Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/backpack

Marketing

Punta Arenas i Nacionalni park Pali Aike, Čile (Dan 47-48, 12.-13.01.2012.)

Magallanicos, kako se nazivaju stanovnici najjužnije čileanske pokrajine Magallanes y Antartica Chilena, imaju jedan veliki porok. S obzirom da je veći dio godine ovdje vjetrovito, snježno i hladno, najviše vremena provode u zatvorenim prostorima. A najposjećeniji zatvoreni prostor u Punta Arenasu je kasino. Neki dan nakon večere na estanciji za stolom našli su se Rene, Marcela, njihova dva prijatelja (također hrvatskog porijekla) i ja. I krenula je priča. Priča o kockanju. I priča se nastavila sljedećih sat vremena. Na kojim aparatima kockati, koje izbjegavati, kako kartati... - informacije su se izmjenjivale kao na traci. Ja sam ih iznenađeno gledao i slušao i pomislio da se radi o puntaarenaškoj kockarskoj mafiji. Šalu na stranu. Nije da u Punta Arenasu, pogotovo zimi, imaš puno opcija.
I tako sam se ja po povratku u Punta Arenas nakon pohoda gradskog groblja, koje sam prozvao Ić-grobljem zbog mnogobrojnih hrvatskih prezimena (Livačić, Kusanović, Vrandečić, Plastić, Škarić, Vlajović...), našao upravo u kasinu. Za razliku od drugih kasina u kojima sam bio, u ovaj u Punta Arenasu plaća se upad. Nije to neka cifra. Nekih tridesetak kuna. Unutra red za redom automata, a iza tko zna koliko takvih redova niz stolova za rulet i kartanje. S obzirom da je upravo prošao ručak i vrijeme je tradicionalne sieste, kasino je prazan. Manje od deset ljudi igra na aparatima. Odlučujem se okušati i ja. Jer kad si u Rimu... Ma znate već... Ubacujem deseticu u prvi aparat i igram na minimalac. Malo dobivam, više gubim. Ubrzo se prebacujem na drugi aparat. Taj me uopće neće i nisam ni trepnuo, a već sam izgubio trideset luca (luca je čileanski sleng za tisućicu). Na trećem aparatu odlučujem više riskirari. Sve ili ništa. Tu su neke lubenice, jabuke, banane... ma tko bi znao. Ubacujem par desetica i igram odmah na maksimum. Izgubio sam. Nastavljam dalje, opet na maksimum. I dobivam. Pristojnu svotu. Znate kako se kaže - treća sreća. U svom trećem pokušaju poslagalo se nekoliko banana na ekranu. Aparat ne prestaje zbrajati novac. Ja sebi kažem da je dosta. Ne valja biti pohlepan. Odlučujem unovčiti dobiveno. Nakon petnaestak minuta kockanja izlazim van s osvojenih šesdeset luca ili oko sedamsto kuna u džepu.
Magaljanci također vole i konje. A još više se vole kladiti na njih. U lokalnim dnevnim novinama čitave su rubrike o trkaćim konjima. Na televiziji postoji isključivo "konjski" program. A ne sjećam se da je prošao ni jedan dan mog boravka s Miličevićima i njihovim prijateljima da se nije povukla tema klađenja na konje. Ne, ja se nisam kladio. Samo spominjem.
Moj posljednji dan na jugu Čilea provodim u Nacionalnom parku Pali Aike. S obzirom da je Torres del Paine tek djelomično otvoren i ne isplati se potezati do njega iz Punta Arenasa, trebao sam pronaći alternativu. Dobro, Pali Aike i Torres del Paine ne mogu se baš uspoređivati, ali nije baš da imam puno opcija. Jedan od mojih upita za kratkim jednodnevnim krstarenjem do Rta Froward, najjužnije točke američkog kontinenta, završio je cifrom od tisuću i dvjesto dolara. Nema šanse da toliko dam za jedan dan. I tako sam se odlučio za Pali Aike. No, ni ovdje nije išlo sve glatko. Danima nikako da se skupi grupa. A onda sam napokon dobio informaciju da se u petak kreće. Da je grupa formirana.
Nacionalni park Pali Aike nalazi se dvjestotinjak kilometara sjeveroistočno od Punta Arenasa, na samoj granici s Argentinom. Ovaj park od pedeset četvornih kilometara površine čini vulkanska stepa ispresjecana kraterima ugaslih vulkana, pećinama i neobičnim kamenim formacijama. Prostor se formirao u tri navrata: prvo prije 3.8 milijuna godina, potom prije 17,000 godina, a posljednja formacija dogodila se prije oko 15,000 godina. Potom su se vulkani ugasli, lava stvrdnula i ostavila čudne formacije. I ime je prikladno - Pali Aike na jeziku Tehuelche Indijanaca znači 'đavolja zemlja'.
S vidikovca se pruža pogled na nepregledne crne površine vulkanskog kamenja. Na mjestima je plodna vulkanska zemlja prekrivena zelenom travom, koja se koristi za ispašu ovaca. To zelenilo pašnjaka snažno kontrastira crnilu vulkanskih stijena i kratera. Osim ovaca imam priliku vidjeti (i u objektiv uhvatiti) puno guanacosa, lisica, nandua (minijaturna varijanta nojeva) i ptica strvinara. Cvijeće žute boje koje čini se jedino uspijeva među crnim vulkanskim kamenjem daje intenzivan, ali ugodan miris. Uspon do prvog kratera je vrlo težak. Na ovom putovanju već sam se popeo do Fitz Roya u Argentini, ali ovo mi se čini još napornijim. Ili sam možda već preumoran. Teško je hodati po vulkanskom kamenju i stijenama. Ono je oštro i u jednom trenutku čak mi para moje treking cipele. Na mjestima nema ni staze već se penjemo po divljim stijenama, čiji su dijelovi veoma nestabilni, ili kroz vulkanski pijesak u koji ti propada noga. Na vrhu, s ruba kratera, pruža se strmi pogled prema dolje. Lijepo je. Priznajem. Hladan i snažan vjetar jedva mi dopušta da se održim na nogama. Majica na meni je posve mokra i vjetar vrlo brzo više nije toliko ugodan koliko se isprva činio.
Grupica od nas deset, jedan iza drugog, silazi vanjskom stranom kratera. Nastavljamo prema drugome. Ovaj je malo veći. Kada nas vodič Tito usmjerava i prema trećem krateru, većina nas odlučuje kapitulirati. Krater ko krater. Lijepo jest, ali sve je manje više isto. Nakon nekog vremena postaje jednolično.
A onda kao šlag na kraju, Tito nas vodi sat i pol preko jednoličnih pašnjaka, preko govana ovaca i guanacosa, prema kombiju. Ovdje se nema što vidjeti. Tempo je ubitačan. Tih sat i pol čine mi se kao vječnost. Nema kraja. U jednom trenutku razmišljam da sve pošaljem u tri pičke materine i iz protesta sjednem i odbijem ići dalje. Čitav je treking jako loše zamišljen.
Napokom se ukazuje kombi. Tamo u daljini. Isprva mislim da me to varaju oči i da je nekakva fatamorgana. Ali sa svakim korakom kombi je sve veći i točkica postaje malo veća točka pa pravokutnik i naposljetku se naziru konture tamnosmeđeg kombija. Iako sam jako umoran, ubrzavam korak kao da će mi kombi pobjeći pred očima. I kada napokon dolazim do njega, pipam ga uzduž i poprijeko ne bih li se uvjerio da je to zaista moj kombi.
Na putu nazad za Punta Arenas san je poput epidemije zahvatio sve u kombiju. Pali su Švicarci, pali su Šveđani, pala je Engleskinja, a Bome pao je i Hrvat. Čak se ni Tito nije uspio oduprijeti snu. A bolje i da spava. Nije baš da dijeli puno informacija:
"Vidite tamo ono kopno? To je Ognjena zemlja. Neki su već bili tamo pa vam ne trebam posebno objašnjavati...".
ili:
"Ova životinja zove se guanacos. Možete o njoj sve saznati preko interneta ili u knjigama...".
Takvo je bilo Titovo "vođenje" jutros. Ma bolje da spava...

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 9209


Ulaznica u Dreams Casino (Punta Arenas) C$ 2,700
Ulaznica u Nacionalni park Pali Aike C$ 1,000
TOUR iz Punta Arenasa za Pali Aike C$ 35,000 (Turismo Laguna Azul, Jose Menendez 786, Punta Arenas)


Post je objavljen 25.11.2011. u 01:30 sati.