Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/hrhb

Marketing

PRED VRATIMA RAJA I PAKLA

Stajala sam pred vratima raja i pakla PDF Ispis Email
Autor Administrator
Utorak, 10 Studeni 2009 00:00

Gđa dr. POLO je rođena 30. studenog 1958. i godine 1995., u vrijeme nesreće s munjom, imala je tridesetšest (36) godina.Ako netko u sebi sumnja ili misli da BOG ne postoji i da je onostrani svijet stvar za snimateije filmova, ili ako netko vjeruje daje sa smrću sve gotovo, bilo bi dobro da pročita ovu knjižicu. Ali čitajte je potpuno od početka do kraja. Sigurno će se vaše mišljenje, ma kako bilo skeptično, izmijeniti. Ovdje možete skinuti cijelu knjigu u pdf formatu ( desni klik miša )
DOWNLOAD

Ovdje se radi o jednoj činjenici, o jednom događaju, koji je dobro dokumentiran i dogodio se godine 1995. Gđa dr. Gloria Polo je žena iz Kolumbije, zubarica, koja je kod jedne nesreće "umrla", to jest bila je tako teško ranjena da je nekoliko dana ležala u "komi" i još je jedino po medicinskim bolničkim aparatima održavana na životu.

Ona je za vrijeme svoje kome bila na drugoj strani stvarnosti, u Onostranosti, i ponovno se vratila natrag u život. Ona nam je dakle odatle donijela važnu Poruku. Ali pročitajte radije sami tu poruku na slijedećim stranicama i izravno iz njezinih usta ...

Bit njezine Poruke i njezinog doživljaja nije ništa drugo do pogled na beskrajnu BOŽJU ljubav prema nama ljudima i na NJEGOVO veliko milosrđe. - BOG JE LJUBAV, ističe nam i papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici.

Ako netko u sebi sumnja ili misli da BOG ne postoji i da je onostrani svijet stvar za snimatelje filmova, ili ako netko vjeruje da je sa smrću sve gotovo, bilo bi dobro da pročita ovu knjižicu. Ali čitajte je potpuno od početka do kraja. Sigurno će se vaše mišljenje, ma kako bilo skeptično, izmijeniti. Ovdje se radi o jednoj činjenici,o jednom događaju, koji je dobro dokumentiran i dogodio se godine 1995. Gđa dr. Gloria Polo je žena iz Kolumbije, zubarica, koja je kod jedne nesreće "umrla", to jest bila je tako teško ranjena da je nekoliko dana ležala u "komi" i još je jedino po medicinskim bolničkim aparatima održavana na životu. Da se isključilo te aparate, ona bi odmah umrla. Liječnici koji su je liječili posve su se predali i htjeli su već
isključiti aparate. Jedino njezina sestra, koja je također liječnica, zahtijevala je da aparati još i dalje rade.
Ona je za vrijeme svoje kome bila na drugoj strani stvarnosti, u Onostranosti, i smjela se ponovno vratiti natrag da dade svjedočanstvo za one koji ne mogu vjerovati. Ona nam je dakle odatle donijela važnu Poruku. Ali pročitajte radije sami tu poruku na slijedećim stranicama i izravno iz njezinih usta ...
Gđa Gloria mogla je u ovom sadašnjem vremenu, - u jednom mističnom doživljaju, - koji ona vrlo jasno opisuje, baciti jedan pogled u svoju "Knjigu života". I taj doživljaj ju je tako potresao da je ona po ovlaštenju GOSPODINA postala glasnikom u "PUSTINJI VJERE" našeg modernog vremena. Pri tome je bit njezine
Poruke i njezinog doživljaja ništa drugo do pogled na beskrajnu BOŽJU ljubav prema nama ljudima i na NJEGOVO veliko milosrđe. Ona pri tome govori o istoj temi kao naš sadašnji papa Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici "DEUS CARITAS EST" (BOG JE LJUBAV). BOG nam uvijek iznova. daje dokaze, ali ml usprkos tome niječemo NJEGOVO postojanje.

SVJEDOČANSTVO GOSPOĐE DR. GLORIE POLO

Nesreća s udarcem munje

Dobro jutro, hvaljen Bog, draga braćo i sestre! Veoma se osjećam lijepo i radujem se, da smijem ovdje biti i s vama podijeliti ovaj veliki dar, što mi ga je BOG udijelio. Ono što ću vam iznijeti, zbilo se 5. svibnja 1995. kod Nacionalnog sveučilišta u Bogoti, glavnom gradu Kolumbije, oko 16,30 sati.Ja sam zubarica. Ja i moj 23-godišnji nećak, koji je također po zanimanju zubar, upravo smo radili na našoj dizertaciji. Tog dana, a bio je to kišovit petak, išli smo zajedno s mojim suprugom u smjeru Fakulteta za zubne bolesti, da uzmemo
nekoliko knjiga, koje su nam trebale.
Moj nećak i ja išli smo zajedno pod malenim kišobranom. Moj suprug je imao nepropusni ogrtač (kabanicu) i išao je izravno duž zida Glavne biblioteke da bi se zaštitio od kiše. Dok smo nas dvoje uvijek prelazili s jedne strane na drugu da bismo izbjegli ustajalu vodu - i tako smo se približavali, a da toga nismo
ni zapazili, jednom drvoredu stabala i kada smo skočili preko jedne veće lokve, pogodila nas je munja iz visine, koja je bila tako jaka da smo mi pougljenili. Moj nećak je na mjestu bio mrtav. Munja ga je udarila odostraga i spalila njegovu nutrinu. Izvana je on ostao netaknut. Makar je bio tako mlad, on je bio čovjek posve predan BOGU. Posebno je štovao Dijete-ISUSA. Nosio je NJEGOVU medalju u jednom kvarcnom kristalu oko
vrata. Stručnjaci za sudsku medicinu su rekli da je baš kvarc privukao munju. Munja je izravno prodrla u njegovo srce. Odmah je srce prestalo kucati. Spaljeni su svi njegovi nutarnji organi i tada je jaka struja munje napustila njegovo tijelo preko njegovih nogu. Pokušaji ponovnog oživljavanja su bili uzaludni. Ali
posve izvana nije imao nikakvih opekotina. Što se mene tiče, munja je ušla preko moje ruke i spalila je čitavo moje tijelo, iznutra i izvana, na strašan način. Ovo moje obnovljeno tijelo, koje vi sada i ovdje vidite, ja mogu zahvaliti jedino Božjem milosrđu, ono je očitovanje milosrđa ovog našeg dobrog BOGA koji nadasve ljubi. Moje čitavo meso je bilo po tom snažnom udaru munje pougljenjeno, moje grudi su nestale, nadasve na lijevoj strani, gdje je ranije bila moja sisa, imala sam jednu veliku rupu. Na meni više nije bilo nikakvog mesa, također moja rebra, moj trbuh, moj donji dio tijela kao i moje noge i moja jetra posve su se pretvorili u ugljen. Munja je napustila moje tijelo preko moje desne noge. Moji bubrezi su pretrpjeli teške opekotine, isto tako pluća i jedan moj jajnik.Ja sam upotrebljavala spiralu kao sredstvo protiv začeća, ona je bila od bakra, a bakar je dobar električni vodič. Stoga su također i moji jajnici tako teško opaljeni. Bili su tako maleni kao dva zrna grožđa. Pretrpjela sam prestanak kucanja srca i praktično sam bila bez života. Moje tijelo je drhtalo i treslo se zbog električnog šoka, što ga je munja proizvela. Čak i mokro tlo je još bilo
pod električnim naponom. Zbog toga mi u prvi čas nitko nije mogao pomoći jer kroz duže vrijeme nije bilo moguće mene dotaknuti.

Čudesa koja je Gospodin na meni izveo

I upravo te teške ozljede i opekotine, kao i prestanak rada srca, što sam pretrpjela, i zbog njihova trajanja, - u prvim časovima zbog električnog naboja mojega tijela i zbog vlažnog tla oko mene nitko me nije mogao dodirnuti, - to je bilo veoma pogibeljno za život koji je bio položen na izvanredan način u veliku dobrotu, beskrajno milosrđe našega GOSPODINA I BOGA, koji je sve nas unio u SVOJE Srce i svakoga od nas uvijek iznova poziva da MU se vratimo. Po trima pojedinačnim činjenicama, za koje svjedoči moje tijelo, želim vam
pokazati ta BOŽJA čudesa. Tu je prestanak rada srca, što nehotično vodi nedostatnom hranjenju mozga s važnim kisikom i što ima za posljedicu trajno oštećenje mozga. Liječnički komentari uz prestanak rada srca:
"Samo ako se odmah poduzmu mjere oživljavanja može se spasiti život koji već nakon tri minute prestanka rada srca i stoga pomanjkanja kisika nanosi nepopravljive štete mozgu ... " ili "Jer pacijenti s akutnim prestankom rada srca imaju veoma male šanse da prežive i da ostanu bez većih duhovnih oštećenja ... ").
Ipak, makar da sam mogla biti priključena na aparat za srce-pluća nakon predugog trajanja prestanka rada srca, poslije dugog ostanka u komi nisam dobila nikakvih oštećenja na mozgu, kako vi sami, koji me pred sobom vidite, možete ustanoviti. Mnogi liječnici u Bogoti su govorili mojoj sestri koja je također bila
liječnica, kako je beznadno i besmisleno držati me priključenu na aparat za srce­ pluća i time su je htjeli nagovoriti da treba prekinuti s tim mjerama spašavanja života. Ali usprkos svim tim dobronamjernim savjetima moja sestra je svojom upornošću i svojim utjecajem u toj bolnici uspjela da moje tijelo i dalje
ostane povezano s aparatom. Dakle, kakvo divno čudo, koje nema nikakvog medicinskog tumačenja.
Na isti način se dogodilo čudo kako su moji bubrezi i pluća ponovno počeli raditi. Liječnici nisu primijenili dijalizu na meni, jer su držali da moji bubrezi ne mogu raditi. Oni su mislili da za mene nije više važno ulogu bubrega umjetno zamijeniti, jer nisam imala nikakve šanse da preživim. Ali usprkos njihovom medicinskom mišljenju moji pougljenili bubrezi ponovno su počeli raditi. Jednako tako treba procijeniti kao veliko čudo ponovni rast moje kože. Moje čitavo tijelo je bilo, nakon što su s mene skinuli i ostrugali spaljenu kožu,
jedna jedina otvorena rana. Živo meso se moglo vidjeti. Bolovi su bili neopisivi. Gorjelo je kao kada se u vatri prži. Gorjelo je izvana, gorjelo je iznutra, pri svakom disaju. Sve me je boljelo, jedino od nogu prema gore nisam imala nikakvog osjećaja. Kada su oni čistili moje otvorene rane, nisam osjećala na svojim nogama uopće ništa, dok je čišćenje na drugim dijelovima tijela uzrokovalo neopisive boli. Moje noge su sličile dvama pougljenjenim komadima drva. One su bile posve crne. Nakon jednog mjeseca došli su mi liječnici i rekli: "Gle, draga Gloria, čudo koje je BOG na vama učinio, tako je veliko i nevjerojatno. To je jednostavno predivno da je već gotovo čitava koža ponovno narasla. Doista ona je još tanka kožica, koja je ovdje i ondje narasla, i još ima mnogo otvorenih mjesta između. Ali ta mjesta, gdje je narasla tanka kožica, bude nam nadu da će se ponovno čitavo tijelo prevući zaštitnom kožom. Ali brigu nam zadaju Vaše noge. Mi tu ne možemo više ništa učiniti. Moramo nažalost otkinuti Vaše noge. "Ja sam se ranije veoma bavila športom (Aerobic­ Fan). I kada su mi sada rekli da mi moraju odrezati noge, ja sam jedino i samo mislila: Ja moram što je moguće prije pobjeći iz ove bolnice. Ja moram otići odavde, moram to učiniti, da spasim svoje noge. Izišli su dakle liječnici iz sobe i ja sam se digla iz svojeg bolesničkog kreveta da odatle pobjegnem. Ali već kod prvog koraka moje noge nisu
izdržale i ja sam pala na trbuh kao žaba koja prvi put skače i trbuhom na zemlju pada. Oni su me dakle morali dignuti s tla i odnijeli su me s 5. kata na 7. kat bolnice. I znate li koga sam tamo srela? Srela sam jednu ženu kojoj su već odrezali noge ispod koljena. I sada je ona čekala da njezine noge još više - dakle ispod kuka - odrežu. I kada sam tako vidjela tu ženu, pomislila sam na to koliko bi novca ovoga svijeta trebalo da se kupi nove noge. Čitavo zlato svijeta ne može nabaviti nove noge. Kakvo čudo su noge. Kada su mi htjeli odrezati noge, zahvatila me je neopisiva tuga, i prvi put mi je došla na pamet misao da nikada nisam zahvalila GOSPODINU za čudo svojih nogu. Posve suprotno ja sam svoje noge i čitavo svoje tijelo
mučila da bih se oslobodila svoje debljine i dobivanja na kilogramima. Gladovala sam kao nepametna, trošila novac punim rukama na dijete i ostale kure, samo da bih izgledala vitka i da imam vitke noge. To me je koštalo ne samo jedan imutak, nego sam više imutaka na to potrošila. I sada najednom vidim svoje noge bez mišića, vrlo tanke, posve crne, na svim stranama posute rupama. I sada zahvaljujem GOSPODINU BOGU na tim iznakaženim nogama. One su najednom za mene postale tako vrijedne. Nije mi bio važan njihov
izgled, nego njihova uloga. Bilo mi je važno jedino da ih imam. I na tom sam zahvalila GOSPODINU. I rekla sam dragom BOGU: "GOSPODINE, zahvaljujem TI za ovu drugu šansu, koju SI mi dao! Hvala, velika
hvala na toj šansi, koju stvarno nisam zaslužila. Ali, dragi BOŽE; molim TE iz dubine srca, za jednu uslugu, posve malenu uslugu. Ostavi mi barem ove moje iznakažene noge! Ostavi mi ih da se mogu barem na pol micati, da se mogu barem na pola uspraviti. Pusti mi ih, molim, pusti mi ih barem tako, kako su sada. Bit
ću TI zauvijek zahvalna. "I najednom počinjem osjećati svoje noge. Bilo je to u petak. I od petka do
ponedjeljka ova moja crna vretena, koja su bila bez života, koja su izgledala kao čaša tamne limunade sa zračnim mjehurima, polako su postajala crvenkasta i svijetla. Izravno sam osjetila kako sve više krvotok uzima moje pougljenile noge. Uvijek sve više osjećam svoje vlastite noge. I kada su u ponedjeljak liječnici došli uz moj bolesnički krevet u vizitu da obave zadnje ispitivanje prije moje amputacije, začudili su se kada sam ustala s kreveta i stavila se na svoje vlastite noge, koje su me također držale. Ja dakle nisam pala natrag. Pregledali su me, uvijek su ponovno dirali moje noge i nisu mogli vjerovati i nisu imali povjerenja u svoje vlastite oči.
I pokazala sam im pokrete koje sam mogla učiniti nogama. Imala sam doista neopisive boli u svojim nogama. Ali vjerujem, ja još nisam nikada bila toliko sretna, usprkos tako velikim bolima, koje sam u nogama osjećala, kao tog časa. Moje noge su se vratile natrag mojem tijelu. I sve to na način koji se medicinski ne može protumačiti i nad čime su se liječnici jednostavno mogli čuditi. Šef odjela na 7. katu bolnice reče mi: "Znajte, Gloria, da u 38 godina liječničkog služenja još nikada nisam vidio ni doživio tako veliko čudo kao Vaših nogu."
I pogledajte sada, moje drage sestre i braćo u GOSPODINU, ovdje su moje ponovno uspostavljene noge. Ne iz preuzetnosti i taštine, nego jedino da dadem BOGU čast, ponosno se šećem ovdje pred vama gore-dolje i pokazujem vam svoje noge da vam dokažem veličinu djela GOSPODNJIH, našega živoga BOGA, NJEGOVE beskrajne LJUBAVI prema nama i NJEGOVE SVEMOĆI. (Komentar: Gloria na govornici ide amo
tamo i slušatelji plješću na pogled tog BOŽJEG čuda). Jedno drugo veliko čudo koje mi je GOSPODIN učinio je slijedeće. Ja više nisam imala grudi. Zamislite samo, ja sam bila ohola, ponosita žena. Moje geslo je bilo:
"Žena mora pokazati i iskoristiti svoju draž, koju je od prirode dobila na dar. "I rekla sam sebi da je najljepše što imam, moje grudi, moje noge i uopće moj lik, moje žensko tijelo, i ja ću ih staviti na divljenje. Ja sam pokazivala svoje ženske draži uvijek i vrlo izazovno. Naglašavala sam obline svojega lika i pokretala sam upadno svojim bokovima. I na taj način bih pobuđivala uvijek veliku pažnju. Nosila sam uvijek odjeću s velikim dekolteom, da naglasim i pokažem svoje lijepe grudi. I mnogo sam držala do svojih lijepih nogu.
I pogledajte, moje drage sestre i braćo u GOSPODINU, upravo svi ti ljubimci moje taštine najviše su izgorjeli. Upravo sve to je pougljenilo i bilo je neizgledno.Sada, dalje s ovim čudesnim djelom BOŽJIM koje je ON na meni učinio. Išla sam k jednom liječniku, koji me je redovito pratio u mojim športskim aktivnostima i
rezultatima. Predstavite liječnika koji je uvijek navikao vidjeti samosvjesnu ženu koja mnogo polaže na svoje tijelo, koja je gladovala zbog svoga tijela poput bezumnice, gutala lijekove i droge radi svog izgleda, - taj moj liječnik za moju športsku aktivnost vidio je moje tijelo najednom pola spaljeno i iznakaženo. Nije htio vjerovati svojim očima. Učinio je sve moguće pretrage s CTR i s najmodernijim, nuklearnim medicinskim aparatima.
I na to mi je rekao:
"Znajte, gđo Gloria, s tim malim komadićem jetre, koji vam je ostao, moći ćete
preživjeti. Ali vaši jajnici, draga gospođo, jednostavno su posve smežurani,
pougljenili i osušeni poput grane osušene loze. Stoga nećete vi nikada više moći
u svojem životu dobiti dijete. "
I ja sam u sebi pomislila: Hvala mojem BOGU da mi je na taj način otklonio svaku
brigu oko planiranja obitelji. Ja sam na prirodan način neplodna.
BOŽE, zahvaljujem TI za to, SLAVA TI, BOŽE za to. Ja sam bila sretna zbog toga,
jer sam tako imala barem jednu brigu manje.
Ali godinu i pol kasnije osjetila sam da tamo, gdje su bile moje grudi i gdje je
sada koža samo pokrivala moja rebra, osjetila sam najednom neko micanje i svrab
i koža se natezala i zaobljavala. Dobila sam bolove. Najednom su se ponovno
zapažale moje dojke i narasle su mi grudi. Bilo mi je posve neobično i
neprotumačivo da ponovno imam grudi. I znajte koji je torne bio uzrok? Ustanovila sam da sam noseća. Noseća usprkos sasušenih jajnika. Tako mi je BOG ponovno darovao moje grudi. I s tim grudima sam
bila u stanju dojiti svojim majčinskim mlijekom divnu, veoma zdravu djevojčicu,
koju sam porodila.
Ta moja najmlađa kćerka zove se Maria Jose (Marija Josipa). I kao posljedica
toga normalizirala se također moja menstruacija i svi moji ženski hormoni su
došli u ravnotežu. I moji jajnici na redoviti način su proizvodili jajašca.
I sve su to u cjelini i općenito čudesna djela BOŽJA, koja je ON učinio na meni,
na mojem tijelu i za koja ja svjedočim.

Druga strana događaja

Ali poslušajte sada dobro! To je bio tjelesni, materijalni, fizički dio moje nesreće. Ali drugi dio
ovog događaja bio je daleko ljepši; to je bio nezamisliv, predivan doživljaj.
Jer dok je moje tijelo tu ležalo pougljenilo, (moja duša) se nalazila u divnom bijelom tunelu. Bilo je bijelo
svjetlo oko mene, neopisivo svjetlo, koje je u meni proizvelo jednu takvu
milinu, takav mir, takvu sreću. Osjećaji koji se ljudskim riječima jednostavno
ne mogu opisati. Nema ­ posve jasno rečeno - nikakve zemaljske riječi, da bi se
opisalo veličinu tog časa. Bio je to neshvatljivo golem zanos, neopisiv vrhunac.
- U tom svjetlu ja sam se kretala naprijed, neopisivo sretna i puna radosti,
ništa me nije smetalo u tom tunelu. Kada sam pogledala gore, vidjela sam na
kraju tog tunela kao neko sunce, jedno bijelo svjetlo, kažem "bijelo" samo da
spomenem neku boju, jer su boja svjetla i njegov sjaj bili neopisivi, boja se
nije mogla usporediti ni s čim što na svijetu postoji na području boja. Svjetlo
je jednostavno bilo predivno. To svjetlo je za mene bilo kao izvor ove posve
velike ljubavi, ovog mira u meni i oko mene, neopisiva ljubav i mir, koje nisam
poznavala iz svijeta ...
Dok sam se u tom tunelu gibala naprijed, rekla sam samoj sebi. "Do bijesa! Pa ja
sam umrla ... " I tog časa pomislila sam na svoju djecu i jadikovala sam: "Oh,
moj BOŽE, moja dječica! Što će reći moja djeca?" Ja sam bila jedna majka, uvijek
zaposlena i pod stresom, koja nikada nije imala vremena za sebe. Ja sam vrlo
rano jutrom izlazila iz kuće, da bih svijet osvojila, i vraćala bih se tek kasno
navečer ponovno kući. I pri tome sam bila nesposobna svoju obitelj i svoju
djecu pravo dvoriti. I sada sam vidjela posvemašnju bijedu svojeg vlastitog
života u pravoj istini i bez uljepšavanja, i na mene se spustila velika žalost.
U tom času nutarnje praznine zbog odsutnosti moje. djece nisam zapažala niti
svoje tijelo niti dimenzije vremena i prostora. Opet sam otvorila oči i vidjela
nešto veoma lijepo. Vidjela sam sve ljude svojega života u jednom jedinom času,
i to žive i mrtve. Zagrlila sam svoje praroditelje, moju baku i djeda, moje
roditelje, koji su već bili umrli, jednostavno sve! Bio je to takav čas punine,
bilo je čudesno. Sada sam shvatila da sam bila prevarena s poviješću
reinkarnacije. Ja sam time praktično dala samoj sebi "vlastiti gol", jer sam
"reinkarnaciju" uvijek fanatično i žestoko branila. Bilo mi je rečeno da se moja
prabaka inkarnirala u nekog drugog, ali mi nisu rekli u koga, i budući da su mi
proricatelji istine, da bih to doznala, bili preskupi, odustala sam i nisam
dalje istraživala u koga se je ona inkarnirala. Ja sam sama uvijek ponovno
sretala ljude, za koje sam mislila da se moj pradjed i moja prabaka inkarnirala
u njihovim osobama. I sada sam, baš sada, zagrlila svojeg pradjeda i svoju
prabaku. Mi smo se zaista i stvarno zagrlili, i ja sam susrela sve u jednom
jedinom času; i to se dogodilo sa svim ljudima koje sam poznavala i iz svih
krajeva, gdje sam nekada bila, i to sa živima i mrtvima - i to sve u jednom
času. Ovdje možete skinuti cijelu knjigu u pdf formatu ( desni klik miša )

DOWNLOAD



Post je objavljen 30.01.2012. u 12:05 sati.