Osobno, ne znam što misliti. Podijeljen sam iz više razloga. Kada pričamo o Europi, ne smijemo smetnuti s uma činjenicu da smo duboko opsjednuti tim pojmom. Kroz cijelu povijest rasli smo na tom čudnom geografskom položaju, na granici dva naizgled potpuno različita svijeta. S obzirom da smo se oduvijek kunili u svoje tradicionalno i vjersko nasljeđe, postali smo nacija, kao i svaka druga - bogata predrasudama. To nam je omogućilo da još bistrije gledamo Hrvatsku kao zemlju koja je zaista prava evropska, koja pripada drugom svijetu, a ne onome kojem geografski i mentalno naginje, bez obzira što sa zapadnim dijelom Europe dijeli to u suštini nebitno rimo-katoličko naslijeđe.
Dakle, ako realno pogledamo trenutno stanje stvari, neće nam promaći dojam da smo ipak, koliko god mi željeli misliti drugačije, sličniji istočnim nego zapadnim susjedima. Sličnost nalazimo u gotovo svemu, osim u onome na što najviše obraćamo pozornost kada se vodi debata o tome gdje zapravo pripadamo, a radi se o već spomenutoj razlici religijske prirode. Što se tiče mentalnog sklopa, teško da smo bliži Austrijancima, a ako hoćete, i Slovencima, nego susjedima s istoka. Ako se o tome govori, nemoguće je naći više dodirnih točaka sa zapadom, nego s istokom. Ako ćemo o kulturnom nasljeđu koje također općenito ide u korist zagovaratelja evropske Hrvatske, moramo spomenuti megalitski primjerak hrvatske kulture koji začudo, dolazi s ne tako dalekog istoka, a upakiran je u jedan višeslojni proizvod pod nazivom turbofolk. „Problem“ bi bio manji da je sve ostalo na lakim notama i povremenim gostovanjima zvijezdi s istoka, no ono što se dogodilo s pojavom nečega što je ispočetka bila samo glazba, bila je prava transformacija ljudi, njihovih navika te stila života. Kada bi danas komunicirali s prosječnim mladim čovjekom iz Srbije i Hrvatske, teško da biste našli ikakvu razliku osim u naglasku i, ako su uopće religiozni – u načinu na koji se krste.
Oni koji zaokružuju ZA na referendumu a glasuju na temelju povijesnog, kulturološkog i tradicijskog aspekta trebali bi prvo dobro razmisliti o svemu tome, a prije nego razmisle, utvrditi gradivo iz povijesti, a potom dobro otvoriti oči i osvrnuti se oko sebe kako bi uvidjeli da je povijest u najmanju ruku neutralna kada je se pita o svobuhvatnom položaju Hrvatske, pogotovo ako u obzir uzmemo činjenicu da s istočnim susjedima dijelimo slavensko podrijetlo, a po toj logici i jezik, navike, način razmišljanja, stil te kreativnost pri uporabi određenih jezičnih kombinacija – psovki.
Ono što primjećujem jest da glasači ZA većinom koriste religijske čimbenike i zajedničko religijsko nasljeđe kao zvijezdu vodilju pri odlučivanju o daljnjoj sudbini Hrvatske povodeći se konstatacijom da tamo pripadamo jednostavno zato što dijelimo vjeroispovijest s većinom ostalih članica. Ostali „pozitivci“, oni koji se više oslanjaju na poslovno-gospodarske prednosti se pak povode kvalitetom života, ne mareći puno za moralno-religijske vrednote zapadnjačkog društva (koje začudo dio vjernika smatra upitnima iako podržava rimokatoličku crkvu koja opet, nedvojbeno ukazuje da nam mjesto jest u Europi).
To je crkva u Hrvata. Navodno neutralna, ali uvijek subjektivna. Isti je slučaj bio i s biskupskom konferencijom čije je posljednje zasjedanje zaključeno savjetom da građani biraju po svojoj savjesti, ali da Hrvatska pripada Europi. Toliko o neutralnosti.
Ipak, dojma sam da se sve više odlučuje na temelju manje bitnih čimbenika, kao što uostalmo i jest slučaj u Hrvatskoj, kada god je o bilo kakvom izboru riječ. S jedne strane dio vjernika glasa ZA, jer smo dio Europe i zato što to kaže HBK i sam papa. Drugi dio vjernika, onih malo radikalnijih, glasati će PROTIV zbog gubitka hrvatske suverenosti i opstojnosti, zbog toga što je EU umjetna tvorevina masona i bankara te kao takva služi kao paravan za pljačke još većih dimenzija.
Kada stavimo religijske aspekte po strani, ostati će nam intelektualci i fakultetski obrazovani, koji će već biti manje podijeljeni, baš kao i poslovni ljudi koji vide mnoge financijske prilike. Tu su naravno i oni kojima je dosta trule Hrvatske, i koji ulazak u europsku obitelj vide kao jedini mogući put ove problematične zemlje.
Da, suverenitet možda i je problem. Kažem možda jer smo ipak imali svojih dobrih 20 godina nezavisnosti i suvereniteta, onoga čemu smo povijesno uvijek težili, da bi konačno, 8. listopada 1991. postali neovisni, a 15. Siječnja 1992. i međunarodno priznati.
Netko tko je utonuo u duboki san 15. Siječnja 1992. točno nakon Tuđmanove rečenice kako se kreće u obnovu i razvitak nezavisne nam Hrvatske i nekim slučajem prespavao posljednjih 20 godina, probudio bi se u zemlji koju ne bi prepoznao, pogotovo ako je bio uvjeren, kao i većina ljudi u to junačko doba, da nas od danas pa nadalje čeka najljepše doba ove države. Naime, Franjo i većina onih koji su dolazili poslije uspjeli su prodati sve. Može se reći da su bili bolji trgovci i lošiji vlasnici nego svi koji su pod tuđim zastavama vladali ovim krajevima.
Euroskepticizam zbog straha od gubitka neovisnosti i suvereniteta time znatno gubi na opravdanosti, jer ispostavilo se kroz povijest, da nam nema goreg gazde od nas samih.
Nadalje, ako ćemo ZA ili PROTIV problematiku gledati kroz prizmu političke orijentacije, tu je slika dosta jasnija nego ona koja se temelji na glasanju prema vjerskim osjećajima. Lijevi (koji to nisu, ali ih se u našoj zemlji ipak tako klasificira) nemaju ništa protiv EU i njihovi blagodati, također spominjući da Hrvatska tamo kultorološki, povijesno i tradicijski pripada, i da se kroz evropsku obitelj lakše može doći do bolje kvalitete života. Umjereno desni identično gledaju na istu stvar, baš kao i većina centraša. Jedino radikalno desni se oglašavaju protiv, a kao argumente prvenstveno govore o već spomenutom: gubitku neovisnosti, interesima bankara i multinacionalnih kompanija.
Sve gore navedeno su moja zapažanja kada se priča o toj sveprisutnoj EU temi. Jedino što ja mogu reći na sve to jest da nemam pojma što misliti i što očekivati. Prvo sam bio isključivo protiv. Prvo sam na umu imao sve što sam zadnjih pet godina čitao listajući stranice brojnih knjiga, a u mnogočemu su se ticale Europske unije, a spadale su pod žanr nepopularnog imena „teorije zavjera“. Ipak, dosta tih teorija su se odlično implementirale u praksi, iako je također dosta toga i ostalo na pukim teorijama. Banke i kompanije zaista imaju ogoromne moći da zagospodare čitavim državama, i tu definitivno ima nešto. Nakon toga, uslijedila je promjena mišljanja, pa sam bio ZA. Najveći argument za takav način razmišljanja pružile su mi nepobitne činjenice da unatoč 20 godina neovisnosti nismo učinili baš nijedan korak prema onome što bi po svojim prirodnim resursima i mogućnostima možda trebali, a to u najmanju ruku podrazumijeva dostojanstven život svih građana. Po toj logici život pod tuđom rukom ni ne vidim nekim problemom, jer smo dokazali da sami ne znamo ili ne možemo.
Danas ipak ne znam, koliko god naspram prosječnog sugrađanina znao.
Post je objavljen 17.01.2012. u 18:22 sati.