Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nymphea

Marketing

Jaja i sok na minus 16


Ili, kako ponovo otvoriti blog nakon višegodišnje suše?

Najbolje jednom pričom. Još ako je istinita…

Naime, u prosincu sam ostala bez posla i otad više-manje dane provodim pišući molbe i životopise, obilazeći razne službe i družbe, družeći se s prijateljima tijekom i van njihovog radnog vremena, te, narafski, odlascima u nabavku. (Brigu o klincima i mužu neću ni spominjati, kao ni beskrajne kuharske i pekarske egzibicije kojima kratim vrijeme...)
Jutros je kćer poželjela piti soka od naranče.
Za vikend najavljuju novi snjegmagedon i upućuju naivne na spremanje zaliha, pa pomislih: fali mi jaja u frižideru, a djeca bi se mogla zaželjeti kolača… I dok sam vezivala drugi metar žniranaca na gojzama, sjetih se da moram kupiti i vunu za jednu obećanu kapu. Znate ono kad se počnete hvaliti svojim novostečenim vještinama svojim frendicama i ponosno pokazujete ispleteni uradak, pa nekome neobavezno izleti: „E, daj napravi i meni!“, a vi još neopreznije obećate: „Ma, ofkors!“ O neobranom grožđu iz ovog primjera ćete čitati jednom drugom prilikom. Vratimo se mi na odlazak u dućan.
Daklem, kad odlučite izaći iz kuće na minus 16 u dvajspet slojeva nepropusne obuće i odjeće, onda je razlog za taj izlazak vraški dobar: vidi gore ono o jajima i soku!
Jesam li vam već rekla da volim gradske službe u Zagrebu? Osim što snijeg ni nakon stoljeća i tisućljeća padanja nije naučio da treba padati lokalno, a djelovati globalno - samo po travi i drveću, nikako po prometnicama, nogostupima i krovovima! – tako ni led nije naučio da se sam očisti ili posipa pepelom, ovaj, solju… Iako je gradska uprava najavila kažnjavanje onih koji se ne pridržavaju lijepog ponašanja i ne čiste nogostup ili kolnik ispred svojih vrata. Ohrabrena napisima u dnevnim novinama da je tome uistinu tako te da su se ljudi prihvatili lopate i soli, krenuh jutros korakom lakim po gore navedene namirnice e da ne bi slučajno u mojoj kući zavladala kakva neutješna nestašica. Prva postaja: dućan s vunama, primjerak odabran i plaćen, tračeraj s prodavačicom obavljen, izmijenjeno par korisnih savjeta s obje strane i na obje igle, pa put pod noge do trgovine gospona Tajkunorovića… Kupljeno: dvije glavice zelene salate, jaja, 10 komada, dobro uščuvanih, šunka za senGviče, pecivo sa sirom i sok od naranče, (navodno) prirodni. Blagajnica mrkog pogleda mi je dobacila dvije vrećice u lice poput proverbijalne rukavice koje sam prezrivo odbacila s jednim Pffff! Jer ja imam svoju eko platnenu vrećicu kupljenu u Belgique ljetos (Ha!). Potrpah stvarčice i krenuh kući. Jutro lijepo i svježe, snijeg škripi pod izbrazdanim džonovima na (inače pouzdanim) gojzericama za najteže vremenske uvjete, ruke u flis rukavicama, a na glavi kapa i kapuljača. U zraku se roje majušne pahuljice, a ja polako i sigurno, grickajući svoje pecivo, vozim slalom po nogostupu niz Ozaljsku…
Znate taj osjećaj kad ste uljuljkani da je sve pod kontrolom i da sigurno jezdite svojim putem… ono, osjećate se kao Ježurka Ježić dok šumom luta...
Dok vam se odjednom, nekim čudom, pločnik ne izmakne ispod nogu pa tresnete svom snagom na svoju pozadinu!
Moja ekoložik vrećica s namirnicama je poslužila kao ublaživač pada pod lijevom rukom kojom prilikom se tetrapak od soka razletio od silnog pritiska (kao vrećica kad je napušete pa je udarite dlanom i ona uz tresak ispusti sav zrak i dobije novu rupu na drugom kraju ;-), a po okolnom snijegu, mojim nogama i jakni cijedio se žuti sok… U kutiju s jajima se nisam usudila ni pogledati… Prvi nagon je bio spašavanje onog klupka vune s početka priče: izvadila sam ga van, papirnata vrećica se raspala, a ja sam tako, sva se cijedeći pokucala na onaj isti dućan s vunom i koncima i zamolila prodavačicu da mi udijeli jednu plastičnu vrećicu za klupko. Učinilo mi se da vidim kako se presavija i drži za trbuh upirući prstom u mene, nakon što je zatvorila vrata za mnom i istjerala mene i moju platnenu vrećicu u kojoj se šunka već marinirala u soku od naranče.
Interesantno je da su se na listovima salate odmah pojavili žuti kristalići leda, pa sad salata s pravom ima naziv kristalka.
Enivej, odšepetala sam kući slomljenog ponosa i dobro natučene guze ostavljajući za sobom žuti trag u snijegu. Kap ko kap. Kao Ivičina Marica.
I, sad… što reći: u Jamerici bih tužila vlasnika kuće ispred čijeg ulaza sam pala i dobila bih milijunsku odštetu u zelembaćima pa ne bih trebala ni razmišljati o traženju posla. U Hrvatskoj sam se sjetila bliže i daljnje rodbine onih koji žive u dotičnoj kući i time vjerojatno zaradila nekoliko negativnih karmičkih bodova. Smijemo se Splićanima koji se lome po rivi pod štekatima i Marmontovoj, a ni sami baš nismo orni za uhvatiti lopate i počistiti ispred svojih ulaza.
U mojoj zgradi ima cca 5 zdravih i kršnih muškaraca od kojih se samo jedan u proteklih desetak dana stvarno i prihvatio lopate (i taj je moj ;-). Znam da nije reprezentativan uzorak, ali je za razmisliti, kao i u mnogim drugim stvarima na lokalnoj i široj razini: hoćemo li sami čistiti ispred svojih vrata ili ćemo vazda čekati da to učini netko drugi (a pritom ćemo si uredno lomiti noge, razbijati jaja i psovati susjede ;-).

A vi si sad mislite jel' ja to pričam o snijegu il' o labudovima…

Čuvajte se zime, grijte se zagrljajima (i/ili kuhanim vinom i rakijom) i povremeno se družite sa svojom lopatom (a može i susjedovom)! Naravno, i čitajte i dalje moj blog. Obećajem da ću počistiti svu prašinu i paučinu, te potjerati paukove u kutove. A s vremena na vrijeme ću napisati i pokoji tekst. Tek toliko da se ponovo počnemo družiti! ;-)


Post je objavljen 10.02.2012. u 17:25 sati.