Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/putjednostavnosti

Marketing

Sanjala sam najčudniji san

Prije dva dana sam napokon bila kod direktora na razgovoru oko problema koje imamo sa šeficom i njenim miljenikom. Iznenađujuće, razgovor je protekao vrlo ugodno. Da li će se išta sada nakon njega promijeniti? Ne znam. Možda. Možda i ne. Ali zadovoljna sam što sam ga obavila, zadovoljna što mi je rečeno da su neke stvari koje nam se pokušavaju nametnuti (posebne ovlasti miljenika) čista glupost i da će se o tome razgovarati sa šeficom. Zadovoljna sam što mi je rekao da, iako se šefica žalila na mene, on zna da sam u redu osoba i da dobro radim svoj posao. Zadovoljna što mi je rekao da mu se bez straha obratim ako ponovo bude problema. Nije on čovjek koji će baš rješavati stvari, vjerojatno će sve pokušati primiriti i pomiriti, ali moglo bi i to biti dovoljno. Ako ne, barem su neki mitovi razbijeni. Dovoljno za sada.

A san? Sanjala sam ga u noći nakon razgovora.

Pustila sam to večer curke da spavaju sa mnom, kao što povremeno činimo. Zaspale smo tako zajedno, ja u sredini kreveta, one svaka s jedne strane, isprepletenih ruku i nogu. Probudile smo se u nekom trenu, jednako zagrljene. Bila je još noć, a kroz prozor iznad našeg uzglavlja je dopirala jaka mjesečina. Shvatile smo (sjetile se?) da nismo kod kuće i izašle van. Našle smo se na duuugačkoj pješčanoj plaži. Iza nas je bio niz podjednakih drvenih kuća podignutih na visoke stupove, poput nekakvih sojenica. Ispred nas pješčana plaža. More s velikim valovima. Sve je bilo u srebrno-sivim tonovima. Plaža je bila puna ljudi koji su stajali i gledali prema moru odnosno iznad mora gdje je na nebu bio ogroman svjetlucavi žuti puni mjesec. Ne, ne mjesec, shvatila sam. Mi smo na mjesecu, a to što gledamo je naša Zemlja (iako nije bila bijelo plava nego zlatasto svjetlucava). "Gledajte cure, to je naša Zemlja" rekla sam zadivljeno, a onda je Zemlja naglo zapala ispod horizonta da bi samo koji trenutak kasnije izronila na drugome mjestu, a onda se brzo počela kretati preko neba i približavati nam se. Neka žena koja je stajala kraj nas me je pogledala i rekla: "Izabrala je tebe" i svjetlucava kugla promjera metar, metar i po je dolebdjela do iznad moje glave. Ljudi su mi pokazali neko mjesto na pijesku par koraka dalje gdje sam stala i podigla raširene ruke iznad glave, a lebdeća sjajna kugla koja je Zemlja se spustila na njih. Bila je lagana, jedva osjetna. "Gledajte cure, moja kosa je među oblacima". One su podigle ruke i očarano doticale Zemlju i smijale smo se od sreće.

Probudila sam se potpuno sretna, mirna i zadovoljna, a taj osjećaj me još i danas cijeli dan prati.


Post je objavljen 19.01.2012. u 22:37 sati.