Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/samebodynewsoul

Marketing

1. Every tear is a waterfall

Tmurni oblaci bijahu skrivali zvjezdano prostranstvo, presijavajući se sivim nijansama munja, dok je kiša ljutito udarala o prozor, djelujući umiravajuće na njeno srce. Navala adrenalina izazvala ju je da nepromišljeno uništi sve oko sebe, ali onaj mali djelić razuma je prevagnuo. Umjesto da napravi štetu vrijednu nekoliko tisuća franaka, jednostavno se sklupčala lijući gorke suze. Ne, nije shvaćala čime je sve ovo zaslužila, ali Bog je svima odredio njihov put i znala je da je samo pitanje dana kada će uspjeti naći izlaz iz slijepe ulice. Međutim, svakim danom je starila, a s njenim godinama nada je isparavala. Nikada nije znala kakav je osjećaj probuditi se u toplom krevetu kuće, prepune roditeljske brige i obiteljske ljubavi, a svake je sekunde bila uvjerenija kako će ta zagonetka i dalje ostati neriješena. Teško je gledati djecu u parku kako se igraju dok brižne oči majke pomno prate svaki njihov korak da se ne bi ozlijedila, dojenčad koja plače bez prestanka iako ih milo lice laganim pokretima pokušava umiriti, ali s vremenom to sve postane prihvatljivo. Čovjek je najgora životinja, navikne se na sve, unatoč boli koju neki prizori izazivaju. Unutar sebe žarko je željela imati osobu kojoj može vjerovati i makar na sekundu ne osjećati se odbačeno, ali takvu osobu je teško naći. Svi su gledali vanjštinu i materijalno stanje. Vrline su jednake nuli ako ti otac nije direktor neke tvrtke. Umjesto da se ne deprimira žalosnim činjenicama, jednostavno je podigla zidove oko svoga srca, oslanjajući se samo na sebe. Svi su je doživljavali kao samozatajnu osobu koja ne mari za njihove djetinjaste zezancije, iako nisu mogli ni naslutiti koliko jedna mala riječ može oštetiti čovjeka. Katkad sve to prijeđe granice, stvari izmaknu kontroli i prevagne onaj dio srca mazohista, kojemu je potrebna svježa bol da zamijeni sadašnju. Mnogi bi to nazvali ludostima nezrelih adolescenata koji još nisu okusili prave vrijednosti života, ali što ako se životne radosti svedu na tih par sekundi navale endorfina? Kako se nadati boljemu srca ako si posljednje godine života proveo u jadu i plaču prepunom neostvarenih obećanja? Možda je bolje odustati, jer onaj koji se ne nada, taj se i ne razočara. Doduše, nisam sigurna koja je opcija gora, umrijeti povrijeđen ili koračati sigurnim putem, svodeći život na iščekivanje smrti.

Post je objavljen 06.02.2012. u 21:12 sati.