Marketing
Blaženi Jordan saski - zaštitnik dominikanski zvanja
13. veljače
Nijedan drugi svetac nebi mogao podjelit sa svetim Dominikom zaslugu za širenjem Reda kao Blaženi Jordan saski. Apostolat i siromaštvo su odlike što su ga privukle u Red Propovjednika. Osnovao je preko 300 samostna i u Red primio oko tisuća novaka, zbog toga je proglašen zaštitnik dominikanskih zvanja. On je sažeo dominikanski ideal u: "Pošteno živjeti, studirati i naučavati" (honeste vivere, discere, docere).
Blaženi Jordan saski
Blaženi Jordan saki rođen je krajem XII stoljeća u Burgbergu u Vestfaliji. 1219 odlazi u Pariz studirat teologiju. Tamo upoznaje blaženog Reginalda priora samostana svetog Jakova. Njegove vatrene propovjedi su dotakle Blaženog Jordana da je na Pepelnicu slijedeće godine pristupio Redu i položio zavjete.
Dva mjeseca poslije bi poslan na generalni kapitul u Bolonju nakon kojeg se vraća u Pariz gdje podučava teologiju. 1222 godine u 32. godini života biva izabran kao prvi nasljednik sv. Dominika.
Petnaest se godina brinuo za braću i sestre riječju, primjerom, pismima, redakcijom Konstitucija, čestim pohodima i neobičnom blagošću. Neporočnim životom i divnom rječitošću posebno je pridonio širenju Reda. Pod njegovim vodstvom utemeljeno je više od 300 samostana u cijeloj Europi, u Red je primio tisuća novih članova, zbog čega se danas časti kao zaštitnik dominikanski zvanja. U knjizi Vitae Fratrum zapisano je: "Za vrijeme njegova boravka u Bologni i Parizu, samostani su nalikovali na košnice pčela."
Pod njegovim upravom se dogodila i kanonizacija svetog Dominika, koju je tako želio Grgur IX. Jordan je bio prisutan i kad se prvi put otvorio grob svetog Dominika u noći između 23.i 24. svibnja 1233 godine, i kad je Papa u Rietiju objavio bulu kanonizacije 3.svibnja 1234 godine.
Osim pisma upućenog samostanu svete Agneze u Bolonji (kojeg je on svečano otvoro 1233) i drugih crkvenih djela, Jordan nam je ostavio i "Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum" - Počeci Reda Propovjednika, u kojem se nalazi prvi životopis svetog Dominika i opis prvih događaja vezanih uz Red Propovjednika. Libelullus je napisan u Milanu ili Bolonji negdje između 1233 i 1234 godine.
Plamteći iskrenom pobožnošću prema Djevici Bogorodici, odredio je da se u njezinu čast poslije Povečerja pjeva antifona "Zdravo, Kraljice".
Vraćajući se sa službenog pohoda Provinciji Svete Zemlje, utopio se u brodolomu u veljače 1237. Tijelo izvađeno iz mora biva pokopano u
gradu Akru u samostanu svetog Ivana (Izrael).
Braća i vjernici na razne su mu načine iskazivali počast, pa je Lav XII. odobrio njegovo štovanje 10. svibnja 1826.
Oblačenje dominikanskog habita
Svucimo staroga čovjeka i obučimo novoga
Kad je, blage uspomene, brat Reginald stigao u Pariz i revno propovijedao, ja sam, pokrenut Božjom milošću, začeo misao i u sebi stvorio odluku da ću ući u ovaj Red, smatrajući da sam našao siguran put spasenja, kakav sam, i prije nego sam upoznao braću, u duši zamišljao.
Pošto sam učvrstio svoju odluku, počeo sam sa svom brižljivošću raditi na tome da bih i druga i prijatelja moje duše pridobio za tu odluku, jer sam vidio da bi i po svojoj naravi i po svojim sklonostima bio veoma koristan za službu propovijedanja. On odbijaše, ali ja nisam prestao navaljivati.
Kad je svanuo dan u koji se vjernici pepeljenjem podsjećaju na svoje podrijetlo i na svoj povratak u prah, i mi smo odlučili primjerenim pokorničkim početkom ispuniti ono što smo Gospodinu zavjetovali, a da toga još nisu znali naši drugovi u gostinjcu.
I kad je brat Henrik izlazio iz gostinjca te ga jedan drug upitao: "Gospodine Henriče, kamo idete?", "Idem" reče "u Betaniju." On tada jamačno nije razumio što znači ta riječ, već je shvatio kad ga je vidio da ulazi u Betaniju, tj. u kuću poslušnosti.
Kad smo, dakle, nas trojica stigli u samostan Sv. Jakova, braća su pjevala: Promijenimo se. Mi dođosmo doista neočekivano, ali u zgodan čas među njih, tu svukosmo staroga čovjeka i obukosmo novoga, te se na nama stvarno ispunilo ono što su oni glasom pjevali.
Godine Gospodnje 1220. održavala se u Bologni prva Opća skupština ovoga Reda, kojoj sam i ja prisustvovao, poslan iz Pariza skupa s trojicom braće, jer je učitelj Dominik pismeno naredio da se na bolonjsku skupštinu pošalju četiri brata iz pariškog samostana.
Ali kad su me poslali, još nisam bio ni dva mjeseca proboravio u Redu. Na toj skupštini braća jednodušno zaključiše da se opća skupština jedne godine održava u Bologni, a druge u Parizu, no da ipak sljedeća bude dogodine u Bologni.
Godine Gospodnje 1221. na Bolonjskoj općoj skupštini zaključili su oci da me postave provincijalom Lombardijske provincije, a do tada sam u Redu bio proveo samo jednu godinu, još ne pustivši korijenje kako je trebalo. Tako sam bio pretpostavljen da upravljam drugima prije nego sam uopće naučio vladati svojim nesavršenostima. Na toj Skupštini nisam bio prisutan.
Nakon smrti učitelja Dominika, živio je neki brat Bernard iz Bologne, kojega je zloduh opsjednuo i žestoko mučio, tako daje danju i noću imao užasne napadaje bjesnoće, te je preko svake mjere uznemirivao zajednicu. Nedvojbeno je tu kušnju dopustilo Božje milosrđe da se Božje sluge vježbaju u strpljivosti.
Tako okrutno zlostavljanje spomenutog brata Bernarda potaklo nas je da u Bologni ustanovimo pjevanje antifone Zdravo, Kraljice poslije povečerja. Iz te se kuće taj pobožni i spasonosni običaj poslije raširio na Lombardijsku provinciju, te se konačno utvrdio u cijelom Redu.
Pričao mi je jedan pobožni i vjerodostojni muž kako je često vidio u duhu dok su braća pjevala Svrni, dakle, odvjetnice naša da se Majka našega Spasitelja prostrla pred svojim Sinom i molila za očuvanje cijelog Reda. To sam spomenuo da se braća koja budu ovo čitala još više oduševe i da pobožno hvale Djevicu.
Post je objavljen 13.02.2012. u 00:28 sati.