeno je da se „Gavrani“ pojavjluju kao pripadnici 1. Brigade, što
ukazuje da se navedene radio-stnice mogu smatrati stanicama hrvatske vojske.
Iz svega navedenog sud je došao do zaključka da se optuženicima ništa
konkretno ne stavlja an teret u smislu inkriminacije krivičnog djela ratnog zločina
protiv civilnog stanovništva iz članka 120. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH uz primjenu
članka 24. OKZRH.
Naime, na temelju izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, sud je utvrdio da je „Dunavski Lloyd“, koji za rad svojih radio-stanica ima generalnu dozvolu, u prvim
danima početka agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno grad Sisak, dao na
raspolaganje manje plovne objekte jedinicama ZNG-a, i to brodove „Zibel“ i
„Javorina“ kao i izvjestan broj brodskih radio-stanica. Radio stanice UKW kojima su
mogli međusobno komunicirati imale su „Kapetanija“ Sisak, „Hidroput“, „Dunavski
Lloyd“ i hrvatska vojska.
Nadalje je sud utvrdio da je „Dunavskom Lloydu“ na 16. internacionalnom
kanalu ometana frekvencija sa javljanjem nepoznatih učesnika „Gavrana“ i „Lima“,
za koje ničim nije dokazano da se radi o neprijateljskim radio-stanicama, već naprotiv
obrnuto, te da im je u okviru svog radnog mjesta I-optuženik samo poručio da prijeđu
na drugi kanal, dakle, niti je naredio, niti sam izvršio bilo kakovu radnju protiv
civilnog stanovništva.
U odnosu na II-optuženika, sud je utvrdio da on kao šef prometne službe, da je
i postojala prijava iz koje bi proizlazilo da I-optuženik obavlja određene nedopuštene
radnje, nije ovlašten donositi bilo kakove odluke o njegovom smjenjivanju i
suspenziji, jer je to isključiva nadležnost direktora.
Kako ničim nije dokazano pomaganje, koje se ne pretpostavlja, već se mora
dokazati motivom i umišljajem, a svijest pomagača mora obuhvaćati sva obilježja
krivičnog djela, sud je optuženike temeljem članka 340. st. 3. ZKP-a oslobodio
optužbe.
Odluka o trošku krivičnog postupka logičan je slijed iznijetog.
U Sisku, 8. srpnja 1993. godine
ZAPSNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana
od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje
žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvještena na
oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a).
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske.
SI-0078
K-21/93-


REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić,
Mirka Švalje, Josipa Žinić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom
predmetu protiv Roksandić Dragana i Korač Milana, zbog krivičnog djela iz čl. 120.
st. 1. OKZRH (ranije čl. 142. istog zakona), nakon dana 26. svibnja 1993. godine, u
odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Miljenka
Ugarković i branitelja optuženih Davora Škugor, odvjetnika iz Siska, održane glavne i
javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I-optuženi DRAGAN ROKSANDIĆ, sin Petra, rođen 26.
kolovoza 1957. godine u Glini, gdje i prebiva u ul. 29. novembra br. 6.
II-optuženi KORAČ MILAN, sin Vuje rođen 1. travnja 1957.
godine u selu Bojna SO Glina, sa stanom u Gornjem Selištu kbr. 11,
k r i v i s u
što su:
prvo okrivljeni Roksandić Dragan, kao tajnik Općine Glina i drugo-okrivljeni
Korač Milan kao predsjednik Izvršnog vijeća Općine Glina, tokom 1991. godine i
1992. godine u Glini, očito nezadovoljni sa nastupajućim demokratskim promjenama
u Republici Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog
demokratskog društva u Republici Hrvatskoj u selu Šibinama kraj Gline formirali
ratni štab, pa su u okviru toga svog zločinačkog plana organizirali, planirali i
koordinirali oružane akcije nelegalnih četničkih formacija, a zatim protivno
odredbama konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, izdali naređenje da
se izvrši napad na Policijsku postaju Glina, da se vrši progon nesrpskog stanovništva
na području Gline i šire, naređivali da se vrši otuđenje pokretne imovine kao i
uništenje stambenih i gospodarskih objekata, koji su pripadali stanovnicima hrvatske
nacionalnosti, naređivali nelegalno lišavanje slobode većeg broja pripadnika hrvatske
nacionalnosti, koji je bio odvojen u OPD Glina gdje su bili izloženi fizičkom i
psihičkom maltretiranju, uslijed čega su Šmicl Stjepan, Palajić Ivan, i Gregurić Ivan
zbog zadobivenih povreda u zatvoru podlegli,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredili da se civilno stanovništvo ubija i imovina pljačka i uništava u velikim
razmjerima,
čime su učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa
se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J U
SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20
(DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih
određuje se pritvor.
Temeljem propisa čl. 9. st. 1. ZKP-a u vezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 7.
ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od
20.000.- HRD-a, a svaki od njih paušalni iznos od 5.000- HRD-a.
Obrazloženje
Optužnicom okružnog javnog tužilaštva Sisak od 14. travnja 1993. godine
KT-175/92 optuženima Roksandić Draganu i Korač Milanu stavljeno je na teret
izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina
protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.
Istovremeno sa podnošenjem optužnice stavljen je prijedlog da se glavna
rasprava održi u odsutosti optuženih s razloga što isti nisu dostupni državnim
organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni.
Prijedlogu Okružnog javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem
vijeća oznake Kv.66/93 od 3. svibnja 1993. godine.
Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti ne osporava da su se „…u ovom
ratu zbila takva djela koja imaju karakter ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
S obzirom da smo i sami na neki način bili sudionici toga rata napred rečeno možemo
smatrati notornom činjenicom. Međutim, bez obzira što posljedica ovog djela ni po
mišljenju obrane nije sporna..“ da su upravo okrivljeni počinili krivično djelo ratnog
zločina, iste treba osloboditi od optužbe.
Svojstvo civilnih osoba navedenim u izreci nitko nije osporio.
Svjedoci Lipak Karlo, Prišek Boris, Bagić Vlado, Štajduhar Pavle, Kocmanić
Ivo i Panežić Željko detaljno i uvjerljivo podkrijepili su, svaki u ponekom dijelu, ali
svi, konačno, u cijelosti, navode optužnice.
Uračunljivost ni jednoga od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila
dovedena u sumnju tokom cijelog postupka.Kako su krivična djela obojice optuženih, nosilaca vlasti na svojem području
tada, učinjena napadom na živote i tijela civilnog stanovništva, ubijanje istog te
uništavanje u velikim razmjerima, unatoč zaštićenosti međunarodnim pravom a za
vrijeme oružanog sukoba, to su se u postupcima svakoga od optuženih stekla sva
bitna obilježja protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH.
Povreda međunarodnog prava u opisu krivčnog djela stavljenog na teret
optužnicom svakome od optuženih predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je
posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da
djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici ne moraju
biti, u krajnjoj liniji, svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava.
Nije, dakle, dvojbena krivična odgovornost optuženih.
Prilkom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31.
OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude ih kojih je djelo učinjeno, jačini
povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao
svakome od optuženih kaznu zatvora u trajanju od 20 godina u uvjerenju, da je jedino
takova kazna odgovarjuća težini od njih učinjenog.
Visina izrečene kazne zahtjeva, pozivom na propis čl. 343.- st. 1. ZKP-a,
određivanje pritvora.
Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim
izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni
iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.
U Sisku, dne 26. svibnja 1993.
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK VIJEĆA
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje
žalbe počinje teći protekom osam dana za koje je vrijeme presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a).
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske.
SI-0079K-23/93-16
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelovanje Nataše Galinić,
zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Šolaja Branka, zbog krivičnog
djela iz čl. 150. OKZRH (sada čl. 128. OKZRH), nakon dana 8. srpnja 1993. godine,
u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog državnog odvjetnika
Ivana Petrkač i branitelja optuženika Eriha Fridrih, odvjetnika iz Siska, održane
glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi BRANKO ŠOLAJA, sin Bogdana i Drage r. Nogić,
rođenog 22. kolovoza 1950. godine u Voćarcima, Srbin, sa
prebivalištem u Novskoj, ul. B. Adžije br. 17, nalazi se u bijegu,
k r i v j e
što je:
dana 22. studenog 1991. godine u Paklenici, kao pripadnik četničko –
terorističkih formacija tzv. „SAO Krajina“, protivno odredbama Ženevske konvencije
o postupanju s ratnim zarobljenicima, u tijeku oružanog sukoba protiv Republike
Hrvatske, nakon što su prethodno Gobac Vinko, Kovačević Veljko, Kliba Radenko i
Matekalo Živko, kao pripadnici hrvatske vojske prethodno bili zarobljeni na
položajima nedaleko Paklenice od strane pripadnika tzv. „Belih orlova i Martićevaca
“ u oružanom sukobu i provedeni u zatvor, prilikom ispitivanja i boravka u zatvoru
tukao ih rukama, nogama i kablom po glavi i tijelu, nanijevši im pri tome tjelesne
povrede,
dakle, vršeći pravila međunarodnog prava, surovo postupao s ratnim
zarobljenicima,
čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u
čl. 150. OKZRH (sada čl. 128. OKZRH), pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA.Temeljem propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a (sada čl. 343. st. 1. ZKP-a) nad
optuženikom se određuje pritvor.
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u vezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 6.
ZKP-a (sada članovi 90. i 87. ZKP-a) optuženik je dužan platiti trošak krivičnog
postupka u iznosu od 172.500.- HRD i paušalni iznos od 5.000.- HRD.
Obrazloženje
Optužnim prijedlogom Okružnog državnog odvjetništva Sisak KT-30/93 od
20. travnja 1993. godine Šolaja Branku stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela
protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima,
bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz čl. 150. OKZRH (sada čl. 128. OKZRH).
Istovremno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti
optuženika.
Prijedlogu okružnog državnog odvjetništva je udovoljeno pravomoćnim
rješenjem vijeća Kv-83/93 od 27. svibnja 1993. godine.
Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, založio se je za uvažavanje
eventualnih olakotnih okolnosti pri odmjeravanju kazne.
Svjedoci Kovačević Veljko, Kliba Radenko i Gobac Vinko detaljno su i
uvjerljivo podkrijepili navode optužnog prijedloga. To tim prije što su i sami bili
žrtve postupanja optuženog Šolaja Branka.
Svojstvo ratnog zarobljenika ni jednome od oštećenih tokom cijelog postupka
nitko nije osporio.
Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, bila dovedena u dvojbu.
Sam način postupanja optuženika, opisan po svjedocima upućuje nedvojbeno
na zaključak postojanja direktnog umišljaja optuženika.
Iz rečenog slijedi, da nema dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika.
Svim do sada rečenim o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa
sigurnošću dokazanim, da je Šolaja Branko svojim postupkom ostvario sva bitna
obilježja, subjektivna i objektivna, krivičnog djela suruvog postupanja sa
zarobljenicima kršeći pravila međunarodnog prava – konkretno članaka 143. i 144.
Ženevske konvenciej iz 1949. godine.
Za reći je, međutim, i to, da povreda međunarodnog prava spomenutog u opisu
krivičnog djela stavlejnog na teret optužnim prijedlogom predstavlja objektivni uvjet
kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog
djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te
stoga optuženik, u krajnjoj liniji, ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši
pravila međunarodnog prava.Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja čl. 33.
OKZRH (sada čl. 31. OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je
djelo učinjeno, jačinu povrede, zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo
učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 godina u uvjerenju, da je jedino
takova kazna odgovarajuća težini od optuženika učinjenog.
Obzirom na visinu izrečene kazne, temeljeno na propisu čl. 353. st. 1. ZKP-a
(sada čl. 343. st. 1. ZKP-a), doređen je pritvor.
Odluka o trošku temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak
odmjeren je prema stvarno nastalim izdacima tokom postupka, s tim da je paušalni
iznos odmjeren srazmjerno trajanju i složenosti postupka.
U Sisku, dne 8. srpnja 1993.
ZAPISNIČAR S U D A C
Nataša Galiniš, v.r. Željko
Barać, v.r.
SI 0080
K – 28/93 - 17
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,
Predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić,
Đure Sertić, Ivana Blažinić, članovi vijeća i Nataše Galinić, zapisničar, u krivičnom
predmetu protiv Liljak Nikole, 5. listopada 1993. godine, u odsutnosti optuženog, a u
prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženika
Zorka Kostanjšek, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i
javio
P R E S U D U
Optuženi NIKOLA LILJAK, zv. Maček , sin Vlade i Marije, rođen ožujka 1948.
godine u Borovcu gdje i prebiva na kbr. 26, Opć. Novska, Srbin
k r i v j e
što je: u tijeku 1991. godine u Borovcu, kao pripadnik četničko - terorističkih
formacija tzv. SAO Krajina u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, protivno
odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, u više
navrata sam i sa svojom grupom kojom je komandirao, uhićivao, tukao, zatvarao,
palio, rušio, pucao i pljačkao imovinu mještana Borovca, pa je tako :
13 dana 05. rujna 1991. godine u Borovcu uhitio Luku Filipović, Josipa Kvočić,
Đuru i Jelenu Bogunović, te Vladu Ivaštinović, te ih sproveo u zatvor u
Okučane i Staru Gradišku, gdje su isti zadržani i tučeni, a potom naredio da se
sva imovina Kvočić Josipa zapali, što je i učinjeno, tako da je ostalo samo
zgarište od cjelokupne imovine Kvočić Josipa,
18 22. rujna 1991. godine oko 15,30 sati u Borovcu osobno bacio ručnu bombu
ispred kuće vlasništvo Brulja Ivana, koja je eksplodirala i oštetila djelove
kuće, a potom je iz vojničke puške ispalio metak i njime u glavu pogodio
Brulja Ivana, nanijevši mu time tešku i po život opasnu tjelesnu povredu,
21 dana 11. studenog 1991. godine oko 10 sati u Borovcu naredio svojoj grupi da
se pod crkvu Sv. Martin podmetnu mine i aktiviraju, što je i učinjeno, usljed
čega je navedena crkva u potpunosti srušena i uništena,
28 neutvrđenih dana, tjekom 1991. godine u Borovcu iz garaža, dvorišta i kuća,
uzeo traktore vlasništvo Grgić Ivana, Grgić Slavka, Ivaštinović Ive i Rudolfa,
te televizor, radio i berač kukuruza vlasništvo Ivanović Antuna, te navodno
zadržao za sebe,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije
civilno stanovništvo mučio, protuzakonito zatvarao, nanosio mu povrede tjelesnog
integriteta, rušio sakralne objekte i pljačkao imovinu,
čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim
zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se
temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad optuženikom se određuje pritvor.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a
optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 405.000. – HRD te
paušalni iznos od 5.000. – HRD.
O b r a z l o ž e nj e
Optužnicom Okružnog državnog odvjetništva Sisak od 21, svibnja 1993.
godine KT – 180/92 Liljak Nikoli stavljeno je na teret izvršenje kaznenog djela protiv
čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva – iz čl.
120. st. 1. OKZRH.
Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u
odsutnosti optuženika. To stoga, što isti nije dostupan državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan.
Prijedlogu Okružnog državnog odvjetništva udovoljeno je pravomoćnim
rješenjem ovoga suda Kv – 94/93 od 30. lipnja 1993. godine.
Tokom dokaznog postupka saslušani svjedoci Grgić Mirko, Filipović Luka,
Brulja Katarina, Bogunović Đuro, Ivaštinović Nikola, Brulja Ivan, Ivaštinović Mato,
Bogunović Jelena, Bulatović Reza, Ivaštinović Marija, Ivaštinović Rudolf,
Ivaštinović Ankica i Filipović Marija u cijelosti su podkrijepili ama baš svaku tvrdnju
optužnice, pa tako, da je optuženik bio u vrijeme događaja pripadnik četničko –
terorističke formacije, da je 05. rujna 1991. godine u Borovcu uhitio Filipović Luku,
Kvočić Josipa, Jelenu i Đuru Bounović te Ivaštinović Vladu, proveli ih u zatvor u
Okučane, gdje su zadržani i tučeni, a potom naredio da se imovina Kvočić Josipa
zapali, da je dana 22. rujna 1991. godine osobno bacio ručnu bombu pred kuću Brulja
Ivana, a ova eksplodirala i oštetila kuću, a potom iz vojničke puške ispalio metak u
glavu Brulja Ivana, nanijevši mu tešku i po život opasnu životnu povredu, da je dana
11. studenog 1991. godine naredio miniranje crkve Sv. Martin u Borovcu, što je
uzrokovalo njeno rušenje, da je tokom 1991. godine u Borovcu iz dvorištu kuća
traktore Grgić Ivana i Slavka, Ivaštinović Ive i Rudolfa, te televizor, radio i berač
kukuruza Ivanović Sntuna, zadržavši to za sebe.
Obrana ni jednom riječju nije prigovorila istinitosti rečenom po svjedocima.
Svojstvu oštećenika kao civilnih stanovnika nitko nije tome osporio.
Nema dvojbe da se sve to zbivalo za vrijeme oružanog sukoba a suprotno pravilima
međunarodnog prava, konkretno Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva
za vrijeme ratnog sukoba, a od 1949. godine.
Povreda međunarodnog prava Ženevske konvencije, koja je već naprijed već
označena, predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti. Znači, da nije za krivičnu
odgovornost optuženika važna njegova spoznaja da svojim postupanjima krši pravila
međunarodnog prava.
Uz, izrijekom, stavljeno do znanja obrani neosporavanje točnosti činjeničnih
navoda optužnice, ovaj sud ne može prihvatiti tvrdnju te iste obrane kako u
konkretnom slučaju treba primijeniti zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka
za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske.
To stoga, što se, po ocjeni ovog suda, obrana neutemeljeno poziva na
primjenu spominjanog Zakona, ni ne pokušavajući spomenuti bilo koju od osnova za
primjenu istog, a sud, kad već zna takovu tvrdnju obrane, sam ne nalazi osnova za
njegovu primjenu.
Prilikom odmjeravanja kazne optuženiku, imajući u vidu svrhu kažnjavanja
(čl.. 31. OKZRH) stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno,
sud je optuženom Liljak Nikoli izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a u
uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarajući težini od njega učinjenog kaznenog
djela.
Određivanje pritvora uslijedilo je primjenom propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a. Odluka o nadoknadi troškova krivičnog postupka temelji se na izreci citiranim
propisima, a sam trošak odmjeren je prema stvarno nastalim izdacima.
Paušalni iznos sramjeran je duljini trajanja postupka.
U Sisku, dana 5. listopada 1993.
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Nataša Galinić, v.r Željko Barać
POUKA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.
Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe
počinje teći protokom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na
oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a).
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske.
SI 0081
K- 31/93-19
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVARSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Baraća,
predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić,
Đure Sertić, Josipa Žinić, članova vijeća Marije Bogdan, zapisničara, u krivičnom
predmetu protiv optuženih Jovana Maljković, Nikole Maljković, Dragana Japranin,
Nikole Begović i Branka Matijašević, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1.
OKZRH, nakon dana 13. listopada 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u
prisutnosti zamjenika okružnog državnog odvjetništva Ivana Petrkač i branitelja
optuženih Hamdije Unkić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave,
izrekao je i objavio
P R E S U D U
I – optuženi JOVAN MALJKOVIĆ, sin Stojana, rođen 15. svibnja 1991.
godine u Sisku sa prebivalištem u Panjanima kbr. 32. SO Kostajnica, Srbin, radnik, oženjen, SSS,
II – optuženi NIKOLA MALJKOVIĆ, sin Stojana, rođen 06. prosinca 1958.
godine u Sisku, sa prebivalištem u Panjanima 32, Općina Kostajnica, poslovođa, u
proizvodnji papira, oženjen, otac dvoje djece, Srbin,
III- optuženi DRAGAN JAPRANIN, sin Bogdana, rođen 23. prosinca 1952.
godine u Kostajnici, sa prebivalištem u D. Kukuruzarima kbr. 59, vozač, Srbin
oženjen, otac dvoje djece, SSS,
IV – optuženi NIKOLA BEGOVIĆ, sin Slavka, rođen 1. studenog 1952.
godine u Babinoj Rijeci, sa prebivalištem u Kostajnici, ul. 7. BUD br. 96, Srbin, SSS,
umirovljenik, oženjen
V – optuženi BRANKO MATIJAŠEVIĆ, sin Ilije, rođen 24. travnja 1929.
godine u D. Velešnji, Opć. Kostajnica sa posljednjim prebivalištem u D. Velešnji kbr.
27, Srbin
k r i v i s u
što su :
1./ u tijeku 1991. godine u H. Kostajnici kao pripadnici četničko –
terorističkih formacija tzv. SAO Krajina u oružanoj pobuni protiv Republike
Hrvatske, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za
vrijeme rata i o postupanju sa ratnim zarobljenicima,
15 dana 08. rujna 1991. godine, nakon što su u ulici Žrtava fašizma br. 2,
opkolili kuću vlasnika Bišćan Mladena u kojoj su se nalazili Bišćan
Mladen, Bišćan Anđelka, Brkljačić Jagoda, Badrić Gojko i Bišćan Danijel
i kad su se ovi predali i odložili svoje naoružanje, budući nisu mogli
uspješno pružati otpor, te sa podignutim rukama izašli iz kuće, sve njih
osim Bišćan Danijela rafalnom paljbom iz protuavionskog topa ubili, a
Bišćan Danijela uhitili te ga prilikom ispitivanja ispred kuće Maksimović
Petra tukli puškama i nogama, nanijevši mu pri tom tjelesne povrede,
III – optuženi Japranin Dragan i IV – opt. Begović Nikola
2./ neutvrđenog dana u listopadu mjesecu 1991. godine D. Velešnji došli u
kuću vlasništvo Sović Stjepana, a potom po kući pucali, Sović Stjepana itudarali
puškama i nogama, nanijevši mu pri tom tjelesne povrede, a njegovu suprugu Milu
silovali,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno
stanovništvo ubijali, mučili i nanosili su povrede tjelesnog integriteta,
čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –
ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa
se temeljem istog zakonskog propisa O S U Đ U J U
SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20
(DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se
pritvor.
Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 7. ZKP-a
optuženici su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 199.800. –
HRD i temeljem toč. 6. istog članka i stavka platiti svaki paušalni iznos od 5.000. –
HRD.
Obrazloženje
Okružno državno odvjetništvo iz Siska, je optužnicom KT-184/92 od 21.
lipnja 1993. godine stavilo na teret I – opt. Maljković Jovanu, II – opt. Maljković
Nikoli, III – opt. Japranin Draganu, IV – opt. Begović Nikoli i V – opt. Matijašević
Branku izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim
zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH.
Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u
odsutnosti optuženih s razlogom, što isti nisu dostupni državnim organima, a postoje
naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni.
Prijedlogu Okružnog državnog odvjetništva je udovoljen.
Tokom postupka provedeni dokazi saslušanjem svjedoka Bišćan Danijela,
Ivanišević Molke, Ivanišević Ane, Sović Stjepana i Sović Mire detaljno i u vjerljivo
podkrijepili su navode optužnice.
Branitelj postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je da izvedeni dokazi
tokom postupka upućuju na zaključak da su optuženici doista počinili kaznena djela,
kojima ih se tereti, slijedom čega predlaže uzimanje olakotnih okolnosti u obzir
prilikom odmjeravanja kazne.
Svojstvo civilnih osoba oštećenicima nitko nije osporio.
Kako je krivično djelo učinjeno napadom na živote i tijela za vrijeme
oružanog sukoba, te spram civilnih osoba zaštićenih međunarodnim pravom
(Ženevska konvecija), to su se u postupcima svakog od optuženih stekla sva bitna
obilježja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina
protiv civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH.
Iako, možda, izgleda, obzirom na način opisivanja činjeničnog stanja, sadržan
optužnicom, da se radi u odnosu na III – opt. Japranin Dragana i IV – opt. Begović
Nikolu, na postupanje u stjecaju, za reći je, ovaj sud to tako ne shvaća, jer je očito,
imajući u vidu da se radi o krivičnom djelu ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva, riječ o jedno te istom ratu, tokom kojeg, po istoj osobi učinjeno samo
jedno kazneno djelo pravno tako kvalificirano, dok više raznolikih postupaka imade
se shvatiti kao dio činjeničnog opisa protupravnog postupanja, a potom imali za to osnova, uvažavati prilikom odmjeravanja kazne.
Uračunljivost kod nijednog od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila
dovedena u sumnju tokom cijelog postupka.
Način postupanja svakoga od optuženih, opisan po svjedocima, a sadržan i
izrekom presude, a sa nespornim posljedicama, naročito pogibanjem ljudi, kroz cijelo
vrijeme vršenja djela poznatim i optužnicama, upućje na nedvojbeni zaključak
postojanja direktnog umišljaja svakog od optuženih.
Krivična odgovornost optuženih nije, dakle, dovedena u dvojbu.
Povreda međunarodnog prava u opisu kaznenog djela stavljenog na teret
optužnicom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i
okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti
protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici, u krajnjoj liniji, ne
moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava.
Prilikom odmjeravanja kazne svakom od optuženih sud je imao u vidu svrhu
kažnjavanja, stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu
povrede zaštićenih dobara i okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, a što je sve moguće
jasno razabrati kako iz činjeničnog opisa kaznenog djela, tako i iz obrazloženja u
njegovu dosadašnjem djelu.
Jedino izrečena kazna zatvora u trajanju od po 20 godina svakom od
optuženih, uvjerenje je suda, odgovarajući je težini od njih učinjenog,
Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora.
Odluka o trošku, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom
postupka, temelji se na u izreci citiranim propisima.
Paušalni iznos odmjeren je srazmjerom dužini trajanja i složenosti postupka te
imovinskim prilikama optuženih.
U Sisku, dana 13. listopada 1993.
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK
VIJEĆA
Marija Bogdan, v.r Željko Barać, v.r
POUKA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.
Branitelju optuženih kojima je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe
počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj
ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a)
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
ZD 0021




REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU Kio
93/96
R J E Š E NJE
Istražni sudac Županijskog suda u Zadru, predmetu protiv okr. Nedjeljka Jankovića i
dr., zbog djela iz čl.120.st.l. OKZ RH, odlučujući o zahtjevu istrage Županijskog
državnog odvjetništva u Zadru, od 21. ožujka 1996. godine, temeljem čl.150.s.tl. i 2.
ZKP,
r i j e š i o je
protiv okr.
1. NEDJELJKA JANKOVIĆA zv. "Neđo" sin Pere, sada nepoznatog mjesta
boravka,
2. SLAVKA DOKIĆ zv. "Dole", sin Ratka, sada nepoznatog mjesta boravka,
PROVEST ĆE SE ISTRAGA
jer postoji osnovana sumnja,
da su u listopadu i studenom 1991. godine u Zemuniku Donjem, Tinju i
Jagodnji Donjoj te ostalim mjestima Ravnih kotara nastanjenim Hrvatima, tijekom
oružanog sukoba između tzv. JA i srpskih paravojnih postrojbi, na jednoj strani i
oružanih snaga Republike Hrvatske, kao naoružani pripadnici paravojnih postrojbi
(vojnici tzv. 180 mtbr u sastavu tzv.9.korpusa JA) - provodeći velikosrpsku ideju
vojnog osvajanja i izdvajanja dijela teritorija Republike Hrvatske, protivno čl.3. toč.
1e čl. 146. i čl.147. Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata i protivno
čl.4. toč.2 d i g. Dopunskog protokola uz tu Konvenciju o zaštiti žrtava ne
međunarodnih oružanih sukoba, vršili brutalno zastrašivanje Hrvata kako bi ih
natjerali da napuste svoje domove i područja tzv. RSK odnosno onemogućili im da se
vrate u svoje domove, pa su tako u Zemuniku Donjem i Tinju zapalili nekoliko kuća
u vlasništvu Hrvata, a dana 1. studenog 1991. godine u Jagodnji Donjoj došli u kuću
Jandre Žepina, stare 70 godina, pa od nje uz prijetnju oružjem tražili da im preda
novac, a kada je izjavila da nema porazbijali joj pokućstvo u kući (televizor,
zamrzivač, stroj za šivanje i stakla na prozorima i vratima), a kada su kazali da će sve
zapaliti ona iz ormara izvadi i njima predala 1.000 DEM i dinarsku protuvrijednost
od 500 DEM, nakon čega su u konobi prolili 700 litara vina i 20 litara rakije, a zatim
otišli u napuštenu kuću Duje Žepina koju su zapalili, a potom se uputili u kuću