Pojam 'bus-cama', ili 'bus-krevet', različit je u Čileu od onoga u Brazilu. S obzirom da je put od Puerto Montta do Valparaisa jedan od najdužih na ovom putovanju u ukupnoj dužini od 1200 kilometara, odlučio sam za tih šesnaest i kusur sati uzeti 'bus-krevet'. Za razliku od Brazila gdje sam, skoro na početku svoje južnoameričke pustolovine, između Foc de Iguacua i Curitibe zaista dobio krevet u busu, između Puerto Montta i Valparaisa, iako ga Bus Norte promovira kao 'bus-cama', vozi autobus čiji se nasloni sjedala mogu spustiti tek nešto malo više od uobičajenog. Nije pretjerano udobno za tako dugu vožnju, ali izdržljivo. Bilo je na ovom putovanju i težih situacija. A kada je po dolasku u Valparaiso stjuard uredno posložio netom korištene deke i jastuke, bez da je promijenio jastučnice, za nove putnike u obrnutom smjeru, zakleo sam se više nikada ne koristiti iste u busevima.
Malo prije jedanaest ujutro autobus napokon dolazi u Valparaiso. Putem je stao tek nekoliko puta, uključujući i jedno malo duže stajanje u Santiagu i Vini del Mar, dovoljno da se izađe van i nabrzaka protegnu noge. Moram priznati da je vožnja na kraju bila dosta udobna. Cijelim putem je cesta bila vrlo dobra, mnoge dionice su bile čak autoceste, a i na kraju ovog mog južnoameričkog lutanja toliko sam umoran da jednostavno nije ni teško sklopiti oči i prespavati šesnaest i kusur sati.
Iako sam Vinu del Mar vidio samo kroz prozor autobusa, nije na mene ostavila nekakav dojam. Nekada poseban grad, danas je Vinu posve progutao rastući Valparaiso i ova dva nekada razdvojena grada danas su spojena u jednu veliku konglomeraciju. No, unatoč tome Valparaiso i Vina del Mar su toliko različiti poput neba i zemlje. Vina je mondeno mjesto, sređeno i čisto, a horizontom dominiraju visoki neboderi sa stanovima bogatih Čileanaca, od kojih mnogi imaju stalnu rezidenciju u Santiagu i onda još stan uz more u tek sat i pol udaljenoj Vini. Valparaiso je kaotičniji, prljaviji, povijesniji i, za razliku od Vine koja se doima poput neke klinike na otvorenom, Valparaiso je ljudskiji. No, za mog boravka u Čileu nitko me u niti jednom trenutku nije upitao: "Ideš li u Valparaiso?". Ali zato sam slušao: "A Vina del Mar? Nikako ne smiješ propustiti Vinu! Prekrasno mjesto!". I dok sam kroz prozor autobusa promatrao Vinu još uvijek mi nije bilo jasno što svi ti ljudi vide u Vini. Osim što je mondeno, a Čileanci nisu daleko od Argentinaca, Urugvajaca i Brazilaca kada je riječ o elitizmu. Mnogi dolaze ovdje samo da bi se pohvalili da su bili u Vina del Maru. To je nešto kao kada naši moraju otići na skijanje na Kronplatz samo da bi se doma kasnije šepurili pred svojim prijateljima. Neki vuku paralele između Vine del Mar i naše Opatije, francuskog St Tropeza, meksičkog Acapulca, urugvajskog Punta del Este... Ali za razliku od Vine koja se doima premoderno, naša Opatija ipak ima i nešto povijesnog. Teško ih je uspoređivati.
Valparaiso je drugo najveće središte u Čileu. Prvo je naravno Santiago, čija metropolitanska zona broji oko pet i pol milijuna stanovnika. Konglomeracija Valparaiso-Vina del Mar ima ih "samo" oko osamsto tisuća. A Valparaiso je i najveća luka u ovoj zemlji, što samim time povlači za sobom uobičajene boljke jednog velikog lučkog grada - kaos, prljavštinu, smrad, prostituciju, kriminal itd itd - nastavite sami ovaj niz. U jedanaest, dok taksijem idem prema hostelu na jednom od brežuljaka Valparaisa, grad već živi punim plućima. Za razliku od drugih gradova po Čileu gdje je ritam život sporiji i gradovi se duže bude, Valparaiso kao lučki grad živi od ranih jutarnjih sati. Nitko zapravo ne zna koliko Valpo ima brežuljaka. Neslužbeno njihov se broj penje do 45. Ali "samo" je petnaest starih uspinjača koji povezuju donji grad s brežuljcima. Moj hostel Casa Kultour, u vlasništvu Nijemca koji je došao i zaljubio se u Valpo, nalazi se na brežuljku Cerro Alegre, vjerovatno najpoznatijem u ovome gradu. Ovdje su uske i poprilično strme ulice, čitav jedan labirint njih, zatvorene šarenim kućicama, neke zidanice, druge drvene, ali fasade prekrivene limenim pločama, i sve odreda šarene. Jedna je žuta, do nje plava, zatim zelena pa crvena i tako unedogled. Vjerovatno su sve dugine boje zastupljene na valparaiškom Cerro Alegreu. Kako se ovaj brežuljak sve više pretvara u posh mjesto, tako se i te šarene kućice pretvaraju strahovitom brzinom u hostele i hotele, restorane i pubove, a Cerro Alegre sve više postaje mjesto za izlaske. U jednoj takvoj šarenoj kućici smještena je i Casa Kultour.
Nakon što sam stvari ostavio u hostelu, odlazim u istraživanje grada. Spuštam se sa "svog" brežuljka u donji grad. Kontrast je začuđujuć. Dok je Cerro Alegre toliko čist i uredan, valparaiški donji grad je potpuno suprotno. Promet je kaotičan: stariji automobili guraju se s novima, s gradskim minibusevima i velikim autobusima, sa starim trolejbusima... Od ispušnih plinova zrak je jako onečiščen. Zatim je tu smrad pišake, od kojeg se ni u jednom trenutku ne može pobjeći. Imam osjećaj kao da sam se ja posrao i popišao u gaće i da onda taj smrad ja teglim sa sobom gdje god da se uputim. Mine od pasjih govana (a neke izgledaju i čudno velike da bi bile pasje) "ukrašavaju" pločnik. Oči moraju cijelo vrijeme biti usmjerene na pod jer u protivnom... I onda se taj smrad ispušnih plinova, pišake i govana izmješao s vrućinom i vlagom i stvorio jednu neobičnu smjesu. Takvu da sam vrlo brzo poželio pobjeći iz Valparaisa. Tu su i psi lutalice. Prepune su ih ulice u ovome gradu i, iako se pokušavam što dalje kretati od njih, uvijek ti na kraju neki prepriječi put. A to onda nije ugodna situacija. Na ovom putovanju prošao sam kroz mnoge veće gradove, valja spomenuti samo Buenos Aires, jedan od najvećih na svijetu, ali niti jedan nisam poželio odmah napustiti. Valparaiso je nažalost dno dna ove južnoameričke pustolovine. Neočekivano jer mnogi su mi pričali lijepe stvari o ovome gradu.
Osim smrada, zgrade u valparaiškom donjem gradu su posve oronule, prekrivene sivom patinom ispušnih plinova, da je teško pronaći njihovu čar, bez obzira što bi mnoge, nakon što se obnove, mogle oduzimati dah. Ovako sive i napuštene doimaju se poput bolesnika koje polako, ali sigurno idu prema svom kraju.
"Pazi na taj fotoaparat!", govori mi starija žena dok se pred nezanimljivom crkvom La Matriz pokušavam probiti pokraj automobila i preći na drugu stranu ulice. I pokazuje mi rukama da bih trebao čvršće držati taj fotoaparat ili sakriti ga u torbu. Ovakvi dobronamjerni savjeti potpunih stranaca barem malo ti uljepšaju dan u gradu koji nikako da ti sjedne. Svoj fotoaparat spremam u ruksak. Nije rijetko da se u valparaiškom donjem gradu događaju otimačine torbica, fotoaparata, nakita i sličnih stvari. Čak i za dana. A kada počinje padati mrak, donji se grad počinje prazniti i noću je sablasno pust. Samo bi budala šetala ovdje noću.
Jedina svjetla točka Valpa su njegovi brežuljci i točnije njegove stare uspinjače koje sve odreda datiraju u kraj 19. stoljeća. I izgledaju doista staro i krhko, ali opet šareno obojane, i stvaraju posebnu atmosferu. Mogao bih se satima, možda i danima, voziti gore dolje po brežuljcima. U gradu ima ukupno petnaest uspinjača, ali nažalost neke su posve van funkcije, druge ne rade par sati sredinom dana kada je čuvena siesta. Pa ako imaš dogovor za ručak s nekim u nekom restoranu na nekom od brežuljaka - tough luck! Preostaju ti stepenice. Na stotine njih.
Ja ostatak dana provodim vozikajući se gore pa dolje pa opet gore i naposljetku ponovno dolje uspinjačama po brežuljcima. Osjećam se kao malo dijete koje je pronašlo novu omiljenu igračku i ne želi je ispustiti iz ruku. A svaka vožnja dođe između kunu i dvadeset lipa i četiri kune. Bagatela.
No, i unatoč tim igračkama od uspinjača teško mogu reći za Valparaiso da je grad u koji bih se volio vratiti. I nikako da shvatim zašto je njegova stara gradska jezgra od 2003. godine pod zaštitom UNESCO-a. Jednostavno ne ide mi u glavu. Uspinjače jesu zgodne i trebale bi biti pod zaštitom, ali ne i čitav grad. Valparaiso je samo još jedan dokaz da je novac u igri i u UNESCO-u i da s malo novca danas svako govno može biti upisano na listu svjetske baštine. Ne želim reći da je Valpo govno, ali...
Večer provodim natrag na "svom" brežuljku. Ovdje je posve sigurno šetati se u večernjim satima, a s jednog od vidikovca pruža se pogled na osvjetljeni grad. Nevjerovatno je koliko Valparaiso izgleda ljepše noću.
Večeram u jednom od onih restorana koji se poput gljiva nakon kiše otvaraju na Cerro Alegreu. Restaurante Abtao je moderno dekoriran, a na njegovom jelovniku hrana je tradicionalna čileanska kuhinja, malo uvrnuta. Na tanjuru dobivam nojev steak u umaku od manjara, slatkog namaza od kondenziranog mlijeka, koji je sveprisutan u Čileu i Argentini. Svaki drugi kolač ovdje je od manjara, palačinke s manjarom, ali kod nojevine očekivao sam samo lagano slatki umak. Dobio sam steak preliven gotovo nerazrijeđenim manjarom. It is all too much! Što je previše, previše je...
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 9230 (Asuncion-Punta Arenas) + 1731