Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pogledunazad

Marketing

Blažena Ozana kotorska 85 godina od proglašenja blaženom


27. travnja

Blažena Ozana Kotorska rođena je u mjestu Relezi iznad Kotora u današnjoj Crnoj Gori 25.studenog 1493 god. kao Kata (Katarina) Kosić.

Sačuvana predaja govori da je kao pastirica imala viđenje djeteta Isusa i raspetog Spasitelja koja ju je potaknula na savršeniji kršćanski način života.


Kotor

Kao 14-godišnja djevojčica silazi u Kotor (1507.) da bude kućna pomoćnica kod poznate obitelji Buća koja je dominikanskom redu dala više članova. U obitelji Aleksandra Buća služi 7 godina gdje je naučila čitati i pisati. Osim materinjskog jezika čitala je na latinskom i na talijanskom duhovne knjige, a osobito Sveto Pismo.

Kao dvadesetogodišnja djevojka 1514. sluša propovijed na Veliki Petak o muci Gospodina našega kako je bio uhvaćen i mučen, koja je duboko potresa da odlučuje živjet životom zazidanih djevica te se tako u još većoj mjeri posvetiti promatranju Muke Kristove, molitvi, pokori i dobrim djelima.


Tijelo Blažene Ozane

Uzima odjeću dominikanskih trećoredica (mantelati) i svom imenu nadodaje redovničko Ozana na čast dominikanke bl. Ozane iz Mantove koja je 1505. preminule na glasu svetosti. Mantelate su bile osobe koje su svojim pokorničkim životom bile javni prosvjed protiv humanističkim i renesansnog rastakanja moralnih vrednota kršćanstva u svojim sredinama. Živjele su po obiteljima ili u pokorničkim ćelijama budno prateći život i sva zbivanja svoje okoline.

Dobiva dozvolu kotorskog biskupa da smije živjeti kao zazidana djevica (kakvih je u Kotoru bilo na više mjesta) u pokorničkoj ćeliji uz kapelu sv. Bartolomeja (25. siječnja 1515.).

Sobica je imala vrata i prozor koji je gledao prema crkvi. Preko prozora je slušala svetu misu i primala svete sakrament (ispovjed i pričest), zatim i milostinju vjernika za svoje uzdržavanje. Vrata ćelije su se otvarale samo u slučaju teške bolest, a ključ je čuvao kotorski biskup.

Ozana se Bogu potpuno predala preko konteplacije, pokore i apostolata. U konteplaciji glavno mjesto zuzima moljenje časoslova s odgovarajućim svečanim obredima i to u određeno vrijeme. Dizala u ponoć da moli i u duhu sjedini sa subraćom redovnicima u Kotoru i cijelom redu. Svoju pokoru je uskladila sa propisima dominikanskih pravila i svog duhovnog učitelja.


Tijelo blažene Ozane

Nosila je košulju od kostrijeti, spavala je na pokretnim ljestvama sa pet prečki na spomen pet kristovih rana, umjesto jastuka imala je komad drveta pokrivenog priprostom tkaninom. Nikad nije jela meso a mliječnu hranu je uzimala tri put na tjedan, a ostala četiri je postila o kruhu i vodi, posebno petak i subotu (jer je u nedjelju uzimala pričest).
Na dan pričešćivanja nije uzimala druge hrane. Ozana razmatra muku Gospodnju i svoj život ispunja patnjom.

Bila je vješta vezilja koja je radila za kotorske gospođe te je tako skladno izmjenjivala molitvu i rad. Sve što bi zaslužila ručnim radom velikodušno je djelila gradskoj sirotinji čime je svjedočila ljubav prema bližnjima.

Još dan danas u kotorskoj katedrali se čuva tjelesnik koji je blaženica izvezla , na finom je platnu izvezla bijelom svilom na sredini križ sa znakovima Muke Isusove, a naokolo pri rubu čipke naslov Ostani vjeran do smrti i dat ću ti vjenac – život jer sam te ja odabrao,govori Gospodin . Ovaj je moj učenik hoću da ostane takav. (Otk 2,10; Iv 21,22).

I prije Ozane u Kotoru je bilo dominikanskih trećoredica koje su kao i ona živjele svaka za sebe. Ozana dolazi na zamisao da ih okupi na zajednički samostanski život. To postaje ostvarivo tek kad dominikanci napuste samostan kod crkve sv. Pavla i kad Ozana dobije dopuštenje da osnuje novi ženski samostan.

Tako nakon 7 godina (1521.) prelazi u novu ćeliju do crkve sv.Pavla jer je njena ćelija kod sv. Bartolomeja oštećena u potresu. Uz crkvu je osnovan mali samostan u koji pobožne kotoranke ulaze na Ozanin poticaj posvećujući se životu molitve i odricanja. Glas o njihovu svetom životu stigao do Rima pa im general dominikanaca Francesco Romeo daje dopuštenje 1547. godine da smiju nositi bijeli škapular, što je bio znak pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda.

Osjećajući da se približava kraj njezina života, zamolila je da je prenesu u crkvu sv. Pavla i tu je primila svete sakramente od svoga ispovjednika fra Tome Basca, dominikanca. Zaželjela je da joj čitaju opis Kristove muke iz Ivanova evanđelja. Sveto je predala svoju dušu Bogu u 72. godini života, nakon 52. godine uzornoga pokorničkog života.

Pune 52. godine života Ozana je provela zatvorena u ćelije gdje se molila i žrtvovala za mir i jedinstvo među ljudima, za obraćenje griješnika i za potrebe cijele Crkve.

Tijelo joj je neraspadnuto bilo u crkvi sv. Pavla do 1807. kada je francuska vojska crkvu pretvorila u skladište, pa je preneseno u crkvu sv. Svete Marije Colegate (Gospe od zdravlja), u Kotoru poznatija kao crkva Svete Ozane.


Vratnice sv. Svete Marije Colegate, Vasko Lipovac

Kotorani su svoju veliku sugrađanku nazivali trubljom Duha Svetoga i učiteljicom mistike. I pučani i plemići, gradski oci i biskupi dolazili su joj po savjete. Posebno se zalagala za mir u gradu i to među posvađanim velikaškim obiteljima, pučanima i vlastelom kao i među pojedinim građanima. Zato je nazvaše djevicom miriteljicom i anđelom mira.

Uvijek je rado primala svoje seljane i poticala ih na pravi kršćanski život, pa je mnogi smatraju apostolom kršćanskog jedinstva i zaštitnicom ekumenskoga pokreta.

Njezinom se zagovoru i molitvama pripisuje oslobađanje Kotora od Turaka 1539. godine o toj pobjedi svjedoči i danas natpis nad gradskim vratima, pisan latinskim jezikom. Već za njezina života ljudi su joj se utjecali u raznim potrebama, a odmah po smrti su je počeli častiti kao sveticu.

Podjednako je časte i pravoslavci i katolici. Ozana kotorska je ekumenska svetica ponajprije svojim životom i molitvom.

Postupak za proglašenje blaženom započeo je u Kotoru 1905. i sretno završen u Rimu, pa je 21.prosinca 1927. g. papa Pio XI. odobrio njezino štovanje.

Hrvatski kipar Antun Augustinčić napravio je sarkofag, u kojem se od 1963. nalazi njeno tijelo. Katolička Crkva slavi njezin spomendan 27. travnja. Zaštitnica je Kotora i Kotorske biskupije, za Splitsku metropoliju proglašena je zaštitnicom ekumenizma.


Molitva za proglašenje svetom blažene Ozane Kotorske
Svemogući Bože, tvoja je službenica bl. Ozana Kotorska svetim životom povezivala narode različite vjere i kulture i bila im je uzor pravog jedinstva. Molimo te da što prije bude proglašena svetom kako bi je zajedničkim slavljem zazivali narodi Istoka i Zapada, te u miru i jedinstvu promicali tvoje kraljestvo na zemlji, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Po Kristu Gospodinu našem.

Molitva blaženoj Ozani Kotorskoj za posebnu milost

S velikim se pouzdanjem utječem tebi, blažena Ozano, koja si još za života spremno pritekla u pomoć svima koji su se k tebi utjecali. Izmoli mi nebesku pomoć u ovoj mojoj potrebi … da mogu zajedno s tobom zahvaljivati Bogu i slaviti ga u sve dane svojega života. Po Kristu Gospodinu našemu.

Iz života blažene Ozane Kotorske

(Don Niko Luković, Blažena Ozana Kotorka, Kotor, 1965., str. 34)

Stupanje u Treći red svetoga Dominika

Prilikom kanonskog oblačenja Katarina je položila zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, te je promijenila svoje krsno ime u Ozana, na uspomenu blažene Hozane iz Mantove, preminule na glasu svetosti 1505., koje je uzela za uzor.

Pošto je primila na sebe redovničko odijelo, izgledalo joj je da život što ga je do tada provodila nije bio uredan, premdaje njen život bio uvijek neporočan i svet. Sve je njeno nastojanje težilo k tome da joj srce i duša budu čisti i bez ljage, kao što joj je bez ljage bijela dominikanska haljina.

Ostavivši svijet, prva joj je misao bila da od svoga srca napravi Bogu oltar na kojemu će paliti samo tamjan kreposna života. Bila je uvjerena da sve za čin svijet teži nije drugo doli cvijet koji zorom cvjeta, a predvečer vene.

Nastojala je, stoga, svim silama postići ono blago koje ni moljac ni rđa ne izgrizaju, radi kojega lopovi ne prokopavaju zidove i ne kradu ga!
Svaki je dan bivala revnija u vršenju svojih dužnosti, ustrajnija u djelima pobožnosti, sve savršenija u duhovnom životu, znajući kako kaže sv. Augustin: Tko u krepostima ne napreduje, taj nazaduje.

U prizemnoj ćeliji mlada je pokornica provela pune pedeset dvije godine u molitvi, postu i pokori, baveći se ručnim radom. Jedan njen životopisac veli kako su se Kotorani divili svetoj djevici, koja je znala i usred gradske buke naći pustinju, mir.

Ozana je trajno zahvaljivala Bogu što joj je udijelio milost da postane redovnica Dominikanskoga reda, toliko zaslužnog za Crkvu, znanost, umjetnost, i za sam Kotor.





Post je objavljen 27.04.2012. u 00:01 sati.