Pregled posta

Aboridžini i njihove pjevane staze

Nekada davno, u vrijeme snivanja, nije postojalo ništa. Zemlja je mirovala. Nije bilo ljudi, nije bilo životinja, nije bilo vode, rijeka, planina. Ništa nije raslo. Svemir je spavao. Duhovi predaka su spavali dubokim snom.
Onda se jednoga dana probudila Zmija duginih boja, izašla iz svog skrovišta u podzemlju te krenula po Zemlji. Putem je ostavljala trag sve dok se nakon dugo vremena nije vratila odakle je i krenula. Probudila je žabe. Izašle su polako iz podzemlja jer su im trbusi bili puni vode koja se nakupila dok su spavale. Zmija ih je poškakljala, a one su od smijeha ispljunule vodu. Voda je potekla po zmijinim tragovima i tako su nastale rijeke i jezera.
S vodom su se probudile biljke i životinje. Krenule su za zmijom i bile su sretne na Zemlji. Zmija je postavila zakone ponašanja, ali su se s vremenom našli neki koji ih se nisu držali. Zmija je ponudila da će nagraditi poslušne i kazniti neposlušne. Tako je i bilo. Poslušne je za nagradu pretvorila u ljude, a neposlušne u stijene i planine. Ljudima je dala toteme u obliku životinja od kojih su nastali i uvela pravilo da nitko ne smije jesti životinje koje su njihov totem. Plemena su se raspoznavala po totemima; klokan, emu, dingo, zmija, valabi i puno drugih. Živjeli su na zemlji koju im je dodijelila Zmija duginih boja, majka života.

Ovo je jedna od priča snoviđenja o Zmiji duginih boja i stvaranju svijeta. Prema mitologiji australskih Aboridžina objašnjava nastanak svijeta, ali i nosi u sebi neka znanja o životinjama te razna pravila i zakone kojih se aboridžinska plemena drže i danas.
Svaki Aboridžin ima svoje snoviđenje; snoviđenje svojeg totema. Ono govori o njegovoj povijesti, njegovim precima, zemlji s koje mu potječe klan, kako se treba ponašati..... Npr. Aboridžin koji ima snoviđenje klokana, pripada klanu s totemom klokana.
Kao što i priča govori, taj klan neće jesti klokane jer su i članovi klana i njihov totem potekli od istog pretka, oca klokana i time su svi oni braća, a ubiti i pojesti brata, bio bi kanibalizam. Ono što je, u stvari, osigurano ovim pravilom je da svi ne love iste životinje i time se nastoji postići da sva plemena imaju izvor hrane. Što više čitam i slušam o odnosu Aboridžina s prirodom, to me više fascinira. Desecima tisuća godina u natrag, nastojali su urediti život u ravnoteži s prirodom i uspjeli u tome.

Da se vratim snoviđenjima.
Svaki je totemski predak, krećući se zemljom, rasipao za sobom note i riječi i tako stvorio pjevane staze. Ako pratiš svoju pjevanu stazu, nailazit ćeš na one koji dijele tvoje snoviđenje. Ako skreneš s nje, možeš nastradati. Ne znam kako vi ovo čitate, ali meni to govori da ne uzimam tuđe i živim u miru sa susjedima. To su pravila postavljena desecima tisuća godina u natrag. Što nije fascinantno? A kako bi tek svijet bio lijep da se svi drže toga....
Da se vratim snoviđenjima .
Aboridžini vjeruju da zemlja postoji tek ako je ispjevana. Zato postoji ogroman broj priča snoviđenja (preci su rasipali riječi i note). No, sve priče ne smiju biti ispričane van klana. One su svete kao i mjesta na koja se odnose, mjesta gdje spavaju preci.
U cijelom povijesnom previranju oko aboridžinskih plemena, kažu da su neke priče dobivene na prevaru i prepričane iako to nisu smjele biti budući da to povrijedi/uvrijedi aboridžinska plemena koji su njihovi vlasnici. Isto tako kažu da su mnoge priče izmijenjene u prijevodu sa stotina aboridžinskih jezika. Nadam se da ova koju sam pronašla, ne spada u nijednu od tih skupina.
U svakom slučaju, u raznim djelovima Australije, plemena imaju različite priče o istoj temi, ali svi dijele jedan stav prema zemlji; treba je čuvati u izvornom obliku i ostaviti je potomcima onakvom kakva je bila.

Ovo je mali dio kompleksne filozofije aboridžinskih plemena u koju sam zagrebla. Zainteresirala me otkad sam od moje drage T dobila na dar knjigu „Pjevane staze“ da je čitam na putu u Australiju. Knjiga mi je otkrila jedan potpuno novi svijet; svijet snoviđenja i pjevanih staza.
Susreću se na svakom koraku po Australiji, čim se dotakne u aboridžinsko naslijeđe i to je ono što se prihvaća u današnje vrijeme, ali nije bilo tako sve do nedavno.
Vratimo se 250 godina u natrag kad su kolonijalisti Britanci kročili na australsko tlo. Bijeli čovjek koji još ni dan danas nije naučio kako treba poštovati zemlju, bijeli čovjek koji je išao u otkrivanje novih krajeva da bi osvojio što više zemlje, susreo se s urođenicima koji imaju poseban odnos sa zemljom i jednu filozofiju života dijametralno suprotnu nama. Taj bijeli čovjek je odlučio da su Aboridžini niža vrsta jer su drugačiji. O tome što se dalje zbivalo, u sljedećem broju .


Post je objavljen 30.01.2012. u 20:00 sati.