Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/karmelo

Marketing

E, sada i malo realnosti

Odletjela je tada dakle za Kanadu, u novi život, a ja sam se teška srca vratio u Osijek. Špekulirajući kako sve ne može više dugo trajati, kako ću je brzo potražiti, ili će se ona sigurno vratiti kada se stvari normaliziraju. Tek sam napola shvaćao zašto je morala otići, a napola me to ljutilo. I razočaralo!
Bila je tek završena medicinska sestra iz okolice, dijete oca miješanog porijekla i majke Hrvatice, sama je došla ponuditi svoju pomoć skoro na samu liniju fronta, svakako tamo gdje nisu baš mnogi tada išli dobrovoljno. Osobito ne žene. I pomogla je puno, sasvim realno govoreći spasila neke živote i svoj stavila na kocku, za ono vrijeme ,nevjerojatno dugih pet mjeseci. Do tada su joj spalili kuću jer je bila u srpskom naselju, te grubo napali oca u Gradu, jer je imao pogrešno krsno ime.
Ja sam bio tek nešto stariji i jedan od pomoćnika zapovjednika jedne od jedinica za posebne namjene, ponajviše jer sam došao među prvima i jer sam zahvaljujući očevim problemima onoga Proljeća '71. imao izvrstan pedigre. I kvalitetno oružije što je mi je otac nabavio da lakše obavim što on više nije mogao zbog godina, a što je tako dugo sanjao. Možda i zbog pokoje mladenačke ludosti koja se posve uklapala u to kaotično vrijeme.....Posebne namjene su tada ponajviše podrazumijevale još za nijansu luđe projekte nego li je vrijeme ionako bilo posve ludo!. Pa su mi prijatelji nadprosječno puno trebali i usluge saniteta....koji nisu izravno prešli u nadležnost neke druge službe. A i imali smo neki bolji status, znalo se što sve radimo, nadodavalo u junačkim pričama još i više, pa smo valjda lakše upadali u oči. Nju pak nije bilo teško uočiti, s predivnim kestenjastim uvojcima i jednim od najplavijih pogleda što sam vidio do danas. I osmjehom za koji su se mnogi njezini pacijenti kleli da im je pomogao više od lijekova! Svi smo valjda bili bar po malo zaljubljeni u nju!U situaciji prepunoj adrenalina i sa sasvim bjelodanim dokazima kako nema jamstva da sutra postoji, skoro svakodnevno, naše su se strasti brzo sjedinile i izgradile neku lijepu kulu nedodirljivu svum zlu uokolo. Zajednički su sati postali toliko intenzivni i magični da se činilo kako je to sasvim dovoljna svrha života. Vrijeme smo počeli računati prema mogućnosti da se bar vidimo i dotaknemo, a budućnost, naša budućnost, bila je tako izvjesna da se podrazumijevala, nikada nismo imali niti potrebu razgovarati o njoj drugačije nego kao izvjesnoj! I moja je mama, već kada smo drugi puta došli k njima, počela govoriti, kada se doseliš, kada se oženite, kada budete imali djecu, ne ako.....
I onda je njezin otac dobio ponudu bliskih rođaka iz Kanade da se usele u nekakvu njihovu kuću i budu tamo koliko žele, te da im mogu srediti papire....Mogu zamisliti koliko se jadan straha nauživao zbog nje i bez svoga incidenta i gubitka svega, te kako zapravo uopće i nije mogao odbiti.
No...realnost iz naslova....
Dva tjedna nakon njezina odlaska poslao sam joj pismo puno ljubavi i planova, pa i isprike na neki muški, grubi način. I bio siguran kako je opet sve u redu među nama, kako je samo pitanje dana kada će slično pismo stići u obratnom smjeru. Kako je naša ljubav tako velika da je par tisuća kilometara prava sitnica. Te nastavio raditi što sam već držao da se mora, ne baš rijetko i na način koji danas vidim prilično daleko od razmnog ponašanja. Kaos rata me posve obuzeo, događaji su se smjenjivali filmskom brzinom, a stjecajem okolnosti i pukom srećom što sam uporno preživljavao, penjao sam se hijerarhijom i privid važnosti je postao nova pokretačka sila. Pismo iz Kanade međutim nije nikada stiglo, ne tih mjeseci. Niti telefonski poziv u dom mojih roditelja. Mobiteli još nisu postojali! Čak i dan danas ne znam je li i moje stiglo, je li bila ispravna i kompletna adresa što sam je krišom dobio na Plesu. Nisam provjeravao kada je bilo važno, valjda iz glupavog inata....poslije je bilo bez smisla....Naišle su i neke druge žene, odluka o napuštanju vojske kada su neke stvari tamo prevršile moju mjeru, povratak u Zagreb, završetak studija, zaposlenje, godina u misiji u Njemačkoj, politika...i tako dalje, i tako dalje. Prođe dvadeset godina samo tako!!! Još koju godinu kasnije, na našim "ratnim" sastancima s pokojim praznim stolcem, poneko je znao pitati za nju....a tada je i to prestalo.
Oni su se smjestili izvan očekivanja, dobila je stipendiju, otac posao i papire, postala je socijalni radnik. Pred kraj faksa, tri godine nakon odlaska, udala se za svog profesora, ima četvero djece i za muža kaže da je najbolji čovjek kojega bi mogla zamisliti. Otac joj je ostao tako impresioniran Kanadom da je pred smrt, nakon što je vidio svu svoju unučad, izričito zahtjevao da ga sahrane tamo, i da niti ne pomišljaju da ga vraćaju iz tako bajne zemlje!
Javila se tek osamnaest godina kasnije, da dolazi srediti neke stvari i da bi me voljela vidjeti. Večerali smo i razgovarali dosta dugo dva puta. O svemu, osim o nama. Shvatila je , skoro sam siguran, da je laž kako joj je općina stavila krov na kuću i kako održava dvorište i voćnjak sve ove godine, zbog urednosti mjesta, makar me nije izdao stari susjed koji to rado čini za koju stotinu kuna dodatka na penziju, već godinama. Jedna mala suza u uglu oka, tada, dok sam joj pričao tu izmišljotinu, bila je možda jedini znak slabosti sve to vrijeme. A kakvog je smisla imalo priznati besmislenu rabotu pokrivanja poluizugorene i sada već posve trule kuće i održavanja desetak voćaka za nikoga??!
Eh, da, i prsten od bijelog zlata na ruci, isti kakav i ja nosim već tako dugo da bi ga se jedino moglo prepiliti....Ni njh nismo spominjali, jer također zapravo više ne postoje u realnosti, tek su varavi odsjaj mašte, nostalgije!
Što ostaje dakle? Niz pitanja koja nikada neće biti izrečena, pretpostavki i realnih događaja, teorija u kojima se tako surovo suočavaju iluzije i velike riječi s jedne strane i Život s druge.
Postoje li dakle ljubavi tako velike da ne ovise o ničemu, postoje li ljudi koje vole tako jako da ne poznaju granice ičega? Ne, koliko ja znam ! A vi ?

Post je objavljen 07.02.2012. u 12:12 sati.