"Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerojatno, ali je plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život."
Započet ću stihovima Meše Selimovića iz moje privatne Biblije knjige «Derviš i smrt».
Iako po prvi put u životu dvojim u Mešine riječi.
Ne znam da li ste čuli za Elias Schwartz-a?
Ne znam bili je i ja čula da mi je nije davno pročitao moj tata.
On je nizak, okrugao, proćelav, sredovječni samac židovskog porijekla.
“Obični starinski postolar”, kako on sebe voli nazivati.
Moj tata za njega bi rekao da je Božiji poslanik, mudar i darovit lik.
Jednom prilikom jedan čovjek donio mu je stare cipele na kompletni popravak!
Elias Schwartz ih je pregledao vrlo pomno.
Tonom u kojem je bilo žaljenja i isprike na kraju je presudio da cipele nisu vrijedne popravka.
Mušterija je tu nesklonu presudu prihvatila.
On je zatim sa cipelama nestao u stražnjoj prostoriji radionice, dok je mušterija ostala čekati u čudu.
Vratio se i pružio mu cipele u smeđoj papirnatoj vrećici.
Da ih ljepše odnese kući, pomislila je mušterija.
Kad je te večeri kod kuće otvorio vrećicu, našao je u njoj dva poklona i poruku.
U svakoj je cipeli bio čokoladni kolačić umotan u voštani papir.
A u poruci je pisalo; “ Ono što ne vrijedi činiti, može se učiniti samo loše.
Razmislite o tome. Vaš Elias Shwartz.”
Moj se život posljednjih godinu dana dijelio na ono što je bilo i na ono što ne znam što će biti.
Čudan je život i čudni su ljudi, izdaju te a vole, ljube te u obraz a ne mogu gledati u oči, osuđuju tvoju prošlost i ismijavaju djela, a tragovi su i tvoji i njihovi isti, vode se inatom a čine dobra djela i nikad ne znaš što će pobijediti i kada!
Zli, blagi, dobri, okrutni, nepokretni, olujni, otvoreni,lažni, sve smo to i sve smo između toga.
Htjeli bi sve sačuvati, a tako smo se izgubili, da na kraju više ne znamo ni što smo.
Ali sve se plaća u životu, pa i ljubav.
Nije moguće da smo mi ljudi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano okrutni?
Raznježeni , a oholi? Sretni i tužni ?
Nije moguće da smo jedino i uvjek spremni se zakleti na ljubav, jedinu sigurnu neizvjesnost u ovom neizvjesnom svijetu?
Doživljavala sam ovo stanje i ranije u životu, sukobe u sebi i oprečne misli.
Treba ukrotiti loše misli, one nisu od Boga,treba na to paziti stalno kao na vatru.
Ali i obuzdati meko srce i čuvati ga, jer je jedina prava vrijednost koju posjedujem i koje mi je tata ostavio u nasljeđe.
Treba ga sačuvati, a ja po prvi put ne znam kako.
Svjesna sam da ovo što mi se desilo samo je opomena, nikako nesmije biti putokaz.
Surovost u ime plemenitosti je strašna , osjetila sam to na svojoj koži i ne želim vratiti istom mjerom.
Ali život je čudo i Bog nas uvijek podsjeti i prodrma kad god postanemo oholi i pomislimo da smo bolji od drugih pa kad padnemo sa svog pijedestala sretni smo što smo ostali živi.
Prije točno tri godine napisala sam na ovom blogu;
“Da bi bili iskreno sretni jedan je uvjet koji obavezno mora biti zadovoljen, moramo moći oprostiti. Iskreno oprostiti, duboko u sebi bez fige u srcu.Tata me učio, tko oprosti najveći je!
S vremenom shvatila sam da je to jedna od najvažnijih lekcija koje je usadio u mene.
Hrabri me spoznaja da je moje srce veće od srca ljudi koji su loši i ne znaju drugo doli mrziti, jer ljubav nadilazi svaku mržnju.Meni ne treba njihovo «oprosti» da bi našla svoj mir, tražim ga u svom srcu.
Ljudi ne mogu biti toliko loši koliko ja mogu biti dobra. Naša topla srca, njihova je šansa da ozdrave, pokaju se.
Ja sam ta koja svojim primjerom moram pokoriti mržnju, dotaći njihovu dušu i smekšati je.
Jer oni koji mrze najčešće nemaju snage pokajati se dok ne uvide tuđu milost, ljubav i oprost.
Svaki čovjek u sebi mora stvoriti uvijete da bi milost zahvatila njegovo srce i da bi onda našao istinsku sreću, prvi uvjet je da oprosti sebi i drugima, da u njegovom srcu nema mržnje.”
O kako sam tada mislila da se poznajem!
Pitala sam mog svečenika Joela u našim dugim razgovorima zašto mi se sve ovo desilo, kako, čemu?
Zašto Isus pred mene stavlja tako velika i baš takva iskušenja?
Odgovorio mi je iskreno;
“Ne znam, ali čini mi se da ne želi sa tobom razgovarati površno. Mora da posebno dobro čuje tvoje šaptanje u zadnjem redu crkve i sviđa mu se što čuje, pa ti je pružio izazov.To dobiju samo miljenici”.
Ako se pitate kakve veze ima Elias Shwartz sa svim ovim, pa ja razmišljam što dalje u životu učiniti i kako to učiniti a da ne ispadne loše.
Jer po prvi put u svom životu sigurna sam da nisam sigurna u ništa, a ponajmanje u svoje milostivo srce, jer je satrano od svih onih dragih ljudi sa figom u srcu koji su se kunuli u svoje poštenje.
Moj svečenik Joel nije znao potpun odgovor na moje pitanje.
Možda se odgovor krije u onoj pjesmi Rolling Stonesa u onom čuvenom stihu o tome kako ne možeš uvijek dobiti što želiš, ali ponekad dobiješ ono što ti treba!
I pazite jer to vrijedi i za sve vas koji upravo čitate ovu moju priču…
Post je objavljen 08.02.2012. u 00:30 sati.