Zora je svitala nad planinama bojajući oblake nad njima u nježne, pastelno ružičaste nijanse. Kada je svjetlost doprla do nje, Lyrine su oči već odavno bile otvorene. Prihvaćajući to kao znak, kliznula je iz kreveta i nedugo zatim već se tiho spuštala niz stepenice. Srce joj je preskočilo otkucaj kada je na njima naletjela na Siriusa. Njegova razbarušena kosa i glasno zijevanje koje je složio u pozdrav, izmamili su joj osmijeh na lice.
“Burna noć, ha?”
“Iznenađujuće mirna, zapravo”, produžio je pored nje, noseći šalicu čaja u ruci.
“A je, reklo bi se po podočnjacima”, iscerila se.
“Laku noć, Lyra” otpravio ju je onim svojim bratsko-pokroviteljskim tonom koji je inače čuvao za Amber i odmahnuo joj preko ramena.
Lyra je ušla u dnevni boravak pitajući se što će točno sad sa sobom. Jedna od opcija bila je otići u kuhinju i poharati hladnjak... Možda prošetati Elisabethinim zimskim vrtom i iskopati nešto za spavanje, riskirajući pri tome moguće otrovanje...? A mogla bi se čak i odnijeti i poći sama istražiti selo koje joj se učinilo tako punim prikrivene magije. Mogla je zamisliti njegove stanovnike kako se polako bude, još sneni otvaraju brojne trgovinice i pekare... Svidjela joj se ta ideja, gotovo je mogla osjetiti miris svježih peciva kako ispunjava zrak, ali mjesec je još uvijek bio jasan na nebu i, istini za volju, bila je previše iscrpljena za dugu šetnju do tamo. Prišla je prozoru i bolje promotrila mjesec i onih par najsjajnijih preostalih zvijezda koje su joj uvijek izgledale kao da se bore oko njega, iako je Lyra više nego dobro znala da su zapravo bespućima udaljeni jedni od drugih.
“Sada su već izblijedile, nažalost” začula je glas iza sebe i još jednom tog jutra protrnula od glave do pete. “Točno dvije minute ranije nego prethodne večeri.”
“Proučavaš?”, okrenula se prema njemu i nasmiješila. Susrevši mu pogled, odjednom je postala izrazito svjesna svoje pojave, u sebi tiho proklinjajući Lanine čupave bijele papuče koje je prve napipala u mraku.
“Ponekad”, priznao je, ustajući se i prišao prozoru.
“Nisam znala da voliš astronomiju, odmaknula se od prozora kada je on odmaknuo zastor kako bi i sam pogledao noćno nebo. Njegova neposredna blizina izazivala je dubok nemir u njoj.
“Pa i ne baš”, nasmiješio se, “samo sam, eto, često budan noću. Ali zato čujem da si ti vrsna u njoj”, pogledao je prema njoj, ali ona je i dalje izbjegavala njegov pogled, gledajući u neke neodređene daljine.
Kimnula je glavom. “Ima nešto u beskrajnim dubinama noćnog neba, iako... trenutno bih radije spavala.”
Remus Lupin se nasmijao, na što ga je ona konačno pogledala, s tolikom dozom ozbiljnosti u svojim velikim plavim očima, da se pitanje njegove normalnosti samo nametalo.
“Oprosti, samo je to vrlo poznata rečenica. Ima to i svojih prednosti, znaš.” Lyra je podignula obrvu pa je nastavio. “Primjerice... Možeš napisati zadaću iz astronomije. A i s vremenom prikupiš par dobrih načina za lakše zaspati...”
“A da?”
Kimnuo je glavom iza sebe i krenuo prema kuhinji. “Dođi.”
Lupin se još uvijek smješkao dok je ulazio u kuhinju. Nešto u djetinjoj iskrenosti te djevojke bilo je tako razoružavajuće. Vadeći dvije šalice, uhvatio se kako krišom pogledava u nju; sjedila je na kuhinjskom elementu, a do struka duga kosa, svijetla gotovo poput mjesečine vani, zakrivala joj je pogled. Pogled mu je pao na njenu laganu spavaćicu i urnebesne papuče koje je nosila i sad se već jako trudio sakriti osmijeh, iako ga ona, sasvim uobičajeno, uopće nije doživljavala. Čak i u ovako rano doba, bila je tako dosljedna samoj sebi, a opet, zabavljalo ga je to što i dalje nikako nije mogao sasvim shvatiti niti predvidjeti njene reakcije.
“Znaš, trebao bih ti dati one karte da ih pogledaš... Uvjeren sam da bi ih ispunila bolje od mene.”
“Vjerojatno.” Uspio je izmamiti njen osmijeh.
“Neću te sad gnjaviti s tim, doduše. Ali računaj na to da ću te potražiti u Dvorcu kad te zatrebam”, nasmiješio se.
“Okej”, rekla je jednostavno, gledajući negdje u svoje prekrižene gležnjeve. Lupin se pitao što je to kod njega da izaziva takvu suzdržanost kod nje.
“Evo.” Pružio joj je njenu šalicu, istovremeno se naslanjajući na šank preko puta nje.
“Mlijeko..?”
“S tajnim sastojcima!”, iscerio se njenoj nevjerici. “Čekaj, zapravo mislim da jedan nedostaje”, zaključio je otpivši gutljaj. Spustio je svoju šalicu i posegnuo za policom iznad nje, gdje je primijetio da Beth čuva dio onih uobičajenijih začina. “Evo ga”, spustio je pogled na nju i nasmiješio se, susrećući njen pogled. I tada je shvatio.
Jedan dug trenutak, šutnja se zadržala između njih, i taj trenutak Lupinu je bio dovoljan da iz njenog pogleda pročita sve ono što se tako pomno trudila držati prikriveno od njega. Shvatio je razloge njezine suzdržanosti, shvatio je nedokučivu rezerviranost njenog odnosa prema njemu i shvatio je zašto mu se činila toliko dalekom.
“Lyra...”
“Nemoj.” Skočila je na noge, odmaknuvši se od njega.
“Čekaj”, uhvatio ju je za ruku, istovremeno shvativši da je to prvi put da ju je dotaknuo. “Ostani ovdje, sve je u redu”, dodao je umirujućim tonom, prišavši joj korak bliže. “Ostani.”
Način na koji je to rekao, natjerao ju je da ga pogleda. Mogao je vidjeti strah i neodlučnost u njenim očima, onaj kratki trenutak prije nego što je opet postala službena i udaljena.
Odmahnula je glavom “Hvala ti... na svemu, ali moram ići.” Izvukla je ruku iz njegove i, ni ne potrudivši se smisliti izliku, napustila prostoriju.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
Sunce se već lagano bližilo zenitu kad se probudila, a opet, bilo je još dovoljno rano da kuća bude obuzeta ugodnom jutarnjom smirenošću. Bilo je to blagdansko jutro, sjetila se. Nije znala gdje su ostali, ali mogla je zamisliti kako je Elisabeth, dolje u kuhinji, punom parom uposlila kućne vilenjake oko pripremanja svečanog, blagdanskog ručka. Pitala se je li ih Elisabeth već upoznala sa svojim protokolima i je li im se Dumbledore kanio pridružiti.
Nije volio napuštati školu za vrijeme praznika, ne želeći onim učenicima koji su ostali u Dvorcu uskratiti osjećaj svečanosti blagdana. U Hogwartsu je dom uvijek mogao naći tko god bi ga potražio. Dumbledore bi se većinom iskrao barem na večeru, jer bi se na nju nakon (pre)obilnog ručka obično odlučila tek nekolicina entuzijasta. Da, djed bi mogao svratiti na večeru, pogotovo zato što je ona bila ovdje.
Spustila je noge na tepih i uspravila se u krevetu. Pogledala je kroz prozor, čije je zastore netko - najvjerojatnije Sirius - ostavio rastvorenima. Iako je krajolik još uvijek dijelom obavijala magla, vani je bila blaga, očima ugodna svjetlost. Svježi snijeg preko noći je ponovo stvorio bijeli pokrivač preko svega na što se pogled pružao. Čak su i Elisabethini srebrni borovi bili pokriveni snijegom. Visoke planine, koje je mogla vidjeti u daljini...
I tada joj se sve vratilo. Svježina sjećanja pogodila ju je tako snažno da se presamitila na krevetu, ostavši bez daha. Kao vrtlog iz njezine su svijesti počeli iznicati događaji, rušeći nevidljivu branu između sadašnjosti i prošlosti. Sjetila se... svega. Čak i onih stvari za koje nije mislila da ih se može sjećati. Sjetila se zalaska sunca, vjetra u kosi, okusa krvi u ustima. Sjećala se smijeha i dodira, još prisutne topline, sjećala se odraza zelenih očiju. I, možda najgore od svega, sjećala se svoga izbora, koji joj je sada ponovo parao, zapravo nikad zacijeljeno srce.
Nije znala koliko je dugo tamo bila, sjedila, zgrčena, dok joj je kosa padala preko lica, zaklanjajući ionako prazan pogled. Nije čula kada su se vrata sobe otvorila, gotovo nije ni doživjela Elisabeth kada je sjela pokraj nje.
“Oh, dušo, oh dušo...”, mrmljala je umirujuće, sklanjajući joj kosu i brišući, tek sada, suzama umrljano lice. Ali i njen glas bio je pun bola.
“U redu je, sve će biti u redu”, mrmljala je, držeći je čvrsto u zagrljaju. “Preboljet ćemo to skupa ovoga puta, ovoga puta će sve biti u redu...”
Preboljeti... To je bila ona daleka, nedokučiva praznina u njoj, duboka poput najdubljeg jezera. To je bilo ono što joj nikada nisu dopustili. Sve one neisplakane suze i svi blokirani osjećaji tijekom godina su se naprosto okrenuli protiv nje.
“Zašto?!”, odjednom se trgnula iz bakinog naručja. “Zašto ste to učinili? Kako ste mogli? Otkud vam pravo?”, odjednom, svijet se činio toliko beskrajno nepravednim, a ona toliko nemoćnom pred time, da su iduće suze iz njenih očiju bile čistog bijesa radi.
“Ilana, dušo, da si se barem mogla vidjeti. Nismo te mogli ostaviti tako, nije bilo humano... Nitko se ne bi trebao nositi s takvim čime u toj dobi...” Bethin glas umirujuće je mrmljao, ali njena unuka je bila i više nego ogorčena.
“Ne! Nitko nije imao pravo na to. To su moja sjećanja, moje uspomene, moja tuga! On je bio moj brat, moje sve. Kako ste mogli oduzeti mi to?” Po prvi je put sada shvaćala nepravdu koja joj je nanesena i bijes pred time naprosto je blokirao i nadjačao sve ostale osjećaje u tom trenutku.
“Lana”, Elisabethin ton ovoga je puta bio ozbiljan. “Učinili smo ono za što smo mislili da je u tom trenutku najbolje, a posljedice nismo mogli pojmiti još ni godinama kasnije...”
“Uništili ste mi život”, odjednom ju je prekinula, izgovorivši to tako hladno i činjenično da su njezinoj baki zasuzile oči.
“Dušo...”
“Istina je.” Po prvi puta mogla se vidjeti sasvim jasno; praznu ljušturu kakvom jest i onu malu, crnokosu djevojčicu s toliko iskre u životu koju je izgubila putem. Jer ako joj nisu dopustili osjećati bilo što onda kad je tako nešto bitno u pitanju, kako su mogli očekivati da će jednoga dana moći osjećati išta prema malim stvarima, prema novom danu, prema prijateljima? Ništa nije bilo veće od smrti, a kada su joj i to oduzeli, sve ostalo je postalo nebitno. “Oduzeli ste mi sve.”
“Nismo ti oduzeli našu ljubav. I tvoji prijatelji su ovdje, imaš osobe koje te vole.”
“Što mi to točno vrijedi kada ja nisam u stanju uzvratiti im to?”
Pitanje je ostalo visjeti u zraku, dok je ona napuštala sobu ostavljajući ga Elizabeth da se nosi s njim.
Ni sama nije znala koliko dugo je zurila u svoj odraz u zrcalu, nalazeći tamo stvari za koje je bila sigurna da ih dugo, dugo nije vidjela. Nije ni sama bila sigurna kako se, osim ogromne razočaranosti, ona sada osjećala u vezi Elisabeth. Dugi niz godina, njezina baka bila je jedino u što jest vjerovala na ovom svijetu, jedino što ju je radovalo i jedino za što je znala da uistinu voli. Ali Daniella je voljela više... Trenutno nije bila u stanju razlučiti svoje osjećaje pa si je dozvolila pospremanje prošlosti na sigurno na kratko vrijeme, imat će kasnije dovoljno vremena da joj se vrati. Umila se ledenom vodom, prošla četkom kroz dugu crnu kosu i zatim se uvukla u traperice i očev stari pulover te tiho spustila velikim stepeništem.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
“Moj je definitivno ljepši.”, izjavila je Anna činjenično.
“Ma nemaš pojma.” Ne skidajući pogled sa svog Božićnog poklona, Lyra je odsutno zaključila.
“Isti su!”, pokušala je Samy ponovno uz glasan uzdah.
Iako to nije vidjela, Lyra je bila posve sigurna kako taj uzdah nije nimalo promijenio široki osmijeh na Samynu licu.
Blizanke su sjedile zavaljene na dvosjedu, posve posvećene svojim albumima. Samy se smjestila iza dvosjeda, oslonjena na naslon i vidljivo odlučna u namjeri da joj ne promakne ni jedan jedini izraz dva, inače naizgled jednaka lica.
“Čak su im i korice jednake!” U jednom je trenu htjela različito ukrasiti korice dva albuma, no u zadnjem se trenu predomislila.
“Posvete nisu.” Zaključila je Anna, a zatim podigla pogled kako bi uhvatila Samynu reakciju.
“Da, imaš pravo”, odustala je. “Nisu isti.”
“Aham, moje je posveta bolja” Lyra je nastavila jednako nezainteresirano, iako je sad Anna već mogla primijetiti da zatomljuje osmijeh.
“Daj radije pogledaj kako ti grozno stoje ove moje hlače!”, Lyra je objema rukama okrenula svoj album prema sestri. “A lijepo sam ti rekla!”
Anna ju je pogledala podignutih obrva, a zatim, okrenuvši svoj album prema sestri, prstom pokazala na fotku na kojoj se Lyra iznimno inspirirano beljila. Nije skrenula pogled još trenutak, da naglasi svoju poantu, a zatim je spustila album i nastavila ga listati bez komentara.
Sad je na Lyri bio red da uputi pogled Samy.
“Užasne ste.” Ustvrdila je ona.
“Ali nas voliš”. Lyra se nasmijala i, istegnuvši se, obgrlila Samy rukom koja joj je bila bliža.
“Kad je ovo slikano?” Anna je pokazala Samy sliku koja je zauzimala cijelu stranicu albuma. Na slici su izbliza bile uhvaćene Amber i blizanke na obali jezera uz Dvorac. Smjestile su se u hladu starih breza, čije je lišće iscrtalo uzorak sjena preko cijele slike. Anna je ležala na travi, prekriženih nogu i ruku ispod zatiljka, zatvorenih očiju prošaranih prugom sunčeva svjetla koje se probilo kroz grane. Odmah uz nju, Amber je sjedila leđa oslonjenih o deblo, pletući svijetlu pletenicu Lyri čija joj je glava počivala u krilu.
“Početkom ljeta, jedan dan nakon Travarstva”, Lyra joj je odgovorila prije no što je Samy to stigla.
“Imaš koju s nas četiri?” tugaljivo je upitala, ponovno dignuvši pogled k Samy.
“Imam”, Samy se ponosno nasmijala kao da je samo to pitanje čekala. “Na zadnjoj strani.”
Obje su djevojke istog trena okrenule zadnju stranu i zagledale se u fotografiju na kojoj su Samy, Lyra, Anna i Amber u pelerinama i domskim šalovima stajale pred glavnim ulazom u dvorac. “Aicha nas je fotkala”
“Da, sjećam se.” Promrmljala je Lyra. “Bila je oduševljena bezjačkim fotoaparatom.”
“Ali, fotka joj je dobro ispala pa joj taj dio oprostim.” Nasmijala se. “Zapravo, ove bezjačke fotke uopće nisu loše.”
“Da,” kimnula je Anna ozbiljno. “Imaš samo jednu scenu po fotki na kojoj ispadneš blesavo”, dražesno se osmjehnula sestri, no reakcija koja ju je dočekala bila je sasvim suprotna od očekivane.
“Ahaha, ne mogu vjerovati da si ovu stavila, Samy, nevjerojatna si!” Lyra je u trenutku već jecala od smijeha. Anni su se oči upitno zaokružile, a ništa joj nije bilo mnogo jasnije ni kad je bacila pogled na fotografiju muške stražnjice u trapericama.
“Pa ti si mi rekla da to moram ovjekovječiti za Annu!” Samy se jedva suzdržavala da joj se ne pridruži.
“Predobro...” Lyra je promrmljala za sebe dolazeći do daha, u čemu joj nimalo nije pomoglo to što je Annin album trenutak kasnije tresnuo po Samanthinu ramenu.
“Zlo!” bilo je sve što je Anna rekla.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
Iznenadila ju je količina svjetlosti kada je ušla u dnevni boravak. Zapravo, očekivala je puno više od gusto prisutnih sjena koje su padale svuda preko sobe. Čak je i drvce sjalo nekim udaljenim sjajem. Nije ni stigla razmisliti o tome, jer ju je Beth već s vrata uspjela zaposliti.
“Ilana, dušo, molim te pojačaj malo vatru u kaminu. Zima je hladna ove godine”, Elisabeth ju je spretno zaobišla, gotovo plesnim korakom balansirajući pladanj kuhanog vina pored ruke. Lana se nije sjećala kada je baka zadnji put pravila svoje nekoć slavno kuhano vino koje je njena obitelj godinama tradicionalno pila za Božić. Lana se osvrnula prema kaminu, no netko ju je preduhitrio. Nije se ni snašla, a iz kamina je snažno zatreperila svjetlost. Osvrnula se u tom smjeru i ugledala crnokosu djevojčicu kako nehajnim zamahom ruke rasplamsava gotovo dotinjalu vatru. Duboko je uzdahnula, gotovo istog trenutka prepoznajući sjećanje. Lana se zamrznula u pokretu, gledajući kako se vrh plamena smrzava i pretvara u led.
“Danielle!”, odjeknuo je visoki, zvonki glas djevojčice kada joj je brat po treći put zamrznuo plamenove. Istovremeno s povišenjem njenog glasa, plamenovi su se razbuktali i u potpunosti preplavili kamin.
“Zapalit ćete mi dnevni boravak, vas dvoje”, do njih je dopro nimalo zabrinut Elizabethin pjevni glas iz naslonjača negdje u dubini sobe.
Djevojčica je uputila pobjedonosni pogled dječaku, a zatim posljednji put rasplamsala vatru.
“Pa... ja ga sigurno neću zapaliti”, začula se njegova diplomatska opaska.
Dok su se preko kamina oblikovale duge ledene sige, tvoreći zaštitnu rešetku, Ilana je zaustila prosvjedovati, ali sobom se pronio još jedan ženski glas, nepogrešive ugođenosti.
“Meni se sviđa baš ovako kako je sad”, zaključila je dječju prepirku.
“Majko!”, kliknula je djevojčica, a lice joj se ozarilo.
Njena deset godina starija verzija također se osvrnula u smjeru glasa, a zatim i zamrznula u pokretu. Na dovratku je stajala mlada žena, tanašnom se rukom pridržavajući za njega. Drugom rukom je lagano raskopčavala kaput. Bila je vrlo blijeda, ali ledeni je vjetar ostavio rumen trag na njezinim obrazima. Svemu usprkos, oči su joj nepokolebljivo blistale.
“Evelyn”, prošaptala je Lana, gledajući kako njezina, sada tek nekoliko godina starija majka, prolazi pored nje i podiže djevojčicu u naručje, utonuvši skupa s njom u baršunasti naslonjač. I tada joj se sve vratilo. Miris majčinog parfema, pomiješan sa hladnoćom i mirisom snijega izvana, osjećaj sigurnosti kada bi se privila uz njen vrat, osjećaj Evelyninih dugih, mekih kovrča pod rukama. Odjednom više nije bila stranac u obiteljskoj slici, bila je ta malena djevojčica u sigurnosti majčinog zagrljaja i u zagrljaju svojih sjećanja. Obavijena sjenama prošlosti, preplavilo ju je poimanje koliko je zapravo daleko odgurnula svoju prošlost, svoje uspomene, sve ono što osobu zapravo čini osobom. Preplavilo ju je shvaćanje koliko je pogriješila.
I tada, kada se napokon počela osjećati kako je baš tamo gdje u potpunosti pripada, slika pred njenim očima počela je blijediti. Osjećaj panike počeo se kovitlati u dubini njenog bića; nije željela da sjene izblijede, htjela je još malo, još samo malo živjeti u toj sretnoj iluziji. Ali vidjela je ono što je trebala vidjeti i priča se za nju tu završila.
“Lijepa je, uistinu jest” začula je Amberin glas pored sebe kako je polako vraća u stvarnost.
Promotrila je još nejasnu Amberinu siluetu, ali Amber nije uzvraćala pogled. Gledala je ispred sebe, točno na mjesto gdje je Evelyn blijedila skupa sa sjajem božićnih lampica.
“Molim?” namrštila se, dok joj je srce počelo ubrzano lupati na pomisao da je još netko mogao prisustvovati ovom najzabačenijem dijelu njenih sjećanja.
“Kažem Lyri da mi se sviđa svečana pelerina koju su mi poklonile. Pogledaj!”, Amber joj se smireno nasmiješila, ali Lani se učinilo da iza tog osmijeha leži nešto više.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
“Hoćeš nešto slatko? Mislim da imam barem po jedan komad svakog slatkiša koji bi ti mogao pasti na pamet,” ponudila je Amber; objema rukama okrećući otvorenu, gusto pletenu, vrećicu prema njoj, “čini mi se kako su dogovorno odlučili sakupiti količinu za koju misle da je dovoljna da mi slatko prisjedne na neko vrijeme.” Zavukla je ruku u vrećicu do lakta i, izvadivši ju, na dlanu otkrila čokoladnu žabu, desetak šarenih zrna graha sveokusnjaka i nekoliko velikih kocki karamele.
Lana je zavirila u vrećicu, a zatim, spretno posegnuvši, izvukla kockicu nugata omotanu u zlatni papir. Uz blagi je osmjeh pokazala ulov i nastavila prema naslonjaču koji je trenutak prije objema privukao pažnju. Posegnula je za mekanom dekom, prebacila ju preko sebe i odsutno se uhvatila zlatnog omota.
Tek što se smjestila, Samy se nacrtala uz nju, držeći u naručju četiri paketića različitih boja s imenima ispisanim preko njih.
“Ovaj prvi” Uz osmijeh pun iščekivanja pružila joj je zeleni paketić sa sitnim, jednostavno ispisanim “Samy” preko prednje strane.
Pomalo zatečena, Lana je primila paketić i strgnula ukrasni papir s njega.
Na dlan joj je ispala srebrna narukvica sastavljena od jednog širokog i dva sasvim tanka lančića. Na narukvici je bio obješen srebrni cvijet, tankih latica obojenih u toplu nijansu zelene boje. Lana je podigla pogled, no prije no što je stigla progovoriti, uz “Sada moj!”, u rukama joj se stvorio pastelno žuti paketić. Odmotavši ga, otkrila je bombončić išaran svjetlijim i tamnijim jantarnim nijansama. Primijetivši da bombončić ima srebrnu viticu kojom se može pričvrstiti na narukvicu, s usana joj se oteo smijeh. Pričvrstila je privjesak i nasmiješivši se Amber, posegnula za tirkizno plavim paketićem. Krajičkom oka spazila je Lyrino nestrpljenje. Na narukvici su svoje mjesto uskoro našle i jedna staklena zvjezdica kojoj su se jedva vidljive boje presijavale ovisno o kutu pod kojim bi ju gledao, kao i njena tamna staklena blizanka u čijoj unutrašnjosti kao da se nalazilo cijelo noćno nebo.
Pričvrstivši i zadnji privjesak, Lana je podigla ruku i zazveckala narukvicom.
“Svaka je izabrala privjesak koji joj je bio najljepši, koji bi i sama najradije nosila, tako da nas imaš sve na okupu.” Amber je ozareno pojasnila.
“Hvala vam, zaista”, sve ih je okružila pogledom, a iskreni, stvarni osmijeh obasjao joj je lice. Od trenutka kada se probudila, nije bila sigurna što osjeća. A sada, sada su je okružili osjećajem voljenosti koji je barem na kratko ugrijao dan. “Sretan Božić, Lana”, bio je jedini odgovor koji je dobila.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
“A meni se baš sviđa”, prokomentirala je Lyra, sjedajući na rukohvat osamljenog naslonjača u kojemu se sklupčala.
“I meni isto, zapravo”, Lana je odgovorila, prstom lagano prelazeći preko narukvice koju je dobila na poklon.
“Ne, ne, krivo si me shvatila”, Lyrin ton je bio nekako žustar. “Mislila sam na vaš obiteljski portret.”
Zrak oko njih kao da je postao nešto gušći.
“I ne znam zašto ga izbjegavaš pogledati, mislim da je to skroz divna obiteljska uspomena.”
S druge strane prostorije, Samy je samo duboko uzdahnula, promatrajući njih dvije.
“Pa...”, Lana je birala riječi. “Uspomene nekad bole.”
“Ne bole uspomene. Boli samo ako si kukavica suočiti se s pravim razlogom boli. A uspomene su uspomene...”
“Lyra...”, Samy je umorno uzdahnula u prolazu, noseći do blagovaone srebrni pribor za jelo. Dečki su se trebali vratiti svaki čas pa su ona i Rihanna pomagale Elisabeth postaviti stol.
“Ne, u redu je”, Lana joj je odgovorila, a zatim se okrenula prema Lyri, konačno podigavši pogled. “U pravu si. Ne bole uspomene. Boli činjenica da više nikada neće nastati nove, jer su, naime, baš svi na tom portretu mrtvi”, odgovorila joj je smireno, ali pogled joj je bio prikovan za Lyru.
“I to je razlog da se i ti ponašaš tako?”, Lyra ju je pogledala, podigavši obrvu, a zatim skrenula pogled.
Lana je nakratko ušutila, a zatim uzdahnula, namjestila se u naslonjaču pa i sama pogledala portret. Srce joj je ubrzalo otkucaje dok ju je prožimala realnost njihovih lica. Dugo već nisu bili ovako stvarni. Bez obzira koliko ih je voljela, ljudsko sjećanje je varljivo, a istine su lako potisnute nekim novim istinama koje se poput puzavica obavijaju oko minulih godina.
Zaprepastila ju je spoznaja koliko je majčinog naslijedila. Malobrojne su bile izrazite različitosti između njenog današnjeg odraza u ogledalu i portreta s koje su je motrile Evelynine oči. Ona je pak imala očeve smaragdne.
“Sličite prilično, znaš”, Rhin im se priključila, zavalivši se u naslonjač do njih, obraza rumenih od hladnoće. Dečki i ona su iskoristili mirno jutro i šmugnuli u selo, konačno hvatajući malo vremena nasamo.
Lana nije bila sigurna na koga se to odnosi pa je samo kimnula glavom.
“Bio ti je brat”, izjavila je Lyra, ovaj puta, vrlo činjenično.
“Bio je i više od toga.”
Rihanna ju je iznenađeno pogledala, razmišljajući što joj je sad uspjelo promaći. Pogled joj je šetao po portretu i po dvoje djece na njemu; način na koji su sjedili, kako su se orijentirali jedno prema drugome, nekakav neizrečeni dijalog koji se vodio između njih... Negdje u dubini nje odzvanjalo je poznatošću, kao da je to već negdje vidjela. Pogled joj je pao na Lyru, na čijim usnama je lebdio odsutni smiješak, ali u očima duboka, duboka zamišljenost, i odjednom je dohvatila dio koji joj je tako dugo izmicao.
“Brat blizanac”, promrmljala je Lyra kao zaključak na njene misli, glasom jedva čujnijim od šapta. Sva njezina prethodna nadmenost je netragom nestala.
“Daniell”, Lana se osmjehnula, a u tom osmijehu bilo je stanovitog ponosa. I iskrenosti, pomislila je Rhianna. Jedna od rijetkih iskrenih i spontanih reakcija koje je Rhianna uspjela vidjeti kod nje.
“Zašto Ilana?”, odjednom se sjetila još jednog nikad izrečenog pitanja, trenutačno se odvaživši.
Lana ju je pogledala blago iznenađeno. “Daniell-i-Lana”, odgovorila je sporo, naglašavajući riječi. “Vidiš, Daniell je bio par minuta stariji i nikada nije propuštao činjenicu da mi to naglasi”, zasmijuljila se sa određenom sjetom u očima. “A usto, bili smo uvijek i svugdje u paru pa pa je tako nekako i prešlo u naviku. A onda njega više nije bilo...”
“I preostalo je samo Ilana”, dovršila je Lyra, prvi put shvaćajući što zapravo izgovara, s toliko razumijevanja u glasu da Rhianna nije smogla hrabrosti pogledati je.
U svome razgovoru, djevojke nisu ni shvatile da su im se dečki pridružili u dnevnom boravku, sve dok im Amberin uzbuđeni uzdah nije privukao pozornost.
“Aaaaa”, izustila je kada je na njezino krilo dopao veliki zamotani poklon, nepravilnog oblika, koji je Sirius zavitlao preko sobe, trgnuvši je iz udaljenog sanjarenja. “Siriuse!”
“Sretan Božić, malena”, odgovorio joj je glas iz predsoblja, gdje je vješao dugi crni kaput.
Kad je ušetao u prostoriju, ona je već nestrpljivo cupkala. “Mogu?”
Sirius je samo kimnuo glavom, razmijenivši pritom poglede s Lupinom i Jamesom. Rhianna je uzdahnula i zakolutala očima. Trebalo joj je ni pola minute promatranja Amberinog nježnog odmatanja celofana da shvati što su napravili.
Amber je uvijek s posebnom pažnjom skidala omote s poklona, trudivši se ne povrijediti ničije osjećaje, a dečki su računali na to. Rhianna im je pomogla umotati poklon, ali sada joj je bilo jasno gdje su nestali nakon što su svi zajedno ušli u kuću.
“Koliko slojeva ima to čudo?”, promrmljala je Lana pored nje, namrštivši se.
“Dovoljno za barem još pola sata ove predstave”, Lyra je zabavljeno frknula. “Neki nikad ne odrastu.”
“A neki bome da”, odgovorila je Rhianna, zaprepašteno gledajući kako Amber nakon prvog sloja odustaje i para papir te iz njega izvlači ogromnog, plišanog crnog psa. Dugo se nije tako iskreno nasmijala nego dok je gledala kako se osmjesi polako brišu sa Siriusovog i Jamesovog lica. Jedino se Lupin jednako dobro nasmijao.
“Predivan je!”, uskliknula je Amber, ustavši se da zagrli brata.
Preko njenog ramena, Sirius je uhvatio Rhiannin slavodobitni pogled, a zatim složio grimasu i okrenuo glavu u drugu stranu.
“Ajde bar neki ovdje odrastaju”, prišla mu je Rhianna nešto kasnije, obgrlivši ga oko ramena.
“Izbriši taj slavodobitni osmijeh s lica. Počinjem se brinuti.”
“Što? Da nikad nećeš odrasti? Da... I mene to brine već godinama”, Rhianna je odglumila zabrinuti uzdah.
“Ma prekini”, nasmijao se. “Ozbiljno sada, otkad je Amber tako... direktna?”, namrštio se, na rubu zamišljenosti.
“Zapravo, neko vrijeme već”, Rhianna je sjela na rub njegovog naslonjača. “Ne znam plaši li me to ili raduje, iskreno.”
“Ajde”, Sirius ju je pogledao, a u sivim očima nestao je svaki trag zabrinutosti. “Kao što kažeš, barem netko ovdje mora odrasti - ja ne mislim još dugo”, namignuo joj je.
Iako osmijeh na njegovom licu, Rhianna je znala da ga je upravo ona nenamjerno izvojevala od njega. Bio je to neki nikad izrečeni, prešutni dogovor između njih dvoje; trudili su se ne biti zabrinuti u isto vrijeme i Rhianna se iskreno bojala dana kada će se takvo što dogoditi.
Od trenutka kada je ušao u prostoriju, njezine oči bile su prikovane za njega. Tanki crni šal, prošaran vodoravnim ljubičastim prugama, ležerno mu je padao oko vrata, a duga tamna kosa uokvirivala je lijepe crte lica. Promatrala ga je, svaki njegov pokret, po prvi puta zapravo naslućujući njegove moći. Jučerašnje korištenje magije, pa čak i u tako maloj mjeri, potaknulo je njenu osjetljivost i otvorilo joj oči na sve one načine koje je ranije odbijala sagledati. Njegova snaga bila je golema i bilo joj je vrlo jasno odakle utjecaj koji je imao na nju. Jasno se sjećala i svog sinoćnjeg zaključka, iako su poneke stvari bivale u magli. Sjećala se trenutka kada je shvatila koliki on - čak i nesvjesni - utjecaj ima na nju. Tada je shvatila opasnost njezine potrebe za njime, barem dok ona nema snagu i kontrolu barem upola kao njegovu. Shvatila je da ne poznaje granice do kojih bi išla zbog njega, tek je uspjela naslutiti koliko su one zapravo udaljene. Morala si je priznati, željela ga je u jednakoj mjeri u kojoj se bojala tih želja. Ali bilo joj je jasno da dok ne pronađe sebe, mora se maknuti od njega.
S druge strane, nije mogla zaboraviti sigurnost i toplinu koju joj je pružio dan ranije i nije si mogla pomoći; bila je samo djevojka koja bi najviše od svega željela moći pustiti ga da je voli.
Kao da je osjetio, Sirius se okrenuo i pogledao prema mjestu gdje je sjedila, ali bilo je prekasno. Ona je već nestala, ostavljajući prazno mjesto za sobom.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
Kad se okrenula, veo tame pokrio je sobu. Osvrnula se prema prozoru, pogledom tražeći oblak koji je zakrio sunce, no vani je sad bila tama, mrkla poput noći bez mjeseca. Osjetila je nalet panike i čvrsto zatvorila oči. Stajala je na mjestu ne okrećući se, znala je da više nisu tamo.
Ili se barem tome nadala.
Žmireći, spustila se u čučanj i rukama obujmila koljena.
Bilo joj je hladno, no na to je već navikla. Čekala je. Znala je što sad slijedi. No, iz nekog njoj neuhvatljivog razloga, nije htjela vidjeti ono što je trebalo doći, a to ju je strašilo više od ičeg drugog. Čvrsto sklopljenih očiju osluškivala je prigušenu strku ubrzanih koraka sa svih strana, a zatim sve bližu, glasniju i ispunjenu panikom. Pokrila je uši rukama.
Zatomila je vrisak kad ju je prožeo osjećaj gubitka tla pod nogama. Činilo joj se da pada beskonačno dugo, a oštri vjetar koji joj je šibao lice nije imao namjeru postati milosrdniji.
Hladnoća koja joj je ledila kosti, nosila je sa sobom hladne kapljice vode. Mogla je osjetiti okus soli na usnama. I onda je sve stalo, barem do trenutka kada voda nije navrnula sa svih strana. Ispunjavala joj je oči, uši, a svakim sljedećim očajničkim udisajem i pluća. Boreći se s vlastitim pramenovima kose koji su se zaplitali oko njenog vrata i stezali ju sve vise poput nepopustljive morske trave, pokušavala se prisiliti da otvori oči. Ne, ona se nije smjela utopiti, morala je vidjeti tko je u opasnosti. Morala je znati tko je to. Koga je morala upozoriti? Mora otvoriti oči.
Kada ih je napokon bojažljivo otvorila, bila je zahvalna što je jedino što je kroz suze uspjela vidjeti bio samo odbljesak sivih očiju. Tek neznatnu utjehu dalo joj je to što ništa više od toga nije vidjela.
Sirius je bio tamo prije no što je Rhianna dospjela do kraja izviknuti njegovo ime. Uhvatio je Amber prije nego je potpuno izgubila ravnotežu. Rhianna je krenula prema njima, ali i zastala odmah uz Siriusa usprkos svim instinktima koji su je tjerali naprijed. Prošli su već kroz ovo. Pusti onoga tko je uz nju da joj pomogne i ostani dovoljno daleko da može doći do zraka.aka.
"Amber?" zazvao ju je Sirius tiho, a zatim pokušao skupiti sve strpljenje koje mu je bilo dostupno. Ovo je bio najgori dio, onaj u kojem su svi bili bespomoćni.
Činilo joj se da već predugo traje, no, s druge strane, znala je da ne može biti objektivna.
Kad su se Amber suze zacaklile na obrazima, Rhianna je položila ruku na Siriusovo rame. Nisu mogli ništa dok nije bilo gotovo. Imali su i previše prilika za pokušaje.
A tad se Amber opustila u Siriusovom naručju.
"Amber?" pokušao je ponovno, očekujući njezin izgubljeni plavi pogled koji pokušava odjeliti stvarno od prividnog.
"Amber?" položio je dlan na njeno lice htjedući ju blago protresti, no dlan mu je zastao na vrelini njena lica, a on je osjetio strah kako mu krade dah.
"Gori", promuklo je prošaptao.
Samy se jedva primjetno povukla van iz sobe.
“James?” Zazvao je tiho Sirius ne podižući pogled. “Možeš mi spakirati stvari?”
“Naravno.” Tek što je odgovorio, već je bio na vratima.
Na hodniku je ugledao Annu i Lyru koje su pozorno slušale dok je Samy, vidno potresena, pokušavala Elisabeth sažeti što se dogodilo. James je sreo Annin pogled i kratko upitao: “Idemo ili ostajemo?”
Anna je u nedoumici pogledom potražila sestrin, a zatim i Samyn odgovor. Samy se kratko zamislila, a zatim pogled uprla prema vrhu stepeništa.
Prateći njen pogled, James je tamo ugledao Lanu koja je, obuhvativši ih prvo pogledom, polako kimnula. “Idete svi.”
Kimnuvši joj zauzvrat gotovo zahvalno, James je, dvije po dvije stepenice, prošao kraj nje i nestao na katu.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
“Idem spremiti naše stvari.” Zaključila je Rhianna više za sebe. “Remus?” tiho je upitala, a zatim jednako tiho nestala iz sobe, Remus korak ispred nje.
Pažnju su joj na katu, kroz poluotvorena vrata, privukli uglavnom odjevni predmeti koji su letjeli zrakom. Kimnula je Remusu da nastavi bez nje i polako odškrinula vrata. Na podu su stajala dva velika otvorena kovčega u koje su, bez vidljivog reda, ulijetale leteće stvari. Prateći tu zbrku na trenutak, Rhianna je odustala od traženja smisla i glasno upitala: “Lyra, koji je tvoj kovčeg?” prekidajući ih time prilično iznenadno u poslu.
Anna je bila ta koja je podigla obrvu i, pogledom naglašavajući očiglednost odgovora, uperila prstom u kovčeg obljepljen raznim, uglavnom pokretnim, naljepnicama.
Rhianna je ispod glasa izgovorila dužu inkantaciju i, jedan vješti potez štapićem kasnije, sve su Lyrine stvari bile, ovoga puta uredno, složene u njenom kovčegu. Ponovivši postupak, uskoro je i onaj tamniji kovčeg, tek ponegdje ukrašen svjetlijim viticama, bio pun.
Okrenula se k Samy koja je odustala od toga da sama krene pakirati stvari i sad strpljivo isčekivala svoj red.
Kad je soba bila već gotovo prazna, uz jedan tihi Accio i prikladni opis koji cure nisu prepoznale, u zrak u središtu sobe dolebdjele su: traperice, dvije gumice za kosu i ogledalce.
“Ove su stvari zbunjene oko svoje pripadnosti.” Rhianna se gotovo nasmijala, “to ćete morati same.” Izašla je iz sobe u žurbi, sjetivši se da još mora pospremiti svoje i Amberine stvari.
“Ha!” uzviknula je Anna gledajući u svoj kovčeg, gotovo preplašivši druge dvije cure. “Vidiš da moja ljubičasta majica nije zbunjena oko svoje pripadnosti!” Izgovorila je zadnju frazu prilično vjerno imitirajući Rhiannu.
Lyra je ispod glasa dobacila tihi komentar za koji nije bilo nimalo sumnje kome je upućen. Anna se zavjernički nasmijala, dok je Samy, dohvaćajući lebdeće traperice, njima mlatnula Lyru i, uhvativši svoj kovčeg te ga ostavljajući pred vratima, krenula za Rhiannom da vidi može li joj pomoći.
Lyra je pokupila traperice i ugurala ih u svoj kovčeg prilično žurno i bez pretjerane pažnje.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
Stajala je leđima okrenutim prema vratima sobe, dlana položenog na prozorsko staklo i prazno zurila u zasljepljujuću bjelinu snijega sto se pružao pred njenim pogledom. Sirius je zastao na ulazu, naslanjajući se na dovratak, te pogledom obuhvatio sobu. Prazni zidovi tople, smeđe boje, naslonjači obučeni bogatim, baršunastim materijalom, visoko uzglavlje masivnog kreveta... jedini detalj u kojem ju je danas mogao pronaći bile su blijede zavjese koje su nehajno, gotovo neprimjetno, treperile na hladnom povjetarcu. Šuljajući se kroz pritvoren prozor zimski je zrak sobu ispunjavao mirisom nadolazećeg snijega.
“Čekaju te vani,” tiho mu je poručila, naslutivši njegovu prisutnost, kao i uvijek.
“Ostaješ ovdje?” Upitao ju ne osvrćući se na njen komentar.
Pustila je da tišina padne između njih a zatim se ipak, gotovo nevoljko, okrenula.
“Ostajem ovdje.”
To je bilo prvi put tog dana da su se našli oči u oči. Bez obzira na njezine riječi i odluke koje je razum donio, još uvijek ju je vrlo jasno prožimala svijest o njegovoj blizini, o njegovom mirisu, još uvijek je vrlo jasno mogla prizvati sjećanje njegovih usana na njezinima...
Bojeći se da bi joj lako u pogledu mogao pročitati sve ono što je i ona vidjela u svome odrazu, okrenula se nazad prema prozoru, otvarajući ga nježnim pokretom dlana. Hladni vjetar nahrupio je u sobu kao da ga u njeno ime želi istjerati van.
Sirius je pričekao je još nekoliko trenutaka tišine, a zatim kimnuo pomirljivo. Uz odustajući uzdah pustio je posljedice njene odluke za neko drugo vrijeme. To očito više nije bila njegova borba.
U trenutku kad se htio okrenuti, pogled mu je pao na čistu liniju njenog vrata, koja se nazirala kroz vjetrom promršene pramenove kose. Izvio je usne u samoironični osmijeh.
Neočekivano, prišao joj je sasvim blizu. Prve pahulje snijega ponovo su počinjale padati i on je zastao promatrajući ih. Sasvim svjestan trenutka kad je protrnula, no ničime to ne odajući, odmaknuo je pramen ugljeno crne kose i prstima prošao po otkrivenoj koži ispod njena vrata. Prislonio je usne na taj mali razotkriveni dio njene kože, ali nije ju poljubio. Duboko je, pomirljivo, uzdahnuo, a zatim se odmaknuo od nje.
Lana se okrenula prema njemu uputivši mu dug, neprekinut pogled, sada ispunjen nečime što bi se dalo protumačiti kao prkos.
“Odakle ti pravo, Siriuse?”
“Ja sam ti barem dao izbor.” Čuo ju je već ranije kako vrišti na Elisabeth u vezi toga i točno je znao o čemu govori.
Frknula je, prekriživši ruke na grudima. “Ma kakav izbor si mi to točno dao?”
“Veći nego što su oni ikada.”
“I to te čini boljima od njih?”, pogledala ga je pogledom ispunjenim razočaranjem, a zamaskiranim prijezirom. I njoj samoj je bilo gotovo nevjerojatno kako se to pretvorio u uzorak dana.
“Samo sam želio da shvatiš da ipak postoji nešto veće od smrti. Nemoj me suditi zbog toga.” Nijedno nije progovorilo ni riječi, a zatim se Sirius okrenuo i krenuo prema vratima. Nije se mogao ne zapitati zašto se, i kad naizgled pobjedi, kad je ona u pitanju, na kraju borbe uvijek osjeća kao gubitnik.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
Samantha je sjedila na vrhu stubišta koje je otvaralo grandiozno predvorje, namatajući oko prsta jednu od svojih kovrča. Promatrala je kako se kovčezi u dnu predvorja polako gomilaju i slušala udaljenu vrevu negdje iz dubine vile. Trenutno jedina mirna prostorija u kući bila je Amberina soba, ali Samy ni tamo nije mogla pronaći spokoj. Čak i pod Bethinim nadzorom, njezina groznica je i dalje tinjala, isprekidana nesuvislim buncanjem. Rhianna se možda znala nositi s time, ali Samy je još uvijek istinski prestravljivalo vidjeti prijateljicu takvu. Doduše, vjerojatno je u Laninoj sobi bilo malo tišine, ali nekako nije imala potrebu otići to provjeriti. Uzdahnula je. Toliko je toga visjelo u zraku u posljednje vrijeme. Bilo je mnogo toga izrečeno, istina, ali još više stvari je ostalo nedorečeno, nezaključeno... Stvari su se događale, ali činilo se da ih se nitko ne usudi prokomentirati. Samy se iskreno radovala mirnim trenutcima sa svojim curama u njihovoj sobi u Hogwartsu, ali znala je da će sada to morati pričekati. Nije se vraćala u Hogwarts, barem ne do kraja praznika. Iako zabrinuta za Amber, nije se mogla natjerati da ostatak praznika provede u toj atmosferi. Sve što je željela bilo je vratiti se kući majci i baki i preostale praznike provesti u sigurnosti vlastitog doma. Ionako ih je planirala posjetiti ove zime pa je ovakav razvoj događaja odlučila objeručke prihvatiti.
“Ej, Sam?”, Lyrin glas odjeknuo je predvorjem.
Samy je skočila na noge; bilo je vrijeme za polazak.
“Izbjegavaš dramu uokolo?”, pitala ju je Lyra u svom uobičajenom, nimalo usiljenom stilu.
“Više manje”, odgovorila je Samy, silazeći niz stepenice. “Amber?”
“Beth ju je dovela u donekle pristojno stanje za izdržati put, ali... To je sve što je ona mogla učiniti” Lyra se namrštila, nezadovoljna jednako koliko i zabrinuta. “Kaže da je to tako jer je problem mnogo dublje prirode i vjeruje da će je odmah iz Hogwartsa poslati za sv. Mungo... Sam, nešto tu ne štima.” Zastala je, gotovo frustrirana time što joj nešto izmiče.
Samantha ju je obgrlila oko struka, naslonivši glavu na njezinu i tako ponukala da nastavi dalje. “Ma bit ćemo mi u redu...”
“A valjda hoćemo”, Lyra je pomirljivo uzdahnula. “Spakirala si se već?”, prešle su na neke vedrije teme.
“Zapravo... nikad se i nisam raspakirala.” Kao da je naslutila...
Lyra je čula oklijevanje u njenom glasu. “Pozdravit ćeš mi mamu i baku?” pretpostavila je.
Samy je kimnula glavom. “Mislila sam se vratiti s vama u Hogwarts, uvjeriti da će Amber biti dobro, ali... Njoj ne mogu biti od pomoći, kao uostalom ni vi, a ako krenem odmah, shvatila sam da ću još stići na Božić spavati u svome krevetu”, nasmiješila se sjetno.
“Ah, dobro”, uzdahnula je Lyra, teatralno glumeći da joj je svejedno. “U tom slučaju, neću zaboraviti pozdraviti tvog zmijskog prijatelja u Hogwartsu...”, iscerila joj se široko.
Samy je odšutjela na ovo, samo zakolutavši očima. “Kad smo već kod toga...”, djevojke su izašle na snijegom zameteno dvorište, gdje su dečki već tovarili kovčege u kočiju. “Što je s tobom i...” Samy se osvrnula, primjećujući da je negdje usput izgubila prijateljicu. “Lyra?” Lyra se zaustavila na dovratku iza nje.
“Čekaj. Dovraga. Ostavila sam nešto u sobi.” Nestala je u dubini kuće prije nego li je Samy uspjela trepnuti u nevjerici.
Slegnula je ramenima, nikome posebno, a zatim se okrenula posljednji put pozdraviti veličanstvenu Elisabethinu pojavu.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
Vjetar je vani dobrano zavijao, noseći pahuljice snijega u svim smjerovima. Iz snijega su se jasno nazirali obrisi crne kočije i dva vrana konja koji su bivali upregnuti u nju. Do maloprije, svi su oni stajali vani, opraštajući se. Sada su vani stajali još samo dečki, utovarujući i posljednje kovčege na kočiju. Elisabeth se povukla u kuću, ostavivši vrata lagano otvorena za sobom.
“Eto, princezo, sad si doma”, James joj je stisnuo rame. “Uživaj u tome sad, ali... nemoj baš predugo”, namignuo joj je, na što mu se ona samo suzdržano nasmiješila.
Pored Jamesa se provukao Lupin, privukavši ju u čvrst zagrljaj. “Remuse...”, promrmljala je, duboko uzdahnuvši. Poznat miris njegovog teškog, sivog pulovera pružao joj je osjećaj sigurnosti i pomogao da dovede svoje emocije pod kontrolu. “Budi dobra, okej?”, pogledao ju je odozgora, blago se smiješeći. “I... u povjerenju, zanemari ono što su ti djevojke rekle. Nemoj se žuriti nazad. Mislim, dođi, ali onda kada bude vrijeme za to. Hogwarts će uvijek biti tamo.” Shvativši njeno jedva primjetno mrštenje, dodao je: “A ni prijatelji nikad neće biti previše daleko.”
Ne rekavši ni riječi više, okrenuo se i pridružio Jamesu na putu prema kočiji koja ih je čekala, ostavljajući nju da se suoči sa Siriusom. Uzdahnula je i pogledala ga. Sudeći po zatomljenom i osmijehu na njegovom licu, vjerojatno je odlučio propustiti neku ironičnu opasku na to.
Već je gotovo pozavidio Luncu na dugom, iskrenom zagrljaju koji je mogao ostvariti s njom, kada se konačno okrenula prema njemu. Iznenadila ga je ozbiljnost u njenim očima i odjednom nije imao nikakve ideje što bi joj trebao reći. Stoga su oboje ušutjeli. U njemu se lomilo toliko bitnih stvari koje je želio reći, a na kraju nije rekao ništa od toga. Sve bitno ležalo je među njima neizrečeno, prešućeno, a sve ostale riječi, pod težinom onih neizrečenih, sada su se uistinu činile suvišnima.
“Znaš, zapravo ostajem zbog tebe.” Prva je prekinula tišinu, zapravo se prvi put tada smiješeći. Ogorčenosti u njenim očima lagano je nestajalo.
Sirius je ostao ozbiljan. “Zar sam stvarno toliko grozan?”
Odmahnula je glavom, nasmijavši se na njegovo krivo tumačenje njezinih riječi. “Ne”, prišla mu je bliže, položivši mu dlan na obraz, “divan si, u tome i jest problem.”
Sirius je obuhvatio svojom rukom njezinu, naslonivši se na njen dlan. Njegova ozbiljnost se nije promijenila, ali sada je tu bilo i nešto tuge.
“Bio si u pravu”, rekla mu je. Toliko puta jest. “Postoji nešto veće od smrti, nešto toliko ljepše i snažnije, ali... ja ti to ne mogu dati i oprosti mi na tome. Zato ostajem. Ja moram ponovo pronaći sebe da bih mogla naći mjesta za nas.”
To je bilo prvi put da je to tako izgovorila, i iako je ona bila nesvjesna toga, bilo je to nešto što će on dugo poslije prizivati u sjećanje.
Povukao ju je sebi u čvrst zagrljaj, ispreplevši prste u njenu tamnu kosu i duboko uzdahnuvši. “Znaš, ponekad se iskreno ponosim tobom.” Toliko se borila u zadnje vrijeme, toliko se promijenila otkako ju je upoznao...
“Onda me pusti da pronađem način i sama biti ponosna na sebe”, pogledala je gore prema njemu, smiješeći se.
I to je bio prizor kojeg će se dugo sjećati, njene smaragdne oči kako ga gotovo sretno promatraju, crni pramenovi koji su joj padali oko lica, osjećaj njene meke kose pod prstima u tako savršenom kontrastu sa snijegom oko njih.
“Uživaj u posljednjoj godini u Hogwartsu, Siriuse, nemoj čekati mene, uživaj u životu”, trudila se zadržati onu iskrenu vedrinu koju je imala u početku, ali kroz takve pokušaje on je već odavno znao prozrijeti.
Nije se mogao natjerati da joj išta od toga obeća pa je samo lagano prislonio usne na njeno čelo, a trenutak poslije je pustio i otišao ne osvrćući se, propustivši primijetiti posljednji izraz njenoga lica.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
Stizali su pred Hogwarts i Amber je osjećala kako joj nemir polako probija kroz snenost. Iako je ležala u istom položaju na svome sjedalu, oči su joj bile širom otvorene. Pred njima je vidjela samo pet riječi, ispisanih sitnim, oštrim, ali elegantnim rukopisom: “Čekat ću te u Hogwartsu.”
Mogla je nazrijeti obrise Dvorca odavde, kočio se veličanstveno na litici, iznad šume pored koje je trenutno vlak zavijao. Znala je da je on tamo, zakriven duboko u čvrstim zidinama dvorca. Tom je obećao da će ju čekati tamo, a ona mu je svakom minutom bila sve bliže.
Krošnje drveća su pored njih prolazile sve sporije, a Amber je u pozadini svojih misli čula Siriusa kako se prepire s Rhiannom. Nije znala oko čega. Glavobolja ju je previše sputala da bi se uopće pokušala napregnuti da ih čuje, ali i tako su bili preglasni. … Oko nje. Prepirali su se oko nje, ponašajući se kao da ona ne postoji. Već joj je bilo zlo od toga. Cijelo njeno odrastanje njih dvoje su znali bolje od nje što je dobro za nju. Nedostajala joj je Lana. Ona se znala nositi sa Siriusom. Nije bila sigurna u čemu je stvar, ali sudeći po Siriusovom režanju i Rhianninom otrovnom tonu...
Rhianninom otrovnom tonu... Bilo joj je dosta što svaka svađa počinje i završava s njom, a ona ne progovori ni riječ. Kao da je potpuno nevidljiva. Ponekad bi jako voljela biti nevidljiva...
“Što je, milena, konačno prelaziš na pravu stranu?”, Bellin prijezirni, gotovo nazalni glas britko se odbijao od zidove.
Amber je stajala na ulazu u Slytherinsku tamnicu, čiji je ulaz, zahvaljujući obiteljskim vezama, bez pogreške pronašla čak i sada kada je sat odbijao posljednje minute do ponoći. Zapravo se skroz mutno sjećala kako se našla ovdje, čak nije bila ni sigurna u kojem je to trenutku njena ideja o nevidljivosti prešla u realizaciju, ali bilo je vise nego lagano šmugnuti Siriusu i Rhianni pri silasku s vlaka. I tako se sada našla oči u oči sa svojom par godina starijom sestričnom, ne znajući bi li trebala biti sretna zbog toga što je naletjela upravo na osobu koja joj može pomoći ili bi ju trebala podilaziti blaga jeza, kao što se upravo događalo. Uzdahnula je, prisjetivši se da je i ona Black i da zapravo ima svako pravo biti tu gdje je.
Ispravila je ramena, pokušavajući skupiti ono malo kontrole nad sobom, ali tinjanje u glavi joj se sve više rasplamsavalo dok su Bellatrixine tamne oči hladno zurile u nju. “Bella, hoćeš li, molim te biti dobra i pozvati mi Toma Riddlea?”
Bellatrixinine obrve poletjele su u zrak, a zatim je to popratila visokim, zvonkim smijehom, na granici zlobe i ugodno namještene nevjerice.
“Toma?”, zaustila je iskrivljeno oponašajući nježni i tihi ton Amberinog glasa te širom razrogačivši tamne oči. “Oh, ljubavi, zašto bih ja tebi pozvala Toma?” Pokušava li to malena dobrica Amber postati velika, zločesta cura? Bellatrix ju je promatrala sa neskrivenim zanimanjem.
Tada je prvi put shvatila koliko Amber iscrpljeno djeluje. Njezine su velike plave oči bile još veće i izraženije zbog tamnih sjenki pod očima, a uobičajeni uredni slap kose sada je bio zamršen. Na Amberinom čelu skupljale su se kapljice znoja, a oči su joj blistale. Tek je sada Bellatrix počela shvaćati kako nešto nije u redu. Nije li ona trebala biti na praznicima? Gdje je pobogu ona sramota od njenog starijeg brata? Zašto malena Amber u ovo doba i u ovakvom stanju treba Riddlea? Misli su je počele zabavljati, koliko i ljutiti. Odakle joj obraz pojaviti se ovdje i smetati, tražiti Riddlea u ovo doba..?
“Jer me on očekuje”, odgovorila joj je Amber ravnodušno, jer uistinu nije imala snage za nešto više.
“Oh naravno, očekujemo te mi već godinama, ali to ne znači da imaš pravo uletjeti kad se sjetiš i odmah uživati vrh hijerarhije.” Osmijeh joj je bio posprdan, ali crne su joj oči bile sve bjesnije. “Iako smo mi Blackovi naviknuli na povlaštenost, bojim se da te tvoje određene socijalne veze pomalo, znaš, srozavaju.” Bellatrixin osmijeh se proširio, dok je zavjerenički namigivala sestrični.
Amber je uzdahnula. Nije joj vjerovala, naravno da joj nije vjerovala. Posegnula je u džep i iskopala komad pergamenta te ga podigla ravno pred Bellatrixine oči. “Hoće li ovo biti dovoljno, Bella?” Na papiru se sitnim, oštrim rukopisom kočio potpis Toma Riddlea.
I prije nego li je Bellatrix uspjela odreagirati, nepoznata ruka je istrgnula papirić iz Amberinih prstiju i podignula ga visoko na svjetlo.
“Bit će.” Odgovorio joj je dubok, odmjeren i hladan glas Luciusa Malfoya.
“Luciuse!”, dahnula je Bellatrix širom rastvorenih očiju s nevjericom na usnama. Par neposlušnih kovrča palo joj je oko lica i izgledala bi gotovo ljupko, da nije bilo sumanutog pogleda u očima iz kojeg je šibala pitka i trenutna mržnja. “Da se nisi usudio!”
Lucius je spustio pogled na Bellatrix, istovremeno vrativši pergament Amber. Nosio je teški ogrtač, preko kojega je uredno padala do ramena duga kosa, svijetla gotovo poput ostataka pahulja na njegovom kaputu. Na istaknutom mjestu blistala je modrozelena značka prefekta. “Već učinjeno”, odgovorio je Bellatrix pretencioznim osmijehom, a zatim odmjerio Amber, uputio joj izvijeni, zatomljeni poluosmijeh i nestao u tami hodnika popraćen šuškanjem pelerine.
Amber se gotovo naježila kada je ponovno promotrila Bellatrix. Bijes na njenom licu u tom trenutku bio je nesputan i da nije položila zakletvu da neće, već odavno bi ga uputila nekakvu sočnu kletvu za Luciusom. Onako preciznu i snažnu, točno gdje se rebra spajaju s kralježnicom, kako je samo ona znala. Ali nije smjela. Napasti nekoga iz vlastite družine, bilo je ravno izdaji, i Lucius je imao svu sigurnost svijeta da ona to neće napraviti. Štoviše, mogao se kladiti u njen život da neće; zato i je tako nonšalantno odšetao. Temperamentna kakva jest, Bellatrix se često pitala zašto si je uopće dopustila obećati Riddleu takvu glupost. Život bi bio vrlo često utoliko slađi da nije. Ali jest. Kao i za mnogo drugih stvari, nije si mogla pomoći kada ju je on to tražio. Naprosto je bila slaba na njega, ali utoliko ponosnija jer je on bio jedina njezina slabost.
“Bella, tko i zašto smeta?”, iza zida se pomolio Riddle sa hladnim i dosađenim izrazom lica. Njegove crte lica bile su isklesane u ljupkosti, ali pogled koji je uputio Belli bio je leden. Iako, upravo je taj pogled u trenutku otopio svu maloprijašnju mržnju upućenu Luciusu.
“Malfoy! Malfoy te pozvao, nisam ja... Ja... Vjeruj mi! I to samo zato što...” Naglo je ušutjela kada je Riddle iza nje opazio sitnu Amberinu priliku, lagano oslonjenu o zid.
“Dovoljno je.” Provukao se pored nje, uskrativši joj svu svoju pozornost. Njegova neprirodno elegantna pojava sada se posve ustremila na Amber.
Bellatrix je znala da je vrijeme da nestane i da ga ne izaziva da se još jednom okrene, ali nije si mogla pomoći da ne uputi sestrični još jedan pogled pun prijezira i prkosa. Oslonjena o zid, Amber je jedva držala oči otvorene. Ha. Pa neka joj ga. Bellatrix se iskreno nadala da će se dobro pozabaviti s njom, a zatim nestala u Slytherinskoj društvenoj, utješena takvim mislima.
“Amber?” Kroz njenu glavobolju probijao se tihi, ugođeni glas. “Došla si mi.” Njegov je glas bio uistinu ugodan, gotovo šapat. Jedino što je Amber mogla podnijeti u ovome trenutku.
Otvorila je oči i uhvatila tračak njegovog osmijeha. Stajao joj je vrlo blizu, ali nije ju doticao. Odjednom se osjetila preplavljena sigurnošću. Znala je da to nije moguće, bila je to više iracionalna želja; kao kada želiš vjerovati da zagrljaj stranca posjeduje moć učiniti te sigurnim, iako tu ne postoji nikakva stvarna veza koja bi to potkrijepila. Ali ako išta, u Tomovom društvu je zasigurno bila na jednom od najsigurnijih mjesta u dvorcu. Ili najopasnijih, ovisi s koje se strane uzme. Nesposobna više razmišljati u tom stanju, posegnula je za njime i pala mu u naručje.
“Ne mogu više...”, bilo je posljednje što mu je promrmljala.
Nije se sjećala da je osjetila ruke kako ju sigurno hvataju i uzvraćaju zagrljaj. Ali, opet, nije se sjećala ni da je više išta osjetila.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
Nepovezana buka bila je prvo što joj je odzvonilo u glavi kada se iduće jutro probudila u bolničkom krilu. Zatim ju je zaslijepila bjelina bolničkih plahti i svjetlost s prozora. Jedva je proškiljila po prostoriji, prepoznajući kraj prozora siluetu tamne grive. Upravo bi ta silueta inače bila jedna od najutješnijih pojava na svijetu, ali sada je samo budila u Amber potrebu za kolutanjem očiju. Da ju glava ne boli toliko, vjerojatno bi... Ali glava ju nije boljela, shvatila je sa zakašnjenjem. No svjetlo je i dalje udaralo po mozgu.
“Zastori...” promrmljala je, podižući ruku preko očiju.
“Amber...”, Rhianna je ustala s naslonjača, automatski prilazeći krevetu. “Kako se osjećaš? Jesi li bolje?”, u glasu joj se osjetilo suzdržavanje.
“Svjetlost...”
“Molim? Kakva svjetlost? Hoćeš da pozovem vidaricu?” Rhianna je čučnula pokraj njenog kreveta, gledajući ju svojim velikim, smeđim očima zabrinuto i nježno u isti mah.
“Navuci. Proklete. Zastore.”, procijedila je Amber. “Ubija me svjetlost.”
“Oh.” Jednim zamahom štapića, u prostoriji je zavladala potpuna tama. “Bolje?”
“Aha”, Amber se promeškoljila i okrenula glavu na drugu stranu, sklapajući oči. Već za koju sekundu počela je duboko disati kako bi uvjerila Rhiannu da spava. Nositi se s njom trenutno je bilo gotovo jednako iritantno kao i ona nesretna svjetlost.
Gotovo se trznula kada je osjetila nježne prste kako prolaze kroz njenu kosu poznatim putovima. Morala se dobrano suzdržati da se ne pomakne, ali uskoro je popustila pred uobičajenom pospanošću potaknutom time. Spokojno je utonula u san i u tome miru provela ostatak dana, prvi put nakon dugo vremena.
Nedugo nakon što je Amber zaspala, Rhianna je napustila njenu sobu. Hodnici Dvorca bili su sablasno pusti. Obgrlila se rukama.
Gotovo ju je iznenadilo kad je pred sobom ugledala portret Debele Dame. Društvena je bila jednako sablasno prazna kao i hodnici. Obuhvatila ju je pogledom i zaustavila ga na stepenicama muških spavaonica. Nije očekivala tamo pronaći Siriusa. Nije ga očekivala vidjeti bilo gdje u Dvorcu još neko vrijeme.
Tiho se popela stepenicama i ovlaš tri put kucnula na vrata.
“Budan.”
Odgurnula je vrata i ušla.
Remus je sjedio u svom krevetu, ispruženih prekriženih nogu, s knjigom u ruci. Nosio je svoj stari sivi pulover koji je lijepo pristajao njegovoj svijetloj kosi.
“Kava?”
Pokazao je glavom prema svom noćnom ormariću gdje su stajale dvije šalice.
Zahvalno mu se nasmijala i dohvatila svoju šalicu. Grijući ju štapićem zaobišla je krevet i sjela na mjesto koje je oslobodio pomaknuvši se.
Otpila je gutljaj, kava je bila tamna i punog okusa, i prepustila se blaženoj praznini misli, pogleda neodređeno uprtog iznad šalice s kavom.
“Amber se bila probudila.”, promrmljala je.
“O.” Lupin je spustio knjigu i podigao pogled. “Ne bi li to trebala biti dobra vijest?”, nagađao je proučavajući Rhiannin neodređeni izraz lica.
“Bi. Da nije izgledalo kao da smo prizvali rospiju nazad u svijet budnih.” Otpuhnula je.
Lupin joj se nasmijao. “Ma daj, Rhin, ne moze biti tako strašno. Uostalom, vidjeli bismo tebe da te nešto boli i da se probudiš usred Nigdjezemske!”
“Ali u tome i je stvar! Činilo se kao da ju ništa ne boli osim možda mojeg prisustva u sobi...”
Šutila je nekoliko trenutaka, a zatim oštro uzdahnula..
“Riddle? Tom Riddle? Od svih ljudi svih domova?! Što on uopće hoće od nje? Ne može me nitko uvjeriti da nema skrivenu namjeru... ”
“Ali nije napravio ništa...”, tiho je primijetio Lupin.
Rhianna je zašutjela na trenutak. “Ne. Štoviše, iako bi me Sirius ubio da to izjavim pred njim... usudila bih se reći da joj je nekako... ne znam, pomogao?” Podigla je upitno pogled.
Oboje su ušutjeli, zamišljeni nad tom idejom.
Post je objavljen 28.01.2012. u 18:42 sati.