Marketing
Sveta Katarina de' Ricci
4. veljače
Rođena je 25 travnja 1523. od plemenita roda i dobila ime Sandrina. Sa pet godina ostala je bez majke te su je na školovanje primile benediktinke iz obližnjeg samostana u kojem je njena teta bila opatica. Od malena je gorjela velikom ljubavlju prema raspetom Kristu, oko kojeg će se vrtiti cijeli njen život.
Sveta Katarina de Ricci
Želeći prigrlit samostanski život s pomajkom obilazi različite samostane. Sa 12 godina, odlučuje pristupit samostanu svetog Vinka dominikanskih trećoredica u Pratu, gdje je dobila redovničko ime Katarina. Ražarena vatrom Duha Svetoga, neprestano je težila za Božjom slavom, pa je nastojala oko obnove redovničkog života prema nadahnuću brata Jeronima Savonarole, kojega je veoma poštovala.
Prvog četvrtka u veljači 1542 Katarina je doživjela prvi mistični zanos Muke Kristove, fenomen koji če se tjedno ponavljat idućih 12 godina. Od četvrtka u podne pa do petka u 16.00 sati proživljavala je iz trenutka u trenutak različite događaje s Kalvarije, u najvećem duhovnom zajedništvu sa Svetom Djevicom. Kroz cijeli tjedan na tijelu bi nosila bi nosila znakove Kristove muke.
Vijest o događaju brzo se proširila i van samostana, te je privukla pozornost crkvenih vlasti, te posebno Učitelja dominikanskog Reda Alberta Las Casasa. Uskoro i Pavao III šalje jednog kardinala da provjeri događaj. Sve crkvene komisije su ustanovile da su stigme vjerodostojne i da se ne radi o prevari.
9. travnja 1542 godine Katarina prima prsten mističnih zaruka. 14 -og istog mjeseca Katarina dobija stigme, koje su ostale vidljive na njenom tijelu. Za Božić joj je bila obećana jedna trnova kruna, čije bodlje su je bole sve do smrti.
S vremenom je imala i druge vizije koje su joj pomagale u meditaciji nad svojom dušom, svojom zajednicom, Crkvom nagrizanom protestanskim pokretom, što joj je pomagalo da još jače čuje Gospodnji poziv za žrtvom.
Retke što se odnose na muku Isusovu sabrala je iz Svetoga pisma i objavila ih za razmatranje. Dva je puta bila priora i s velikom je razboritošću i dobrotom upravljala zajednicom, šoto se odrazilo na njeno materijalno i brojčano stanje. Neko vrijeme samostan je dosegao broj od 160 redovnica koje su živjele u njemu. Svima je bila uzor redovničkog opsluživanja zavjeta i pravila.
Razmatranje Isusove muke bijaše stup i oslonac sve njezine duhovnosti. Kao plod tih razmatranja sastavila je za svoju zajednicu Kantik muke, koji su sestre molile svakoga petka u korizmi.
Uz razmatranje Muke Isusove veoma je častila i Presveti Oltarski Sakramenat. Intenzivno je osjećala prisutnost Božanskog Zaručnika u Euharistiji.
Jednom na Veliki Petak kad je oltar bio raskriven, a Svetohranište otvoreno – ona imala je imala osjećaj da je Spasitelj tu prisutan i ostala u klanjanju. Priora je to primjetila i skrenula pažnju Katarini da je uklonjeno Presveto. Tada Katarina glasno reče: “Zar nisi tu, moj Predragi?” Gospodin joj odgovori: “ Ja sam ovdje, draga Zaručnice!” I stvarno se ustanovilo da je svećenik prije ostavio par Hostija sasvim u dnu Svetohraništa za bolesnike
Obogaćena darovima nebeskog Zaručnika, nastojeći oko božanske ljubavi, ostavila je vrijedne spise iz duhovnog nauka, osobito pisma što ih je pisala uglednim muževima i ženama svoga vremena, među njima i svecima, primjerice sv. Filipu Neriju, sv. Karlu Boromejskom, sv. Mariji Magdaleni de' Pazzi.
Umrla je u Pratu 2. veljače 1590. Klement II. svečano ju je ubrojio u zajednicu blaženika 1732, a Benedikt XIV. proglasio je svetom 29. lipnja 1746.
Tijelo svete Katarine de Ricci
Iz Pisma svete Katarine de' Ricci na Cvjetnicu, 18. travnja 1554.
(Bonaccorsu Bonaccorsiju, Firentincu: Epistolario, vol. 1, 1973., pp. 331-336)
Nađosmo crveni i crvenkasti pobjednički znak, Isusa na križu
U dobru se treba što više natjecati, ne u zavisti, kao da bismo htjeli bližnjega odvratiti od dobra da ne bi bio ispred nas; nego treba žurno trčati u svetom natjecanju, žeđajući za nebeskim izvorom, i nastojati preteći druge, nikome ne postavljajući zapreke.
O, kad bi takvo natjecanje postojalo u srcima kršćana, koliki bi postigli željenu palmu, do koje inače tako mali broj dospijeva. Tako, dakle, postupajmo, predragi sine, da brzo trčimo i pobijedimo.
U toj borbi neće te smatrati neopreznim, kao što se ne smatra nerazboritim ni onaj nesretni - ili, bolje, sretni - razbojnik, koji je bio raspet s Isusom. Ne čini li ti se da se on borio bolje nego ono veliko mnoštvo svetih otaca koji su od vjekova u limbu iščekivali otkupljenje? Jer on je ujedan tren tako brzo trčao daje sve pretekao i zaslužio da prvi dobije nagradu, a daje ipak nije oteo nikome tko je na nju pozvan.
Sada, zacijelo, sine moj, proživljujemo dane u kojima treba trčati i ustrajati više nego što smo navikli. Jer dok promatramo veličinu otajstva otkupljenja koje nam se ovih dana predočuje, o kako moramo više nastojati i ustrajati!
Najprije gledamo milosrđe koje je nadvladalo pravdu i postalo posrednikom kod vječnog Oca, te ga navelo da pošalje svoga Jedinorođenoga Sina da obuče ljudsko tijelo za spas naših duša, koje zaboravljaju na dobročinstva.
Boga je s nebesa privuklo i, koga nebesa ne mogu obuhvatiti, zatvorilo u krilo Djevičino; svemogućeg Boga učinilo je djetetom sa svim bijedama zajedničkim svima; Besmrtnog i izuzetog od patnje učinilo je smrtnim i patnji podložnim; božanskog učinilo je ljudskim; Sveznajućeg učinilo je gotovo neznalicom pred ljudima; Gospodara, kome anđeli služe, učinilo je slugom ljudi.
Koji, dakle, razum da se ne čudi dok to promatra, znajući daje sve to učinio zato da ljudska narav može platiti dug Božjoj Biti? A budući da naša narav nije mogla platiti duga, niti je mogla otvoriti nebeska vrata što ih je neposluh bio zatvorio, došao je, eto, Spasitelj, bogat tolikim milosrđem, pripravan da za nas plati dug i da nas opet učini baštinicima nebeske domovine. Ovo razmišljanje mora nas očuvati od svih djela, hoću reći: od zemaljskih i ispraznih djela.
Da shvatimo taj put, potrebno je da nas potakne primjer beskrajne ljubavi Sina Božjega prema neznatnom stvorenju. On je, uzevši našu narav, započeo tako brzu trku da krene u susret toliko uzvišenoj muci.
Taj isti put, sine, moramo i mi prevaliti i baciti se u to veliko more da se operemo i očistimo, jer je ono za nas učinjeno; obilježimo čela tom svetom krvlju da s tim znakom pristupimo vječnom Ocu, i da mu kažemo kako je njegov Sin Jedinorođenac za nas isplatio dugove, kako smo se borili i našli pobjednički crveni:: enkasti znak, tj. Isusa na križu, oblita krvlju i iskrvavljena zbog ljubavi.
Post je objavljen 04.02.2012. u 00:11 sati.